Marija Jurić Zagorka

 

Grička Vještica

 

1. dio

 

Tajna krvavog mosta

 

~ 1 ~

 

PRVI OD DEVETORICE

 

U dubokoj noći crni oblaci. Munje sijevaju po gričkim

 

krovovima i kaptolskim kulama. Odsjev bljeska pada po

 

tamnom mostu nad nabujalim potokom koji dijeli grad na brdu

 

od Kaptola. Tutnje gromovi crnim nebom, zemlja se trese.

 

Ljudi u kućama ne spavaju, pale svijeće, krste se; strahuju

 

nije li propast svijeta. I kum Matijak bdije u svome mlinu na

 

gričkoj obali potoka, u blizini mosta. S njime su znanci. U kutu

 

sjedi kovač Klement. Iz mrkih, obrvama zaraslih očiju viri mu

 

strah. Stolar Boltek nemoćno je složio ruke na koljenima. Pred

 

njim je prazan vrč. Bura divlja nad krovom. Boltek se trese, pa

 

će Matijaku, čvrstom i snažnom mlinaru:

 

- Oj kume, moj je pehar presušio!

 

- Još ti nije dovoljno, kaptolska mlako! U to doba ne silazim

 

nikome po vino, a možda ćemo začas zajedno s mlinom plivati

 

u potoku.

 

- Kad već moram u diku nebesku, tada bar neću poći žedan,

 

jer...

 

Bolteku zamre riječ na usnama. Tutanj zagluši uši. Mlin se

 

potrese. Trojica blijedih ljudi se preneraze. Opet tutanj groma,

 

a zatim udari pljuštavica kao da se nebo razlijeva nad mlinom.

 

- Neće dobro svršiti! - reče Matijak.

 

- Ne sjećam se takve bure.

 

- Morali su nekoga objesiti! - šapne Boltek.

 

- Čini mi se, da je grom udario u Patačićev dvor, tamo danas

 

plešu.

 

- Valjda ih je Bog htio kazniti što u korizmi prireñuju plesove!

 

- žučljivo će Klement.

 

- Cijele zime nisu ta gospoda drugo radila nego plesala,

 

opijala se i kartala.

 

- A kada oni rade što drugo? - primijeti Matijak.

 

- Tolikih slava, plesova i parada nije još nikad bilo na Griču

 

kao ove godine.

 

- Ne, nikada nije bilo toga na Griču! Priredila bi se katkada

 

svečanost, kad bi ban dolazio iz Varaždina u posjete Griču.

 

Tada bi se dovukli za njim i velikaši, a inače su oni sve orgije

 

slavili tamo u onom zagorskom Parizu, kako ga već zovu.

 

Lakaji i trgovci koji dolaze odanle pričaju da je u Varaždinu

 

dan i noć pijaca, gozba, ples, muzika i ludovanje.

 

- E, baš mi je netom pripovijedao jedan o njihovoj slavnoj

 

družini »Pinta«. Kažu da se visoka gospoda zatvore, sama

 

samcata, loču po pet i osam dana, piju i padaju pod stolove

 

kao zaklani. Mora da je gadno biti takva izjelica i ispičutura!

 

~ 2 ~

 

Čovjek se i napije, kao mi subotom uvečer, pa onda u nedjelju

 

malo prospava. Vino je stvoreno za piće, ali da se dan i noć

 

loče, ždere i opet loče, o tome je ružno i misliti. Sva ti se

 

zemlja okreće. Pa kako se samo odijevaju tamo u tom

 

Varaždinu! Kuća do kuće plemićka, pravi plemićki otok usred

 

zagorskog mora, a sad su oni htjeli malo promijeniti zrak i eto

 

ih na Grič lokati!

 

Dok su tako pričali oluja je jenjavala. Glas noćobdijine trube

 

dopre do njih.

 

- Andraš je trubio dvanaest puta, ponoć je! - prošapće Kovač

 

kao da se nečega prestrašio. Sva trojica zašute i zagledaju se

 

u prozor.

 

Na vratima mlina začuje se kucanje. Matijak pogleda svoja

 

dva druga, ali oni šute. Kucanje se ponavlja dva, tri, četiri

 

puta, sve jače.

 

- Duhovi nisu, to kuca čovjek! Da vidim tko je! - primijeti

 

Matijak i uzme svjetiljku. Svi zajedno izañoše u hodnik.

 

- Tko je vani? - zapita kućedomaćin.

 

- Ljudi koje je zatekla bura, otvorite nam! Platit ćemo! Mlinar

 

Matijak dade znak svojim drugovima, potrči k prozoru, i kroz

 

mali otvor pogleda dolje prema vratima, pohita natrag i šapne:

 

- Vidio sam odijela, plemići su, mogu otvoriti! Otključa vrata.

 

U hodnik ulaze tri pojave zamotane u ogrtačima od glave do

 

gležanja. Meñu njima je jedna žena. Klementu se pričini to

 

troje kao da su sablasti. Žena i jedan muškarac nose duge

 

plemićke crne plašteve. Matijaku i njegovim drugovima upade

 

u oči da jedan muškarac nosi dugi plašt od svjetlomodre

 

tkanine. To je nešto novo i neviñeno. Lice mu ne mogu vidjeti

 

jer ga sakriva klobuk, a plašt je povukao visoko. Onaj što je

 

nosio crni plašt obrati se Matijaku:

 

- Želimo se skloniti dok prestane bura. Evo, plaćam

 

unaprijed! U svjetlu Matijakove svijeće zasjalo je zlato.

 

- To vam je plaća, pustite nas u sobu! - doda opori glas ispod

 

crnog plašta.

 

Matijak se zamisli, zatim pokupi dukate, spusti se nekoliko

 

stepenica niže i otvori vrata. Klement i Boltek čekali su

 

Matijaka dršćući, začuñeni što je imao odvažnosti da otprati

 

tajnovite goste. Matijak se brzo vrati i sjedne k stolu.

 

- Tko su? - zapitaju šaptom Klement i Boltek.

 

- Ne znam! Zatvorili su se u sobu i zapovjedili da ih ostavim

 

na miru - odvrati Matijak ogledavajući zlatni novac.

 

- To nije naš novac! - opazi Klement.

 

- Kakav je, to ne bih pogodio.

 

- Bit će da su stranci! Meni se čini da je novac mletački.

 

~ 3 ~

 

- Ja mislim da je stranac samo onaj u svjetlomodrom plaštu,

 

koji je šutio. Takve plašteve ne nose naši plemići.

 

- Ne znam ni tko su ni što su! - reče Matijak.

 

- Platili su pošteno, što da razbijamo glavu! Kiša je jenjavala,

 

vjetar se smirio; bura kao da je odlazila prema jugu. Matijaku

 

je odlanulo pa uze iz kuta velik vrč i stavi ga na stol.

 

- Eto, pijte! Nisam strašljivica, ali dobro će biti da ostanete

 

kod mene dok ovi stranci ne odu.

 

Boltek uhvati požudno vrč i taman ga nagne kad zatrubi

 

noćobdija. Sva se trojica prenu. Boltek spusti vrč.

 

- Što je? Andraš trubi! Jedan, dva, tri! -Triput je zatrubio!

 

Dogodila se nesreća! Skoče kao jedan i požure k prozoru.

 

U tami se vidjelo samo blijedo noćobdijino svjetlo kraj

 

Krvavog mosta.

 

- Bit će da je negdje vatra, očuvaj nas sveti Florijan! -

 

usklikne Klement.

 

- Idem pogledati što je! - odluči mlinar.

 

- A tvoji gosti?

 

- Pa valjda ih ne trebam čuvati!

 

- Ja ću pogledati što je, a ti ostani! Kad ima sumnjive goste,

 

gospodar treba da je kod kuće! - promrmlja kovač Klement i

 

izañe.

 

Klement pohita niz potok i nañe se na Krvavom mostu. Noć

 

je bila tamna, od crnih tmastih oblaka gotovo neprozirna. U

 

njoj je titrala samo svjetiljka noćobdije koji je neprestano

 

trubio u svoj sablasni rog.

 

- Oj Andraš! - vikne Klement.

 

- Što je? Što se dogodilo?

 

- Mrtav čovjek! - odvrati noćobdija.

 

- Pogledaj, pod mostom je!

 

- Kada si ga opazio? - upita Klement.

 

- Maločas.

 

- A tko je mrtvac?

 

- Ne poznajem ga.

 

- Sigurno je nesretnik stradao u buri. Bilo je upravo da

 

pogineš! Gdje leži?

 

- Dolje, s ove strane! - reče noćobdija, pokaže svjetiljkom

 

lijevo i doda:

 

- Eto, svjetiljka će mi dogorjeti! Klementu posta tjeskobno pri

 

duši i pode prema noćobdiji da mu bude što bliže. Noćobdija

 

opet zatrubi tri puta. Na pedeset koračaja začuju se glasovi.

 

- Napokon idu! - odahne noćobdija.

 

- Ni vrag da se makne, kao da je sve pomrlo!

 

- Gdje je? - upita ponovno Klement, stigavši do noćobdije.

 

~ 4 ~

 

- Eno ga dolje pod mostom! Klement se sagne. Vidio je

 

tamno ispruženo tijelo, napola na obali, napola u vodi.

 

- Da ga nije naplavila bujica? - primijeti Klement i uspravi se.

 

- Tko bi to znao! Sa svih strana počeli su se okupljati ljudi i

 

navaljivati na noćobdiju pitanjima. On odgovara po deseti put:

 

- Mrtav čovjek pod mostom! Glas da pod Krvavim mostom

 

leži mrtav čovjek otvarao je vrata purgarskih kuća, budio

 

gospodu na Kaptolu i dopro čak u spavaće odaje gričkih

 

plemkinja. Bogatiji ljudi poslali svoje sluge, plemići inoše da

 

vide što se dogodilo, zašto je u gradu nastala tolika graja i tko

 

leži pod Krvavim mostom.

 

Napokon su se kod zida pojavila dva gradska čuvara s

 

bakljama. Znatiželja poraste do vrhunca. Svatko je htio da

 

bude što bliže mrtvacu, da ga što bolje vidi. Čuvari su se

 

približili s bakljama i osvijetlili ga. Sve se oči uprle u čovjeka

 

što je ležao pod mostom.

 

- Plemić je! - prošapću ljudi začuñeno.

 

Gornji dio tijela bio je prislonjen na obalu potoka, donji dio

 

ležao je u vodi. Jedna noga zapela mu o panj, naplavljen kraj

 

mosta, i podigla se uvis. Svatko je mogao odmah opaziti

 

svilene čarape i crne izrezane cipele. Tijelo mrtvaca bilo je

 

omotano plaštem.

 

- Gle, što je to? - klikne noćobdija, kleknuvši na jedno

 

koljeno i sagnuvši glavu sasvim k mrtvacu.

 

Purgari se natisnuli tražeći očima ono što je spomenuo

 

Andraš Pogačnik. Bila je to pergamena pribodena na

 

mrtvačevim prsima dugačkom iglom što je na svjetlu baklje

 

sijala poput zlata.

 

- Na pergameni je napis! - objavi noćobdija purgarima.

 

- Što piše? - pitaju purgari bez daha.

 

- Pisano je latinski. Pričekajmo dok doñe ranarnik, on

 

razumije latinski.

 

Uskoro doñe ranarnik Emerit Kurzbach. Skupina se razdvoji

 

da ga propusti. Stari namrgoñeni Nijemac, mrmljajući kletvu

 

što su ga probudili, priñe k mrtvacu i klekne na blatnu zemlju.

 

- Upozoravam vaše gospodstvo na ovaj napis! - reče

 

noćobdija ranarniku.

 

- To nije moj posao, neka se za to pobrine grad! Ja imam

 

samo ustanoviti da li je čovjek mrtav ili nije.

 

Ranarnik odmota s mrtvaca plašt, ispod kojega proviri svileno

 

plemićko odijelo francuskog kroja, opšiveno sjajnim resama.

 

Ruka napipa držak igle. Ranarnik je opipa i reče:

 

- Srce mu je probodeno iglom! Usklik užasa pomiješa se sa

 

šumom potoka.

 

~ 5 ~

 

- A ova pergamena, gospodine ranarniče? - ponovno će

 

noćobdija.

 

- I ona je prikopčana iglom.

 

- Da... venecijanskom iglom.

 

- Ne bi li vaše gospodstvo bilo tako dobro i kazalo nam što

 

piše na pergameni? - zamoli jedan ugledan stariji grañanin.

 

Ranarnik otkopča s plašta pergamenu i podigavši je k svjetlu

 

pročita latinski napis: »Tu es primus inter novem castigan-dos

 

et octo socii te sequentur.«

 

- Pod tim su riječima tri križa - reče ranarnik.

 

Purgari su slušali suspregnuta daha i znatiželjno čekali da im

 

ranarnik kaže što znače te latinske riječi.

 

Nijemac je plahovito promatrao slova i križeve. Lice mu je

 

odavalo tjeskobu.

 

Ljudi su nepomično i nijemo zurili u ranarnika i još uvijek

 

čekali da im razjasni što piše na pergameni.

 

- »Ti si prvi od devetorice koji treba da budu kažnjeni, a

 

slijedit će te osam tvojih drugova« - reče ranarnik.

 

Začuju se poklici straha i užasa. Svjetina se uskomešala i

 

nagrnula k mrtvacu da ga vidi.

 

- Kako se čini, plemić je umoren iz osvete! - reče ranarnik

 

nesigurnim glasom.

 

- Tu se ne da ništa više učiniti! Mrtav... mrtav! Može se

 

prenijeti u mrtvačnicu - dovrši Nijemac.

 

Ljudi se zgražali, uzbuñeno raspravljali i dolazili bliže k

 

mrtvom čovjeku da ga pogledaju.

 

- To je paklensko djelo!

 

- Iglom ubiti čovjeka, to se još nije čulo!

 

- A ubit će ih još osam!

 

- To mogu učiniti samo vještice!

 

- Znam iz mladosti da su dolje podno Mesničke ulice spalili

 

jednu vješticu. Kad joj je plamen zahvatio kosu stala je vikati i

 

proklinjati devet pokoljenja svih onih koji su je osudili na

 

lomaču! - reče jedna starica.

 

- O, kume mlinaru, što se to dogodilo na vašem potoku? -

 

obrati se neki grañanin Matijaku koji nije mogao odoljeti

 

znatiželji i došao je da vidi zašto se ljudi okupljaju, ali nije htio

 

prići k mrtvacu. Matijak ostade postrance, dok su se Klement i

 

Boltek progurali kroz svjetinu.

 

- Za ime Božje! - klikne Boltek.

 

Purgari umuknu i okrenu se k njemu.

 

- Što je, što je?

 

- To je jedan od vaših tajanstvenih gostiju, kume Matijak!

 

Matijak se lecnu i sjeti se onih što ih je u uzbuñenju ostavio u

 

~ 6 ~

 

mlinu, stranci nisu izašli na glas trube, dok se gotovo cio okoliš

 

Medveščaka sletio k mostu. Njih koji su bili u mlinu, tik mosta,

 

nema ovdje. Iz tih misli Matijaka prenu Klementov glas:

 

- Jest, to je jedan od onih što su za vrijeme bure ušli u mlin

 

kuma Matijaka...

 

- Zar ste ga vidjeli? - upita ranarnik Klementa.

 

- Lice mu nisam vidio zbog krinke i jer je bio sasvim

 

zamotan, ali prepoznajem plašt!

 

- Da, modar plašt, po tome ga i ja prepoznajem! Plašt takve

 

boje nikada nisam vidio u našem gradu! - javi se Boltek.

 

Čuvši nagañanje o modrom plaštu Matijak pohiti u svoj mlin.

 

Naskoro se vrati.

 

- Nestali su!

 

- Tko? - zapitaju ljudi.

 

- Dao sam pred burom zaklonište dvojici plemića i jednoj

 

ženi. Tražili su da ih pustim u svoju sobicu u prizemlju, platili

 

su zlatom, a sada ih više nema u mlinu. Prozor je otvoren,

 

utekli su!

 

- Jedan je imao modar plašt?

 

- Da, onaj koji je šutio.

 

- Zar je moguće da su ga tako brzo umorili i bacili ovamo? -

 

upita Boltek.

 

- Svakako su ga umorili poslije kiše. Da je ležao na pljusku,

 

bio bi napis na pergameni promočen.

 

- Dok smo mi gore pili, dolje su u tvojoj sobi zaklali čovjeka!

 

- reče Boltek.

 

Matijak srdito trgne glavom.

 

- Prokleta im bila duša zanavijeke! Morali su odabrati baš

 

Krvavi most, koji ima krvavu prošlost.

 

- Što to govoriš! Kaži nam, kakvu prošlost? - pitali su ljudi.

 

- Morao bih vam pričati dan i noć da bih vam opisao sve

 

krvave bitke što su se vodile na ovom potoku. Čitave čete

 

provaljivale su na Grič; svañale su se općine i grañani, zbog

 

tržnice, zbog desetine, zbog Popova tornja i zbog toga što su

 

mnogi bili zavidni Gričanima na lijepim posjedima u okolici.

 

Zbog svega toga palo je mnogo divnih glava i prolilo se

 

mnogo krvi.

 

Ljudi su utihnuli i slušali bez daha. Nabujali potok šumio je

 

sve jače, a prestrašeni pogledi upirali su se u mrtvu sjenu na

 

obali.

 

- I tako su vam jednom sklopili Gričani i Kaptolci primirje pa

 

sagradili izmeñu Kaptola i Griča most, ovaj ovdje most od

 

drveta. Lijepo su ga obojili šareno i sami ga nazvali šareni

 

most. No već treće godine mir je nestao iz ljudskih srca.

 

~ 7 ~

 

Kao da je sam vrag podstreknuo staru mržnju, sve se opet

 

obnovilo. To je bilo zlo! Počele su strašne tučnjave, i tako iz

 

godine u godinu. Jednog predvečerja sukobili su se Gričani s

 

Kaptolcima baš na šarenom mostu. Jedni biju s jedne, drugi s

 

druge strane. Biju se i kolju kao nečastivi. Još je sunce bilo

 

gore nad Medvednicom kad su po mostu ležali mrtvi i ranjeni s

 

obje strane. Vele da je krv curila s mosta u potok kao da je

 

netko pustio vodu u mlin. sve je bilo crno i žalosno, sudilo se i

 

pred kraljevima, ali nitko nije mogao uskrsnuti mrtve. Na

 

lijepim šarkama šarenog mosta sušila se krv. Tada su ljudi taj

 

lijepi šareni most nazvali Krvavim mostom. Ljudi, to je istina,

 

to piše u knjigama grada Griča, i sad me izjeda upravo to što

 

smo pod tim mostom našli mrtva čovjeka! Ne čini li se da

 

netko na ovom mostu želi obnoviti krvavo prokletstvo i

 

osvetu?

 

- Pravo govori kum Matijak, zlo se piše! Na pergameni

 

ubojica veli da je to prvi od devetorice, dakle, još ih osam

 

namjerava ubiti pod ovim mostom!

 

- Vidiš, tako je, dragi moj susjede! Neka je osveta opet

 

planula i odabrala Krvavi most. Jeza me podilazi kada gledam

 

ovu ogradu na mostu, te daske i stupove. Zar će ih opet

 

zalijevati krvlju, a mi ne možemo ništa protiv toga?

 

- Trebalo bi da se za to pobrinu gradska gospoda! - oglasi se

 

grañanin iz skupine.

 

- Ali oni ništa drugo ne rade nego same piju i proždiru masne

 

zalogaje. Briga njih za ljude!

 

- Možda će se ipak pobrinuti, jer je ubijen plemić.

 

- Upravo to je čudno, što je plemić! Mogli su se potući na

 

mačeve, kao što je njihov običaj, a ne zabosti nekome iglu u

 

srce i baciti ga pod most. Nešto je u tome čudnovato!

 

- Da nije u to upletena žena? - javi se ženski glas.

 

- Što ti pada na um! - reče Matijak i pogleda snažnu po

 

stariju gradsku primalju.

 

- A zašto da bodu nekoga iglom? To djeluje ženski, a ja

 

sumnjam, jer znam, jer sam nešto vidjela.

 

Svi se uhvate za te riječi kao za iskru u tami i navale s

 

pitanjima.

 

- Govori, što znaš i što si vidjela? - gotovo zapovijedi Matijak.

 

- Sve hoćemo čuti, govori, i jao tebi ako što prešutiš!

 

Primalja stade pokorno pričati.

 

- Vidite li onu kuću?... Ondje! - reče.

 

- Onu usku, visoku, preko Krvavog mosta.

 

- Vidimo! Ali u toj kući ne stanuje nitko već nekoliko godina.

 

~ 8 ~

 

- Tim je sumnjivije ono što sam vidjela! Jedne noći vraćala

 

sam se s posla (vi znate da babica ima posla i noću) i kad sam

 

prešla most, ne znam ni sama zašto, okrenem se. Krv mi se

 

sledi u srcu! Gornji prozor bio je rasvijetljen, no to nije bilo

 

svjetlo kao što ga imamo mi ili plemići, nego posve drukčije,

 

čudno!

 

- Kako je izgledalo?

 

- Modro, posve modro! Htjela sam pobjeći, ali se od straha

 

nisam mogla maknuti. Zurila sam u čudno svjetlo i najednom

 

opazih kod prozora žensku glavu...

 

- To nije moguće! U toj kući pet godina ne stanuje živa duša.

 

Ja sam najbliži susjed - tvrdio je Matijak - i znam da od noći

 

kad je barun Makar u ložnici zatekao nevjernu ženu s

 

ljubavnikom, živa duša nije prekoračila prag. Barun je kuću

 

zatvorio i napustio.

 

- Ali ja sam svojim roñenim očima vidjela na prozoru plavo

 

svjetlo i žensku glavu! Lice joj nisam vidjela jer je imala bijelu

 

koprenu i mahala je rukama. Uskoro je otišla i utrnula svjetlo.

 

Vidite, joj, joj! - vikala je žena dok je gledala prema toj kući.

 

Svi se okrenu.

 

Ljudi su prigušeno kriknuli. Prozor se osvijetlio tajanstvenim

 

modrim svjetlom. Na prozoru žena. Glava joj je umotana u

 

bijelu tkaninu, ruke su gole. U jednoj ruci drži malu modru

 

svjetiljku i s njom pravi po zraku krivulje. To se opetovalo tri

 

puta, tada svjetiljka ugasne i ženska glava iščezne u tamnoj

 

sobi.

 

- Vještica! - šapnu ljudi skamenjeni. Žene su preplašene

 

potrčale kući. Muškarci su pošli bliže i opkolili zgradu.

 

Već se zabijelio dan kad su došli predstavnici magistrata i sa

 

svih strana pregledali kuću baruna Makara.

 

Bila je odasvud zatvorena. Na teškom lokotu što je visio na

 

vratima crnio se veliki pečat.

 

- Eto, ta su vrata ovako šest godina zatvorena i zapečaćena!

 

- reče izaslanik grada.

 

- A što je ovo? - klikne Matijak pokazujući nešto na zidu.

 

- Tri križa! Ljudi, to su čarolije! Pod prozorom na kojemu se

 

pokazala tajnovita žena bila su nacrtana tri križa.

 

MODRI PLAŠT

 

- Vivat reverendissimus1 Glavac, viva-a-at! vikalo je u jedan

 

mah sedam hrapavih grla u velikom refektoriju2 paulinskog

 

1 Vivat reverendissimus! (lat.) - Živio prepoštovani!

 

2 Refektorij (lat.) - blagovaonica u samostanu.

 

~ 9 ~

 

samostana na Griču. Vrčevi su se kucnuli i u tili čas bili su

 

iskapljeni.

 

- Pianissimo, pianissimo, čestiti moji prijatelji! - mucao je

 

gvardijan valjajući se u širokom naslonjaču.

 

- Moja časna braća mole jutarnju molitvu, nemojte da im

 

porastu zazubice!

 

- Predlažem da svetu braću pozovemo na jutarnjicu ovamo! -

 

predloži mladić Jurica Meško.

 

- Tako je! - poviče cijeli zbor.

 

- Non3, non, vaša milost! - zaprepasti se gvardijan i pokuša

 

ustati iz naslonjača, ali mu to ne uspije.

 

- Disciplina, disciplina!

 

- Vrag odnio i disciplinu kad je čovjek žedan, a onima tamo

 

na jutarnjici sigurno je grlo presušilo!

 

- Nipošto, nipošto! - branio se gvardijan.

 

- Molim gospodina Patačića da moje fratre pusti na miru.

 

- Čujete li, gvardijane, zvoni! - nasmije se Patačić.

 

- Hajde da pozvonimo i mi!

 

- To zvoni na molitvu. Da se pomolimo! - pozove gvardijan

 

društvo.

 

- Da nas Bog okrijepi za nov posao? - reče krajiški pukovnik

 

Holzendorf.

 

- Pukovniče, vi hulite! - ukori ga gvardijan.

 

- Čudnovato! - poviče pukovnik.

 

- Mi pijemo, i on pije; mi hulimo Boga, a on ga slavi! Samo

 

bez privilegija, prečasni oče! Tko želi na jutarnjicu, neka ide!

 

Gospoda nastoje da stanu na noge, ali im to ne uspijeva.

 

Gvardijan se pokuša uprijeti o stol i podići trbuh, ali uzalud.

 

Jedino Meško ustade. Mlad, čvrst, gibak, u licu mu simpatična

 

odlučnost i inteligencija.

 

- I opet sam ja jedina vucibatina koja još može stajati na

 

nogama! - veli on.

 

- Živio Meško! Dok nam je u tek vino, ne smije svanuti dan!

 

Mi smo još uvijek na plesu kod grofa Patačića! Je li tako?

 

- I ja još uvijek plešem s pahuljastom kontesom Elvirom, i

 

neprestano me strah da će mi ispasti iz haljine!

 

- To bi bio zanimljiv prizor - primijeti gvardijan.

 

- No ja bih volio da se to dogodi lijepoj Katarini Lehotskoj.

 

- A-a-a bravo, bravo, u zdravlje lijepe Katarine! - klikne

 

Patačić. Vrčevi se napune. Gvardijan ispije prvi do dna.

 

3 Non (lat.) - ne.

 

~ 10 ~

 

- Tko se pokuša samo ogledati za lijepom Katarinom toga ću

 

na Katarinskom trgu pribosti mačem o zemlju! - zaprijeti

 

Patačić.

 

Dan je svanuo i osvijetlio prostrani refektorij staroga

 

samostana. Šest velikaša i gvardijan sjede oko velikog stola,

 

krcatog jelom i pilom, i zbijaju pustopašne šale.

 

- Silentium, gospodo, netko kuca! - upozori gvardijan.

 

- Bit će tko od braće! Pokrijte me brzo plaštem, treba čuvati

 

disciplinu...

 

Pukovnik uze svoju kabanicu, pokrije debelog gvardijana

 

preko glave i otvori vrata. U dvoranu ude mladi fratar, visok i

 

otmjen, vrlo lijepog lica i velikih pronicavih očiju.

 

- Vivat pater Anselmus! - viknu gospoda.

 

- Doñite i kucnite se!

 

- Ne pijem nikada! Ali evo, gospodin notar želi govoriti s

 

gospodom - reče Anzelmo.

 

- Upravo se uspinje stepenicama.

 

Pristar gospodin uskoga blijedog lica i šiljaste prosijede

 

brade, odjeven u crno hrvatsko odijelo, uñe u dvoranu.

 

- Što se dogodilo da ste tako rano ustali? - upita grof Patačić

 

došljaka.

 

- Nisam uopće spavao! Prošle noći uzbudio je naš grad

 

strašan dogañaj.

 

- Kakav dogañaj? Što se zbilo?

 

- Pod Krvavim mostom nañen je umoren plemić!

 

- Tko je umoren? - upitaju svi u jedan mah.

 

- Nitko ga od nas nije prepoznao. Ubojice su na lešini ostavile

 

zapis da će ubiti još osam njegovih drugova! Grobni muk

 

zavlada društvom. Gospoda su se nijemo gledala.

 

- U Zagreb nije pao s oblaka! Bit će da je došao kome u

 

posjete. Doñite sa mnom da ga pogledate. Netko će ga od

 

gospode velikaša prepoznati.

 

Na notarov poziv nitko se nije pomaknuo.

 

- Neka gospoda izvole pročitati ovu pergamenu i osvjedočiti

 

se da je dogañaj ozbiljan, vrlo ozbiljan! Osmorica drugova

 

umorenog plemića treba da poñu za njim, a to može i za koga

 

od vas biti sudbonosno.

 

Velikaši se nevoljko late kobne pergamene, dok je gvardijan

 

prestrašeno izbuljio oči. Otac Anzelmo stade iza svoga glavara.

 

Mirno je promatrao pergamenu, nad koju se nadvilo šest

 

pijanih glava.

 

- Gospodo, ovo je strašno! Poñimo svi do umorenoga! -

 

predloži Meško.

 

- Gdje leži?

 

~ 11 ~

 

- U crkvi sv. Marka. Ja sam ga dao tamo prenijeti.

 

Notarova je vijest gospodu očito malo otrijeznila i pošla su

 

sva osim gvardijana.

 

Cijelim putem išli su plemići zamišljeno. Kad su ušli u crkvu,

 

Kamenar poñe naprijed, za njim Meško, zatim pukovnik

 

Holzendorf...

 

Ubijeni plemić ležao je u sakristiji na nosiljci, pokriven

 

modrim plaštem u kojemu ga nañoše pod mostom. Notar ga

 

otkrije.

 

- Barun Janko Mernay! - kliknu Patačić i Keglević.

 

- Vi ga, dakle, poznajete? - začudi se notar.

 

- Bio je prije šest godina dugo moj gost - reče Patačić.

 

- A gdje je živio?

 

- U Pešti. U posljednje vrijeme, čini mi se, u Beču. Šest

 

godina nisam o njemu čuo riječi. Kako je, zaboga, došao

 

ovamo? Odjeven je kao da je kanio poći na svečanost.

 

- Kako je otišao prije šest godina?

 

- Jednoga jutra došao je k meni blijed i smušen. »Idem«,

 

reče mi. »U Zagrebu se više nećemo vidjeti!« Kad sam ga

 

pitao zašto, odvrati mi: »Nemam volje da nosim glavu u

 

torbi!« Uzalud sam ga molio da mi to razjasni. Otišao je a da

 

mi nije otkrio tajnu!

 

- Što mislite, tko bi mogao biti meñu osmoricom drugova koji

 

se trebaju naći na mrtvačkoj nosiljci? - upita notar.

 

- To pitajte, gospodine, ubojicu! Nebrojeno mnogo nas može

 

se nazvati njegovim drugovima. Pitanje je samo misli li ubojica

 

pod »drugovima« na baruna Mernaya kao plemića, kao

 

političara, kao trgovca žitom ili kao Don Juana?

 

- Gdje je stanovao? Zašto nam nije javio da je u Zagrebu?

 

Kada je došao ovamo? Upravo je nečuveno što se nije javio

 

bar meni! - razglabao je Patačić.

 

- U svemu tome mora da se krije neka strahota.

 

- Niste li kod njega našli kakve spise, prema kojima bi se

 

moglo saznati odakle je došao, gdje je bio i s kime se družio? -

 

upita pukovnik.

 

- Ništa! Umoreni je orobljen!

 

- Tada se radi o razbojstvu, a ne o osveti!

 

- A što veli puk u gradu?

 

- Krivi vještice.

 

Notar ispriča što su Matijak i drugi ljudi vidjeli u zatvorenoj

 

kuriji baruna Makara.

 

- Ludost! - prezirno će Meško.

 

- Nikada nisam vjerovao u vještice!

 

~ 12 ~

 

- Ima hajduka, dakle ima i vještica, a one nisu drugo nego

 

ženski hajduci! - reče notar.

 

- Čini se kao da se radi o nekoj tajnoj uroti, ali urotnici i

 

osvetnici neće nikoga orobiti.

 

- Upravo nas je osam na okupu! - reče Meško.

 

- Toliko ih je osuñeno na smrt!

 

- Tvoje lude dosjetke nisu ovog časa nimalo zabavne! -

 

razljuti se Patačić.

 

Sva osmorica odu iz sakristije u crkvu. Neko su vrijeme

 

stajali i razgovarali, zatim podu prema vratima.

 

- Tko tuda hoda? - okrene se notar prema glavnom oltaru,

 

stade i prisluhne.

 

- To je odjek naših koraka.

 

- Ne, ne, ja sam čuo da je netko onuda prošao.

 

Velikaši zastanu i ušute. Kod sakristije se čulo šuštanje i za

 

tim štropot, kao da je nešto palo.

 

- Što je to? - iznenañeno će notar.

 

- Valjda nije mrtvac oživio i ustao? Svi se vrate prema

 

sakristiji. Kada su otvorili vrata začuo se poklik iznenañenja.

 

Mrtvac je ležao okrenut na lice. S njega je nestalo modrog

 

plašta, a pred nosilima na bijelom kamenu bila su ugljenom

 

nacrtana tri križića.

 

Pukovnik Holzendorf se lati mača, a za njim Patačić i ostali.

 

Jedini se Meško nasmije i reče:

 

- Čovjeka ovdje nema, a na duha ne možete mačem! U

 

sakristiji nije bilo kutka gdje bi se mogao tko sakriti. Vrata su

 

iznutra zatvorena velikim željeznim prečkama, prozori su

 

visoko.

 

- Nigdje nikoga! Živo biće nije moglo izaći iz sakristije a da

 

ga ne bismo bili opazili. No ipak je netko okrenuo mrtvaca;

 

netko je odnio plašt i nacrtao te kobne križeve! Snažni, plećati

 

i odvažni bojovnici stajali su s golim mačevima pred nečim

 

tajnovitim i strašnim što im je ugrožavalo živote, a osjećali su

 

da im sva snaga i sve oštrice mačeva ne mogu pomoći.

 

- To još nikada nisam doživio! - reče pukovnik.

 

- Ne znam što da mislim!

 

- Izañimo, gospodo! Ja ću opet zaključati crkvu i postaviti

 

kraj mrtvaca stražu. Strah me da je nevidljivi ubojica spremio

 

plašt za buduću žrtvu - govorio je notar.

 

S neprijatnim osjećajem i zamračena čela, posve obuzeti

 

dogañajem, izañoše iz crkve.

 

***

 

Kad su gvardijanovi gosti otišli u crkvu sv. Marka da

 

pogledaju ubijenog plemića, ostao je on u refektoriju. Sjedio je

 

~ 13 ~

 

u naslonjaču. Vino ga je posve svladalo pa nije mogao misliti

 

na ono što je čuo od notara. Glava mu klonula na prsa i on

 

zaspi.

 

Anzelmo stoji kraj njega. Lice se mladog fratra promijenilo

 

kao da je s njega skinuo krinku hladnoga mira i spokojnosti.

 

Visoko glatko čelo nabralo se, preko čela nabrekla mu žila kao

 

brazgotina. Iz očiju planu bijes. Usta podrhtavaju kao da se

 

pritom bori s nekom strašnom mišlju.

 

Brzo poñe k prozoru, pogleda na ulicu, zaustavi se kod vrata,

 

osluhne i tiho se dotakne ključa u bravi. Nastojao ga je

 

okrenuti, ali zahrñala brava nije popuštala. Gvardijan u snu

 

zabaci glavu nauznak. Iz otvorenih usta čulo se hroptanje kao

 

da ga netko guši.

 

Anzelmo se mučio da okrene ključ, kad odjednom izvana

 

netko pritisne kvaku i otvori vrata. Anzelmo se u tili čas

 

uspravi, položi ruke na prsa i dočeka došljaka mirnog, hladnog

 

lica. Ušao je stariji fratar. Začuñeno je gledao Anzelma i

 

gvardijana.

 

- Oče Benedikte, molim vas, ne kazujte nikome što ste

 

vidjeli! - blago će Anzelmo.

 

- Svi smo griješni ljudi! Bili su ovdje velikaši s plesa kod

 

Patačića. Valja da budemo ponizni i da nikoga ne osuñujemo.

 

- Dobro, dobro, ostavit ćemo ga! - reče fratar.

 

- Ja ću stražariti pred vratima da ne bi tko od mlañe braće

 

ušao ovamo i vidio glavara u takvom stanju.

 

- Dobro, časni oče, ja idem u crkvu! - reče Anzelmo i izañe iz

 

sobe.

 

Otac Benedikt o podne probudi gvardijana. Objed proñe a da

 

nitko nije ništa opazio.

 

U četiri sata poslijepodne došao je otac Anzelmo u refektorij

 

jer mu rekoše da ga čeka otac gvardijan.

 

Uñe u dvoranu. Stol je bio pospremljen. Gvardijan je sjedio u

 

naslonjaču. Oči mu bijahu krvave, bilo je očito da se još nije

 

naspavao.

 

- Časni oče - reče gvardijan - znate li vi da se propisi našega

 

reda ne smiju kršiti, i da to ne smijete činiti ni vi?

 

- Ja u svemu slijedim vaš primjer, oče gvardijane! - s

 

ujedljivom će poniznošću otac Anzelmo.

 

- Vi imate slijediti moje zapovijedi i propise samostana! -

 

strogo će gvardijan.

 

- Javili su mi da vas do pet sati ujutro nije bilo u vašoj ćeliji.

 

- Kao ni vas, prečasni oče!

 

- Oče Anzelmo, vi ponovno kršite dužno poštovanje i morate

 

u zatvor!

 

~ 14 ~

 

- Ja u zatvor? - ponovi Anzelmo. Žila mu na čelu nabrekne,

 

lice mu oblije rumen, ruke se spuste s prsiju.

 

- A kad bih ja rekao da neću u zatvor? - odlučno će fratar s

 

pritajenom mržnjom u glasu.

 

- Tada ću vas dati odvesti silom! - reče gvardijan bijesno i

 

poñe prema vratima.

 

Anzelmo zadršće. Krv mu šikne u lice, iz očiju mu sijeva

 

pakao mržnje. Podigne pesnice i u tren oka baci se na

 

gvardijana, spopavši ga za mesnati vrat. Gvardijan se očajno

 

branio i uhvati ruke mladoga fratra da se oslobodi, ali uzalud.

 

Htjede vikati, ali su ga ugušile Anzelmove snažne šake.

 

Gvardijan klone na koljena i sklopivši ruke nijemo zamoli

 

milost.

 

Anzelmo

 

jednim

 

zamahom

 

privuče

 

omašnoga

 

gvardijana i stisne ga:

 

- Priznaj, kukavice, da me nisi htio zatvoriti zbog kršenja

 

propisa!

 

- Jest, jest, nisam!

 

- Htio si me maknuti zbog nje?

 

- Priznajem!

 

- Prisegni, huljo, da me nećeš više dirati i da ćeš me ostaviti

 

na miru!

 

- Prisižem! - očajno će gvardijan podigavši tri prsta.

 

Anzelmo pusti gvardijanov vrat. U debeloj šiji ostadoše

 

duboki tragovi željeznih prstiju.

 

- Mogao sam vas ugušiti, i svi bi vjerovali da vas je udarila

 

kap! No za tako nevrijedan život bilo bi šteta okaljati ruke.

 

Možete, dakle, mirno udovoljavati svojim požudama za jelom

 

i pićem, ali mene ostavite u miru.

 

Anzelmo se okrene i stade kraj prozora da gleda u dvorište.

 

- Oče Anzelmo, oprostite, budite mi prijateljem! Ispovjedit ću

 

vam jedan svoj grijeh - šaptom će gvardijan.

 

- Vi ih imate toliko da ne biste svršili do sudnjega dana.

 

- Učinio sam nešto što želim popraviti!

 

- Što ste učinili? - upita Anzelmo i okrene se k njemu.

 

- Evo, uzmite ovaj ključ! Ja sam je domamio ovamo!

 

- Nju? - klikne Anzelmo i pozeleni.

 

- Da, ali ne bojte se...

 

Fratar priskoči i pograbi gvardijana.

 

- Što ste učinili s njom?

 

- Ništa, kunem vam se, ništa! Pitajte je preda mnom! Ako

 

sam joj što nažao učinio, ubijte me! Evo ključa, poñimo k njoj!

 

Zatočio sam je dolje - reče gvardijan pokazavši prema

 

drvenom zidu.

 

- Gdje? - drhtavim glasom upita Anzelmo.

 

~ 15 ~

 

- Poñite sa mnom! Predajem je vama, pa ako me može

 

optužiti, učinite što hoćete! Anzelmo je zadrhtao od uzbuñenja.

 

Gvardijan zaključa vrata i poñe k zidu. Odmaknu daske

 

nevidljivih vrata i pojave se uske stepenice.

 

- Uñimo, oče Anzelmo, valja da se spustimo niz stepenice.

 

Dolje su još jedna vrata, a iza njih lijepo ureñene odaje do

 

kojih dopire zrak zidanom šupljinom s našega krova. Tamo je

 

ona zatočena. Ja ću s vama. Evo, idem prvi! Anzelmo nasrne

 

kao bez glave niz stepenice i pretekne glavara.

 

- Samo polako! - opomene gvardijan poluglasno mladog

 

fratra.

 

- Kad otvorimo vrata, nadesno su druga, koja vode u njene

 

odaje.

 

Anzelmo žuri niz stepenice kao da ih i ne dotiče. Gvardijan ga

 

slijedi. Na dnu stepenica otac Anzelmo stade i brzo otvori

 

velikim ključem tešku bravu. Glavar je iza njega. Kad se

 

Anzelmo izgubio iza željeznih vrata, gvardijan ih zalupi i

 

okrene ključ.

 

- Tu si, huljo! - škrine zubima, uspne se stepenicama, zatvori

 

tajna vrata i otključa ulaz u sobu. Kad malo kasnije doñoše

 

dva starija brata, nañoše gvardijana kako se usrdno moli.

 

ŽIVI ZAKOPANI

 

Anzelmo se našao iza željeznih vrata. Okrene se desno, kao

 

što mu je rekao gvardijan, i stade tapkati po zidu da nañe ulaz

 

iza kojega se krije zatočenica, ali ga nije mogao naći. Osjeti

 

pod nogama vlažnu zemlju i stade da pričeka gvardijana.

 

Zovne ga glasno, ne odazva se nitko. Mladi fratar požuri

 

natrag, uvjeren da je pošao krivim putem. Nakon dva-tri

 

koraka naiñe na željezne šipke. Opipa ih, tražeći još uvijek put

 

k zatočenici, ali opet naiñe na šipke koje su se iz stropa

 

spuštale u zemlju. Neprestano je išao amo-tamo i primijeti da

 

se uvijek vraća na isto mjesto. Pričini mu se kao da je u

 

željeznom kavezu. Obuze ga strašna slutnja. Očajno tapkajući

 

oko sebe domogne se željeznih vrata i stade lupati i zvati

 

gvardijana.

 

Anzelmo je stajao usred tame.

 

- Jao! - klikne.

 

- Prevaren sam! Jest, ona me hulja prevarila! Počeo mi

 

govoriti o njoj jer je znao da ću izgubiti glavu i potrčati tajnim

 

stepeništem, ja nesretni luñak! Znao me lukavo obmanuti da

 

~ 16 ~

 

ću ovdje naći nju, da je mogu spasiti! Zašto me ostavlja

 

pamet?

 

Anzelmo je glasno stenjao i jaukao. Znao je da je zatvoren i

 

činilo mu se da iz tame neće nikada izaći.

 

- Sad sam izgubljen! - dahne i zaškripi zubima.

 

- Zauvijek izgubljen! Nikada je više neću vidjeti, nikada,

 

nikada!

 

Bilo je hladno u podzemnoj tami, a njegovo je čelo oblijevao

 

znoj.

 

Ponovno pokuša naći izlaz. Nekoliko puta obiñe u krugu svoj

 

željezni kavez, a nigdje otvora. Ni gore ni dolje, nigdje!

 

Anzelmo klonu iznemogao od očaja, groze i umora. Oko

 

njega gluha tišina. Već ga je počeo svladavati san, ali se trgne.

 

Pričini mu se da je čuo neko tapkanje. Podigne glavu, načuli

 

uši i suspregne dah. Jest, netko tapka po blatu polako, plaho,

 

podjednako, kao da se šulja.

 

Koraci dolaze sve bliže. Anzelmu jače zakuca srce. Cijelim

 

bičem slušao je kako se netko približava.

 

»Je li čovjek ili zvijer, ili dolazi mučitelj koji će me staviti na

 

muke?« pomisli zatočenik i protrne. Koraci zastanu, Anzelmo

 

zaustavi dah, upre prestrašene oči u tamu i pogne se naprijed

 

u napetom očekivanju. Kroz nepomičan grobni strašni mir

 

prodre do njega ženski jecaj.

 

Anzelmo se trgne od užasa. »Zar ona?«

 

Njegov glas prodre kroz tamu i odjekne muklo kao iz groba.

 

Sam se zgrozio od jeke svoga glasa. Jecaj utihne. Čuo se samo

 

uzdah užasa i strave.

 

- Tko je tamo? Ako si čovjek, javi se! - poviče Anzelmo.

 

- Što me pitaš, ljudska zvijeri? Zašto me ne ubiješ odmah -

 

reče ženski glas.

 

- Neću te ubiti ni mučiti, zatočen sam u željeznom kavezu!

 

»Ne, to nije ona!« dahne fratar. »To nije glas moje ljubljene!

 

Bit će da je moj glavar zarobio neku drugu! Mogla bi mi kazati

 

zašto!«

 

Tada odluči da sve to ispita.

 

- Što radiš ovdje? - upita.

 

- Umirem! Tako hoće on!

 

- O kome govoriš?

 

- O zvijeri koja me ovdje zatvorila!

 

- Tko je to?

 

- Gvardijan ovoga reda.

 

- Zašto te zatvorio?

 

- Ne znam s kime razgovaram, no mislim da vam mogu

 

povjeriti svoju nesreću.

 

~ 17 ~

 

Anzelmo osjeti da je žena došla bliže i naslonila se na

 

željezne šipke njegova kaveza. Neko je vrijeme šutjela. Čuli su

 

se samo uzdisaji i jecaji.

 

- Nemam oca ni majke. Živjela sam kod tetke, koja je

 

takoñer umrla. Tada sam otišla u službu k jednoj plemkinji.Bila

 

je vrlo pobožna, pa je i mene slala svaki tjedan k fratrima na

 

ispovijed. Jednoga dana poveo me gvardijan u dvorište i zatim

 

u svoje odaje. Htio je da mu budem ljubovca. Odbila sam ga i

 

zaprijetila da ću cijelom gradu pričati kakav je on redovnik.

 

Zato me bacio ovamo, da umrem od gladi i žeñi.

 

- Kako dugo čamiš ovdje?

 

- Ne znam, ali mislim da su tome već dva ili tri dana.

 

- Ako još imaš imalo snage, mogla bi spasiti i mene.

 

- Spasiti? Zar se tko može spasiti iz ove strašne tamnice?

 

- Može, samo valja naći put do izlaza. Ali reci mi najprije

 

kako te on zatvorio u ovu tamu? Kojim te putem doveo?

 

- Poveo me nekim uskim stepenicama i zaključao za mnom

 

vrata. Sada sam pokopana!

 

- Nisi se našla u kavezu?

 

- Jesam, ali nañoh neki izlaz. Izašla sam iz kaveza i sada

 

lutam tamom.

 

- Kakav je bio taj izlaz i gdje je?

 

- Pružila sam ruke kroz željezne rešetke i našla s vanjske

 

strane neki zapor. Gurnula sam ga i rešetke su se otvorile.

 

- Moje su ruke odviše velike i ne mogu ih provući izmeñu

 

rešetaka. Pokušaj, djevojko, možda izvana nañeš taj zapor.

 

- A tko si ti? - upita djevojka plaho.

 

- Ja sam fratar kojega se gvardijan htio osloboditi.

 

- Ako ste i vi opaki kao on?

 

- Ne boj se! Spasiš li me odavle, odvest ću te iz tame. Znaš

 

da iz ovoga podzemlja vodi put prema Poljskoj kuli. Znam ga

 

dobro, ne boj se! Učini što ti rekoh! Ovdje ćeš poginuti.

 

Pokušaj, dakle, vidjet ćeš hoću li održati riječ!

 

Anzelmo je napregnuto slušao kako se djevojka vuče oko

 

njegova kaveza, kako tapka i opipava željezne šipke iza kojih

 

je čamio.

 

- Evo ga! - klikne djevojka.

 

- Što je? - upita Anzelmo.

 

- Zapor! Držim ga rukom!

 

- Otvori! - drhtavim će glasom Anzelmo.

 

Djevojka gurne zasun, željezo škripne i vrata se otvore.

 

Anzelmo izleti iz kaveza. Bilo mu je kao da su nad njim otvorili

 

lijes u kojemu je bio živ pokopan.

 

- Gdje si, djevojko? - upita fratar.

 

~ 18 ~

 

- Ovdje! - prihvati ona nesigurno.

 

- Pruži mi ruku i slijedi me! Hodat ćemo dugo, dok ne

 

nañemo pravi put. Ali ja ću ga naći!

 

Anzelmo uhvati pruženu ruku. Bila je mala i hladna.

 

- Idi hrabro! - reče fratar.

 

- Izaći ćemo odavle!

 

Desnom rukom vodio je Anzelmo djevojku, lijevom je tapkao

 

oko sebe. Djevojka osjeti hladan, vlažan zid.

 

- Toj tami neće biti kraja! - reče.

 

- Strpi se! Moramo naći ono što tražim.

 

Hodali su gotovo čitav sat. Djevojka je već bila izgubila nadu.

 

- Na cilju smo! - kliknu fratar.

 

- Što? Još smo uvijek u tami.

 

- Bit će još tamnije, draga moja! Imaš li uza se kakav rupčić?

 

- Nemam. Imam samo pregaču.

 

- Podaj mi je! Djevojka skine pregaču.

 

- Vezat ću ti oči.

 

Djevojka brizne u plač.

 

- Šuti, ne plači! Vodit ću te putem koji ne smiješ vidjeti, ali

 

izvest ću te! Požurimo!

 

Djevojka dopusti da joj fratar veže oči pregačom. Ispod

 

poveza tekle su debele suze užasa. Do uha joj dopre brenčanje

 

kamena, kao da netko pali svjetlo.

 

- Čuješ li? - šapne.

 

- To radim ja!

 

- Odakle vam kremen? Prije ga niste imali! - prestrašeno će

 

djevojka.

 

- Nisam, ali na ovom mjestu uvijek me čeka kremen i

 

svjetiljka.

 

- Gdje smo?

 

- To nećeš saznati, a da ti i kažem ne bi razumjela. Tako, sad

 

smo spremni za put! Pruži mi ruku i stupaj odvažno!

 

Djevojka pruži fratru drhtavu ruku i nepovjerljivo korakne.

 

Pod nogama osjeti da nema više blata. Tlo je bilo suho, tvrdo.

 

Dok ju je za lijevu ruku držao vodič, desnu bi svaki čas dizala

 

uvis da opipa mjesto kojim prolazi. Fratar je opomene:

 

- Ruku k sebi! Želiš li živa izaći odavle, ne smiješ ništa

 

dotaknuti!

 

Djevojka zadršće i čvrsto priljubi znatiželjnu desnicu uz bok.

 

Pričinjalo joj se da hoda beskrajnim ponorom. Koraci su joj

 

bivali sve nesigurniji. Sa svakim korakom mislila je da će

 

propasti u dubinu.

 

- Stani! - nenadano zapovijedi fratar.

 

~ 19 ~

 

»Sad će doći najstrašnije!« pomisli djevojka i obuze je

 

osjećaj kao da stoji pred lomačom.

 

- Ovdje su stepenice, pazi da se ne spotakneš! Uspinjemo se.

 

Kada su se uspeli uz mnogo, vrlo mnogo stepenica, vodič

 

ponovno zapovijedi da stane. Čuli su se čudni otkucaji.

 

Ponavljali su se u razmacima, kao ugovoreni znak.

 

- Što to znači? - šapne djevojka.

 

- Ruka vam dršće, zar se što dogodilo?

 

Djevojka osjeti kako se čovjek koji je vodi trese, i to

 

podvostruči njen strah. Razabirala je da već dugo stoje na

 

istome mjestu. Tajanstveni se otkucaji stalno ponavljaju, sve

 

češće, sve glasnije.

 

Tada je vodičeva ruka zadrhtala i grčevito je stegla. Začuje

 

se ključ kako se okreće u bravi. Nešto zacvili, a on je povuče

 

tako snažno da je zateturala. Uspela se uz još dvije stepenice i

 

stala na drveni pod.

 

- Ne skidaj povez! - zapovijedi on.

 

Fratrova ruka je ispusti. Do ušiju joj se došulja čaroban

 

ženski glas:

 

- Što vam je, Anzelmo, kako to izgledate?

 

- Samo kad sam vas našao ovdje! Kad mi niste na kucanje

 

dugo odvraćali, zatreptala je u meni od straha svaka žilica!

 

- Blatni ste i zaprljani, a ova djevojka kao da je izašla iz

 

močvare. Tko je ona?

 

- Ona mi je spasila život!

 

- Gdje, kako?

 

- Poslušajte me, samo časak! - reče Anzelmo i stade joj nešto

 

šaptati.

 

- I vi ste se dali odvesti u stupicu? To je bilo zaista

 

nespretno! - glasnije će žena.

 

- Kad mi je rekao da ću dolje naći vas, pohitao sam

 

stepenicama i nisam više ni na šta mislio...

 

- Muškarac ne smije izgubiti prisutnost duha!

 

- Beata, zašto me tako okrutno korite?

 

- Zato što želim da se ubuduće muževno svladavate! Ne

 

jadikujte nad onim što je prošlo! Mnogo je važnije što ćete

 

sada?

 

- S njim pod jednim krovom ne mogu ostati!

 

- Pokušajte na drugi način. Budimo s njime ljubazni i vi i ja!

 

- Vi? Ne, to nikada, nikada!

 

- Ne vičite! Drugo vam ne mogu savjetovati. Ali što ćemo s

 

tom djevojkom - upita ženski glas pomalo nehajno.

 

~ 20 ~

 

- Molim vas kruha, dobra gospoño, samo zalogaj kruha!

 

Molim vas da mi odvežete oči! Oh, gospodo, vi ste tako dobri,

 

osjećam to u vašem glasu. Smilujte se bijednoj djevojci!

 

- Kako ti je ime?

 

- Stanka - odgovori obnemoglo.

 

- Dobro! Razmislit ću kako da ti pomognem. Sada uñi ovamo,

 

u smočnicu, uzmi jela koliko te volja i napij se vina. Ne biste li

 

vi štogod založili, Anzelmo?

 

- Ne, ja sada ne želim ništa više na ovome svijetu, samo vas!

 

- odvrati Anzelmo toplim, posve promijenjenim glasom.

 

Stanka osjeti malu, glatku ali hladnu ruku koja je povede

 

preko praga.

 

- Sjedi i založi! Kad zatvorim vrata, odveži povoj s očiju.

 

Kasnije ću doći po tebe.

 

- Hvala vam, gospodo! - plaho će djevojka. Nepomično je

 

osluškivala kada će se zatvoriti vrata da može s očiju skinuti

 

pregaču. Ključ u bravi škripnu i Stanki cijelim tijelom proñoše

 

trnci. Što će vidjeti? Brzo podigne ruke, strgne povez i pogleda

 

oko sebe. Oči su se odvikle od svjetla i u prvi tren nije vidjela

 

ništa. Zatim je počela razabirati pretince na kojima su bile

 

staklenke s vinom, suho meso, butine, kolači i kruh.

 

Svega je bilo u izobilju. Sa stropa je na otvoren prozor ulazilo

 

svjetlo i zrak.

 

Djevojku obliše suze od ganuća kad je ugledala modro, čisto,

 

suncem obasjano nebo. No želudac je odlučno podsjećao da

 

nekoliko dana nije okusila jela, i Stanka zaboravi na sunce i

 

svjetlo. Stade pohlepno jesti i piti. Pritom je razmišljala o

 

svome čudnom spasu iz strašnog podruma i o nevidljivu

 

čovjeku koji ju je pratio. Tko je taj čovjek? Kuda su prolazili?

 

Tko je žena s tako zvonkim, lijepim glasom? Što je gospoñi taj

 

muškarac? Kako je topao glas imao kad je razgovarao s njom!

 

S poklikom: »Beata!« kao da mu je iz duše provalila neka

 

velika, tajna strast.

 

Stanka je sasvim zaboravila na sve što se s njome dogodilo i

 

što je prepatila. U ušima joj je zvučao zvonak, srebrn i odlučan

 

glas nepoznate gospoñe. U tim mislima svlada je umor i zaspi.

 

Probudi je onaj isti zvonki glas.

 

- Ustani! Vrijeme je da poñemo! Djevojka ustade i pogleda

 

oko sebe. Bila je gusta tmina. Ključ u bravi ponovno škljocne,

 

a izvana se čuo glas žene:

 

- Okreni leña prema vratima.

 

- Jesam, gospoño!

 

- Da se nisi ogledala!

 

~ 21 ~

 

- Slušat ću vas dovijeka! Vrata se otvore. U sobici zašušti

 

ženska haljina. Premda je gorjela od želje da vidi svoju

 

dobročiniteljicu, makar samo u mraku, djevojka ne trepne

 

okom kada je osjetila da joj ponovno stavlja na oči povez.

 

- Neko vrijeme još moraš imati vezane oči.

 

- Gdje je onaj gospodin koji me doveo ovamo? - upita

 

Stanka.

 

- Otišao je! A sad mi reci gdje je tvoj dom?

 

- Nemam doma, gospoño! Moram služiti u tuñim kućama.

 

Nemam nikoga svoga.

 

- Nikoga? Nakon časka šutnje neznanka opet zapita:

 

- Poznaju li te mnogi ljudi u gradu?

 

- Ne, gospoño! Tako sam velika sirota da nisam imala ni

 

prijateljice ni prijatelja.

 

- Kamo da te odvedem?

 

- Gospodo, kad biste me htjeli zadržati, služila bih vas

 

vjerno!

 

- Zašto bi željela ostati kod mene, kada ne znaš tko sam i što

 

sam? Možda sam zla.

 

- Ne, gospoño, niste! Zla žena ne može imati takav glas kao

 

što je vaš. Uho me ne vara!

 

- Dobro, pobrinut ću se za tebe!

 

- Zaslužit ću vašu dobrotu!

 

- Čuj me, ovdje ne možeš ostati!

 

- Uistinu? - žalosno će djevojka.

 

- Poslat ću te k jednoj gospoñi, barunici. Ona je moja dobra

 

prijateljica i može te zaposliti. Odavno već traži takvu

 

djevojku.

 

- Spremna sam da poñem!

 

- Kod nje ćeš vrlo lijepo živjeti. Bit će ti dobro, ali pod jednim

 

uvjetom.

 

- Izvolite samo zapovijedati!

 

- Moraš obući muško odijelo!

 

- Muško odijelo?

 

- Da! Možeš se na to odlučiti?

 

- Ne znam, ali... ako mi to neće biti na sramotu?

 

- Nipošto! Visoka si uzrasta i mršava. Budeš li se umjela

 

spretno kretati u muškom odijelu, neće nitko posumnjati da si

 

žena. Reći ću ti zašto se to od tebe traži. Barunica je sama, a

 

želi da često ide u društvo. Ljudi su zli i to joj zamjeravaju.

 

Kad bi dolazila u pratnji (recimo, svoga nećaka) bilo bi to sa

 

svim drukčije.

 

- Shvaćam, gospoño! Ja bih prema potrebi zastupala momka.

 

- Bistra si! Ti ćeš, dakle, živjeti kao baruničin nećak.

 

~ 22 ~

 

- Dobro, gospoño, prihvaćam!

 

- No sada je duboka noć i ne možeš poći na ulicu ovako.Dat

 

ću ti grañansko muško odijelo. Obuci ga. Povest ću te do

 

polovine puta. Vrati se u smočnicu i odjeni se. Dotle ću ja

 

napisati barunici pismo.

 

- Slušam vas, gospoño! Nepoznata žena hodala je po sobi, a

 

zatim reče:

 

- Evo ti odijelo! Obuci se u tami kako možeš.

 

Stanka ode u smočnicu i obuče muško odijelo. Osjećala se

 

vrlo ugodno. Pouzdala se u svoju visoku, skladnu ali mršavu

 

pojavu, u svoj dubok glas, a kretnje će usvojiti. Dok se oblačila

 

razmišljala je o tome kako će joj biti kod barunice i kako će

 

živjeti kao muškarac. Taj život stao je zanimati.

 

Za četvrt sata javi se neznanka, uzme je za ruku i povede niz

 

stepenice. Zaškripe željezna vrata i Stanka osjeti da je ušla u

 

neki hladan prostor. Činilo joj se da je ponovno došla u

 

podrum. Zrak je bio vlažan i težak.

 

- Ne boj se! - hrabrila je neznanka.

 

- Uzdaj se u mene! Ovaj se put mora proći.

 

Te su riječi djevojku ohrabrile.

 

Rado bi bila pitala svoju pratilicu zašto ne smije vidjeti put

 

kojim prolazi i zašto ne smije vidjeti nju, svoju nepoznatu

 

dobročiniteljicu,

 

ali se bojala. Koračala je u teškoj

 

neizvjesnosti. Nije znala gdje je, kuda ide i kamo će doći.

 

Jedino što je osjećala bilo je da je pod nogama čvrsto tlo.

 

Hodale su čitav sat. Tada nepoznata gospoña stane i reče:

 

- Na cilju smo!

 

- Što ću sada? - upita Stanka.

 

- Uspet ćeš se stepenicama, a onda ću te ostaviti.

 

- Bože moj, gdje smo?

 

- Ne boj se, ovo mjesto dobro poznaješ.

 

- Bit će mi strašno samoj!

 

- Sada si muškarac!

 

- Zamalo sam zaboravila!

 

- Dakle, upamti: nikada ne odaj da si djevojka, pa ćeš

 

saznati i vidjeti stvari koje kao žena ne bi nikada saznala niti ih

 

vidjela.

 

- Nastojat ću da budem spretan dečko!

 

- A sada ćemo se rastati!

 

- Gospoño - oslobodi se Stanka - zašto da nikada ne sa znam

 

tko ste, i da ne vidim vaše lice? Zašto se krijete?

 

- Zato što je takav moj život. Upamti što ću ti reći: Moji se

 

nalozi moraju točno ispunjavati! Ići ćeš gore kraj Kamenitih

 

vrata, Markovim trgom, zatim lijevo. Naći ćeš ogromnu kuću s

 

~ 23 ~

 

velikim željeznim vratima. Sa svake strane leži jedan kameni

 

lav. Pokucaj na lijevi prozor, predaj starici koja će ti otvoriti

 

ovo pismo i ona će te pustiti u kuću moje prijateljice. Sada

 

počni brojiti, i kada nabrojiš stotinu skini povez. Ako ga skineš

 

prije, platit ćeš životom! Djevojka se zakune da će poslušati.

 

Kad je skinula povez pogleda oko sebe. U prvi trenutak

 

vidjela je samo tamu. Zatim opazi svjetlo. Malo kasnije

 

razabere kuće i Kamenita vrata. Protare oči i poñe ulicom na

 

kojoj nije bilo žive duše. Sve je bilo pusto i mrtvo.

 

Nebo je bilo posuto zvijezdama što titraju kao iskrice.

 

Stanka se požuri pravcem koji joj je odredila neznanka.

 

Uskoro je našla kuću s dva kamenita lava i pokuca na prozor.

 

Iza rešetaka pojavi se glava stare žene. Stanka joj preda

 

pismo. Za nekoliko trenutaka zaškrine ključ u bravi. Velika

 

željezna vrata se otvore. Došljakinja uñe u kuću. U tami nije

 

vidjela kako prostorija izgleda, ali je zamijetila da je kuća

 

gospodska i plemićka. Starica je povede stepenicama i otvori

 

jednu sobu.

 

- Njezina milost gospoña barunica čeka vas u salonu, mladi

 

gospodine! Stanka uñe i duboko se nakloni gospoñi koja je

 

sjedila u naslonjaču.

 

- Prijateljica mi je o svemu pisala! Sada se najprije nastojte

 

odmoriti - reče dama prijazno.

 

- Odvest ću vas u vašu sobu.

 

Soba je bila lijepa, čista i uredna, kakve u životu nije imala.

 

Sretna, ali i umorna od zatvora, napora i uzbuñenja baci se u

 

čisti krevet i usne.

 

GRIJESI BARUNA MAKARA

 

U nedjelju poslijepodne, nakon svečanog pogreba ubijenoga

 

baruna Mernaya, poñoše velikaši ravno k barunu Makaru. On

 

se vratio iz Zagorja i pozvao ih na »malu francusku večeru«.

 

Velikaši poñoše zajedno, pješke. Purgari su ih promatrali i kao

 

da su pogledima govorili: »Koji će od vas za onim što smo ga

 

upravo zakopali?«

 

Velikaši poñoše Markovim trgom u svečanim odijelima. Zlatni

 

gajtani sjali su na suncu. U očima purgara nije bilo nimalo

 

prijaznosti i ljubavi prema toj sjajno odjevenoj gospodi. Skupili

 

su glave i šaptali.

 

- Ne gledaju nas ljubazno! - primijeti grof Patačić kada su

 

prolazili pokraj banske palače.

 

- Briga me za njihove poglede! - odsiječe Keglević.

 

~ 24 ~

 

Velikaši se spuste s Griča i poñu prema lijepoj novoj kući na

 

ulazu u Tuškanac.

 

Barun Makar sagradio je tu kuću izvan gradskih bedema.

 

Ležala je u sredini prekrasnog vrta, iz kojega se silazilo u

 

šumu. Tako daleko od Griča nije sagradio dvorac ni jedan

 

plemić.

 

Barun je imao još dvije kuće: jednu na Griču i jednu kod

 

Krvavog mosta. No stanovao je samo u novoj kući izvan grada,

 

ili se zadržavao na imanju u Zagorju. Kad je bio u Zagrebu,

 

vazdan je pozivao k sebi velikaše i časnike na bogate gozbe.

 

Kućedomaćin je dočekao goste na stepenicama što su vodile

 

u čuveni barunov vrt. Izdaleka se sjao njegov neobičan svileni

 

prsluk od osebujno narančasto-žute svile. Nitko nije nosio

 

takav prsluk, jedino on. Njegovo obrijano lice, okruženo bijelim

 

pramenima vlasulje, isticalo se svježinom.

 

- Gledajte ga - reče grof Meško - ne izgleda li kao prava

 

francuska namiguša?

 

Barun se izdaleka smiješio, a njegovi bijeli zubi iskočiše ispod

 

debelih i širokih usnica.

 

- Zašto nisi došao na sprovod? - upita Patačić domaćina.

 

- Kad se očekuju ovakvi gosti, nema se kad paradirati na

 

sprovodima!

 

- Kad biste imali ženu, ne bi trebalo da se sami skrbite za

 

kućne poslove.

 

- Ne, dragi pukovniče, neću se ženiti! Odviše mrzim žene!

 

- Kao i ja! - upadne Meško.

 

- Mrzim svako žensko biće od kojega mi prijeti pogibelj da

 

može postati mojom ženom. Ali sve druge ljubim!

 

Gospoda posjedaju oko stola. Mlade sluge počeše ih nuditi

 

najfinijim francuskim jelima.

 

- Ti si me natkrilio! - reče Patačić.

 

- Tvoj je kuhar umjetnik! Imam tri pariška kuhara, ali ne

 

umiju ovako pripraviti piliće s umakom.

 

- Kakva su to kola vani? - upita jedan velikaš.

 

- Moja! Spremaju ih za put! - reče Makar.

 

- Ti odlaziš? - upita Patačić.

 

- Da, noćas odlazim na imanje.

 

- Zašto putujete noću? Vi ćete prvi ležati pod Krvavim

 

mostom s venecijanskom iglom u srcu!

 

- Zar vi zaista vjerujete da se radilo o osveti? Ta grof je bio

 

orobljen, i to je očito razbojstvo! - reče Makar.

 

- Orobili su ga poslije, kad je već ležao u mrtvačnici! Kada su

 

ga onamo donijeli imao je novac i nakit, zatim ga je notar dao

 

prenijeti u crkvu svetoga Marka.

 

~ 25 ~

 

Razgovor su prekinuli glazbenici koji uñoše u blagovaonicu i

 

počeše svirati na harfi i mandolinama.

 

- Bravo, bravo! - vikne pukovnik.

 

- To je iznenañenje!

 

- Gospodine barune - prišapne grof Meško barunu Makaru -

 

htio bih s vama razgovarati na samu. Prijatelji su se razigrali,

 

ne biste li mogli sa mnom otići u drugu sobu?

 

Barun ustade, a s njim i Meško. Odoše u pokrajnju sobu, u

 

kojoj su stijene bile upravo krcate sjajnim oklopima,

 

skupocjenim oružjem i venecijanskim ogledalima. Na podu su

 

bili debeli sagovi, a pokućstvo tamno, ukrašeno bogatim

 

rezbarijama.

 

- Dakle, što mi želite reći, dragi grofe? - upita domaćin

 

prijaznim glasom Meška.

 

- Želio bih kupiti vašu kuću.

 

- Onu na Griču? To nije moguće! Znate da sam je iznajmio

 

prije pola godine barunici Lehotskoj.

 

- Znam, lijepoj Katarini! No ja mislim na kuću kod Krvavog

 

mosta.

 

- Onu kuću ne želim prodati!

 

- Dajte mi je u zakup!

 

- Zašto to želite?

 

- Držim, naime, da je umorstvo baruna Mernaya u izvjesnom

 

odnosu s tom kućom.

 

- Što vam pada na um? Šest godina nije nitko prekoračio

 

njen prag. Pečat još uvijek nije oštećen.

 

- To mi je upravo čudno! Da se nije tko domogao vašega

 

pečatnjaka?

 

- To nije moguće! Moj je pečatnjak evo ovdje! - i barun

 

pokaže prsten što mu je pokrivao dio šake.

 

- Nikada ga ne skidam!

 

- Ljudi su one kobne noći vidjeli na prozoru vaše kuće žensku

 

pojavu s modrom svjetiljkom u ruci.

 

- Kako je izgledala ta žena?

 

- Lice joj nisu vidjeli. Glava joj je bila omotana bijelom

 

koprenom.

 

Barun je neko vrijeme šutio, a tada reče:

 

- Neobično!

 

- Dakle, vi ćete mi kuću prodati ili iznajmiti?

 

- Žalim, dragi grofe, ali ne mogu! Mene uz onu kuću vežu

 

posebne uspomene.

 

- Radi se o vašoj ženi. Razumijem vas, možda bolje nego tko

 

drugi. Vi i ne slutite kako vas shvaćam. Ja, naime, znam sve!

 

- Sve? Što?

 

~ 26 ~

 

- Kako je nestala iz Zagreba vaša žena.

 

- To znadu svi!

 

- Mislim da jedini znam pravu istinu.

 

- Varate se! Svi znaju da je moja žena kao preljubnica

 

morala u samostan.

 

- Ne, gospodine barune, vaša žena niti je bila u samostanu,

 

niti je sada tamo!

 

- Dakle, gdje je?

 

- Ne znam da li je u raju, u paklu ili čistilištu ali u jednom od

 

ta tri svijeta jest.

 

- Govorite vrlo nejasno.

 

- Dobro, bit ću jasniji! Barunica Makar nije živa! Barunove su

 

usnice zadrhtale. Jurica Meško prekrsti noge.

 

Dok ga je promatrao, barun Makar će oštro:

 

- Ne, gospodine grofe, vi se varate! Ona je živa!

 

- Oprostite, gospodine barune, što se toliko brinem za vašu

 

bivšu suprugu, no to je u vezi s mojom željom da kupim tu

 

kuću. Vaša je supruga, gospodine barune, živa zakopana u

 

podrumu te zgrade.

 

Barun skoči.

 

- To je bajka! Luda bajka!

 

- Mislite? - nasmiješi se Meško.

 

- Čovjek koji mi je to rekao nije običavao smišljati bajke.

 

- Tko bi vam mogao reći takvu neistinu?

 

- Moj pokojni otac! Barun Makar problijedi i umukne.

 

- Što kažete sada, gospodine barune?

 

- Prevario se!

 

- Moj se otac nije varao! Uvijek je bistro rasuñivao.

 

- Zašto je vama govorio o tome?

 

- Zato što mi je prije smrti ispripovijedao cijeli svoj život, da

 

me uputi u pogibelji...

 

- On nije mogao znati sve što se tada dogodilo.

 

- Znao je više no što bi vama moglo biti ugodno! Znao je i za

 

ubojicu vaše žene.

 

- Tako?... A tko je ubojica?

 

- Da vam kažem?

 

- Molim vas, recite mi!

 

- Vi, gospodine barune! Ne trepnuvši okom barun mirno

 

odvrati:

 

- Grofe, vi ste me okrivili za zločinstvo!

 

- Izvolite me pozvati da to i dokažem! Barun nije odgovorio

 

nego se uzbuñeno ushoda po sobi, dok je Meško mirno sjedio u

 

naslonjaču. Nakon nekoliko minuta barun promijenjenim

 

glasom reče:

 

~ 27 ~

 

- Čujte me! Vi ste jedini čovjek koji sumnja da sam okaljao

 

ruku krvlju žene, i to svoje. Dužan sam podići veo s te tajne,

 

jer neću da me i dalje krivo sudite. Želio bih da shvatite zašto

 

vam ne mogu prodati kuću kod Krvavog mosta, i zato ću vam

 

ispovijediti sve što se dogodilo. Hoćete li me saslušati?

 

- Drage volje! Bit će, u svakom slučaju, dobro da se to

 

razjasni.

 

- Slušajte, dakle, i sudite!

 

KRVAVI PIR

 

- Bio sam mlad i obijestan, prije deset godina. Vatren život i

 

mnogo novaca! Hrvatska mi je bila pretijesna i otiñoh na put.

 

Otišao sam u Rijeku i zatim na more. Jednoga dana nañoh se u

 

Veneciji. Živio sam kao carski sin. Užitku nije bilo kraja ni

 

konca. Plesovi, svečanosti, lijepe žene! To je bila moja

 

svakodnevna zabava. U palači u kojoj sam stanovao prireñivao

 

sam sjajne zabave i gozbe. Tisuću svijeća osvjetljivalo je moje

 

dvorane, a s prozora se razlijegao vodenim ulicama zvuk

 

glazbe. Gospodske gondole plovile bi pod mojim prozorima da

 

slušaju smijeh i veselje. Ja bih stajao kraj prozora i bacao na

 

lijepe Talijanke cvijeće. Smiješile su se. Iz njihovih crnih očiju

 

izbijao je plamen i raspaljivao mi srce. Opijen sam se ljuljao na

 

valovima svoga mladog života. Mislio sam da je ovaj svijet

 

samo glazbalo stvoreno zato da meni zaslañuje život.

 

Imao sam prekrasnu gondolu, bijelu kao galeb. U njoj svileni

 

jastuci, nad njom krov od zlatom vezenog grimiza. Zlatne rese

 

što su visjele s krova sjale su na suncu i mjesečini čarobnim

 

sjajem. Na vrhu krova raskrilio se galeb od suhog srebra,

 

posut dragim kamenjem. U kljunu je nosio modru zastavu od

 

svile. Njegove oči od dijamanata zasjenile su sjaj mletačkih

 

gondola. Kad sam se u toj gondoli otisnuo od svoje palače

 

bljesnuo bi galeb jače od samoga sunca i zaslijepio oči lijepih

 

Mlečanki.

 

Jedne noći bilo je bučno i veselo na vodenim ulicama. Plovio

 

sam kući, kad opazih na obali nježnu malu pojavu. Stajala je i

 

neprestano se ogledala lijevo i desno kao da nekoga čeka. U

 

ruci joj košarica sa cvijećem. Zapovijedio sam veslaču da se

 

polako približi stepenicama kraj kojih je stajala ljepotica. Kad

 

je ugledala sjajne zvijezde u očima moga galeba, raširile su joj

 

se zjenice i pohlepno se zagledala u moju gondolu. Koraknuo

 

sam na stepenice i popeo se do nje. Skinuo sam kalpak i kupio

 

sve što je imala u košarici.

 

- Vi očito nekoga čekate? - upitah.

 

~ 28 ~

 

- Jest, zaručnika. Zakasnio je! - reče ona.

 

- Ne vjerujem, signorina, da bi mogao zakasniti kada ga vi

 

čekate. Trebalo bi da preskoči tri kanala da bi mogao što prije

 

gledati u vaše božanske oči!

 

Ona se nasmiješi i odvrati bezazleno:

 

- Vi ga poznajete? On je trgovac čipkama i vrpcama.

 

- Ja sam mislio da je kralj! Ovakvu glavu smije resiti samo

 

kraljevska kruna od zlata i dragulja! - stanem joj luñački

 

udvarati.

 

Bio sam opijen slatkim vinom s gozbe i divotnim čarima te

 

ljepotice s plamenim očima i djetinjski bezazlenom ljepotom.

 

- Zašto mi sve to govorite? - upita me ona veselo.

 

- Zato što obožavam ljepotu više nego vaš zaručnik koji vas

 

ostavlja da čekate.

 

- On vrlo daleko stanuje, gospodine!

 

- Hoćete li mu poći u susret?

 

- Kako, kad nemam gondole? Galantno pokazah svoju

 

gondolu i rekoh:

 

- Evo, signorina, uzmite gondolu! Otpratit ću vas u susret

 

vašem zaručniku, i reći mu da to zaslužujete kao najljepša

 

Mlečanka.

 

Ona pljesnu rukom o ruku. U očima joj zasja djetinjska

 

radost.

 

- Oh, signor, kako ste vi plemeniti! Poñimo, dakle, Bepo će

 

vam poljubiti ruku.

 

Bio sam uvjeren da mi ruku neće poljubiti. Kad sam ugledao

 

djevojku, stvorio sam vrašku osnovu.

 

Pružih ljepotici ruku i povedoh je u gondolu. Sjela je na

 

svilene jastuke i smiješila se kao dijete kad mu dadeš šećera.

 

Veslač je već znao kamo će skrenuti. Spustih zastor tako da

 

ne opazi kuda plovimo i stadoh joj pričati sitnice koje su je

 

nasmijavale. Tada tek, kad je sjedila kraj mene, opazih kakvo

 

blago vozim. Nikada još svileni jastuci moje gondole nisu

 

obujmili tako mlado nježno tijelo, nikada se još nisu privinuli

 

uz takvu svježu nevinost. Sva je mirisala od ljepote i

 

pupoljaste mladosti.

 

Smijala se mojim pričama i dosjetkama, gledala me vedrim

 

očima i nije se brinula o tome kamo plovimo. Kada gondola

 

stade, pogleda me upitno.

 

- Signorina, uzet ću za vas ogrtač, da se ne nahladite! -

 

rekao sam galantno.

 

- Gdje ćete ga uzeti? - upita me.

 

- U svome stanu! Prispjeli smo do palače u kojoj stanujem.

 

- Zaista? - klikne ona znatiželjno.

 

~ 29 ~

 

- Možda biste htjeli vidjeti kako izgleda palača »sunčanoga

 

viteza«?

 

- O da, ali... Ali u to doba?

 

- Doñite na časak! Dok ja nañem ogrtač, vi ćete razgledati

 

odaje. Upravo su čarobne! Palača pripada jednome od vaših

 

najbogatijih grofova.

 

Dok sam tako govorio pružio sam joj ruku i ona polako, ali

 

ipak sigurno izañe iz gondole. Popeli smo se u palaču. Tim

 

časom počela je moja tragedija! Poveo sam djevojku gore,

 

napalio sve svijeće i pokazao joj odaje. Čudila se, snebivala i

 

upijala velikim žednim očima sjaj i raskoš. Tada priñoh prozoru

 

i kliknuh tobože zaprepašten:

 

- Zaboga, gondola je nestala! Ona pohiti k prozoru i pogleda

 

dolje. Kada se okrenula, zagledala se u mene prestrašeno.

 

- Taj ludi veslač, kako je nespretan, kako je nesmotren! -

 

jadikovao sam ja.

 

- Što ću sada, što da počnem? - očajavala je ona.

 

- Nema druge, signorina, moram vam prepustiti svoje odaje.

 

- Vaše odaje? Ta ja ne mogu ovdje ostati!

 

- Kamo ćete sada? Izvolite ostati, a ja ću se udaljiti!

 

- Vi ste upravo prekrasan plemić! - reče ona.

 

- Ali što će reći on?

 

- Poći ću sam da ga potražim! Mlečanka pljesne rukama. Ta

 

kretnja, jednostavna i ne-otmjena, divno joj je pristajala.

 

- Sjednite, signorina, i založite malo hladnih pašteta!

 

- Što je to? - upita ona naivno.

 

- Je li to dobro?

 

- Izvanredno jelo, kakvo se svagdje rado jede! Izvolite! -

 

rekoh i uzeh iz blagovaonika paštete i drugih sitnarija, slatkiša,

 

šećera, finog burgunca i pjenušavog vina. Ona se smijala tako

 

bezazleno da sam zamalo poludio. Toliko slatke bezazlenosti

 

nisam vidio nikada prije ni poslije. Ponudio sam joj da okusi od

 

jedne, pa od druge vrsti vina, a ona je pila s užitkom. Počela

 

se smijati sve češće i glasnije, sve bučnije i strastvenije, dok

 

joj se obrazi ne užare a oči planu.

 

Tada priñoh i zatvorih joj usta strastvenim poljupcem. Ona se

 

samo u prvi čas branila, a ja sam čvrsto držao dragocjeni

 

plijen...

 

U pet sati ujutro probudila me vika i zapomaganje. Skočih s

 

kreveta. Moj sluga borio se s lijepom Giulijom koja je iskoristila

 

trenutak kada me svladao san da se baci kroz prozor u more.

 

Sluga je zadrži u posljednji čas, na moju nesreću! Tada se baci

 

na pod, stade čupati kosu, vikati, plakati i proklinjati. Previjala

 

se u očaju i neprestano je zvala svoga zaručnika.

 

~ 30 ~

 

- Bepo, Bepo, što su od mene učinili! Bepo, ubij me, ubij!

 

Najednom udari netko strašnim udarcem u vrata. U sobu

 

nasrnu četiri muškarca oboružana pištoljima i bodežima, a iz

 

očiju im suklja plamen osvete.

 

- Bepo! - vrisne Giulia i baci se pred noge svoga zaručni ka.

 

On je i ne pogleda. Njegovi drugovi pograbe moga slugu i za

 

tren oka bio je vezan. Mlad momak, stasit, snažan i bijesan

 

poput lava priñe k meni, isceri bijele zube i zaurliče:

 

- Gladni vuče, ugrabio si mi janje!

 

- Čekajte, signore, da vam razjasnim!

 

- Ne slušam vas! Neka govori ona!

 

Giulia se podigne na koljena, uhvati za bujnu kosu i poče

 

drhtati.

 

- Vi ste, signorina, vrlo slabo odjeveni. Kao da ste sada ustali

 

iz kreveta! - cerio se Bepo.

 

- Nisam kriva, on me namamio ovamo!

 

- No, barune, jeste li čuli? - nasmije se mladić osvetnički.

 

- Dat ću vam odštetu, učinit ću sve što želite! Koliko tražite?

 

- O, vrlo malo, signore! Naprijed! - vikne on svojim

 

drugovima.

 

S užasom ustanovih da je jedan od trojice moj veslač. On

 

me, dakle, odao zaručniku! Drugi je bio Giulijin brat. Kad je

 

treći zbacio ogrtač, opazih pred sobom svećenika!

 

- Što želite od mene? - upitah osorno. Osjetio sam da mi

 

prijeti pogibelj, i to mi je dalo energije.

 

- Želimo, barune, da se s ovom djevojkom vjenčate! Giulia

 

skoči i kao bijesna lavica potrči k zaručniku, uhvati ga rukama

 

za ramena i prodrma ga.

 

- Zlotvore! Luñače! Ubij me, ali prodati me ne smiješ!

 

- Neka se obavi vjenčanje! - reče Talijan i nasmije se

 

zlokobno.

 

Giulia je klonula i bacila se pred njega na koljena, ali on je

 

bio tvrd i neumoljiv.

 

- Ti ćeš poći za nj, i time je meñu nama sve svršeno!

 

- Žrtvovat ćeš cijeli moj život svojoj osveti? - krikne Giulia

 

očajno.

 

- Ja sam izgubio cio svoj život, gubi ga i ti! Velečasni,

 

počnite! Potrčao sam do stola na kojemu je ležao moj mač.

 

Htjedoh se obraniti od te ženidbe, makar i krvlju. Zamahnuh i

 

oštrica zadjene Giulijina brata. Djevojka kriknu i pokri lice

 

rukama. Mladić pade na koljena. Krv se razli po podu. Htio

 

sam ponovno zamahnuti, no pred očima mi bijesnu dva

 

pištolja.

 

~ 31 ~

 

Slomljen i skršen predah se. Mač mi pade iz ruke. Gledao

 

sam u pištolje i izgovarao za svećenikom što je htio. Giulia je

 

uprla oči u zaručnika i ponavljala svećenikove riječi. Glas joj je

 

zvučao ledeno. Moj veslač potpiše se kao svjedok, a za njim

 

ranjeni Giulijin brat. Kad je povukao posljednji potez, klonuo je

 

mrtav na pod. Nad njegovim mrtvim tijelom sklopljena je naša

 

ženidba.

 

Kad je svećenik svršio obred, zatakne Bepo pištolj za pojas.

 

Lice mu se preobrazi. Izgledao je kao bijesan ris. Iscerio je na

 

mene ñavolsko lice i viknuo:

 

- Želim vam mnogo sreće, gospodine barune!

 

- Zatim se okrenuo k Giuliji, nasmije se grohotom i naklonivši

 

se reče:

 

- Čestitam, gospoño barunice! Giulia je stajala nijema,

 

raščupane kose i blijedog lica. U očima joj bijesnu nešto tajno i

 

strašno. Uspravi glavu, pogleda zaručnika pogledom punim

 

prezira i reče mirnim, hladnim oporim glasom:

 

- Ovaj barun je hulja, ali ti si hijena koja pokapa u grob svoje

 

mlado da može nasititi gadnu osvetničku strast. Prezirem te,

 

gnjusni čovječe! Bepo odvrati sotonskim smijehom i pokaže na

 

mrtvoga brata koji je ležao kraj njenih nogu:

 

- Pobrinite se, gospoño barunice, za svadbu i sprovod!

 

Gospodin barun nabavit će vam svečanu haljinu s dragim

 

kamenjem i baršunastu crninu. Ha, ha, ha! Tada odoše svi.

 

Giulia i ja ostali smo sami s mrtvacem. Ona se baci na nj i

 

stade gorko plakati.

 

Nisam imao samilosti za njene suze. Sva njezina ljepota kao

 

da je iščeznula.

 

Giulia se uspravi, obriše suze i pogleda me hladno:

 

- Vi ste se, gospodine, ponijeli kao najkukavniji stvor! Nisam

 

se mogla oprijeti, ali vi...

 

- Smrt mi je sjela za vrat!

 

- Vitez se ne boji smrti! Trebalo je da se dadete ubiti! Moj

 

život bijaše posut ružama, a vi ste ih zalili krvlju i

 

kukavštinom. Prezirem vas... i s tim ću prezirom leći u grob.

 

Bilo mi je da poludim. »Ovo je sada žena baruna Makara!«

 

pomislih s užasom. »Žena obožavanoga kavalira za kojim su

 

se otimale tolike grofice i vojvotkinje! Ova prosta krv

 

talijanskog djevojčeta da teče žilama mojih potomaka!«

 

Iz tih misli probudi me osoran Giulijin glas:

 

- Bilo bi dobro, gospodine, kad bismo odmah otputovali, jer

 

će nam uskoro pjevati rugalice. Dječurlija će trčati za vama i

 

smijat će vam se cijela Venecija! Kada to izreče ode u spavaću

 

sobu. Ostadoh sam. Bilo mi je kao da sam snio grozan san.

 

~ 32 ~

 

Sluga me probudi iz očaja i zamoli da mu oslobodim ruke i

 

noge što su mu vezali moji krvnici.

 

- Moramo se rastati! - rekoh toga jutra svojoj nesretnoj ženi.

 

- Ne mogu te odvesti u svoju kuću. To nije moguće!

 

- Ne bih htjela prekoračiti prag vašeg odvratnog doma! Želim

 

što prije iz ove kuće, ali praznih ruku ne idem!

 

- Dobro - rekoh Giuliji - učinit ću što kavalir mora učiniti.

 

Te večeri okupio je Bepo pod prozorom moje palače svu

 

gradsku dječurliju i priredio mi sramotnu serenadu. Nakon

 

nekog vremena dječurlija krene prema gradu, povevši sa

 

sobom neku propalicu odjevenu kao da je grof. Kraj njega je

 

stupala djevojčura i glumila Giuliju. Dječurlija je trčala oko

 

toga grofa i draškala ga što se morao vjenčati s običnom

 

djevojkom. Djeca su vrištala, smijala se i vikala: »Evviva,

 

grofe! Evviva gizdavi Makar!« Ujutro naredih sluzi da odmah

 

sve spremi za put. Dao sam pozvati Giuliju i rekoh joj:

 

- Oprostite, signora, što se zbilo ne da se popraviti! Krivi smo

 

oboje, samo što je moj grijeh bio počinjen svjesno a vaš

 

nesvjesno. No sada nije vrijeme da se raspravlja o tome što je

 

bilo, nego kako ćemo se iz toga spasiti. Predajem vam, evo,

 

dvadeset tisuća lira. Učinite s njima što želite. Ja ću još danas

 

otputovati, a što se tiče rasprave javit ću vam kada se

 

oporavim od ovog udarca.

 

Giulia je pristala na moj prijedlog i otišla je iz sobe. Nije mi

 

rekla ni zbogom. Bila je u pravu! Kad sam bio spreman da se

 

ukrcam u lañu, pojavi se preda mnom Bepo sa šest svojih

 

drugova. Zakrče mi put, a Bepo vikne:

 

- Visokoroñeni gospodaru! Ne biste li bili ljubazni da po-vedete sa sobom i svoju suprugu? Protrnuo sam. Znao sam što

 

taj lopov hoće.

 

- Ne, ona će ostati ovdje! - rekoh.

 

- Ali ja to neću! - odvrati Bepo.

 

Dva Talijana odoše u moj stan i dovedoše Giuliju. Bila je još

 

uvijek u svojoj grañanskoj haljini.

 

- Visokoroñena gospoño, vaš se suprug ne brine odviše o

 

vašim haljinama! Zar još uvijek nemate baršuna i svile? -

 

rugao se taj čovjek.

 

- A sada budite tako dobri pa s gospodinom suprugom

 

otputujte u njegovu domovinu. Mi ćemo biti dobrostivi i

 

otpratiti vas, da vam se na putu ne dogodi kakva nesreća.

 

Nisam mogao vjerovati svojim očima. Bepo je ostao u

 

Mlecima, ali četiri lopova pošla su zaista s nama! Cijelim putem

 

bio sam izložen njihovim podrugljivim pogledima i zlokobnom

 

ruganju. Imao sam uza se dva snažna sluge. Kako Talijani nisu

 

~ 33 ~

 

znali hrvatski, dogovorih se sa slugama da ćemo u Rijeci

 

navaliti na njih, pobiti ih a Giuliju ostaviti. Morali smo se jedno

 

drugoga osloboditi pod svaku cijenu! O dogovoru sa slugama

 

nisam, dakako, govorio Giuliji.

 

Prispjeli smo u Rijeku, i iskrcali se.

 

Bila je topla svibanjska noć. Podigosmo šatore na morskoj

 

obali. Čini se da je to Talijanima bilo sumnjivo, pa su dvojica

 

legla da spavaju, a dvojica su bdjela. Giulia je umorna od puta

 

u svome šatoru brzo zaspala. Ja sam se pretvarao da spavam.

 

To učiniše i sluge. Čekali smo da Talijani ipak jednom zaspu.

 

Mjesec se već približio zapadu kad legoše i ona dva

 

noćobdije. Kad sam se uvjerio da Talijani spavaju, gurnuh

 

sluge koje su čekale na znak. Podigoše glave i uzeše bodeže.

 

Ja ležeći izvukoh ispod pokrivača dva pištolja. Sluge su puzale

 

prema protivnicima, kad im oni strelovitom brzinom prisloniše

 

na sljepoočice pištolje. Talijani su, dakle, pazili na nas i

 

pričinjali se kao da spavaju! Opalih hitac, ali nije pogodio.

 

Dvojica su me uhvatila i razoružala. Sluge su ležale ranjene.

 

Sitnim pijeskom tekao je potočić krvi.

 

Iz šatora istrči Giulia i kad je vidjela krv stade prestrašeno

 

vikati.

 

- Što ćete, signora - nasmije se Bepov prijatelj - svadba vam

 

bijaše krvava, pa vam je takav i svadbeni put!

 

- Vi se rugate! - viknu Giulia.

 

- Vi, nečovječni stvorovi!

 

- Samo polako, gospodo! Trebalo bi da nam zahvalite što ste

 

barunica i što se brinemo da vas gospodin barun gdjegod ne

 

ostavi bez kruha i krova.

 

- Gospodin barun je vrlo škrt... Još vam uvijek nije kupio

 

svilenu haljinu!

 

- Sirotica! - nakesi se drugi Giulijin pratilac.

 

- A zato je i pošla dobrovoljno k njemu na večeru! Bilo je to

 

strašno putovanje. Bepovi prijatelji ponašali su se kao da su

 

moji gospodari. Morao sam slušati njihovo ruganje i sramotne

 

primjedbe. Morao sam ih hraniti. Raspolagali su s mojom

 

imovinom i svime što sam imao uza se. Gotovo su me orobili.

 

Napokon smo prispjeli u Zagreb. Prije no što su me Talijani

 

ostavili, zaprijetili su da ću platiti glavom ako Giuliji učinim što

 

nažao. Kad nestadoše odvedoh Giuliju u svoju kuću kraj

 

Krvavog mosta. Jedan sat kasnije znao je cijeli grad da sam se

 

u Mlecima oženio s bogatom djevojkom grofovskog roda. To su

 

razglasili Talijani koji su imali na Griču zemljaka.

 

Osveta prevarenog zaručnika bila je strašna. Nisam se više

 

mogao osloboditi. Cijeli je grad govorio o mojoj lijepoj ženi,

 

~ 34 ~

 

plemkinji iz Mletaka. Morao sam je uvesti u društvo, a bojao

 

sam se da ljudi ne saznaju kako sam se vjenčao s

 

prodavačicom cvijeća. Predao sam se sudbini. A sada dolazi

 

ono što je znao vaš otac! - reče barun Makar završavajući

 

svoju pripovijest.

 

- Giulia i ja živjeli smo samo naoko kao bračni par. U kući se

 

nismo danima ni pogledali! Ona je mrzila mene, a ja nju.

 

Bilo joj je tek petnaest godina ali se umjela vladati kao

 

otmjena gospoña. Oko krasne žene vrzmali su se najljepši

 

kavaliri. I vaš otac, iako je već bio stariji gospodin, bio je

 

zaljubljen u Giuliju.

 

- Jest, to znam! - potvrdi Meško.

 

- Ali ja ne znam je li ona primala njegovo udvaranje ili ne.

 

- Ona je držala da je on jedini čovjek kojemu smije reći da je

 

nesretna. To, što ste vi meni pričali, ispripovijedala je ona

 

njemu.

 

- Kako? Vaš je otac znao da je moja žena prodavačica

 

cvijeća? To nisam očekivao! Barun nastavi:

 

- Godinu dana kasnije zatekoh ženu u nevjeri.

 

- Ali ne s mojim ocem!

 

- Ne, s jednim mladim grofom.

 

- Ne biste li kazali njegovo ime?

 

- Veže me viteška riječ. Za tu nevjeru znala je i služinčad.

 

Nisam to mogao zatajiti. Povedena je parnica i ustanovljeno

 

je da me Giulia varala ne s jednim, nego s više mladih ljudi.

 

Parnica se vodila tajno. Jedne noći došao sam u kuću i

 

naredio sluzi da otpremi gospoñu na put. Dao sam mu veliku

 

svotu novaca i naredio da otprati moju suprugu u samostan.

 

Te večeri zatvorio sam kuću. Kad sam je htio zapečatiti, opazih

 

vašeg oca.

 

- Što to radite? - pitao me.

 

- Svemu je kraj! - rekoh.

 

- Ona je otišla i više neću prekoračiti praga ove kuće.

 

- Ne biste li dozvolili - reče vaš otac - da uñem?

 

- Sada nemam vremena a, uostalom, zašto da ulazite u tu

 

kuću?

 

- Čini mi se da sam iz nje čuo plač.

 

- To vam se pričinilo.

 

- Vi ćete mi ipak dozvoliti da uñem! Vrijeñalo me to

 

nepovjerenje i ne htjedoh mu otvoriti. Na kraju sam zapečatio

 

vrata i otišao. Nekoliko tjedana kasnije javio mi sluga da je

 

moja žena htjela poći u talijanski samostan i on ju je otpratio u

 

Milano.

 

~ 35 ~

 

- Jest, tako je bilo, ali moj je otac te noći obilazio vašu kuću.

 

Nije se mogao od nje odijeliti! Oko dva sata noću čuo je

 

zapomaganje, plač i jecaj što je dopirao iz podruma. Bio je

 

posve uvjeren da je to Giulia.

 

- Zašto nije pošao na sud?

 

- Učinio je to, ali uzalud. Nitko nije htio dirati vašu kuću.

 

Poslali su nekoga da osluhne čuje li se što, ali druge noći bilo

 

je već sve tiho. Ona je, sirota, tada bila mrtva. Vi ste naredili

 

sluzi da je ubije, ali je nije dotukao pa se, jadnica osvijestila i

 

jecala. Taj je plač čuo moj otac!

 

- To nije istina! Dokazat ću vam da je moja žena u

 

samostanu! Svake godine dobivam od nadstojnice samostana

 

pismo u kojem mi javlja da je Giulia zdrava, dobra i pobožna,

 

te da više ništa ne želi od ovoga svijeta. Izvolite pročitati!

 

Meško pogleda pismo, slegne ramenima i upita:

 

- Jeste li to pokazali mome ocu?

 

- Jesam! Svake godine pokazah mu novo pismo!

 

- A on je ipak bio uvjeren da ste svoju ženu ubili i da ostaci

 

njena tijela počivaju u podrumu. Prije očeve smrti obećao sam

 

da ću ispuniti ono što me molio.

 

- Ne biste li izvoljeli reći što ste mu obećali?

 

- Da ću pronaći posmrtne ostatke umorene Giulije i prirediti

 

joj dostojan pogreb.

 

Barun problijedi i upita:

 

- Zar vam ova pisma nisu dovoljan dokaz?

 

- Priznajem da su pisma ispravna, imaju i pečat samostana,

 

ali otac je ipak bio uvjeren da je Giulia ubijena. Čiji je plač

 

čuo?

 

- Možda je kaštelan kaznio neposlušnu sluškinju i zatvorio je

 

dolje u tamnicu. On je kažnjavao služinčad tako nečovječno da

 

sam ga morao zbog toga često koriti. Dapače, Giulia je dvaput

 

spasila iz tamnice služavku, a jedanput i kaštelanovu ženu.

 

- Vi mi, dakle, nećete prodati kuću? - upita Meško i ustane.

 

- Ne, gospodine grofe! Mrzim tu kuću i ne bih htio da ikad

 

prekoračim njen prag, a da je prodam bilo bi to potrebno! Ne,

 

ne, ostavite tu zamisao, tim prije što sada znate da je Giulia u

 

Italiji.

 

- Htio sam kuću pretražiti da vidim ima li u njoj kakvih

 

ostataka, ali bit će najbolje da Giuliju potražimo u samostanu.

 

- Da, to će biti najbolje! - reče barun. Kad je vidite licem u

 

lice, morat ćete vjerovati mojim riječima. No danas je prošla

 

deseta godina, sigurno nije više onako lijepa i nježna! -

 

nasmije se barun.

 

- Razvila se u ženu.

 

~ 36 ~

 

- Ali će se ona, jamačno, dobro sjećati svega što se dogodilo.

 

Najprije ste djevojku zaveli, zatim ste je dali doživotno

 

zatvoriti! Meñutim, kao što rekoh, ja ću u Milano! Meško

 

ustade i ne obazirući se na baruna ode iz sobe u blagovaonicu,

 

gdje su se ostali plemići bučno zabavljali.

 

Nitko nije naslućivao što se dogodilo izmeñu baruna Makara i

 

grofa Meška. Glazbenici su svirali sve burnije i bučnije. Velikaši

 

su plesali do besvijesti. Patačić je bio direktor glazbe. On je

 

komandirao i vodio. Prekinuo bi odjednom glazbu, zapovijedio

 

da se ispiju puni vrčevi, pa bi ponovno dao znak da se svira

 

ludo i bijesno. Gosti su plesali još luñe i bjesnije.

 

Kad je barun Makar ušao u sobu, plesao je Patačić na jednoj

 

nozi i vikao, uprijevši prstom u glazbenike:

 

- Gdje si našao ove krasne bandite?

 

- U Zagorju!

 

- Talijanske muzikaše u Zagorju?!

 

- Zalutaju oni kojekamo, osobito ovi!

 

- Hej, tko je od vas prvi? - vikne Patačić.

 

- Ja! - ustade koštunjava ljudeskara s mandolinom.

 

- Prekosutra svirat ćeš kod mene, u mome dvoru! -

 

zapovijedi Patačić.

 

- U kojem? - upita Meško.

 

- Na Markovu trgu?

 

- Ne, brate, onaj već nije moj, a budem li se dobro držao,

 

prodat će se slavno i moja kula kod Medveščaka!

 

- Otkada si u tome dvorcu, ne možeš se napiti!

 

- E, brate, to ti je tradicija, samo tradicija koju su ostavili

 

cisterciti! Dok su drugi veselo bučili, Meško je sjedio kraj

 

glazbenika. Bili su to odabrani momci i prije bi zaista pristajali

 

u četu bandita, kao što ih je nazvao Patačić, nego u glazbenu

 

družinu.

 

Oko dva sata noću uñe u sobu sluga i obavijesti domaćina da

 

ga čekaju kola.

 

- Što, ti odlaziš? - upita Patačić začuñeno baruna Makara.

 

- Oprostite, prijatelji, ali moram na imanje! Nešto mi se bune

 

kmetovi.

 

- To znači da nas želiš baciti iz kuće! Ako ti želiš ići, izvoli! Mi

 

ostajemo! Predaj nam samo ključ pivnice!

 

- Ne bojte se - reče Makar - pobrinuo sam se da vam ništa ne

 

uzmanjka. Molim vas, ostanite i zabavljajte se kako vas je

 

volja i dokle budete htjeli.

 

Barun se još jednom ispriča što mora otići, zatim uz bučne

 

ovacije izañe iz sobe.

 

~ 37 ~

 

Jurica Meško proñe sobom i zaustavi se kod prozora. Vani je

 

stajala zaprega baruna Makara. Vidio je kako barun u dugom

 

ogrtaču sjeda u kola i kako se odvezao. Meško tad poñe k

 

stolu, nalije vrč vina, ispije ga i vrati se k prozoru. Bio je

 

neobično zamišljen i neko je vrijeme zurio u tamnu noć.

 

Najednom mu se pričini kao da se u vrtu izmeñu grmlja šulja

 

čovjek. Nekoliko trenutaka gledao je u vrt, zatim izañe iz

 

blagovaonice i ode u pokrajnju sobu. U toj sobi je bila tama i

 

mogao je neopaženo promatrati što se zbiva vani.

 

Meško zamijeti sasvim jasno da se vrtom šulja visok

 

muškarac. Ovio se ogrtačem i išao je od Makarove kuće prema

 

vrtnom izlazu. Pod prozorima blagovaonice zastade i pogleda

 

gore.

 

- Pa to je Makar! - klikne Meško iznenañen i prisloni glavu na

 

prozor.

 

- Što to znači?

 

- Kako i zašto je došao natrag? Ta vidio ga je kako je ušao u

 

kola i odvezao se! Istina, lice mu nije vidio, ali čovjek koji je

 

sjeo u kola bio je jednak Makaru.

 

Zašto je barun rekao da mora u Zagorje, ako nije otišao?

 

Kamo se šulja? Meško je vidio kako je čovjek u vrtu krenuo

 

prema izlazu i kako se polako spustio stepenicama na cestu.

 

Brzo je izašao iz tamne sobe u hodnik, uze ogrtač, opaše mač,

 

stavi kalpak i ne mareći za vesele prijatelje ode tragom baruna

 

Makara.

 

TAJANSTVENA KUĆA

 

Barun je pošao prema Griču. Uspinjao se polako i tiho. Meško

 

je bio potpuno uvjeren da je to zaista Makar i odluči da ga

 

stigne. Obuzela ga je neodoljiva znatiželja da sazna kamo

 

barun ide i zašto je zavarao društvo. Najprije je pomislio da

 

ide na ljubavni sastanak. Kamo bi se inače šuljao, i zašto bi

 

prevario goste? Meško ga je slijedio na opreznoj udaljenosti.

 

Barun okrene ravno prema Krvavom mostu. Svakih pet

 

koračaja stade, ogleda se i osluhne. I Meško je stao svaki put.

 

Duž potoka sve je zapalo u dubok san. Mlinovi su počivali,

 

samo je Medveščak žuborio ispod Patačićeve kule i spuštao se

 

prema Manduševcu.

 

I kod Matijaka je tama. Barun ide dalje, sve polaganije i tiše,

 

i neprestano se ogledava.

 

»Gle, ide u svoju kuću!« klikne u sebi Meško i stade. Barun

 

otkine pečat s vrata, otključa ih, obazre se još jednom, otvori

 

polako druga željezna vrata i uñe. Meško pode prema kući, no

 

~ 38 ~

 

tek što je napravio nekoliko koraka otvori se željezni zaklop

 

prozora a iza njega se pojavi ženska glava ovijena bijelom

 

koprenom. Žena je držala svjetiljku iz koje se prosipalo modro

 

svjetlo. Stajala je kraj prozora, svjetiljkom u zraku načinila tri

 

znaka križa i zatim je nestala.

 

»Nije čudno što Matijak vjeruje da je to vještica«, pomisli

 

Meško, uvjerivši se da ono što je vidio nije obmana.

 

Grof poñe čvrstim korakom ravno prema željeznim vratima.

 

Začudi se što ih je barun ostavio samo pritvorena. Uñe. Oko

 

njega tamno kao u grobu... Stane tapkati oko sebe. Osjeti

 

hladne stijene i razabere da je u uzanom hodniku. Najednom

 

se dotakne hladne ruke. Povuče mač.

 

»Što je to? Čovjek«, pomisli i ponovno pruži ruku prema

 

mjestu gdje je osjetio nečiji hladan zglob. Zaokruži cijeli

 

prostor i ustanovi da je u zidu veliki kip. Grof se nasmije sam

 

sebi i poñe dalje. Hodnik bijaše neobično dugačak. Na lijevoj

 

strani napipa vrata s rešetkama. Bila su zatvorena. Zdesna

 

naiñe na otvorena željezna vrata. Korakne i udari nogom u

 

stepenice. Sad je na cilju! Uspinjao se uskim stepenicama što

 

su se savijale kao da vode u okruglu kulu, kad ga odozgo

 

zaustavi prestrašen krik muškarca, a odmah zatim nešto se

 

stropošta na pod... Pohiti gore preskakujući dvije do tri

 

stepenice i nañe se u prvom katu.

 

U kući tišina. On stupa tiho, osluškujući neće li se odakle

 

javiti kakav glas. Ogledao se, ali u tami nije mogao bilo šta

 

razaznati. Pričinilo mu se jedino da je negdje šušnula ženska

 

haljina. Sve se to zbilo u nekoliko sekundi. Samo što se

 

okrenuo da pode za šumom, već je sve umuknulo. Kao da je

 

neko žensko biće otprhnulo niz stepenice i rasplinulo se. Nije

 

čuo da bi tko otvorio vrata, a on ih je pritvorio.

 

»Možda je ostala na stepenicama!« pomisli i spusti se do

 

vrata. Raširio je ruke da bi doticao oba zida, ali nigdje ništa!

 

»Obmana i vino«, pomisli Meško, vrati se i stade ponovno

 

tražiti po hodnicima lijevo i desno, dok ne napipa neka vrata s

 

velikom kvakom. Otvori ih i uñe u taman prostor s pištoljem u

 

ruci. Pode dva-tri koraka i nogom dotakne nešto meko kao

 

čovječje tijelo.

 

»To je čovjek!« pomisli. »Još je topao, možda nije mrtav.«

 

Meško zatakne pištolj za pojas, izvadi kremen i pri svjetlu

 

razabere Makarovo lice.

 

»Barun Makar?« iznenadio se Meško. »Mrtav?« Sa stropa je

 

visio luster. Meško istrgne lojanicu i zapali je. Približi je barunu

 

i pogleda mu lice. Bilo je blijedo i ukočeno. Opipa bilo. Nije

 

kucalo. Ni traga rani, ali ni životu.

 

~ 39 ~

 

»Što to znači? Je li mrtav?« Meško prihvati barunovu ruku i

 

metne mu pod dlan svijeću. Makar se uskoro stade micati i

 

otvori oči.

 

Nekoliko je trenutaka lutao pogledom besvijesno, zatim je

 

pokušao ustati.

 

- Tko ste vi? - upita drhtavim glasom zureći prestrašeno u

 

Meška.

 

- Vaš prijatelj, barune! Umirite se! Vama se nešto dogodilo.

 

- Vi, vi ste ovdje? Kako ste dospjeli ovamo? Kako ste mogli?

 

Što se to zbilo? - pitao je barun uzbuñeno.

 

- Našao sam vas u nesvijesti i probudih vas u život! Ne kanite

 

mi to predbacivati?

 

- Ali kako ste smjeli doći ovamo? - zapita barun sjedeći na

 

podu.

 

- Bio bih najavio posjetu da ste dolje imali vratara. No, sada

 

pokušajte ustati! Meško pruži barunu obje ruke i podigne ga.

 

Barun je drhtao. Meško podigne svijeću i upita ironično:

 

- Valjda se niste pokušali ubiti?

 

- Ja? Zašto? Nemam razloga!

 

- Što vam se, prema tome, dogodilo? Zašto ste se

 

onesvijestili? Barun nije odgovorio, već je prestrašeno, kao da

 

se još uvijek nečega boji, gledao preda se.

 

- Vjerujete li u duhove, gospodine grofe? - upita umjesto

 

odgovora.

 

- Naravno da vjerujem! - odvrati Meško, samo da od baruna

 

štogod izmami.

 

- I držite da nam se duhovi mogu ukazati?

 

- Naravno! Maločas sam i sam jednoga vidio.

 

- Gdje? - nestrpljivo će barun.

 

- Ovdje, na prozoru vaše kuće!

 

- Dakle i vi ste je vidjeli, i vi?

 

- Vi ste vidjeli ženu s modrom svjetiljkom i onesvijestili se?

 

Čini se da niste odviše hrabri!

 

- Nikada nisam izgubio svijest, nikada se ničega nisam bojao,

 

a danas, eto, svladao me užas! Kad sam ušao u sobu stvorila

 

se preda mnom neka pojava umotana u crno. Oko glave joj

 

gusta bijela koprena, u ruci modra svjetiljka. Kriknuo sam.

 

Ne znam što se kasnije zbilo.

 

- Ja sam je odmah prepoznao!

 

- Koga ste prepoznali, grofe? - upita Makar.

 

- Giuliju! U životu sam je dvaput vidio, to je bio njen duh!

 

- Vi biste me, grofe, htjeli uhvatiti u krivnji? - reče barun

 

pokušavši da smiri lice.

 

- Ta prikaza nije mogla biti Giulia. Ta ona živi!

 

~ 40 ~

 

- Ja sam ipak uvjeren da ovu kuću obilazi duh nesretnice! -

 

tvrdio je Meško.

 

- Ako ima duhova, tada je to bio duh neke žene što sam je

 

ostavio i koja se zbog toga bacila u Savu. Uostalom, Giulia je

 

bila niska, a ova je prikaza bila visoka i razvijena.

 

- Možda je na drugome svijetu za deset godina narasla! -

 

reče Meško.

 

- Vi se meni rugate!

 

- Ne rugam se, barune! Da sam prikazu vidio, to ne mogu

 

poreći. Iako dosada nisam vjerovao u duhove, od danas

 

moram vjerovati! - reče ozbiljno Meško.

 

- A sada bi bilo vrijeme da odemo odavle!

 

- Dobro, ali prije svega mi recite zašto niste otputovali u

 

Zagorje i zašto ste umjesto sebe poslali onamo čovjeka u

 

svome odijelu?

 

- Moja kola nisu otišla! Tek ću sada u Zagorje!

 

- To je putovanje samo prividno! Moj razgovor s vama

 

nagnao vas je da u ovoj kući učinite nešto što ne bi nitko smio

 

vidjeti i naslutiti.

 

- S kojim pravom tražite od mene da vas upućujem u svoje

 

privatne stvari?

 

- Mislite li da sam drzovit? E, pa dobro! Tada mi bar recite

 

što ste tražili u ovoj kući?

 

- Kuća je moja i mogu ući u nju kad me volja!

 

- Da, da, u to ne sumnjam, no vi ste rekli da od onoga časa

 

kad ste ženu poslali u samostan niste prekoračili ovaj prag i da

 

ga ne želite nikada prekoračiti, pa mi zbog toga nećete kuću

 

iznajmiti. A danas ste se kriomice ušuljali u svoju vlastitu

 

kuću! To ipak nešto znači!

 

- Moram vas ponovno upozoriti kako nemate pravo da se

 

postavljate za suca! Učinit ćete sami sebi uslugu ako se

 

udaljite!

 

- A vi ćete učiniti uslugu i meni i sebi ako mi sada dokažete

 

da u vašem podrumu nema traga umorenoj Giuliji.

 

- Gospodine grofe, molim da se udaljite iz moje kuće.

 

- Nije mi na kraj pameti! Nikada nismo imali bolje prilike da

 

me odvedete u svoj podrum!

 

- Van iz moje kuće! Ovdje sam ja gospodar!

 

- Vi ste vlasnik kuće, a gospodar sam ovog puta ja!

 

- Vaša drskost prelazi granice! Ili ćete odmah otići, ili...

 

- No kad je rukom posegnuo u džep, prestraši se i pogleda na

 

pod gdje je maločas ležao. S užasom ustanovi da mu je pištolj

 

nestao.

 

Grof Meško se zlobno nasmije.

 

~ 41 ~

 

- Oružje ste izgubili? Vidite, čovjek ga mora uvijek imati u

 

zalihi! Grof Meško izvadi iz džepa dva pištolja. Barun plane i

 

trgne mač, ali je Meško bio brži i podigne oba pištolja.

 

Barun Makar zaškripi zubima i grdno prokune.

 

- Okrali ste me, oteli ste mi pištolj dok sam ležao u

 

nesvijesti. Tako postupa samo razbojnik a ne plemić!

 

- Tako postupa protivnik! Meñutim, ako želite da budem

 

razbojnik, pristajem! Ovaj čas sam razbojnik, gospodine

 

barune, i zato izvolite odabrati jedan od ova dva moja

 

prijedloga: vodite me u podrum, ili ću vas tamo pokopati!

 

Naravno, prije ću vam malo prostrijeliti glavu.

 

Meško je držao cijevi uperene u baruna. Bio je uvjeren da će

 

se pokoriti kao što se pokorio u Mlecima Bepovim pištoljima i

 

vjenčao se s Giulijom.

 

- Grofe, to nije dostojno plemića! Udovoljit ću vašoj želji, ali

 

neću da me tjerate s oružjem kao razbojnika. Dajem plemićku

 

riječ da ću vas odvesti dolje, i da vam neću ništa nažao učiniti.

 

Obojica ćemo odložiti oružje.

 

- Ja bih na to rado pristao, ali ne vjerujem vašoj riječi, a

 

drugo: ne poznam tajne vašega podruma, pa ne bih htio da

 

me gurnete u kakav ponor i pogostite mojim tijelom svoje

 

štakore. No kunem vam se grobom svoga oca da vas ne kanim

 

ubiti! Hoću samo da silom prodrem u vaš podrum.

 

- Dobro, izvolite! - reče barun blijed od bijesa i mržnje.

 

- Izvolite uzeti svijećnjak! - naloži Meško.

 

Barun zadršće i vikne:

 

- Zar da vam budem sluga?

 

- Ne, barune, ali vi vidite da su mi ruke zauzete! Makar

 

napali svijećnjak sa tri krila i pode naprijed, a Jurica Meško s

 

uperenim pištoljima za njime.

 

NA DNU GROBLJA

 

Sišli su stepenicama u hodnik. U kutu bijaše neki ormar.

 

Barun ga otvori i uñe. Iz ormara su vodile crne uske stepenice

 

u podrum. Svijećnjak je osvjetljavao uzak prostor. Barun je

 

silazio polako i nesigurno. Meško je zaostao nekoliko stepenica

 

i pazio na Makara. Na dnu stepenica barun stade. Meško se

 

takoñer zaustavi.

 

~ 42 ~

 

- Gospodine grofe - reče barun okrenuvši se prema Mešku -

 

po vašoj sam vas želji doveo ovamo. Ako ste plemić, izvolite

 

odložiti oružje!

 

- Hajde, ne šalite se! Da odložim oružje zaslužio bih da me

 

posjednete na užarenu klupu!

 

- Nije viteški da ovako postupate s golorukim čovjekom!

 

- E, dragi barune, vi ste protivnik kojega sam nadvladao!

 

Priznajte mi otvoreno da je vaša žena ovdje ubijena i pokažite

 

gdje leži, pa ću vas pustiti!

 

- Ne mogu priznati neistinu!

 

- Molim vas, gospodine barune, izvolite položiti svijećnjak na

 

zemlju! Barun je oklijevao.

 

- Moram vas upozoriti da ste u mojoj vlasti! - opet će Meško.

 

- Još niste moj gospodar! - vikne barun i ugasi svjetlo.

 

Meško se iznenada nañe u tami.

 

- Barune, ako odmah ne upalite svjetlo, pucat ću! Nitko ne

 

odgovori. Meško ispali jedan hitac. Pucanj muklo odjekne u

 

tamnom podrumu, zatim ponovno zavlada tišina. Meško napne

 

uši, ali nigdje se ništa ne pomače. Ostao je na stepenicama i

 

neko vrijeme čekao u tami. Kad se ništa ne pomakne poñe

 

natrag.

 

Ulazio je natraške, s podignutim pištoljima. Kad je došao do

 

vrata i htio ih odgurnuti, osjeti da su zaključana.

 

Meško uze iz džepa kremen i sjeti se da je gore u sobi u

 

prsluk gurnuo lojanicu. Zapali je. Jedan pištolj metne u njedra,

 

drugi uzme u desnu ruku, dok je lijevom držao svijeću. Počeo

 

je ponovno silaziti, polako i oprezno. Toga trenutka nije mislio

 

na to kako će izaći iz podruma. Osjećao je želju da prodre u

 

tajne toga strašnoga mjesta. Nadao se da će naći tragove

 

Giulijina umorstva i ta ga je nada vodila neustrašivo naprijed.

 

Spustio se u dubinu podruma i podigao svijeću, ali ništa se nije

 

vidjelo.

 

Obilazeći podrum naiñe na otvor kroz koji se mogao provući

 

čovjek. Tuda je očito umakao barun. Meško se vrati i stade

 

pretraživati zemlju. Hodajući spotakne se o izbočinu. Na

 

izbočini je stršio križ, sastavljen od dva debela pruta.

 

Meško utakne svijeću u zemlju, uze pištolj u jednu ruku, dok

 

drugom trgne mač i stade otkapati humak. Oštrica se zaustavi

 

na nečem tvrdom. Bila je to čovječja lubanja! Meška obuze

 

uzbuñenje i želja da kopa dublje. Učvrsti svijeću i nastavi

 

mačem rezati mokru zemlju. Tad odjednom mač zazveči.

 

Udario je u metal. Meško klekne i počne razgrtati zemlju

 

rukama. Uskoro izvadi malu limenu kutiju. Prinese svijeću i

 

podigne poklopac. Na dnu kutije ležao je zlatan lančić, prsten i

 

~ 43 ~

 

neko složeno pismo. Meško otkine pečat, razmota papir,

 

prinese ga k svijeći i pročita:

 

»Ovdje je našla zasluženu kaznu žena iz prostoga puka koja

 

se lukavom prijevarom nametnula čestitom i vrijednom

 

velikašu, samo da postane visokom gospoñom, a kad je

 

postigla svoj cilj, prevarila je muža i osramotila njegovo ime.

 

Ova je žena Mlečanka Giulia.« Meško nije vjerovao svojim

 

očima. Kolike li drskosti! Drugi bi zločinac sakrio i zadnji trag

 

grijeha, a on se ne skanjuje! Čemu i zašto je ostavio to pismo

 

u kutiji? Meško ustade, uzme kutiju i lubanju, sve to umota u

 

ogrtač i poravna zemlju.

 

Kad je obavio taj posao, počne smišljati kako bi izašao iz

 

podruma. Uze lojanicu i počne istraživati zidove. Izlaz nije

 

našao, niti je zamijetio trag kakvog prozora. Tapkajući tako

 

osjeti da mu se noga svaki čas spotiče o nešto tvrdo. Sagne se

 

i posvijetli. »Gazim po ljudskim kostima!« zgrozi se. Nikada se

 

nije bojao mrtvaca, ali toga trenutka, u tome tamnom

 

podrumu, bilo mu je neprijatno. Činilo mu se kao da hoda po

 

dnu otvorenog groba, pa je požurio. Htio je izaći što prije i što

 

brže.

 

No kako, gdje i kuda? Popeo se ponovno stepenicama kojima

 

je sišao. Pogledao je vrata i obišao zidine, ali nigdje izlaza. U

 

podrumu je našao samo onaj uski prolaz kojim je morao

 

pobjeći barun. Neko je još vrijeme razmišljao i odluči da izañe

 

dogodilo se što mu drago! Tada Mešku dopru do ušiju neki

 

glasovi koji kao da su dopirali iz dubine. Dolazili su sve bliže i

 

bliže. Brzo utrne lojanicu.

 

»Kamo da se sakrijem?« Kraj vrata što su vodila u onaj

 

neobičan ormar kroz koji je došao u podrum bijaše čas prije

 

primijetio neku udubinu. Popne se na stepenice, uhvati za zid,

 

skoči u udubinu i pripije se uz stijenu. Jedva se sklonio, kad je

 

čuo nekoliko muklih riječi, izrečenih u žurbi.

 

Meško je pazio na svaki glas što je dopirao iz dubine

 

podruma. No najednom nastade grobna tišina, kao da su ljudi

 

nestali. Tišina je trajala oko dvije sekunde, a tada kroz tamu

 

odjekne očajan krik muškarca. Lubanja mu je pucala pod

 

udarcima, kosti su hrskale, a čovjek je prigušeno hroptao.

 

Mešku se činilo kao da je u podrum došla cijela četa ubojica.

 

Nije mogao pucati na njih jer nije nijednoga vidio, niti je u

 

tami mogao odrediti mjesto gdje se dogaña taj strašan čin.

 

Žrtva zamuknu zauvijek. Ubojice su počele kopati zemlju.

 

Meško je čuo kako udaraju motikom, a nakon nekog vremena

 

osjeti da dolaze prema njemu. Napeo je sva ćutila, ne bi li

 

~ 44 ~

 

ustanovio koliko ih je i čuo što šapću. Sasvim blizu njega stale

 

su ubojice paliti svjetlo. Meško suspregne dah.

 

»Izgubljen sam!« pomisli. »Evo, sad će svjetiljku postaviti

 

kraj mojih nogu!« Jedan od ubojica stavi svjetiljku na zid,

 

samo stopu daleko od Meškovih nogu. Meško je čekao što će

 

se dogoditi. U rukama je iza leña stiskao pištolje. Svjetiljka je

 

davala malo svjetla, tako da se od njegovih čizama zamjećivao

 

samo rub. Potpuno ukočen zurio je u ubojice koje su skupile

 

glave oko svjetiljke. Mislio je da će im vidjeti lica, ali mu se

 

nada ne ispuni da su svi imali na glavama kapuce. Bila su

 

četvorica. Pazio je na svaki njihov pokret i prisluškivao opore,

 

tvrde glasove. Dok su dvojica neprestano govorila treći bi

 

samo katkada što primijetio. Četvrti je šutio. Meško nije

 

mogao razaznati što govore jer su im kapuce visjele čak do

 

usta i prigušivale riječi. Trojica kao da su se dogovarala i

 

užurbano pregledavala neke papire. Tada jedan reče sasvim

 

glasno:

 

- Sad je i to u redu, mislim da smo posao obavili sretno.

 

- Samo neka vam ne padne na pamet da od mene ponovno

 

štogod zatražite! - oglasi se šutljivi čovjek visokog stasa.

 

- A gdje da vas potražimo?

 

- Obvezali ste se da me nećete tražiti, dakle čemu spominjete

 

da mi jedan drugome ništa ne dugujemo, niti se poznajemo?

 

- Niti dugujemo, niti se poznajemo! - dovrši četvrti.

 

- Prisega valjda nije potrebna! - nasmije se čovjek čiji je glas

 

u tome tamnom hladnom grobu bio najoporiji i najneugodniji.

 

Visoki pogleda još jednom u spise što ih je primio, i predloži:

 

- Sada možemo ići!

 

- Morali bismo sakriti oruñe, sutra će nam trebati!

 

- Stavite ga ovamo gore! - reče onaj koji je metnuo svjetiljku

 

kraj Meškovih nogu i pokaže udubinu.

 

»Sada će me otkriti!« pomisli Meško i još čvršće stisne

 

pištolje.

 

- Što je to? - iznenañeno viknu jedan.

 

- Posvijetli da pogledam! Meško je bio spreman da puca, ali

 

je čekao da vidi što će se dogoditi.

 

- Ah, to je nekakav kip! - reče onaj sa svjetlom, koji očito u

 

žurbi i nije pokušavao osvijetliti udubinu.

 

- Taj barun drži po cijeloj kući svece, pa čak i ovdje!

 

- Izbacit ćemo toga sveca odatle, to je dobro mjesto da

 

sakrijemo oružje.

 

- Postavit ćemo sveca kao spomenik našem pokojniku!

 

- Dakle, na posao! - zapovijedi opori glas.

 

~ 45 ~

 

Trojica se popnu na stepenice da udu u udubinu u kojoj je

 

stajao Meško. Kad već htjedoše skočiti, prasnu kroz tamu

 

prema lijevoj strani podruma dva hica i muklo odjeknu od

 

debelih zidova. Ubojice zapitaju prestrašeno:

 

- Odakle su ispaljeni hici?

 

- Negdje tamo lijevo, nisam dobro zamijetio.

 

- Netko je morao doći za nama! Da nas tko ne progoni?

 

Možda su otkrili da...

 

- Šuti, sklonimo se! Netko je ovdje, doñite za mnom.

 

Ubojice se izgube u tami. Sve utihne.

 

Meško je još uvijek stajao u svojem skloništu nepomično. Bio

 

je zadovoljan. Lukavošću je postigao ono što možda ne bi

 

mogao postići hrabrošću. Ispalio je prema lijevoj strani

 

podruma u zrak dva hica da lupeže iznenadi, a da ne mogu

 

ustanoviti odakle su pištolji ispaljeni. Sve se odigralo kako se

 

nadao, no tek što su ubojice bile pobjegle ponovno je začuo

 

štropot. Dopirao je odozgo sa stepenica. Brava je zaškripila,

 

vrata se otvore i svjetlo prodre na stepenice.

 

Ušao je Makar. Oprezno je gledao oko sebe, kružio svijećom

 

na sve strane i zurio u podrum kao da nešto traži.

 

Meško se dosjetio: dva hica što ih je ispalio u zrak očito su

 

udarila u strop, pa ih je barun čuo.

 

Makar je sišao u podrum, stavio svijeću na zemlju, sagnuo se

 

i nešto tražio.

 

Meško pogleda gore i opazi da su vrata stepeništa ostala

 

otvorena.

 

»Spasio sam se!« klikne u sebi i odluči se na vratolomiju.

 

Uhvati mač da mu ne smeta, skoči jednim skokom na

 

stepenice, pa tamnim hodnikom ravno k izlazu. Kućna su vrata

 

bila zatvorena, ali Meško nije dugo razmišljao. Vrati se, napipa

 

rukama u zidu kip koji je vidio kad je ulazio u kuću, popne se

 

gore i sakrije se iza drvenoga sveca čovječje veličine. Stajao je

 

tako četvrt sata, kad se iz ormara pojavi barun Makar sa

 

svijećom, zatvori ormar, spremi ključ i pode hodnikom.

 

Kad se Meško uvjerio da je sve tiho, izvuče se iza kipa i pode

 

kućom da nañe kakav prozor, kroz koji bi mogao iskočiti van.

 

Svi niski prozori imali su jake rešetke. No Meško u jednom

 

kutu naiñe na alat za obrañivanje vrta i na dvoje ljestve. Veže

 

ih konopcem, spusti kroz prozor prvog kata koji je gledao u vrt

 

i side.

 

Na istoku se već bijelio dan. Mlinovi su još mirovali, sve je

 

spavalo. Meško se ogrne plaštem i poñe brzim koracima kući.

 

Ušavši u spavaću sobu zbaci odijelo i dade donijeti kuhanog

 

vina da se malo ugrije. Pritom ga je mučila misao: »Tko je

 

~ 46 ~

 

nesretnik što su ga onako nemilosrdno dotukli? Zašto su ga

 

ubili? Kamo je Makar onako brzo nestao u tami? Očito je da

 

ima tajni izlaz. Odakle su došla ona četvorica sa svojom

 

žrtvom i kamo su pobjegla? U Mañarovoj kući moraju postojati

 

tajne podzemne prostorije i izlazi za koje ne zna nitko osim

 

njega. No, kako su onamo došle ubojice? - pitao se spremajući

 

u ormar lubanju i limenu kutiju što je donio u ogrtaču. Toliko

 

je toga doživio, a ipak ništa nije mogao saznati nego to da je

 

Giulia zaista ubijena i da on sada ima njenu lubanju i nakit.

 

Sve ostalo nije mu bilo jasno. Upamtio je samo jedno: glas i

 

stas onoga visokog, šutljivog ubojice.« Meško se izmučen

 

bacio u krevet, ali nije mogao zaspati. Neprestano mu je

 

lebdjela pred očima ženska pojava što ju je vidio na prozoru.

 

Šuštanje haljine na stepenicama, barunova nesvijest, sve ga je

 

to uzbuñivalo. Što se to dogaña, odakle ona čudna prikaza i

 

zašto se ukazuje? Kada su tolika pitanja i dojmovi umorili

 

Meška, svlada ga san.

 

LIJEPA KATARINA

 

- Vaša milosti, vaša milosti, molim vas ustanite! Meško se

 

prene, otvori oči i podigne glavu. Opazivši pred sobom slugu,

 

razljuti se.

 

- Koga me vraga budiš! Još nije podne!

 

- Nije, milostivi gospodine. Sada je deset sati, ali vi spavate

 

od jučerašnjeg jutra.

 

Meško pogleda slugu začuñeno.

 

- Je li se vaša milost odmorila? Jučer ujutro bili ste bolesni.

 

- Već sam se oporavio. Što je novo, zašto me budiš?

 

- Jučer je bio ovdje sluga baruna Makara i pitao za vašu

 

milost, te mi reče da vas barun moli neka biste se potrudili

 

doći k njemu.

 

»Zatvorio me u podrum, zatim šalje po mene!«

 

- A što si mu rekao? - obrati se grof Meško momku.

 

- Da se vaša milost od nedjelje nije vratila kući. Tako ste mi

 

zapovijedili.

 

- Dobro si učinio! Reci služinčadi da se nitko ne usudi bilo

 

kome odati da sam kod kuće.

 

- Razumijem! Vaša milost ima ovdje jedno pismo.

 

Meško otvori omot i pročita retke pisane ženskom rukom:

 

»Presvijetli gospodine grofe! Molim da mi iskažete čast i

 

doñete sutra na večernju zabavu koju prireñujem kao

 

dobrodošlicu svome nećaku, poručniku Stanku barunu Gotta.

 

barunica Katarina Lehotska«

 

~ 47 ~

 

- Dakle, kod barunice je sutra zabava?

 

- Danas, vaša milosti! Pismo je stiglo jučer poslije podne.

 

- Tada spremi moje svečano odijelo, a dolje reci neka mi

 

prirede čestit objed, jer sam gladan kao vuk.

 

Kad je sluga otišao, Meško je počeo razmišljati.

 

»Lijepa Katarina zove me na večeru? To se ne može odbiti, a

 

htio sam da se nekoliko dana ne pokažem na ulici. Ljudi kažu

 

da sam u barunicu zaljubljen!« nasmije se Meško. »Ja, pa

 

zaljubljen! Glupost! Ali tko bi, eto, odbio poziv tako lijepe i

 

zamamne žene?« Uskoro je zaboravio na barunicu. Cijelo

 

poslijepodne proveo je razmišljajući o dogañajima u Makarovoj

 

kući. Predvečer se stade pripremati za odlazak k barunici. U

 

sedam sati bio je već posve odjeven. Pogledao se u ogledalu.

 

Stasit, pristao, visok, vitak, širokih leña, otmjenog držanja,

 

čvrst momak.

 

Nije nosio vlasulju, nego je gustu tamnu kosu češljao

 

nauznak, što je isticalo njegovo visoko čelo. Lice mu je bilo

 

opaljeno suncem, tamne oči bile su duboke i pronicave, a

 

ispod malih crnih brkova smiješila se nekom ironijom izbočena

 

rumena usta. Svečano odijelo dobro mu je pristajalo. Nije bio

 

tašt, ali osjeti zadovoljstvo što dobro izgleda i što se uvjerio da

 

je pristao momak.

 

Meško doñe k barunici u osam navečer. Sluga otvori vrata

 

velike dvorane. Sa stropa su visjeli veliki pozlaćeni lusteri sa

 

stotinama svijeća i prosipali svjetlo po sagovima, bogato

 

urešenim zidovima i rezbarenom pokućstvu.

 

Gosti su živahno razgovarali. Gospoda su bila u svečanim

 

velikaškim odorama, neki u odijelima francuskog kroja, s

 

bijelim vlasuljama, drugi opet u hrvatskim plemićkim

 

odijelima. Barunica dočeka Meška sa smiješkom.

 

Zapanjeno je promatrao otmjenu ljepoticu u svilenoj haljini

 

svijetloljubičaste boje. Barunica Lehotska bila je visoka i vitka,

 

ovalnog lica, čiste puti, blistave, baršunaste. Dva velika

 

plamena oka sjala su tajanstvenim sjajem, dok su se crvene

 

uske usnice smiješile zamamnim smiješkom kakvim se nije

 

smiješila nijedna žena u cijelome gradu.

 

Lijepa domaćica pošla je Mešku nekoliko koračaja u susret, a

 

s njom mlad poručnik ljepuškastog bljedolikog lica, milih

 

modrih očiju, vitkog stasa, u uniformi poljskog aristokrata.

 

Haljetak mu dosiže do čizama, a složen je u nabore oko struka

 

tako da bi pokrio i jače razvijene ženske oblike. Stupao je

 

odvažno, držao se lijepo i otmjeno. Barunica je bila zadovoljna.

 

- Bila sam već neutješiva, grofe! Rekli su mi da nećete doći.

 

~ 48 ~

 

- Kao što vidite, vrlo su vas loše obavijestili! Barunica se

 

nasmiješi, okrene se prema mladom poručniku i reče:

 

- Dozvolite da vam predstavim svoga nećaka, Stanka baruna

 

Gotta, poručnika. Kao što znate, carica vojnim propisima

 

odreñuje da njeni časnici nose uniformu samo na vježbama, a

 

inače nose svoje redovne odore. Moj nećak je Poljak.

 

- Dobro nam došli! - reče Meško mladom poručniku vrlo

 

srdačno i nakloni se. Mladić uzvrati.

 

- Nadam se da ću se u Zagrebu osjećati vrlo dobro. Moja mila

 

tetica pričala mi je mnogo o ugodnom zagrebačkom društvu.

 

- Nastojat ćemo da vam ne bude dosadno i da se dobro

 

zabavite!

 

- Ali moj nećak ne pije! - primijeti barunica s malo ironije.

 

- Gospoño barunice, možda ćemo pronaći štogod drugo što bi

 

moglo mladoga baruna pozabaviti!

 

- Ako vam to uspije!

 

- Vaša je milost zaista odviše stroga, a čini se takoñer da o

 

meni nema najbolje mišljenje.

 

- U čemu provodite vrijeme vi i sva vaša gospoda velikaši?

 

Odgovorite, grofe? Meško se nasmiješi i slegne ramenima.

 

- U pravu ste! Pijemo, kartamo i pripremamo gozbe. Takvo je

 

doba! Ja ga sam ne bih mogao promijeniti, zato se

 

prilagoñujem bujici. No, kako se najradije zabavlja mladi

 

gospodin barun? - upita Meško pogledavši mladića.

 

- On voli lov, jahanje, a najviše lutanje planinama.

 

- Ja volim brda samo kad su klijeti pune!

 

- Dakle vidite, grofe, da sam u pravu!

 

- Ne bojte se, barunice, nastojat ću da mladog nećaka ne

 

pokvarim odviše.

 

- Hvala vam na ljubaznosti, ali ja ću na svoga nećaka budno

 

paziti. On je jedinac moga brata i odgovaram za njega.

 

- Hoće li gospodin barun ostati ovdje duže vrijeme?

 

- Svakako! Dobio je jednogodišnji dopust. Bio je dugo

 

bolestan; kao što vidite vrlo slabo izgleda. Otac mu je na

 

ratištu, a majka je umrla. Ja sam preuzela njenu ulogu.

 

- To je opasna uloga, barunice! Vi ste odviše mladi i lijepi da

 

zastupate majku tako pristalog poručnika.

 

- Imate pogane osjećaje, ljutim se na vas!

 

- Gospoño barunice, vi znate dobro da je ono što sam rekao

 

bio kompliment, a nipošto uvreda, no vi tražite izliku da me se

 

riješite.

 

- Odviše se bavim s vama, a ostali mi to zamjeravaju. Eno,

 

pogledajte ih! Barunica se okrene i poñe nekoliko koraka po

 

dvorani. Za njom je šuštala ljubičasta svila. U tili čas opkoliše

 

~ 49 ~

 

je grof Patačić, Keglević, bilježnik Kamenar, gradski sudac

 

Žigrović i grof Erdödy, te se stadoše natjecati tko će od nje

 

izmamiti ljubazniji smiješak i topliji pogled.

 

Meško je ostao s mladim poručnikom, pa ga upita:

 

- Kada ste doputovali u Zagreb?

 

- U nedjelju navečer. Iznenadio sam tetku!

 

- Nadam se da ćemo postati dobri prijatelji.

 

- I ja to želim, ali me morate ispričati što sam pomalo

 

nesiguran i plah. Dosad sam bio pod okriljem stroge bake i

 

njezinih nazora.

 

- Ništa nije lakše nego iznevjeriti te nazore! U taj čas

 

uskomešali se gosti u dvorani. Gospoda prihvate gospoñe

 

ispod ruku da ih odvedu u blagovaonicu. Barunica se približi

 

Mešku:

 

- Vi nećete k stolu, grofe?

 

- Ako vas smijem otpratiti, poći ću radosno.

 

Tada priñe baruničin dvorski i javi Mešku:

 

- Vaša milosti, molim da se potrudite odmah kući. Čekaju vas

 

gosti.

 

- Gosti? Sada? Sada ne mogu otići!

 

- Sluga mi reče da vaša milost mora doći makar na trenutak.

 

Čeka vas neka gospoña.

 

- Gle, gle, grofe, gospoña u to doba? To ipak ne možete

 

propustiti! - bocne ga barunica.

 

- Mislim da se to netko sa mnom šali - reče Meško i na loži

 

dvorskome:

 

- Neka moj Janko doñe ovamo! Uñe svečano odjeven sluga.

 

- Kakva me to dama čeka? - upita Meško.

 

- Ne poznajem je! Gospoña je strana, došla je s puta i moli

 

da biste na trenutak došli kući.

 

- Dajem vam pola sata dopusta! - pomirljivo će barunica.

 

- Možda se radi o važnoj stvari. Pokažite, dakle, da ste

 

galantni prema stranoj gospoñi.

 

- Hvala, gospoño barunice, za pola sata bit ću slobodan da

 

vam opet dosañujem.

 

Meško se nakloni i ode. Barunica ostade sama s poručnikom i

 

šapne mu:

 

- Vidiš kako je sve dobro prošlo!

 

- Sva sam drhtala od straha! Mislila sam da će se odmah

 

vidjeti da nisam muškarac.

 

- Izgledaš kao pravo mlado momče! Tvoj dubok glas upravo

 

pristaje takvom mladiću. Samo malo više odvažnosti!

 

~ 50 ~

 

- Ne bojte se, barunice! Kad se sprijateljim s hlačama

 

provalit će iz mene moja vesela narav, i tada sam poručnik

 

kakav treba da bude!

 

- Je li ti sada jasno zašto je potrebno da bude uz mene

 

muškarac? Gospoda me obasiplju udvaranjem, a bude li mi

 

koji odviše udvarao, ti ćeš me spasiti. U tvojoj pratnji moći ću

 

u društvo. Volim zabavu, a gospoñe su me počele prezirati što

 

sam zalazila u društvo sama.

 

- Zašto nije došao k vama koji roñak, sigurno ih imate?

 

- Zato jer su i oni s mojim suprugom zatočeni u krakovskoj

 

tamnici! I oni su se s njime urotili protiv vlade.

 

- To je strašno! Ja, doduše, ne znam što je urota, ali mislim

 

da je to opasna stvar.

 

- Pazi da o tome ne govoriš pred gospodom plemićima.

 

Oni svi znadu da je moj suprug veliki poljski patriot i da je

 

htio podići pučku revoluciju za osloboñenje Galicije. To je bila

 

vratolomna urota. Ugušili su je tako da su pozatvarali sve naše

 

ljude.

 

- A vas su pustili na slobodu?

 

- Da, ali pod tim uvjetom da odmah napustim poljske

 

krajeve. Otputovala sam u Beč, upoznala jednu Zagrepčanku i

 

ona me naputila da doñem ovamo, budući da me u Hrvatskoj

 

neće proganjati nitko od neprijatelja moga supruga.

 

- Ta Zagrepčanka sigurno je bila ona žena koja me spasila i

 

poslala k vama?

 

- Jest, ona!

 

- A zašto se krije od ljudi?

 

- Zato što je nesretna! No, o tome će ti pričati ona sama,

 

budeš li joj iskreno odana.

 

- Ja sam, barunice, svu svoju odanost dala vama, no ako je

 

ona vaša prijateljica, i ako to želite, bit ću odana i njoj. Ali

 

recite mi, molim, da li svi u društvu znadu za sudbinu vašega

 

supruga?

 

- Da! Zato sam ti sve potanko i objasnila. Ako se slučajno

 

povede o tome razgovor, nećak mora za to znati.

 

- Ako gospodin barun u zatvoru sazna za poručnika

 

Stanislava?

 

- Ne boj se, svake godine putujem k njemu i sve ću mu

 

kazati. On će mi to odobriti i tebe, dapače, nagraditi.

 

- Da ga nenadano puste iz zatvora, da doputuje ovamo i

 

nañe me kod vas? Da me ubije!

 

- Što ti pada na pamet? Kakve su to romantične misli! On se,

 

dijete moje, ne može spasiti iz tamnice prije no što proñu dvije

 

godine. To nije moguće! No, o tome ćemo razgovarati drugi

 

~ 51 ~

 

put. Budi mirna i pouzdaj se u mene! Ja te neću ostaviti, a

 

kada gospodin barun doñe iz tamnice posvojit ćemo te.

 

Djece nemamo, pa ću u tebi imati dobru i milu kćer!

 

- Hvala vam, plemenitoga ste srca!... Dolaze po vas,

 

gospoño!

 

- To je grof Patačić i gradski sudac. Obojica su zaljubljena u

 

mene. Podaj mi brzo ruku i vodi me na večeru, tako se neću

 

nijednome zamjeriti!

 

- Vi ćete oprostiti gospodo! - nakloni se poručnik sucu

 

Žigroviću i grofu Patačiću.

 

- Danas morate dopustiti da teticu odvedem k stolu! Grof

 

Patačić i sudac ne kažu ni riječi. Poručnik primi barunicu pod

 

ruku i povede je u blagovaonicu.

 

- Poštujemo vaše osjećaje! - reče sudac poručniku Stanku.

 

- Izvolite, gospodo, s nama! - pozove domaćica obojicu i milo

 

ih pogleda.

 

No grof i sudac zaostadoše.

 

- Lijepa Katarina pretpostavlja nam danas svoga djetinjastog

 

nećaka! - ljutito će grof.

 

- Ako je to krivi nećak? - zlobno će sudac.

 

- Tada ću mu brzo izbiti zube! - šapne grof Patačić.

 

Barunica i nećak došli su do ulaza u blagovaonicu.

 

- Niste li opazili kako me obojica mrko gledaju? I Meško je

 

nekako čudno razgovarao.

 

- Ništa zato! Ti ćeš naći prikladnu gospoñu ili gospoñicu, pa

 

ćeš joj udvarati.

 

- Vrlo ste dosjetljivi, draga tetice! - nasmiješi se Stanka,

 

odvede barunicu do stola i sjedne njoj nasuprot. - »Prije dva

 

dana čamila sam u gvardijanovu podrumu«, pomisli, »a danas

 

sam u sjaju otmjenoga društva, pod okriljem bogate lijepe

 

žene! Prije dva dana bila sam najbjednija sirota pod suncem,

 

danas sam se pretvorila u poručnika! Bude li me ova gospoña

 

voljela kao ja nju, zaista ću biti sretna!«

 

ROMAN IZGUBLJENE TETKE

 

Meško je bio vrlo znatiželjan tko je ta dama što ga posjećuje

 

u to doba noći i zašto je došla k njemu.

 

- Je li mlada i lijepa? - upita putem slugu.

 

- Mlada je i prilično lijepa. Vrlo je otmjeno odjevena.

 

Kada je grof Meško ušao u veliku sobu u kojoj je običavao

 

primati posjete, na divanu je zatekao gospoñu srednjega

 

stasa. Široka suknja od crne tkanine, struk od crne svile s

 

~ 52 ~

 

bijelim čipkama. Na glavi šešir od crvenih ruža. Ispod šešira

 

vidi se bijelo pramenje vlasulje.

 

Meško se nakloni nepoznatoj dami:

 

- Čime mogu poslužiti, vaša milosti?

 

- Jeste li vi sin grofa Adama Meška? - upita gospoda.

 

- Na službu, vaša milosti, jedini sam njegov sin! Ime mi je

 

Juraj, a prijatelji me zovu Jurica.

 

- Vi ste se zaista dobro predstavili, dragi Jurica! A sada

 

dozvolite da vam kažem zašto vas i ja zovem imenom kojim

 

vas zovu prijatelji.

 

- Molim, vaša milosti, da mi izvolite kazati kako se zove

 

dama koja me usrećila svojom posjetom?

 

- Ja sam, dragi Jurica, vaša tetka! Možda vas to neće odviše

 

radovati, ali tome se ne može pomoći. Ja sam vaša tetka!

 

- Moja tetka? Zaista je pogibeljno imati tako lijepu, mladu i

 

veselu tetku! No, oprostite, kako se dogodilo da dobijem takvu

 

tetku?

 

- Šta ćete, mojoj se majci dogodilo da je dobila djevojčicu

 

kad je njezin sin, vaš otac, imao sina Juricu!

 

- To je iznenañenje! Ali meni je otac pričao da je imao jednu

 

jedinu sestru, Lidiju...

 

- To sam ja, dragi moj Jurica!

 

- I da je Lidija umrla kad joj je bilo šesnaest godina!

 

- Da, ona je umrla, ali, na žalost, još uvijek živi!

 

- Ne shvaćam! Molim vas da mi razjasnite tu zagonetku.

 

- Lidija je bila jedina sestra vašega oca i ujedno najmlañe

 

dijete u kući. Mati je bila starija, boležljiva žena i nije me

 

mogla odgajati kao ostalu djecu. Otac me vozikao na imanja,

 

jašila sam s njime i odlazila u lov. Zabavljala sam njegovo

 

društvo. Meñu lovačkim gostima našao se neki mladi velikaš

 

koji mi je udvarao i prisizao ljubav. Naravno, vjerovala sam

 

mu! Koja žena ne vjeruje zakletvi muškarca? Nisam znala kako

 

se treba čuvati mladoga muškarca i jednoga dana morala sam

 

priznati materi svoj grijeh... Tražila je da odam zavodnika, ali

 

ja sam zatajila. Voljela sam ga! Bio je mlad, tek mu je bilo

 

dvadeset godina, a umio je krasno lagati. To, uostalom, svi vi

 

dobro umijete!

 

- Nemojte zbog toga čovjeka okrivljivati mene! Što se tada

 

dogodilo?

 

- Poslali su me daleko, u strani svijet. Rodila sam dijete.

 

Kada sam se vratila kući zaprosio me mladi Keglević, ali sam

 

ga odbila. To je roditelje tako naljutilo da su me otjerali.

 

Otišla sam u Varaždin i živjela u tome gradu godinama.

 

- A zavodnik? Zašto se za njega niste udali?

 

~ 53 ~

 

- Zašto? Kada sam mu rekla što se dogodilo, odvratio mi je:

 

»Kad bih morao uzeti svaku ženu kojoj sam to obećao, imao

 

bih harem!« Ciničan lopov, zar ne?

 

- A zašto mi je otac rekao da mu je sestra umrla?

 

- Mati i otac dadoše mi moj dio i rekoše: »Uzmi i poñi kud te

 

oči vode i noge nose! Mi te smatramo mrtvom!« Eto, tako sam

 

umrla! Otišla sam u samostan varaždinskih sestara i nisam se

 

vraćala u svijet, niti sam se kome javljala. Sada me, meñutim,

 

spopade želja da vidim one koje sam voljela i mrzila. Pobjegla

 

sam iz samostana! Shvaćaš li sada?

 

- Vrlo dobro! Želite ponovno živjeti u svijetu?

 

- Da! Evo ti, sinko, mojih dokumenata da se uvjeriš kako

 

sam zaista Lidija! Gospoda razasu po stolu spise, pečate,

 

prijepis plemićkog lista i različite druge papire. Meško je

 

razgledao sve to i zapitao:

 

- Kako se zvao vaš zavodnik?

 

- To ne mogu kazati! Želim vidjeti što radi i kako živi, ako još

 

živi.

 

- Vi ste zbog njega došli ovamo?

 

- Znatiželja je inače ženska krijepost, ali ti si čestito

 

znatiželjan! No, da svršim. Reci mi, dragi Jurica, da li bi se

 

ljutio zamolim li te da mi dozvoliš da nekoliko dana proboravim

 

u tvojoj kući?

 

- Naprotiv! Izvolite ostati kod mene dok vam se bude sviñalo!

 

Udesite stan kako vas je volja i kako će vam biti najudobnije.

 

- Vratit ću ti gostoljubivost kad doñeš k meni u Varaždin!

 

Imam lijepu kuću.

 

- Tamo imate dom? A opatice, što one kažu na to?

 

- Šute! Moraju šutjeti, jer bih mogla da im štetim. Nije kod

 

njih sve onako kako bi čovjek sudio po njihovim haljinama!

 

Novac nisam dala samostanu, već sam ga spremila na

 

sigurno mjesto. Kupila sam kuću s vrtom na lijepom mjestu

 

pokraj Drave. Pred mojim domom kipe virovi rijeke; htjela sam

 

da mi bude blizu! Tko zna kad će mi se prohtjeti da se

 

oprostim od svijeta!

 

- Čudno govorite, draga tetko! Valjda niste još uvijek

 

zaljubljeni u svoga zavodnika?

 

- Ostavimo to! Naučila sam od svega zbijati šalu! Nego, znam

 

da te čeka ugodno društvo. Ja sam umorna od puta, odmorit

 

ću se.

 

- Izvolite poći sa mnom! - reče Meško.

 

- Dolje imam lijepo ureñene sobe u kojima je stanovao otac.

 

Lidija poñe s nećakom u prizemlje. Prva je prostorija bila

 

ukusna lovačka soba, u drugoj je smještena velika rezbarena

 

~ 54 ~

 

postelja. Kod prozora ogroman naslonjač, kraj zida dva

 

ormara, a njima nasuprot velik divan. Treća je soba bila

 

ureñena za primanje. U njoj je bio divan i stolice od tamne

 

kože, nekoliko naslonjača prekrivenih zelenim navlakama; na

 

zidu slike preda grofova Meška i nekoliko ogledala. Iz spavaće

 

sobe ulazilo se u sobu za odijevanje, a iz nje u staklen hodnik

 

koji je okrenut prema vrtu.

 

Lidiji se svidio stan, osobito staklen hodnik s lijepim

 

pogledom u vrt, obrašten drvećem i grmljem. Naložila je da

 

otvore prozore i prozrače prostorije prije spavanja.

 

Meško ponudi tetki ruku i odvede je ponovno u prvi kat, gdje

 

je već bio prostrt stol.

 

- Ostat ću s vama, draga tetko, da bar kod večere ne budete

 

sami.

 

- A tvoja barunica? Bit će joj žao!

 

- Moja barunica? Ona nije moja niti je ičija; bar zasada ne

 

znamo za ikoga tko bi predobio njeno srce. Ona vjerno čeka

 

svoga supruga.

 

- Ali ti si u nju zaljubljen!

 

- Ja? To su bajke! Kod nas se priča koješta, pa ste očito i vi

 

za to čuli.

 

- Zar je ti ne bi uzeo za ženu da je udovica?

 

- Nipošto! Meni se nijedna žena ne može svidjeti tako da bih

 

se mogao s njome oženiti! Ne kanim se vezati lancima braka!

 

Dok su tako čavrljali tetka je malko založila i stala nagovarati

 

nećaka da se vrati k barunici. On je poljubi u ruku i poñe

 

ponovno na zabavu.

 

Kad je ušao u blagovaonicu gosti su upravo jeli ribe. Bile su

 

pripravljene na osobit način i gospoñe su sa zavišću

 

promatrale kako muževi slasno jedu i hvale baruničinu

 

kuhinju.

 

- Zakasnili ste na večeru! - ukori barunica Meška.

 

- Kod kuće sam doživio veliko iznenañenje! - odvrati on.

 

- Došla mi je u posjet tetka.

 

- Vi imate tetku? To nisam znala?

 

- Ni ja nisam znao! Bila je zakopana u varaždinskom

 

samostanu pa smo svi na nju zaboravili.

 

- Sjednite kraj mojega nećaka i nastojte nadoknaditi

 

zakašnjenje! Grof Meško sjedne kraj Stanka. S njegove druge

 

strane bila je grofica Elvira Erdödy, gospoñica s mnogo novaca

 

i mnogo godina, ujedno s mnogo želja da bude lijepa i mlada.

 

Obukla je bijelu haljinu od čipaka s ružičastim ukrasom.

 

Meško upita Stanka:

 

- Jeste li se upoznali s našom milijunarkom?

 

~ 55 ~

 

- Ta pokraj vas je milijunarka? I još se nije udala?

 

- Čovjek bi se odlučio da oženi njezine milijune, kad bi se

 

obavezala da će od oltara ravno u samostan. Pogledajte je

 

samo kako vas promatra! - upozori Meško poručnika.

 

- Hvala, meni zaista nije potrebna mama! Počeo je ples.

 

Mladež je odskakutala uz veselu muziku, a za njima i stara

 

gospoda s gospoñama.

 

Barunica uhvati ispod ruke svoga nećaka i upita:

 

- Umiješ li dobro plesati?

 

- Ne bojte se! Tetka koja me odgajala svirala je na plemićkim

 

plesovima i zabavama.

 

Gosti su zurili u barunicu kako pleše s mladim dražesnim

 

poručnikom.

 

KOCKA JE PALA

 

- Jesi li vidjela suca? - primijeti za vrijeme plesa barunica.

 

- Jesam! - odvrati Stanka.

 

- Vi ga hotimice draškate.

 

- Varaš se! Osvjedoči se da ga ne draškam! Plesni par

 

zastane pred Žigrovićem, a on odmah zamoli Katarinu za ples.

 

- Vi ste zle volje, vaša milosti? - šapne barunica sucu kada su

 

plesali.

 

- Zaljubljen sam, gospodo barunice, ali beznadno. Ona me ne

 

ljubi...

 

- Ne ljubi vas? Očito nema ukusa ni osjećaja! Mislim da vas

 

svaka žena mora ljubiti. Vi ste naobražen, učen, pristao. Zašto

 

da vas ne voli?

 

Sudac se gotovo rastopio od užitka pa odgovori nesigurno i

 

plaho:

 

- Nije joj, vjerojatno, dovoljno otmjen moj položaj.

 

- Vi ste bogati, a tko ima novaca taj može imati sve, pa i

 

otmjen položaj! Uostalom, jeste li sigurni da vas ne voli?

 

- Jedanput sam uvjeren da me voli, drugi put da me ne voli!

 

- Možda voli drugoga? Sudac problijedi i zastade s

 

plesačicom. Barunica je sjela na stolac.

 

- Ako ljubi drugoga, osudio bih ga na vješala!

 

- Vi biste ga osudili na vješala? - zapanji se grofica i upilji

 

plamene oči u suca. Taj ga je pogled ispunio tolikom srećom

 

da je zamalo pred njom pao na koljena.

 

- Tada je zaista ljubite! Gotovo joj zaviñam, ali - brzo će

 

barunica - recite mi zašto je već niste zaprosili? Neka odluči!

 

- Ne mogu, ona je žena drugoga.

 

~ 56 ~

 

- E, dragi moj gospodine suče, tada je to sasvim druga stvar!

 

Ako je udata, ne smije vas voljeti!

 

- Ali, barunice, tko joj može zabraniti da voli drugoga?

 

- Vi i vaš zakon! Zar ste zaboravili na zakone?

 

- U ljubavi se ne pita za zakone!

 

- To kažete vi, koji ste već toliko nevjernih žena osuñivali na

 

doživotno tamnovanje u samostanima, na muke i progone!

 

Sjećate li se da je ove zime neka nesretnica morala sjediti pred

 

crkvom na klupi sramote?

 

- Ženu koju volim osudio bih samo na to da mene vječno i

 

vjerno ljubi!

 

- Vi ste strog čuvar zakona samo u sudnici? U životu kršite

 

zakone kao i drugi?

 

- Barunice, ja sam bogat čovjek i mogu živjeti kako hoću!

 

- Vi ste poganin, gospodine suče!

 

- Ja sam nesretno zaljubljen bijednik! Mogao bih postati

 

zločinac za jedan jedini zagrljaj one krasne, zamamne žene;

 

samo kad bi me ona htjela zagrliti.

 

- Nagovarala sam vas da je zaprosite, a sada vas molim da

 

to ne učinite! Tko zna, možda vas ona potajice ljubi, ali dršće

 

od straha da će je muž optužiti, a vi joj morate suditi.

 

- Njezin suprug nije ovdje, on je daleko!

 

- Zar je ne može optužiti svatko tko god želi? Niste zaboravili

 

da prema našim zakonima bilo tko može prijaviti ženu da je

 

nevjerna, i vi ćete je dati šibati, mučiti ili osramotiti?

 

- Ali ženu koju ljubim neću osuditi! Ili ću tužbu odbiti ili

 

riješiti negativno. Nisam tako strašno strog! Osuñujem one

 

koje moram suditi, ali ima i takvih protiv kojih uopće ne

 

primam prijave! Molim vas, kad čovjek točno zna što propisuje

 

zakon, zna još točnije kako se zakon može prevariti!

 

- Vi ste idealan sudac, dragi gospodine Žigroviću!

 

- Nisam tako strog kao što mislite! Zar vi, uostalom, mislite

 

da su ove naše gospoñe što ih vidite ovdje vjerne svojim

 

muževima?

 

- Sumnjičite?

 

- To nisu sumnjičenja! Eto, gledajte: grofici Emiliji Keglević

 

ljubavnik je barun Weigler, barunici Vilmi Erdödy mladi Oršić,

 

grofici Bathyani pukovnik Holzendorf; ali one su bogate,

 

otmjene dame i ja ništa ne vidim, osim - rente!

 

- Vi ste zaista klasičan sudac! No sve što ste mi rekli ja

 

osuñujem! Kad bih se, naime, i zaljubila u drugoga, tada bih

 

ostavila supruga i pošla k svome idealu.

 

- A zakoni? Ne možete se ponovno udati!

 

~ 57 ~

 

- Gle, sad opet govorite o zakonima! Vi tu gospoñu ne volite,

 

samo biste joj htjeli biti ljubavnik, a to nije lijepo.

 

Barunica ustade i poñe prema nećaku. Put joj zakrči grof

 

Patačić:

 

- Danas sam ja zadnji, gospoño barunice! Sa svima se više

 

bavite nego sa mnom!

 

- Tko zna, nije li tako zato što ste mi najsimpatičniji?

 

- Vi me samo draškate i mučite! - uzdahne Patačić.

 

- To nije lijepo, barunice! Upravo sam danas htio s vama

 

ozbiljno razgovarati.

 

- Vi umijete i ozbiljno razgovarati?

 

- S time zaista nisam potpuno na čistu, ali da mogu ozbiljno

 

osjećati, na to se mogu zakleti. Odlučio sam, barunice, da se

 

ženim!

 

- To je vesela i ugodna novost!

 

- Vi se, dakle, tome radujete?

 

- Naravno! Bar ću u vašoj supruzi naći novu prijateljicu.

 

Nadam se da ćete me s njome i posjećivati.

 

- Govorite kao da ništa ne primjećujete! Zar ne osjećate da

 

ste vi jedina žena s kojom bih se mogao vjenčati?

 

- Dakle, čujte sada i od mene jednu ozbiljnu! Udata sam, a

 

moj suprug vratit će se prije no što mislite. Suvišno je govoriti

 

o tome! Vi ste, meñutim, već na rubu propasti. Čula sam da su

 

vaša imanja zadužena i da ste na pragu siromaštva. Oženite li

 

se s groficom Elvirom Erdödy, spasit ćete se! Već su vam pola

 

imanja prodali na dražbi!

 

- A znate li zašto su moja imanja upropaštena? Zato što

 

nemam žene koja bi uzela u ruke uzde. Nikada nisam imao

 

energije. Niti na ovaj svijet nisam mogao sam, morala mi je

 

pomoći primalja! Kad bi me vodila zaljubljena žena, obnoć bih

 

postao blag i dobar kao janje.

 

- Ja sam udata! Moj suprug čami u zatvoru za svoju

 

domovinu. Nisam slobodna!

 

- A kad biste bili slobodni, barunice? Što biste mi tada od

 

govorili?

 

- Na to bih vam mogla odgovoriti tek kad bih bila slobodna!

 

- Vi ste okrutni!... Evo Keglevića! Keglević je navršio trideset

 

godina. Mlad je, plave kose, niskoga čela i malih tamnih očiju.

 

Crni dugi brkovi objesili mu se nad usnicama, davši blijedom

 

licu ozbiljnost. Bio je stasit i odvažan. Bez okolišanja zamoli

 

barunicu za ples. Katarina se nasmiješila i naslonila ruku na

 

njegovo rame.

 

- Vi ste danas neobično mučaljivi, gospodine grofe? -

 

primijeti barunica.

 

~ 58 ~

 

- Ljubomoran sam, barunice! Izgaram od ljubomore!

 

- Ona vam je, dakle, nevjerna?

 

- Nije mi još pružila priliku da mi bude vjerna.

 

- Ne ljubi vas? To nije moguće!

 

- Kako to mislite: »Nije moguće«?

 

- Držim da u našem društvu nema djevojke ni žene koja vas

 

ne bi mogla voljeti. Vi ste zabavan, a već i sama vaša pojava

 

može izazvati zanimanje i ljubav.

 

- Dosada sam imao sreću kod svake žene, ali kod te nisam

 

mogao pobuditi bilo kakav osjećaj. Upravo kod te, koju zaista

 

ljubim!

 

- Vi ste, dakle, odbijen ljubavnik? Siromah!

 

- Nije me još odbila, ali sam uvjeren da bi me odbila kad bih

 

joj izjavio ljubav.

 

- Pa ako vas odbije? Često žene odbijaju muškarce da ih još

 

jače privuku. Pokušajte!

 

- Nemam hrabrosti, barunice!

 

- A vi joj pišite! To nije tako neugodno kao kad stanete pred

 

nju i priznate joj osjećaje.

 

- Ne znam pisati ljubavna pisma! Nikada nisam napisao takvo

 

pismo!

 

- Ja ću vam ga odmah napisati! Samo nekoliko riječi, to

 

vrijedi više negoli duga pisma puna ludorija.

 

- Barunica povede svoga plesača u drugu sobu i nešto

 

napiše. Grof Keglević bijaše sasvim smeten. Pokorno je primio

 

papirić.

 

Barunica je pružila ruku mladom grofu Erdödyju i zaplesala.

 

Grof Patačić i Žigrović priñu Kegleviću koji je upravo pročitao

 

papirić i spremio ga u džep.

 

- Što si to dobio od barunice?

 

- Ono što i vi: dopust na vječna vremena!

 

- Napokon, u pravu je! Ona voli svoga muža! - reče Patačić.

 

- Mi baš i ne tražimo da nas tako silno ljubi! - primijeti

 

Žigrović.

 

- Tražimo samo to da na muža neko vrijeme zaboravi.

 

- Moramo, meñutim, ipak vidjeti da li je zaista tako

 

postojana.

 

- Predložio bih, gospodo - reče Patačić - jednostavno

 

rješenje. Nas trojica volimo barunicu, ali neprestano jedan

 

drugome smetamo. Tako je neće nijedan osvojiti! Bacimo

 

kocku! Tko dobije na kocki, taj će je osvajati. Dvojica će se

 

povući.

 

Ako za šest mjeseci dobitnik na kocki ne osvoji barunicu,

 

bacit će je preostala dvojica. Tako ćemo bar biti na čistu!

 

~ 59 ~

 

- Prihvaćamo! Patačić izvadi kocku iz džepa i pode k stoliću.

 

- Tko baci bijelu stranu, dobiva pravo na barunicu! Prvi baci

 

kocku Patačić, jer je bio najstariji. Dobije crnu stranu i sjedne.

 

Kegleviću, takoñer, kocka pokaže crnu stranu. Debeli sudac

 

pograbi kocku i baci je. Taj put okrene se bijela strana!

 

- Čestitamo! - rekoše dvojica koja su izgubila.

 

- Ne vjerujem da ću uspjeti - žalosno će sudac.

 

- Ja sam samo gradski sudac, a vi ste grofovi.

 

- Tko ima novaca, dragi gospodine suce, taj ima i grofovstvo.

 

- Vi me tješite, ali kako ću pobijediti? Nisam li obrijan, a kažu

 

da žene ne vole obrijane ljude.

 

- Kod bogatih žene ne opažaju ni ćelavu glavu, ni debeli

 

trbuh, ni crven nos, dragi gospodine Žigroviću!

 

- O, ja bih rado da me ona voli kao muškarca.

 

- Budite sretni, ako vas zavoli i zbog novaca.

 

- Umjesto da se veseli što je dobio na kocki, on tuguje! -

 

primijeti Keglević.

 

- Ako nemate hrabrosti, nije trebalo da prihvatite prijedlog.

 

- Ne, ne gospodo, nimalo se ne bojim! Ja ću, dakle, služiti

 

šest mjeseci lijepoj Katarini.

 

- Ako vas udari po nosu, pokušat ćemo mi! Toga trenutka

 

priñe Žigroviću sluga i dade mu neko pismo. Sudac pročita

 

pismo i uozbilji se.

 

- Razbojstvo izvan grada! Ne znam što ćemo početi. Ubijen je

 

i orobljen neki trgovac iz Karlovca. Zlikovci su pobjegli.

 

- Zašto vam, gospodine suče, ti razbojnici uvijek pobjegnu?

 

- Zar da ih ja hvatam?

 

- Rekao bih da je krivnja u tome što se gradska gospoda

 

tove, pa nitko ne može za razbojnicima potrčati u potjeru.

 

Jednoga dana orobit će nas u vlastitoj kući po bijelome danu!

 

- naljuti se Patačić.

 

Oko suca Žigrovića okupila su se gospoda i gospoñe.

 

Umiješala se i domaćica.

 

- Što se dogodilo? To nam morate pripovijedati! - čuo se

 

tanki muški glas.

 

- O, to si ti, Kukmica! - nasmiješi se Patačić i potapša po

 

ramenu gospodina u crnom odijelu francuskog kroja, oniskog,

 

s trbuhom koji je obujmom nadmašio visinu tijela. Na ćelavoj

 

glavi ostao je samo u sredini čuperak kose, zbog čega su ga i

 

nazvali Kukmicom.

 

- Opet su ubili čovjeka? To se kod vas često dogaña! -

 

primijeti lijepa Katarina.

 

- Jeste li našli ubojicu grofa Mernaya?

 

~ 60 ~

 

- Tražim ga dan i noć, ali kao da ga je progutala zemlja! Ljudi

 

su na to ubojstvo kod Krvavog mosta već gotovo zaboravili.

 

- Nije najuputnije zaboravljati, budući je neznanac upozorio

 

da će ubiti još osmoricu.

 

- To je očito na pergameni napisao samo zato da omete

 

potjeru - primijeti Elvira Erdödy.

 

- Gle, vi ste, grofice, pravi istražitelj! - veselo će prabilježnik

 

Branjug koji je u meñuvremenu prišao društvu.

 

- Bojim se da je u tome sakrivena neka tajna! Ja se iz

 

djetinjstva sjećam sličnog tajanstvenog dogañaja - reče grof

 

Oršić.

 

- To nam morate pripovijedati!

 

- U blizini našeg imanja u Zagorju nañen je ubijen plemić

 

Vranić. Ubojica je kraj leša ostavio pismo kojim javlja da će

 

ubiti još petoricu članova obitelji.

 

- Je li izvršio prijetnju? - upita grofica Erdödy, ugojena starija

 

dama.

 

- Jest! A znate li zašto je ubijao ljude? Kad je nañen peti

 

mrtvac, ispostavilo se da ih je sve pobio kućni prijatelj, i to

 

zato što mu obitelj nije dala da se vjenča s najmlañom

 

kćerkom u koju je bio smrtno zaljubljen.

 

- To je strašno! Nečovječno!

 

- Što se dogodilo s ubojicom? - upita Stanko.

 

- Odmaglio je nekamo u svijet!

 

- Čini se da nam je svima pomalo zima od te priče. Izvolite,

 

ugrijte se kuhanim vinom! - ponudi domaćica.

 

Glazba je zamuknula, ples je prestao. Upravo u trenutku kad

 

su gosti pošli prema blagovaonici, otvori sluga vrata i najavi

 

glasno:

 

- Njegova svjetlost barun Makar!

 

DVA KAVALIRA

 

Svi su se okrenuli prema vratima na koja je ušao barun

 

Makar u odijelu od svijetlomodre svile, s narančastim svilenim

 

prslukom, kakav je uvijek nosio. Hlače su mu bile iznad

 

koljena vezane žutim vrpcama. Bijele svilene čarape takoñer

 

su bile vezane vrpcom. Pobudio je senzaciju. Bila je to novost

 

u Zagrebu. Oko vrata barun je nosio bijelu kravatu od čipaka,

 

prikopčanu briljantom. Ušao je ponosno, ali se društvu

 

naklonio dubokim poklonom.

 

Gospoñe su ushićeno promatrale barunovo šareno moderno

 

odijelo i žute vrpce kojima su bile opletene noge. Barun poñe

 

~ 61 ~

 

ravno k domaćici i poljubi joj ruku. Domaćica mu predstavi dva

 

nepoznata gosta i svoga nećaka Stanislava de Gotta.

 

Barun pruži poručniku bijelu otmjenu ruku, kad se kroz

 

društvo progura grof Meško, stade pred došljaka i reče posve

 

mirno, kao da se prvi put s njime sreo:

 

- A ja sam Jurica Meško! Barun pogleda Meška. S njegova

 

lica nestade ružičaste boje. Stajao je trenutak kao da je

 

odsutan duhom, zatim podigne obje ruke i pruži ih prema

 

Mešku. Meško ne prihvati pružene ruke, a barun, da to prikrije

 

pred gostima, priskoči bliže i zagrli ga. Primijetivši to, društvo

 

se začuñeno pogleda i započe šaputanje:

 

- Što to znači? Što je to?

 

- Sretan sam što sam vas našao! - klikne Makar.

 

- Već sam mislio da ste izgubljeni.

 

- Što je bilo s Meškom? - umiješa se mali debeli barun

 

Kukmica koji je bolovao od znatiželje.

 

- Ništa osobito! - odgovori barun.

 

- Grof Meško je nenadano morao nekamo otputovati i tamo

 

ga je stigla pogibelj iz koje se spasio.

 

- U tome »spašavanju« sudjelovao je barun Makar - dometne

 

ironično Meško.

 

- Pričajte! - odlučno će mali barun.

 

- Kad bi to gospodu zanimalo, ispričao bih sve što sam

 

doživio - zagrižljivo će Meško promatrajući baruna Makara.

 

- Naravno da nas zanima! - opet će Kukmica.

 

- Pričajte, ali samo ako priča nije odviše duga - primijeti

 

Patačić.

 

- Vrlo je duga - odvrati Meško.

 

- Uostalom, još se uvijek ne smijem pohvaliti junačkim

 

djelom. Dakle, da ispripovijedam naš doživljaj sada, ili...

 

- Sada, sada! - klicale su gospode, pogotovu barunica.

 

- Ako gospodin grof Meško želi, neka priča - odvrati Makar.

 

- Najprije će pričati on, zatim ću ja nastaviti i sve podrobno

 

razjasniti.

 

- Kuhano vino je na stolu - najavi sluga. Svi se uskomešaju.

 

- Živjelo kuhano vino! - poluglasno će Meško i nasmije se

 

barunu.

 

- Kuhano vino je vrlo pametna stvar! Podajte, barune, služi

 

deseticu. Zaslužio je. Došao je u pravi čas. Ugrijte malo

 

prozeble žile.

 

- Vi ste cinični i nepravedni!

 

- Što se dogodilo? - umiješa se grof Patačić.

 

- Kamo si to, Jurice, putovao a da nisi nikome ništa rekao?

 

- I sam nisam znao da ću putovati.

 

~ 62 ~

 

- Da nam nije Makar danas prije podne rekao da si odsutan,

 

ne bismo znali.

 

- Gospodin barun se ljubazno pobrinuo za mene i obavijestio

 

vas.

 

- I rekao nam da se nećeš uskoro vratiti.

 

- Zaista, gospodine barune? Vi ste »mislili« da se neću

 

vratiti? U tome ste se očito prevarili!

 

- Bio sam sretan kad sam vas ugledao, mogao bih vas od

 

sreće poljubiti! - reče Makar.

 

- Hvala, mogli biste mi »nehotice« odgristi nos. No mogli ste

 

mi poslati poljubac po nekoj dami.

 

Gospoda i gospoñe posjedaše oko stola. Sluge su donosile u

 

visokim srebrnim vrčevima kuhano vino što se pušilo i napunilo

 

veliku sobu toplim mirisom.

 

- Sada nam morate pripovijedati gdje ste bili! - opet će

 

dosadni Kukmica, kako ga je zvalo otmjeno zagrebačko

 

društvo. Patuljak je zažmirkao svojim sivkastim očima, koje su

 

se komično isticale u širokom obrijanom i naboranom licu.

 

Lijevim okom žmirkao je jače nego desnim, a to je komičnu

 

figuru upravo usavršavalo.

 

- Dakle, gospodine grofe - umiješa se barunica Lehotska -

 

pričajte nam gdje ste to bili da ste se morali »spašavati«?

 

- Ja ću vam - reče barun Makar - ispričati kako se to do

 

godilo. Grofu Mešku podmetnuo je netko mreže...

 

- Oho-o-o, grofe! - nasmije se Patačić.

 

- I on to radi da mi i ne slutimo!

 

- Tako rade svi muškarci koji se klone žena! - zlobno će

 

domaćica.

 

- Pravi don Juani šute i pričinjaju se kao da su nevješti! -

 

reče Keglević.

 

Barunica je ispod oka promatrala grofa Meška i opazila je

 

kako gricka usnice i gleda s ironičnim prezirom baruna Makara.

 

Barun je, meñutim, sjedio uz svoj vrč kuhanog vina, mirisao

 

ga i srkao s najvećom slašću i mirom, a zatim je sa

 

zanimanjem stao razgovarati s mladim poručnikom Stankom.

 

Kad su gosti ispraznili srebrne vrčeve, započe opet ples.

 

Starija gospoda ostadoše uz vino i karte, a plesači odu u

 

dvoranu.

 

- Mi imamo mnogošta da razjasnimo! - prišapne barun Makar

 

grofu Mešku.

 

- Ne biste li izvoljeli da se potrudite doći u drugu sobu?

 

- S vama je opasno zalaziti u nepoznate odaje! - ironično će

 

Meško, ali ipak ode za barunom u sobu, no ostade kod vrata

 

držeći kvaku i smiješeći se cinično.

 

~ 63 ~

 

- Nemojte, grofe, tako cinički! Izvolite ovamo!

 

- Ali vas molim da sjednete podalje od svijećnjaka. Vi imate

 

maniju da gasite svjetlo! Barun stisne usne. Bockanje ga je

 

uzrujavalo, ali je ipak sjeo podalje od srebrnog svijećnjaka.

 

- Dakle, što mi još morate reći, gospodine barune? - upita

 

Meško, uprijevši preziran pogled u baruna.

 

- Grofe, vi i ne slutite kako sam proveo dan i noć. Mi smo ušli

 

u onaj podrum kao protivnici. Htio sam se ukloniti tanadi vaših

 

pištolja, a kad sam se vratio naoružan namjeravao sam vas

 

izvesti iz podruma, no vi ste već bili nestali. Bio sam očajan i

 

spopadao me užas od straha kamo ste dospjeli.

 

- Nisu mi poznata tajna skrovišta vašega podruma, no ipak

 

sam našao izlaz!

 

- Kad ste izašli i gdje? Ja sam za sobom zatvorio vrata, a ona

 

se mogu otvoriti jedino ključem koji je bio kod mene.

 

- Izašao sam bez ključa! Kako, to je moja tajna!

 

- Grofe, užasno sam se bojao za vaš život! Da ste zalutali u

 

kakvom kutu iz kojega nema izlaza, što bi bilo s vama?

 

- To najbolje znate vi! Bio bih sigurno »otputovao«, kao što

 

ste već rekli poštovanome društvu.

 

- Ali, grofe, shvatite moju situaciju! Nisam htio priznati svima

 

da vi u mene sumnjate i kako ste me pištoljima prisilili da vas

 

odvedem u podrum. Rekao sam da ste odsutni, u namjeri da

 

vas potražim.

 

- Zato ste zaključali vrata i otišli kući!

 

- Da, pošao sam po sluge, doveo ih onamo i zajedno smo vas

 

tražili.

 

- Recite mi, barune, zašto ste mi poslali u stan poruku da

 

doñem k vama, kad ste znali gdje sam?

 

- Zato što sam se nadao, kad vas nismo mogli naći, da ste

 

ipak nekako izašli, pa će vas naći kod kuće. Morate priznati da

 

nisam ja vas odveo u podrum s uperenim pištoljem, nego vi

 

mene. Morao sam se braniti kako sam znao. Dakle, imao bih

 

pravo da sumnjičim ja, i da se tužim. No, shvaćam i vaše

 

stanje. Vi ste voljeli svoga oca i pod dojmom njegovih sumnji

 

htjeli ste silom naći tragove umorstva žene koja još uvijek živi.

 

- Ustanovit ćemo da li živi ili ne! U podrumu ćemo sigurno

 

naći neki trag!

 

- Da ste imali svjetla, mogli ste se uvjeriti kako je taj podrum

 

potpuno pust. Prije trideset, pa i prije dvadeset godina, bio je

 

tamnica kakvu su imali i grofovi Meško i svi ostali velikaši u

 

svojim dvorovima. No mi smo već napredniji i ne slijedimo

 

barbarstvo svojih preda.

 

~ 64 ~

 

- A da sam imao slučajno uza se svijeću i da sam našao ono

 

što me zanima?

 

- Ha-ha! - nasmije se barun. - Što biste mogli naći? Možda

 

kosti kakvoga neposlušnog kmeta ili kmetice. Vi znate kako se

 

nekoć kažnjavalo. Ljude su bacali u podrum da ih pokapaju

 

žive. U dvoru Mokricama, u kojemu živi moj ujak, našli smo

 

cijelo groblje.

 

- Bojim se da još uvijek kod nas vladaju takvi običaji. No

 

recite mi što biste bili rekli ljudima?

 

- Grofe, vi me duboko vrijeñate! Vjerujte mi bar to da ne bih

 

htio biti vaš ubojica.

 

- Tko je znao da smo se mi zajedno našli u vašoj kući?

 

- Mlinar Matijak bio je budan; pazio je s kovačem Klementom

 

i postolarom Boltekom na ženu koja se ukazuje u mojoj kući.

 

Oni su vidjeli kako smo ušli i prijavili su to magistratu. No tada

 

sam vas ja već tražio sa svojim slugama u podrumu. Pribavili

 

ste mi neugodnosti, a mogli ste sve pogledati mirno i u

 

prijateljstvu. Ako vas zanima, izvolite povesti sluge i razgledati

 

cijeli podrum.

 

- Hvala, barune, vaš me podrum više ne zanima!

 

- Upozoravam vas, ne mislite na riječi svojega oca! On vam

 

je ispričao nešto čega se samo površno sjećao, a vi držite da je

 

to istina. Varate se! Moja je žena u Milanu! Ako ne vjerujete,

 

to se može ustanoviti.

 

- To ćemo i ustanoviti! - reče Meško i ustade.

 

Grof Meško je pošao u blagovaonicu razmišljajući: »Kako se

 

to čudno ispričava Makar? Da li je potpuna hulja ili nije«? Oko

 

dva sata poslije ponoći stadoše se gosti razilaziti. Barunica nije

 

nikada voljela da joj gosti ostaju u kući dulje.

 

Grof Patačić, Keglević, prabilježnik Branjug, Žigrović, zatim

 

pukovnik Holzendorf i Kukmica izašli su da bi pošli prema

 

samostanu bijelih fratara.

 

ZAVODNIK TETKE LIDIJE

 

Dok su gospoda išla preko ulice Meško je malo zaostao. Čuo

 

je iza sebe razgovor. U veži je opazio baruna Makara koji se

 

bijaše spustio niz stepenice s gradskim sucem Žigrovićem.

 

- Kraljica je dala plemstvo tolikim ljudima koji to nisu

 

zaslužili! Pomislite, seljak je plemenitaš, a ja sam iz dobre

 

bogate porodice i ne mogu dobiti plemstvo!

 

- Zašto biste tako rado imali plemstvo?

 

- Zato da me visoka gospoda i velikaši više cijene.

 

~ 65 ~

 

- Možda i velikašice? Mislite li da nisam opazio kako vam se

 

oči otimlju za lijepom Katarinom?

 

- Što ćemo, još se osjećam mlad! Učinite nešto za mene! Vi

 

ste na dvoru viñeni, čuo sam da vas je Marija Terezija više

 

puta počastila svojim pozivom, dakle ste uplivni.

 

- To je istina, ona mi je vrlo sklona.

 

- Zašto vas nije postavila banom? Šteta, vi biste bili ban

 

kakvoga trebamo. Zašto se niste ogledali?

 

- Učinio sam sve, ali mi je to netko spriječio - reče Makar.

 

- Tko je to bio, nisam mogao saznati. Ali jednom ću ga ipak

 

uhvatiti za šiju!

 

- Kada biste vi bili ban, bilo bi sve drukčije! Dakle, što mislite

 

glede moga plemstva?

 

- Dat ću vam savjet kako možete doći do plemstva i pomoći

 

vam.

 

- Hoćete li mi to uistinu učiniti?

 

- Hoću! Znam što ste vi za mene uradili.

 

- Jest, barune, ja sam za vas stavio na kocku savjest, dapače

 

sam i okaljao ruke.

 

- Šutite, ovo nije mjesto da o tome razgovaramo. Poñimo!

 

Mogu li s vama u vaš stan?

 

- Izvolite, gospodine barune, bit će mi osobita čast.

 

Meško brzo odmakne od vrata i poñe desno ulicom.

 

- Laku noć, grofe! - čuo se ugodan glas s prozora baruničine

 

kuće.

 

Bio je to mladi poručnik Stanko.

 

- Gospodine poručniče, valjda nećete spavati?

 

- Što bih pametnije mogao uraditi u to doba?

 

- Poñite s nama, idemo u samostan gvardijanu.

 

- K pavlinima! Nipošto! Mrzim samostane.

 

- A vi doñite k meni, u moju kuću! Ako pozovem gospodu,

 

vratit će se. Doñite!

 

- Ne bi bilo lijepo da ostavim tetku.

 

- Ako te veseli, a ti poñi! - čuo se meki baruničin glas.

 

Poručnik se povukao u sobu, ponovno došao na prozor i javio

 

da će poći.

 

Barun Makar i sudac već su se bili udaljili od kuće, pozdravili

 

se s Meškom i pošli svojim putem.

 

Barunica je u sobi davala Stanki savjete kako će se ponašati

 

u društvu.

 

- Pazi dobro kako se gospoda zabavljaju! Ti moraš češće s

 

njima, ali ne smiješ piti. No, slušaj: moramo ostati u našoj

 

ulozi! Zato ću te uvijek i kad smo same zvati svojim nećakom,

 

a ti mene tetkom, da se uživimo u to rodbinstvo.

 

~ 66 ~

 

- Dobro! - odvrati djevojka.

 

- Odsad nema više Stanke! Poručnik poljubi barunicu u ruku i

 

siñe k Mešku.

 

- Ne namjeravate dočekati jutro kod vina? - upita Stanko.

 

- To ćemo tek vidjeti, dragi moj!

 

- Unaprijed vam kažem da ne pijem. To je uvjet!

 

- Ako to ozbiljno želite, preuzet ću nad vama pokroviteljstvo.

 

- Bit ću vam zahvalan! Vesele sam naravi, pjevam, sviram;

 

spreman sam na sve zabave i šale, samo ne mogu piti. Ako me

 

budete prisiljavali...

 

- Evo moje ruke! - reče Meško s iskrenom srdačnošću.

 

Mešku se sviñao taj skromni mladić s mekim glasom, blijedim

 

licem i toplim pametnim očima.

 

Meško zazviždi. Patačić s prijateljima stade i grof ih pozove

 

da se vrate.

 

Društvo rado promijeni nakanu i uskoro su svi bili u gornjem

 

katu kod Jurice Meška. Sluge su donijele vina, kuhane butine i

 

hladnih pečenih pilića.

 

- Kod mene nema francuskih kuhara! - ispriča se Meško.

 

- Ja imam još uvijek samo staru kuharicu svoga oca. Ona mrzi

 

sve vaše francuske kuhare i demonstrativno čuva tradiciju

 

stare hrvatske kuhinje.

 

- Neka samo demonstrira, ovo je odlično! - reče Branjug.

 

- Ja sam njezin pristaša! Više volim butinu nego francuske

 

paprene kolačiće, za koje nikada ne znaš jesu li crvići ili pužići.

 

Stanka je sjedila mirno. Bila je u neprilici o čemu da govori.

 

Nije pravo shvaćala zašto ju je barunica poslala meñu tu

 

gospodu i nikako da dokuči svrhu zašto mora biti u tome

 

društvu? Razgovaralo se o jelu i zabavi.

 

- Trebalo bi da se malo odmorimo od naših zabava - reče

 

Keglević ispraznivši mali srebrni vrč.

 

- Inače ćemo do proslave pripajanja Rijeke malaksati.

 

- Mi da se umorimo zabavama? Čini se da tebe više zanimaju

 

suknje nego proslava i zato želiš biti solidan - primijeti Patačić.

 

- Ne, dragi Francek! - prihvati Meško. - Icek je u pravu.

 

Morali bismo se već jednom dogovoriti za tu proslavu.

 

- Neka se za to pobrine podban! Mi ćemo obući paradna

 

odijela, poći ćemo u crkvu i prisustvovati ceremonijalu, a

 

poslije ćemo jesti i piti. Što bi ti još htio?

 

- Reci mi, Francek, koga su ti onomadne u Beču najviše nudili

 

za bana? - upita Meško.

 

- Nudili? Nikoga! Kraljica me pozvala da joj predložim

 

četvoricu meñu kojom bi ona birala bana.

 

- Koga si predložio?

 

~ 67 ~

 

- Erdödyja, Bacana, Nadaždija i Karolyja. Kraljica mi je tada

 

rekla da će razmisliti, ali mi je unaprijed navijestila da Karolyja

 

neće zato što je pijanica. Budući da je i podban pijanica, reče

 

mi kraljica, ta dvojica ne bi radila ništa drugo nego

 

pijančevala!

 

- To će raditi i svaki drugi! Napokon, što da drugo radimo? -

 

reče protonotar4 Branjug.

 

- Ima li sada uopće što zanimljivo u našem životu? Sve je

 

mrtvo i prazno. Nema rata, nema svaña s Kaptolom, a kmetovi

 

su mirni. Što nas zanima negoli vince?

 

- I žene! - nasmije se mali Kukmica zabavljen glodanjem

 

pilića.

 

- Nisi čuo da se gdjegod radilo u prilog nekoga drugo ga

 

velikaša, da su ga preporučali za bana? - upita ponovno

 

Meško.

 

- Ti, Jurica, nešto znaš!

 

- Čuo sam da je netko od naših velikaša mimo nas htio da

 

postane banom, ali mu je to netko drugi spriječio.

 

- Možda, ali za to nisam čuo! Pitat ću Oršića, on će znati. No

 

sada, gospodo, podignimo jednu u zdravlje našega mladog

 

druga, poručnika koji je prvi put meñu nama!

 

- Neka pije bilikum! - vikne Kukmica masnim ustima.

 

Poručnik Stanko ustade, dohvati vrč vina i reče:

 

- Velecijenjena gospodo! Molim da mi oprostite bilikum.

 

Nisam vičan piću.

 

Meško je zahtijevao da se mladića oslobodi toga običaja i

 

društvo je moralo pristati.

 

- Tko je taj mali, debeli barun? - upita Stanko Juricu.

 

- To vam je posljednji potomak svoga imena, Tumpir

 

Kalnički. Imanje je potpuno profućkao. Stanuje u maloj kuriji,

 

ima jednoga slugu, a živi na taj način da odlazi u goste!

 

- Notorna lola! Zašto ne odreže komični čuperak kose na sred

 

glave!

 

- To je jedini znak da je imao kosu! Zbog toga čuperka smo

 

ga i nazvali barun de Kukmica.

 

Gospoda nisu sjedila ni pola sata kada cijelom zgradom

 

odjekne zastrašen ženski vrisak. Nakon drugoga vriska,

 

punoga strave i užasa, sve zamukne.

 

Velikaši skoče na noge.

 

- Što se dogodilo? - upitali su svi u isti tren.

 

- Ženski vrisak u ovoj kući? Odakle dopire?

 

4 Protonotar (grč. – lat.) – bilježnik, pisar

 

~ 68 ~

 

Meško ne odgovori nego uzme svijećnjak i pištolj i požuri

 

prema vratima. Patačić i ostali poñoše za njim. Stanka je

 

ostala. Od straha se zavukla meñu prozore. I sluge su se

 

probudile. Stajali su na stepenicama i po hodnicima ne znajući

 

što da rade.

 

Meško je požurio u prizemlje gdje je spavala njegova tetka.

 

Vrata su bila zatvorena. On udari šakom i zovne:

 

- Tetko, otvorite! Nitko se nije javio.

 

- Otvorite! - poviče Meško, ali uzalud.

 

- Treba provaliti vrata! - savjetovao je Keglević.

 

Sluga doñe s ključevima i pokuša otvoriti. Kad mu to nije

 

uspjelo, provale vrata.

 

Meško s gospodom uñe u prvu sobu, ali ne nañoše ništa.

 

- Molim vas, ostanite ovdje! - reče Meško.

 

- U susjednoj sobi smjestio sam tetku.

 

Domaćin otvori pritvorena vrata i ude u spavaću sobu.

 

Vrata starog ormara bila su provaljena, a na podu su ležali

 

različiti spisi i pisma. Meško pogleda na krevet. Grofica Lidija

 

ležala je bez daha, ukočena kao da je toga trenutka umrla.

 

Grof se vrati prijateljima.

 

- Ne znam što se dogodilo! - reče.

 

- Čini mi se da je tetka mrtva! Gosti uñu u sobu. Patačić

 

opazi provaljen ormar. Tada se žena trgne iz nesvjestice,

 

podigne glavu i prestrašeno upilji oči u gospodu.

 

- Što tražite ovdje? Tko ste vi?

 

- Molim vas, gospodo, izañite! - zamoli Meško.

 

- Tetka vas ne pozna, a to je uzrujava.

 

Velikaši su se vratili u prvu sobu, a Meško priñe krevetu.

 

- Vi ste, tetko, vrisnuli? Što se dogodilo s vama? Tetka se

 

uspravi i odvrati prigušenim glasom:

 

- Jest, ja sam, sinko, ja sam! - Glas joj zapne u grlu.

 

- Što se dogodilo?

 

- Strašno, grozno! - šaptala je ona i zurila u svoga nećaka,

 

blijeda i iznemogla od straha.

 

- Smirite se i recite mi što se dogodilo.

 

- Ne mogu, ne mogu!

 

- Tetko, to mi ne smijete zatajiti! Moram znati što se dogaña

 

u mojoj kući.

 

- Obećaj mi da me nećeš siliti da ti odam svoju tajnu. Drugo

 

ću ti sve reći.

 

- Obećavam! Sjednite, ja ću vam namjestiti jastuke. Tako, a

 

sada pričajte!

 

- Kad si ti otišao sišla sam ovamo u svoje sobe i sjela u

 

staklenom hodniku. Prozor je bio otvoren. U sobi je gorjela

 

~ 69 ~

 

svjetiljka. Sjedila sam na svježem zraku i razmišljala.

 

Odjednom mi se pričini da u vrtu neobično šušti granje, kao da

 

se netko šulja prema zgradi. »Tko je?« pitala sam, ali se nitko

 

nije odazvao. Slušala sam dugo i napokon ostala pri tome da

 

je to bio vjetar. Ostavila sam prozor otvoren i povukla se u

 

svoje sobe, gdje sam još neko vrijeme razgledavala svoje

 

stvari, a zatim sam legla da spavam. Kada sam se probudila

 

čula sam štropot na stepenicama i razabrala da si doveo goste.

 

Slušala sam kako su se glasovi gubili u prvom katu. Nastojala

 

sam zaspati, ali nisam mogla. Odjednom mi se pričini da u sobi

 

za odijevanje netko hoda. Slušala sam. Uho me ne vara. Čula

 

sam korake, tihe i nesigurne. Najprije su se čuli koraci jednoga

 

čovjeka, zatim nekolicine ljudi. »Što je to?« pomislila sam.

 

Koraci su se približavali. Pomislila sam da su lopovi. Nisam se

 

usudila vikati i zavukla sam se pod jastuke. Suspregnula sam

 

dah. Oči sam uprla u vrata susjedne sobe i čekala što će se

 

dogoditi. U polutami sam opazila kako na vrata ulaze neke

 

sjene u crnim plaštevima. Na glavama su imale crne kapuce.

 

- Koliko ih je bilo?

 

- Trojica. Protrnula sam, ali se nisam usudila maknuti.

 

Osjećala sam da su to razbojnici. Oni se raziñoše po sobi, ali

 

nisu primijetili moj krevet. Nosili su sa sobom samo mali

 

fenjer. Pošli su ravno prema ormaru, kao da im je cijela soba

 

bila dobro poznata. Počeli su silom otvarati ormar. Oblio me

 

znoj. Ako viknem, nitko me od vas neće čuti, a oni me mogu

 

ubiti. Šutjela sam i čekala. Drhtala sam cijelim tijelom i s

 

užasom čekala što će se dogoditi. Sve su spise isprevrtali i

 

pobacali. Čula sam kako je zvonio novac. »Evo zlata i dragog

 

kamenja!« poluglasno će jedan provalnik. »Spremi sve u

 

kovčeg!« šapne drugi.

 

Nastavili su pretragu. Spisi su šuštali u njihovim rukama, a

 

svaki šuštanj pričinjao mi se kao da je moja smrtna osuda.

 

Izmijenili su samo nekoliko riječi. Shvatila sam samo da si ti

 

kod gvardijana.

 

- Zatim? Što su tada učinili razbojnici?

 

- Jedan od njih počeo je hodati po sobi. Očito je to bio njihov

 

voña. Ukočila sam se od užasa. Sad će, eto, doći i ubiti me!

 

»Ovdje netko spava!« čuo se glas razbojnika. Srce mi prestade

 

kucati. Počela sam se moliti Bogu. Prinesoše fenjer. Ostala

 

sam nepomična. Zatvorila sam oči i pričinjala se kao da

 

spavam. »Gle, neka žena! Gospodin grof sakriva svoju

 

ljepoticu!« nasmije se razbojnik. »Posvijetli da vidimo je li

 

lijepa?« »Dapače, prelijepa za tebe, crvena huljo!« Ja sam još

 

uvijek ležala nepomično i borila se s nesvjesticom. »E, izvolite

 

~ 70 ~

 

vi, prepuštamo je vama!« rekoše dvojica. »Samo pazite da

 

vam mala ne iskopa oči! Izvolite bodež za obranu.«

 

Čula sam kako su ona dvojica izašla iz sobe. Krv mi se

 

sledila, ali sam odlučila da ustanem i da toga čovjeka zamolim

 

neka me ostavi na miru. Prikupila sam sve snage da budem

 

hladnokrvna i da mirno dišem, no nisam to više mogla

 

podnijeti. On se, meñutim, šuljao sve bliže krevetu. Najednom

 

osjetih kako se sagnuo nad moje lice. U taj čas sam se brzo

 

pridigla, pogledala oko sebe i opazih kraj kreveta čovjeka u

 

crnom plaštu. Crnu kapucu podigao je do čela, a u ruci je

 

držao bodež. Prestrašila sam se i vrisnula.

 

- Nastavite! - nukao je Meško tetku.

 

- Onaj čovjek nije mi ništa učinio. Otišao je. Molila sam ga da

 

me poštedi.

 

- To što ste sada rekli nije istina! Pozvat ću sluge da poñu na

 

magistrat, neka se za zlikovcima pošalje potjera.

 

- Jurica, to nećeš učiniti!

 

- Zagovarate razbojnike?

 

- Čekaj, Jurica, nešto ću ti kazati, samo čekaj još malko!

 

- Dakle, recite mi bar nešto. Ili mi kažite sve iskreno.

 

Razumjet ću vas i dogovoriti se kako ćemo.

 

- Slušaj, Jurica, nemoj prijavljivati magistratu, reći ću ti što

 

je bilo. Kad sam podigla glavu i pogledala čovjeka što je stajao

 

preda mnom, brzo je navukao kapucu na lice i okrenuo se.

 

Ipak sam ga prepoznala! Odmah sam ga prepoznala, makar se

 

to dogodilo prije mnogo godina. Još uvijek ima iste crte, oči...

 

on, to je bio on!

 

- O kome govorite? Tko je to bio?

 

- On, moj zavodnik!

 

- Tetko, je li moguće? Niste dobro vidjeli! Rekli ste da je vaš

 

zavodnik bio velikaš?

 

- Da, bio je otmjen i bogat.

 

- Kako bi velikaš bio razbojnik? Mi se svi poznajemo! Da je

 

koji nestao u razbojnike, to bi se znalo! Lidija je sjedila u

 

krevetu iznemogla i blijeda. Gledala je u nećaka izmučenim

 

pogledom.

 

- Nisam se prevarila!

 

- Morate mi reći tko je on!

 

- Ni riječi! Dao si riječ da nećeš tražiti da odam svoju tajnu.

 

Moja usta neće spomenuti njegovo ime!

 

- Neću vas pitati za njegovo ime, ali recite mi je li znao da

 

ste ga prepoznali, i što se tada dogodilo?

 

- Ništa. Nestao je.

 

- Nije rekao ni riječi?

 

~ 71 ~

 

- Ni riječi! Očito je bio iznenañen.

 

- A što ste vi tada učinili? Zašto mu niste štogod rekli i vikali

 

za njim?

 

- Od uzbuñenja sam izgubila svijest! Meško je ušutio i mrko

 

pogledao tetku. Imao je tamne, duboke oči. Nisu bile lijepe, ali

 

su zračile velikom snagom. Njihov pogled dopirao je do dna

 

duše. Koga je tako pogledao, morao je pasti u njegovu vlast

 

makar na nekoliko trenutaka.

 

- Ne mogu vjerovati da je pobjegao! - reče Meško.

 

- A ipak je tako bilo!

 

- Da li je zaista mogao primijetiti da ste ga prepoznali?

 

- Ne znam. Brzo se okrenuo i nisam vidjela kako je izgledalo

 

njegovo lice.

 

- Vi ste potpuno uvjereni da je to bio on?

 

- Prepoznala bih ga i nakon sto godina!

 

- Rekli ste mi da su lopovi govorili o gvardijanu.

 

- Da, govorili su o tome da si ti kod njega.

 

Meško se zamisli.

 

»Tko je sve znao da idemo gvardijanu?« pitao je sam sebe, i

 

odgovorio: »Rekao sam to tako glasno da su mogli čuti svi

 

velikaši i sluge, svi koji su bili kod Katarine Lehotske.« Meško

 

je u mislima obredao sve plemiće, velikaše i gradsku gospodu,

 

ali nijednoga nije držao sposobnim da bude razbojnik.

 

TAJNA KRVAVOG MOSTA

 

- Sve sam bliži misli, tetko, da je to bila prikaza.

 

- Ne, posve sam sigurna! Što da ti još pričam? Bio je on,

 

vidjela sam ga kao sada tebe.

 

- Možete li se sjetiti kako su izgledali drugi provalnici?

 

- Jedan je od njih bio niskoga rasta.

 

- A onaj drugi?

 

- Ne znam, nisam ga pogledala.

 

- Sada se, tetko, odmorite. Ja ću malo pogledati po kući.

 

Grof Meško poñe u sobe sa svijećom u ruci. Nigdje nije

 

naišao na trag razbojnika. No kada je došao u sobu za

 

odijevanje primijetio je da je staklena veranda otvorena i da

 

su lopovi očito utekli tim putem.

 

Meško zatvori staklena vrata i ponovno poñe u sobu za

 

odijevanje. Sagne se sa svjetiljkom, ne bi li što našao na podu.

 

Tako je opazio elegantan bodež, optočen draguljima.

 

Iznenañeno je podigao mali bodež i razgledao ga kod svjetla.

 

Zatim ga spremi u njedra i vrati se k gostima.

 

~ 72 ~

 

Gosti su brzo zaboravili na provalnike. Dok je Meško

 

razgovarao s tetkom otvorili su lovački ormar i našli u

 

zatvorenim bocama rakiju i vino.

 

Kukmica se zarumeni tako da je izgledao kao kokot.

 

- Živio! - stadoše klicati kad je ušao Meško, kucajući se s

 

ogromnim bocama iz kojih su pili.

 

- Što si radio kod tetice? - tepao je Patačić, već potpuno

 

pijan.

 

- Kakva je to tetica? - umiješao se Keglević.

 

Meško nije odgovorio. Začudio se što ni je meñu gostima

 

našao poručnika Stanka i pošao je da ga traži. Našao ga je u

 

blagovaonici, stisnutog u kutu.

 

- Što radite? - upita Meško glasno i začuñeno.

 

Stanko mahne rukom grofu da šuti i nagne glavu kroz

 

otvoren prozor.

 

U vrtu se čulo šuškanje.

 

- Netko je dolje! - reče poručnik Mešku.

 

Grof pozove sluge koje su stajale ne znajući još uvijek što da

 

rade.

 

- Brzo dolje u vrt i pretražite ga! Provalnici su u vrtu! Uzmite

 

puške i pištolje! Sluge potrčaše u vrt. Meško se vrati i poručnik

 

mu stade pričati:

 

- Kad ste vi otišli dolje, otišao sam k prozoru da se

 

rashladim. Tada sam čuo kako se lomi granje, kao da netko

 

trči.

 

Zatim sve ponovno utihne. Malo kasnije opet se čulo

 

pucketanje granja, eno ondje!

 

- Da, pred stepenicama koje vode iz staklene verande!

 

- Vidio sam kako bježi čovjek u crnom plaštu i kako se

 

zaustavio iza onoga zelenog busena. Odande sam čuo

 

šaputanje.

 

Uñoše sluge i jave da u vrtu nisu našle nikoga. Vrata su

 

zatvorena. Na zidu se vidi kuda su zlikovci pobjegli.

 

- Kako ste mogli dozvoliti da vam tako umaknu? - reče

 

poručnik Stanko grofu Mešku.

 

- Ta bilo je mnogo gospode...

 

- Bio sam nespretan, ali ih ionako ne bismo mogli uhvatiti.

 

Lopovi su drski i brzi, a gosti pijani.

 

Meško ispriča poručniku kako su lopovi prestrašili njegovu

 

tetku, a zatim ga povede u društvo.

 

Grof Patačić predloži da se poñe u samostan k gvardijanu.

 

Meško je pristao, samo da se riješi gostiju.

 

- Doñite s nama! - reče Stanku.

 

~ 73 ~

 

Svi poñoše prema pavlinskom samostanu. Svi osim Meška i

 

poručnika bili su temeljito pripiti.

 

Grof Patačić udari sabljom po samostanskim vratima i stade

 

vikati:

 

- Dobro jutro, reverendissime! Ustajte, dobili ste goste!

 

Čitavo društvo ponovi poziv.

 

Protonotar se nasloni na vrata cijelim tijelom i zakukuriče kao

 

pijetao. Kukmica je sjeo na stepenice ispred vrata i oponašao

 

psa.

 

Nakon te galame otvore se polako vrata samostana i u njima

 

se pokaže visoka pojava oca Anzelma.

 

Meško prišapne Stanku:

 

- Pogledajte, krasan čovjek! Izgleda kao Krist!

 

- Zaista krasan muškarac! Više je nalik na viteza nego na

 

redovnika.

 

Djevojka nije slutila da je to njen spasitelj iz samostanskog

 

podzemlja, a ni on je nije prepoznao.

 

- Došli smo da nas njegova prečasnost gvardijan malo

 

ispovijedi i podijeli nam počasti kod stola gospodnjega! - reče

 

Patačić Anzelmu.

 

- Gvardijan nije u Zagrebu - odvrati redovnik.

 

- Otišao je u posjete u Slavoniju. Mene je ovlastio da vodim

 

poslove dok je on odsutan.

 

- Tako? Zašto nam to nije javio? - upita Keglević.

 

- Ne znam, presvijetla gospodo, ja sam samo njegov

 

potčinjeni pa mi njegova prečasnost nije dužna polagati

 

račune.

 

- Ali je nama bio dužan javiti da je otišao i kamo je otišao!

 

Uostalom, on je kukavica, vjerojatno se opet negdje sakrio da

 

udvara kakvoj ljepotici i boji se naše konkurencije.

 

- E, tada nam dajte vi, časni oče, malo okrepe! - reče

 

Kukmica.

 

- Oprostite, ali nemam ključeva od podruma! Prečasni je otac

 

sve zatvorio.

 

- Da mu fratri ne bi ispraznili burad! Magarac! - ljutio se

 

Patačić.

 

- A što vi sada pijete, časni oče?

 

- Ništa! - odvrati Anzelmo. - Ne pijem vino.

 

- Ne pijete? Ili niste Hrvat ili niste pošten čovjek, dragi časni

 

oče!

 

- Idemo, Francek, kući! - nutkao je Meško Patačića. - Vidiš,

 

već se bijeli zora, idemo da nas ne vide purgari!

 

Napokon se gospoda dadu nagovoriti da poñu kućama.

 

Anzelmo se povukao u samostan i zatvorio vrata.

 

~ 74 ~

 

- Lopov! - ljutio se Patačić. - Ostavio nas je pred vratima kao

 

pse! Mislite li da on ne pije? Ispičutura! Taji, farizej!

 

Rastavši se s bučnim prijateljima grof Meško je pošao s

 

poručnikom prema stanu Katarine Lehotske.

 

- Zar vi uvijek provodite takav život? - upita Stanko.

 

- Iz dana u dan! Nemam posla ni zanimanja. Vi ste časnik,

 

imate svoje zvanje i ne shvaćate to, je li?

 

- Ja takoñer nemam mnogo posla, ali ipak imam neki cilj.

 

Znam zašto živim. Ne znam, doduše, da li sam odabrao pravu

 

svrhu života, ali osjećam da me ono što radim veseli.

 

- Do danas nisam našao druge svrhe do bančenja!

 

- Zar vas baš ništa ne zanima?

 

- Ništa! Spavam i ustajem jer to svi čine, pijem i odlazim u

 

goste jer to rade i drugi. Plivam s ostalima! Napokon, čovjek

 

mora plivati kad se već našao u rijeci života!

 

- Nañite neku svrhu života! Odaberite nešto lijepo i korisno.

 

Čuo sam da su Hrvati na glasu junaci i patrioti.

 

- Da, bili su dok su imali gdje da se biju. Petar Zrinski,

 

Frankopan, Nikola Erdödy i drugi imali su svrhu života. Borili

 

su se s Turcima i otjerali su ih iz naših zemalja. Imali su što

 

raditi. Nama nisu ostavili posla. Našu generaciju zatekla je

 

potpuna besposlica! Naši bogataši počeli su zavirivati u strane

 

gradove, u Beč i Pariz. Našli su raskoš, nov ukus, nov način

 

zabave, i to su prenijeli k nama. Kao što vidite, u Zagrebu je

 

mali Pariz, u Varaždinu je mali Beč. Naši hrvatski velikaši

 

ionako su se rado odavali piću i zabavama, osobito oni iz

 

Zagorja. Zagreb je postao dvorana vječnih orgija! Uviñam da

 

to mora ljude dovesti do propasti. Svi hoće da budu najljepše

 

odjeveni, da imaju najljepše konje i kočije, najfinije pokućstvo

 

i najljepše dvorove; svi žele da prireñuju najsjajnije zabave, a

 

sve to guta silan novac. Tko ga nema, posiže za tuñim! Krade

 

se. Pronevjeri se tuñi imetak. Provaljuje se u tuñe stanove.

 

Vidjeli ste što se noćas dogodilo kod mene? To nisu bili obični

 

zlikovci!

 

- Carissime, to sam vam htio reći, ali se nisam usudio!

 

Uvjeren sam da su k vama provalili vrlo otmjeni provalnici.

 

- Po čemu ste vi to zaključili? - upita Meško iznenañeno.

 

- Nisam vam rekao sve! Kada sam s prozora slušao razgovor

 

u vrtu, čuo sam kako je onaj niski provalnik rekao jednome od

 

dvojice: »Vaša se svjetlost valjda nije preplašila djevojke?«

 

Meško zastade i zamisli se.

 

- Da, to se podudara s pričanjem moje tetke! Pogledajte ovaj

 

bodež! Grof izvadi iz njedara mali bodež što ga je našao u

 

odajama grofice Lidije.

 

~ 75 ~

 

- To je kraljevski bodež, optočen kamenjem i srebrom.

 

- Izgubio ga je provalnik.

 

- Niste li pogledali što su vam sve odnijeli?

 

- Nisam! Ono što mi je tetka pričala tako me uzrujalo da

 

nisam ni mislio na novac i zlato.

 

- Nećete požaliti povjerenje koje mi iskazujete?

 

- Bio bih zaista sretan ako me ne prevari slutnja da ste vi

 

mladić koji bi mogao da mi bude iskren prijatelj; prijatelj

 

kojemu bih mogao povjeriti sve svoje misli.

 

- Slutnja vas nije prevarila! Od prvoga trenutka kada sam

 

razgovarao s vama činilo mi se da ste čovjek za kojega je šteta

 

što trati dane u beskorisnom plandovanju. Vi biste morali naći

 

neki životni cilj!

 

- Gdje? Vidjeli ste da u Zagrebu živimo u takvoj praznini da

 

se cilj ne može naći.

 

- Ali u vama nije praznina! Pokušajte naći nešto što bi vam

 

pružilo pravi užitak.

 

- Često sam mislio da bih našao svrhu kad bih se mogao

 

zaljubiti.

 

- Niste imali ljubavnih zgoda?

 

- O, i koliko! Ali volio nisam nikada! Ne mogu se zaljubiti.

 

Naše današnje dame ne mogu probuditi drugi osjećaj nego

 

frivolno ljubakanje. Ostanimo kod toga!

 

- Šteta za vas! Imate zdravu i lijepu dušu, a ostavljate je da

 

propada.

 

- To ste dobro pogodili! Ja sam zaista dopustio da sve moje

 

dobre sposobnosti zakržljaju i izgnjiju.

 

- Došao sam na odličnu misao. Malo prije ste pričali kako

 

vaše otmjeno društvo ide u susret propasti i kako u vrtlogu

 

raskoši ljudi moralno propadaju. Vaša bi dužnost mogla biti da

 

to društvo spasite iz kaljuže.

 

- Ja da budem reformator i spasitelj? Ha-ha-ha, to mi je

 

smiješno! I ja sam već propio snagu i moralno osjećanje koje

 

je potrebno za takav pothvat.

 

- Varate se! Vi ste još uvijek neokaljani u osjećajima. Vi

 

jasno uviñate svoje grijehe, a to je dovoljno da se uzdignete.

 

Meško je ponovno oborio glavu i stao razmišljati. Zatim

 

pogleda mladog poručnika, prihvati mu obje ruke i reče:

 

- Ovako mi još nitko nije govorio! Vi ste mladi, a govorite

 

tako mudro da se moram diviti. Nikada mi nije ni jedan

 

muškarac bio tako drag kao vi. Bit ćemo dobri prijatelji, ako i

 

vi to želite!

 

- Jest, gospodine - odvrati Stanko pomalo nesigurno - i ja to

 

želim! Meško čvrsto stegne ruke mladoga poručnika i, obuzet

 

~ 76 ~

 

nekom sjetom, pogleda prema istoku, odakle se pojavila

 

pozlaćena sunčana kugla.

 

- Eno, vidite, upravo izlazi sunce! Nikad još nisam tako

 

osjetio čar izlaza sunca kao danas. Možda zato što još nikada

 

nisam u to doba bio tako trijezan.

 

- Vidite da je ipak lijepo ako se cijela noć ne propije i ako

 

čovjek svjež dočeka jutro.

 

- Da, danas mi je lijepo! Meñutim, kad sam s njima, s mojim

 

ljudima, tada rado čekam izlaz sunca samo kada sam pijan kao

 

i oni. Oni me ubijaju svojim razgovorima, a vi me oživljujete

 

kao i ovo sunce što je danas tako neobično lijepo. No postajem

 

gotovo smiješno poetičan i vi ćete mi se rugati, je li?

 

- Ne, gospodine! Cijenim osjećaje i ne bih se mogao rugati.

 

Ja ću, dapače, ovaj trenutak zabilježiti meñu najljepše što sam

 

ih doživio u Zagrebu. Današnji izlaz sunca nikada neću

 

zaboraviti!

 

- Neka taj izlaz sunca bude simbol našega prijateljstva.

 

Možda će od danas moj život biti vedriji, sunčaniji i korisniji

 

meni i drugima.

 

- Ako sam ja nešto tome pridonio, bit ću vrlo sretan! Grof

 

Meško i poručnik Stanko došli su pred vrata stana barunice

 

Lehotske.

 

- A sada moram kući! - reče poručnik.

 

Jurica Meško još uvijek nije pokazivao volju da se oprosti.

 

Zamišljeno je pognuo glavu i rekao:

 

- Znate li što mi je sada sinulo u glavi? Nastojat ćemo

 

pronaći toga gradskog provalnika i raskrinkati ga!

 

- Spreman sam da vam pomognem, ukoliko je to moguće.

 

Rado bih vam pomogao, ali još sam gotovo dječak, a bolest

 

me tako oslabila da imam mišice kao djevojka.

 

- Ne trebam vaše mišice, već samo vaš savjet! Sutra ću

 

upriličiti kod sebe smotru!

 

- Ja sam vaš saveznik! - odvrati poručnik.

 

- Do viñenja! Predvečer ću doći k vama. Dovest ću vam

 

izvrsnog konja. Malo ćemo izjašiti.

 

- Hvala! - odvrati poručnik.

 

- Laku noć, ili bolje: Lako vam jutro!

 

- Do skorog viñenja! Meško se srdačno rukuje s prijateljem i

 

ode.

 

Stanko uñe u vežu, zatvori vrata i požuri u prvi kat. Ušavši u

 

svoju sobu zaključa vrata, baci se na krevet u potpunoj

 

uniformi i uhvati se za glavu. »Što će biti sa mnom? Nije li

 

strašna, nečuvena igra koju sam započela u ovoj odori? To je

 

vratolomno i nečuveno!« Djevojka ustade i počne odlagati

 

~ 77 ~

 

uniformu. »Da bar imam suknju! Užasno mi je u tim hlačama!«

 

Stanka se svuče i sjedne kraj prozora.

 

Sunce je već prosulo topao sjaj po krovovima kuća i oblilo

 

ulice. Djevojka se zagleda u Meškovu kuću.

 

»Neobičan čovjek! Kad bi on znao da nisam njegov prijatelj,

 

da lažem?« U mislima Stanku prekide kucanje na vratima.

 

- Dobro jutro, Stanko! Otvori tetki! Djevojka brzo prebaci

 

preko ramena vojnički plašt i otvori vrata.

 

Barunica uñe u sobu u lijepoj modroj jutarnjoj haljini, sjedne

 

u naslonjač i nasmije se:

 

- Divno izgledaš u muškom odijelu! Lice ti nije, doduše,

 

odviše muževno, ali si posve pristao mladić!

 

- Počinjem se sama sebi sviñati!

 

- A sada mi kaži što ste radili i kako ste proveli noć? Stanka

 

ispriča barunici redom sve, pa i provalu i posjet samostanu.

 

- Zar si poludjela? - reče Katarina Lehotska. - Da te gvardijan

 

prepoznao našla bi se u velikoj neprilici!

 

- Tko će me prepoznati ovako preobraženu?

 

- Gvardijan bi mogao prepoznati glas, crte lica...

 

- Bila sam prisiljena da idem, ali srećom gvardijan nije u

 

Zagrebu. Zastupa ga neki lijepi mladi fratar. Zvali su ga

 

Anzelmo. Zaista je odviše lijep fratar!

 

- Budi oprezna, on je već mnogoj ženi zavrtio glavom!

 

- Ne bojim se! Ja sam mladi poručnik i mogu se, dakle,

 

zaljubiti samo u ženu.

 

Barunica se nasmije i nastavi ispitivanje. Stanka joj ispriča

 

kako ju je Meško otpratio kući i rekao da će doći podvečer.

 

- Želi da zajedno izjašimo, ali ja još nikad nisam pojašila

 

konja!

 

- A ti reci da te boli noga i da neko vrijeme ne smiješ jašiti.

 

Sutra ću pozvati svojega konjušara neka te uči, da bismo za

 

tim mogli zajedno s Meškom u šetnju. Kada danas doñe,

 

pozovi ga na večeru u svoje sobe, a ujedno pred njim zamoli

 

mene da i ja doñem k stolu.

 

- Učinit ću kako želite!

 

- Čini mi se da ste se sprijateljili kada je obećao da će doći.

 

- Očito! - oprezno će Stanka.

 

- Nisi mogla zaključiti zašto želi doći?

 

- Ne, zaista nisam! Još se uvijek nisam snašla u tome krugu.

 

- Idi sada spavati! Razgovarat ćemo o tome drugi put - reče

 

barunica i ostavi Stanku.

 

***

 

~ 78 ~

 

Kad se Meško oprostio sa svojim mladim prijateljem, poñe

 

ravno k gradskom sucu. Sudac bijaše upravo ustao. Kad je čuo

 

tko ga traži ushodao se i uznemirio.

 

- Vaša presvijetlosti, molim, oprostite, što vas tako rano nosi

 

k meni?

 

- Kod mene je noćas u tri sata počinjena provala. Recite mi

 

što da radim?

 

- Što su vam ukrali?

 

- Zasada ne znam.

 

- To valja prijaviti magistratu. Vrag bi znao tko nas robi i

 

krade. Prijavljeno je toliko provala, kraña i razbojstava, a

 

lupežima se ne može ući u trag!

 

- Očito je banda dobro organizirana. Zaista ne znam kako da

 

se branim od lopova.

 

- Zatvorite sve dvostruko i postavite stražu. U mojoj kući

 

stražare cijelu noć.

 

- To ću učiniti i ja. No još sam vam nešto htio reći. Ne biste li

 

izvoljeli doći sutra k meni na večeru? Bit će na okupu malo

 

društvo.

 

- O, hvala, hvala, osobita mi je čast, vaša presvijetlosti!

 

- A sada zbogom i do viñenja!

 

- Sluga sam najponizniji! - klanjao se sudac.

 

Meško izañe i ode kući.

 

Tetka Lidija bijaše već ustala. Uzbuñenje što ga je doživjela

 

noću odražavalo joj se na licu. Bila je blijeda i izmučena, a oči

 

su joj duboko upale.

 

- Tetko, vi ste slabi i posve iznemogli!

 

- Dragi Jurica, prošle noći doživjela sam strašne stvari.

 

- Vi ste onoga čovjeka zaista voljeli?

 

- Voljela sam ga i volim ga!

 

- Zar se može voljeti razbojnik?

 

- Kao što vidiš, može! Ljubav ne pita kakav si, ni tko si, nego

 

je si li onaj za kim srce kuca. Zar ti ne ljubiš tako barunicu

 

Lehotsku?

 

- Smiješno pitanje! Nikoga još nisam volio. No, ostavimo to!

 

Recite mi radije, tetko, hoćete li i nadalje tajiti provalnikovo

 

ime?

 

- Svoju ću tajnu ponijeti u grob!

 

- Slušajte, tetko, sutra navečer pozvat ću nekoliko prijatelja.

 

Molim vas da reprezentirate domaćicu. Vi nećete imati drugoga

 

posla nego da gospodu zabavljate.

 

- Hoću! - obeća tetka.

 

***

 

~ 79 ~

 

Sluge

 

su

 

prostrle

 

stol

 

u

 

velikoj

 

dvorani

 

Meškove

 

jednokatnice. Služinčad je bila naviknuta da k grofu dolaze

 

gosti, ali taj put pozvao je Meško svo plemstvo iz grada i

 

okolice, kao i svu gradsku gospodu, pa su svi u kući imali pune

 

ruke posla.

 

Lidija je proboravila cijelo poslijepodne u prizemlju. Nije bila

 

zadovoljna ni sa jednom svojom haljinom. Češljala se

 

svakojako, odabirala cvijeće i redila se kao djevojka koja polazi

 

na prvi ples. Napokon se odluči i uze ružičastu svilu s bijelim

 

čipkama. Krinolina je lijepo obujmila njeno nježno, djevojačko

 

tijelo. U bijelo pramenje vlasulje umetnula je ružičaste i crvene

 

ruže. Uzela je skupocjene naušnice od smaragda. Od ružičaste

 

boje haljine neobično su se isticale velike modre oči, zapaljene

 

uzbuñenjem. Kad je navečer ušla u blagovaonicu, Meško je

 

nije prepoznao.

 

- Tetko, vi ste krasna žena! Sam sotona vas je uputio da

 

poñete u samostan.

 

- Ne boj se, više me onamo neće nitko odvesti! Možda će i

 

meni svanuti koji lijep dan, a možda će me snaći još veće zlo.

 

Tetka se načas zamisli, ali odmah veselo klikne:

 

- Vidjet ćemo! Gosti su dolazili, ali bez žena.

 

Meško je svima predstavljao tetku. Velikaši su radosno

 

zavirkivali u lijepe Lidijine oči i spočitavali Jurici što ju je

 

sakrivao pred svijetom.

 

Za pola sata sjedilo je za stolom tridesetak velikaša, zatim

 

protonotar

 

Branjug,

 

gradski

 

sudac

 

Žigrović,

 

pukovnik

 

Holzendorf i poručnik barun Stanko, kojega je Meško pozvao

 

kao svoga pouzdanika i s njime prije večeri dugo razgovarao

 

na samu. Došli su takoñer Patačić, Keglevići, Oršići, Erdödyji,

 

jedan Vojnić i Niko Drašković; ukratko svi velikaši koji su se

 

toga dana našli u Zagrebu.

 

- Zašto si pozvao toliko velikaša odjednom? - upita Patačić

 

Meška. - Što to znači?

 

- Htio sam tetku upoznati s gospodom! Ona je još djevojka.

 

- Shvaćam! Zanimljiva i poželjna pojava!

 

Sluge u crnim hlačama i modrim kaputima, urešenim žutim

 

gajtanima, nosile su jela. Meško je jedini sačuvao tradiciju u

 

odijevanju, u jelu i posluzi. Kod njega su dvorili kmetski

 

momci, odjeveni u svečane odore inoša, a jela su bila

 

hrvatska.

 

Gosti su slasno večerali i veselo se zabavljali s Lidijom. Oko

 

ponoći bilo je već raspoloženje vrlo veselo i bučno.

 

Meško pozove goste u malu dvoranu lijevoga krila kuće, gdje

 

su na stolu bili naslagani kolači, gibanice i neko novo slatko

 

~ 80 ~

 

jelo što ga je tetka naučila pripremati u samostanu. To jelo

 

oduševilo je goste. Svi su se okupili oko maloga stola i

 

naslañivali se.

 

- Znate li što se meni dogodilo? - reče Meško. Sjedio je

 

postrani, na mjestu odakle je mogao promatrati sva lica,

 

budući da im je svjetlo sa stropa padalo upravo u obraze.

 

- Što? - upitaše gospoda, a Lidija pogleda svoga nećaka.

 

- Dok se nekolicina nas preksinoć ovdje zabavljala, moja

 

tetka imala je u prizemlju goste. Bili su provalnici!

 

Svi se začude.

 

Meško i poručnik Stanko promatrali su napregnuto lica

 

gostiju, ne bi li na kojemu primijetili kakvu promjenu.

 

- Dok sam stigao u pomoć, provalnici su već bili pobjegli -

 

pričao je Meško.

 

- To što se kod nas radi već je nečuveno! - dometne barun

 

Makar. - Prekjučer se to dogodilo i kod mene. Nisam bio kod

 

kuće, pa su mi provalili u ormar u kojemu sam ranije čuvao

 

obiteljske dragulje. Srećom sam imao u ormaru samo jedan

 

zlatni lanac koji je pripadao majci. Lopovi su ga odnijeli. Bio je

 

vrijedan 200 forinti.

 

- To je bila banda koja je provalila i kod Meška! - reče

 

protonotar Branjug.

 

- Moguće! - primijeti domaćin.

 

- Magistrat i opet nije našao trag zlikovaca, ali se nadam da

 

ću ih ja uhvatiti.

 

- Oho, ti si, dakle, najnoviji gradski pandur! - nasmije se

 

Patačić.

 

- To nisam, ali sam već ušao provalnicima u trag.

 

- Našli ste trag? - upita Eugen Oršić.

 

- To bi za nas bila blagodat!

 

- A kakav je to trag? - upita sa zanimanjem Kukmica. -

 

Pripovijedajte! - reče on gutajući kolače kao da uopće nije

 

večerao.

 

- Zlikovci polaze na krañe zaogrnuti u crne mantije, a preko

 

lica imaju kapuce. Jedan od trojice što su posjetila me ne

 

podigao je kapucu do čela i tetka mu je vidjela lice! Meško

 

jednim pogledom zaokruži sve prisutne. Stalno je pazio poput

 

divokoze neće li zamijetiti bar kakvu promjenu na licu kojega

 

plemića. Uzalud! Nijedno od tih lica nije odavalo ni najmanju

 

plahost, strah ili krivnju. Dapače, kad je Meško spomenuo da

 

je Lidija vidjela provalnika, svi su se okrenuli prema njoj i kao

 

da su pogledima pitali:

 

- Kako izgleda?

 

~ 81 ~

 

- Da ga sada vidim, prepoznala bih ga. No ne mogu ga

 

potanko opisati.

 

- Je li imao bradu ili brkove? - pitala su gospoda s velikim

 

zanimanjem.

 

Meško je ustao da lakše istraži lica svojih gostiju.

 

- Imao je bradu - reče Lidija - prosijedu, u licu je bio crn i

 

opaljen. Zaista pravi razbojnik!

 

Meško bijaše razočaran. Držao je da će Lidija i nehotice reći

 

makar i malo istine. Da provalnik nije izgledao onako kako ga

 

ona opisuje, bilo mu je sasvim jasno. Lidija je uporno tajila

 

svoga ljubavnika. To još više uzruja Meška, te posegne u džep

 

i reče:

 

- Ali to još nije sve! Razbojnik je nešto izgubio.

 

- Nešto po čemu biste ga mogli naći?

 

- Sigurno, sasvim sigurno! Ono što je izgubio pokazuje nam

 

gdje treba da ga tražimo. Evo! - reče Meško i trgne iz džepa

 

draguljima optočen bodež. Pokazao ga je gostima. Na svjetlu

 

su zasjali dragulji.

 

Nekoliko sekundi zurili su svi u bodež što ga je Meško držao u

 

ruci, motreći pritom svoje goste. Stanko je pažljivo promatrao

 

one kod stola.

 

Meñu gostima zavlada tišina i napetost.

 

- To je vrlo otmjen provalnik! - oglasi se Patačić.

 

- Takve bodeže imaju samo velikaši - primijeti grof Erdödy.

 

- Vidio sam skupocjene bodeže i kod običnih plemića - reče

 

barun Vojnić.

 

- Istina je! Ja sam često razmišljao nisu li možda upravo naši

 

plemići organizirali bandu koja nas robi i krade - reče Patačić.

 

- Vaša sumnja nije sasvim isprazna - reče Makar.

 

- Nijedno razbojstvo, provala ili kraña nije počinjena kod

 

plemića!

 

- Barun Makar je u pravu! - potvrdi protonotar Branjug.

 

- Uopće se opaža - prihvati riječ Keglević - da plemići od

 

nekoga vremena prijateljuju s kmetovima i da se nešto

 

nadimlju. Grade dvorove i kurije. Neki plemići imadu gotovo

 

isto tako lijepe dvorove kao i mi. Odakle im novac? Kako se oni

 

obogaćuju? To je, doista, pomalo čudnovato.

 

- Grof Keglević mi govori iz duše! - reče Makar. - U blizini

 

svoga imanja u Zagorju imam plemićkog susjeda. Ljetos je

 

sagradio novu kuriju i prozvao je »Hiacinta«. Ima kočiju, lijepe

 

konje, sluge, sve gotovo kao i ja, a još prije pet-šest godina

 

stanovao je u seljačkoj kući.

 

- Možda je dobio novaca od kakve Hiacinte? - nasmije se

 

Patačić.

 

~ 82 ~

 

- Ne znam, ali znam da taj plemić živi dobro i da se kod

 

njega svake nedjelje sastaju seljaci. Održavaju se čitave

 

skupštine! - odvrati Makar.

 

- Što sve iz toga slijedi? - upita Meško.

 

- Zar mislite da ovaj bodež pripada plemiću?

 

- To se ne može ustanoviti - prihvati sada riječ gradski sudac

 

- ali nije nevjerojatno.

 

- Bodež ima velikašku krunu - upozori Meško i pokaže na

 

drški krunu sastavljenu od dragulja.

 

- Ako bi se obistinila sumnja grofa Patačića, da postoji takva

 

plemićka družba koja nas krade, tada je dotični provalnik ovaj

 

bodež očito negdje ukrao - upadne gradski sudac.

 

- Jest, to je moguće! - potvrde velikaši.

 

- Tada provalnik ne bi morao biti baš plemić! Mogao bi biti i

 

obični razbojnik - primijeti Lidija.

 

U živahnom razgovoru raspravljalo se o provali, o bodežu i o

 

plemićima. Na kraju su svi bili uvjereni da se radi o nekoj

 

organiziranoj bandi koja hoće uništiti velikaše. Jedni su tvrdili

 

da su provalnici plemići, drugi opet da su kmetovi. S time

 

dovedoše u vezu i umorstvo kod Krvavoga mosta. To da je

 

organizirana osveta kmetova koji su se, očito poduprti

 

plemstvom, urotili protiv velikaša da ih ubijaju i pljačkaju. Dok

 

je društvo raspravljalo, Lidija je razgovarala s poručnikom

 

Stankom.

 

- Da li je moj nećak bio jučer kod vas? - upita grofica. - Čini

 

se da će on češće zalaziti k vama?

 

- Vi se izvolijevate smješkati! - odvrati Stanko.

 

- Zar niste opazili da se moj nećak zanima za Katarinu

 

Lehotsku? On to, doduše, poriče, ali tim je prije istina kad neće

 

priznati!

 

- Nisam opazio.

 

- Moj će nećak sklopiti s vama najuže prijateljstvo, samo da

 

može dolaziti k barunici. On, naime, neće priznati ni pred

 

svijetom ni pred barunicom, a možda ni pred samim sobom,

 

da mu se ona usjekla u srce. Dao se na svoju majku!

 

- Možda ste pogodili - odvrati poručnik, oporavivši se od prve

 

smetenosti.

 

»Dakle, sve one lijepe riječi prijateljstva«, pomisli Stanka,

 

»izgovorio je samo zato da može posjećivati barunicu. Zato ga

 

je tako raznježio izlaz sunca!«

 

- Vi ste se zamislili - primijeti Lidija. - Ostavit ću vas u vašim

 

mislima i nešto reći nećaku.

 

Lidija pode prema Mešku koji je upravo iz velikog vrča točio

 

vino.

 

~ 83 ~

 

- Želim ti nešto kazati, dragi Jurica, poñi sa mnom.

 

Meško izañe s tetkom iz dvorane i oboje uñoše u spavaću

 

sobu.

 

- Danas sam uvidjela da sam se ipak prevarila. Provalnik nije

 

bio moj zavodnik!

 

Meško sumnjičavo pogleda tetku.

 

- Čudnovato! Do večeras ste tvrdili da je zaista bio on.

 

- Prošlo je mnogo godina otkada ga nisam vidjela!

 

- A još ste danas tvrdili da biste ga prepoznali i poslije sto

 

godina.

 

- Ipak sam se prevarila!

 

- Kako biste mogli u razbojniku kojega ste gledali samo

 

nekoliko sekundi naći svoga zavodnika, ako nije bio on?

 

- Po svoj je prilici razbojnik sličio njemu.

 

- I upravo ste se sada sjetili da taj provalnik nije bio on?

 

- Vidjela sam čovjeka koji mu je sličan i uvjerila se da sam se

 

mogla prevariti.

 

- Tada je provalnik ovdje!

 

Lidija podigne glavu, pogleda smušeno i uplašeno nećaka i

 

reče:

 

- Ne, to nije bio on, niti je provalnik ovdje! Ja sam ga samo

 

prispodobila.

 

- Tetko, kad ne umijete spretno lagati, recite istinu!

 

- Rekla sam ti da onaj provalnik nije bio moj zavodnik.

 

- Ali je bio jedan od gospode koja se nalaze ovdje!

 

- Ne, nije!

 

- Ne govorite istinu! Budite oprezni, jer ću ga ja uhvatiti.

 

Bodež će mi pokazati trag.

 

- Možeš ga tražiti gdje god hoćeš, ali meñu gostima nije ni

 

moj zavodnik ni provalnik.

 

- Vi ga branite i hrlite u propast! U vama dršće svaka žilica,

 

cijelo veće gotovo niste prisebni. Razgovarali ste danas s njim i

 

možda vam je ponovno obećao ženidbu, budete li šutjeli?

 

- Nisam vična tome da mi tko bude sudac!

 

- Oprostite, ja vam samo savjetujem da se čuvate i da zbog

 

lopova ne dovodite u pogibelj svoju krv.

 

- Nemaš pravo da bilo koga nazivaš lopovom.

 

- Još ste jučer o njemu govorili kao o lopovu!

 

- Čovjek se može i prevariti, a ljubav opet sve popravi.

 

- Vi bulaznite! Jučer ste se smijali i sebi i ljubavi, i cijelome

 

svijetu, a danas ste se prometnuli u ludu djevojčicu koja ne

 

zna gdje su joj postavili mrežu.

 

- Molim te, ostavi me u miru! To su moji poslovi, a ti si

 

premlad da me popravljaš.

 

~ 84 ~

 

- Ali toga čovjeka ne smijete voljeti! Prije tri dana

 

prisustvovao sam strašnom zločinu i sumnjam da je to učinio

 

onaj isti koji je drsko provalio u moju kuću da me okrade.

 

- Nije te htio okrasti!

 

- A... vi, dakle, i to znate? - planu Meško.

 

- Ništa ne znam! - dahne Lidija. - Ostavi me! Lidija poñe

 

prema vratima, ali Meško skoči za njom, uhvati je za ruke i

 

povuče natrag.

 

- Dok mi ne kažete ime čovjeka koji je prekjučer stajao kraj

 

vašega kreveta, nećete izaći iz ove sobe.

 

Lidija problijedi i upre oči u nećaka.

 

- Jeste li me razumjeli? Govorite! - prijetio je Meško.

 

- Jurica, sada ne mogu, odviše sam uzrujana! Sutra ću ti

 

kazati sve što hoćeš, danas me ostavi. Umrijet ću! Meško pusti

 

tetku.

 

- Dobro, dakle sutra! Vratimo se gostima! Lidija brzo izañe iz

 

sobe. Nekoliko trenutaka kasnije pošalje Meško po Stanka.

 

- Željeli ste sa mnom razgovarati?

 

- Što kažete o svemu tome? Nitko ni da bi trepnuo okom! A

 

on je ipak meñu nama!

 

- Zaista? Sigurni ste?

 

- Tetka je nehotice priznala.

 

- Kako se zove?

 

- To ću saznati sutra. Danas je tetka jako uzrujana. Uz ime

 

tog čovjeka vezana je njena prošlost.

 

- Gorim od želje da saznam tko je u isto vrijeme velikaš i

 

razbojnik!

 

- Mislim da nije samo jedan. Bit će da se dvojica ili trojica

 

bave gusarstvom na kopnu.

 

- Što je to gusarstvo? Nisam za to čuo - naivno će Stanko.

 

Meško začuñeno pogleda svoga prijatelja i reče:

 

- Ima ljudi koji udruženi polaze na more i sa svojim brodom

 

čekaju bogate trgovačke lañe da ih napadnu. Mornare vežu ili

 

ih pobiju, brod orobe i potope ga, ili (ako se ljudi dobrovoljno

 

predadu) oslobode i brod i momčad. Mnogi gusari stekli su na

 

taj način imetak, a kasnije i velikaška imena.

 

- Mislite li da u Zagrebu kradu kopneni gusari?

 

- Možda se varam, ali možda sam u pravu!

 

- Meni se čini vjerojatnijim da su se mali plemići s kmetovima

 

urotili protiv velikaša.

 

- Vidjet ćemo sutra! Kada saznam ime čovjeka kojega je

 

vidjela tetka pretprošle noći, tada ću možda otkriti mnogošta

 

što mi je danas nejasno.

 

- Dakle, čekajmo do sutra!

 

~ 85 ~

 

- Vi ste pomalo zlovoljni? Maločas bili ste još dobre volje! -

 

upozori Meško.

 

- Nemam razloga da budem zlovoljan - odvrati Stanko.

 

Obojica se upute u dvoranu. Grof Oršić je svirao na glasoviru

 

a gospoda su plesala s Lidijom. Meško se naslonio na prozor i

 

promatrao je svoju tetku u nadi da će po razgovoru i njezinu

 

ponašanju otkriti tko je taj čije ime tako uporno taji.

 

Lidija je sa svima bila jednako ljubazna i jednako razgovorna.

 

Svi su se velikaši prema njoj vladali kao prema dami koju su

 

toga dana prvi put upoznali.

 

Stanko je stajao kraj Oršića kod glasovira. Promatrao je

 

ispod oka Meška i razmišljao: »Vi, gospodine grofe, ne pitate

 

ni tko sam ni kakav sam stvor, vi me obasipljete povjerenjem

 

samo zato što volite barunicu! Mogla bih vas izdati i varati,

 

moj grofe! Kako je ono rekao jučer ujutro: da mu je izlazak

 

sunca ljepši nego inače i možda će mu moje prijateljstvo

 

donijeti sunčane dane. Zacijelo hoće! Sada može svaki dan

 

dolaziti k meni i zabavljati se s barunicom. Ja ću biti

 

sredstvo... Neka! Zašto me barunica i uzela nego da pokrivam

 

te sastanke! Sada znam zašto me šalje u ovo društvo. Neka!

 

Svoju ću službu vršiti vjerno, a drugo se mene i ne tiče.«

 

Meško je opazio da se Stanko mrgodi pa priñe k njemu i šapne

 

mu:

 

- Mene je zaista strah da se vi zbog nečega ljutite.

 

- Ja? Nipošto! Evo, zaplesat ću s groficom Lidijom

 

Stanko zaista poñe k Lidiji i zapleše. Sve su ga oči pratile.

 

- Taj je dečko dražestan! - upozori Patačić gospodu koja su

 

sjedila oko njega.

 

- Kako samo graciozno pleše! Lijep je, ravan kao svijeća,

 

okretan kao djevojka! Taj će nam vraški zaluñivati žene! Čuvši

 

te riječi Meško pogleda Stanka.

 

- Zaista, neobično lijep stas! - dometne.

 

- To najbolje dokazuje da je krvni roñak lijepe Katarine. To je

 

njezina rasa! - reče protonotar.

 

Oko dva sata poslije ponoći reče Lidija da mora na počinak.

 

Gosti su to smatrali migom da odu i stadoše se opraštati.

 

Mešku nije izbjegao nijedan pozdrav što ga je tetka izmijenila

 

s bilo kojim velikašem. Svi su se oprostili jednako uljudno i

 

mirno.

 

Kad je Lidija pružila ruku svojem nećaku, šapne mu:

 

- Laku noć! Ujutro u deset sati ispovijedit ću ti sve iskreno i

 

po duši.

 

Meško poljubi tetki ruku i odvede je do njenih odaja.

 

~ 86 ~

 

U tri sata već je u cijeloj kući vladao mir. Meško je

 

razodjeven sjeo na krevet i razmišljao. Mučilo ga je stotinu

 

misli, stotinu sumnja. Nije mogao dočekati jutro.

 

Kada ga je umor svladao zaspao je tvrdim, zdravim snom.

 

***

 

Sunce je bilo visoko na obzorju kada se Meško probudio.

 

Pozvao je slugu Joška da mu donese odijelo i čizme.

 

- Koliko je sati? - upita slugu.

 

- Devet, vaša milosti.

 

- Je li grofica već ustala?

 

- Ne znam, vaša milosti.

 

- Poñi dolje i pitaj mogu li doći k njoj.

 

Joško ode i vrati se za nekoliko trenutaka.

 

- Vaša milosti, vrata su zatvorena. Grofica se ne javlja!

 

- Sigurno još spava! Ići ću je sam potražiti.

 

Došavši pred vrata Meško stade kucati, ali mu nitko ne

 

odgovori. Pokuca ponovno, jače nego prvi put, i opet mu nitko

 

ne odgovori. Naljuti se i stade lupati po vratima. U sobi se

 

nitko ne pomakne.

 

»Što to znači?« Meško pozove sluge i dade vrata otvoriti

 

silom. Uñe brzim korakom u lovačku sobu. Sve je bilo u

 

najljepšem redu. Ude u spavaću sobu svoje tetke. I u njoj

 

nañe sve na svome mjestu. Krevet bijaše netaknut. Požurio je

 

u sobu za primanje. Lidiji ni traga! Meška obuze nemir. Uñe u

 

sobu za odijevanje. Na podu je pred njim ležao niz ženskog

 

nakita za vrat.

 

Naokolo su visjele posve nove haljine tetke Lidije. Na

 

staklenoj verandi sve je bilo nedirnuto. Vrata koja vode na

 

stepenište bila su pritvorena.

 

Meško poñe u vrt, u sjenicu nad koju se nadvio mirisavi

 

jasmin. Na velikom stolu našao je maleni rupčić od čipaka, na

 

klupi zlatnu resu. Bilo je nedvojbeno da je na tome mjestu

 

noću bila Lidija i izgubila te sitnice. Ili je možda ostavila te

 

stvari u sjenici jučer poslijepodne? Razgledavši nañene stvari

 

Meško se uputi da pretraži cijeli vrt. Željezna vrata koja vode

 

na ulicu bila su samo pritvorena. Iznenadio se. Pozvao je

 

vratara i on mu reče da ga je grofica jučer poslijepodne

 

zamolila da joj dade ključ.

 

- Zašto je trebala ključ?

 

- Mislim da je grofica podvečer nekoga čekala. Vrata je

 

otključala i ostavila ih ovako.

 

- Gdje je ključ?

 

- Ostao je kod grofice. Nisam tražio da mi ga vrati.

 

- Nije li grofica danas izašla iz kuće?

 

~ 87 ~

 

- Ne, nitko je nije vidio.

 

Meško pozove služavku koja je Lidiju posluživala.

 

- Je li grofica spavala? - upita.

 

- Nije. Nije me pozvala da je spremim spavati, a kad sam joj

 

htjela urediti krevet rekla je da nije potrebno.

 

- Jesu li sve grofičine haljine ovdje?

 

- Manjka samo ona od ružičaste svile, u kojoj je bila meñu

 

gostima.

 

- Dobro, sada idi!

 

Meško stade razmišljati:

 

»Nekoliko puta rekla je da joj se brod razbio i da za nju više

 

nema života. Možda se ubila? Ili je pobjegla da ne mora odati

 

ljubavnika? Uvečer je rekla: »Sutra u deset sati!« Nije li već

 

tada znala da u deset sati neće više biti u kući? Jučer je

 

nekoga čekala? Zatražila je ključ od vrata! Možda je on došao

 

k njoj pa su dogovorili bijeg? Jest, ona se u mojoj kući sastala

 

s ljubavnikom! Zašto ga taji?« Meško obiñe svu gospodu koja

 

su sinoć bila kod njega na večeri. Sve ih je redom našao kod

 

kuće. Najzad doñe i k grofu Kegleviću.

 

- Presvijetli gospodin nije kod kuće! - reče sluga.

 

- Kamo je otišao? - upita Meško.

 

- Ne znam! Došao je kući u tri sata noću, dao je osedlati dva

 

konja, zajašio jednoga, drugoga uhvatio za uzde i otišao. Još

 

se uvijek nije vratio.

 

Meško nije mogao dulje izdržati u kući i požuri na ulicu. »Zar

 

je to moguće? On, naš Icek Keglević? Ne, to ne može biti! To

 

je puki slučaj!« Na trgu sretne grof Meško baruna Makara.

 

- Kamo, carissime? - upita Makar. - Ja, eto, upravo poñoh

 

grofici Lidiji.

 

- Grofica je otputovala! - reče Meško.

 

- Ona je prvo žensko biće koje se nije pomirilo sa ženskim

 

spolom! Vjere mi, ako sveti otac papa razriješi moj brak, mi

 

ćemo postati roñaci! Dakako, ne bude li grofica i ubuduće

 

poklanjala više pažnje grofu Kegleviću. On mi je opasan!

 

- Da, ona se mnogo s njime zabavljala - reče Meško i

 

nehotice upozoren.

 

- Ne znam je li htjela pobuditi u meni ljubomoru ili joj je on

 

zaista draži od mene, ili se radi o starim uspomenama. Nju je

 

jednom zaprosio ujak našega Iceka Keglevića.

 

- Da, ali ga je odbila.

 

- Zaista izvanredna žena, i puna temperamenta! Ako me ne

 

odbije, ja ću u Rim k papi da ga zamolim neka razriješi moj

 

brak! - ponovi Makar.

 

- Vaša je žena ubijena! - hladno će Meško.

 

~ 88 ~

 

- Dakle, čujte, dovest ću je ovamo da je pitate je li živa ili

 

nije!

 

- Dobro, barune! Ako je zaista dovedete ovamo, polažem

 

oružje i kazat ću vam sve što znam i što su pokazale moje

 

sumnje.

 

- Vi ćete se uvjeriti da ste bili u krivu i da je sve za što me

 

optužujete puki zlosretan slučaj! Grofica nije kod kuće?

 

- Nije, ne trudite se.

 

- Vidim, vaša je milost moj neprijatelj!

 

- O vama ovisi hoću li biti vaš prijatelj! - odvrati Meško.

 

- To će odsada biti moja jedina zadaća i, pamtite, vi ćete

 

jednoga dana priznati da ste mi učinili nepravdu.

 

Oprostiše se. Meško krene kući zlovoljan i uzbuñen.

 

KRVAVA NOĆ

 

Dva dana kasnije zapovijedi barunica Katarina Lehotska

 

svojoj sobarici u deset sati navečer da pozove mladoga

 

gospodina Stanka. Sobarica se odmah uputi da izvrši nalog.

 

Poručnik se odazove.

 

- Vi ste dobre volje! - primijeti Stanka našavši barunicu kako

 

se smije i čita neko pismo.

 

- Jest, vrlo dobre volje! Eto, pogledaj, dobila sam od

 

Keglevića ljubavno pismo. Čitaj što piše! Stanka pročita:

 

»Ljubim vas! Ostavite sadašnji vaš život i poñite sa mnom! U

 

svijetu vas čeka sreća i život! Vi ste tako krasni da je prava

 

grehota što živite samotno, u potpunom zatočenju. Saslušajte

 

čovjeka koji pogiba od ljubavi, i koji će živjeti samo zato da

 

vas ljubi i da vam životnu stazu posipa cvijećem i zlatom.«

 

- Nije osobito duhovito - primijeti Stanka.

 

Barunica se nasmije iz sveg glasa.

 

- Te riječi prepisao je sa ceduljice koju sam mu ja dala!

 

Rekao mi je da voli neku ženu koja ima muža i čeka na njega,

 

on ne zna kako da joj napiše pismo. Pomogla sam mu, a on ga

 

šalje meni! Baš je plitak!

 

- Keglevića nema u Zagrebu, nekamo je otputovao. Kada bi

 

to saznao sudac, jadnoga bi Iceka smrvio. I on vas ljubi! Bacali

 

su kocku za vas, i kocka je pala na suca. On vas smije osvajati

 

šest mjeseci! Barunica ponovno prasne u smijeh.

 

- Sudac, dobro je! A gdje je grof Meško? Ne dolazi već dva

 

dana.

 

- Zlovoljan je. Ne zna gdje mu je tetka. Svi drže da je

 

otputovala.

 

- Ostavimo to! - reče barunica.

 

~ 89 ~

 

- Odlazim na neko vrijeme iz Zagreba.

 

- A ja? - začudi se Stanka.

 

- Ti ćeš ostati ovdje i slušati moje zapovijedi. Upamti što

 

želim i što ću ti reći! Kupila sam od jednoga plemića mali

 

dvorac i moram ga urediti. Ti dotle pozivaj Meška i učini tako

 

da budete što dulje ovdje. Ljudi će u gradu primijetiti da je on

 

kod nas mnogo češće kada mene nema, a jedino tako može

 

prestati govorkanje. U gradu, naime, govore da on dolazi k

 

tebi zbog mene, a ja neću ni za živu glavu da o meni kolaju

 

lude priče. Zao glas dopire daleko i mogao bi u tamnici

 

uznemiriti moga supruga, a to on ne zaslužuje. Ja se

 

zabavljam, takve sam ćudi, ali volim svoga muža i neću da me

 

tko okrivljuje.

 

- Razumijem! Svakoga dana pozvat ću grofa Meška na

 

večeru.

 

- Sada doñi da te pred družinom imenujem gospodarom,

 

svojim zamjenikom.

 

***

 

Meško je dolazio svakoga dana i večerao s mladim

 

poručnikom. Zadržao bi se s njime redovno do poslije ponoći.

 

Grad je opustio. Plemići su otišli na svoja imanja da obave

 

gospodarske poslove, dok su velikaši većinom bili u Varaždinu,

 

gdje je zasjedalo Bansko vijeće.

 

Za vrijeme zasjedanja Banskog vijeća prireñivale su se u

 

Varaždinu velike zabave, plesovi i svečanosti. Kod bana su se

 

održavale najsjajnije zabave i razvio se običaj da tih dana

 

odjekuje cijeli Varaždin.

 

Meško je ostao u Zagrebu, premda je i on bio pozvan u

 

Varaždin.

 

Jedne večeri sjedio je Meško sa svojim prijateljem

 

poručnikom kao obično na balkonu od debelih željeznih sipki, s

 

kojega se pružao pogled na šumicu.

 

- Zar vi, grofe, zaista nećete u Varaždin? Tamo je sada

 

veselo! - reče Mešku poručnik.

 

- Ne da mi se ići onamo, ali ću poslije riječke svečanosti u

 

Trakošćan k Draškoviću.

 

- Od njega ste dobili poziv?

 

- Da, upravo jučer. On prireñuje sjajne svečanosti na jezeru i

 

lovove. Odlučio sam da odem k njemu prije no što doñu ostali.

 

Stanka je osjetila u duši nemir. U ušima joj je zvonio glas

 

čovjeka u crnom plaštu, koji je rekao: »Moramo spremiti na

 

drugi svijet jednoga velikaša!« »Ako se radi o Mešku?«

 

pomisli.

 

~ 90 ~

 

- Nemojte ići iz Zagreba, što će vam svečanosti i lov! Uskoro

 

se vraća barunica pa ćete se moći s njome zabavljati a da vas

 

ne uhaña gradski sudac.

 

- Zar vi zaista mislite da se ja njega bojim? Nipošto! Doći ću

 

barunici kad mi se bude svidjelo, a da se ne brinem za suca.

 

- Rekli ste mi da se nećete maknuti iz Zagreba dok ne

 

otkrijete provalnika i otmičara svoje tetke.

 

- Izgubio sam nadu da ću to dočekati! O Lidiji ni traga ni

 

glasa, kao ni o Kegleviću. Uostalom, svake godine odlazim k

 

mladom Draškoviću. Mi smo izvanredno dobri prijatelji.

 

Stanku je nešto uznemirivalo. Meško će otići i ona ostaje

 

sasvim sama. Lijepo je s njime provela dva tjedna, a sada on

 

odlazi možda u svoju propast.

 

- Kada bi vas barunica zamolila da ne odlazite, da li biste

 

tada ostali?

 

- Barunica? Zašto bi ona mene molila da ostanem? Ona ima u

 

vama divnoga druga i zabavljača, ja sam joj posve suvišan i

 

ravnodušan.

 

- Ali ona nije vama ravnodušna! Priznajte!

 

- Tako lijepa žena ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, ali

 

vi očito ne nišanite na priče što se šire gradom.

 

- Opažam da to nisu samo priče, nego istinite pripovijesti!

 

Ona se vama izvanredno sviña, to ne možete zatajiti.

 

- Unatoč svemu ipak ću otići u Trakošćan.

 

Meško ustade.

 

- Idem kući! Osedlat ću konja i malo projašiti šumom.

 

- Nemojte! Možete izjašiti ujutro. Bit će mi dosadno sa

 

mome!

 

- Pozvao bih vas sa sobom, ali vas ne želim izvrgavati

 

pogibelji. No reći ću vam zašto odlazim. Danas sam dobio

 

pismo. Netko me poziva da noćas u jedan sat doñem u šumu i

 

da ponesem bodež koji je izgubio onaj razbojnik. Nož treba da

 

zabodem u deseto stablo, ako brojim od Galženice. To bi,

 

možda, moglo otkriti trag provalnika.

 

- I vi ćete se odazvati tome pozivu? To je ludost! Zar ne

 

vidite da je to stupica?

 

- Ne bojte se, postavio sam stražu. Tri moja naoružana

 

momka sjede na drveću i čekaju. Osigurao sam se! Jedan

 

momak popeo se upravo na ono drvo u koje bi trebalo da

 

zabodem nož. Kad bi me tko napao, pri ruci su mi tri

 

naoružana momka.

 

- A kada bih vas iz svega srca zamolio da ne poñete onamo?

 

- Zašto da ne poñem? Recite mi, zašto me odgovarate?

 

~ 91 ~

 

- Zato što mi je stalo da sačuvate život i jer bih bio neizrecivo

 

žalostan kad bi vam se što dogodilo.

 

Meško se nasmiješi.

 

- Hvala Bogu da je nekome i do mene stalo! Bit ću oprezan!

 

Toga trenutka začuje se prasak; jedan, drugi, treći. Meško i

 

Stanka pogledaju se i zanijeme. Bila su to tri hica iz puške.

 

Ispaljena su dolje u šumi.

 

Meško bez riječi pohiti s balkona u sobu i potrči stepenicama.

 

Stanka se baci na stolac. Ruke su joj drhtale.

 

»Što je meni?« pitala se. »Zar sam bolesna?« U sobu utrče

 

sluge, starica koja je vodila gospodarstvo i sobarica Ana.

 

- Što se dogodilo, mladi gospodine? - pitali su prestrašeno.

 

- Bježite! - naloži poručnik slugama.

 

- Bježite za grofom! Pošao je sam u šumu! Uzmite oružje!

 

Žurite!

 

- Vi ste jako zabrinuti za svoga prijatelja - zlobno će

 

sobarica.

 

- To je razumljivo!

 

- Da niste muško, mislila bih da ste u njega zaljubljeni.

 

- Kakve to gluposti govoriš?

 

- Pogledajte samo u ogledalu kako izgledate!

 

- Ti nemaš prijateljice za koju bi se tako bojala kada joj

 

prijeti pogibelj?

 

- Ne, zbog prijateljice ne bih nikada bila tako prestrašena kao

 

vi zbog grofa Meška!

 

- Ti uvijek sa mnom razgovaraš nekim neprijateljskim

 

glasom, kao da sam ti učinio što nažao.

 

- Učinili ste mi mnogošta nažao! Cijela mi se kuća ruga zato

 

što me ne gledate. Ponašate se prema meni kao da nisam

 

žensko!

 

- Draga moja, oženiti te ne mogu! Ja ništa ne posjedujem!

 

- Zar ja to od vas tražim? Ali sve lijepe sobarice žive u

 

prijateljstvu s domaćinom ili s mladom gospoñom u kući, samo

 

ja ne! Jučer sam sama kupila zlatne naušnice, da bi moje

 

drugarice mislile kako sam s vama dobra!

 

- Ja sam uvijek zaokupljen s gostima, s barunicom...

 

- Kada ste u svojoj sobi, tada nemate posla. Vi ste pravi

 

medvjed! - reče sobarica i ljutito ode iz sobe.

 

Stanku je toga trenutka zaokupljala samo jedna misao: Gdje

 

je Meško? Neprestano je hodala po sobi gore-dolje, za-stajala

 

na balkonu i slušala.

 

Tada dopru do nje glasovi. Stanka metne u džep pištolj,

 

opaše sablju i izañe. Morala se spustiti kroz Mesnička vrata

 

~ 92 ~

 

prema Galženici da bi došla do mjesta odakle su dopirali

 

glasovi. Opazila je svjetiljke i grupu ljudi. Požurila je.

 

Nekoliko purgara, slugu i seljaka okupilo se oko čovjeka koji

 

je ležao na krvlju natopljenoj travi. Stanka potraži pogledom

 

Meška. Stajao je kraj ustrijeljenoga momka.

 

- Tko je ranjen? - upita Stanka.

 

- Moj momak! - odvrati Meško.

 

- Što se dogodilo?

 

– Pripovijedao sam vam da sam poslao ovamo tri naoružane

 

sluge. Popeli su se na stabla i čekali kao što sam naložio. No

 

netko je ispalio hitac i nesretni je Pavao pao.

 

- Odakle je ispaljen hitac?

 

- Odavde, zdesna! - odvrati jedan sluga.

 

- Nismo, meñutim, nikoga vidjeli, niti smo čuli korake. Kao

 

da je hitac došao iz vedra neba!

 

- A što je to? - upita Stanka pokazavši plašt što je ležao na

 

zemlji.

 

- To je moj plašt! - reče Meško.

 

- Dao sam ga sluzi da se zaštiti ako bi padala kiša.

 

- Niste li vidjeli ili čuli da je tko trčao šumom? - upita Stanka

 

slugu.

 

- Samo sam jedno primijetio - reče jedan sluga. - Kada je

 

moj drug pao na zemlju i kada smo se od straha okamenili,

 

pod drvetom su bila dvojica razbojnika. Jedan se sagnuo i

 

posegnuo u Pavlove džepove. Tada prokune: »Do stotinu

 

vragova, ta to nije on!« - »No, baš si me krasno uputio!«

 

odbrusi drugi. »Idi do vraga!« Tada su se okrenuli i izgubili u

 

šumi.

 

»To nije on!« ponovi Stanka u sebi i pogleda Meška.

 

- Jesi li bar vidio kojom su stazom otišli? - upita Meško slugu.

 

- Ne znam, nisam vidio.

 

Dotle se okupilo mnogo grañana, naoružanih purgara,

 

radnika i ljudi s magistrata.

 

Pridošlice su se razgnjevile što je ubijen siromah čovjek,

 

sluga koji nije nikome učinio zla. Svi su se pripremili da poñu

 

šumom sa svjetiljkama i puškama, ne bi li ušli u trag ubojici.

 

Meškove sluge podigle su svoga druga da ga odnesu kući.

 

Meško i Stanka poñu s njima, a za njima su nagrnule žene.

 

Dok su purgari i gospoštijske sluge počinjale potragu, ispod

 

Galženice prasne hitac. Svi se prestraše. Tane zazviždi

 

zrakom, ali nigdje ni živoga stvora.

 

- To su vještice; jest, vještice! Ali ne one spaljene, nego one

 

koje se još kreću po zemlji! - vikao je stari Matijak, koji se

 

takoñer našao meñu purgarima. - Eto na, sada ste vidjeli kako

 

~ 93 ~

 

su ubile siromaha čovjeka! Da je plemić, rekao bih da je učinio

 

nekome zlo, ali je sirotan sluga! Sve to rade vještice! Nastanile

 

su se u plemićkim dvorovima, a gospoda ih štite. Eno, dolje

 

kod mene, u kući baruna Makara! U njoj se svako ga tjedna u

 

srijedu i subotu pojavljuje prikaza s modrim svjetlom. To smo

 

svi vidjeli svojim očima!

 

Ljudi su se suglasili s Matijakom da je sve tako kao što on

 

kaže.

 

- A sada ovaj hitac? Odakle je ispaljen? Iz zemlje, kao iz

 

groba! Tiho, tiho!

 

Nastade tišina. Svi upru poglede u tamu. Negdje se u travi

 

zapalila luč, zatim kao da je začinjala žeravica.

 

Iznova odjekne šumom prasak. Purgari su se ukočili,

 

prestrašili i stali bježati.

 

Meškove sluge doniješe svoga mrtvog druga u dvor i položiše

 

ga na odar. Domaćin odredi da se netko pošalje k roditeljima

 

umorenoga da ih obavijesti o smrti, a zatim se zajedno s

 

poručnikom vrati u baruničin dvorac.

 

Kad su ušli u sobu, sjedne Meško na divan i obriše znoj sa

 

čela.

 

- Sjednite kraj mene, Stanko - reče Meško. - Tako! A sada mi

 

kažite što, po vašem mišljenju, treba da znači ovo što se

 

maločas dogodilo?

 

- Uvjeren sam da je ono pismo bila stupica! Netko vas je htio

 

domamiti u šumu da bi vas se riješio. Pozvali su vas da

 

donesete bodež, da ga zabodete u naznačeno stablo, a sigurno

 

su vas čekali da vas ubiju.

 

- Tko? Htio bih znati tko je taj!

 

- Po svoj prilici onaj isti koji je provalio k vašoj tetki, ili

 

možda netko drugi tko zna da čuvate razbojnički bodež. Posve

 

sam uvjeren da je nesretni sluga bio žrtva vašega plašta. On

 

se ovio plaštem, a netko tko dobro zna da je to vaš plašt,

 

mislio je da ste na drvetu vi. Ubio je slugu.

 

- I ja sam to mislio! Prema tome ubojica moga sluge morao

 

bi da bude ili moj protivnik ili njegov ortak.

 

- Nitko drugi!

 

- Na trenutak mi zagonetka bude jasna, zatim opet ne mogu

 

sve to shvatiti. Puna mi je glava! Poñimo na balkon, ondje je

 

zrak svježiji.

 

Poñoše na balkon.

 

Meško natoči do vrha vrč s vinom i iskapi ga. Zatim zapali

 

lulu i povuče nekoliko dimova.

 

- Siromašni moj sluga! Sada leži ondje gdje bih možda morao

 

ja ležati.

 

~ 94 ~

 

- Rekoh vam, grofe, treba biti oprezan!

 

- Meñutim, tko zna, možda se obojica varamo! One

 

razbojnikove riječi: »To nije on«, još uvijek ne dokazuju da

 

sam taj »on« ja. No kad bih znao da neka hulja traži moj život,

 

dočekao bih ga noževima i kuburama.

 

Grof ušuti, a poručnik ga pogleda značajno. Ispod balkona

 

zašuštila je trava kao kad se provlači zmija. Poručnik htjede

 

ustati i pogledati preko ograde, ali ga Meško zaustavi

 

pokretom ruke i nastavi razgovor kao da se ništa nije dogodilo.

 

- Uostalom, ja sam neustrašiv! Ne bojim se ničega! Ima li još

 

malo paštete? - upita grof glasno i ustade. - Uzet ću još

 

komadić, upravo sam ogladnio.

 

Meško ode s balkona u sobu. Poručnik se okrene prema

 

njemu i opazi kako je uzeo sa stola pištolj što ga je ranije

 

onamo položio, i sakrivši ga iza leña donio ga je na balkon. U

 

usta je stavio komad kruha i žvačući govorio:

 

- Pogledajte samo kako je divna noć!

 

Dok je to govorio Meško se povlačio u kut balkona. Poručnika

 

je ponukao da ga slijedi.

 

Stanka je osjećala da će se nešto dogoditi, i da se mora

 

ponijeti kao pravi muškarac.

 

Meško je pričao o ljepoti mjesečine, o krasnom drveću i

 

gorama iznad šume. Tako su dospjeli u kut. Meško je

 

neprestano govorio, a oko, mirno i bistro kao u lovca, uprlo se

 

onamo gdje se željezne rešetke sastaju s balkonskim podom.

 

Gledao je kao mačka kad nad rupom čeka da izañe miš.

 

Na rubu balkona pojavila se najednom glava u kapuci. Jedna

 

je ruka uhvatila željeznu šipku, druga je podigla pištolj.

 

U taj mah prasnu dva hica iz Meškova pištolja. Nekoliko

 

sekundi osluškivao je što će se dogoditi pod balkonom. Čuo se

 

pad teškoga tijela i ništa više. Pričekao je još trenutak, zatim

 

je priskočio k ogradi i pogledao dolje. Pod balkonom je

 

nepomično ležao čovjek u tamnom plaštu. Meško pohiti

 

stepenicama što vode k izlazu na stražnjoj strani kuće. Vrata

 

su bila zaključana i morao je čekati da mu ih sluga otvori, kako

 

bi mogao izaći u vrt. Za to je trebalo gotovo četvrt sata. Meško

 

se nadao da će u ustrijeljenom čovjeku prepoznati svoga

 

progonitelja. No, kada su vrata otvorena dočekalo ga je veliko

 

razočaranje. Trava se rumenila od krvi, ali čovjeka nigdje!

 

»Što to znači?« pitao se Meško u čudu.

 

Iz vrta je vodio put izmeñu grmlja u gustu šumu što se

 

spuštala u dolinu. Meško je pogledao vidi li se gdje trag. Ako je

 

tko odnio mrtvaca, ili ako je napadač bio samo ranjen pa je

 

ustao i pobjegao, trag se morao naći. Grof vikne služinčadi:

 

~ 95 ~

 

- Nestao je! Doñite brzo, tražite trag kr... - ali mu riječ zamre

 

na ustima. Srušio se pogoñen hicem iz mraka.

 

Tada je stigla Stanka.

 

- Gospodina su ustrijelili! - vikne vratar.

 

Bio je to za Stanku težak udarac. Htjela bi da vikne i

 

zaplače, ali se svlada i izdade nalog slugama da Meška smjesta

 

ponesu u sobu i polože na divan.

 

- Dovedite odmah ranarnika i liječnika! Donesite vode i

 

žestokih pića! - stade zapovijedati prisebno i mirno kao da se u

 

njoj krije pravi muškarac. Svi su odmah pošli da izvrše naloge

 

mladoga gospodina, kojemu je glas podrhtavao.

 

Kada je ostala sama s Meškom, Stanka priskoči k njemu,

 

uhvati ga za glavu i stade ga nježno dozivati:

 

- Čujete li me, ja sam, Stanka - Stanko, vaš vjerni drug!

 

Meško se nije odazvao. Lice mu je bilo mrtvački blijedo, oči

 

zatvorene. Stanku svlada bol, ali se morala svladati da ne

 

zajeca. Čula je brze korake sobarice i slugu. Donijeli su

 

komovice i octa.

 

Stanka poče Mešku trljati žile na glavi i rukama.

 

- Uzalud se trudite, mladi gospodine barune, on je mrtav,

 

mrtav!

 

Te riječi, koje je sobarica izrekla tako bešćutno, padoše

 

Stanki na dušu kao olovo. Sobarica joj postade nesnosna i

 

pošalje je iz sobe. Prigušen jecaj provali joj iz grudi. Nikada još

 

u životu nije osjetila takvu bol. Drhtavom rukom stade

 

ponovno ispirati Mešku čelo i sljepoočice, nadajući se da je

 

samo onesviješten. Zatim ponovno nakvasi ručnik i stavi mu

 

ga na čelo.

 

U taj čas Meško otvori oči. Stanka protrne.

 

»On živi, on živi!« Meško pogleda po sobi kao da se tek

 

probudio iz sna. Stanka je već otrla suze, prestala je biti

 

djevojkom i stajala je pred njime kao odvažan poručnik.

 

- Jurica, kako vam je? - upita ga.

 

- Odakle ta krv na podu?

 

- Vi ste ranjeni, dragi prijatelju, ali lakše.

 

- Ja sam ranjen? - i Meško skupi obrve kao da sabire mi sli.

 

Zatim reče:

 

- Da, da, pogodilo me tane iz grmlja. Gotovo sam zaboravio!

 

- Odmah će stići liječnik i ranarnik.

 

- Vi ste poslali po njih?

 

- Jest, već davno! Gdje osjećate boli?

 

- U ramenu, u prsima. Ne bih htio umrijeti dok se ne

 

osvetim!

 

- Zajedno ćemo se osvetiti!

 

~ 96 ~

 

- Podaj mi ruku, dobri moj prijatelju! - reče toplo Meško.

 

Stanka pruži ranjeniku ruku, a on je stegne u znak hvale.

 

- Imaš nježnu ruku kao djevojka!

 

U taj trenutak doñoše ranarnik i liječnik. Nepodnošljivi

 

liječnik Müller pogledao je ranjenika i rekao da ga nije trebalo

 

pozivati, jer će rana ionako zacijeliti.

 

Osornost toga čovjeka neugodno se dojmila Stanke i ona

 

pogleda ljutito u njegovo namršteno, neprijazno lice, što su ga

 

srasle obrve činile još neprijatnijim.

 

- Kada je ranjenik u nesvjestici, mislim da smo dužni poslati

 

po liječnika! - reče strogo Stanka. Müller je odmjeri od glave

 

do pete i upita drzovito:

 

- Tko ste vi?

 

- Barun Stanko Gotta, Poljak.

 

Liječnik je ponovno sumnjičavo promjeri i ne reče ništa.

 

Dotle je ranarnik ispirao i povezivao Meškovu ranu.

 

- Jesu li našli tu hulju? - upita ranarnik.

 

- Nisu! - odvrati Stanko.

 

- Bit će kakav lopov - upadne doktor Müller.

 

- Ne, gospodine doktore, to nije običan lopov! Bit će da je

 

otmjenija hulja, kojoj smeta grof Jurica Meško.

 

- Ne vjerujem! - reče liječnik. - Grof Meško nema visokih

 

časti da bi mu tko zaviñao.

 

- Možda se njega ipak netko boji - primijeti Stanka.

 

- Taj je čovjek, koji ga je nastrijelio, mogao znati da je grof

 

Meško kod vas? - upita Müller ironično.

 

- Očito je da je znao; vrlo je dobro znao!

 

- Ja sam svršio svoj posao - reče ranarnik.

 

Liječnik pogleda povez.

 

- Prilično ste dobro povezali ranu.

 

Ranarnik uvrijeñeno podigne glavu, a liječnik se oprosti i ode.

 

- Naduvena tikva! - ljutio se ranarnik.

 

- Kakav to ima osoran, krupan, neugodan glas? - primi jeti

 

Stanka.

 

- Gospodine ranarniče, da li biste me prenijeli kući? - upita

 

Meško.

 

- Ostanite bar dva-tri dana ovdje! Ja ću prije podne ponovno

 

doći, a sada nastojte spavati.

 

Meška su prenijeli u drugu sobu i pozvali njegova slugu Joška

 

da ga dvori.

 

- Jeste li ovdje, Stanko? - upita Jurica nakon dulje šutnje.

 

»Sad mi već govori vi!« pomisli Stanka i glasno odvrati:

 

- Jest, ovdje sam! Želite li što?

 

- Da ne odete od mene!

 

~ 97 ~

 

- Neću se od vas ni maknuti!

 

- Kako je lijepo kad čovjek ima prijatelja koji ga ne ostavlja!

 

Kako je to ugodno! Meška obuze dubok san.

 

SUPARNICE

 

Dok je Meško spavao Stanka je sjedila kraj otvorenog

 

prozora. Grad je ležao u dubokom snu i dok je gledala u tamu

 

budili su se u njezinoj duši čudni osjećaji. Napokon je našla

 

vremena da sama sebi položi račun.

 

»Što se to sa mnom zbilo? Zašto sam tako uzbuñena? Zašto

 

sam zadrhtala kad je on otišao u noć, zašto sam ga htjela

 

zadržati da ne otputuje? Zašto sam očajavala kad mi rekoše da

 

je mrtav? Ta valjda... nije moguće da sam...« Zbog

 

zaprepaštenja nije mogla dovršiti misao. Kad se sabrala,

 

nastavi: »Već je prošlo toliko tjedana što drugujem s njim da

 

mi je postao drag. No zašto sam tako uzbuñena, zašto sam

 

jecala i plakala? Bilo bi ludo pomisliti da se zaljubim u Meška.

 

To je smiješno! Ja sam sretna u ovoj ulozi i u novom životu.

 

Ostat ću u muškom odijelu! Samo tako može siromašna

 

djevojka živjeti, a da je nitko ne napastuje. Do kraja života

 

želim ostati muškarac!«

 

Razmišljajući tako Stanka je stvorila osnovu kako će živjeti i

 

naučiti neki muškarački posao. U muškom odijelu naći će bolju

 

budućnost. U tim mislima okrenula se od prozora. On spava.

 

Kraj njega je vjerni sluga Joško. Djevojka osjeti ugodnost pri

 

pomisli da će cijeli dan biti sama s njim, da će ga njegovati.

 

Prijateljstvo će postati još jače.

 

Od te večeri prošlo je tjedan dana a Meško je još uvijek ležao

 

u baruničinoj kući. Ispunilo se ono što je Stanka željela. Danje

 

provodila kraj njega.

 

Dugi dani i tihe ljetne večeri prošle su u lijepom intimnom

 

razgovoru. Meško se povjeravao svome mladom prijatelju i

 

ispričao mu svu svoju prošlost.

 

Kad je šesti dan bio već na izmaku, pričali su o Lidiji kojoj se

 

zameo trag. Meško je o tetki govorio ogorčen što ga je tako

 

ostavila.

 

- Zacijelo jako voli toga čovjeka - primijeti Stanka.

 

- To onda nije ljubav, nego strast! Kako može oprostiti

 

čovjeku koji ju je prevario i odbacio je s djetetom?

 

- Vi ne shvaćate ljubav, dragi Jurica!

 

- Takvu zaista ne!

 

- A drukčiju?

 

~ 98 ~

 

- Nisam volio nijednu ženu.

 

- Ali sad ipak volite?

 

- Ja? Koga? Vi se smiješite? Ne znam zašto bih vam tajio!

 

- Možda ipak?

 

- Nipošto! Vi ste mi danas najiskreniji i najbolji prijatelj. Kraj

 

mene su sjedili prijatelji samo za prostrtim stolom ili uz bačvu

 

vina, ali kraj moga kreveta u bolesti nitko, osim mojega oca i

 

vas. Kako bih vam, dakle, mogao zatajiti osjećaje?

 

- Ja sam nećak one koju vi volite!

 

- Ona mi se sviña, dapače više od svih naših žena; ona je

 

zanimljiva, čarobna, a to nas muškarce uvijek podražuje.

 

Poštenja mi!

 

- Znate li što ljudi govore u gradu? Priča se da vas je zbog

 

ljubomore nastrijelio baruničin obožavatelj.

 

Ranjenik podigne glavu i začuñeno pogleda mladoga

 

poručnika.

 

- Ja sam, prema tome, nehotice barunicu doveo na zao glas,

 

a zapravo sam dolazio u kuću samo zbog vas i k vama.

 

- Ljudi tvrde da k meni dolazite zbog barunice i da ste sa

 

mnom sklopili prijateljstvo kako biste češće mogli zalaziti u

 

kuću.

 

- Glupe priče! Ludost!

 

- To mi je rekla vaša tetka Lidija.

 

- I vi ste povjerovali?

 

- Da sam i vjerovao u to, ne bih o vama mislio zlo. Ako

 

čovjek nekoga voli, koristi sve da bude što češće u njegovoj

 

blizini.

 

Meško je iznenañeno pogledao prijatelja.

 

- Sada se sjećam! Vi ste one večeri kada je nestala Lidija bili

 

vrlo zlovoljni. Rekla vam je da ću s vama prijateljeva ti zbog

 

barunice. Vi ste s tom pripoviješću sravnili naš razgovor o

 

izlasku sunca, kad smo se onako iskreno sporazumjeli. Moje

 

riječi o našem prijateljstvu smatrali ste pretvaranjem! Vi ste o

 

meni zaista ružno mislili!

 

- Varate se, vi ste govorili iskreno. Sve što ste mi tada i kas

 

nije kazali bilo je istinito. Vaše prijateljstvo nije proračunato,

 

no možda i ne znate da vas sa mnom veže tako iskren osjećaj,

 

zato što sam roñak barunice za koju ipak nešto osjećate,

 

makar toga niste svjesni.

 

Meško se podigne u krevetu i sjedne.

 

- Nisam sentimentalan, ali ovo što ste mi rekli zaista me boli.

 

Dugo sam samac, a nisam osjećao da mi tko manjka. Svoja

 

sam čuvstva propio i ubio u vječnim gozbama. Vaša

 

privrženost prema meni i vaše prve riječi (sjećate li se večeri

 

~ 99 ~

 

kada ste mi rekli da u meni ima dobrih sposobnosti) ni sam

 

zaboravio. Mene su se one riječi duboko kosnule i vrlo ih dobro

 

pamtim. Vjerujte mi, dakle, da umijem cijeniti privrženost vaše

 

nepokvarene duše. Hoćete li da postanemo iskreni pobratimi?

 

- Evo moje ruke! Ne mogu drugo no da vam budem odan

 

pobratim!

 

- Neće nas rastaviti priče niti ikoja žena, dragi Stanko! Netko

 

pokuca na vratima.

 

- Posjet!

 

- Može li k vama ući žensko čeljade?

 

- Čuje se ženski glas?

 

- Barunica! - dahne Stanka, zaboravivši u taj čas da je

 

poručnik i prijatelj, pa je već zakoraknula da pobjegne.

 

Obuze je stid što je sama kraj Meška dok leži u krevetu. Tada

 

opazi sama sebe u ogledalu, pogleda svoje muško odijelo što

 

joj je u poljačkom kroju potpuno sakrivalo ženske oblike, na

 

nogama žute čizme, kratko ošišanu kosu, pa brzo krene prema

 

vratima i klikne:

 

- Tetko! Tako ugodno iznenañenje! Tome se zaista nismo

 

nadali.

 

- Mogu li ući?

 

- Izvoli, draga tetko!

 

- Dobar dan, dragi grofe! - pozdravi barunica, sva mirisava

 

od ljepote i svježine.

 

Baruničin dolazak narušio je mir i tišinu oko bolesnika.

 

- Tek sam u Zagrebu saznala za nesreću što vas je zadesila u

 

mojoj kući. To je upravo nečuveno! Ali tome je donekle kriva i

 

vaša prevelika smjelost.

 

- Sve je već prošlo! No moram vas zamoliti da mi oprostite

 

što sam vašu kuću pretvorio u bolnicu.

 

- Bilo bi ružno od Stanka da je dozvolio da odete. Ostat ćete

 

ovdje dok se ne pridignete.

 

- Ne, barunice, odlučio sam da sutra poñem kući.

 

- Nipošto! Ja ću se preseliti u svoj dvorac, na ladanje, vi

 

možete ostati. Jeste li zadovoljni s njegom moga nećaka?

 

- I odviše zadovoljan! Nitko me još u životu nije tako pazio

 

kao on.

 

Barunica pogleda Stanki u oči sumnjičavim pogledom, kao da

 

bi htjela reći: »Nisi li ga odviše ljubazno njegovala?«

 

- Moj je nećak dobar dečko, tako je odgojen.

 

- Učinio sam sve što sam znao da će mojoj tetici biti drago.

 

- Ponosna sam s tobom! Gle, već se sprema večera? U sobu

 

uñoše sluge noseći prostrt stol za dvije osobe. Primaknu ga

 

posve blizu Meškovu krevetu.

 

~ 100 ~

 

- Tako smo nas dvojica sve prošle dane ručali i večerali -

 

hvalio se Meško. - Nije li to lijepo i dirljivo, barunice? Ovaj

 

mladić sjedi kraj mene, umjesto da se skiće i ašikuje5 s

 

djevojkama!

 

- Zaista idealno! Tko je od vas smislio tako idilično

 

spremljenu večeru?

 

Barunica ponovno pogleda Stanku, a njoj je u duši tjeskobno

 

kao da je nešto skrivila. Svaki baruničin pogled i svaka njena

 

riječ djelovala je kao ukor i ljubomorno ispitivanje.

 

- Danas ćemo u troje, ako dozvoljavate? - obrati se barunica

 

Mešku.

 

- Ne bih se smio nadati da ćete me tako počastiti i usrećiti! -

 

odvrati on.

 

Kada je donesen pribor za treću osobu činilo se Stanki da je

 

nestalo sve što je bilo lijepo. Sada je za stolom i ona, čarobna i

 

zamamna. Sada više neće Meška zabavljati samo ona, on,

 

poručnik, nego i ta krasna pogibeljna žena. Zašto je baš sada

 

došla? Barunica je bila vesela i razgovorljiva. Rezala je grofu

 

meso, točila mu vino i dvorila ga kao dijete. Usto je

 

pripovijedala doživljaje s nekim plemićem, ispričala stotinu

 

stvarčica, veselo i duhovito, tako da se Meško nekoliko puta

 

srdačno nasmijao. Ispitivao ju je o svemu i svačemu, zanimalo

 

ga je sve, i dvorac i usjevi i ljudi. Stanka je sjedila kao onaj

 

treći koji omogućava da se dvoje može zabavljati. Zbog toga

 

osjeti bol.

 

- Vi ste provodili tamo vesele i krasne dane! Čovjek bi vam

 

gotovo zaviñao - reče Meško.

 

- Oh, oduševljena sam! U mome je dvorcu krasno! Kristalan

 

zrak, svježe mlade šume, dražesna stara kurija na za gorskom

 

brežuljku, dvije male kule, velik vrt, oranice... da vam je to

 

vidjeti! Prava sam gospodarica! Ne znam, doduše, dovoljno

 

hrvatski da razgovaram sa seljacima, ali to ne smeta. Kada se

 

iscrpi moje znanje jezika, nasmijem se i pokazujem rukama

 

što želim. Oni se tome smiju i postajemo vrlo dobri prijatelji.

 

Kada bih ostala u Hrvatskoj izvrsno bih se sporazumijevala s

 

vašim dobroćudnim i valjanim ljudima.

 

Protiv mene oni se ne bi nikada bunili. Ne biste li još malo

 

voća? Vrlo je dobro i svježe je, uzmite malo, a poslije ćete

 

staro vino.

 

- Neću moći spavati, barunice.

 

- Skuhat ću vam u mlijeku maka; da, da, to je vrlo dobro, od

 

toga se izvanredno spava.

 

5 Ašikovati (tur.) – udvarati.

 

~ 101 ~

 

- Vi ste pravi dobrotvor, gospoño barunice! - reče Meško, a

 

lice mu se nasmiješilo od sreće i blaženstva.

 

- Sada mi je upravo prekrasno! »Jest, sada vidim sve!«

 

pomisli Stanka. »Sada mi je jasno! Barunica želi osvojiti

 

Meška. Zato me uzela k sebi, zato me obukla u uniformu.

 

Trebala je nećaka da se može zabavljati s grofom. A on je s

 

njome ljubazan, veseo i sretan.«

 

Kad je provodio večeri s njom, s poručnikom, nije bio tako

 

veseo, vedar i sretan. Njihov je razgovor bio sumoran, miran i

 

tih. Danas je bučno i veselo. Stanka se osjećala suvišnom.

 

Barunica se ponašala kao da nikoga nema u sobi nego njih

 

dvoje. Tek poslije dva sata, kada se barunica već

 

napripovijedala, obrati se Stanki:

 

- Ti ništa ne govoriš, što je tebi danas?

 

- Boli me glava, jako me boli!

 

- Otiñi malo na balkon, na zrak.

 

Stanka ustade i ode.

 

»Poslala me da može ostati s njim na samu.« Stanku obuze

 

silna znatiželja da čuje o čemu govore i poče prisluškivati.

 

Ništa nije mogla čuti. Meško i barunica razgovarali su

 

poluglasno ili su šaptali.

 

Stanki navre krv u lice od ljubomore.

 

»Što razgovaraju tako tiho? Ne, neću da im budem most na

 

kojemu će se sastajati! Ne!« Stanki se činilo da je barunica

 

došla samo zato što je čula da Meško leži u njezinoj kući i da je

 

čvrsto odlučila da ga osvoji. Kada se vratila u knjižnicu našla ih

 

je u povjerljivu razgovoru. Barunica joj reče:

 

- No, je li ti bolje? Sjedni ovamo k nama! Stanka je

 

poslušala, ali u duši joj je kipjelo.

 

- Vrijeme je da grof Meško spava - reče Stanka.

 

- Idemo na počinak! - predloži barunica.

 

Prije nego što su otišle dade ranjeniku čašicu komovice da se

 

okrijepi, otvori malo prozor da ulazi zrak i metne na stolić čašu

 

vode, da se posluži bude li žedan. Pri svemu tome bila je

 

okretna i zabrinuta. Njezin glas, njezino toplo čavrljanje

 

ispunilo je sobu kao da u njoj nema više nikoga. Stanka je

 

osjetila da je Meškovo prijateljstvo iščeznulo i da ne zna ni za

 

koga više nego za barunicu Lehotsku.

 

Barunica se oprosti sa stotinu ljubaznih riječi i pruži Mešku

 

ruku. On je poljubi.

 

- Molim vas, ostanite još časak kod mene! - zamoli Meško

 

poručnika, kada se htio oprostiti.

 

- Drage volje - prihvati Stanko brzo.

 

- Laku noć! - reče barunici i poljubi joj ruku.

 

~ 102 ~

 

Barunica se oprosti s nećakom i izañe.

 

- Prijatelju, ti imaš dobre oči! Ova mi je žena od danas

 

pogibeljna.

 

Stanki brže zakuca srce, ali će mirno:

 

- Od danas? Već odavno!

 

- Ne, nipošto!

 

- A zašto ste se sprijateljili sa mnom onako sentimentalno?

 

Zato što smo stajali pod njezinim prozorom?

 

- Stanko, vaše me riječi o prijateljstvu vrijeñaju! Da se i do

 

ludila zaljubim u vašu tetku, ostalo bi prijateljstvo koje je

 

poteklo iz moga i vašega srca. Evo, čim sam osjetio da je za

 

mene barunica pogibeljna, odmah sam vam rekao. Kao što

 

vidite, vrlo dobro znam promatrati i suditi samoga sebe.

 

- Spavajte, sutra ćemo razgovarati - reče Stanka Mešku. -

 

Boli me glava i moram leći.

 

Meško stisnu svome prijatelju ruku, a on brzo izañe iz sobe.

 

Stanki je bilo da zaplače. Od uzbuñenja sustala je na

 

stepenicama. Tada začuje šuštanje svilene ženske haljine.

 

Vidjela je kako je niz stepenice otrčala barunica.

 

»Prisluškivala je!« pomisli. »Dobro sam slutila! Boji se da

 

sam Mešku odala što sam, ili da sam se u njega zaljubila. Moja

 

gospoño, sad vas poznajem! Nećete se veseliti mojoj boli i

 

smijati mojoj nespretnosti! Od sada će Stanko Gotta biti pravi

 

poručnik i pravi pustopašan muškarac!«

 

SVEČANOST NA HARMICI

 

Nasred Harmice gorjela je vatra. Pekao se veliki vol što ga je

 

grañanima po starim običajima morao darovati veliki župan

 

nove županije, grof Majlath. Oko ražnja stotine ljudi udišu

 

sočan miris pečenja što cvrči na vatri i draška želudac

 

razigranih purgara. Svi su čekali trenutak kad će mesar,

 

majstor Tomaš, oglasiti da je vol pečen. Nedaleko od ražnja

 

ležala je na zemlji burad, darovi velikaša, a svatko tko želi piti

 

ima pravo natočiti koliko ga volja.

 

Oko ražnja mirisali su zeleni vijenci po pečenju. Glazbe su

 

svirale, a oko vrela Manduševca zaplesala mladež kolo i

 

zapjevala rugalicu. Sve čeka najvažniji čas, sve upire oči u

 

mesara.

 

Majstor Tomaš okrene se dostojanstveno prema puku i držeći

 

u ruci sjekiru za sječenje mesa povikne:

 

- Gospodo i čestiti purgari! Meni ste iskazali čast da pečem

 

vola. Svjedok sam da je vol domaći, kako se i pristoji.

 

~ 103 ~

 

Ja sam svoj posao svršio, a vi ćete odmah okušati jesam li ga

 

dobro obavio. Vol je pečen.

 

- Živio vol! Živio mesar Tomaš!

 

- Kakva je to zapravo svečanost? - upita Stanko mladoga

 

grofa Erdödyja koji se našao na Harmici.

 

- To je prava narodna slava. Naša Rijeka s lukom bila je neko

 

vrijeme pod upravom Trgovačke intendanture Austrije.

 

Sada je Marija Terezija popustila želji Hrvatskog sabora da

 

nam Rijeku opet reinkorporira. Nedavno je Saboru u Varaždinu

 

uputila poslanicu u kojoj kaže da želi da se kraljevi ni

 

Hrvatskoj ponovno priključi grad Rijeka s lukom i bakarska

 

dobra. Osim toga kraljica nam je vratila Karlovac, koji je sada

 

postao slobodan kraljevski grad. Tako smo opet dobili našu

 

Rijeku i luku, kao i dio Primorja, a budemo li se dobro držali

 

dobit ćemo i cijelo Primorje. Sada, dakle, imamo novu županiju

 

koja se zove Severinska. Ovih je dana imenovan i novi župan,

 

grof Josip Majlath. To je za nas, naravno, velika blagodat i zato

 

smo odlučili da pobjedu proslavimo velikom svečanošću, onako

 

kao što slavimo imenovanje bana. Htjeli smo da purgari osjete

 

kako im je plemstvo pribavilo veliku dobit.

 

- A tko prireñuje svečanost?

 

- Mi velikaši! Svaki je od nas dao vina, novaca i poneko

 

živinče, neka se svijet veseli, a veliki župan dao je vola

 

vrijednog 200 forinti. No gle, kao što vidim grof Meško je

 

sasvim zdrav! Zar se nije mogao pronaći ubojica njegova sluge

 

i njegov napadač?

 

- Ne! Ljudi su gradom razglasili da su vidjeli u šumi u kojoj je

 

umoren Meškov sluga nekakvo svjetlo što je došlo iz zemlje i

 

da se iz zemlje pucalo. Svi vjeruju da su to bile vještice i nitko

 

neće istraživati, pa ni ljudi s magistrata. Mislim da gradski

 

sudac nema kuraže da poñe u šumu i sve to izvidi.

 

- Barunica je izvanredno lijepa - primijeti Erdödy pokazujući

 

prema onoj strani gdje je ona sjedila u kočiji.

 

- Jest, lijepa je, zabavna i čarobna!

 

- Njezin je suprug Poljak Lehotsky, zar ne?

 

- Jest, i ona je Poljakinja.

 

- Ime Lehotsky dobro mi je poznato. Barun je osuñen zbog

 

veleizdaje. Ona želi da u Zagrebu čeka dok bude pušten iz

 

zatvora? »Ako mu prije toga ne zakrenu vratom!« pomisli

 

Stanko i upita:

 

- Ne poznajete barunicu osobno?

 

- Ne, pozna je moj brat. Ja živim u Varaždinu i došao sam

 

samo na svečanost. Odsjeo sam kod grofa Meška. Kad sam

 

vas jučer kod njega vidio, činilo mi se u prvi trenutak da vas

 

~ 104 ~

 

odnekud poznajem, no vaša odora dokazuje protivno.

 

Meñutim, ipak sam negdje morao vidjeti nekoga tko vam je

 

vrlo sličan. Razmišljao sam tko bi to mogao biti, ali se ne mogu

 

sjetiti.

 

Stanka pogleda mladoga Nikicu Erdödyja, i uvjeri se da ga

 

nikada nije vidjela.

 

Iz tisuću grla orili su se poklici. Purgari su skidali šešire i

 

bacali ih u zrak. Klicalo se novoj županiji, županu, volu i

 

mesaru. Svi su nagrnuli k ražnju da dobiju što prije i što ljepši

 

komad pečenja.

 

Barunica je s Meškom promatrala bučnu vrevu oko vola, dok

 

je poručnik Stanko upro u njih pogled kao da im iz usta čita

 

riječi što ih govore jedno drugome.

 

»O čemu joj priča? Zašto se ona tako zadovoljno smiješi?

 

Zašto je tako lijepa?« Ta su pitanja djevojci donijela ozbiljnu

 

brigu i bol koju je počela osjećati onoga dana kada je barunica

 

iznenada banula u kuću i utisnula se izmeñu nje i Meška.

 

Dok je Meško još boravio u baruničinoj kući, Katarina

 

Lehotska je odlazila na spavanje k grofici Margareti Bacan. Na

 

ručak je dolazila kući i cijelo popodne osvajala je Meška.

 

Zabavljali su se, smijali i šalili.

 

Stanka je čitave dane svirala na glasoviru, što je naučila od

 

pokojne tetke glasoviračice. Cijele dane vježbala je najljepše

 

njemačke i francuske pjesme, da bi zatim mladi poručnik u

 

sobi otpjevao sve ono što je djevojka naučila, samo da natkrili

 

barunicu. Kad bi je barunica na samu opominjala što je tako

 

pustopašna, Stanka joj je odgovarala:

 

- Ali, gospoño barunice,tko da mi vjeruje da sam poručnik,

 

budem li uvijek sjedila sumorno i žalosno? Moram se prilagoditi

 

svojoj poručničkoj ulozi! Tako proñoše dani, i Meško se

 

pridigao. Preselio se u svoju kuću. Otada je mladi poručnik

 

svaki dan odlazio k njemu. Obnavljali su se lijepi trenuci

 

njihova drugovanja, ali je Jurica Meško neprestano navraćao

 

razgovor na barunicu. Priznao je prijatelju da ga lijepa

 

Katarina očarava, a prijatelj Stanko zatomljivao je ljubomoru.

 

Djevojka je već htjela da pobjegne iz kuće, da ode u svijet i

 

ostavi barunicu, ali nije imala snage. Ostala je Mešku prijatelj,

 

kad mu ne može biti ništa drugo. Bila je uz njega bespomoćno

 

prikovana.

 

Na Harmici je bilo bučno i veselo, Stanka je stajala podalje

 

od barunice i grofa da bi ih promatrala. Bilo joj je teško.

 

- Meni se ta vaša tetka neizmjerno sviña - reče grof Erdödy.

 

- Zaista je krasna žena! - Želite li, možda, da vas upoznam s

 

njom?

 

~ 105 ~

 

- Bio bih vam vrlo zahvalan.

 

- Izvolite, odmah ću vas predstaviti! Stanka veselo poñe

 

prema barunici i upozna je s grofom Erdödyjem, samo da

 

prekine ljubazan razgovor s Meškom.

 

Mladi grof Nikica Erdödy bio je visok, lijep mladić s plavim

 

očima i plavim brčićima. Nosio je vlasulju i pariški krojeno

 

odijelo, kao i neki drugi velikaši. Govorio je francuski i

 

njemački. Mnogo je putovao po inozemstvu.

 

- Vašega supruga poznajem vrlo dobro - reče mladi Erdödy

 

barunici.

 

- Prijatelj baruna Lehotskog, pisac Levicky, dolazi svake

 

godine na imanje moga oca. Ljetos je, meñutim, u tamnici

 

zbog sumnje da je s vašim suprugom sudjelovao u zavjeri.

 

Stanka je motrila barunicu i pričinilo joj se da je riječi

 

mladoga grofa nisu obradovale. Ona se, doduše, smiješila, ali

 

lice joj se promijenilo i kao da je njena ružičasta boja

 

izblijedila.

 

- Da, jadan čovjek! - primijeti. - I on je dopao tamnice! No za

 

domovinu valja da se trpi, pa će i to lako podnijeti.

 

- Kao što vidim, barunica je Poljakinja dušom i tijelom, kao i

 

gospodin barun. Dostojna supruga poljskoga rodoljuba! Stanka

 

je primijetila da barunica Lehotska nastoji razgovor svrnuti na

 

nešto drugo. To joj je i uspjelo.

 

Narod se oko njih gurao, natiskujući se k volu. Tomaš je

 

nabrušenom sjekiricom sjekao pečenje na jednake komade i

 

dijelio. Barunica predloži gospodi da poñu kući. Mora se

 

spremiti za večernji ples što ga prireñuje veliki župan.

 

Purgari su se smjerno micali lijepoj barunici i njezinim

 

pratiocima. Oni koji su se već ponapili pozdravljali su podižući

 

vrčeve pune vina.

 

- Gospodo purgari - vikao je kovač Žugčić - mi smo se slatko

 

najeli i sada još slañe pijemo! Ali mi znamo što se pristoji. Mi

 

znamo što slavimo. Naša Rijeka sada je opet naša, i ako je

 

budemo znali pošteno držati, neće nam je nitko više uzeti.

 

Iz stotinu grla zaori: »Živio! Živio!« Na jedno bure popeo se

 

debeo gospodin u crnoj hrvatskoj odori.

 

- Draga moja braćo, purgari zagrebački! Vi ste pokazali da

 

nas da ste sretni što nam se vratila županija. Vi ste to veliko

 

djelo proslavili kako se dolikuje. Mi smo uvijek znali slaviti

 

svoje svetke, jer, braćo purgari, ovo je danas naš svetak. I

 

grad Karlovac je znao što se pristoji. Mi smo došli iz Karlovca

 

da s vama proslavimo ovaj dan. Pozdravljam vas, braćo

 

purgari! Ponovno je zagrmilo klicanje, a govornika su mladi

 

ljudi ponijeli na buretu po Harmici.

 

~ 106 ~

 

Kad je barunica sa svojim nećakom došla kući, zatekla je

 

gradskog suca.

 

- Što to znači, velecijenjeni gospodine?- upita začuñeno.

 

- Mislio sam, vaša milosti, da vi ni sa kime ne činite iznimku,

 

pa da vas smijem i ja posjetiti kao i drugi vaši prijatelji -

 

odvrati sudac mrko.

 

- O, dakako, dragi gospodine! Upravo dolazimo s Harmice.

 

Tamo je veselo!

 

- Ali je pitanje hoće li tako veselo svršiti. Mlinar Matijak sve

 

nešto hoda oko purgara i nešto im šapće.

 

- Vi se bojite čovjeka kada šapće? - nasmije se barunica. - A

 

što biste rekli da počne vikati?

 

- To nije tako pogibeljno. No ja sam došao da vašu milost

 

zamolim za prvi, drugi, sedmi, deveti i jedanaesti večernji ples.

 

- Nemojte - povikne barunica - vi me kanite sasvim za uzeti!

 

- Ne, vaša milosti, kanim vas samo spasiti od velike

 

neugodnosti.

 

- Neugodnosti? Zašto?

 

- Budete li neprestano plesali s grofom Meškom, naše će vam

 

aristokratkinje praviti na plesu neugodnosti. Tako su se

 

dogovorile.

 

- Što se njih tiče s kime ja plešem?

 

- Vi znate o čemu se radi! Meško je ležao u vašoj kući kada je

 

bio ranjen, a ostao je kod vas i kada je već mogao ustati.

 

Znate da u našem gradu vladaju najstrožiji moralni nazori.

 

- Ružno je od vas što to govorite, gospodine suče! Zar da ja

 

neprestano čamim posve sama u ovim zidinama? To bi bilo

 

ludo! Ja sam vesele naravi i suprug mi je rekao: »Zabavljaj se

 

i uživaj da mi sačuvaš svoju dragocjenu ćud!« S kim da se

 

zabavljam? Zar sam ja kriva što jedino Meško zalazi k nama?

 

Pa i on ne dolazi k meni, nego k mome nećaku!

 

- Barunice, kad biste vi znali kako želim da me ljubazno

 

pogledate! Barunice, vi ćete od mene načiniti razbojnika.

 

Ljubomoran sam!

 

- Vi me, dakle, ljubite?

 

- Do ludila!

 

- Ako je istina da me volite, zašto niste dolazili k meni?

 

- Nisam dolazio zbog Meška. Mrzim ga! Ne primajte njegove

 

posjete!

 

- Vidite, to je lud prijedlog! Da i ne pogledam Meška, nego da

 

drugujem samo s vama? Kako će ljudi o tome suditi?

 

- Ja sam sudac i nitko nema prava da vam sudi.

 

- Ali će brbljati! Ja ću primati u kuću svakoga tko mi ne bude

 

govorio o ljubavi. A vi, gospodine suče - nasmiješi se ona

 

~ 107 ~

 

ljubazno - vi ćete biti moj zaštitnik, prijatelj i savjetnik! Vi ćete

 

me voditi. Povjerit ću vam sve i pitati vas za savjete. Ukratko:

 

vi ćete biti moj idealni prijatelj.

 

- Barunice!

 

- Samo idealni, dragi gospodine suče!

 

- A kad bi vaš suprug umro?

 

- Kako to mislite,gospodine? - upita barunica zaprepašteno.

 

- Tako, da slučajno umre, da ga u zatvoru otruju; znate da

 

se to dogaña svaki dan.

 

Barunica trgne glavom i pruži sucu ruku:

 

- Hoćete li da budete iskren i dobar zaštitnik, uvijek i

 

svagdje?

 

- Kunem vam se svojim zakonima i svojim grobom!

 

- Dobro! Mi smo se, dakle, sporazumjeli! Prvi, treći i šesti

 

ples plesat ću s vama. I još nešto: nemojte o tome što smo da

 

nas razgovarali nikome pričati, pa ni mome nećaku.

 

- Nitko živ neće saznati ništa!

 

U taj čas otvore se vrata.

 

- Ja sam, tetko! Smijem li ući?

 

- Smiješ - odvrati barunica istrgnuvši brzo svoju ruku iz

 

sučeve kada ju je on upravo obasuo vrelim poljupcima.

 

- Došli su ljudi koji traže gospodina suca. Na Harmici se nešto

 

dogodilo. Mlinar Matijak govori na Manduševcu protiv kraljice

 

Marije Terezije.

 

- Protiv kraljice, on se usuñuje protiv kraljice! - krikne sudac

 

i izleti iz sobe.

 

Stanka je bila u velikoj neprilici. Čula je posljednje riječi: »...

 

nikome pričati, pa ni mome nećaku«.

 

- A sada, draga moja, odjenimo se za ples! Obuci najnoviju

 

odoru - reče barunica.

 

U KRALJEVSKOM DVORU NA DVERCU

 

Kraljevski dvor na Griču nije vidio slave kakvu je priredio grof

 

Majlath. Od onoga doba kad je posljednji put u njemu boravila

 

okrunjena glava nije dvor bio tako sjajno iskićen.

 

Grof Majlath bio je bogat i mnogo je putovao po svijetu. Vidio

 

je Beč, Berlin, Pariz i London. Sve što je vidio lijepo prenio je u

 

svoje dvorove i na svoja imanja. Sada je htio da to pokaže.

 

Velika dvorana za ples pretvorila se u perivoj. U sredini

 

dvorane uzdizala se piramida od crvenog cvijeća, a na vrhu bio

 

je kip Marije Terezije. S piramide spuštali se mali vodopadi,

 

namirisani najfinijim mirisavim vodicama. Zidovi dvorane

 

iskićeni su vijencima koji prikazuju grbove Hrvatske, različite

 

~ 108 ~

 

zapise i banske znakove. Strop je presvučen zelenilom a pod

 

sagovima. U dnu dvorane uzdizao se humak od mahovine iz

 

koje su virile mirisave ciklame. Na tome humku smjestili su se

 

glazbenici. Na počasnom mjestu bio je svileni šator za bana i

 

banicu.

 

Vrt ispred palače pretvorio je grof u dvoranu, a pojedine

 

sjenice u prave salone. Na podu sagovi, u sredini sjenice

 

lusteri. Stabla omotana tkaninom izgledala su kao pravi

 

stupovi.

 

Blagovaonicu je dao grof urediti u drvoredu. Stabla su bila

 

presvučena bijelom tkaninom. Od jednoga do drugoga stabla

 

bila je zategnuta isto takva tkanina i stvarala zid, iskićen

 

vijencima i ružama. Sjali su bogati lusteri, bijelili se stolnjaci.

 

Porculansko posude na stolovima bilo je urešeno zlatom i

 

srebrom.

 

Na cvijećem posutim stepenicama stajahu sluge u francuskim

 

odijelima i dočekivahu goste.

 

Na svečanost je došla sva aristokracija iz Varaždina i sa

 

svojih imanja.

 

Gradska gospoda stigoše prva. Gradski sudac u sjajnoj odori

 

od crnog baršuna, gradski asesori, gospoda od magistrata,

 

liječnik Müller i protonotar Branjug s ostalom gospodom. Zatim

 

doñoše plemići u hrvatskim odorama najšarenijih boja, a za

 

njima se redali velikaši koji su se odjenuli u svečane velikaške

 

odore, modre, crvene, zelene i crne boje, urešene svilenim

 

gajtanima, pojasima od zlata, obloženim draguljima, i zlatom

 

okovanim mačevima.

 

Gospoñe velikašice šuštile su u svili, a neke su odjenule

 

baršun.

 

Svi su gosti bili iznenañeni i očarani sjajem dvora i

 

domišljatošću grofa Majlatha.

 

Gradski sudac neprestano je stajao kod ulaza i nervozno

 

očekivao barunicu. Svi su već bili na okupu, samo je trebalo da

 

doñe ban i banica. Sudac se bojao da će barunica zakasniti.

 

Odlučio je da je sam uvede u dvoranu i da tako lijepu gospoñu

 

zaštiti od velikašica koje su joj htjele pokazati prezir zato što

 

je grof Meško boravio u njenoj kući. Sudac je uživao velik

 

ugled u gradu, i kod purgara i kod velikaša. je znao steći

 

respekt. Umio se prikazati najstrožim moralistom i sucem

 

»ljudske i Božje pravde«, a ujedno je znao imponirati

 

držanjem, pojavom i odijelom. Nije bio lijep, ali pristao.

 

Ukratko, znao je svojim sugrañanima, purgarima i velikašima,

 

uliti počitanje i uvjeriti ih da je otmjen čovjek.

 

~ 109 ~

 

Kad su već svi bili na okupu u cvjetnoj dvorani, stigla je

 

barunica sa svojim nećakom. Sve su se oči uprle u lijepu

 

gospoñu, dok su velikašice prestravljene gledale u suca koji je

 

barunicu vodio u sjenicu od bijelih ruža.

 

Ispod lepeza velikašice su zavidno promatrale haljinu lijepe

 

Katarine. Takvu nije imala nijedna žena u dvorani. Suknja je

 

bila od svijetlozelene jednobojne svile, opšivena volančićima

 

od bijeloga tila i vjenčićima od visibaba. Struk od jednake svile

 

s vezenim visibabama, urešen bijelim tilom i čipkama. Na glavi

 

krasna bijela vlasulja koju je resio dijadem od smaragda i

 

dijamanata.

 

Haljina je zadivila dvoranu. Barunica osjeti da oči počivaju na

 

njoj. Jednim pogledom potraži grofa Meška, dok je gradski

 

sudac stajao kraj nje i živahno razgovarao naočigled

 

zaprepaštenih velikašica. One su stvorile osnovu kako da

 

lijepoj ženi iskažu negodovanje i otjeraju je sa svečanosti, a

 

sada ju je uzeo u zaštitu gradski sudac. Time je namjera bila

 

uništena.

 

Stanko je stajao kraj barunice u izvanrednoj blistavoj odori.

 

Djevojke su se okretale za lijepim, mladim i stasitim mladićem

 

koji se sagibao k svojoj tetki dražesno i okretno.

 

Grofovi Patačić, Meško, Erdödy i ostali velikaši opkolili su

 

svileni šator da dočekaju bana.

 

U dvorani punoj cvijeća, u sjaju svjetiljaka, šarenile su se

 

svijetle boje i grimiz, blistala je svila i zlato, titrali su dragulji

 

na glavama gospoña i na odorama velikaša. Opojni miris

 

ispunio je topao ljetni zrak.

 

Znak trube dojavi da se približavaju ban i banica. Župan, grof

 

Majlath, u plavoj odori od baršuna, opšivenoj srebrom i

 

biserjem, izañe na stepenice.

 

Ban, grof Nadaždi, uñe u crnoj odori s koje je sve blistalo i

 

sjalo. Vodio je banicu u haljini od ružičastoga brokata,

 

opšivenoj draguljima što su visjeli umjesto resa. Na glavi

 

dijadem sličan kruni od dragulja velikih poput lješnjaka;

 

starinski nakit njene porodice. Oko vrata i sve do struka

 

takoñer starinski nakit neprocjenjive vrijednosti.

 

Ban i banica poñoše na počasna mjesta.

 

Grof Majlath svečanim govorom uzveliča kraljicu Mariju

 

Tereziju, koja je Hrvatskoj vratila Rijeku. Tada župan pozdravi

 

bana i zahvali mu se što je svojim uplivom privolio kraljicu na

 

taj pravedni čin. Velikaši kliknuše banu buran i oduševljen

 

pozdrav.

 

Na dani znak glazba umukne, ban i banica krenuše u vrt, a

 

za njima i ostali gosti. Pod hladovinom krasnoga večernjeg

 

~ 110 ~

 

neba, u sjaju svjetiljaka, raspršili se gosti da razgledaju

 

neviñene i nečuvene ljepote što ih je sabrao grof Majlath.

 

Poslije večere razišli se gosti po sjenicama, udobnim i

 

poetičnim kutićima, dok su plesači otišli u dvoranu da zaplešu.

 

Barunica je bila okružena svojim starim znancima Patačićem i

 

Meškom, a Nikica Erdödy takoñer se nije maknuo od nje.

 

Dolazili su i drugi velikaši da se upoznaju. Uskoro je lijepa

 

Katarina istisnula sve velikašice i postala središtem večeri.

 

Poručnik Stanko našao se meñu kontesama, groficama i

 

barunicama koje su se otimale za njegove poglede. Plesao je

 

kao perce, udvarao kao pravi kavalir, očijukao kao savršeni

 

poručnik. Osobito se oko njega vrzmala barunica Vojnić,

 

gospoña trideset i petih godina, vrlo lijepa i vrlo opasna. Kad

 

je barunica Lehotska opazila da se ona umiljava oko poručnika

 

Stanka, prišapnula je nećaku: »Udvaraj toj ženi!« Stanka je

 

htjela pobuditi pozornost, htjela je da se sviña i da se o

 

poručniku govori. Zato je mladić marljivo plesao i udvarao.

 

Žene su se gotovo pojagmile za njim.

 

Dok je poručnik sjedio u malom vrtnom salonu s gospoñama

 

pogledao je jednom u perivoj. Trgnuo se i ustao. Kada je

 

sakrio uzbuñenje obeća gospoñama da će potražiti gitaru i

 

nešto im zapjevati. Tada pohiti iz sjenice u perivoj da potraži

 

grofa Meška. Našao ga je u baruničinu društvu. Pozove ga

 

neopaženo i bez daha reče:

 

- Zar niste vidjeli tko je ovdje?

 

-Tko?

 

- Grof Keglević!

 

- Keglević? Ne, to nisam opazio. Gdje je, idemo odmah k

 

njemu!

 

- Eno ga u društvu grofice Oršić i kontese Elvire!

 

- Nečuveno, nevjerojatno! Kako se usuñuje doći?

 

- Kod večere nije bio, očito je došao tek sada.

 

- Gdje je ostavio Lidiju?

 

- Možda se s njome vjenčao pa je sada došao da vas

 

iznenadi.

 

- Pozvat ću ga na odgovornost!

 

Stanka je zurila u grofa Keglevića i najednom kao da se

 

nečemu dosjetila. Reče sama sebi: »Onaj čovjek u crnom

 

plaštu sasvim odgovara njegovu stasu!«

 

- Kakav čovjek u crnom plaštu? - upita Meško čuvši

 

poručnikove riječi.

 

Stanka se smete, problijedi i ušuti.

 

- Što vi znate o čovjeku u crnom plaštu? - upita Meško

 

presenećeno.

 

~ 111 ~

 

- Recite, to moram znati!

 

- Ne sada! Moram k svome društvu. Sutra ću vam kazati sve.

 

- Ne, još danas poslije plesa morate sa mnom kući! Ostat ću

 

ovdje dok Keglević ne bude sam da mogu s njime razgovarati.

 

Napokon ću doznati što je s tetkom Lidijom; je li to moguće da

 

bi on...

 

- Eno, ide Keglević! Ali s njim su gospoñe.

 

- Ništa, ništa zato! Priñite gospoñama, a ja ću razgovarati s

 

njim.

 

Poručnik priñe groficama, a Meško nagovori Keglevića:

 

- Tebe dugo nije bilo! Izgledaš dobro. Gdje si bio?

 

- To bi bila odviše duga pripovijest, a nisam ovlašten da je

 

već danas ispričam.

 

- Ostaješ li ovdje?

 

- Ne! Otpratit ću dame kući, a sutra putujem.

 

- Ne misliš li da si mi dužan mnogošta razjasniti?

 

- Ako misliš da ti dugujem kakav odgovor, a ti pitaj!

 

- Gospodine grofe! - pozove grofica Oršić Keglevića.

 

- Moram s gospoñom, oprosti!

 

- Još danas hoću da s tobom razgovaram!

 

- Dobro - odvrati Keglević - vratit ću se!

 

Meško primijeti da je Keglević uzrujan i da je nekoliko puta

 

pogledao dolje u perivoj, kao da nekoga traži.

 

- Što je? - upita poručnik kad se Keglević udaljio.

 

- Urekli smo sastanak! Povest ću ga kući, tamo mi mora sve

 

priznati!

 

Poručnik krene prema glazbenicima da od njih zamoli gitaru.

 

Meško potraži barunicu, ali je više ne nañe na istome mjestu.

 

Bijaše otišla na šetnju perivojem sa sucem, grofom Erdödyjem

 

i najmlañim Draškovićem.

 

Meško ne poñe za njima već ostane čekati Keglevića. Obuzele

 

su ga neobične misli. Taj Keglević, ne, to ipak nije moguće!

 

Tako miran, bezazlen čovjek da bi bio provalnik?

 

- Gospodine, vi ste zamišljeni! - reče netko iza njega.

 

Meško se obazre. Bio je barun Makar.

 

- Vas danas uopće još nisam vidio, gospodine barune!

 

- Odviše je gostiju a da biste me mogli zamijetiti! Osim toga,

 

vi ste zabavljeni s lijepom barunicom.

 

- Zašto me ne istisnete?

 

- Znate da nisam prijatelj žena i da još uvijek mislim samo

 

na jednu, na lijepu Lidiju. Nije lijepo od vas što je preda mnom

 

sakrivate! Ako nemam nade, tada mi to bar recite.

 

- Barune, i sam ne znam gdje je!

 

~ 112 ~

 

- Kad bi mi bila bar malo sklona, javila bi se. Ali čini se da je

 

drugi osvojio njeno srce pa se nekamo s njime sklonila da...

 

Barun nije dovršio. U vrtu je nastala tišina. S maloga balkona

 

začuli su se zvuči gitare. S njima se stopio mekan i neizrecivo

 

topao glas. Razgovor umukne, svila prestade šuštati.

 

Perivojem proñe šapat:

 

- Poručnik Stanko! Kako lijepo pjeva!

 

Meško je zapanjen gledao u svoga mladog prijatelja. »Tako

 

čuvstveno može pjevati samo onaj tko ljubi!« pomisli. »Gle,

 

kako je lijep taj dečko, kakve su to u njega melankolične lijepe

 

modre oči, kako lijepo, odviše žensko lice.« Pjesma je čas

 

drhtala, čas uzdisala. Sve su oči gospoña uprte u poručnika, ali

 

on gleda u lijevu stranu vrta. Tamo stoji Meško.

 

Najednom zadere u tihu pjesmu glas trube. Svi se trgnu.

 

Pjesma umukne, gosti se uskomešaju. Sa svih strana padoše

 

prestrašena pitanja. Truba se oglasi ponovno.

 

- Što to znači? Truba i treći put prodrma poput muklog jauka

 

topao ljetni zrak.

 

- Tri puta! To znači nesreću! Što se dogodilo? Gosti su se

 

štrcali i uzbunili. Gospoda prisežnici, asesori, gospoda od

 

magistrata i sudac pohitaše prvi iz perivoja na cestu da čuju

 

što se dogodilo.

 

- Glas trube čuo se negdje dolje! - uputi Meško goste koji su

 

trčali na ulicu.

 

- Čujete li veselu buku i viku na Harmici? Tamo trubu nisu ni

 

čuli!

 

- Eto, opet trubi! To je užasno. Možda netko traži pomoć?

 

- Jeste li čuli? Sada se jasno razabire. Glas trube dolazi onim

 

pravcem, od Kamenitih vrata - reče Meško. - Ja ću pogledati!

 

Netko se brzo uspinjao stepenicama. Gospoda koja ostadoše

 

na cesti pohitaše do ograde da pogledaju tko dolazi. Ugledaše

 

nekoga čovjeka s magistrata.

 

- Što se dogodilo?

 

- Ubili čovjeka! - vikne usopljeni službenik.

 

- Koga i zašto?

 

- Niti znam koga niti zašto, ali je očito netko od gospode koja

 

su bila ovdje na zabavi.

 

Gospoñe su se sa strahom ogledale za svojim muževima,

 

braćom, očevima i ljubavnicima. Kada ih mnoge nisu mogle

 

naći, požurile su niz stepenice, dok su drugi pošli prema

 

Kamenitim vratima. Svakoj je ženi zadrhtalo srce nije li možda

 

stradao njen roñak, brat ili ideal njenoga srca.

 

Nitko nije znao gdje je ubijen čovjek i duga, nepregledna

 

povorka zaokrenula je prema potoku Medveščaku. Zaustavila

 

~ 113 ~

 

se na Krvavom mostu. Zapanjeno su ljudi zurili pod most, gdje

 

je ležao leš umotan u crni plašt.

 

- Što se dogodilo? Tko ga je ubio? Zašto ga je ubio?

 

Stotinu pitanja postavila su gospoda u svečanim, sjajnim

 

odorama i gospoñe u svili, s draguljima na glavi, što su na

 

mjesečevu svjetlu titrali poput zvijezda. Noćobdija nije mogao

 

odgovoriti. Zureći mutnim očima u ljude, blijed i zaprepašten,

 

trubio je kao da je sam kod mosta.

 

Meško prvi skoči i pogleda čovjeka što je ležao nepomično

 

zamotan u modri plašt. Kada je opazio taj plašt, zakuca mu

 

srce. Pograbio je tkaninu, otkrio mrtvaca i zagledao mu se u

 

lice.

 

- Jaoh! - vikne Meško užasnut.

 

Prestravljen se zagleda u mrtvaca koji je ležao pred njim s

 

probodenim srcem i sivom pergamenom na grudima, na kojoj

 

bijahu tri križa i latinski napis: »Ti si drugi od devetorice koji

 

treba da budu kažnjeni i još sedam drugova poći će za

 

tobom.«

 

- To je, dakle, drugi! - šapne Meško.

 

- Tko je mrtvac? - upitali su sa strahom ljudi s mosta.

 

- Tko je umoreni?

 

- Grof Icek Keglević! - javi Meško drhtavim glasom.

 

Poklik užasa izvine se iz usta prisutnih velikašica i velikaša.

 

Meško je bio blijed.

 

U meñuvremenu su došli Patačić, Oršić, Erdödy, i drugi.

 

- Sve je navlas jednako! Plašt i napis i tri križa; sve je ona ko

 

kao i kod grofa Mernaya!

 

Purgari su na obali Medveščaka s tjeskobom promatrali

 

gospodu. Patačić je nekoliko trenutaka tražio nešto u mislima,

 

zatim prisloni usta na uho Makaru, koji je stajao kraj njega, i

 

nešto mu prišapne.

 

Noćobdiji uzeše trubu. Bio je pripit i prestrašen. Kada su ga

 

pitali što se dogodilo, nije znao reći drugo nego da je našao

 

mrtvaca.

 

Liječnik Müller ustvrdio je da je grofu srce probodeno iglom.

 

Ranarnik Kurzbach srdito je mjerio liječnika što se pača u

 

njegov posao, a sudac naredi da se mrtvac odnese kući.

 

Gospoda odvedoše gospoñe ponovno na Grič u kraljevski

 

dvor, gdje se čas prije burno slavila slava i pjevala ljubavna

 

pjesma.

 

Nitko se više nije od srca zabavljao. Velikaši su stajali u

 

grupama i razgovarali, gospoñe se zbile u klupko i zastrašeno

 

pričale. Većina se spremala da ode kući.

 

Grof Majlath nije nikoga zadržavao.

 

~ 114 ~

 

- Eto - reče kućedomaćin Mešku - tako je svršila naša

 

svečanost! Još se nismo naužili veselja što smo nešto dobili, a

 

već moramo plakati jer su nam nešto oteli!

 

- To nije dobar znak za našu Rijeku - reče barun Kukmica,

 

koji se dotle nije pokazivao meñu gostima zato što se

 

neprestano zadržavao kod zdjela.

 

Meško je neprestano šutio i razmišljao. Njega se dogañaj

 

duboko dojmio. Pozvao je najuže prijatelje da doñu u njegov

 

dvor.

 

Prigodom odlaska iz kraljevskoga dvora sastali su se barun

 

Makar i grof Meško na izlazu iz vrta. Razgovarali su o strašnom

 

dogañaju na Krvavom mostu, kad priñe k njima grof Majlath i

 

sasvim zbunjen reče:

 

- Drago mi je što sam vas našao zajedno. Jedino vama to

 

mogu povjeriti.

 

- Što vam se dogodilo?

 

- Okraden sam!

 

- Kako okradeni? U vašu palaču ne mogu prodrijeti kradljivci

 

- reče Meško.

 

- Ne! U palači je sve u redu, ali nije ovdje, u dvoru! Kada

 

sam ureñivao dvor za današnju svečanost prenio sam ovamo iz

 

palače mnogo dragocjenosti, zlata i dragulja. Kraj svečane

 

dvorane nalazi se jedna manja. U njoj sam spremio krunu s

 

kraljičina kipa i banovu sablju, optočenu draguljima. Bila mu je

 

teška i dao ju je meni da je spremim. Banica je takoñer

 

odložila svoje teške dragulje. I njih sam spremio. Sve je to

 

nestalo!

 

Poñite, molim vas, sa mnom! Proñoše svečano iskićenom

 

dvoranom i uñoše u pokrajnju sobu. Odatle nije bilo izlaza.

 

Moglo se samo vratiti u veliku dvoranu. Prozor prizemlja bio je

 

otvoren, ali je imao jake rešetke.

 

- Kradljivac je morao ući iz dvorane, a stvari je morao ne

 

kome spustiti kroz prozor. Na taj način bilo je lako sve odnijeti!

 

- reče Meško.

 

- Sasvim ispravno! - primijeti Makar.

 

- Jedino je tako bilo moguće izvesti tu krañu. No kako je

 

kradljivac ušao ovamo iz dvorane da ga nitko nije primijetio?

 

- Ako je bio meñu gostima?

 

- Nemojte, zaboga grofe! - reče Majlath Mešku.

 

- To su odviše smjele sumnje! Nego, savjetujte mi, molim

 

vas, što da radim. Ne bih se toliko uzrujavao da nije nestao

 

baničin nakit i banova sablja, a oni upravo žele poći kući.

 

- Valja da mu sve iskreno kažete!

 

~ 115 ~

 

- Molim vas, ne recite nikome ni riječi! Idem k banu, a vi

 

potražite suca i priopćite mu što se dogodilo.

 

Makar i Meško odoše u vrt da potraže suca.

 

- Kradljivac se s tim draguljima ne može obogatiti. Ako ih

 

pokuša prodati u Zagrebu, svatko će znati da su ukradeni, a

 

izvan Zagreba nema ih tko kupiti - reče barun.

 

- Meni se čini da se radi o dobro organiziranoj bandi.

 

- To je više nego sigurno! Ipak bi se moralo jedanput uhvatiti

 

razbojnike.

 

- Mislim da se u magistratu ne postupa dovoljno energično.

 

Šuma u kojoj je stradao moj sluga nije do danas istražena.

 

Panduri se ne usuñuju blizu, jer su tamo vještice. Gluposti!

 

- Vi ne vjerujete u vještice? - upita Makar.

 

- Ja? Niti sam kada vjerovao, niti ću ikada vjerovati u takve

 

besmislice!

 

MEŠKO I NJEGOV PRIJATELJ

 

Meško je odmah poslije toga dogañaja otišao kući s

 

poručnikom. Probudio je slugu Joška da pripremi sve što je bilo

 

potrebno za gospodu koja će doći. Dok se Meško presvlačio,

 

bio je njegov prijatelj sam.

 

Stanka osjeti umor. Izmučila ju je cijela zabava, a posebno

 

taj nesretni dogañaj. Ostane joj ipak zadovoljstvo da je

 

natkrilila barunicu. Lijepa Katarina sjala je ljepotom, ali ona,

 

tobožnji poručnik Stanko, osvojila je makar na nekoliko

 

trenutaka cijelo društvo. Njeno pjevanje slušali su svi. Osjećala

 

je da je nadmašila barunicu i u tom času nije se smatrala

 

poručnikom, već se osjećala ženom koja može nadvladati

 

protivnicu.

 

Dok je Stanka razmišljala naslonjena na prozor, Meško se

 

obukao i vratio. Upita je:

 

- Možete li razjasniti taj dogañaj?

 

- Još se uvijek ne mogu snaći! Doñe čovjeku da poludi; kako

 

i zašto je do svega toga došlo?

 

- Moja je pamet odviše slaba da dokučim tu strašnu stvar.

 

Umorstvo grofa Mernaya nije ostavilo velikih posljedica. Neko

 

smo vrijeme razgovarali i razmišljali tko bi mogao biti ubojica,

 

a zatim smo na to zaboravili. Onu pergamenu i grožnju da će

 

ubiti devetoricu držali smo pustom domišljatošću kradljivaca

 

koji su Mernaya orobili. Ali ovo ubojstvo mora potresti i mene,

 

najhladnokrvnijega. Gotovo mi sustaje misao kada se sjetim

 

da sam ga sat prije vidio, da sam razgovarao s njim i da mi je

 

obećao da će se vratiti.

 

~ 116 ~

 

- Je li znao što ćete ga vi pitati i zašto ga pozivate na

 

odgovornost?

 

- Opazio sam da je bio vrlo uzbuñen i smeten. Govorio sam

 

tako da je morao shvatiti o čemu želim s njim razgovarati.

 

Rekao mi je: »Ako misliš da sam ti dužan kakav odgovor, a ti

 

pitaj!«

 

- Da nije nesretnik imao na prsima onu sivu pergamenu sa

 

strašnim zapisom, bio bih uvjeren da je njegova smrt Lidijina

 

osveta. Tada bi mi to bilo shvatljivo. No ovako ne mogu

 

naslutiti kome je što skrivio.

 

- Tako je on tajnu o Lidiji ponio u grob!

 

- Ako ga je voljela, mora se pojaviti kada čuje za njegovu

 

smrt. No sada mi recite, dragi prijatelju, što je sa čovjekom u

 

crnom plaštu o kojemu ste danas govorili?

 

- To je strašan doživljaj! - reče poručnik. - Već sam vam

 

davno htio o tome pričati, ali se nisam usudio, zato što o

 

svemu barunica ne bi smjela ništa znati.

 

- Opet barunica! Zašto da joj pričam takve stvari?

 

- Slušajte, onaj čas kad vam ispripovijedam što znam, stavio

 

sam na kocku svoj život. Vi ćete, uostalom, to i uvidjeti.

 

Zakleo sam se da ću šutjeti.

 

- Kome?

 

- To ne znam!

 

- Ne znate? To je neshvatljivo!

 

- Čujte, dakle! Jedne večeri pošao sam na šetnju i zalutao

 

negdje dolje u šumi. Umoran sam legao na travu da se

 

odmorim i dočekam jutro.

 

Stanka je prešutjela grofu doživljaje u podzemlju i kod Beate,

 

jer joj je barunica strogo naredila da o tome ne priča ni živoj

 

duši. Prešutjela je to tim lakše što dogañaj nije imao ništa

 

zajedničko sa susretom razbojnika. Morala je, meñutim, šutjeti

 

i zato što je s nepoznatom Beatom bila vezana i njena tajna da

 

samo služi kao baruničin nećak.

 

Ispripovijedala je Mešku kako su kraj nje dok je ležala u travi

 

prošli ljudi u tamnim mantijama, kako su je uhvatili i ponijeli u

 

neku podzemnu komoru; kako su već pripremili nož da ubiju

 

mladoga poručnika i kako ga je spasio neki čovjek u crnom

 

plaštu, simpatičnog glasa. No morao se zakleti da će šutjeti.

 

Meško je napregnuto slušao, upiljivši oči u svoga mladoga

 

prijatelja. Gutao je njegove riječi i snebivao se. Zatim se

 

udario tri puta po čelu, skočio sa stolca i počeo hodati po sobi.

 

Kada je poručnik završio pripovijest, Meško se zaustavi pred

 

njim i reče:

 

~ 117 ~

 

- I ja sam vidio čovjeka u crnoj mantiji! Meško ispriča što je

 

doživio u Makarovoj kući.

 

- Bože moj, tada se obratite Makaru, neka vam on pomogne

 

tražiti čovjeka u crnom plaštu!

 

- Ne, on mi ne može pomoći. Neću mu ništa kazati. Vi znate

 

što se sve meñu nama dogodilo. Okrivljujem Makara da je ubio

 

svoju suprugu, ali o tome ću vam pričati drugi put. Recite mi

 

sada, niste li nikada u društvu zamijetili glas sličan glasu

 

čovjeka u crnom plaštu?

 

- Ne, nikada! No pojava grofa Keglevića podsjećala me na

 

toga čovjeka.

 

- Nerazumljivo!

 

- Da nije Keglević bio u kakvoj tajnoj družbi, koja mu se

 

osvetila?

 

- Ne mogu to ni sa čime dovesti u sklad! Kakva družba, i

 

čemu bi se njemu osvećivala?

 

- Jedno vam nisam rekao - primijeti poručnik. - Onaj čovjek

 

u crnom plaštu u podzemnoj komori rekao je svojim

 

drugovima da moraju »poslati na drugi svijet« jednoga

 

velikaša. »Ja trebam njegov život, a vi ćete dobiti njegov

 

novac!« rekao je taj strašni čovjek.

 

- Jednoga velikaša na drugi svijet? To je rekao taj čovjek u

 

crnom plaštu? Pa to se odnosilo na Keglevića!

 

- Da, to je vjerojatno. Ali znate li, grofe, da sam isprvice

 

mislio kako se to odnosi na vas!

 

- Kako ste došli na tu misao?

 

- One noći kada ste mi pričali da vas je netko pozvao pismom

 

da ponesete u šumu bodež pomislio sam na to, i zato sam vas

 

molio da ne poñete.

 

Meško stade pred prijatelja i pogleda ga pronicavim

 

pogledom u oči. Uhvati ga zatim obim rukama i prodrma.

 

- Vi ste me silno molili da ostanem. Mislio sam da vam je

 

dosadno samome, a vi ste mi htjeli spasiti život! Koliko ste me

 

zaklinjali, spominjali ste mi, dapače, i barunicu, samo da me

 

zaustavite.

 

Meško je zašutio, pogledao ponovno prijatelja, privinuo ga k

 

sebi, potapšao po ramenu i rekao mu:

 

- Tvoja me naklonost, mladiću, dira! Ti si moj dobri, dragi,

 

pobratim! Ne, ti si mladi, mali moj brat! Meško privine

 

prijatelja k sebi i ponovno ga potapša po ramenu. To je bio

 

vrhunac osjećanja što ga je mogao izraziti, i u taj ga je čas

 

izrazio iskrenim toplim riječima što su prodirale iz dubine

 

njegova srca.

 

~ 118 ~

 

Stanka je zaboravila da je poručnik. Osjećala je blizinu

 

Meškovih grudi i njegove ruke na svome ramenu. Slušala je

 

njegove riječi i neko toplo čuvstvo provali nezadrživo. To

 

čuvstvo bijaše želja da položi glavu na njegova prsa i da se na

 

njima isplače; da mu se potuži, da mu prizna kako pod njenom

 

uniformom bije srce žene kojoj je drag njegov život. No osjeti

 

ujedno da se mora svladati, da je u baruničinoj službi i da bi

 

izgubila Meškovo prijateljstvo kada bi znao da nije muškarac,

 

da nije barun ni poručnik, već samo sirota grañanska djevojka

 

koju je unajmila lijepa Katarina Lehotska.

 

Djevojka se svlada, stisne usne i zapovijedi svome

 

siromašnom srcu da ne kuca tako jako, da se umiri i šuti kao

 

što mora i ona šutjeti, kao što mora pritajiti osjećaje i bol.

 

Stanku obuze vrtoglavica i zamalo je pala.

 

- Što ti je, prijatelju? - upita Meško zabrinuto.

 

- Zaboljela me glava! Taj strašan dogañaj odviše me

 

potresao.

 

- Sjedi i umiri se! Ti si već proživio strasnije dogañaje, ta

 

stajao si pred oštricom noža!

 

Stanka je šutjela i poluotvorenim očima gledala u Meška. Još

 

joj se uvijek maglilo pred očima.

 

- Ti si odvažno momče! - opet će grof.

 

- Ali danas sam pio pjenušavo vino, oprostite mi!

 

- Ništa ti ne opraštam, jer smo pobratimi! Tebi je, doduše,

 

jedva osamnaest, a ja sam prebrodio već dvadeset petu, no mi

 

smo ipak braća, i budeš li ikada u životu trebao prijatelja,

 

savjetnika ili brata, naći ćeš ga u meni.

 

- Zaista? To je obećanje? - upita Stanka, podigavši glavu s

 

naslona stolca.

 

- Ti mi obećavaš da me nećeš nikada odbaciti; pa ni onda

 

kad...

 

- Kad? Izreci dokraja!

 

- Kad ne bih bio poručnik, kad bih kojom nesrećom izgubio

 

čast, ime, plemstvo; kad bih ostao samo siromašan ljudski

 

stvor?

 

- Kada bi bio prosjak, i tada bih te zvao prijateljem! Ali zašto

 

me sve to pitaš tako neobičnim glasom? Zašto da izgubiš ime i

 

čast?

 

- Čovjek nikada nije siguran! Život je mušičav i prevrtljiv.

 

Neću vječno ostati kod barunice, moram se vratiti u

 

domovinu, a tko zna što me čeka.

 

- Barunica te neće pustiti od sebe. Ona i ne može ostati bez

 

muške glave koja je brani.

 

- Ima supruga koji je ljubi i kojega ona ljubi.

 

~ 119 ~

 

- Misliš li da ga zaista ljubi?

 

- Ona to kaže i ja joj vjerujem! On je vrijedan njezine ljubavi.

 

- A što bi se dogodilo da se ona zaljubi u drugoga?

 

- Muž bi ubio i nju i onoga koji bi mu oteo ženu.

 

- Prava se ljubav ne boji smrti!

 

Stanka zamalo izgubi dah.

 

- Ah, dragi moj, čovjek ti je kao Mjesec. U dvadeset osam

 

dana promijeni se četiri puta! No, razgovarat ćemo o tome

 

drugi put, danas imamo važnijih razgovora. Ono što sam ti

 

danas rekao, nemoj zaboraviti na taj strašni dan: Mi ostajemo

 

braća i pobratimi dok živimo! Ti si odvažna a ipak meka duša,

 

ti si tako dobar, tako čist u srcu, tako iskren i pošten da bez

 

tebe ne bih mogao živjeti. Dosada sam mislio da je novac,

 

dobro jelo, kapljica, zdravlje i žena ono što mi treba za život, a

 

sada vidim da mi je potrebna takoñer dobra i poštena duša,

 

kakva je tvoja. No, čuj, dolaze gosti, hajde da ih dočekamo!

 

SUDBONOSNI DRAGULJ

 

- Gle, vi ste ovdje, a vaša tetka već odavno sniva slatki san!

 

- reče gradski sudac poručniku kad je s Meškom izašao da

 

pozdravi goste.

 

- Tetku nisam ni vidio poslije onoga dogañaja!

 

- Bio sam tako sretan da je otpratim kući! Poručnik poñe da

 

se pozdravi s ostalim gostima, a Meško zapita suca strogo:

 

- Vi ste je otpratili?

 

- Da! Ja, grof Erdödy i njegova sestra. Nemate se pravo ljutiti

 

na mene, dragi Meško! Pitajte grofa Patačića imam li prava da

 

pratim barunicu ili nemam. Na mene je pala kocka! Šest

 

mjeseci uživam neograničeno pravo da osvajam lijepu

 

gospoñu, a ostali se moraju odstraniti.

 

- Znam, ali ja nisam bio prisutan kada se bacala kocka.

 

Mene, dakle, ne obavezuje!

 

- Ne ljutim se na vas! Vi mi zaista niste opasni!

 

- Hvala vam, dragi Žigroviću, za to ljubazno priznanje.

 

Za nekoliko trenutaka sjedoše svi k stolu.

 

Osim Patačića i suca bili su prisutni grof Erdödy stariji, barun

 

Makar, grof Ivan Oršić, barun Vojnić, protonotar Branjug, dva

 

gradska asesora i jedan plemić kojega je uveo gradski sudac i

 

zamolio Meška da mu oprosti što je poveo svoga dobrog

 

prijatelja Ivana plemenitog Klemenčića.

 

Bio je to čovjek visok, crnoputan, s dugim crnim brkovima,

 

ponositog držanja, jedan od onih plemića koji se osjećaju ravni

 

velikašima. Društvu nije bila ugodna Klemenčićeva prisutnost.

 

~ 120 ~

 

Nisu ga voljeli upravo zato što se usporeñivao s njima, ali nisu

 

mogli ni htjeli prosvjedovati.

 

Raspravljalo se o dogañaju kod Krvavog mosta.

 

- Kao što vidim, gospodo, radi se o nekoj organiziranoj uroti.

 

Najstrašnije je što ne znamo kakva je to urota, zašto i tko se

 

urotio protiv nas. No, u svakom slučaju radi se o uroti

 

uperenoj protiv velikaša - reče Patačić.

 

- Bojim se da se radi o osveti kmetova - reče gradski sudac.

 

- Dosada su napadali velikaše u pobunama, sada su počeli s

 

urotama.

 

Iznenada progovori Klemenčić:

 

- Što se kmetova tiče, visokoroñena gospodo, ne treba se

 

bojati! Živim meñu njima i znam kako su raspoloženi prema

 

velikašima. Ima, doduše, velikaša koje mrze, ali oni im pružaju

 

povoda. Većinom su prema vama, gospodo, drukčiji. Ako s

 

kmetom samo malo bolje postupate, lakše diše i mine ga

 

mržnja prema gospodi. Uostalom, i način kako je ubijen

 

Keglević dokazuje da se ne radi o kmetovima. Odakle njima

 

latinski napis? Odakle njima toliko rafiniranosti u organizaciji

 

umorstva?

 

- Uvjeren sam da su se s kmetovima urotili neki plemići! -

 

reče protonotar Branjug.

 

- Ako vi, gospodine Klemenčiću, imate kakvih sumnja,

 

molimo vas da nam to kažete.

 

- Ne, gospodo, plemić neće prljati ruke takvim poslom,

 

vjerujte mi! Žao mi je što gospodin protonotar ima tako loše

 

mišljenje o našem plemstvu. Čemu da se ono osvećuje?

 

Plemstvo ima svoja dobra, svoje povelje, svoj ugled, svoje

 

časti i prava. Možda gdjekoji mrzi pojedinoga velikaša, ali da bi

 

se radilo o općoj mržnji, dapače o uroti protiv devetorice

 

velikaša, ne to ne može biti! Ubojice morate tražiti drugdje, ne

 

meñu kmetovima i plemićima.

 

Meško izjavi da vjeruje Klemenčićevim riječima. Velikaši

 

odluče da povedu hajku na urotnike, a sudac obeća da će on i

 

gradski magistrat početi najstrožu istragu.

 

Razvio se živahan razgovor. Gosti su se razišli po sobama.

 

Stanko izañe na hodnik gdje su visjele velikaške surke i sablje.

 

Prolazeći hodnikom opazi da ispod surki na podu leži veliki

 

dragulj. Brzo se vrati u sobu, prišapne grofu Mešku da izañe i

 

pokaže mu što je našao.

 

- Gdje si danas vidio takve dragulje?

 

- Na baničinu vratu!

 

- Eto jednoga! Što to znači?

 

- Da lopov mora biti u mojoj kući!

 

~ 121 ~

 

- Jest, sigurno je meñu nama! Pripazi ovdje da tko ne pokupi

 

dragulj! Šeći gore-dolje hodnikom kao da ti nije dobro, kao da

 

si tobože zbog toga izašao, a ja ću udesiti ostalo.

 

Meško uñe u sobu. Gosti su još uvijek razgovarali o Kegleviću

 

i o modrom plaštu u koji je bio umotan.

 

- Samo to ne shvaćam - govorio je Patačić: umotali su ga u

 

onaj modri plašt u koji je bio umotan i nesretni grof Mernay.

 

Plašt je ukraden s njegova trupla.

 

- Sjećaš se da je plašt nestao u crkvi sv. Marka, i to nama

 

pred nosom! - podsjeti govornika Meško.

 

- Predlažem da i Keglevića odnesemo u crkvu sv. Marka i da

 

pazimo na leš. Stražarit ćemo s golim mačevima i da vidimo

 

hoće li plašt ponovno nestati.

 

- Dobro se sjećam - oglasi se protonotar - da smo vidjeli

 

plašt na odru. Tek što smo izašli i odmah se vratili, a plaštu

 

više nije bilo ni traga! Kao da se rasplinuo!

 

- Što je s onim bodežom? - upita Makar Meška.

 

- Da nema neke veze izmeñu toga bodeža i ovoga umorstva?

 

Možda su vas, dragi grofe, one večeri htjeli ubiti? Imate li još

 

uvijek bodež?

 

- Naravno, eno ga! - pokaže Meško stakleni ormar, zaključan

 

velikom bravom.

 

Svi pogledaše ormar. Kroz staklo se vidio bodež optočen

 

draguljima, zaboden u jastuk od crvenoga baršuna. Plemenitaš

 

Klemenčić pogleda bodež izbliza.

 

- Lijep je? - zapita barun Makar.

 

- To je bodež osobite vrsti.

 

Klemenčić površno odgovori nešto Makaru, poñe prema

 

Mešku i potiho mu reče:

 

- Grofe, kako da vam to kažem a da se ne uvrijedite, ali ovaj

 

bodež...

 

- Što je s njim? Recite samo, neću se uvrijediti.

 

- Bodež je moj!

 

Meško se trgne.

 

- Zaista? Odavno tražim vlasnika. Ja sam, naime, bodež

 

našao.

 

- U Zagorju?

 

- Ne, ovdje, u Zagrebu.

 

- Nevjerojatno! Kako je dospio ovamo? Jednoga dana

 

primijetio sam da je iz moje riznice oružja nestao bodež koji je

 

otac dobio na dar od same kraljice. Pogledajte držak, sitnim

 

biserima ispisana su početna slova imena kraljice Marije

 

Terezije.

 

- Tko vam je uzeo bodež?

 

~ 122 ~

 

- Ne znam!

 

- Zar bi lopov uzeo samo taj bodež? Sigurno imate i drugih

 

dragocjenosti.

 

- Već su me nekoliko puta okrali.

 

- Gospodine, čini mi se da vas poznajem odranije! Niste li vi

 

dolazili u roditeljsku kuću moga oca?

 

- Ne, nisam!

 

- Ali dobro poznajete sestru moga oca, Lidiju. Sada se

 

sjećam! Pričala mi je da vas poznaje iz djevojačkog doba.

 

Klemenčić ušuti, pogleda u zemlju i odvrati tiho:

 

- Da, poznavao sam je!

 

- Samo poznavali? Možda ste je poznavali bolje nego drugi?

 

- Čini se da vi znate.

 

- Da, znam sve!

 

- Mnogo niste mogli saznati. Volio sam je, ali nesretna

 

sudbina...

 

- Ostavimo sudbinu, dragi gospodine. Želio bih s vama o

 

tome razgovarati.

 

- Izvolite, spreman sam!

 

- Najprije mi recite gdje je sada Lidija?

 

- Gdje je? To zaista ne znam!

 

- Mislim da vi to vrlo dobro znate! Kada ste priznali da je ovaj

 

bodež vaš i da ste voljeli Lidiju, mogli biste priznati i to gdje je

 

ona sada. Ja, naime, znam tko je one noći bio kod nje, tko je

 

izgubio bodež i tko je čovjek koji je prevario Lidiju.

 

- Vi znate toga čovjeka? Recite mi njegovo ime i ja ću mu

 

suditi!

 

- Ne, dragi gospodine, ja ću mu suditi! - reče Meško, i

 

pomisli: »Ovaj se umije izvrsno pretvarati!« Zatim se brzo

 

okrene k ostalima i reče:

 

- Ne biste li, gospodo, pošli malo u vrt? Zora se bijeli, u vrtu

 

je svjež zrak i prekrasno je.

 

- Hajdemo!

 

Gosti izañoše u hodnik. Svjetiljke na zidu još su uvijek

 

gorjele, a poručnik je šetao gore-dolje.

 

- Što radiš ovdje, Stanko? - upita Meško tobože začuñeno.

 

- Pozlilo mi je pa šećem!

 

- Gle, a što je to? - upita barun Makar, opazivši na podu pod

 

velikaškim surkama ogroman zeleni dragulj.

 

»To mi je uspjelo! Ovaj ima dobre oči«, pomisli Meško.

 

- Nije li to baničin dragulj?

 

- Pogledajte, gospodine! - upozori Meško gradskoga suca. -

 

Vi znate o čemu se radi, izvolite odmah pretražiti cijelu kuću,

 

pa i nas!

 

~ 123 ~

 

- To je nečuveno! - uzrujano će Patačić. - Valjda nas nećeš

 

dati pretraživati kao lopove?

 

- Oprosti, dragi Francek, sudac neka pretraži i mene i tebe, i

 

sve nas redom, zatim cijelu moju kuću. Da gospoda budu

 

upućena o čemu se radi, reći ću vam što se dogodilo. Grof

 

Majlath rekao nam je da su mu iz dvora ukrali baničine

 

dragulje, a sada, eto, jedan leži u mojoj kući. Zato nas neka

 

sudac pretraži!

 

- Da - odvrati Makar - to se mora učiniti!

 

- U redu - prihvati Patačić - ali molim gospodu da se to ne

 

sazna, bilo bi nam na sramotu! Meñu gostima nastade duboka

 

šutnja. Svatko je upro pogled u svoga druga, kao da se

 

meñusobno pitaju: Valjda nisi ti? Sudac je vrlo ozbiljno shvatio

 

svoju zadaću da pregleda tako ugledne goste. Zauzeo je

 

ozbiljnu pozu, pogledao svakoga redom, kao da ne zna koga bi

 

najprije pregledao.

 

- Počnite od domaćina! - reče Meško. Sudac mu otkopča

 

surku i izvrne džepove. Pri tom je Meško zbijao šale, ali je

 

ujedno budno pazio na goste da koji od njih ne sakrije

 

dragulje.

 

- E, dragi Francek - reče Meško Patačiću - sad je red na tebi!

 

Vidiš, ja sam prednjačio dobrim primjerom.

 

- Tražite, ali molim oprezno, ja sam škakljiv! Velikaši su

 

zbijali šale da bi prikrili uzbuñenost s kojom su očekivali što će

 

otkriti pretraživanje.

 

Sudac poslije Patačića pregleda redom gradske asesore,

 

zatim Makara. Tada poñe prema Klemenčiću.

 

- Izvolite! - reče Klemenčić uljudno i podigne ruke.

 

Sudac otvori kaput, posegnu u džep surke, povuče ruku i

 

podigne niz dragulja.

 

Velikaši su bili zapanjeni i zagledali su se u Klemenčića. On je

 

takoñer zurio u dragulje.

 

- Sramota! - vikne barun Vojnić.

 

- I taj se čovjek usudio doći meñu nas!

 

- Oprostite, gospodo - reče sudac žalosnim glasom - ja sam

 

kriv! Ja sam ga doveo ovamo. Bio mi je godinama prijatelj.

 

- Mogli biste paziti s kime prijateljujete! - plane Meško.

 

- Gospodo, molim da se dozvoli da i ja nešto kažem - javi se

 

Klemenčić.

 

- Šutite, vi ovdje više nemate što reći!

 

- Imam pravo da govorim! - vikne Klemenčić.

 

- Okrivili ste me i moram se opravdati!

 

- Opravdati? Zar ćete priseći da dragulji nisu u vašem džepu?

 

~ 124 ~

 

- Maločas je branio plemstvo naduvenim riječima - bjesnio je

 

Oršić. - Ja ponovno kažem da ste svemu krivi vi, plemići! Ne

 

kažem da su svi takvi, ali vi ste sigurno jedan od onih što su

 

podigli na nas ruku.

 

- Možda je on i skovao urotu?

 

- Pogledajte ga kako se samo drži mirno i napuhano, kao da

 

se ništa nije dogodilo. Tako se može pretvarati samo pravi

 

zločinac.

 

- Sramota za cijelo plemstvo! Pred sud s njime!

 

- Neka se jednom zna tko su ti šljivari što se usporeñuju s

 

nama! Neka kraljica zna kome je dala tolika prava! Eno, i u

 

Banskom vijeću sjede dva plemića, dok ta mjesta pripadaju

 

nama velikašima.

 

- Molim, gospodo, dozvolite mi riječ opravdanja! - reče

 

ponovno Klemenčić tako da je cijeli hodnik zadrhtao od

 

njegova glasa.

 

- Ni riječi! - viknu prisutni.

 

Stara mržnja protiv ponositog plemića provalila je u taj čas

 

tako da se činilo kako će ga velikaši napasti. No Klemenčić je

 

stajao i gledao u njih izazovno mirno.

 

Kada je Meško Klemenčiću doviknuo da ne može govoriti, on

 

poviče iz svega grla:

 

- Gospodo velikaši, neću se braniti!

 

- To vam ne bismo ni savjetovali!

 

- Dozvolite da vam nešto objasnim!

 

- Kako ste ukrali dragulje?

 

- Nisam ih ukrao! Iznenañen sam kako su dospjeli u moj

 

džep!

 

- Siromah! - viknuše velikaši smijući se ironično.

 

- Dajem vam plemićku riječ da nisam ukrao ove dragulje!

 

Mogao bih priseći da mi ih je podmetnula neka zločinačka

 

ruka!

 

- A-a! On sumnjiči? - uzvrpoljiše se velikaši.

 

- To je kleveta! Nikoga nisam okrivio, ali ponovno kažem da

 

su mi dragulji podmetnuti!

 

- Tako se izgovaraju svi kod kojih se nañe ukradeni predmet

 

- reče protonotar Branjug.

 

- Ta vam obrana neće koristiti!

 

- To je urota, gospodo, koju ste zasnovali protiv mene! -

 

poviče Klemenčić.

 

- Ali ja se ne dam zastrašiti! Imam za sobom poštenu

 

prošlost, pred sobom pravednost suda, zakona i kraljice!

 

- Usuñuje se pozivati na kraljicu? Kolike li drskosti!

 

~ 125 ~

 

- Molim vas, gospodine - mirno će i svečano sudac Žigrović -

 

ne spominjite kraljičino ime! Pouzdajte se u pravdu suda, to je

 

najbolje što vam mogu savjetovati.

 

- Jest, pouzdat ću se u sud! Ali prije svega molim gospodi na

 

suca jedno: Kada je već pretražio nekoliko velikaša i mene,

 

molim ga neka poñe redom u dvorove one gospode koja su

 

ovdje i neka pretraži njihove kuće, da vidimo neće li se naći i

 

preostali dio nakita.

 

Bura bijesa obori se na Klemenčića. Velikaši i gradski asesori

 

navališe na nj tako da ih je sudac morao zaustaviti da ne doñe

 

do krvi.

 

- Bezobrazna huljo! On sumnjiči!

 

- Sumnjičim samo jednoga, onoga koji je ukrao dragulje i

 

podmetnuo ih meni!

 

- Koga, govorite, koga?

 

- To je nečuveno! - reče sudac.

 

- Neka kaže na koga misli! Tko je taj?

 

- Jeste li pomislili na to da morate dokazati tvrdnju, ili će vas

 

osuditi zbog potvore? - upita sudac.

 

- Jest, znam! Dokazat ću tvrdnju ili ću si prosvirati kroz glavu

 

tane!

 

Svi ušutješe. Te riječi kao da su neobično djelovale. Sudac

 

prihvati zgodu i reče:

 

- A sada molim gospodina Klemenčića da mi preda svoju

 

sablju i oružje što ga ima uza se, te da poñe za mnom.

 

- Kamo? - upita plemić.

 

- U zatvor!

 

Klemenčić skupi crne obrve kao da nešto razmišlja, zatim

 

reče:

 

- Pokoravam se zakonu, jer znam da će pravedno suditi!

 

- Gospodine suče - zamoli Meško - ne biste li dozvoli li da s

 

vašim uhapšenikom prije no što ga odvedete progovorim

 

nekoliko riječi u četiri oka? Radi se o mojim obiteljskim

 

stvarima, s kojima je gospodin bio svojedobno u vrlo uskoj

 

vezi.

 

- Izvolite, ali odgovarate za njega ako pobjegne.

 

- Prihvaćam odgovornost! - odvrati Meško, otvori jedna vrata

 

i reče Klemenčiću:

 

- Molim, uñite! Plemić uñe u sobu. Za njim domaćin. Meško

 

priñe pisaćem stolu, otvori ladicu, izvadi pismo i pokaže ga.

 

- Poznajete li ovo pismo?

 

- Ne, gospodine!

 

- Pročitajte ga!

 

Klemenčić brzo pročita pismo i upre u Meška upitni pogled.

 

~ 126 ~

 

- Netko od vas traži da donesete onaj moj bodež u šumu, i

 

da ga zabodete u stablo!

 

- Da! Tada se dogodilo da su mi ustrijelili slugu a mene su

 

ranili. Netko me htio domamiti u šumu i ustrijeliti!

 

- Zašto?

 

- Govorite kao da ne znate! Gospodine, što se dogodilo one

 

noći u prizemlju ove kuće s Lidijom?

 

- S Lidijom se nešto dogodilo? Kada je bila kod vas?

 

Meško osine Klemenčića bijesnim pogledom i odvrati:

 

- Izvrgavate me ruglu! Kada se pokazujete tako nevještim,

 

podsjetit ću vas na taj dogañaj. Onaj čovjek koji je izgubio

 

bodež, naime vaš bodež, provalio je u prizemlje moje kuće

 

upravo kad je dolje spavala Lidija. Ona je u tome čovjeku

 

prepoznala svoga zavodnika.

 

Klemenčić se uhvati za stolac. Mešku se činilo kao da će taj

 

snažan čovjek klonuti na zemlju. Ironično se nasmije i nastavi:

 

- Ona ga je prepoznala! Stajao je pred njom s bodežom u

 

ruci, a zatim je pobjegao. Putem je izgubio bodež! Eto, sada

 

znate kako sam došao do njega!

 

- Ali tko je bio taj čovjek? Tko?

 

- Zacijelo vlasnik bodeža!

 

- Ja? Gospodine, to je u nebo vapijuća potvora!

 

- Uvjeren sam da ste vi njen zavodnik!

 

- Ne, ja to nisam, niti sam ikada znao tko je čovjek koji je

 

zaveo mladu djevojku i ostavio je.

 

- Vi, naravno, nećete priznati! To je i shvatljivo, budući da se

 

ne radi samo o zavoñenju nego i o provali u moj stan i moj

 

ormar, odakle su mi ukradene dragocjenosti.

 

- Vidim, da je uzaludna svaka obrana!

 

- Najbolje je, dakle, da sve priznate!

 

- Nemam što priznati! Stojim pred vama uzdignuta čela, jer

 

se ničega ne bojim! Niti sam zavodnik, niti sam kradljivac! Da

 

sam izgubio bodež ne bih priznao da je moj! Meško se načas

 

smete. Ta ga okolnost razoruža.

 

- Dragi gospodine Klemenčiću, sve se na svijetu može

 

dogoditi. Ali, vidite, provala kod mene, kraña kod Majlatha,

 

dragulji u vašem džepu; bodež, Lidija, vaša ljubav, sve je to

 

tako bjelodano! Cijeli svijet zna da ste vi nekoć bili siromašan

 

zagorski šljivar, a danas imate dvorac.

 

- Koji sam privredio radom!

 

- Ah, radom! Danas nitko ništa ne radi! No, čujte moj

 

prijedlog. Vama ionako nema pomoći, bit ćete strašno osuñeni.

 

Zamislite kako se kažnjava kraña, provala i zavoñenje.

 

Slušajte me: shvaćam vaše stanje, zato priznajte sve o Lidiji!

 

~ 127 ~

 

Recite mi gdje je, a ja ću vam pružiti priliku da izbjegnete

 

sramoti i kazni. Kada mi sve ispričate, dat ću vam pištolj da se

 

ustrijelite. Zadajem vam riječ! Klemenčić podigne glavu i

 

strogo pogleda Meška.

 

- Život mi zaista nije odviše drag, jer sam mnogo propatio.

 

Da mi dušu tereti sve to čime me okrivljujete, ne bi mi

 

preostalo drugo nego da prihvatim vašu ponudu. No kad nije

 

tako, zahvaljujem!

 

»Kukavica!« pomisli Meško. »Nema odvažnosti da se ubije! Ili

 

možda ima ortaka i nada se da će ga spasiti?«

 

- Ne pristajete na ponudu? Dozvolite da vas predam sudu.

 

Meško otvori vrata. U hodniku su još uvijek stajali velikaši,

 

asesori i gradski sudac.

 

Klemenčić položi sablju u sučeve ruke i poñe s njim. U

 

tamnicu su ga otpratili asesori i velikaši.

 

STRAŽA KOD ODRA

 

Keglevićevo tijelo postavljeno je na odar u sakristiji, kraj

 

velikoga staroga tornja što se priklonio crkvenoj zgradi. Oko

 

mrtvaca stražarili su s golim mačevima Meško, Patačić, Oršić i

 

Stjepan Erdödy. Odlučili su da ostanu kraj odra do jutra.

 

Prisegli su da mrtvaca neće ni trenutka ostaviti na samu.

 

Htjeli su silom ili milom otkriti tajnu što se sakrivala iza toga

 

umorstva.

 

Oko šest sati poslije podne doñe u crkvu barun Vojnić s još

 

jednim gospodinom.

 

- Što je novo? - upita Meško baruna, uvjeren da je donio

 

neku novost.

 

- Ovo je upravitelj Keglevićevih imanja - reče Vojnić.

 

- Neka vam priča on!

 

- Prije osam dana naručio je grof da mu dadem deset tisuća

 

forinti. Rekoh mu kako nije dobra prigoda da saberem tolik

 

novac, budući da nije dobra proña. On mi odvrati: »Novac

 

trebam za osam dana, makar prodali moj dvor u Zagorju!«

 

Osmi dan bio je jučer. Kada je započela svečanost za tvorio se

 

u svoju sobu i neprestano šetao gore-dolje. Čudio sam se što

 

je tako nemiran. Ušao sam napokon da vidim što radi. Tada mi

 

je rekao: »Odlazim na nekoliko tjedana u svoj lovački dvorac u

 

Maceljsku goru, molim vas da ne dolazite onamo, niti koga

 

šaljite k meni!« Dao sam mu novac. Ostao je u sobi do kasne

 

večeri. Tek kada je u dvoru minula večera pošao je na

 

svečanost.

 

- Vidjeli ste ga kad je odlazio? - upita Oršić.

 

~ 128 ~

 

- Jest! Bio je od uzbuñenja sasvim crven i nekoliko se puta

 

vratio. Zaboravio je neke sitnice. Nikada ga nisam vidio tako

 

uzrujanoga.

 

- Sada pitajte upravitelja gdje je novac? - ponukao je

 

prisutne Oršić.

 

- Nestao je! Kod grofa nije nañen ni novčić!

 

- Šta-a? - začude se velikaši. - Novac je nestao?

 

- Nigdje ga ne možemo naći! - reče upravitelj.

 

- Možda ih nije ni imao uza se?

 

- Znam sasvim sigurno da je novac ponio!

 

- Nema druge - reče Erdödy - netko ga je ubio i orobio!

 

- Trebalo je jučer bolje pregledati Klemenčića! Tko zna nije li

 

on...

 

- On u svakom slučaju izgleda kao pravi zločinac!

 

- I pokojni Mernay bio je okraden!

 

- Mislim da se radi o organiziranoj družbi koja krade, robi i

 

ubija, a ona grožnja o devetorici izmišljena je samo zbog

 

zavaravanja - reče Patačić.

 

Svršivši razgovor izañu gospoda iz sakristije u crkvu, gdje su

 

ostavili na straži baruna Kukmicu.

 

- Gdje je Kukmica?

 

- Valjda nije kukavno pobjegao?

 

- Kukmica, gdje si? - zovne Meško.

 

- Ovdje sam! - odvrati tih i drhtav glas.

 

Svi su se okrenuli prema kutu. Iza stolaca na kojima su prije

 

sjedili bilo je neko klupko umotano u crnu tkaninu. Meško

 

priñe bliže, opipa klupko i osjeti u njemu čovjeka.

 

- Što je to, zar je poludio?

 

Stadoše odmatati crnu tkaninu. Iz nje izmili Kukmičino glupo

 

široko lice, ćelava glava, a na vrhu čela nakostriješio se

 

čuperak. Klečao je i s užasom upiljio oči u svoje drugove.

 

- Koji ti je bijes? - upita ga Vojnić.

 

- Zar si poludio? Što si radio? Odakle ti ta crna tkanina?

 

Zašto si se umotao?

 

- Grozno, strašno - promuca barun.

 

- Iza mrtvaca nešto se pojavilo!

 

- Što? Buncaš?

 

- Ne buncam! Netko kao da je lebdio u zraku! Kleknuo sam i

 

počeo moliti. Najednom mi bude pred očima crno. Osjetio sam

 

da me netko prekrio. Tada me nešto zamotalo i bacilo u kut.

 

Čuo sam šušanj i glasove, a ja kao da sam nekamo tonuo.

 

Meško se nasmije pripovijesti prestrašenoga Kukmice, no

 

toga trenutka ponovno postade ozbiljan. Okrenuo se k odru i

 

skočio viknuvši:

 

~ 129 ~

 

- Gospodo, nestao je modri plašt! Velikaši priñu bliže. Modri

 

plašt je zaista nestao.

 

- Tri križa! - kliknuše.

 

Tri križa bila su nacrtana ugljenom.

 

- Gospodo, ne radi se o običnim razbojnicima! - reče Meško.

 

- To uopće nisu razbojnici! To je nešto još opasnije!

 

- Meni je kao da su mi navijestili smrtnu osudu! - reče Vojnić.

 

U sakristiju doñe crkvenjak i pozove gospodu k župniku.

 

Velikaši izañu. U župnom stanu dočeka ih župnik i otac

 

Anzelmo. Župnik zamoli gospodu da mrtvaca otpreme kući,

 

budući da biskupu nije drago da čovjek koji je ubijen leži u

 

svetištu. U Božjem hramu mogu ležati samo ljudi posve čisti i

 

neporočni.

 

- A što možete prigovoriti Keglevićevu životu? - upita Patačić.

 

- Da je živio besprijekorno, ne bi ga sigurno nitko dirao! Očito

 

je bio upleten u nešto nepošteno - reče župnik.

 

- Govorite s mržnjom! - primijeti Vojnić.

 

- Ne, gospodo, govorim pravedno!

 

- Vi odobravate to umorstvo?

 

- Prečasni gospodin župnik želi samo podsjetiti kako je grof

 

morao negdje nekome nešto skriviti - nadoveže otac Anzelmo.

 

- Ne! - odgovori Meško. - On nije ništa više ni manje

 

sagriješio nego vi!

 

- Vaša milost neka ne vrijeña moj sveti život! - reče Anzelmo

 

mirno, držeći ruke u rukavima i prislonivši ih na prsa.

 

- Znamo mi kako se živi kod pavlina.

 

- Otkada je otac Antonije otišao, naš je samostan ponovno

 

posvećeno mjesto.

 

- A gdje je vaš prijatelj Antonije? Kamo je otišao? Zaista je

 

čudnovato da nam nijednom riječju ne javlja gdje je.

 

- Ne javlja se, jer to ne može učiniti! Papa ga je zbog

 

razvratnog života osudio da dvije godine boravi u rimskom

 

samostanu, da posti i moli, i tako će odsada naš samostan

 

opet biti samostan a ne krčma.

 

- Oho! Vi nas kanite vrijeñati? I mi smo bili u toj krčmi!

 

- Ubuduće nećete imati prilike! Želim živjeti sveto i pobožno,

 

a pijanke su mi odvratne.

 

- Nemojte, oče Anzelmo! Naš narod kaže: »Tko ne pije, taj je

 

opake ćudi!« - nasmije se Meško.

 

- A tko će biti gvardijan? - upita Kukmica.

 

- Otac Anzelmo - odgovori župnik.

 

- Vi, oče Anzelmo? To je zlo za nas! - reče Meško.

 

~ 130 ~

 

- Vi ste Talijan kojega su ovamo poslali jezuiti da pavline

 

obrati u njihov red i da spasi velikaše iz ruku boga Vinolozića,

 

ali nećete uspjeti!

 

- Gospodine grofe, uspjet ću! - odvrati Anzelmo.

 

- Eno vam baruna Makara! Nije li se on okanio pića i

 

razvratnog života? I to samo našim uplivom, jer smo ga mi

 

odgojili!

 

- Da, to se zaista opaža da je odgojen u jezuitskom kolegiju -

 

nasmije se značajno Meško.

 

- Pijanke nisu najljepša stvar, ali su uvijek poštenije nego

 

licemjerna pobožnost.

 

- Vi sumnjate u naš sveti život?

 

- Dragi moj prečasni oče, vi imate zaista odviše lijepo tijelo i

 

odviše vruću krv da bismo vam vjerovali da ste sveti Alojzije,

 

premda izgledate sveto kao on!

 

- Nema vam pomoći, dragi Anzelmo - doda Patačić - mi

 

zaista ne vjerujemo u vašu svetost! Ne saslušavši odgovor

 

novoga gvardijana oproste se velikaši i prihvate Patačićev

 

poziv da vinom omame neugodno i teško čuvstvo što ih je

 

obuzelo pri pomisli da ih već sutra može ubiti neka

 

tajanstvena, nepoznata ruka.

 

Kad su prispjeli na Margaretski trg, gdje je bila palača grofa

 

Patačića, opaze skupinu ljudi kako glasno razgovaraju. Iz mase

 

je stršio uvis neki bijeli stup, koji se uvijek kitio na dan

 

Margarete.

 

Sve gradske djevojke dolazile bi onamo i rano u zoru, prije

 

izlaska sunca, okitile bi taj stup cvijećem i vijencima, a svaka

 

je na nj objesila i svoj rubac. Ako bi zakasnila, bio je to znak

 

da se neće udati. Oko toga stupa okupili se ljudi i raspravljali.

 

Pred njima su na bijelom stupu bila ugljenom označena tri

 

velika crna križa.

 

- Pogledajte samo te križeve! - vikne Matijak velikašima. - Vi

 

ste nam donijeli to prokletstvo, samo vi!

 

Narod se uzbunio i prijeteći gledao u velikaše, dok su neki

 

klečeći molili u strahu pred nečim nepoznatim i moćnim. Meško

 

je razabrao da su ljudi razdraženi, pa zato priñe k Matijaku.

 

- Ali, prijatelju, prokletstvo se nije svalilo na vas, nego na

 

nas! Eto, nas ubijaju i nama prijete, a ne vama!

 

- Ovaj stup bio je dosada posvećen. To je stup naših

 

djevojaka, a sada, eto, oskvrnuše ga vještice!

 

Meško uputi latinski velikaše da umiruju purgare, a poručnika

 

Stanka, za kojega se nitko od ljudi nije brinuo, pošalje po

 

gradskoga suca. Purgari su vikali na velikaše i predbacivali im

 

nesreću, dok im je Meško odgovarao da ih umiri i da spriječi

 

~ 131 ~

 

sukob. U najopasnijem trenutku doñe gradski sudac, i već

 

izdaleka poviče:

 

- Mir, ljudi! Što vičete? Nije li doba da poñete svojim

 

kućama? Lotršćak je već pozvao čestite ljude na počinak!

 

Nitko se nije usudio protusloviti sucu. Svi zamuknu i bijesnim

 

pogledima otprate velikaše koji su sa sucem ulazili u

 

Patačićevu kuću.

 

- Rado bih znao samo to, zašto su ucrtana upravo tri križa?

 

Zašto nije jedan, dva ili devet? Upravo tri! - reče sudac.

 

- Što će biti ako se ta inkvizicija s križevima nastavi? - upita

 

Patačić.

 

- Nastavit će se, na to budite pripravni!

 

- Kako vi to znate?

 

- Danas sam saslušavao Klemenčića i on mi je rekao: »Neka

 

velikaši paze što rade sa mnom! Moglo bi ih stići još više

 

križeva, koje neće tako lako nositi.«

 

- Što? Klemenčić? On nam se prijeti?

 

- Uza sve to što sjedi u tamnici?

 

- Gospodo - reče Oršić - taj nam je čovjek poručio da ćemo

 

nositi još veće križeve! Ta je grožnja najočitije priznanje!

 

Pazite, dakle! On leži u tamnici, a u crkvi i na Margaretskom

 

stupu našli smo znak triju križeva. To je očita zavjera,

 

bjelodana zavjera! To je djelo neke opasne družbe koja se

 

zaklela da će nas iskorijeniti! Vi znate kako se Klemenčić

 

grozio velikašima i što je sve radio meñu kmetovima dok ih je

 

bunio protiv nas. Sada ga imamo u ruci, moramo ga prisiliti da

 

sve prizna; ako ne milom, a onda silom.

 

- Tako je! - odvrati sudac. - Dat ću ga na mučila!

 

- Ne, to je nasilje! - usprotivio se Meško.

 

- Sudit ćemo ga najstrože! - reče sudac. - Vi ćete, gospodo,

 

dobiti zadovoljštinu, evo moje sudačke riječi!

 

U TAMNICI

 

Poslije Keglevićeva sprovoda sastali su se velikaši kod

 

gradskoga suca da ga pitaju što znači da purgari nisu došli u

 

pogrebnu povorku. Nije došao ni jedan jedini. Na ulicama su se

 

viñale samo sluge, talijanski prodavači i služavke. Inače kao da

 

je sve izumrlo. Sudac je upozorio gospodu da to ne sluti na

 

dobro. Velikaši su otišli. Ostali su samo Meško i barun Makar.

 

Baruna je sudac pozvao na objed, a Meško reče Žigroviću da

 

ima s njime važan razgovor koji, meñutim, može čuti i Makar.

 

- Želim podnijeti prijavu protiv Klemenčića!

 

- Vi? Protiv Klemenčića? Što govorite? - iznenadi se sudac.

 

~ 132 ~

 

- Da! Radi se o obiteljskoj stvari.

 

Meško ispriča sve što je razgovarao s Klemenčićem kad je

 

priznao da je bodež njegov i da je volio Lidiju. Ispripovijedao

 

je takoñer dogañaj one noći s provalnikom i Lidijin bijeg.

 

- Nečuveno, nevjerojatno! - klicao je sudac sasvim

 

usplahiren.

 

Kad je Meško rekao da je Lidija nestala i da ju je odveo

 

Klemenčić, Makar skoči, pograbi grofa za ruku i poviče:

 

- On je odveo Lidiju?

 

- Da, u to sam uvjeren!

 

- Zašto mi niste mogli reći gdje je? Znajte da ću je tražiti!

 

Naći ću je živu ili mrtvu!

 

- Zašto vas tako dira njezina sudbina? - začudi se sudac.

 

- Ona je jedina žena koja je u meni pobudila osjećaje.

 

Zbog nje bih pošao k papi da razriješi moj brak i uzeo bih je

 

za ženu.

 

- Što bi na to kazali jezuiti? - zajedljivo će Meško.

 

- Oni me samo prisvajaju zato što sam pobožan. Ne, dragi

 

grofe, nemojte se smješkati! Onoga dana kada sam stradao i

 

oženio se, postao sam pobožan i molim Boga da me oslobodi

 

žena, jer su one krive svemu zlu. Ali Lidija je anñeo! Ako je

 

Klemenčić doista učinio to što vi kažete, tada za nj nema

 

dovoljno velike kazne.

 

- Ne mogu se zakleti da je on krivac, ali zar nije sve dovoljno

 

jasno?

 

- Grozno, užasno! - zgražao se Makar lomeći ruke od

 

uzbuñenja. - Jest, ja ću je tražiti! To će odsada biti moja

 

životna zadaća. Učinit ću sve, pa makar se morao preodjenuti

 

u kmeta i poći u službu u Klemenčićev dvorac. Moram saznati

 

gdje je sakrio Lidiju!

 

- Samo ako je nju moguće pronaći? - upadne Meško.

 

- Što želite time reći?

 

- Ako ju je ubio?

 

Sudac i Makar zanijeme. Na licu im se odražavala

 

zabrinutost.

 

- To bi bilo grozno! - reče nakon kratke šutnje sudac.

 

- Bila živa ili mrtva, ja ću je naći! - klikne Makar i lupi rukom

 

o stol.

 

Meško još nikada nije vidio baruna tako uzrujanoga. Sudac

 

pozove Meška da poñe s njim u sudnicu, gdje će Klemenčića

 

odmah saslušati. Meško nagovori suca da iznenade Klemenčića

 

i upute se zajedno u općinski zatvor.

 

- Gospodine Klemenčiću! - pozove sudac.

 

Plemić se uspravi i sjedne na slamnjaču.

 

~ 133 ~

 

- Dolazim ovamo da zatražim od vas istinite odgovore!

 

- Rekao sam već sve što sam imao reći - odvrati Klemenčić. -

 

Molim da me pustite na slobodu.

 

- Znam da biste vi htjeli na slobodu, ali ne vjerujem da ćete

 

uskoro ugledati sunčano svjetlo.

 

- Nije dobro da tako naglite, gospodine suče! Moglo bi vam

 

se to osvetiti.

 

- Kako to mislite?

 

- Što mislim, to vam zaista neću kazati! Za vas će najbolje

 

biti, ako vam to prešutim.

 

- Pozivam vas da ustanete i da sa mnom razgovarate kao što

 

dolikuje! Klemenčić ustane, gurne ruke u džepove i okrene se

 

k sucu.

 

- Uvijek se pokoravam zakonu. Izvolite pitati!

 

- Pitamo vas gdje je Lidija Meško?

 

- To bih ja radije znao nego li vi!

 

- Vi ste je oteli i potajice odveli iz Meškove kuće.

 

- Lidiju nisam mogao odvesti, jer nisam ni znao da je u

 

dvoru, a niti sam je vidio poslije onoga dana kada mi je u lovu

 

okrenula leña i odbila moju prošnju.

 

- Vi ste se, dakle, s njom sastali u lovu kod njezinog oca? -

 

upita Meško. - Bili ste pozvani u lov?

 

- Nisam!

 

- Gospodine, vi ste bili pozvani u lov k mojem roñaku, a tada

 

ste udvarali njegovoj kćeri.

 

- Da, pozivali su me u dvor, ali samo neko vrijeme. Kada je

 

išla u lov Lidija, stari Meško me nije više pozivao, budući da je

 

meñu nama izbio spor.

 

- Tako - umiješa se sudac - vi ste s njime bili u svañi?

 

- Da, i zbog toga je nastala meñu nama mržnja.

 

- Kako je nastala ta mržnja? - upita sudac.

 

- To je obiteljska stvar i ne spada ovamo.

 

- U ime zakona pozivam vas da mi ispričate istinu!

 

- Gospodine suče, to vam ne mogu kazati. Radi se o časti

 

jedne žene i želim je zaštititi.

 

Meško plane i poviče:

 

- Jest, to je čast moje tetke! Izvolite samo otvoreno sve

 

kazati gospodinu sucu! Ja sam mu povjerio sve, neka te stvari

 

izañu na čistac. Neka se zna da je žena o časti koje se radi

 

moja tetka Lidija. Jest, radi se o časti moje tetke, koju ste vi

 

zaveli i ostavili! Eto, neka se znade!

 

- Ne, gospodine, niti sam je zaveo niti ostavio! Ja sam je

 

volio, i to bijaše sva nesreća moga života. Ona me odbila.

 

Žena zbog koje sam se zavadio s vašim djedom nije bila Lidija.

 

~ 134 ~

 

- Gdje ste je sakrili? - upita sudac.

 

- Sakrio? Zašto?

 

- Da vas ne preda u ruke pravde i zakona! Da je sada ovdje,

 

mogla bi vam dokazati sve što ste učinili.

 

- Kad bi bar progovorila njezina usta, bio bih spašen!

 

- A zašto ne progovore? - reče sudac.

 

- Ne znam! Možda ne zna što se dogodilo sa mnom, a možda

 

neće založiti svoju riječ za plemića.

 

- Ne, već zato što ste je vi ubili! - zagrmi sudac.

 

Klemenčić poskoči prema sucu i iskolači na nj velike crne oči.

 

Sagnuo se k mnogo nižem sugovorniku i povikao:

 

- Urotili ste se protiv mene! Želite me uništiti! Zašto? Čime

 

sam se ogriješio protiv zakona, vjere, ljudi ili vas? Što sam

 

vam učinio, što hoćete od mene?

 

- Da priznate svoje zločine! Vi ste svoj imetak stekli krañom i

 

provalama, organizirali ste hajdučku četu protiv velikaša koja

 

ubija i robi; vi crtate po gradu crne križeve! Vi biste možda ta

 

razbojstva prikazali kao da se radi o dusima! Priznajte da ste

 

oteli Lidiju! Ona je vidjela one noći vaše lice i zna da ste voña

 

razbojničke čete! Priznajte! Vi ste ubili Lidiju!

 

- Što govorite o Lidiji? Zar ona više nije živa?

 

Sudac pogleda plemiću u oči i reče:

 

- Ne! Ona je ubijena! Klemenčić se uspravi kao da ga je

 

pogodio hitac. Nekoliko trenutaka stajao je kao okamenjen,

 

zatim okrene leña sucu i Mešku i pokrije rukama lice.

 

- Neće me smesti vaše pretvaranje, gospodine! - reče sudac.

 

- Izvolite odgovarati na moja pitanja!

 

- Od ovoga časa ne odgovaram ni na što! - odvrati

 

Klemenčić.

 

- Činite sa mnom što hoćete! Sudac postavi nekoliko pitanja,

 

ali Klemenčić ne odgovori. Tada sudac pozove Meška i obojica

 

izañu na hodnik. Sudac Žigrović pozove tamničara krvnika i

 

nešto mu tiho reče. Krvnik pozove pandure i oni uñoše u

 

tamnicu.

 

Klemenčić podigne glavu.

 

- Što želite od mene? Ostavite me na miru!

 

Tamničar namigne pandurima i svi se zajedno bace na

 

zatvorenika.

 

- Mučiti me kanite, nitkovi?

 

- Sada si u mojim rukama! - zaprijeti krvnik. - Ili ćeš priznati

 

ili ću ti iščačkati krv ispod nokata!

 

- Ostavite me, jer ću vas sve razderati!

 

- Lopov, još i prijeti! Udari! - zapovijedi tamničar pandurima.

 

~ 135 ~

 

Za tren oka Klemenčić je bio vezan. Tamničar uze kliješta.

 

Zatvorenik problijedi. Krvnik mu stade kliještima drobiti prste,

 

jedan po jedan. Ispod Klemenčićevih nokata brizne krv.

 

Ni jedan uzdah nije se čuo iz plemićevih usta. To razjari

 

krvnika pa odbaci kliješta, uze lojanicu, zapali je i podmetne

 

plamičak pod Klemenčićeve dlanove. Lice se iznakazilo, oči

 

iskočile, usta su se nakrivila, a po čelu se prosule debele kapi

 

znoja. Tada se odjednom nadnaravnom snagom Klemenčić

 

uspravi gornjim dijelom tijela i tamničar pade s njegovih prsiju. Poput bjesomučnika stade zatvorenik trgati s okrvavljenih

 

ruku spone. Krv je brizgala.

 

Otvore se vrata i u tamnicu uñe grof Meško.

 

- Evo što ste uradili od mene!

 

Klemenčić pruži prema Mešku strašno izmrcvarene ruke s

 

kojih je pokidano meso a dlanovi su bili opečeni.

 

- Pogledajte! Hoće da mi izrežu živo meso, da me živoga

 

isprže; stavljaju me na muke, jer hoće da priznam ono što

 

nisam učinio!

 

- Ne znam što se dogodilo - reče Meško postiñen i uzrujan.

 

Zatim naredi mučiteljima da izañu.

 

- Neka me ubiju odmah, živ se ne dam sjeći i pržiti!

 

Kad je Meško vidio izmrcvarena plemića, osjeti da nije učinio

 

dobro što nije prosvjedovao.

 

- Nastojat ću da vam se pošalje ranarnik, umirite se!

 

- Da se umirim? Zašto? Kako? Više mi ni do čega nije stalo,

 

poubijat ću sve oko sebe! Neka me nitko ne dotakne, jer dok

 

je u meni života svakoga ću raskomadati, razderati na

 

komadiće! Vi, Jurica Meško, vi ste pomogli da doñe do ovoga!

 

Vi ste im rekli za Lidiju! Vi ste bacili na mene sumnju da sam

 

je ubio! Njezina smrt ubija, eto, mene!

 

- Priznajete da je mrtva?

 

- Vi ste mi to sami rekli!

 

- Sada smo sami - šapne Meško. - Shvaćam vaše stanje,

 

shvaćam da ste sve to mogli učiniti, tko zna kakve su vas

 

prilike nagnale. Šutjet ću, dajem vam časnu riječ, no recite mi

 

zašto ste sve to učinili, odakle oni križevi i zašto se osvećujete

 

velikašima?

 

- Još uvijek držite da sam ja taj zločinac?

 

- U to sam duboko uvjeren! Recite mi, dakle! Nitko živ neće

 

za to saznati.

 

Klemenčić namršti čelo. Jurica Meško je napeto čekao

 

odgovor. Činilo mu se da plemić razmišlja da li da se oda ili ne.

 

Klemenčić je odviše dugo razmišljao.

 

~ 136 ~

 

- Odlučite se! Znam da vas je Lidija voljela i zbog nje ću vam

 

sve oprostiti.

 

- Mene je voljela? Mene? Odakle to znate?

 

- Sama mi je rekla!

 

- Mene je voljela! Ne, to vam ne mogu vjerovati. Je li vam

 

govorila o meni?

 

- Jest, ispričala mi je sve što se dogodilo.

 

- Ona da vam je to rekla? To nije moguće! Nikada nije mogla

 

reći da je voljela Klemenčića.

 

- Ime nije spomenula, ali je ispričala kako i danas voli

 

čovjeka koji ju je zaveo i kako ga je prepoznala u onom

 

provalniku. Obećala mi je da će mi reći njegovo ime sutradan,

 

no sutradan je već bila iščeznula. A taj provalnik izgubio je

 

bodež koji pripada vama.

 

Klemenčić se čudno promijenio. Bijes mu iščeznu s lica, a

 

umjesto njega pojavi se bol.

 

Meško primijeti da je došao pravi trenutak. Plemića je

 

svladala slabost i bar će mu nešto priznati. Sagnuo se prema

 

Klemenčiću i prišapnuo mu:

 

- Poštujem vašu žalost. Znam da vam je sada žao. Mogli ste

 

se u nju pouzdati, ona vas ne bi nikada odala, odviše vas je

 

voljela.

 

Klemenčić kao da nije ništa čuo, kao da ništa ne vidi i ništa

 

ne zna. Meško se sagnuo još bliže i govorio mu još toplije:

 

- Naslućujem uzrok vaše osvete. U kući moga djeda nešto se

 

dogodilo i otada niste smjeli više u njegov dvor. Tko nije smio

 

u Meškov dvor, prezirali su ga i ostali velikaši. Sada to

 

shvaćam. Otada ste bili omraženi.

 

Klemenčić ne odgovori. Ležao je mirno, ukočeno, apatično,

 

kao da mu više nije ni do čega. Meško ustade.

 

»Dakle, to je uzrok! Zar sam pogodio? On nije prosvjedovao,

 

on šuti - i priznaje. Zbog žene on se osvećuje, ubija i ugrožava

 

nas križevima.« Meško pogleda Klemenčiću u oči što su bolno i

 

sumorno gledale u tamu nad sobom. Svjetiljka na stolu

 

obasula je blijedim svjetlom njegovo krvavo i umorno lice.

 

»Tko zna koliko je taj čovjek pretrpio boli, koliko poniženja,

 

kada se odlučio na tako strašnu osvetu.« Meško osjeti sućut

 

prema čovjeku što je pred njim ležao okovanih nogu i ruku.

 

Morao je sam sebi priznati da mu je taj nesretnik uza sve

 

zločine postao simpatičan, da ga nešto k njemu privlači i da bi

 

ga najradije spasio i pustio da pobjegne.

 

»Ne, ne! Ubojicu i osvetnika mogao bih spasiti, ali kradljivca?

 

Iz osvete se može ubiti, ali nipošto krasti, a on je ipak krao.«

 

Mešku se vrati prijašnji osjećaj ogorčenja prema Klemenčiću.

 

~ 137 ~

 

Sjeti se one večeri kada je s poručnikom sjedio na balkonu i

 

kako ga je pogodilo tane iz puške.

 

»Nije li to bila njegova osveta? Na meni se htio osvetiti

 

mome djedu.« Meško se ponovno sagne prema Klemenčiću i

 

upita ga glasno:

 

- Recite mi, zašto ste me htjeli one večeri kod barunice

 

ustrijeliti?

 

Klemenčić se trgne kao da ga je tek tada primijetio, uspravi

 

se i odgovori muklo i izmučeno:

 

- Ostavite me, neću odgovarati! Ako imate ljudskoga

 

osjećaja, pošaljite mi malo vode da operem ruke od krvi.

 

Meško potraži suca.

 

- Vi ste pobjegli, gospodine suče! - reče kada je stigao u

 

njegovu pisarnicu. - Teško vam je slušati mučenje? Molim vas,

 

obustavite to i pošaljite mu ranarnika.

 

- Vi se odjednom vrlo toplo zauzimate za ubojicu.

 

- Dragi gospodine suče, bio on ubojica kakav mu drago,

 

možemo ga objesiti, ali ne mrcvariti. To ne dopuštaju ljudski

 

osjećaji.

 

- Odredit ću što mora da bude.

 

Sudac dade pozvati ranarnika i naloži mu da poñe u tamnicu i

 

pregleda Klemenčića. Meško ode za njim. Ranarnik Emerich

 

Kurzbach pregleda Klemenčiću ruke i reče Mešku njemački:

 

- Taj će imati brazgotine dok bude živ!

 

- Ali ću još uvijek moći zadaviti hulju koja bi me napala! -

 

doda Klemenčić.

 

Kurzbach nije očekivao da Klemenčić zna njemački, pa se

 

smete i ušuti.

 

- Prestrašite suca, gospodine ranarniče, da su rane mnogo

 

teže - prišapne Meško Kurzbachu latinski. - Pohañajte

 

uhapšenika dok mu rane ne zacijele, ja ću vas platiti.

 

- Drage volje! - odvrati Nijemac vrlo ljubazno kada je čuo da

 

će biti nagrañen.

 

- Iskreno vas žalim! - reče Meško Klemenčiću koji je ležao na

 

slamnjači. - Ako me ustrebate, recite ranarniku. Pobrinut ću se

 

da vas ostave na miru i da vas nitko ne dotakne.

 

Klemenčić ne odgovori. Meško ode. Ranarnik poče prati i

 

povezivati plemiću rane.

 

U MREŽI LJUBAVI

 

Te večeri našao se Jurica Meško ponovno kod svoga prijatelja

 

Stanka i sve mu ispripovijedao. Nakon večere, dok su šetali

 

vrtom pred baruničinim dvorcem, Meško reče:

 

~ 138 ~

 

- Tražit ću od tebe nešto ružno, nešto što ćeš mi zamjeriti.

 

- Nipošto, reci što želiš?

 

- Učini mi uslugu, prvu za koju te molim. Barunica je rekla da

 

će doći za nama u vrt. Ostavi me s njom na samu, i to dugo.

 

Poručnik nije odgovorio. Sagnuo se i ubrao cvijet.

 

- Nisam li pogodio da ćeš mi zamjeriti?

 

- Da ti zamjerim takvu sitnicu? Zašto da ne razgovaraš s

 

njom na samu?

 

- Htio bih joj reći nešto važno.

 

Kuća koju je barunica unajmila od baruna Makara, i u kojoj je

 

sasvim sama stanovala, bila je na granici šumice i Griča. S

 

jedne strane spustilo se brdo u dolinu, s druge je bilo dvorište

 

opasano zidom. Zgrada je imala tri krila. Srednje je bilo

 

izbočeno, te se iz njega izlazilo u vrt. U sredini vrta bio je

 

bunar s velikim kolom. Donji dio bio je od kamena, a nad njim

 

se rasprostro drven krov. Sve je obraslo gustim bršljanom.

 

Oko bunara Meško je često šetao sa svojim prijateljem pa

 

tako i danas. Prozori su dvora rasvijetljeni, a nad vrtom

 

prosula se mjesečina.

 

- Čuješ li? Ona silazi stepenicama - tiho će on. - Idi, reći ću

 

joj da si otišao po gitaru.

 

Stanka poñe desnom stranom, dok je s lijeva dolazila

 

barunica. Oko nje je šuštala odjeća. Meško je dočeka ne

 

maknuvši se s mjesta.

 

- Vi ste sami? - upita ga ona toplim glasom.

 

- Stanko je otišao po gitaru, a ja ovdje kraj zdenca sanjarim.

 

- Sanjarite? Ha-ha-ha! O čemu to sanjari vaša milost? - upita

 

kroz smijeh barunica.

 

- Eto, mislim o tome kako neprestano grabimo vodu iz

 

bunara, i uvijek je pun! Kad bi tako neiscrpiva bila ženska

 

ljubav!

 

- Oho! Razmišljate o ženskoj ljubavi? Tome se nisam nadala!

 

- Ni ja se, barunice, nisam tome nadao. Zaljubljen sam!

 

- Vi? Jurica Meško? Nevjerojatno! U koga?

 

- U vas, barunice! Barunica je gledala preda se i šutjela.

 

Iza barunice i Meška bio je sakriven u zelenom bršljanu

 

Stanko. Svaka riječ zabadala se ravno u djevojčino srce.

 

Meško je čekao baruničin odgovor. Ona je nekoliko trenutaka

 

stajala pognuta, zatim mirno i odvažno odgovori:

 

- Gospodine, što da mislim o muškarcu koji udatoj ženi

 

govori o ljubavi?

 

- Da je njegova ljubav velika!

 

Barunica Lehotska pogleda krasnim crnim očima vrlo strogo i

 

doda:

 

~ 139 ~

 

- Ali i to da vrlo slabo cijeni krijepost dotične gospoñe.

 

Iznenañeni Meško zašuti.

 

- Vidite, vi to sami potvrñujete šutnjom - naglasi ona.

 

- Gospoño barunice, zaista nisam razmišljao o tome hoću li

 

vas uvrijediti. Ja sam samo osjećao da osjećaje dulje ne mogu

 

tajiti. Možete me ovaj čas protjerati iz vaše kuće, no ja vas

 

ipak ljubim!

 

- Prema tome, moramo se rastati!

 

- Rastati? Zašto? Vi me prezirete?

 

- Ne, nipošto, ne prezirem vas!

 

- Čovjek zaista mora da je osobito sretan kad sazna da ga

 

žena koju on voli ne prezire.

 

- Zajedljivi ste, a to je vrlo negalantno!

 

Barunica htjede otići, no Meško uhvati njene ruke i

 

strastveno nastavi:

 

- Ali, barunice, ne tražim od vas da me uvjeravate kako me

 

poštujete. Želim samo znati da li me volite. Strepim dok

 

gledam vaša slatka usta, strepim od užasa da ćete mi reći:

 

»Ne!«

 

- Nemam prava da vam bilo što kažem. Ja sam žena

 

drugoga! Nekoliko trenutaka šutjelo je oboje, zatim Meško

 

ponovno šapne:

 

- A da niste žena drugoga?

 

- Pustite me, ne smijem, voljela sam svoga supruga!

 

- A sada? Sada ga više ne volite? - drhtavo će Meško i stisne

 

joj ruke.

 

- Ne volim ga više!

 

Meško privuče barunicu k sebi i htjede je kao pomaman

 

privinuti na grudi, ali se ona otme.

 

- Supruga ipak neću prevariti!

 

Meško spusti ruke i sjedne na rub bunara, nasloni oba lakta

 

na koljena i položi glavu meñu dlanove.

 

Katarina Lehotska stajala je kraj njega i promatrala ga, a

 

onda će tiho:

 

- Zaboravite me! Više se nećemo vidjeti!

 

- Što to znači? Kamo odlazite?

 

- Idem u Krakov.

 

- Zato što vas ljubim? Vi ste to i ranije znali?

 

- Osjećala sam. Slutila sam.

 

- Tada i vi mene volite! Ako ste osjećali moju ljubav, vaše se

 

srce odazvalo mojemu. Zar bi bilo pametno da se silom

 

otmemo sreći koja nam se nudi?

 

- Ne bi bilo pošteno! Neću biti preljubnica!

 

~ 140 ~

 

- O našoj sreći neće nitko ništa saznati, sakrivat ćemo je i

 

čuvati kao škrtac svoje blago.

 

- Gospodine, želim biti iskrena. Jest, ostala sam hladna

 

prema svima koji su me obasipali ljubavlju. Bila sam jaka, jer

 

nije trebalo da se borim. Nijedan mi nije bio opasan, osim vas!

 

Ne, ne smijete doći bliže, ostanite gdje stojite sada. Jedino

 

protiv vas morala sam se boriti dan i noć, morala sam bježati

 

na ladanje. Kada doñoh kući na svoj užas našla sam vas u

 

stanu. Nisam znala što da uradim. Borila sam se, korila se,

 

prezirala samu sebe - uzalud! Nisam se mogla oteti nasilju

 

svoga srca, bila sam svladana. No, što nisam mogla postići ja,

 

učinili ste vi!

 

- Ne shvaćam što to znači.

 

- Uzalud sam se borila da ubijem osjećaj koji se rañao u

 

mome srcu. Sada ste ga vi ubili sami!

 

- Ja? Čime? Kako?

 

- Maločas ste mi ponudili sreću da vam budem ljubavnica.

 

Meško se osjećao potištenim, osramoćenim i poraženim.

 

Kao kakav odbijeni dječak zagledao se u lijepu ženu što je

 

stajala pred njim razgaljenog prekrasnog vrata na kojemu je

 

počivala lijepa glava.

 

- Nisam vas htio uvrijediti! Nisam ni o čemu razmišljao;

 

vidim samo neizmjernu sreću koju bismo mogli uživati.

 

- Ali ja sam vidjela i svoje poštenje! Dragi gospodine, vi ste

 

možda naviknuti da ovako nalazite ljubavnice. Potražite je

 

drugdje, i budite uvjereni da ste me osvijestili.

 

- Što da sada učinim, što da počnem?

 

- Ništa! Poñite kući ili u društvo, a ja ću u svoju domovinu;

 

razočarana ali poštena.

 

- Ja sam luñak, govorio sam budalaštine! Zar mi to ne

 

možete oprostiti?

 

- Ne! Vi ste bili vični podržavati odnošaje. To je, napokon,

 

razumljivo. No da ste me zaista voljeli ne biste mi to nikada

 

rekli dok sam žena drugome, ili to makar ne biste izjavili

 

onako kako jeste.

 

- Priznajem, pogriješio sam, ali nehotice.

 

- Recite mi iskreno, da li biste govorili kao što govorite da

 

sam udovica?

 

Meško se zamisli i zatim odvrati:

 

- Jest, barunice, govorio bih vam kao i sada, samo što bi

 

možda sve drukčije svršilo.

 

- Ne, mi ćemo se rastati! - reče ona i ode.

 

Meško je ostao naslonjen na bunar.

 

~ 141 ~

 

Dok je razmišljao o svemu što se dogodilo primijeti kako mu

 

u susret dolazi poručnik. Stanka je čula čitav razgovor i to ju je

 

potreslo do dna duše.

 

- Znate li što sam odlučila? - reče Katarina Lehotska kada su

 

poručnik i Meško ušli u sobu.

 

- Priredit ću oproštajnu večeru i otputovati u Krakov. Hoćeš li

 

i ti sa mnom? - upita poručnika.

 

- Naravno! Siromah ujak, treba da ga utješiš. Znaš kako te

 

on obožava.

 

- Samo ako se ne ljuti na mene što ga već nisam posjetila.

 

Na kraju će posumnjati.

 

- On vrlo dobro zna da si ti poštena žena i da ćeš se takva

 

uvijek vratiti k njemu.

 

- To je istina! I kada ga ne bih voljela ostala bih mu vjerna i

 

dobra, jer me zaista volio. Dok su mi drugi udvarali i tražili

 

moju ljepotu, on je tražio moju ljubav, moju dušu i moju ruku.

 

Jesi li ti, Stanko, bio kada zaljubljen?

 

- Jesam, tetko!

 

- Što si tražio od svoga ideala, da ti bude ljubavnica ili žena?

 

- Ništa nisam tražio! Prava i velika ljubav nema zahtjeva.

 

Barunica obojicu pozove k stolu. Neko su vrijeme pričali o

 

posve običnim stvarima, kada domaćica zamoli Meška:

 

- Svirajte malo, htjela bih sa Stankom plesati!

 

Meško sjedne za glasovir i poče svirati, ali bijaše smeten.

 

Plesači su se svaki čas zaustavljali.

 

- Neka radije svira Stanko, a ja ću plesati - reče Meško.

 

- Hoću! - reče Stanko pokorivši se prijedlogu za koji nije bio

 

oduševljen.

 

Stanko zasvira polku a Meško ovije ruke oko tijela lijepe

 

Katarine. Izrezana haljina odavala je ljepotu njenih grudi, mala

 

usta smiješila su se ljupko, a biserni zubi što su diskretno

 

provirivali iza usnica podavali su joj zamaman izgled. Meško ju

 

je sve čvršće privijao k sebi i sve strastvenije plesao. Gotovo

 

mu se maglilo pred očima.

 

Katarina Lehotska se spusti na divan.

 

- Stanko, donesi mi lepezu! Ostavila sam je u spavaćoj sobi.

 

Stanko ustade, otvori dršćućom rukom vrata i izañe. Meško

 

pohiti k barunici, uhvati je za ruke i reče:

 

- Katarino, ne mogu živjeti bez vas! Morate biti slobodni i

 

moji!

 

- Slobodna i vaša? Ne, dragi, za vas je samo ljubavnica!

 

- Barunice, nemojte me mučiti! Ako sam se u vrtu nespretno

 

izrazio, ne smijete me osuñivati. Zar sam ja kriv što sam

 

izgubio glavu? Kada se dvoje ljubi, samo se po sebi razumije

 

~ 142 ~

 

da žele živjeti zajedno. Molim vas, oprostite mi što sam

 

govorio ludorije. Morate biti slobodni!

 

- Kako? Na koji način?

 

- Ima različitih načina kako da se oslobodite bračnih okova.

 

Izabrat ćemo onaj koji vas može najbrže dovesti u moj

 

naručaj.

 

- Ako steknem tu slobodu? - upita barunica kao da nije čula

 

posljednje riječi.

 

- Postat ćete grofica Meško!

 

Barunica je šutjela. U kutiću usta pojavi joj se smiješak

 

zadovoljstva. Nastojala ga je sakriti ali ga Meško primijeti,

 

sagne se i poljubi je u usta tako čvrsto da je gotovo izgubila

 

dah.

 

- Grofe, vi se zaboravljate! Još uvijek nisam rekla - da!

 

- Rekoše mi vaše oči, vaša usta! Znam da me volite! Od ovog

 

časa ja sam vaš zaručnik! Zapovijedajte sa mnom, recite kada

 

ćemo održati svadbu.

 

- Odviše naglite! Ne vjerujem da me toliko volite.

 

Promislite samo što će vam reći prijatelji i znanci, kako će svi

 

graknuti na mene. Tuñinka da gospodari u vašem dvoru?

 

- Na sve to nećemo misliti! Mogu činiti što me volja! Sve ću

 

prebroditi, sve odbaciti, sve pogaziti, za vas, jer ste tako

 

krasni, lijepi i zamamni.

 

- Nije li to samo časak omame, momenat nesvijesti?

 

- Nudim vam, evo, svoju ruku i svoje ime! Zadajem vam

 

časnu vjeru da ću to ponoviti uvijek i pred svakim.

 

- I da nećete prekršiti riječ ako vas pokušaju od mene

 

odvratiti?

 

- Tako mi časti!

 

- Dobro! - reče barunica.

 

- Kada ste me uvjerili da vas je k meni dovela čista ljubav,

 

otkrit ću vam tajnu koju ne zna ni Stanko. Čuvala sam je

 

dosada samo zato da odvratim od sebe muškarce, da se

 

očuvam od ponuda, udvaranja i nasilnika. Pukovnik nije živ!

 

Meško klikne iznenañeno:

 

- Nije živ?

 

- Već mjesec dana. To još ne zna nitko, samo njegovi najbliži

 

ljudi. Eto, pogledajte pismo što sam ga dobila iz Krakova.

 

Htjela sam ljudima zatajiti njegovu smrt, samo da me ostave

 

na miru. Vama to moram reći.

 

- Znači da se možemo odmah vjenčati!

 

- Ne, moramo čekati do proljeća. Doznat će se da je barun

 

umro, a ne mogu se odmah udati. Moramo pričekati do

 

proljeća.

 

~ 143 ~

 

- Jedan cjelov čekao bih deset godina, kako ne bih vas čekao

 

nekoliko mjeseci!

 

Stanka više nije slušala. Pošla je u svoju sobu, zaključala se i

 

bacila na divan. Dogodilo se ono pred čime je drhtala, što je

 

slutila. Morala je napokon sama sebi priznati da voli Meška.

 

Ona se, doduše ničemu nije nadala; znala je da je sirota u

 

baruničinoj službi, da je za Meška poručnik i da o tome ovisi

 

njezina egzistencija. Kad bi on znao tko je ona, bio bi za nju

 

posve izgubljen.

 

Osjećaj da je sada za nju izgubljeno i prijateljstvo, da više

 

nije Meškov prvi i najbolji prijatelj, teško ju je pogodio. Sjećala

 

se onoga dana kada joj je rekao: »Ti si moj jedini pobratim,

 

jedini moj prijatelj i brat!« Sada je svemu kraj, sada je ona

 

prva! - uzdisala je Stanka.

 

Djevojka nije mogla dugo ostati sama. Sobarica Ana

 

nesmiljeno je kucala na vrata i ponavljala:

 

- Barunica vas poziva da doñete dolje! »Sada će me

 

obavijestiti o zarukama!« pomisli Stanka. Razmišljala je

 

nekoliko trenutaka, zatim poravna uniformu, prisili se da bude

 

mirna i siñe u prvi kat.

 

Barunica reče nećaku da otprati grofa Meška kući.

 

»Sad ću biti njegov stražar«, pomisli Stanka. »Neka, bar ću

 

biti kraj njega!«

 

Meško bijaše sretan, ali ni on ni barunica nisu slutili da je

 

njihova sreća slomila srce mlade djevojke koja se sakriva pod

 

suknenom poljskom odorom.

 

Kada su u dvorcu čavrljali o dogañajima toga dana, Meško

 

položi Stanku ruku na rame i reče:

 

- Nešto ću ti kazati, ali znaj da ti time odajem svoju najveću

 

tajnu.

 

- Onda mi nemoj kazivati!

 

- Odlučio sam da ti kažem, jer ti si moj brat, moj povjerenik.

 

Sve što mi se desi moram ti reći! Nemiran sam dok ti god ne

 

kažem. Ne znam da li me shvaćaš. Nisam imao braće i sestara,

 

a tako sam ih želio. Tek otkada poznam tebe osjećam da je

 

divno imati brata kojemu možeš reći sve, i svoje krije-posti i

 

svoje grijehe. Dakle, čuj - danas sam se zaručio!

 

- Ti? Nevjerojatno! S kime?

 

- S tvojom tetkom!

 

- A njezin suprug?

 

- Mrtav je, ali nije htjela da se to sazna. Vjenčat ćemo se u

 

ožujku sljedeće godine, no dotle nitko ne smije saznati za naše

 

zaruke.

 

- Čemu služi ta tajnovitost?

 

~ 144 ~

 

- Ispočetka sam i ja to pitao barunicu, ali sam uvidio da je u

 

pravu. Zamisli kako bi naše gospoñe spletkarile iz zavisti što

 

nisam htio zaručiti nijednu domaću kontesu. Ogorčile bi nam

 

život. Korota se mora održati.

 

Poručnik ne reče ništa. Meško ga upita:

 

- Ne veseliš se što ćemo biti u tako bliskom rodu?

 

- Naravno da se veselim!

 

- Mislio sam da ćeš mi pasti oko vrata i plesati od radosti što

 

ćemo odsada uvijek biti zajedno.

 

- Naprotiv, taj će nas brak rastaviti! Odsada će tetka imati

 

tebe a mene više ne treba. Vratit ću se u domovinu.

 

- Ne! Reći ću joj da te zadrži.

 

Meško primijeti da njegova vijest nije obradovala prijatelja.

 

Stanko se oprosti i vrati se kući.

 

NOĆ KOD LIJEPE NEZNANKE

 

Kada je Stanka izašla na pustu ulicu mjesec je već razastro

 

svoj srebrni plašt po gričkim krovovima. Stanka proñe mimo

 

svoga stana. Nije mogla ući u kuću one koja joj je ugrabila

 

Meška. Bojala se pogledati u dvorištu zdenac kraj kojega su joj

 

zgazili srce. Očajna i izgubljena krene prema Markovoj crkvi,

 

kad najednom osjeti da netko ide za njom. Bila je žena. Lice

 

joj nije mogla vidjeti. Sva je bila umotana u koprenu. Kada je

 

poručnik stao, žena se obazre na sve strane i priñe mu.

 

- Gospodine poručniče, oprostite što vas slijedim - reče

 

neznanka.

 

- Molim, gospoño, izvolite? Da vam ponudim kakvu uslugu?

 

Vi ste sami?

 

- Da, sama sam, a to mi je vrlo neugodno.

 

- Izvolite zapovijedati! Kamo da vas otpratim?

 

- Hvala, naći ću svoj dom, ali vas molim da poñete sa mnom.

 

Stanka je pošla s nepoznatom ženom. Nije se brinula o tome

 

kamo je vodi i zašto.

 

Gospoña zaokrene nizbrdo i uñe u jedan vrt. Visoko drveće

 

bacalo je na zemlju guste sjene. Gospoña se skloni u mrak i

 

pokaže kuću.

 

- Ovo je moja kuća, doñite! Stanki je bilo svejedno kamo ide,

 

samo da ne ulazi u kuću svoje suparnice.

 

Nepoznata gospoña otvori mala vrata i povede gosta uzanim

 

stepenicama. Neznanka je koračala naprijed, Stanka za njom.

 

U prvom katu nije bilo svjetiljke, ali je mjesečina osvijetlila

 

kutove maloga salona. Stanku obuze znatiželja. Što sve to

 

znači i tko je neznanka? Domaćica zapali svjetiljku. Prvi traci

 

~ 145 ~

 

svjetla padoše na malen prostrt stol pun različitih zagrizaka i

 

pjenušavog vina.

 

- Kada ste me tako uslužno dopratili kući - oglasi se

 

tajanstvena dama - moram vas malo podvoriti. Izvolite sjesti!

 

- Smijem li saznati tko se krije pod koprenom? - reče

 

poručnik. Situacija ga stade zanimati.

 

- Sjednite! - zapovijedi gospoña i natoči dvije čaše vina.

 

- Neka živi tajna i sretna ljubav!

 

»Što to znači?« pitala se Stanka.

 

- Vi nećete piti, gospodine poručniče?

 

- Ne, i to dotle dok mi ne pokažete lice.

 

Gospoña je neko vrijeme oklijevala. Kada je skinula ogrtač i

 

koprenu Stanka stade kao ukopana. Pred njom je stajala

 

barunica Vojnić.

 

- Gospodine poručniče, je li da mi nećete zamjeriti? Mnogošta

 

vam moram ispričati. Sjećate se da smo se upozna li kod grofa

 

Majlatha na svečanosti?

 

- Tko se ne bi sjećao vas, barunice!

 

- Od one večeri čekala sam svaki dan priliku da mogu s vama

 

razgovarati. Vi ste jedini muškarac u našem gradu kojemu

 

mogu povjeriti svoju tajnu.

 

- Pouzdajte se u mene!

 

- Sjednite ovamo - reče barunica Vojnić i ponudi gostu

 

mjesto kod stola.

 

Barunica je bila gojazna četrdesetogodišnja žena. Lice pu-nano, naborima ni traga, a usto je umjela tako dobro oličiti lice

 

kao nijedna. Znala je ljubazno razgovarati, a njene sive oči

 

umjele su tako pametno gledati kao da je najpametnija i

 

najozbiljnija žena. Barunice su se svi bojali zato što je imala

 

nečuveno oštar jezik. Svakoga je znala ugristi i ošinuti.

 

Stanka je sve to znala i sa zanimanjem je očekivala što će joj

 

reći i kakvom će tajnom počastiti gospodina poručnika Gottu.

 

- Imam već odraslu djecu, ali uza sve to mislim da imam

 

pravo ljubiti i da budem ljubljena. Je li, gospodine poručniče?

 

- Jeste! Vi ste mladi i lijepi.

 

- Nemojte mi tako govoriti! Žena je mlada dok ne ocvate!

 

- Jeste, gospoño barunice, to je i moje mišljenje!

 

- Dakle, u tome se slažemo, ali čujte dalje. One večeri kad

 

smo se sastali kod grofa Majlatha izgubila sam samu sebe.

 

Više ne znam što radim i kako živim. Neprestano mislim samo

 

na vas! Stanko bi se mogao osjećati sretnim, ali Stanka je bila

 

iznenañena. No poručnik brzo zatomi u sebi ženu.

 

- Vi me usrećujete, barunice!

 

~ 146 ~

 

- Zaista, dragi moj mladiću? Oh, ja sam sasvim vaša!

 

Barunica pogleda poručnika plamenim pogledom i sagne k

 

njemu glavu. Mladić galantno ustane, uze baruničinu ruku,

 

poljubi je vruće i prošapće:

 

- Nikada se ne bih usudio da vam kažem koliko sam mislio na

 

vas!

 

- Oh, zar zaista? Nisam se prevarila kada sam osjećala da ste

 

onu pjesmu pjevali meni! Sjećate se kad ste pjevali na balkonu

 

ljubavnu pjesmu? Svi su gosti gledali samo vas, a gospoñe su

 

vas zamalo progutale pogledima. Grofica Erdödy prišagnula mi

 

je: »Evo, gleda ovamo!« I Oršićeve su mislile da gledate njih,

 

ali moja kćer Ružica ima dobre oči. Ona mi je prišapnula:

 

»Vidiš, mamice, gleda ovamo!«

 

- Jest, mlada je barunica bila u pravu! Onu sam pjesmu

 

pjevao vama! - šaptom će Stanko, drhtavim glasom, jer ona je

 

pjesma bila namijenjena Mešku.

 

- Čekala sam vas danas u vrtu. Znala sam da ćete šetati s

 

Meškom i htjela sam vas makar vidjeti, a eto kako sam sada

 

sretna! Vi ćete me voljeti, je li, ja se ne varam, vaše mlado

 

srce može neizmjerno voljeti.

 

- Kad biste vi to samo znali, barunice! - uzdahne poručnik.

 

- Sada sam, eto, vaša, sasvim vaša! - reče barunica Vojnić i

 

nasloni glavu na poručnikovo rame.

 

»Što ću, do vraga, s tobom?« pomisli Stanka, ustade i upita

 

zabrinuto:

 

- A vaš suprug, barunice?

 

- On spava! Ostavite ga, on je dosadan i nesnosan čovjek.

 

Dajte, moj mali, ispijte čašicu i doñite da malo založite.

 

Odavno već ne jedem s tekom.

 

Barunica poče poručnika nutkati pjenušavim vinom.

 

Stanka je bila raspoložena da pije. Osjećala je kako se

 

umiruje njezina ljubavna bol i kako je obuzima veselo i ugodno

 

čuvstvo.

 

- Oh, ja sam uvijek osjećala da vi niste kao ostali muškarci! -

 

reče barunica.

 

- Jest, krasna gospoño, zaista nisam kao ostali muškarci.

 

- Vi ste vjerni i iskreni, zar ne? Vi se nećete ponijeti prema

 

meni kao drugi muževi?

 

- Ne, to zaista neću, mogu se zakleti! - reče Stanka sjajnih

 

očiju i nasmiješenoga lica.

 

- Doñite bliže i naslonite glavu na moja ramena!

 

Poručnik ustane. Soba mu se stala vrtjeti pred očima i

 

zatetura prema barunici. Ona uhvati s obje ruke njegovu glavu

 

~ 147 ~

 

i počne ga cjelivati. Stanko kleči pred njom, a ona ga ljubi i

 

grli.

 

Poljupci su probudili Stanku.

 

»Ja sam djevojka!« pomisli ona i sve joj postade smiješno.

 

Pjenušavo vino bilo ju je smutilo, no još je uvijek imala toliko

 

snage da se sabere.

 

- Ljubite li me? - pitala je barunica poručnika po deseti put.

 

- Ljubim vas, neizmjerno vas ljubim!

 

- Hoćete li doći svake noći u ovo doba?

 

- Hoću, barunice, bit ću sretan da smijem doći!

 

Barunica obujmi poručnika ugojenim rukama.

 

- Netko ide! - šapne Stanka.

 

Barunica Vojnić skoči, gurne poručnika iza zavjese i brzo

 

utrne svjetiljku. Mjesečevo svjetlo nije se dalo utrnuti. Ono je

 

indiskretno odavalo prostrt stol, pjenušavo vino i poručnikov

 

klobuk. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, zatim se na

 

vratima pojavi zdepast čovjek. Bio je barun Vojnić.

 

»Jao«, dahne Stanka, »sada sam zaista u komičnoj situaciji!«

 

Barun je vidio na mjesečini i stol i muški klobuk. Očito je

 

shvatio o čemu se radi.

 

- Lizeta! - zovne suprugu.

 

Barunica se ne oglasi. Barun upali svjetiljku i poče hodati po

 

sobi. Stanka sustegne dah. Barun proñe pokraj nje. Ona

 

odahne. Sada će valjda otići. No barun se vrati. Kao da ga je

 

ñavo upozorio poñe ravno k zavjesi i povuče je.

 

Barun i poručnik stajali su nekoliko trenutaka oči u oči.

 

Kada se pojavila barunica, barun bijesno vikne:

 

- Dakle, to je, nesretnice, tvoj ljubavnik!

 

- Gospodin barun Gotta došao je tebi u posjete. Ti si spavao i

 

primila sam ga ja. Htjela sam se s tobom našaliti!

 

- Gospodine, ondje su vrata! A sutra ćemo se ogledati na

 

oružju!

 

Uzevši klobuk Stanka izañe iz sobe dugim, odmjerenim

 

koracima. Kada je bila na hodniku potrči niz stepenice. Sama

 

nije znala kako je dospjela na ulicu. Osjećala se, u stvari,

 

izvanredno ugodno. Vino joj je sasvim izliječilo boli i poñe

 

mirno kući. Legla je napola odjevena u krevet.

 

U deset sati prijepodne probudi se Stanka, brzo se uredi i

 

poñe k svojoj gospodarici. Ispripovijedala joj je sve što se

 

dogodilo prošle noći. Lijepa Katarina se veselila što je barunica

 

Vojnić zapala u tako neugodan položaj.

 

- Što će se dogoditi? - upita Stanka.

 

- Ništa, pobit ćeš se! To zaista možeš izvesti, valjda se već

 

znaš dobro mačevati?

 

~ 148 ~

 

- Dok ste bili na ladanju svaki sam se dan mačevala s grofom

 

Meškom.

 

Stanka je neko vrijeme raspravljala s barunicom, zatim ode k

 

Mešku. Grof je još bio u krevetu kad mu je sluga najavio

 

mladoga poručnika. Meško mu poruči da doñe k njemu. Stanka

 

je časak oklijevala, ali hladnokrvno uñe u sobu.

 

- Dobro jutro! Ti si još u krevetu? Stidi se!

 

- Zašto si tako uranio?

 

- Ja sam ti, dragi moj, prošlu noć proveo kod jedne lijepe

 

gospoñe. Uhvatio me njen muž i valja da se pobijemo.

 

- Zar si poludio? Tko je ta gospoña?

 

- Barunica Vojnić! Meško sjede u krevetu i pogleda svoga

 

mladog prijatelja.

 

- Ta ona ima već odraslu kćer!

 

- Možda, ne znam!

 

- Dragi moj, ti nisi pri svijesti! Kako si mogao počiniti takvu

 

ludost?

 

- Pozvala me i pošao sam da se zabavim. Mala zabava!

 

- I nisi pomislio na posljedice toga čina?

 

- Kakvog vražjeg čina?

 

- Valjda nisi kod nje molio krunicu?

 

- Nisam! Pio sam pjenušac i zamalo sam se napio.

 

- I sada ne znaš što si sve radio?

 

- O, to dobro znam! Nisam je ni poljubio!

 

- To reci barunu Vojniću, on će ti možda vjerovati!

 

- I ti mi slobodno vjeruj! Bio je to posve nedužan sastanak.

 

Na to mogu priseći!

 

- Ne bih položio ruku u vatru!

 

- Dapače, možeš gurnuti u plamen obje ruke! Nisam učinio

 

ništa! S moje strane može to biti samo idealna ljubav.

 

Poručnik se nasmije punim glasom. Meško ga čudno pogleda.

 

Stanka je još uvijek bila dobre volje. Bili su to odjeci pjenušca.

 

- Ima li kod tebe pjenušavog vina? - upita Meška.

 

- Ima. Zašto pitaš?

 

- Htio bih piti!

 

- Sada? Ti si poludio! Ne prepoznajem te!

 

Poručnik se ponovno grohotom nasmije, okrene se nekoliko

 

puta kao zvrk i stade pred Meška kao razuzdano momče.

 

- Ako me ubije u dvoboju, neka se bar prije još jednom

 

napijem!

 

- Niti ćeš se tući, niti ćeš dobiti vina! Nekoć si me odvraćao

 

od pića, a sad ti hoćeš da...

 

Nije dovršio. Sluga najavi nekoga gospodina koji traži

 

mladoga baruna Stanka Gottu.

 

~ 149 ~

 

- Poziva me na dvoboj! - klikne Stanko veselo. - Idem!

 

Prije no što ga je Meško mogao zaustaviti poručnik otrči niz

 

stepenice. Meško se brzo obuče i poñe k barunici Lehotskoj.

 

Stanka je tada već stajala sa svojim protivnikom u vrtu grofa

 

Patačića. Pjenušavo vino i nesretna ljubav dadoše joj

 

nevjerojatnu odvažnost. Mahala je mačem dok je čekala

 

početak dvoboja, igrala se s njime veselo i gotovo drzovito. No

 

Stanka primijeti da je u vrt ušao i grof Meško. Htio je o

 

nečemu razgovarati s poručnikom, ali mladić prkosno odmahne

 

glavom i ode na svoje mjesto. Meško uzbuñen i ljutit poñe sa

 

svjedocima podalje u vrt.

 

- Je li viteški poći na dvoboj s dječakom? - ljutio se Meško.

 

- U svemu nije bilo ničega! - reče grofu Oršiću.

 

- Tatice, tatice! - vrisne toga trenutka ženski glas. Neka

 

bijela sjena bacila se na Vojnića i nešto mu plačući šaptala.

 

Svi su radoznalo čekali što će se dogoditi. Barun Vojnić zagrli

 

djevojku, poñe prema poručniku, pruži mu ruku i reče:

 

- Oprostite, nisam znao! Krivo sam vas sudio. Pružite mi

 

ruku.

 

Stanko mehanički pruži barunu ruku a da nije znao što sve to

 

znači. Mlada djevojka mu priñe i reče:

 

- Sve ću vam objasniti! Pružite mi ruku kao da se poznajemo!

 

Stanko poljubi pruženu ruku. Djevojka s barunom ode.

 

Meško pritrči i zagrli poručnika.

 

- Čestitam, dobio si zadovoljštinu!

 

I ostala gospoda rukovaše se sa Stankom i napustiše vrt.

 

Meško povede prijatelja ispod ruke.

 

- Tko je ona djevojka? - upita Stanko.

 

- Kćer baruna Vojnića. Ali što je bilo s njom? Zašto je

 

spriječila dvoboj?

 

- O tome znam toliko koliko i ti! Meñutim, saznat ću. No sada

 

bih malo pjenušca!

 

- Snebivam se nad tobom! Prije nekoliko mjeseci znao si

 

mene odvratiti od pića, a sada se sam bacaš u pijanke! Što se

 

dogodilo s tobom?

 

- Ništa! Hoću da uživam! Tko zna kako dugo čovjek živi.

 

- Vidim da te svladao neugodan osjećaj blizine smrti.

 

- Naprotiv, veseo sam! Htio bih plesati, vikati i smijati se.

 

Meško je poveo poručnika najprije k barunici. Ispričao joj je

 

kako je protekao dvoboj i kako je došlo do pomirenja. Barunica

 

se zanimala za aferu barunice Vojnić. Nije je trpjela i bilo joj je

 

drago što je njezin suprug opozvao svoju optužbu.

 

~ 150 ~

 

Poručnik ode da se preodjene. Meško je ostao kod barunice.

 

Govorio joj je o svojoj ljubavi i cjelivao joj ruke, ramena, vrat i

 

lice. Barunica se branila. Brzo je ustala.

 

- Dragi Jurica, to neću dozvoliti! Nismo još oženjeni!

 

- Oh, Katarino, dozvoli da ti bar ljubim vrat!

 

- A da nas zateče Stanko?

 

- Zašto da on ne zna za naše zaruke? On ti je privržen i

 

pouzdan, besprijekorno je plemenit; on je tako divan dečko!

 

- Ti ga zaista oduševljeno hvališ! Napokon, on je to i zaslužio,

 

ali ipak mu neću o tome govoriti.

 

- Okrutna si! - reče Meško i zagrli je.

 

U taj tren otvore se vrata i Stanka uñe u sobu.

 

Bila je zaista neugodno iznenañena. Premda je od Meška sve

 

saznala, nije se nadala da će ih naći zagrljene.

 

Baruničino se lice smrkne. Odgurnula je Meška. Oboje je u

 

neprilici šutjelo, zatim će barunica smiješeći se:

 

- Ovo ti je budući ujak, dijete moje.

 

- Tetko, to sam slutio! On je zaljubljen u tebe otkada ga

 

poznajem. A siromah ujak u Krakovu?

 

Barunica ispriča što se s njime dogodilo i u troje sjednu k

 

ručku.

 

Stanko bijaše neobično veseo. Pio je pjenušavo vino kao

 

vodu, pjevao i svirao na glasoviru, ludovao je ne pazeći na

 

stroge i ljutite baruničine poglede. Gledao je samo u Meška

 

koji se smijao i uživao u veselju svoga pobratima.

 

Mladićevo raspoloženje sasvim je poremetilo baruničin i

 

Meškov razgovor.

 

Veselje prekide sluga donijevši poručniku pismo.

 

- Odakle? Od koga je pismo?

 

Barunica bijaše znatiželjna i očito bi omot otvorila sama da u

 

sobi nije bio Meško.

 

Stanko otvori pismo, pročita ga brzo i uze klobuk.

 

- Moram odmah otići! Vratit ću se za jedan sat.

 

- Kamo ideš? - upita barunica. - Valjda smijem saznati?

 

- Ne, draga tetice, saznat ćeš tek za jedan sat! - odvrati

 

Stanko, istrči iz sobe i dospjevši na ulicu okrene prema

 

samostanu klarisa, obiñe ga, spusti se pod samostanske zidine

 

i okrene lijevo, gdje su se širila krošnjata stabla.

 

Pod jednim stablom na samotnoj klupi sjedilo je mlado

 

čeljade u bijeloj odjeći i s bijelim šeširićem na lijepoj glavi. Čim

 

se poručnik približio ustade. Stanko joj priñe, pozdravi je i

 

htjede joj pružiti ruku.

 

- Čekajte, gospodine barune - reče djevojka - ne znam

 

možemo li si pružiti ruke! Ja sam vam jednom danas već dala

 

~ 151 ~

 

ruku, ali samo zbog drugih. Da li vam smijem dati pravu

 

prijateljsku ruku, to ćemo tek vidjeti.

 

Stanka je iznenañeno promatrala djevojku. Bilo je to pravo

 

djevojče, a glas mu je zvučao ozbiljno i promišljeno kao u

 

tridesetogodišnje žene.

 

- Da vam se najprije predstavim. Ja sam kćer baruna

 

Vojnića, a zovu me Ružica. Imam šesnaest godina i prvi put

 

sam ušla u društvo onoga dana kad smo slavili pripajanje

 

Rijeke u kraljevskom dvoru. Vi ste se tamo upoznali s mojom

 

majkom, zar ne?

 

- Da, baroneso - odvrati Stanko mirno.

 

- Udvarali ste joj kao što mlad čovjek ne bi smio udvarati

 

udatoj gospoñi.

 

- Ne smijem se ispričavati, budući da to od mene traži

 

kavalirska dužnost.

 

- Vi ste noću prodrli u stan moje majke. Zar je i to tražila od

 

vas kavalirska dužnost?

 

- Da, zadajem vam časnu vjeru!

 

- To ne shvaćam! Mislim da se ne šalite i da ćete mi reći

 

istinu.

 

- Da se sastanete s kakvim mladim čovjekom i da vam on

 

ispriča sve što se desilo vašoj majci, što biste o njemu mislili?

 

- Da, imate pravo, to ne bi bilo lijepo od njega! Ali recimo da

 

se moja majka hoće ubiti zato što misli da sam ja počinila

 

nešto nepošteno, da li bi taj mladić morao ispričati majci

 

istinu?

 

- Ako je može uvjeriti da niste učinili ništa nepošteno, tada...

 

- Možete li me, dakle, uvjeriti da niste bili ljubavnik moje

 

majke?

 

- Dapače, mogu se zakleti!

 

Ružica je gledala u poručnika ispitujućim pogledom.

 

- Dobro, ispričajte mi što se meñu vama dogodilo.

 

- Sreo sam vašu majku kad se vraćala od prijateljice.

 

Slijedio ju je neki sumnjiv čovjek i ona me u strahu zamolila

 

da je otpratim kući. Eto, to je sve!

 

- A onda? Ušli ste u njezinu sobu?

 

- Da. Podvorila me jelom i pićem. Pričali smo o nedužnim

 

stvarima.

 

- Ali zašto vas je sakrila pred ocem

 

- Gospoñice, dopustite da vam ne kažem sve doslovce. No

 

vjerujte, niti sam bio, niti ću biti a niti mogu biti ljubavnik

 

barunice Vojnić! Kunem vam se na to grobom svoje majke!

 

~ 152 ~

 

Ružica je uprla svoje lijepe tamne oči u poručnika i on u tome

 

pogledu pročita jednu jedinu riječ: »Vjerujem!« Nakon kraće

 

šutnje Ružica se uspravi i reče:

 

- Htjela sam iz vaših usta čuti da ne biste mogli počiniti takvo

 

nedjelo. Drago mi je što se nisam prevarila.

 

- U čemu?

 

- U uvjerenju da ne biste mogli počiniti takav nekavalirski i

 

nepošten čin.

 

- Vi ste mislili tako o meni, a niste sa mnom progovorili

 

nikada ni riječi.

 

- To je istina, ali vidjela sam vas i slušala na svečanosti kod

 

grofa Majlatha. Činilo mi se da imate plemenito srce kakvo ne

 

pristaje današnjem lakoumnom životu u kojemu se ništa ne

 

osjeća, i u kojemu nikome ništa nije sveto.

 

- Možda ne zaslužujem vaše pohvale, ali nisam najgore biće

 

na svijetu.

 

- Mislim da sam svršila i mogla bih se oprostiti s vama.

 

- Prije negoli odete morao bih vas nešto pitati.

 

- Izvolite, slušam!

 

- Smijem li vas pitati što ste rekli ocu? Zašto ste spriječili

 

dvoboj?

 

- Pitanje je vrlo jednostavno, pa ću vam jednostavno od

 

govoriti. Spriječila sam dvoboj namjerice. Sobarica mi je

 

ispričala sve i odala mi mjesto gdje će se dvoboj održati.

 

Požurila sam i rekla sam ocu da ste se vi one noći uvukli k

 

majci zbog mene, tajno zbog toga što ste znali da moj otac želi

 

da poñem za grofa Ottenfelsa i odbio bi vas. Vi ste, dakle,

 

pridobili majku za našu ljubav. Kada je otac došao, majka vas

 

je sakrila. Prestrašila se njegova gnjeva zbog toga što me

 

obećao drugome. Sada vam je jasno zašto vas je otac zamolio

 

za oproštenje?

 

- Jest, shvaćam! No zašto ste zapravo htjeli spriječiti dvoboj?

 

- Mogla bih reći da sam se bojala za oca, no bit ću iskrena,

 

mislili vi o meni što vam je drago. Htjela sam spasiti i oca i

 

vas!

 

- I mene? Ali niste znali jesam li to zaslužio.

 

- Osjećala sam to! Mogla sam se prevariti, no slijedila sam

 

glas srca.

 

Stanka se okrene prema Zagrebačkoj gori. Gora je plamtila u

 

popodnevnom suncu.

 

- Vas se to neugodno dojmilo - prekine šutnju Ružica. -

 

Umirite se, gospodine barune! Ja sam već napola zaručena,

 

gotovo sasvim zaručena.

 

Oboje je šutjelo. Tada Ružica odjednom zaplače.

 

~ 153 ~

 

- Gospoñice, što je s vama? Zašto plačete? Recite mi iskreno

 

što vas je rastužilo? - upita Stanko.

 

Djevojka nije odgovarala. Plakala je bolno i grčevito.

 

- Povjerite mi što vas boli! Možda vas mogu utješiti.

 

- Zakunite se da me nećete osuditi.

 

- Kunem vam se, gospoñice!

 

- Nikada još nisam ni sa kime razgovarala tako iskreno kao s

 

vama. Majka je kraj mene otkako živim, ali s njom ne bih

 

mogla razgovarati tako iskreno kao s vama, iako razgovaramo

 

prvi put u životu. Možda me srce ne vara! Prvi put vi djela sam

 

vas kod grofa Majlatha. Obuhvatilo me tada neko osobito

 

čuvstvo i najvoljela bih vas uzeti ispod ruke i reći vam: »Vi ste

 

biće koje sam odavno tražila, s vama ću razgovarati o svemu u

 

čemu me drugi ne shvaćaju.« Bila sam uvjerena da ste

 

zaljubljeni, da volite bolno i nesretno. Onako bolno može

 

pjevati samo nesretan čovjek. U mojoj se duši tada rodila

 

nesretna ljubav, tako žalosna da više nisam mogla pod nositi

 

smijeh i veselu narav svoga budućeg zaručnika. Postaše mi

 

nesnosni i on i moja roditeljska kuća i cijeli život. No sada ne

 

recite da ste i vi na mene mislili, jer biste lagali.

 

- Nisam to ni kanio reći, a ipak, kako bih bio sretan da mogu

 

na vas misliti! Vi ste mi dragi zbog prostodušne iskrenosti.

 

- Nesretno ste zaljubljeni? - upita Ružica.

 

- Jesam, nesretno i beznadno!

 

- Mi ćemo, dakle, sklopiti savez! Pred ocem ćemo se

 

prikazivati kao da se volimo i da ćemo se uzeti. Prijateljevat

 

ćemo i tješiti se. Je li?

 

- Jest, gospoñice, s veseljem prihvaćam vaš prijedlog. A vaš

 

zaručnik?

 

- Siromah, on mora otputovati. Rekla sam mu danas

 

otvoreno da volim drugoga i da nikada neću biti njegova.

 

- On vas voli?

 

- To je njegova najveća nesreća. Volio me od djetinjstva, a i

 

ja sam ga voljela. No one nesretne večeri, kada sam slušala

 

onu pjesmu, ljubav kao da je nestala. Nije li to čudno i

 

smiješno? A ipak je tako! Ne znam kako se to dogodilo, ali

 

dogodilo se! Tako nenadan preokret, a zašto? Zbog jedne

 

tužne pjesme! Jadni moj zaručnik!

 

- Hoćete li me upoznati s njim?

 

- On vas neizmjerno mrzi! Siromah misli da i vi mene volite.

 

Eto, nas troje smo vrlo nesretni, sve troje ljubimo nesretno!

 

- Nemojte plakati, Ružice, to me boli!

 

- Isplakat ću se, to mi godi. Ako mi dopustite da se svaki dan

 

isplačem kraj vas, bit će mi mnogo lakše. I ðuro je plakao

 

~ 154 ~

 

kada sam mu rekla što se sa mnom dogodilo. Mogu li tome

 

pomoći? Srcu se ne da zapovijedati!

 

- Srce je naš najveći gospodar! Ono nas može neizmjerno

 

usrećiti, ali i uništiti cijeli naš život.

 

- Eto ga, dolazi!

 

-Tko? Gdje je?

 

- Eno, ondje, dolazi ðuro!

 

- Poći ću mu u susret.

 

Uzanim puteljkom spuštao se mladić srednjega stasa,

 

ljepuškastoga lica i vitkog struka, odjeven u odijelo francuskog

 

kroja. Šešir je nosio u ruci. Ružica je neko vrijeme s njime

 

razgovarala, a on je stajao pred njom oborene glave, kao da je

 

izgubljen. Šutio je i slušao Ružicu, zatim poñe s njom ravno

 

prema poručniku. Ona ih upozna:

 

- Barun Stanislav Gotta, grof ðuro Ottenfels!

 

Mladi grof pogleda poručnika ukočenim pogledom. Lice mu

 

bijaše blijedo i izmučeno. Šutio je. Ružica prva prekine muk:

 

- Vi ste me, ðuro, uhodili?

 

- Jesam! - odvrati mladić tiho i pokorno.

 

- Ubuduće to neće biti potrebno! Ne treba da me uhodite, jer

 

se možemo sastajati i u troje.

 

Grof Ottenfels pogleda ljutito.

 

- Ružice, to nije moguće! Vi nemate duše!

 

- Htjela sam samo reći da se nas dvoje, gospodin poručnik i

 

ja, nećemo uzeti. On voli drugu!

 

- Kako? - začudi se ðuro.

 

- Vaš je otac pred gostima rekao da majka ništa nije kriva i

 

da ste vas dvoje zaručeni.

 

Ružica se trgne, pogleda poručnika i opazi da je zastao kao

 

ukopan. To se djevojke bolno dojmilo. Ražalosti se i reče

 

gotovo šaptom:

 

- Ne bojte se, gospodine poručniče! Obećavam da neću

 

nikada tražiti da zaruke koje su vam tako neugodne iskupite

 

svojom slobodom. Ostat ćemo neko vrijeme za svijet zaručeni,

 

zatim se možemo rastati.

 

- Ali vi ćete ostati osramoćeni.

 

- Neće! - upadne u riječ grof ðuro. - Kad god Ružica za želi,

 

mene će uvijek naći!

 

- Nipošto, neću se udavati! Vidite li samostan klarisa? U nj ću

 

se skloniti da dovršim život! - reče djevojka odlučno.

 

Svo troje ušuti. Sunce se spuštalo na zapad i zarumenilo

 

mlade ljude koji su stajali neizmjerno nesretni.

 

- Eto, sunce zalazi - prošapće Ružica. - Nama je već zašlo

 

sunce. Poñimo kući!

 

~ 155 ~

 

Otišli su šuteći. Svatko je bio zabavljen svojim mislima,

 

svojim bolima.

 

Kod samostana klarisa oproste se i svatko poñe svojim

 

putem.

 

Stanku je mučila omaglica. Sve što se dogodilo od prošle noći

 

do današnjega zalaza sunca smutilo ju je taj čas posve.

 

Osjetila je da je igra pogibeljna. Mlada, lijepa i iskrena

 

djevojka zaljubila se u nju misleći da je muško. To se duboko

 

dojmilo lažnoga poručnika i sasvim ga osvojilo. Zapekla ga je

 

pomisao da nesretno djevojče mnogo trpi. Stanka nije mogla

 

zaboraviti blijedo i patnjom izmučeno lice ðure Ottenfelsa, što

 

ga je nesretna ljubav učinila toliko simpatičnim.

 

»Zašto da djevojci tajim tko se sakriva pod ovim odijelom? A

 

barunica? Što će ona reći?« Kada je Stanka vidjela pred sobom

 

stan barunice Lehotske sjeti se ponovno svoje teške boli i

 

zadršće pri pomisli da će lijepu Katarinu opet naći u Meškovu

 

zagrljaju.

 

Djevojka požuri u prvi kat i nañe ih vesele, sretne, užarenih

 

lica.

 

- To je trajalo vrlo dugo!

 

- Obećao si da ćeš doći za jedan sat - ukori Lehotska

 

poručnika.

 

- Oprosti, tetko, ali drukčije se nije moglo.

 

- Gdje si bio? - upita Meško.

 

- Na svojim zarukama!

 

Grof Meško skoči s divana, a barunica se uhvati za stolicu i

 

pogleda Stanku pogledom u kojemu je bilo pritajenoga

 

smijeha.

 

- Reci nam bar s kime si se zaručio?

 

- S kćerkom baruna Vojnića.

 

- To je krajnja drzovitost! - vikne barunica. - Zar da kći

 

spašava materino poštenje?

 

- Tetko, neka danas bude sve kako se zbilo! Sirota djevojka

 

nije kriva, nju moramo štedjeti!

 

- Ne! Te zaruke neću dozvoliti! - ljutito će Lehotska. - Ti si

 

malodoban. Ne, ne! Gospoña barunica Vojnić neka spašava

 

svoju čast sama!

 

Meško je uzalud pokušavao da umiri barunicu.

 

PRED OLUJU

 

Poslije svečanosti na Harmici velikaši su se sastajali svakoga

 

dana kod kojega druga i boravili bi kod njega od

 

poslijepodneva do drugoga jutra. Odlučili su da svi uvijek budu

 

~ 156 ~

 

zajedno, da jedan drugoga ne pusti s vida, kako tajanstveni

 

ubojica ne bi koga ubio. Držali su Klemenčića voñom crne

 

urote, a time što je bio u tamnici nadali su se da je družba

 

izgubila glavnu snagu.

 

Velikaši su odlučili da se koncentriraju i zato što su opazili

 

kod purgara neko neprijateljstvo. Sluge su donosile svakoga

 

dana u dvorove vijesti o neprijateljskom raspoloženju purgara.

 

Na ulici se takoñer opažao njihov bijes prema velikašima, a

 

kmetovi koji su dolazili u Zagreb odlazili su mrki i gledali su

 

velikaše neprijateljski.

 

Bila je upravo subota i ljudi su pošli na večernjicu k

 

pavlinima. Kod njih je svake subote bila propovijed koju je

 

uvijek držao gvardijan. Svijet je hrlio na tu propovijed. Poslije

 

večernjice počela bi nedjelja. Više se nije radilo, mladež je

 

šetala ulicama i pogotovu Markovim trgom, a purgarice bi se

 

okupile na vrelu Manduševcu i pričale do zalaska sunca.

 

Mimo ljudi koji su išli na večernjicu prošli su velikaši. Bio je

 

dogovoren sastanak kod Patačića.

 

- Eno ih! - reče Matijak. - Umjesto da se pomole, oni odlaze

 

na pijanku!

 

- Pravo kaže otac Anzelmo, oni su pogani koji će donijeti u

 

našu zemlju nesreću.

 

Na propovjedaonici se pojavio otac Anzelmo. Lijepo

 

duguljasto lice bilo je blijedo, velike oči zasjenjene kolobarima

 

davale su njegovu izgledu nešto svetačko. Njegova bijela lijepa

 

pojava pričinjala se na propovjedaonici kao da je mladi

 

apostol.

 

Purgari su pokleknuli svladani počitanjem i strahom što ga je

 

u njima pobudila ta svetačka bijela pojava. Otac Anzelmo

 

raskrili ruke, upre oči u nebo, a usta su se micala kao da šapće

 

molitvu što je ne smije nitko čuti. Nekoliko trenutaka Anzelmo

 

je nijemo gledao u nebo, zatim ustade, prekrsti ruke na prsima

 

i poče govoriti vatreno, oduševljeno kao da želi svaku riječ

 

utisnuti u srce onoga tko je sluša. Govorio je:

 

- I u našoj zemlji ima bezbožnika koji cijele dane i noći

 

provode u pijanstvu i valjaju se u kaljuži grijeha. Strepite,

 

draga moja braćo, jer nas stiže kazna Božja! Crni dusi spustili

 

su se na naš grad i prijete nam groznom nesrećom. Tri križa

 

na Margaretinu stupu! Što znače ti križevi, braćo? Tri križa

 

objava su strašne kazne! Kazna je velika i strašna, a stići će

 

cijeli grad, kao što je stigla Sodomu i Gomoru, i mi ćemo

 

trpjeti za grijehe te gospode!

 

Glas oca Anzelma uzdizao se sve više, molio je i drhtao kao

 

da je cijelu dušu predavao molitvi.

 

~ 157 ~

 

Večernjica je minula i purgari izañoše iz crkve. Lica su im bila

 

rumena. Bili su uzbuñeni i razdraženi. Okupljali su se u grupe i

 

raspravljali. Žene su zamorile, skupljale glave i prijetile

 

pesnicama, a djevojke su se skupile u klupko i u nijemom

 

strahu promatrale starije. Kroz samostanski prozor gledalo ih

 

je blijedo lice gvardijana Anzelma, kao da čeka što će se

 

dogoditi.

 

Dugo su grupe bile na okupu.

 

Velikaši su se sastali kod Patačića, u njegovu dvoru koji je

 

nekoć bio cistercitski samostan. Bili su na okupu svi. Meško i

 

poručnik stigoše mnogo kasnije od ostalih. Meško je bio kod

 

barunice, kojoj je zalazio svaki dan. Sastajali su se u

 

poručnikovim sobama da zavaraju služinčad. I toga dana bio je

 

Meško kod nje do sumraka, kada je pošao k Patačiću.

 

Velikaši su se okupili u iskićenoj sjenici oko velikoga i bogato

 

prostrtog stola na kojemu se sjalo najnovije francusko posude,

 

a dvorile su ih sluge u francuskim livrejama.

 

Patačić je od svih velikaša u svoju kuću uveo najviše

 

francuštine. Kod njega su sva jela bila francuska, a način

 

dvorbe i običaje kod stola donio je ravno iz Pariza. Dapače, i

 

njegove tri sobarice bile su Francuskinje, lijepe, mlade i

 

dražesne. Kada je Meško s poručnikom ušao u dvorac sluge su

 

zatvorile sva vrata, a na kulama i na sve četiri strane dvorca

 

postavio je Patačić svoje vjerne momke na stražu.

 

U sjenici se uzbuñeno razgovaralo. Gradski sudac pričao je o

 

Klemenčiću kako se udubio u misli, kako neće odgovarati na

 

pitanja, kako neprestano šuti i neće jesti ni piti, kao da se želi

 

ubiti glañu.

 

- Potanje bi vam o tome mogao pripovijedati Meško - reče

 

sudac. - On je s njim razgovarao na samu, a on ga i protežira.

 

- Nemojte tako, carissime! - prosvjeduje Meško. - Ne branim

 

ga, ali sam odlučno protiv mučenja.

 

- Zar si poludio? - navale velikaši. - On nas baca pod Krvavi

 

most, a mi da ga štedimo?

 

- Suvišno je da od njega što tražimo. Otkrio sam nešto

 

veliko!

 

- O Klemenčiću? Meško izvadi iz ogrtača neku knjigu i metne

 

je na stol. Velikaši su se okupili oko njega i uprli u nj

 

znatiželjne poglede.

 

- Razgledao sam danas ormar svoga oca, onaj isti koji je

 

nepoznati provalnik otvorio da bi ukrao zlatni nakit.

 

Pretražio sam sva pisma i sve knjige što sam ih našao u

 

ormaru, i otkrio sam da je moj djed vodio dnevnik. Bile su

 

~ 158 ~

 

dvije knjige. Jednu je djed već svu ispisao, druguje tek načeo.

 

Prva je knjiga nestala!

 

- Možda ju je sam uništio?

 

- Ne, nije je uništio, jer na drugoj knjizi piše ovo: »... i zato

 

ostavljam ove dvije knjige uspomena svojem unuku Jurici da

 

dozna kako mu je djed živio i što je sve u životu morao

 

podnijeti i pretrpjeti...«

 

- Eto - reče Meško - djed je te knjige namijenio meni.

 

Otac mi je rekao da je djed ostavio memoare.

 

- Kamo je dospjela prva knjiga?

 

- Odmah ću vam kazati! Eto, pogledajte, druga knjiga

 

nastavak je prve. Izvolite pogledati! Na prvoj stranici druge

 

knjige nastavlja djed pripovijedati tragediju svoga života.

 

Slušajte ovaj nastavak: »... Bio je pametan i simpatičan

 

mladić, ali što mu je to koristilo kad je bio samo plemić. Sam

 

se, dakle, ne bi mogao podići. Ja sam ga podigao, ja sam ga

 

uveo u svome dvoru u krug prijatelja velikaša i time sam ga

 

izravnao s nama. Sve mi je to platio razbojnički! On se,

 

doduše, branio da je nije zaveo...«

 

- Pazite sada na svaku riječ! - upozori Meško i nastavi

 

čitanje:

 

»... i da nije ničemu kriv. Dapače je tvrdio da nije bio njezin

 

ljubavnik. Kada sam mu pokazao ono pismo, problijedio je i

 

zašutio. Tada ga izbacih iz dvora zauvijek. Nitko nije znao

 

zašto, svi moji prijatelji velikaši pitali su me za uzrok. Bilo je

 

dovoljno da im kažem kako sam ga uhvatio u lopovskom činu.

 

Devet velikaških dvorova zatvorilo je pred njim svoja vrata,

 

devet mojih prijatelja nije ga više gledalo. Prezirali su ga. Kada

 

je htio da mu dadu zadovoljštinu oružjem, sva devetorica

 

zaključiše da nije dostojan zadovoljštine. Tako je Klemenčić

 

zauvijek izgubio čast u našim očima.«

 

Meško pogleda gospodu. Na njihovim licima odražavalo se

 

iznenañenje i pritajena strava.

 

- Sada znamo tko je osudio na smrt devetoricu velikaša -

 

reče protonotar.

 

- Koliko se ja sjećam, kad je Klemenčić bio izbačen iz dvora

 

grofa Meška i kada su velikaši pred njim zatvorili svoje

 

dvorove, bio je siromašan kao crv - reče sudac. - Toga se

 

dobro sjećam! Kasnije se najednom počeo bogatiti. Očito se

 

dao na unosan zanat, a kada je prikupio dovoljno novaca

 

odlučio je da se osveti.

 

- Još uvijek ne znamo tko će sve slijediti onu dvojicu

 

umorenih. Grof Keglević bio je svakako u kući moga djeda, a

 

grof Mernay takoñer je dolazio k njemu, no spadaju li oni

 

~ 159 ~

 

meñu tu devetoricu? To nitko ne zna, jer nitko od nas nije bio

 

na konferenciji kod djeda kad je zaključeno da Klemenčiću

 

neće dati zadovoljštinu.

 

- Bio sam ja! - javi se barun Makar. - I ja sam bio za to da se

 

s Klemenčićem ne borimo. Sjećam se, dapače, vrlo dobro i

 

ostalih. Bio je prisutan i grof Keglević.

 

- Naš nesretni Icek?

 

- Da, on. Zatim grof Mernay...

 

- On je prvi ležao pod mostom.

 

- Osim toga bio je ondje kaštelan grofa Draškovića, Ivo

 

Erdödy...

 

- I ja! - reče Vojnić.

 

- Koliko ste ih nanizali?

 

- Mernay, Keglević, Ivo Erdödy, kaštelan, Makar, Vojnić...

 

- Sedmi sam ja, gospodo! - nasmije se Patačić. - I ja spadam

 

meñu onu devetoricu, i ja sam bio ondje.

 

- Sad nas ima sedam!

 

- Osim toga bio je još ðuro Ottenfels stariji - reče Makar.

 

- Moj otac? - upita mladi Ottenfels.

 

- Da! - odvrati Makar. - Upravo smo slavili roñendan staroga

 

grofa Meška.

 

- Da, da, sjećam se - reče Patačić i okrene se k Ottenfelsu. -

 

Bilo je veselo; sada ćete i vi, dragi grofe, platiti za svoga oca!

 

- Sada smo osmorica. Tko je bio deveti?

 

- Barun Kukmica!

 

- J-a? To nije istina! Oprostite, ja nisam bio ondje, to ne

 

stoji! - uzrujao se Kukmica i skočio uvis. Lice mu se

 

zarumenilo, a čuperak na ćelavoj glavi nakostriješio se kao

 

kokotova kruna.

 

- Da, dragi barune, vi ste bili, to se ne da poreći! Možda ste

 

zaboravili, ali pozitivno znam da ste bili prisutni!

 

- Varate se! Nikada nisam bio u kući staroga grofa Meška i za

 

sve to uopće nisam znao. Nisam bio prisutan i nipošto me ne

 

miješajte u tu stvar! - uzbuñeno se branio barun. Znoj mu je

 

oblio čelo.

 

Velikaši se nisu mogli suzdržati od smijeha što ga je komični

 

Kukmica izazvao svojom zdušnom obranom.

 

- Mislim da Kukmica zaista nije bio onaj dan s nama - reče

 

Patačić.

 

- Eto, vidite! - klikne presretan Kukmica Makaru.

 

- Možda je Patačić u pravu. Mislio sam da ste bili zato što bez

 

vas nikad nije prošla nijedna fina večera.

 

Velikaši su se nasmijali toj šali baruna Makara, no Kukmica

 

se još uvijek branio.

 

~ 160 ~

 

- E, gospodo - ozbiljno će barun Vojnić znamo za osmoricu

 

kojima je suñena smrt pod mostom. Tko je deveti?

 

- Ja! - reče Meško. - Deveti u tome kolu bio je moj otac!

 

Kako je otac prerano umro, sigurno ću ja platiti danak umjesto

 

njega. Klemenčićeva mržnja ne odnosi se na pojedince nego

 

na velikaške obitelji.

 

Razgovor su prekinule sluge koje su u velikim zdjelama

 

donijele večeru. Gosti posjedaše oko stola. Zabava je

 

jenjavala. Novost koju je donio Meško nije bila ugodna i oni što

 

su bili na listi devetorice nisu imali osobit tek. Istom je

 

pjenušavo vino razvedrilo društvo i velikaši su se počeli

 

zabavljati.

 

Kad su gosti već bili veseli doveo ih je Patačić u veliku

 

dvoranu gdje su ih iznenadili glazbenici. Barun Makar poslao je

 

Patačiću omiljeni orkestar koji je unajmljivao uvijek kada je

 

imao goste. Poručnik je poslije večere sjeo meñu glazbenike,

 

dirigirao im, svirao s njima, pjevao i ludovao. Mladi Ottenfels

 

sjeo je kraj poručnika i potiho mu rekao:

 

- Što bi rekla Ružica da vas vidi ovakvoga?

 

- Zar u tome ima zla?

 

- Nema, ali ona me zapravo zato ne voli što sam odviše

 

veseo i bučan, kao i vi sada.

 

- Tako? Ona ne voli vesele ljude?

 

- Ne! Uvijek snatri, čita žalosne romane i govori da bi

 

najradije sa svojim idealom umrla. Vi je ne volite? - upita

 

Ottenfels Stanka.

 

- O, da, ali samo kao sestru. A vi je zaista iskreno volite?

 

- Jest, volim je neizmjerno, i ako ona ode u samostan ubit ću

 

se! Danas me pozvala k sebi i rekla mi da će otići u klarise.

 

- To ne smije učiniti! Slušajte, muškarac se ne smije tako

 

podati osjećajima, mora ih svladati. Budite jaki i odvažni;

 

udvarajte drugoj ženi, izazovite ljubomoru.

 

- Tada bih morao oženiti onu drugu.

 

- Udvarajte takvoj ženi koju ne treba da uzmete. Ako mi se

 

obvežete poštenom riječju na šutnju, reći ću vam kome biste

 

mogli udvarati bez ikakvih posljedica.

 

- Evo moje časne riječi da ću šutjeti i slušati vas.

 

- Udvarajte barunici Lehotskoj, mojoj tetki!

 

- Lijepoj Katarini? Što će reći ljudi?

 

- Njoj udvara pola velikaša, pa što ljudi kažu? Neka govore

 

što ih volja! Vi ćete dolaziti k meni, a ne k njoj, razumijete li?

 

- Hvala, gospodine barune! Prihvatit ću vaš savjet.

 

Toga trenutka mladi grof ðuro osjeti privrženost prema

 

Stanku.

 

~ 161 ~

 

POBUNA GRAðANA

 

Nedjelja je. Na gradskim ulicama i trgovima vlada metež i

 

buka. Ljudi trče gradom u skupinama, uzrujanih lica, užarenih

 

očiju i odlučno mašu rukama. Žene su se okupile oko vrela

 

Manduševca i podigoše pravu uzbunu.

 

Cijeli grad je uzbuñen. Matijakov mlin miruje. U nedjelju toči

 

Matijak prije podne komovicu, a poslije podne vino. U njegovoj

 

sobici stisli se uzbuñeni gosti.

 

- Braćo i purgari, to se još nikad nije dogodilo u našem

 

gradu! Moj je otac umro star, a i ja već dugo nosim život na

 

leñima, ali nikada još nisam čuo za takve strahote - govori

 

debeli kovač Klement.

 

- Naš je grad već svašta pretrpio. Bilo je i kuge. Sjećam se

 

da je blago padalo po cesti i krepavalo od pošasti. Znam da su

 

ljudi skapavali od gladi, sjećam se velike suše i velikoga

 

požara, ali takve strahote nisam doživio. Ako nas je stigla

 

nesreća, bar smo znali kakva nas nevolja bije. Ili je bila glad ili

 

kuga ili bolest, ali sada ne znamo što je. Kao da je vrag

 

pobjegao iz pakla i hoće da se kod nas nastani.

 

Ljudi su povlañivali vičući:

 

- To je prokletstvo koje su nam donijeli bezbožnici!

 

- Eno, pogledajte tu našu gospodu. Nekoć su dolazila svake

 

nedjelje u crkvu, darivala oltare i svece, a sada piju, tove

 

trbuhe i daruju ljubavnice. Pravo kaže otac Anzelmo!

 

- Oni uništavaju i našu trgovinu! - povikne Matijak. - Otimlju

 

zaslužbu našim sinovima. Jučer u noći bila je kod Patačića

 

velika gozba, a sve osim mesa naručio je grof iz Beča. Je li to

 

pošteno? Mi ne možemo prodati brašno, jer gospoda naručuju

 

gotove kolače od kolačara iz Beča. Da, gospoda se odijevaju u

 

svilu i kadifu, ali je kupuju u Beču, a naša roba leži. Nijedno

 

dugme nisu kupili kod domaćeg trgovca!

 

- To je sramota, preziru što je domaće!

 

- Koliko štetuju postolari zato što gospoda ne nose čizme?

 

Zašto? Hoće im se cipela, da se sviñaju ljubavnicama.

 

- Zašto nose bijele vlasulje?

 

- Zato da unište naše brijače, da ne moraju dati rezati kosu.

 

- Kome ćemo napokon prodavati svoju robu, ako ne kupuju

 

oni koji imaju novaca? Pogospodili su se već toliko da neće

 

nositi domaće stvari. Ako već piju, ako se goste i trate novac,

 

neka ga bar ostave kod kuće, kod nas!

 

- Istina je što govori Matijak, istina je! - vikali su ljudi.

 

U sobu je ušao usopljen mladić i bacio se slomljen u kut.

 

Stao je lamatati rukama i mahati glavom.

 

~ 162 ~

 

- Zar mu je pobjegla pamet iz glave? - reče jedan purgar.

 

- Što je? - pitali su ljudi. - Što ti se dogodilo?

 

Mladić je šutio i neprestano lamatao rukama.

 

- Govori, materinski sine, ako nisi nijem! Što ti se dogodilo?

 

- Tri križa! Strašno! Tri križa!

 

- Zar opet? - poviknu prestrašeno ljudi. - Gdje si ih vidio?

 

- Na magistratu, na crkvi sv. Marka, na Margaretinoj crkvi,

 

na Kamenitim vratima, na općini...

 

- Na općini? - reče Matijak. - Čujete li, ljudi, to nisu čisti

 

poslovi! Vrag je pokazao svoje šape!

 

- To su vještice! - vikne Klement.

 

- Čekajte, ljudi, idemo po gvardijana oca Anzelma. On će

 

nam jedini znati reći što to znači.

 

- Žurite se! - vikali su ljudi.

 

- Neka doñe gvardijan, moramo znati što to znači!

 

Tri purgara odmah se upute u samostan pavlina da potraže

 

gvardijana. Dotle su grañani raspravljali o pojavi kakva nikada

 

još nije zadesila Grič.

 

Nije prošlo ni pola sata kada se na vratima mlina pojavi

 

gvardijan s rukama prekrštenim na prsima. U mlinu nastade

 

tišina. Otac Anzelmo stade kod vrata, pogleda purgare

 

zabrinutim pogledom i uzdahne.

 

- Čuo sam da su čestiti purgari zaželjeli da doñem, i ja sam

 

evo došao! Što želite, pošteni grañani?

 

Matijak stupi naprijed i reče:

 

- Želimo, prečasni gospodine gvardijane, da nam vi, koji sve

 

znate i koji ste pobožna i sveta duša kažete što da činimo.

 

Sigurno ste vidjeli križeve što ih je neka crna ruka nacrtala na

 

našim svetim zgradama, pa i na našoj općini. Što to znači?

 

- Dragi moji purgari, čuo sam za te križeve i pošao sam, evo,

 

s vašim čestitim ljudima da ih vidim. Rekao sam, prijatelji

 

moji, jučer na večernjici, nadahnut Božjom pomoći, da će nas

 

stići kazna. Naša gospoda velikaši služe vragu! Eno, od jutra

 

do mraka orgijaju. Piju, vesele se besramno i ne čuju crkveno

 

zvono koje ih zove na molitvu. Zato će nas stići tri velike

 

kazne Božje!

 

- To znače ona tri križa?

 

- Da, čestiti moji purgari! Doñite u crkvu i molite se,

 

zavjetujte se Bogu i darujte crkvu svetoga Pavla, on će vas

 

zagovarati na nebu i odvratiti od vas te strašne tri nesreće.

 

***

 

Do večeri bio je cijeli grad u groznici. Svi su samo govorili o

 

strašnim križevima na gradskim kućama. Na Margaretskom

 

~ 163 ~

 

trgu okupilo se podvečer mnogo ljudi. Svi su se ročili na trgu,

 

a nitko nije znao zašto. No, najednom provali vika.

 

- Neka poginu bezbožnici koji su donijeli nesreću u naš grad!

 

- Pobratili su se s vragom!

 

- Prodali su dušu i tijelo vješticama!

 

Ljudi podigoše željezne motke, toljage i sjekire. Zatalasalo se

 

do tri stotine glava da udari na Patačićev dvor koji je bio prvi

 

na dohvatu. Željezna vrata dvora bila su zatvorena i purgari

 

udare po njima. Stotinu bijesnih povika popratilo je udarce.

 

Barun Kukmica čuo je viku i buku, te poñe iz znatiželje da

 

vidi što se dogaña. Ne slutivši da svjetina traži velikaše upravo

 

je nasrnuo na razjarene prve redove.

 

- Evo jednoga! - vikne neki purgar. - Nataknimo ga na kolac!

 

Kukmica problijedi, pade pred bijesnim ljudima na koljena i

 

sklopi ruke. Bio je tako smiješan da mu se razjareni purgar

 

koji ga je htio ubiti nasmije i vikne u lice:

 

- Evo ljudskog strašila, pogledajte ga, moli oproštenje! Ljudi

 

su razbijali vrata, vikali i tražili da se dvor otvori.

 

- Zapalite ga!

 

- Neka se kula pretvori u lomaču!

 

- Bit će masnoga pečenja!

 

- Ispeći ćemo te! - vikne jedan purgar Kukmici.

 

Toga trenutka prasnu hitac. Vika razjarenog puka prestade.

 

Jedan je čovjek pao.

 

Svi su stali. Na svim se licima odražavalo iznenañenje.

 

Kukmica je počeo plakati i vikati.

 

- Ustrijelili su ga!

 

- Zašto plače ta ljudska nakaza? - pitali su purgari.

 

- Tko je taj?

 

- Tko ga je ustrijelio? - upita Matijak koji je vodio

 

demonstrante, no nitko ne odgovori.

 

- Odakle se pucalo? Ponovno nitko ne odgovori.

 

Od tri stotine ljudi nitko nije odgovarao na Matijakova

 

pitanja, nitko nije vidio odakle je dopro hitac.

 

Kukmica je drhtao kao prut na vodi.

 

- Zapalimo dvorac!

 

- Nemojte, braćo! Neka velikaši prisegnu da će se popraviti!

 

- Neće se popraviti! Prodali su se vragu! - ponovno će onaj

 

nepoznati.

 

- Gospoda su se pobratila s vješticama!

 

Bura ogorčenja prekine govornika.

 

- Oni imaju ugovor s vješticama! - javio se nepoznati.

 

- Reci, je li tako ili nije? - povikne nepoznati grañanin

 

Kukmici koji je još uvijek poput luñaka klečao na istom mjestu.

 

~ 164 ~

 

- Govori! - vikalo je nad njim stotinu glasova, a nad glavom

 

mu je vitlalo stotinu sjekira i toljaga.

 

Kukmici se zamaglilo. Razjapio je usta od užasa, kimnuo

 

glavom i promucao drhtavo:

 

- Ne znam, možda...

 

- Eto, ljudi, jeste li čuli? Priznao je!

 

- Zato što vještice štede velikaše mora nesreća stići nas,

 

purgare! - nastavi govornik.

 

- Zato što su se velikaši pogodili s vješticama i prodali se

 

vragu, došao je Lucifer iz pakla i nacrtao tri križa na našoj

 

općini! Ne znaš u koji te čas i u koji sat čeka nesreća!

 

- Čekaju nas tri nesreće - vikao je Matijak - kuga, glad i tuča!

 

- Gdje su gospoda? Neka doñu ovamo da ih ispečemo na

 

ražnju! - reče neznanac.

 

- Goste se s vješticama! Plešu s njima, one su im ljubavnice!

 

- Zapalimo njihove dvorce! Neka planu kao lomače!

 

- Jest, gospodo purgari - vikao je čovjek u šubari - ali meñu

 

gospodom ima i nekoliko poštenih i pobožnih ljudi koji nisu ni

 

za što krivi. Ja ih znam, ja ću vas voditi!

 

- Navalite na dvorove, vežite gospodu i neka se odreknu

 

vraga i vještica!

 

- Jest, tako neka bude, ljudi! On nas dobro savjetuje.

 

- Tko si ti što umiješ tako pametno govoriti? - upita kovač

 

Klement.

 

- Ja sam siromašni purgar, ime mi je Bartol.

 

- Živio Bartol! Naprijed, ljudi, provalimo u dvor!

 

- Što ćemo s ovim lopovom? - pokaže Klement Kukmicu.

 

- Neka se zakune da se odriče vještica!

 

Kukmica je odmah podigao ruke i ispružio sve prste.

 

- Neka se zakune da će se obratiti!

 

- Prisižem! - vikne Kukmica iz svega grla.

 

- Sada možeš ići! - reče mu Bartol i okrene se uzrujanom

 

puku.

 

- Braćo, čujte što se dogodilo! U gradsku tamnicu zatvorili su

 

čovjeka poštenog i bogobojaznog, siromašnog plemića, zato

 

što se nije htio bratiti s vješticama.

 

- Tko je taj plemić?

 

- Zove se Klemenčić. U zatvoru ga muče. Udarite na njih!

 

Zašto ne počnete? Što čekamo? - vikao je čovjek već sasvim

 

promuklim glasom.

 

Vika i krika bivala je sve jača i zaglušnija. Ljudi su skakali,

 

mahali rukama i prijetili željni osvete, ali nitko nije počeo

 

ostvarivati prijetnje.

 

- Idemo li ili ne idemo? - zagrmi prijeteći Bartolov glas.

 

~ 165 ~

 

Čekalo se da Matijak dade znak. Matijak je, meñutim,

 

razgovarao s lijepom Anom, sobaricom barunice Lehotske.

 

Njezin je otac zalazio u mlin na komovicu i tako je Matijak

 

upoznao lijepu djevojku.

 

- Uzalud lupate ovdje - govorila je Ana - Patačić nije kod

 

kuće. Svi su oni kod baruna Vojnića, kod njega ćete ih naći na

 

okupu. Moja je gospodarica nekamo nestala, ne znam nije li i

 

ona otišla u goste.

 

- Nastoj da poslije pola noći doñeš u mlin - reče Matijak,

 

podigne svoju toljagu i poviče:

 

- Braćo, k barunu Vojniću!

 

- Nećemo li zapaliti dvor?

 

- Krijesovi se pale noću, najprije idemo gospodi na večeru.

 

Povik odobravanja prolomi se zrakom. Matijak poñe prvi, a za

 

njime se natisnu svi.

 

U Patačićevu dvoru gosti su odahnuli. Služinčad se okupila u

 

dvorištu naoružana i prestrašena. U kuli dvorca bili su Patačić i

 

Meško. Trebalo je da zajedno poñu k barunu Vojniću, ali im je

 

nekoliko trenutaka prije dolaska javio Patačićev kaštelan da se

 

na trgu ljudi bune protiv gospode. Domaćin dade zatvoriti

 

željezna vrata i popne se s Meškom i poručnikom u kulu da

 

odatle neopaženo promatraju što se dogaña.

 

- Što mislite, čije je to maslo? - upita Meško kad su

 

demonstranti otišli k barunu Vojniću.

 

- Očito je da se to dugo kuha! Purgari su prijekim okom

 

gledali našu francuštinu, to znam već odavno - reče Patačić.

 

- I nisu baš sasvim u krivu! - primijeti Meško.

 

- No, jesi li čuo onoga čovjeka koji je govorio da imamo

 

ugovor s vješticama? Nije li značajno što je na kraju govorio o

 

Klemenčiću?

 

- Da, to je istina, branio je Klemenčića.

 

- Što misliš o tome?

 

- Da je taj Bartol bio njegov ortak!

 

- Jesi li vidio one kretnje i držanje? Bartol nije purgar! Kako

 

je samo spustio šubaru da mu tko ne bi vidio lice!

 

- Sada je sve jasno! Taj čovjek ima bandu koja krade i baca

 

nas pod most. Sjedne strane osvećuje se devetorici, a s druge

 

obogaćuje se našim imetkom.

 

- Koga su ono dolje ustrijelili?

 

- Vidjet ćemo kada siñemo.

 

- A sada mi reci što da radimo? Idemo li k barunu Vojniću?

 

- Idemo! Preodjenimo se u purgarska odijela i poñimo na

 

ulicu. I ti ćeš, Stanko, s nama!

 

~ 166 ~

 

Patačić pozove svoga staroga slugu Blaža i naloži mu neka

 

donese purgarska odijela. Patačić, Meško i poručnik se

 

preodjenu, naoružaju i poñu na ulicu.

 

Na ulici više nije bilo ustrijeljenoga čovjeka. S Griča su

 

dopirali glasovi uzbuñenja.

 

Ulicama su trčali ljudi. Svi su žurili na Grič. Patačić i Meško

 

uzeli su toljage da bi se činilo kako i oni idu na razbijanje

 

velikaških dvorova, a oružje su sakrili pod odijelima. Spustili su

 

se prema Medveščaku.

 

- Stani! Netko se šulja! - zaustavi Meško svoje pratioce.

 

- Vidiš li na Krvavom mostu sjenu?

 

- Čovjek u crnom plaštu!

 

- Čekaj, da vidimo što tamo radi?

 

Povukli su se iza jedne kuće, ali pojava nestade. Meško

 

požuri sa svojim drugovima prema mostu, ne bi li dostigli

 

nepoznatog čovjeka. Kod mosta nije bilo nikoga. Samo se voda

 

sa svojim šumom valjala koritom.

 

Uputili su se prema kući baruna Vojnića. Na dvorac je

 

navalilo mnogo ljudi. Lupali su po vratima, po zidovima,

 

prozorima i zatvorenim željeznim kapcima.

 

Prvi demonstranti bili su već prodrli u dvorac. Meško požuri i

 

progura se kroz svjetinu. Stepenicama su se uspinjali ljudi sa

 

strašnom vikom i prijetećim psovkama. Meško se penjao s

 

njima. Zajedno sa svjetinom prodro je i u sobe.

 

U blagovaonici bijaše velik prostrt stol. Demonstranti su ga

 

razbili, i skupo posuñe, vrčevi, voće i vino prosulo se po podu.

 

Razjareni purgari žurili su dalje da nañu gospodu. Razbili su

 

sva vrata, porušili su sve do čega su došli hiteći neprestano

 

naprijed, ali velikaše nisu našli. Tada odjednom ljudi ciknu od

 

uzbuñenja:

 

- Evo ih! Ovdje su se sakrili, evo ih!

 

Meško ugleda velikaše koji su se okupili u jednoj sobi,

 

naoružani pištoljima. Purgari nagnu prema njima a velikaši

 

podignu pištolje i puške. U taj čas iskoči Meško:

 

- Stanite, braćo! Neka se ne prolijeva krv! Božja zapovijed

 

kaže: »Ne ubij!« Učinimo nešto drugo. Neka vam gospoda

 

obećaju da će se obratiti! Ako to učine, pustite ih s mirom.

 

Masa promijeni raspoloženje.

 

- Neka prisegnu! - vikne nekoliko glasova.

 

- Krivo će priseći! - vikao je Bartol.

 

- Neka poñu u crkvu i neka tamo prisegnu!

 

- Jest - reče Meško, prihvativši veselo prijedlog - neka poñu u

 

crkvu!

 

~ 167 ~

 

- Slušajte me, ja sam Meško, pokoravajte se mojim

 

odredbama - šapne on jednome velikašu, okrene se svjetini

 

koja se tiskala na vratima i vikne:

 

- Neka poñu s nama u crkvu! Moraju se zakleti! Gospodo -

 

reče velikašima - pozivam vas da doñete i odložite oružje!

 

- Da, moraju se zakleti! - vikne Matijak.

 

- Doñite u crkvu sv. Marka. Naprijed! Povorka krene.

 

Meško je neprestano pazio na svoje prijatelje koje su purgari

 

opkolili s toljagama i koračao je pokraj njih. Pridružio mu se

 

ovisok čovjek u purgarskom odijelu. Promatrao ga je neobično

 

pažljivo. Meško osjeti taj pogled i okrene se, ali ga neznanac

 

obiñe, doñe ispred njega i zapita:

 

- Tko ste vi?

 

- Purgar! A tko ste vi?

 

- I ja sam purgar. Ime mi je Bartol.

 

- Čuo sam vas kada ste govorili pred Patačićevim dvorom -

 

nastavi Meško. - Slažem se s vama! Najbolje će biti da

 

gospoda polože zakletvu da će prekinuti s vragom, a ne održe

 

li zakletvu već ćemo ih urediti.

 

Meško osjeti da taj čovjek sumnja u njegovu purgarštinu,

 

upravo kao što je sam sumnjao u to da je Bartol purgar.

 

I Bartol i Meško natukoše na glavu klobuke tako da su im

 

gotovo pokrivali oči. Meško je nastojao da zaviri u Bartolovo

 

lice, a on je opet ispod oka gledao u Meška.

 

- Vaš mi se glas čini vrlo poznatim - reče Bartol.

 

- Tako? I ja sam vaš glas negdje čuo. Čekajte, sjetit ću se,

 

imam dobro pamćenje.

 

Bartol se nenadano izgubio u svjetini.

 

Meško upotrijebi taj trenutak i prišapne nešto latinski

 

jednome velikašu koji se izgubi iza oltara. Bartol ga je pratio

 

pogledom.

 

Purgari su stajali u tamnoj crkvi mirno i tiho. Netko je palio

 

svijeće, a velikaši su u neizvjesnosti čekali razvitak dogañaja.

 

- Vatra, vatra! - krikne Mešku poznat glas.

 

- Oganj, bježite ljudi!

 

Svi nagrnuše iz crkve. Nastane jurnjava. Nitko više nije pazio

 

na svoga druga, niti je tko mislio na velikaše i njihovu

 

zakletvu. Svi su žurili prema izlazu. Za nekoliko trenutaka

 

purgari su bili na trgu, trčali su oko crkve i vikali:

 

- Izgorjet će nam crkva!

 

Svjetina stade bježati prema kraljevskom dvoru i na sve

 

strane trga, ali naleti na četu vojnika.

 

~ 168 ~

 

Bjegunci su primijetili da su sa svih strana opkoljeni. Matijak

 

pohiti natrag prema crkvi, ali naiñe na zatvorena vrata.

 

Crkveni prozori bili su tamni, nigdje traga plamenu.

 

- Što to znači? - upita Matijak.

 

- Meni se čini - reče Bartol - da smo prevareni. Zašto je crkva

 

zaključana? Tko je zatvorio vrata? Prevarili su nas, sigurno su

 

nas prevarili! Onaj purgar koji je govorio u Vojnićevu dvoru

 

nije bio naš čovjek. Imao je odviše fine ruke da bi bio purgar.

 

Matijak je gledao u zemlju vrlo zabrinuto. Kad je obruč

 

vojske pritisnuo purgare, izañe pred njih pukovnik Holzendorf i

 

reče:

 

- Predajte se mirno, ili ćemo pucati! Braćo, mi branimo vjeru

 

i Boga, on nas neće napustiti. Predajte oružje!

 

Ljudi poslušaše. Psovali su, ali su se ipak pokorili.

 

- Tko vas je vodio? - upita pukovnik.

 

- Ja i Bartol - odgovori Matijak.

 

- Gdje je taj Bartol? Neka izañe! - zapovijedi pukovnik.

 

Svi se ogledaju. Na okupu je bilo oko tri stotine ljudi, ali

 

Bartol se nije javio.

 

- Neka izañe Bartol! - vikne ponovno pukovnik strogo.

 

- Izañi! - reče Matijak.

 

- Kada sam se ja prijavio, izañi i ti!

 

Matijak obiñe cijelu skupinu, zagleda na sve strane, no

 

Bartolu ni traga.

 

- Nema ga ovdje - javi se Matijak pukovniku - a maločas sam

 

s njime razgovarao.

 

- Mora biti meñu vama! S trga nije mogao pobjeći, jer je

 

vojska zatvorila sve izlaze. Tražite ga, sigurno se sakrio u

 

masi.

 

Matijak je plamtio od bijesa što se Bartol kukavno sakriva i

 

stao ga ponovno tražiti, ali ga nije mogao naći.

 

- Gdje stanuje Bartol? - upita pukovnik Matijaka.

 

- Gdje stanuje? Ne znam, ne poznam ga.

 

- Zajedno ste vodili navalu, i ti da ga ne poznaš?

 

- Gospodine pukovniče, ne lažem i ne bojim se ničega! Kada

 

smo bili pred Patačićevim dvorom počeo nam je govoriti i

 

upućivati nas što da radimo. U onoj gunguli nije ga nitko pitao

 

tko je. Govorio je za nas, a to je bilo dovoljno.

 

Pukovnik zapovjedi odjelu vojnika da pretraži trg. Bartola

 

nisu pronašli. Kada se uvjerio da bi svaka potraga bila

 

neuspješna, odredio je pukovnik da se opkoljeni ljudi odvedu u

 

općinu, gdje će ih sudac preslušati i pustiti kući.

 

~ 169 ~

 

U CRNOJ NEIZVJESNOSTI

 

Velikaši su se okupili kod Meška. Nitko nije mogao sakriti

 

uzbuñenje. Meško i Patačić bili su još u purgarskim odijelima,

 

no nitko to nije primjećivao. Svi su mislili na opasnost u kojoj

 

su bili.

 

- Gospodo i prijatelji, ovo danas bilo je vrlo ozbiljno!

 

- Narod je nahuškan!

 

- Tko ga je nahuškao? - reče barun Vojnić.

 

- Mislim da je sve to izveo naš neprijatelj Anzelmo! - primijeti

 

Oršić.

 

- Ja, naprotiv, držim da je sve to Klemenčićevo maslo - reče

 

Patačić.

 

- Tada je začetnik svega toga Klemenčić i Anzelmo - doda

 

grof Erdödy.

 

- Ti si, možda, najbliži pravoj istini - reče Meško - ali moramo

 

priznati, gospodo, da smo svemu sami dali povoda. Ne

 

brinemo se ni za što drugo nego za gozbe i uživanja! To izaziva

 

kod purgara neprijateljstvo i razumljivo je da ih je lako

 

nahuškati na nas.

 

- Ti si u tome purgarskom odijelu postao pravi buntovnik! -

 

naruga se Mešku grof Patačić.

 

- Ostavi šalu, dragi Francek! Moraš i sam priznati da je naš

 

život neprekidna gozba i danguba. Purgari se na nas s pravom

 

ljute što smo uveli novotarije iz Beča i Pariza. Zapuštamo

 

domaću trgovinu. Predlažem da odemo iz Zagreba i pričekamo

 

da se purgari umire. Kada se vratimo, trebalo bi da budemo

 

oprezniji.

 

- Bit će zaista najbolje da odemo! Ljeto je na izmaku, dolazi

 

berba pa nam se pruža prilika da provedemo jesen na ladanju

 

- reče Patačić. - Ja se slažem!

 

I ostali velikaši suglase se s tim prijedlogom i odluče da će za

 

dva-tri dana otputovati.

 

Premda je grof Meško govorio protiv pijanki, dao je donijeti

 

vina. Tada se pojavi i barun Kukmica.

 

- Evo, gospodo, stigao je zaprisegnuti barun!

 

Svi udare u smijeh. Kukmica se ljutio i objašnjavao kako nije

 

mogao učiniti drugo nego zakleti se, jer bi ga bili ubili. Zatim

 

upita:

 

- Što je s kaštelanom Markom?

 

- Što bi bilo s njim? Zašto pitaš?

 

- Vi ništa ne znate? On je bio sa mnom pred Patačićevim

 

dvorom i purgari su u njega pucali.

 

- Što-o? - začude se velikaši.

 

~ 170 ~

 

- U njega su pucali?

 

- Jest, vidjeli smo s kule da je neki čovjek pao pogoñen

 

hicem - reče Meško. - No da li je to bio kaštelan Marko?

 

- Jest - odvrati Kukmica - bio je on!

 

- A kamo je dospio?

 

- Ne znam, ja sam otišao.

 

- Reci radije da si pobjegao i ostavio nesretnika na milost i

 

nemilost masi. Kada smo Patačić i ja sišli pred dvor, nikoga

 

više nismo našli.

 

- Možda ga je dao otpremiti noćobdija?

 

- Netko mora ići da se raspita kod magistrata što je s

 

Markom.

 

- Što je on radio u Zagrebu? - upita Oršić.

 

- Došao je da nas pozove k Draškoviću i da nabavi sve što će

 

nam trebati. Drašković priprema sjajan lov - razjasni Patačić.

 

- Netko mora poći na magistrat!

 

- Najbolje će biti da ide Kukmica - predloži Meško.

 

- Za njega nema pogibelji, on je zaprisegnuti

 

Svi su se nasmijali, ali Kukmica nije htio poći. Bili su još u

 

razgovoru kada sluga javi da je došao sudac Žigrović. Gospoda

 

su ga dočekala objeručke.

 

- Bilo je opasno - reče on - ali je sve sretno svršilo! Meško je

 

vaš spas!

 

Sudac smjesti svoj debeli trbuh u naslonjač i reče važnim

 

glasom:

 

- Gospodo, vijest koju vam nosim neugodno će vas

 

iznenaditi. No ja perem ruke, jer ništa nisam kriv. Oko ponoći

 

javio mi je pandur da je vidio kako se oko naše tamnice šulja

 

neki čovjek u crnom plaštu. Zapovijedio sam da pozove stražu,

 

neka toga čovjeka uhiti. Čekao sam cijeli sat da mi pandur javi

 

što se dogodilo i da mi dovede uhapšenika, ali se nitko ne

 

pojavi. Uzeo sam dva pandura i pošao u tamničko dvorište da

 

vidim gdje je taj čovjek u crnom plaštu. U dvorištu je bilo

 

tamno i mirno. Kada smo razgledali ulaze, opazio sam da su

 

glavna vrata tamnice otvorena. To me začudilo i pozvah

 

tamničara, ali se nije javio. Pošao sam u tamnicu i ponovno

 

zvao tamničara, ali se ni tada nitko ne javi. Što je to, do

 

bijesa, pomislio sam i pošao s pandurima hodnikom držeći

 

pred sobom pištolj. Okrenuo sam se prema ćeliji u kojoj je bio

 

Klemenčić. Vrata su bila otvorena! Do bijesa, pomislih, što je

 

to? Naredio sam pandurima da uñu. Jedan pandur poñe

 

naprijed i podigne visoko baklju. Prenerazio sam se! Na podu

 

je ležao tamničar kao da je mrtav, a podalje i ranjeni pandur.

 

Klemenčiću ni traga! Ranjeni pandur me prepozna i reče:

 

~ 171 ~

 

»Spasite me, vaša milosti!«

 

»Što se dogodilo?« upitah pandura.

 

»Grozno! Pogledajte kolika je rana!«

 

»Tko te ranio?« pitao sam pandura.

 

»Vaša milost zna da sam joj javio kako se oko tamnice vrzma

 

neki čovjek u crnom plaštu. Pošao sam da ga uhapsim, ali tada

 

su se odnekud stvorila još dvojica, vezala me i zapovijedila da

 

ih odvedem k tamničaru. Njega su takoñer vezali i zapovijedili

 

mu da im dade ključ. Vezanih ruku poñosmo u tamnicu.

 

Klemenčić je ležao na slamnjači. Tada su nas ti čudni ljudi

 

obojicu oborili. Otimali smo se, i u tome otimanju ranio me

 

razbojnik u lijevu ruku. Tamničara je udario po glavi tako da se

 

onesvijestio.«

 

»Slobodni ste!« reče čovjek u plaštu Klemenčiću.

 

»Tko mi pruža slobodu?« upita on.

 

»Vaši drugovi i prijatelji koji su se zakleli da će vas spasiti.«

 

Čovjek u plaštu oslobodio je Klemenčića okova i šapnuo mu

 

nešto u uho. Klemenčić je izašao iz tamnice, a ljudi u

 

plaštevima odoše za njim.

 

»Što su šaptali?« upitah pandura.

 

»Ne znam, nisam čuo, a ionako ne bih razumio, jer su

 

govorili latinski.«

 

- Dakle, nisu bili obični lopovi!

 

Sučevo pripovijedanje porazilo je velikaše. Vijest da je

 

Klemenčić pobjegao iz zatvora teško ih je zabrinula.

 

- Sada nam je najbolje dokazao da je zaista on zlotvor koji

 

počinja sva ta zagonetna nedjela. Bijeg je njegova osuda! -

 

reče sudac.

 

- U koje je doba noći pobjegao? - upita Meško.

 

- Za vrijeme napada na Vojnićev dvor.

 

- To se slaže! Bartol se izgubio s Markova trga prije ponoći.

 

Očito je otišao u tamnicu. Tko bi ga drugi spasio nego on? On

 

ga je branio.

 

- To je zaista loša vijest, carissime - reče Meško.

 

- Što ćemo sada?

 

- Tražit ćemo bjegunca! Negdje ga moramo pronaći.

 

- Ako ga ne nañete?

 

- Ipak ćemo mu suditi!

 

- To nam je slaba pomoć, kada ga nemamo u ruci. Ponovno

 

ćemo živjeti u neizvjesnosti, ne znajući nikada gdje će se

 

razbojnik pojaviti.

 

- On je dobro računao i pobjegao upravo kada je u gradu sve

 

bilo uzrujano. Pobuna mu je dobro došla.

 

~ 172 ~

 

- Ili ju je dao podići samo zato da lakše pobjegne - nadoda

 

Meško. - Uostalom, i ja sam jednoga čovjeka u crnom plaštu

 

vidio na Krvavom mostu. Grof Patačić bio je sa mnom.

 

Velikaši i sudac nastavili su raspravljati o Klemenčićevu

 

bijegu.

 

U to vrijeme u Matijakovu mlinu sjedilo je za stolom četvero

 

ljudi. Meñu njima bio je mlad i stasit kovač Boltek i lijepa

 

djevojka sa crnim pletenicama i vatrenim crnim očima.

 

- Što će biti od Matijakova mlina ako ga zatvore na duže

 

vrijeme? - zabrinu se Klement.

 

- Ja sam njegov nećak - reče mladić - i dužan sam voditi mlin

 

dok se on ne vrati.

 

- To je lijepo - primijeti djevojka.

 

- Ja sam tu! Ako sada ostaneš u mlinu, kada ćemo se

 

vjenčati?

 

- Ne brini se ti za to, Anko! To ću ja već sve urediti, jer i ja

 

želim da se što prije vjenčamo.

 

- Nije meni do toga da se udam, ali neću više biti u

 

baruničinoj kući.

 

- Matijak ti je rekao da na sve paziš i javljaš mu, zato treba

 

da još neko vrijeme ostaneš kod nje.

 

- Sve sam mu već kazala.

 

- Što se kod nje dogaña? - upita Boltek.

 

- Zar ne znate da je Meško ubio čovjeka koji se penjao na

 

balkon?

 

- Vraga je ubio! Gdje je taj ubijeni čovjek? Jeste li ga vidjeli?

 

- Nestao je kao da je propao u zemlju!

 

- A zaista je bio ustrijeljen?

 

- Pištolji su pucali i čovjek je pao, iako mu poslije nije bilo ni

 

traga. Netko je pucao i na Meška.

 

- Hm, to je malo čudno - promrmlja Boltek.

 

- Ne dolaze li u baruničinu kuću neke žene?

 

- Ne dolazi nitko, osim nekakve babe s kojom barunica uvijek

 

razgovara. Zatvore se u sobu i ostanu zajedno po dva- -tri

 

sata. Prisluškivala sam, ali nisam mogla čuti što govore, jer

 

zatvore svih pet soba, tako da ne možeš doći do baruničinih

 

vrata.

 

- Jesi li rekla to Matijaku? - upita Klement.

 

- Kako da nisam! I više od toga! Vidjela sam jednoga dana

 

barunicu u vrlo sumnjivom poslu. Dovukla je jedne večeri u

 

dvorište svoga nećaka poručnika i vezala mu oči.

 

- Vezala oči? Zašto?

 

- Ne znam. Vidjela sam samo da je otvorila željezna vrata

 

koja vode u pivnicu. Vrata su se zatvorila i njih je nestalo.

 

~ 173 ~

 

Požurila sam da otvorim vrata, ali nisam uspjela. Kao da su ih

 

zakovali čavlima!

 

- Nisi pazila kada će barunica izaći?

 

- Jesam! No dok sam ja sjedila dolje kod bunara i motrila

 

vrata, zapali netko svjetlo u baruničinoj sobi. Prozor je bio

 

otvoren. Čučnula sam da vidim što će se dogoditi, kada me

 

odjednom zovne barunica. Bila je u svojoj sobi!

 

- Nije izašla na ona vrata?

 

- Nije! Neka mi iscure oči ako nisam vidjela sve tako kako

 

vam rekoh, i neka mi usahne jezik ako lažem. Prošao je sat i

 

ona je bila u svojoj sobi, a da nije izašla na željezna vrata.

 

- Znaš li, gdje su ta vrata?

 

- Znam! Otrčala sam tada gore i našla je već u drugoj haljini.

 

- A njezin nećak?

 

- Njega sam čekala cijelu noć. Stražarila sam na vratima u

 

dvorištu, ali se nije vratio. Ujutro je došao uprljan i mokar, i to

 

na velika vrata na koja ulazi svaki dan. Nisam mogla doznati

 

gdje je bio.

 

- Čuješ, djevojko, pazi - reče mladić - da ga možda ne

 

braniš?

 

- Ti si, Tomo, lud! Ako ti nije pravo da sam ljubazna s

 

gospodarom, tada me odvedi iz te kuće - bijesno će djevojka i

 

ustade.

 

- No, no, ujedaš kao zmija!

 

- Čuješ, Ano - opet će Boltek - gdje je tvoja gospoña bila

 

danas za vrijeme bune?

 

- Ne znam. Zatvorila se još poslije podne i nije se pokazivala.

 

To ona čini češće. Nestane i dva, pa i više dana ne zna se gdje

 

je. Niti je vidim kada doñe, niti kada otiñe. Pojavi se kao duh.

 

Ne znam zašto sve toliko zanima Matijaka. Valjda nije

 

zaljubljen u barunicu? - nasmije se Ana.

 

- E, to su druge stvari!

 

- Kakve, recite mi, kume, neka znam pa ću bolje paziti.

 

- Matijak ti nije ništa natuknuo?

 

- Nije, a uvijek mu moram o njoj pripovijedati. Recite mi,

 

zašto?

 

- Zato što on misli da je barunica vještica!

 

Ana skoči sa stolice, sklopi ruke i poče se krstiti.

 

- Sveti Florijane, pomozi! Ona je vještica? To je strašno!

 

Kada se Ana umirila, zapita:

 

- On to ne zna, ali misli da je tako.

 

- Po čemu?

 

- Sama si rekla da je nestao čovjek kojega je ustrijelio

 

Meško. Znaš, takoñer, da smo u šumi vidjeli svjetlo kada je

 

~ 174 ~

 

plamen sukljao iz zemlje. Iz baruničine kuće ide se ravno u

 

šumu, tamo je jedan uzak put, potraži ga u šikari. Zašto je

 

nestalo mrtvaca? Kamo je nestao? Gdje je bila četrnaest dana?

 

Svaki čas ode iz kuće, a pripovijedala si kako je vezala nećaku

 

oči, nestala za željeznim vratima i ponovno se pojavila u sobi.

 

- Da, da - prihvati djevojka - to je istina! Ona bi mogla biti

 

vještica! Ali tako lijepa žena da bude vještica?

 

- Vrag i hoće lijepe žene! Za vještice on izabere najljepše

 

snahe, a stare samo poslužuju mlade vještice.

 

- Ali barunica, tako visoka gospoña, pa vještica?

 

- Otkada su se gospoda pobratila s vješticama i vrag se

 

pogospodio pa traži vještice meñu groficama, a grofovi im daju

 

novac i goste ih. Recite samo, odakle barunici novac? Kažu da

 

joj je muž daleko, što ona radi ovdje? Gdje joj je imetak da

 

može tako raskošno živjeti? Da je joj ga vrag i gospoda

 

velikaši!

 

- Kod vještice neću biti služavka! - odlučno će Ana.

 

- Moraš ostati u kući! Znaš da nemam nikoga pod nebom

 

osim strica Matijaka, a on hoće saznati sve što se dogaña kod

 

gospoñe. Moraš mu to javljati, inače mi neće ostaviti mlin.

 

Ana obeća da će ostati. Boltek i Klement odluče da sutra

 

poñu s grañanima i da zamole neka Matijaka puste na slobodu.

 

Zatim ustadoše i poñoše kući.

 

U taj čas netko udari o prozor i stade vikati:

 

- U pomoć! U pomoć!

 

Klement, Boltek, Tomo i Ana zastadoše prestrašeni. Klement

 

priskoči i otvori prozor. Začula se truba.

 

- To je Andraševa truba!

 

- Eto, opet trubi! Tri puta! - plačljivo će Ana.

 

Svi su začas bili na ulici.

 

Noć bijaše mirna i tamna. Potok je tekao spokojno kao da se

 

boji da će probuditi ljude. Na ulici je stajao noćobdija okružen

 

nekolicinom ljudi koji su mahali rukama i razgovarali gotovo

 

vičući.

 

Noćobdija ponovno zatrubi tri puta, zavuče se meñu ljude i

 

stade vikati:

 

- Neću više biti noćobdija! Radije ću kopati kamen!

 

- Što se dogodilo? - vikao je Tomaš.

 

- Strahota, pogledajte sami! - odgovori Andraš.

 

- Vidite li što pod mostom?

 

- Ne uvedi nas u napast! - prekrsti se Boltek.

 

- To je treći kojega sam našao! Pa baš ja! Kao da je to moje

 

prokletstvo!

 

Noćobdija je neprestano jadikovao:

 

~ 175 ~

 

- Znam ja zašto baš mene progone! Moj je otac bio trabant,

 

mučio je vještice, a sada se one meni osvećuju.

 

- Nisi vidio tko je to učinio?

 

- Kako da nisam! Vidio sam dvije spodobe u dugim crnim

 

plaštevima kako bježe preko mosta.

 

- Zašto nisi trčao za njima?

 

- Nisam poludio! To su sigurno bile vještice. Sjene su hodale

 

kao da lebde u zraku i brzo su nestale.

 

Okupilo se mnogo ljudi. Znatiželjno su gledali u mrtvaca pod

 

mostom.

 

- Izvucite ga da vidimo tko je!

 

Kada iznesoše mrtvoga čovjeka na obalu, potražiše suca.

 

Žigrović je odmah došao. Doñoše i velikaši. Sudac otkrije

 

mrtvačevo lice. Gospoda su se zapanjila.

 

- Marko! - klikne Patačić.

 

- Nañen je pod Krvavim mostom - reče sudac.

 

- Kukmica, ti si rekao da su ga ustrijelili pred mojim dvorom -

 

reče Patačić.

 

- Jesu, prisižem na to! Hitac je ispaljen iz daljine.

 

- I mi smo s kule vidjeli da je netko ustrijeljen, ali se nije

 

moglo razabrati tko.

 

- Sreo sam ga kada je prelazio cestu kod samostana klarisa.

 

Čuli smo galamu i mislili smo da se dogodila nesreća. Naišli

 

smo na buntovnike. Planuo je hitac i vidjeli smo kako je Marko

 

pao. Ništa više ne znam, bio sam uzrujan - završi Kukmica.

 

- Rekoh vam da je pobjegao ne pobrinuvši se za siromašnog

 

kaštelana!

 

- Kada smo izašli iz dvora, ustrijeljenoga čovjeka nije bilo.

 

- Primakni bliže baklju! - zapovijedi Meško panduru, sagne se

 

i dohvati ogrtač u koji je bio umotan mrtvac. Meško se trgne, i

 

reče velikašima:

 

- Modri plašt!

 

Na mrtvačevim prsima zabijelila se pergamena s napisom:

 

»Treći od devetorice!«

 

Velikaši se nijemo pogledaju.

 

- To je zaista nesnosno! Ustrijele ga pred Patačićevim

 

dvorom, a mi ga nalazimo pod Krvavim mostom!

 

- Uzet ću ovaj modri plašt - reče Meško - i da vidim hoće li

 

tko doći da mi ga otme! Dvaput su nam ga oteli, sada ću ga

 

čuvati ja!

 

- Pazi, Jurica, da u taj plašt ne umotaju tvoju glavu!

 

- Neka se dogodi što mu drago, čuvat ću ga!

 

~ 176 ~

 

- Mi smo, gospodo, u neizvjesnosti! Ništa, upravo ništa ne

 

znamo, već jedino to da nad nama visi strašna osveta. Tri

 

križa, devet smrtnih osuda i modri plašt!

 

- Plašt je u mojim rukama! - reče Meško.

 

GIULIJIN DUH

 

Dva dana poslije toga dogañaja slavio se kod baruna Makara

 

oproštaj. Velikaši su se spremali da odu na svoja imanja, a

 

Makar je nakanio da otputuje u Beč, pa je priredio oproštajnu

 

večeru.

 

Poslije večere zabavljali su se gosti s glazbenicima baruna

 

Makara, koje su zvali »Makarovom bandom«. Domaćin je sa

 

sucem Žigrovićem dotle sjedio u svojoj spavaćoj sobi.

 

- Htio bih vas, presvijetli gospodine barune, nešto zamoliti -

 

reče sudac. - Vi znate da smo odavno prijatelji i da vas vjerno

 

služim.

 

- Dakako, znam! Što želite od mene?

 

- Putujete u Beč. Možda bi se moglo da mi nekako pribavite

 

ono za čime toliko uzdišem. Vi znate...

 

- Plemstvo? Da, gospodine suče, ne zaboravljam vaše usluge.

 

Ja ću svoje izvršiti!

 

- Vi imate na dvoru veza.

 

- Prijatelji me zadirkuju da sam jezuit, ali ništa zato, postići

 

ću na dvoru više nego svi ostali.

 

- Kraljičin sin Josip ne voli jezuite.

 

- To meni ne može smetati! On nije car, i dok to ne postane

 

jezuiti će imati u dvoru utjecaja. Ne bojte se! Rekoh vam da ću

 

danas-sutra biti ban, a tada ću iskupiti svoje obećanje.

 

- Da, presvijetli, ali meni bi to plemstvo trebalo što prije.

 

Ja se, naime, smatram zaručnikom.

 

- Oho! A tko je ta sretnica?

 

- Barunica Lehotska! Ona, doduše, još nije rekla svoju

 

posljednju, ali me odabrala kao zaštitnika, a vi znate što to

 

znači.

 

- Shvaćam! Vi biste rado dobili plemstvo odmah. Ona je

 

udovica, zar ne?

 

- Da! Lehotsky je u zatvoru umro, i sada bi bilo potrebno da

 

se na vrijeme pripravim.

 

- Čestitam unaprijed! Dakle, slušajte, ja ću kraljici predložiti

 

da vam podijeli plemićku titulu. Kako će Klemenčić biti sigurno

 

lišen plemstva i svojih imanja, predložit ću da ih dadu vama. Vi

 

požurite i sastavite sudbeni izvještaj, tako da njegova krivnja

 

~ 177 ~

 

bude bjelodana. On je sve priznao, i to pred svjedocima, zar

 

ne?

 

- Da! Pismeno je priznao sve svoje zločine i sve je potvrdio

 

svojim potpisom. Potpisala su i dva svjedoka. To je moja briga.

 

Nije potrebno da o tome razgovaramo podrobnije.

 

- Evo moje ruke, vi ćete dobiti plemstvo!

 

Sudac i Makar pružiše si prijateljski ruke i vrate se meñu

 

goste.

 

Kada se Makar vratio nije više našao Meška, a svakako je još

 

htio s njime razgovarati. Meško je otišao s poručnikom

 

Stankom. Makar pošalje slugu s porukom da se nadu te noći, a

 

Meško odgovori da će ga čekati kod kuće.

 

Ostali su gosti bili na okupu, ali ne onako veseli kao inače

 

kada su bili kod Makara na večeri. Dogañaji posljednjih dana

 

potištili su ih, pa su sluge baruna Makara uzalud goste nudile

 

jelom i pilom. Kao da nikome nije pravo prijalo. Gospoda su

 

raspravljala o svemu što su proživjela, i konačno na prijedlog

 

suca Žigrovića i grofa Patačića ovlaste baruna Makara da kod

 

kraljice podigne tužbu protiv Klemenčića i zatraži da mu se

 

uzme plemstvo i imanje. Velikaši dadoše Makaru pismo kojim

 

kraljici preporučuju da sasluša plemenitog velikaša čiji je život

 

besprijekoran i uzoran. Ujedno velikaši zatražiše od kraljice

 

zaštitu, jer ih otac Anzelmo u propovijedima ocrnjuje pred

 

grañanstvom i buni ljude protiv velikaša koji su oslonac

 

prijestolja. Svi su držali da će Makar, koji je i na dvoru bio

 

poznat kao pobožan velikaš i protivnik pića, uspjeti.

 

Pola sata poslije odlaska velikaša izañe barun Makar iz kuće

 

odjenut u purgarski ogrtač i poñe k grofu Mešku.

 

Barun se uspne stepenicama i uñe u prvu sobu, u kojoj je

 

gorjela samo mala svjetiljka.

 

Makaru očito nije bilo drago što ga Meško ne čeka na vratima

 

i namršti se, ali ipak poñe u drugu sobu. U toj sobi bilo je

 

tamno. Barun primijeti da kroz vrata spavaonice proviruje

 

svjetlo i uputi se onamo. Odjednom stade. Pred njim se

 

stvorila strašna slika.

 

Kroz otvoren prozor padala je mjesečina na neku žensku

 

pojavu odjevenu u bijelu haljinu. Glava žene bila je omotana

 

gustom koprenom, pod kojom se nije moglo razabrati lice. U

 

lijevoj ruci imala je željeznu kutiju, u desnoj lubanju. Preko

 

bijele pojave kao da je visio neki poluproziran zastor.

 

Barun se prestrašeno zagledao u prikazu, nepomičnu kao kip

 

ili duh s drugoga svijeta.

 

Pojava najednom prozbori muklim glasom:

 

- Tko si, ljudski stvore?

 

~ 178 ~

 

Barun zastane nijem.

 

- Poznaješ li me? - ponovno će bijela pojava.

 

- Dršćeš? Poznaješ li ovu lubanju? Gledaj je i dršći, ubojico!

 

Ovo je glava tvoje Giulije! To je moja glava!

 

Barun se obnemoglo uhvati za zid.

 

- Doñi bliže, ubojico, i pogledaj ovu kutiju! U njoj ćeš naći

 

dokaze svoga zločina. Moj stari prijatelj Meško poslao me

 

svome sinu da ga podsjetim na zakletvu što ju je dao ocu, da

 

će te raskrinkati. Moj će mu duh pomoći da te surva u prah

 

tvojih zločina. Doñi bliže, zlotvoru moj!

 

Barun s užasom ustanovi da mu se duh približava. Skoči k

 

vratima i nahrupi u pokrajnju sobu.

 

U toj prostoriji bijaše svjetlo. Meško je upravo ušao. Makar je

 

htio da mu poñe u susret, ali se sruši na divan i pokrije

 

rukama lice.

 

- Što vam je, barune? Kako ste ušli u moju spavaonicu? Što

 

vam je?

 

- Zlo mi je! Kao da će me kap! Meško namoči rubac i ovlaži

 

Makaru čelo. Pritom primijeti da mu ruke dršću.

 

- Što se zbilo, gospodine barune?

 

- Ne znam! Udarila mi je krv u glavu.

 

- Uzmite malo komovice, to jača! Recite mi zatim što vas nosi

 

k meni?

 

- Htio sam prije no što odem razgovarati s vama o vašoj tetki

 

Lidiji.

 

- Izvolite, ja slušam!

 

- Odlučio sam učiniti nešto što još nitko nije učinio.

 

- Vi me gotovo strašite!

 

- Preodjenut ću se u seljaka i poći u Klemenčićev dvor. Možda

 

ću saznati štogod o njoj. Tražit ću je gdje god mu drago.

 

Moram naći njen trag, makar prorovao zemlju! Meško je

 

začuñeno promatrao barunovo oduševljenje i odvrati:

 

- Bojim se, gospodine barune, da biste je uzalud tražili.

 

- Vi znate gdje je ona?

 

- Mislim da znam.

 

- Recite mi!

 

- Uvjeren sam da je mrtva.

 

- Ona je mrtva? Ne, ne, to ne vjerujem!

 

- Da, mrtva je! Klemenčić mi je indirektno priznao da je

 

mrtva.

 

- Crni zlotvor! - plane Makar. - Ali ja vam se kunem da ću je

 

naći! Prije no što odem u Beč želim vam još nešto pri općiti.

 

Naši drugovi dali su mi za put jednu preporuku.

 

~ 179 ~

 

- Vi trebate za Beč preporuke? Ta vi ste u tome gradu rado

 

viñeni!

 

- Ipak! Budem li u ruci imao dokumenat, neće nitko moći

 

protiv mene intrigirati, niti će me moći ocrniti pred dvorom. Tu

 

moju putnicu potpisali su svi velikaši. Molim vas da je

 

potpišete, ako želite, i vi.

 

Makar pruži Mešku pismo što mu ga je na večeri dao Oršić.

 

Meško pročita himnu Makarovu poštenju, moralu, ugledu i

 

uzornom karakteru. Namrštio se.

 

- Oprostite, barune - reče Meško - neću to potpisati!

 

- Smijem li znati zašto?

 

- Vi znate, barune; valjda niste zaboravili što se meñu nama

 

dogodilo prije nekoliko mjeseci.

 

- Nadam se da ne mislite više na to!

 

- Kako da ne mislim? Naprotiv, mislim i prečesto, samo

 

nisam imao vremena da tome posvetim više pažnje. Vi znate

 

da vas držim ubojicom vaše supruge i, dakle, ne mogu ovo

 

potpisati.

 

- Zašto niste rekli i ostalim velikašima da me proglase

 

ubojicom?

 

- Dok nemam dokaza, ne mogu im o tome govoriti.

 

- Dokazat ću vam da moja supruga živi u milanskom

 

samostanu!

 

- Reći ću vam zašto držim da je mrtva. Jednom ste mi rekli

 

da vjerujete u duhove. To je bilo onda, sjećate se, kada smo

 

se sreli u vašoj kući kod Krvavog mosta.

 

- Jest, ja vjerujem u duhove i uvjeren sam da duša na

 

drugom svijetu živi, trpi ili uživa, prema tome kakav je čovjek

 

bio na ovome svijetu.

 

- Zato ste tako krijeposni! No recite mi, ako ste vi zaista u to

 

uvjereni, što mislite kakav život ima na drugom svijetu duša

 

onoga čovjeka koji je živio kao zlotvor pa je, na primjer,

 

nekoga ubio?

 

- Ako se prije smrti ne ispovijedi, ne pokaje i ne pričesti, tada

 

ga, naravno, čeka kazna.

 

- Dakle, ako se ispovijedi, pričesti i pokaje, tada je opet sve

 

dobro! Sada shvaćam vaš solidan život! Vi ste se pokajali i više

 

se nemate čega bojati. Vi, dakle, možete sutra ubiti drugoga

 

čovjeka, pa se ponovno pokajati!

 

- Gospodine grofe, vi hulite vjeru!

 

- Ne, već samo vaše tumačenje vjere! No kazat ću vam što

 

me podržava u sumnji. Nekoliko puta vidio sam prikazu!

 

- Prikazu? Kakvu prikazu?

 

~ 180 ~

 

- Kada sam se jedne noći probudio, vidio sam kraj prozora

 

neku ženu odjevenu u bijelo, s licem zavitim u koprenu. U

 

jednoj ruci imala je lubanju, u drugoj metalnu kutiju s nekim

 

napisom. Domahnula mi je s kutijom i govorila: »Vidiš li ovu

 

kutiju? Traži je u podrumu baruna Makara!«

 

Barun problijedi, ali se istodobno usiljeno nasmiješi. Meško

 

nastavi:

 

- Prikaza mi je govorila: »Ondje ćeš naći moju lubanju! Evo,

 

gledaj, to je moja lubanja! Ja sam Giulija!« Što kažete na to? -

 

upita Meško.

 

- Sanjali ste to zato što uvijek o tome mislite!

 

- To nije bio san, gledao sam prikazu budnim očima! Govorila

 

mi je jednom da ju je poslao duh moga oca da vas raskrinkam.

 

- Ne biste li me odveli malo u vašu spavaću sobu? - upita

 

Makar.

 

- Izvolite! - otvori Meško vrata sobe iz koje je prije izašao

 

Makar.

 

Barun stade na vratima. U sobi bijaše mrak, samo je kroz

 

prozor sjala mjesečina.

 

- Ne biste li osvijetlili sobu?

 

- Drage volje!

 

Meško zapali svjetiljku.

 

Barun poñe prema prozoru kraj kojega je vidio prikazu. Nañe

 

samo naslonjač.

 

- Vas naročito zanima moja soba?

 

- Htio sam vidjeti gdje vam se prikazuje ta pojava.

 

- Začudo, upravo iza onoga naslonjača!

 

Makar se okrene i izañe iz sobe. Za njim poñe i Meško.

 

- Barune, ta vas prikaza optužuje!

 

- Vi ne vjerujete u duhove.

 

- Istina je, nisam vjerovao, ali otkada sam vidio tu prikazu,

 

vjerujem da ima duhova!

 

- Ah, ostavite to! Ne vjerujem da ste vidjeli bilo kakvu

 

prikazu. Duhovi ne lažu i ne optužuju krivo, a Giulia živi u

 

Milanu. Pričali ste mi o prikazi samo zato da me prestrašite, ne

 

bih li rekao da sam ubio svoju suprugu. To zaista nije lijepo od

 

vas! Meñutim, unatoč svemu ja ću tetku Lidiju tražiti dok

 

budem živ. Moje osjećaje ne može promijeniti ni činjenica da

 

ste mi vi neprijatelj!

 

Barun ustade.

 

- Već odlazite?

 

- Putujem rano ujutro u Beč pa se nećemo duže vremena

 

vidjeti. Želio bih da do tada promijenite mišljenje o meni.

 

- Ako mi dovedete Giuliju živu!

 

~ 181 ~

 

- Ne biste li mi dali jednoga slugu da me prati? Sada nije

 

nimalo pametno da čovjek hoda ulicom sam.

 

- Drage volje! Dakle, kada i kako ćemo se ponovno vidjeti?

 

- Mislim da vam naš sastanak neće biti drag.

 

- Što to znači?

 

- Vi me mrzite i moja vam prisutnost nije ugodna. Idem!

 

- Laku noć, barune! Ne zaboravite moju prikazu! - po vikne

 

Meško za Makarom, ali on ne odgovori ni riječi. Spustio se niz

 

stepenice i u pratnji sluge izašao na ulicu.

 

Meško se okrene, ode u sobu i otvori jedna mala vrata.

 

- Stanko, spavaš li?

 

- Zadrijemao sam! Koga ste bijesa tako dugo razgovarali?

 

Zapali svjetiljku!

 

Svjetlo plane i obasja sobu. Stanko je sjedio na divanu, a

 

kraj njega je na stolici bila bijela koprena, lubanja i limena

 

kutija što ju je Meško iskopao u Makarovu podrumu.

 

- To je bila divna zamisao! Odlično mi je došla poruka da će

 

doći k meni! Uvijek sam zamišljao da ovako sve to udesim.

 

Znao sam da taj licemjer dršće pred duhovima. Čim mi je da

 

nas poručio da želi sa mnom razgovarati, pao mi je na pamet

 

ovaj plan, jer si ti bio ovdje.

 

- Njegovo lice bilo je tako komično prestrašeno da sam

 

zamalo ispustio iz ruku lubanju i kutiju!

 

- Da si vidio kako se gotovo onesvijestio na divanu kada je

 

došao k meni!

 

- Čim sam spomenuo Giulijino ime, zadrhtao je kao vrba.

 

Strava na njegovu licu potvrdila je umorstvo.

 

- Zaista, Stanko, moram ti polaskati! Bio si dražesna žena!

 

- Haljina tvoje tetke bila mi je odviše široka!

 

- Izgledao si u njoj prekrasno; zamalo sam se zaljubio u

 

obmanu!

 

- A barunica? - nasmije se Stanko.

 

- E, to je drugo! Nju ljubim pravom ljubavlju, kao što se ljubi

 

krijeposna žena koju želiš vjenčati. Da si ti, recimo, žena,

 

zaljubio bih se u tebe samo onako, na trenutak.

 

Stanki prestade kucati srce. Krv joj navre u glavu i brzo

 

ustade.

 

- Jurica, laku noć! Idem kući!

 

- Ostani još trenutak!

 

- Ne mogu, putujemo.

 

- Pa i ja putujem s vama.

 

- Ti ćeš s nama?

 

- Svoju lijepu zaručnicu ne prepuštam ni tebi!

 

- Laku noć!

 

~ 182 ~

 

- Do viñenja, Stanko!

 

U STAROM ZAGORSKOM DVORU

 

U trakošćanskom dvoru vladalo je uzbuñenje. Debeli dvorski

 

sa crnom bradom izdavao je naloge, a lakaji u svečanim

 

livrejama trčali su i žurili.

 

Dvorac s ponosnim kulama leži na vrhu brda. Jutarnje sunce

 

pozlatilo je vrhove gradske kule i razasulo sjaj po jezeru što se

 

talasa u podnožju brda na kojemu se ponosno koči dvor grofa

 

Draškovića. Sva priroda odisala je jutarnjim dahom. Lahor je

 

raznosio miris šume.

 

Cestom uz jezero jašu dva viteza. Prvi je mlad, jedva mu je

 

dvadeset godina. U velikaškom odijelu njegovo se lijepo i

 

stasito tijelo osobito isticalo. Na konju je izgledao kao junak

 

kada polazi na bojište. Ispod klobuka virila mu je svijetla plava

 

kosa, a iz bijeloga lica gledale su u svijet sretno i zadovoljno

 

modre oči. Kraj njega je jašio visok mršav čovjek u odijelu

 

gospodskoga kaštelana. Obojica su gledala duž ceste preko

 

jezera, na onu stranu odakle su trebali doći gosti koje tako

 

željno očekuju.

 

- Još ih uvijek nema! - reče mladić.

 

- Vi ste, grofe Pavle, vrlo nestrpljivi!

 

- Eno ih! - klikne mladić. - Pogledajte, diže se prašina!

 

Dolaze! Požurimo u susret!

 

Mršav i visok čovjek stavi ruku na čelo da zaštiti oči od

 

sunca.

 

- Jest, dolaze! Ali vi ste uzrujani, koga očekujete tako

 

nemirno?

 

- Pogodite! Ali nećete pogoditi!

 

- Poñimo redom: grof Ivo i Stjepan Erdödy, oni vas sigurno

 

ne uzbuñuju. Patačić, barun Kukmica...

 

- Dalje, dalje!

 

- Tri Oršića, grof Karoly, Ivan Keglević, barun Adam Rauch,

 

general Ketter, grof Meško...

 

- On je moj najbolji prijatelj, ali on me valjda ne uzrujava.

 

Počnite jednom spominjati žene!

 

- Barunica Vojnić s Ružicom? Ili grofica Eliza Bacan, grofica

 

Jelena Oršić? Ni ona! Kćer grofa Karolyja, zatim barunica

 

Lehotska...

 

- Ona! Nju očekujem! Oh, da znate, gospodine kaštelane...

 

- Otkada vi poznajete barunicu Lethotsku?

 

- Uopće je ne poznam, ali kaštelan Marko toliko mi je pričao

 

o njoj da sam se zaljubio. Ta je Poljakinja čarobna žena!

 

~ 183 ~

 

- Sad razumijem zašto je Marko molio da i ona bude pozvana

 

u lov, i zašto je sam pošao u Zagreb.

 

- Majka nije osobito oduševljena što će doći poljska barunica,

 

ali kaštelan Marko upotrijebio je sve snage, a ja sam mu

 

pomogao.

 

- Zašto nije majci pravo da doñe barunica?

 

- Kaže da se o njoj u Zagrebu priča koješta. Bože moj, mlada

 

je žena, a nema muža!

 

- Kažu da je udovica.

 

- Ne znam, ali to je svejedno! Ona uvijek ima pratnju. Uz nju

 

je njezin nećak, i ne može joj se prigovoriti.

 

- Vi je zaista oduševljeno branite!

 

- Silno me zanima! Gorim od znatiželje!

 

- Pazite, nije to za vas!

 

- O, ne bojte se! Mlad sam, zar mi tko smije zamjeriti ako

 

udvaram lijepoj ženi?

 

- Evo ih! - reče kaštelan.

 

Jahači se sastadoše s gostima. Svi se veselo pozdrave. Meško

 

predstavi grofa Pavla barunici. Ona mu se ljubazno nasmiješi.

 

Sva služinčad, svi lakaji, dvorski upravitelji, njihove žene,

 

sobarice i ostala služinčad, svi su se sletjeli oko glavnoga

 

ulaza. Na stepenicama se pojavio grof i grofica Drašković.

 

Grofova odlična pojava naročito se isticala sijedom bradom.

 

Grofica je izašla u modroj haljini. Njezine modre oči gledale su

 

vrlo umiljato. Služinčad je s počitanjem promatrala svoju

 

otmjenu gospodaricu koja je stasom gotovo dosegla visokoga

 

grofa, dok je u godinama bila očito mlada.

 

Goste su dočekali grof Pavao i kaštelan, visok gospodin koji

 

bijaše prvi upravitelj grofovih lovišta. Kako je naličio na sliku

 

nekoga maršala u grofovskoj obitelji, nazvaše ga iz šale

 

maršalom, i to mu je ime ostalo.

 

Put kojim su se kočije uspinjale u dvor vijugao je oko brda

 

kao da se oko njega obavila bijela zmija. Konji su brzali i

 

veselo vukli svoj teret. Velike kočije i ogromna kola redala su

 

se jedna za drugima. ðuro Ottenfels jašio je kraj kočije

 

barunice Lehotske zajedno s Meškom.

 

Kada su gosti stigli na vrh na kojemu se kočio čvrsti bijeli

 

grad, nastade veselje i poče pozdravljanje. Grofica i grof

 

Drašković primali su goste srdačno. Barunicu Lehotsku i

 

njenoga nećaka predstavio je grofovskom paru Meško.

 

Gosti su se razišli po svojim odajama. Muškarci su imali lijevo

 

krilo grada, dok su gospoñe bile u desnom.

 

~ 184 ~

 

Barunica Lehotska se preodjenula i uredila kako je najbolje

 

mogla i zatim naloži sobarici da joj zovne nećaka. Sobarica je

 

dovela poručnika u baruničine odaje i ostavila ih same.

 

- Gdje stanuješ? - upita barunica Stanka.

 

- Meško i ja imamo sobu kraj sobe. Moram prolaziti kroz

 

njegovu sobu.

 

- Što? No, to ipak ne može tako ostati! Kako se uopće u

 

otmjenoj kući može tako postupati s gostima! Nisi opazila kako

 

me grofica hladno primila? Ljubomorna je i želi da svi samo

 

njoj udvaraju.

 

Stanka je šutjela. Put ju je izmučio. Neprestano je morala

 

gledati zaljubljene poglede i slušati slatke riječi što ih je Meško

 

šaptao barunici. Ona je sjedila s njima u kočiji i sve to slušala.

 

To ju je umorilo i nije imala volje da odgovara na baruničina

 

pitanja.

 

- Meñutim, vidjet ćeš pokazat ću grofici da me svi štuju i

 

obožavaju!

 

O podne okupili su se gosti na dugoj i prekrasnoj terasi s

 

koje se pružao vidik na jezero okruženo šumom. Na terasi

 

bijaše postavljen velik stol, pokriven finim narodnim

 

stolnjacima. Na stolu je sjalo posuñe, zlatan i srebrn pribor.

 

Posvuda se prosipalo cvijeće. Na čelu stola bila je

 

kućedomaćica, kraj nje dva najstarija grofa, a iza njih su se

 

redali ostali gosti. Kod objeda služili su lakaji.

 

Gosti su razgovarali o putu, o različitim dogañajima s

 

putovanja; o tome kako su noćili kod grofa Ottenfelsa u

 

Krapini i o različitim drugim sitnicama. Nitko nije htio prije

 

ručka spomenuti krvave dogañaje u Zagrebu, pa ni smrt

 

kaštelana Marka. Za njega rekoše da je ostao u Zagrebu, zato

 

što je nenadano obolio.

 

Poslije ručka raštrkali se gosti velikom terasom. Mladi grof

 

Pavao sjeo je kraj barunice Lehotske i živahno je zabavljao.

 

Meško se smiješio svome dobrom prijatelju kao da mu želi

 

reći:

 

»Uzalud se mučiš, ja sam je već osvojio!«

 

Poručnik Stanko sjedio je kraj barunice Vojnić. Pričala mu je

 

kako je od one noći kada ga je kod nje našao njezin suprug

 

nesretna i kako se ne smije ženiti s njezinom kćeri, jer ga ona

 

voli.

 

Kada su Stanki dodijala baruničina ljubavna očitovanja,

 

ustade i ode k muškarcima. Tada grofica Drašković pozove

 

poručnika k sebi i upusti se s njime u vrlo srdačan razgovor.

 

- Recite mi što je to s kaštelanom Markom? - upita grofica. -

 

Što mu je zapravo?

 

~ 185 ~

 

- To će bolje znati Meško - reče poručnik i dade mu znak da

 

doñe.

 

- Htjela bih znati što je s kaštelanom - reče grofica. - Svi kao

 

da namjerno izbjegavate razgovor o njemu. Nije mu se valjda

 

dogodila nesreća? More me zle slutnje!

 

- Na žalost, slutnje vas ne varaju! - reče Meško i poče grofici

 

pričati što se dogodilo. Oko njega su se uskoro okupili grofovi

 

sinovi, meñu njima i najmlañi Pavao, stari grof i dvorski. S

 

užasom su slušali Meškovo kazivanje.

 

- To je grozno! - reče grofica. - Ta on nije nikome ništa loše

 

učinio!

 

Kada je Meško rekao da je Klemenčić osudio devetoricu

 

velikaša na smrt te da se meñu osuñenima našao i kaštelan,

 

grofica prekrsti ruke.

 

- Govorila sam mu: »Nemojte ići u Zagreb, neka ide netko

 

drugi!« Nije slušao. Morao je u Zagreb. Bio je poodavno zbog

 

nečega zbunjen.

 

- Kako? - upita Meško groficu.

 

- Bio je zaljubljen u neku gospoñu u Zagrebu, u neku o kojoj

 

se koješta govorilo.

 

Pavao prestrašeno pogleda majku, zatim barunicu Lehotsku

 

koja je sjedila mirno kao da ništa nije primijetila.

 

- Tko je ta dama? - upita Meško sa zanimanjem.

 

- Ime joj ne znam, ali znam da su se neke naše gospoñe

 

bunile protiv nje i nisu je htjele primiti u društvo. Kako je to

 

svršilo, ne znam. Svakako nije bila gospoña koja bi bila

 

vrijedna njegove iskrene ljubavi.

 

- Mama - reče Pavao - poñimo malo dolje na jezero!

 

- Nisam dobre volje! Smrt siromaha Marka jako me rastužila.

 

Ti povedi goste, ako im se sviña. Gospoñe će možda i

 

otpočinuti.

 

Društvo se razišlo. Barunica Katarina Lehotska bila je blijeda

 

i povukla se u svoju sobu.

 

Meško, Stanko i Pavao poñu na jezero i sjednu u čamac da se

 

provezu.

 

- Eto, vidiš, Pavle - reče Meško pokazavši Stanka - to je moj

 

prijatelj i pobratim! Volim ga kao svoga najmlañega brata.

 

Upravo ga mazim! On ti je divan dečko, s njime ćeš se

 

izvanredno zabavljati. Hoćeš li sentimentalnu zabavu, on je

 

sentimentalan, hoćeš li ludorije, eto ga na poslu; hoćeš li što

 

ozbiljno, on je filozof!

 

- No, Jurica, ti me odviše hvališ! Ne vjerujte mu, ništa od

 

svega nije istina!

 

~ 186 ~

 

- Uvijek ću mu vjerovati! Baš se veselim! Mi ćemo zajedno u

 

ribolov, zajedno ćemo jašiti i krasno provesti vrijeme, je li? -

 

obrati se Pavao poručniku pogledavši ga svojim modrim očima

 

umiljato.

 

- Pristajem na sve - reče Stanko - samo, molim, veslati

 

zaista ne znam!

 

- Naučit ću vas! I našega Marka takoñer sam učio veslati. Da

 

je on, siromah, sad ovdje!

 

- Tko je ta gospoña u koju je bio zaljubljen Marko? - upita

 

Meško.

 

- Znam - reče Pavao - bio sam Markov pouzdanik. Ta je

 

dama barunica Lehotska! I ona je njega voljela!

 

Meško se u prvi trenutak zapanji, ali upita ponovno:

 

- Znaš li pouzdano da je kaštelan bio u nju zaljubljen?

 

- Marko mi je svaki dan o njoj pričao tako da sam se zamalo i

 

sam u nju zaljubio prije no što sam je vidio!

 

Meško se zamisli i doda:

 

- Napokon, u lijepu se ženu nije teško zaljubiti!

 

Čamac je pomalo bio trošan i odlučiše da potraže drugi.

 

Pavao je pristao uz obalu i pošao k ribarnici. Meško i poručnik

 

ostadoše sami.

 

- Jesi li čuo što se govori? - reče Meško kad se Pavao udaljio.

 

- Zlobni je ljudi ocrnjuju! Naše zaruke ne mogu dulje os tati

 

tajna. Reći ću joj sve, i neka se zaruke oglase već sutra!

 

Stanka problijedi.

 

- Možda ti nije pravo? - upita Meško.

 

- Kako da mi ne bude pravo! Bar ću moći prije otići odavle!

 

- Što? Tebi je ovdje već dodijalo? Zato si bio mrk i zlovoljan

 

cijelim putem? Time si otvoreno kazao da ti nije stalo do

 

mojega prijateljstva?

 

- Ne, dragi Jurica, ali ja osjećam neku bol za domovinom.

 

Možda je i tebe kada u tuñini mučilo takvo čuvstvo. Ti se

 

zaruči, a ja idem!

 

- Prije vjenčanja ne možeš otići! Uostalom, i ti si napola

 

zaručen!

 

- Moje zaruke, to je ludost! Ne mogu ostati dulje, ne mogu...

 

Meško primijeti da mladićev glas dršće, no upravo im priñe

 

Pavao i prekide razgovor.

 

Cijelo poslije podne Meško, Pavao i Stanko čavrljali su

 

zajedno i zabavljali se. Meško je, meñutim, često zamišljeno

 

promatrao svoga mladoga prijatelja. Primijetio je da je blijed,

 

da je iznuren, da su mu oči mutne i tužne.

 

»Što mu je, zašto je takav?« pitao se Meško, ali nije mogao

 

naći odgovor.

 

~ 187 ~

 

Večeralo se opet na terasi. Gosti su bili veseliji. Odmorili su

 

se od puta. Svi su opažali za vrijeme večere da grofica

 

Drašković mladoga poručnika obasiplje velikom ljubaznošću.

 

- Drago dijete, vi ste mladi i upravo pristajete uz moga Pavla.

 

Veselit ću se ako se meñu vama razvije prijateljstvo. Vi ste

 

vrlo čedan i otmjen mladić, a to volim - govorila je grofica.

 

Stanka se zahvaljivala na ljubaznosti.

 

Prije negoli sjedoše k večeri prišapnuo je grof Meško

 

prijatelju:

 

- Reci barunici da večeras želim s njom razgovarati. Hoću da

 

budem na čistu! Moramo se zaručiti. Tada se nitko neće

 

usuñivati da o njoj progovori ma i jednu nepristojnu riječ.

 

Gotovo istodobno govorio je mladi grof Drašković barunici

 

promatrajući izdaleka poručnika:

 

- Vaš je nećak vrlo dražestan dečko! Svima je simpatičan.

 

Već sam se u njega zaljubio! Taj nježni mladić stekao je

 

simpatije svih nas.

 

- Da, on je vrlo dobar dečko! - rekla je barunica nakrivljenih

 

usta, kao da joj hvala nije godila.

 

***

 

Stanka je ušla u svoju sobu i zaključala vrata što su je dijelila

 

od Meškove odaje. Bacila se na krevet odjevena, zarila glavu u

 

jastuke i jecala. Nekoliko dana već podnosila je paklene muke

 

a da se oko nije smjelo orositi suzom. Napokon je našla

 

prigodu da bude sama. Na dugom putu do morala je gledati

 

kako Meško udvara barunici, a saznala je i da će se s njome

 

zaručiti. Ugledala je pred sobom čitav život u svoj pustoši.

 

Roditeljskog doma nikada nije imala. Majku i oca nije

 

poznavala. Ne zna točno ni tko su joj roditelji. Cijelo

 

djetinjstvo bilo joj je tužno. Živjela je sa starom tetkom,

 

usidjelicom koja je svirala po kućama na glasoviru, vraćala se

 

kasno noću izmučena i spavala do podne, a Stanka je hodala

 

po kući tiho da je ne probudi.

 

Radila je umjesto služavke, a nije se ni osjećala drukčije

 

nego kao služavka. Tetka bijaše uvijek mrka i žalosna. Nikada

 

joj nije rekla toplu riječ. Tako je odrasla. A sada? U taj pusti

 

život došao je on! Voljela ga je svom svojom mladom dušom

 

željnom ljubavi. On će postati muž druge! Zar da sve to gleda?

 

Stanka osjeti oko sebe prazninu. Izgubila se u pustinji i ne

 

može naći pravi put.

 

Dugo je tako ležala i plakala. Kada je prikupila snage ustade,

 

odlučno sjede za stol i poče pisati:

 

»Dragi moj jedini prijatelju!

 

~ 188 ~

 

Došao je čas obračuna! Stojim pred tobom kao griješnik da

 

se ispovijedim.

 

Oprosti, bili smo dobri prijatelji. Tvoje prijateljstvo bilo mi je

 

jedino bogatstvo i sreća što je nañoh u životu. A sada, dragi

 

Jurica, izgubit ću i tebe i tvoje prijateljstvo, svoje jedino blago

 

i sreću.

 

Nisam tvoj pobratim, nisam poručnik Stanko, nisam barun

 

Gotta, ja sam bijedna sirota, djevojka Stanka! Sada, kada

 

poručnik barun Stanko Gotta više ne postoji, ne smijem se

 

smatrati ravnom grofu Mešku. Gospodine grofe, nemojte

 

misliti da sam poludjela! Ne, pri svijesti sam!

 

Bila sam sirota djevojka i uvijek tužna. Kako da ne budem

 

tužna kada mi je cijeli svijet bio pust. Tetka je bila stara

 

gospoñica, a tko zna nisam li joj bila kći. Možda se stidjela i

 

tajila me. Ljudi su šaptali da sam dijete njenoga grijeha.

 

Možda je to istina, možda nije. To je sada svejedno! Evo,

 

prilažem svoj mali dnevnik ovome listu, da iz njega saznate

 

kako sam živjela i kako sam jednoga dana dospjela zavezanih

 

očiju k tajanstvenoj, nepoznatoj prijateljici vaše zaručnice.

 

Čitajte ga i ustrajte, žrtvujte malo vremena za to. Saznat ćete

 

zašto sam obukla muško odijelo, kako jedne noći postadoh

 

poručnikom i zašto me gospodarica zvala nećakom.

 

Sprijateljili smo se i pobratili. Moje srce zagrijalo se iskrenim

 

osjećajem. Lagala sam da sam poručnik, ali nisam lagala da

 

sam vam iskren prijatelj! Neko me neznano čuvstvo vodilo k

 

vama. Živjela sam u neizrecivoj sreći što smo uvijek bili

 

zajedno.

 

Nikada nisam imala majke ni oca, brata ni sestre, ni

 

prijatelja. Vas sam prvoga počela voljeti. Bila sam sretna!

 

Ništa nisam očekivala nego to da uvijek budem s vama. Tada

 

ste vi poklonili srce mojoj gospodarici.

 

Ništa ne tražim za svoje siromašno srce! Ja sam samo sirota

 

djevojka, nesretna i bijedna. Ne nadam se ničemu, niti bih se

 

usudila nadati. Vi ste grof, ja sam služavka koju su naučili ono

 

što uče visoke gospoñe. Ja, eto, za svakidašnji kruh glumim

 

svojoj gospodarici nećaka!

 

No, ne mogu više! Neću gledati kako vi grlite nju, kako živite

 

za nju. Ne mogu gledati vašu sreću!

 

Eto, nemam nikoga na svijetu tko bi me privinuo na grudi,

 

uzeo me pod svoj krov i poklonio mi svaki dan bar jednu toplu,

 

iskrenu riječ! Zato idem tamo gdje neću ništa više moći željeti.

 

Ljubim vas i molim da mi to oprostite!

 

Stanka, bivši poručnik Stanko.

 

Molim da sve kažete Ružici Vojnić, neka ne plače uzalud!«

 

~ 189 ~

 

Stanka savije pismo, naslovi ga na Juricu Meška, stavi ga u

 

knjigu koju je on svake večeri čitao prije spavanja, uze svoj

 

kaput, izañe iz sobe i spusti se sporednim stepenicama na

 

puteljak kojim ih je grof Pavao Drašković vodio k jezeru.

 

Mjesec se spustio na zapad. S terase se čuo smijeh, zdravice

 

i pjesme.

 

Stanka potrči niz puteljak kao da je gone. Za njom su se

 

gubili glasovi s terase. Pred njom je bilo mirno, upravo

 

nepomično jezero.

 

Stanka odveže čamac i sjedne u nj. Veslati nije znala. Čamac

 

je polako klizio prema dvorcu, podno gradske kule što se nad

 

jezerom kočila visoko kao klisura.

 

Djevojka je stajala u sredini čamca. Prekrstila je u krilu ruke i

 

razmišljala.

 

S terase se razlijegala pjesma. Vjetrić je izbio iz šume i sve

 

brže nosio čamac prema dvorcu.

 

U šikarju na obali primijeti Stanka bijelu sjenu. Činilo joj se

 

da je tamo neko čeljade u bijeloj haljini. Bijela sjena se

 

okrenula prema čamcu koji je obasjalo nekoliko slabih

 

pramenova mjesečine.

 

Mjesec je utonuo za Maceljsku goru i gusti mrak prosu se po

 

jezeru. Stanka se zagleda u vodu koja se i u tami ljeskala.

 

S terase se ponovno oglasila pjesma. Stanki bude još teže pri

 

duši. Uspravi se i ogleda oko sebe. Čamac je doklizio do brda.

 

Tama je bila duboka kao i tamna voda.

 

Nekoliko trenutaka stajala je Stanka nepomično i zurila

 

prema terasi dvora, odakle su dopirali zvuci Meškove pjesme.

 

Djevojka podigne ruke, složi ih na zatiljku, stade na rub

 

čamca, čamac se zaljulja i tijelo padne u vodu.

 

U noć prodre vrisak, zatim zavlada tišina kao u grobu.

 

POREMEĆENA SREĆA

 

Na terasi su gosti bili odlično raspoloženi. Velikaše je

 

razigrala birana kapljica grofa Draškovića. Zaboravilo se na

 

kaštelana Marka, na Klemenčića, na sve neprilike i nezgode u

 

Zagrebu. Svi su bili veseli. Stari se grof rado zabavljao, osobito

 

kad je imao goste iz Zagreba. Bio je dobre volje, premda nije

 

nikada odviše popio. On je volio društvo i pjesmu, a sada mu

 

se pružila prilika da se nauživa.

 

Meško i mladi grof šetali su gore-dolje terasom i pričali.

 

Pavao je pričao Jurici Mešku neku svoju pustolovinu.

 

- A što je s tom malom baronesom Ružicom Vojnić? - upita

 

Pavao. - Uvijek gleda tako žalosno, a to joj nimalo ne pristaje.

 

~ 190 ~

 

Je li istina da je zaručena s tvojim prijateljem Stankom i da je

 

odbila Ottenfelsa?

 

- To je pomalo neobična pripovijest. Pitaj ga, možda će ti

 

sam reći.

 

- Meni je Stanko drag! Znaš li da je taj dečko vrlo lijep?

 

Dapače, odviše lijep za dečka! Kakve samo ima noge!

 

- To zaista nisam opazio! - nasmije se Meško.

 

- Mene je na to upozorila moja sobarica!

 

- Prijateljuješ sa sobaricama? - naruga se Meško.

 

- Otkada si takav svetac? Zaista, što znači da tako malo

 

piješ? Prošle te godine kod nas nisam nijedne večeri vidio

 

trijeznoga. Što je s tobom?

 

- Odviknuo sam se pića! To je posljedica drugovanja sa

 

Stankom. No gdje je on? Nema ga već dva sata!

 

- Vidio sam da je otišao gore u sobu. Bio je snužden. Da mu

 

nije pozlilo?

 

- Hajde da ga potražimo!

 

- Nema ni Ottenfelsa. Da nisu pošli zajedno?

 

Pavao i Meško poñoše s terase prema lijevom krilu dvora.

 

- Kao da se odozdo čuje neka buka - upozori Meško.

 

- Jest, čujem uzbuñene glasove! Poñi da vidimo!

 

Meško i Pavao Drašković spustiše se strminom i krenu prema

 

perivoju, odakle su dopirali glasovi. Kroz gusto drveće opaze

 

baklju. Tri muškarca i jedna žena u bjelini sagnuli su se nad

 

nečim što je ležalo na zemlji.

 

- Gle, to je Ottenfels! - reče Meško.

 

- Nesreća, velika nesreća! - reče netko.

 

- Kakva nesreća? - grubo će Meško i požuri, a za njim i

 

Pavao.

 

- To je Stanko! - iznenañeno će Pavao.

 

Meško se sagne i krikne:

 

- Što se dogodilo?

 

- Mi smo došli kad je već ovaj gospodin izvukao mrtvaca iz

 

jezera - reče ribar pokazujući grofa Ottenfelsa, blijedog,

 

mokrog i uzrujanog.

 

Meško uhvati Ottenfelsa za ramena, zagleda mu se u lice

 

prodornim pogledom i prigušujući uzbuñenje zapita:

 

- Što se dogodilo?

 

- Ne znam! - reče Ottenfels.

 

- Čuo sam Ružičin krik i požurio sam ovamo. Rekla mi je da

 

je Stanko skočio u jezero.

 

Meško problijedi i stane vikati:

 

- To nije moguće! To je laž! To ne smije biti!

 

~ 191 ~

 

- Kada sam skočio za njim - reče Ottenfels - nisam ga više

 

našao na površini. Zaronio sam. Bio je još živ. Grčevito me

 

uhvatio za ruku. No kada sam ga iznio na obalu bio je već

 

mrtav.

 

- Ljudi, brzo, pomozite! - vikne Meško drhtavim glasom. Nije

 

moguće da je mrtav, on ne smije biti mrtav!

 

Pavao priskoči prvi. Kleknuo je na zemlju i nadnio se nad

 

poručnikovo blijedo lice.

 

- Donesite komovice, octa, što li - zapovijedao je Pavao.

 

Meška svlada bol i zamalo je zaplakao. Činilo mu se da ga

 

mori lud, glup san.

 

- Čekaj, uzdahnuo je!

 

- To ti se pričinilo! - reče Pavao.

 

Meško je suspregnuo dah da se uvjeri da li ga je prevarila

 

mašta, ili pak...

 

- Jest, uzdahnuo je! - klikne Meško.

 

- Miče usnicama!

 

- Neka se gospodin ne veseli unaprijed - reče ribar.

 

- Ponesite ga u dvor! - zapovijedi Meško.

 

Ribari podigoše Stanka i ponesoše ga uzbrdo u dvor. Tek

 

tada primijeti Meško Ružicu koja je stajala blijeda i

 

prestrašena.

 

- Kako ste vi došli ovamo? - upita je.

 

- Vidjela sam poručnika kada je izašao iz sobe. Zanimalo me

 

kamo ide i slijedila sam ga do jezera. Sakrila sam se iza grma i

 

promatrala što će se dogoditi. Bacio se u jezero!

 

- Hotimice? Vidjeli ste to jasno?

 

- Jeste, to sam dobro vidjela! Bila sam posve blizu. Vrisnula

 

sam. Tada se odnekud, kao iz zemlje, stvorio grof Ottenfels.

 

- Ja sam vidio Ružicu da ide prema jezeru i pratio sam je -

 

reče grof Ottenfels. - Sakrio sam se u šikarje da bih vidio što

 

radi tako kasno sama u perivoju. Vidio sam da se sakriva u

 

grmlju i da promatra nešto na jezeru. Kad je vrisnula, mislio

 

sam da je ona pala u vodu i potrčao sam.

 

- Molim vas, ne recite nikome da je poručnik Stanko skočio u

 

jezero! Pao je! - naredi svima Meško.

 

Kada je Stanka položena na krevet osvijesti se i vrati joj se

 

sjećanje na sve što se dogodilo. Prestrašeno je pogledala oko

 

sebe. Meško je kliknuo:

 

- Živ je, živ je!

 

Meško uredi uzglavlje, pogleda Stanki u oči i reče toplo i

 

srdačno:

 

~ 192 ~

 

- Što me tako prestrašeno gledaš? Ja sam tvoj prijatelj

 

Jurica! Stanka se tek tada potpuno osvijestila i stade

 

razmišljati o svemu što se s njome zbilo.

 

- Svijest mu se potpuno vratila! - veselo će Pavao.

 

- Treba da ga svučemo i spremimo u krevet.

 

- Stanko, spremit ćemo te na spavanje! - reče Meško.

 

- Hoću u svoju sobu, da budem sam! - reče Stanko.

 

Meško i Pavao podignu ga i odnesu u susjednu sobu.

 

Položili su ga na divan.

 

- Sada vas molim da me ostavite na samu - tražio je

 

poručnik.

 

- To nije moguće! Trebamo te njegovati. Moraš svući mokro

 

odijelo - govorio mu je Meško.

 

- Ako svi ne izañu iz sobe neću nikome dopustiti da me

 

njeguje! Potrebna mi je samoća! - govorio je Stanko.

 

Meško nije znao zašto ga prijatelj tjera iz sobe, ali konačno

 

pristade i ode. U drugoj sobi upustio se s Pavlom u nagañanje

 

o uzrocima Stankova čina. Dok su oni razgovarali, Stanka

 

prikupi snagu i brzo promijeni odijelo.

 

Meško i Pavao stadoše dozivati poručnika, ali se nitko ne javi.

 

Stanka se pritajila kao da spava, samo da ne mora

 

razgovarati.

 

Misleći da spava Pavao ode. Meško uñe u svoju sobu, uze

 

knjigu koju je običavao čitati prije spavanja i vrati se k

 

poručniku da kraj njega bdije.

 

Tiho je sjeo kraj kreveta i počeo čitati. Najednom mu iz

 

knjige ispadne pismo. Podigao ga je. Šuštanje papira trgne

 

Stanku. Otvorila je oči upravo u trenutku kad je Meško

 

podigao pismo.

 

- To je tvoje pismo?

 

- Da, moje!

 

- Ostavio si ga prije nego što si...

 

- Da, htio sam da znaš.

 

- Tada ga imam pravo pročitati.

 

- Imaš, ali te molim da ga ne čitaš!

 

- Zar bi se tebe neugodno dojmilo da ga čitam?

 

- Vrlo neugodno! Iskaži mi ljubav i ne čitaj!

 

- Dobro, neću! - odvrati Meško, spremi pismo u knjigu i

 

položi je na stol. Zatim se vrati krevetu, sagne se, pa će toplo i

 

zabrinuto:

 

- Stanko, pismo neću čitati jer ti to želiš, ali si mi mnogo

 

skrivio!

 

- Zašto? - upita poručnik plaho.

 

~ 193 ~

 

- Nešto nosiš u sebi i tajiš preda mnom. Zar ti nisam

 

dovoljno iskren prijatelj da mi povjeriš svoju bol? Već nekoliko

 

dana osjećam da te nešto muči. Zašto mi to ne kažeš?

 

- Ne mogu! Ne smijem!

 

- Ni meni, svome prijatelju?

 

- Upravo tebi ne mogu reći.

 

- Meni? Upravo meni? Što to znači? Hoću znati!

 

- Dok sam živ, nećeš saznati!

 

- Tvoje riječi zvuče kao da se radi o nečemu strašnom.

 

- Ne brini se za mene, to je najbolje.

 

- Stanko, zar tako malo cijeniš moju bratsku ljubav? Učinio

 

bih sve da ti ublažim bol.

 

- Tome nema lijeka! Nema!

 

- Možda ipak, možda bih ti mogao pomoći.

 

- Druge pomoći za mene nema nego da umaknem!

 

- Kome da umakneš?

 

- Svojoj boli.

 

- Zašto si počinio ludost? Stanko, nisi pomislio na to kakvu bi

 

bol zadao meni da...

 

- Da sam se utopio, ti bi bio pročitao ono pismo i minula bi te

 

svaka bol za mnom.

 

- To nije moguće! Dozvoli da sada pročitam to pismo. Moram

 

saznati!

 

- Hoćeš li da i nadalje budemo dobri prijatelji, ne smiješ

 

pročitati to pismo.

 

- To je ludost! Moram to znati!

 

- Jurica, sutra putujem. Osam dana poslije moga odlaska

 

otvori pismo i čitaj. Molim te zadaj mi riječ da njoj nećeš o

 

tome reći ni riječi. Ona ne smije vidjeti to pismo. To je jedina

 

žrtva što je tražim od tebe.

 

Meško je zurio u svoga prijatelja. Neka mu se misao porodi u

 

glavi. Namrštio je obrve i pogledao pronicavim pogledom

 

Stanka, ne bi li mu s lica pročitao tajnu koju krije. Stanko se

 

uznemiri i okrene se.

 

Meško uhvati s obje ruke glavu svoga prijatelja, okrene je

 

silom k sebi i reče uzbuñeno:

 

- Stanko, možda slutim istinu!

 

- Ne, ne slutiš je! Ostavi me i budite sretni!

 

- Stanko - klikne Meško - znam što je!

 

- Ne znaš, ne znaš!

 

- Znam! Ti je voliš!

 

Stanka sakrije lice u jastuk.

 

~ 194 ~

 

- Zašto ne odgovaraš? - upita je Meško uzbuñeno. - Je li, ti je

 

voliš? Da to je..- Meško ušuti. Dugo nije progovorio. Tada

 

uzdahne:

 

- Zato si me toliko ispitivao u početku našega poznanstva da

 

li je volim? Sada shvaćam tvoje bockanje. Stanko, zašto mi to

 

nisi rekao tada, kada smo zajedno provodili vrijeme, dok sam

 

ležao ranjen. Tada je još nisam volio i ne bih je volio da sam

 

znao za tvoju ljubav. Tek kada je došla s ladanja, kada me

 

njegovala, tek tada sam je počeo voliti. Zašto mi nisi rekao?

 

Stanko ne odgovori.

 

Grof Meško ustade i ushoda se po prostrtim sagovima. Svaki

 

čas bi zastao kao da se zadubio u velike i teške misli, kao da

 

stvara velike i teške odluke.

 

Nakon duge šetnje Meško se zaustavi pokraj kreveta svoga

 

prijatelja, dohvati njegovu ruku što je počivala na pokrivaču,

 

blago je stisne i reče:

 

- Sada shvaćam tvoj čin. Nisi nas mogao gledati kako smo

 

sretni! Ali zašto si to učinio baš danas?

 

- Zato što si odlučio da sutra javno proglasiš zaruke, a time

 

je za mene kucnuo posljednji čas.

 

- Htio si umrijeti a da nikome ništa ne kažeš, i da ne pokušaš

 

naći posljednju nadu?

 

- Nadu? To je smiješno! Zar je moguća neka nada?

 

- Da, to je istina. Bili smo tako sretni da za tebe nije bilo

 

nade. Sada znam o čemu se govori u pismu - primijeti Meško

 

pogledavši na stol.

 

- Tada ga spali!

 

- Jest, to ću i učiniti! Neko su vrijeme šutjela obojica, a zatim

 

Stanko primijeti:

 

- Sada valjda shvaćaš da moram otići!

 

- Ne, ostat ćeš ovdje s nama!

 

- Prisilit ćeš me da se i nadalje mučim i gledam vašu ljubav?

 

- Neću! Ali slušaj me, Stanko, ne mogu te pustiti da ovako

 

odeš u svijet. Da sam imao brata, ne bih ga mogao voljeti više

 

nego tebe. Ne puštam te! Ne bih imao mira da odeš!

 

- A imat ćeš mira kada budeš gledao kako se mučim?

 

- Ne, nećeš se mučiti! Izliječit ćeš se! Prestat ćeš je voljeti.

 

- Što bi mi rekao da ja to tebi kažem?

 

- U pravu si, mali moj, ja je ne bih mogao prestati voljeti!

 

Stanka je mogla šutjeti i tajiti sve, ali suze nije mogla

 

zadržati. Meško se zagleda u krevet u kojemu je Stanka glavu

 

zakopala u jastuke, ispod kojih su prodirali bolni jecaji. Provala

 

tolike boli slomi Meškovo srce.

 

~ 195 ~

 

- Molim te, smiri se, Stanko! Mnogo sam ti skrivio, znam to i

 

osjećam se krivim, ali to nisam mogao naslućivati. Zašto nisi

 

bio iskren? Ne bih bio dolazio, ne bih je ljubio!

 

Noć se primicala kraju. Veliki starinski sat otkucao je tri i po

 

izjutra. Meško otvori prozor. Obronci Maceljske gore zaodijevali

 

su se bijelim plaštem zore.

 

Meško se vrati od prozora krevetu, pomiluje Stanka po glavi i

 

reče:

 

- Bilo što mu drago, ti nećeš odavde! To ne bih mogao

 

podnijeti, ne, osjećam da ne bih mogao biti bez tebe!

 

- Ali ni ja neću da budem na putu tvojoj sreći!

 

- Moja je sreća ionako poremećena. Sada više ne mogu biti

 

potpuno sretan, ne, više nikako!

 

- Ti moraš biti sretan! Oprosti mi, Jurica, rastužio sam te.

 

Suze ne pristaju muškarcu.

 

- Iskrene suze nisu još nikoga osramotile!

 

- Čuj me, Jurica, ona ne smije ništa saznati.

 

- Znam, ne boj se! Što se tiče današnjega dogañaja, reći ćeš

 

da si slučajno pao u vodu. Sada pokušaj spavati, zatim ćemo

 

dalje razmišljati.

 

IZMEðU DVIJE VATRE

 

Gospoñe su spavale do devet sati. Barunica je dočula od

 

sobarica što se dogodilo noću sa Stankom i pošla je u ono krilo

 

dvora gdje su stanovala gospoda. Svi su još spavali. Upitala je

 

slugu može li k svome nećaku. Kazala je da je bolestan. Sluga

 

joj donese vijest neka izvoli ući.

 

Katarina uñe u sobu svoga zaručnika. Bila je lijepa, svježa i

 

odmorena. Crne oči sjale su tajanstveno, a licem joj se prosulo

 

rumenilo zdravlja. Meško ju je dočekao blijed i umornog

 

pogleda.

 

- Kako to izgledaš? - upita ga barunica ljupko.

 

- Noć je bila burna.

 

- Dugo se pilo?

 

- Ne! Ne znaš što se dogodilo sa Stankom?

 

- Čula sam.

 

- Zamalo se utopio! Već smo mislili da je mrtav. To su bili

 

teški trenuci.

 

- Zato si se tako uzrujao? To je lijepo!

 

- Znaš da dečka volim kao brata!

 

- A gdje je sada?

 

- Izvoli, u sobi je.

 

- Tako si uzbuñen da si mi zaboravio zaželjeti dobro jutro.

 

~ 196 ~

 

Meško se nasmiješi.

 

- Katarino, toliko te ljubim da me je već nezgoda tvoga

 

nećaka uzrujala do iznemoglosti.

 

- Dobro je što nemam nećakinju! Morala bih postati

 

ljubomorna.

 

Meško se nasmije, ovije joj ruku oko vrata, i poljubi je u lice.

 

- Tvoja bi me ljubomora usrećila. Poñi sada da ga vidiš.

 

Barunica je ušla u sobu i prišla krevetu. Okrenula je Mešku

 

leña i mrko pogledala Stanku. Djevojka je shvatila pogled.

 

- Oprosti, draga tetko, pošao sam da se provezem jezerom.

 

Htio sam veslati, a kako nisam vješt, pao sam prigodom

 

iskrcavanja u vodu.

 

- I napravio si tolike neprilike prvoga dana našega boravka

 

ovdje! To zaista nije bilo potrebno!

 

- Nemoj ga koriti! - zamoli Meško blago.

 

- Hoćeš li ustati za ručak? - upita barunica.

 

- Nipošto! - odgovori umjesto Stanka Meško. - Slab je još.

 

Neka danas ostane u krevetu.

 

- Ti si liječnik? - nasmije se barunica svomu zaručniku,

 

sjedne k stolu i uzme u ruke knjigu koja je tamo ležala. Htjela

 

je sakriti uzbuñenje što su ga izazvali dogañaji sa Stankom.

 

U razgovoru je barunica listala po knjizi i primijetila je pismo.

 

Pogledala je Meška i upitala ga:

 

- Stankov rukopis? Vi se dopisujete? Ha, ha, ha! Da vidimo

 

što ti piše prijatelj iz tolike daljine!

 

- Varaš se, Katarino, to nije Stankovo pismo. U tome omotu

 

pohranjeno je pismo djevojke koja je pisala Stanku. Jučer prije

 

večere poslao mi je pismo da ga pročitam i da mu savjetujem

 

što da odgovori. Nisam imao ni toliko vremena da ga otvorim.

 

- Otvori ga sada da čujemo što piše ta zaljubljena djevojka

 

mome nećaku!

 

- Ti se šališ, Katarino! Muškarci koji odaju pisma djevojaka

 

nisu časni muževi!

 

- Dakle, ja ne smijem znati što je u tome pismu?

 

- Ne, Katarino! Tebe to ne može zanimati, a osim toga znaš

 

da su takva pisma pitanje muškaračke časti.

 

- Naravno, nisam ni mislila da zaista čitate pismo, samo sam

 

uživala kako je Stanko prevrtao očima u strahu da ću otvoriti

 

omot.

 

- Tetka nije nikada u ljubavnim stvarima tako pouzdana kao

 

prijatelj! - reče Meško i spremi pismo u džep svoga kaputa.

 

Barunica ustade. Meško primijeti da je ljutita ali ne reče ništa

 

nego je odvede u svoju sobu. Barunica mu tada reče hladno i

 

oporo:

 

~ 197 ~

 

- Molim te da nadzor nad Stankom prepustiš meni! On će se

 

u toj slobodi potpuno pokvariti. Ti mu odviše toga dozvoljavaš.

 

Barunica izañe. Meško ostade neugodno dirnut njenim

 

strogim riječima.

 

Podvečer, kada je Meško izašao, Stanko ustade i odjene se.

 

Na glavu stavi novu vlasulju. Tada upravo uñe sluga i javi da

 

barunica želi vidjeti svoga nećaka. Stanka se uputi k njoj.

 

Barunica je uzbuñeno hodala gore-dolje po svojoj sobi.

 

- Srami se! - grdila ju je. - Takva sablazan! Zar te plaćam da

 

mi praviš nepodopštine? Što bi bilo da su otkrili da si djevojka?

 

- Nisam kriva, desilo se!

 

- Jest, kriva si! - prigušeno će barunica. - Čini se da ti uopće

 

zaboravljaš da si moja služavka.

 

Stanka se trgne i pogleda barunicu bijesno, ali ne reče ništa.

 

- Što si pisala Mešku?

 

- Nisam ja pisala, rekao vam je.

 

- Još ćeš danas zatražiti od njega ono pismo i donijeti ga

 

meni. Osim toga zahtijevam da se ne udaljuješ od mene. Ne

 

dozvoljavam da ostaješ s gospodom do kasno u noć. Sutra ću

 

zamoliti groficu da te premjesti u moju blizinu. Zar te nije stid

 

stanovati zajedno s muškarcima?

 

- Oprostite, ali vi ste mi sami govorili da se ne smijem

 

stidjeti, jer ću u protivnom slučaju pobuditi sumnju.

 

- Ali ti se ponašaš nepristojno!

 

- Vi, barunice, zaboravljate da sam ja poručnik i da me

 

grofica Drašković nazvala čednim mladićem.

 

- Meni je sve to dozlogrdilo, i ovaj boravak ovdje i grofica i

 

sve! Idem na svoje imanje, a ti ćeš dobiti mjesečnu pomoć i

 

odlazi! Uskoro ću se vjenčati pa te više ne trebam.

 

Netko zakuca na vratima. Barunica ustade. Bio je Meško.

 

Ušao je veseo i zadovoljan.

 

- Stanko mi je izjavio da neće dulje ostati ovdje! - reče

 

barunica.

 

- Stanko, pa jutros si mi još govorio da ćeš ostati - prijekorno

 

će Meško.

 

- Ti si, dakle, već govorio da nećeš ostati? - upita barunica.

 

- Da, govorio sam. Vi ćete se uskoro vjenčati, a tada je treći

 

suvišan.

 

- Ne, dragi moj, nećeš ti odavde, ja te ne puštam! - odlučno

 

će Meško.

 

Barunica pogleda Meška, pa Stanka. Reče mu:

 

- Neću te dulje zadržavati! Poñi malo na zrak i prošeći.

 

- Ne bismo li pošli i mi? - ponuka barunicu Meško.

 

- Nemam volje - odvrati ona. - Neka Stanko ide sam.

 

~ 198 ~

 

Stanka je shvatila i izašla je. Mešku bijaše neprijatno. Bojao

 

se da poručnik ponovno ne počini kakvu ludost.

 

- Ti si odličan čuvar bolesnika - reče barunica blago.

 

- Sada bar vidiš kako će te njegovati tvoj suprug.

 

- Gotovo sam zaboravila naš jučerašnji razgovor. Razmislila

 

sam. Mislim da si u pravu: ne treba tajiti naše zaruke! Danas

 

ili sutra možemo ih najaviti gospodi u dvoru.

 

Meško se zbunio. Sjetio se Stanka koji je zbog toga skočio u

 

jezero.

 

- O čemu razmišljaš? - upita barunica.

 

- Gledam tvoju crnu haljinu. Bojim se proglasiti zaruke dok si

 

u crnini. Grofica Drašković je vrlo konzervativna.

 

- To je doduše, istina, ali ja mogu crninu skinuti. Moj je

 

suprug umro odavno.

 

- To bi bilo napadno. Najbolje će biti da pričekamo do jeseni.

 

Nenadani preokret činio se barunici sumnjivim. Sumnjala je

 

da je ono pismo krivo što Meško danas neće da učini ono što je

 

jučer sam predlagao. Barunica nije pokazala negodovanje, već

 

odgovori:

 

- Da, to je istina. Odgodit ćemo to. No sada moraš otići iz

 

moje sobe, jer ovdje služinčad pazi na svaki korak kao i

 

grofica.

 

- Katarino, dozvoli mi da te bar poljubim! Barunica se izvine i

 

ne dopusti.

 

- Pazi, Jurica, sobarica ima oštro oko, a mi moramo još

 

skrivati našu ljubav.

 

- Kada bi samo jednom došao kraj tome sakrivanju! -

 

uzdahne Meško. Mislio je na Stanka.

 

***

 

Bila je to neviñena i nečuvena zabava. Priredio ju je sam grof

 

Pavao. Simpatični i ljepuškasti mladi grof umio je naći posve

 

nove ideje kako da zabavi i iznenadi goste svoga oca.

 

Slavio se roñendan domaćice.

 

Prije podne okupili su se gosti u dvorani preña. U velikoj

 

dvorani bili su prastari ogromni naslonjači, mali i veliki divani,

 

stolovi i stolići iz svih vjekova. Na stolovima i ormarima kočile

 

su se prekrasne skupocjene stvari od srebra i zlata, bakra i

 

drugih kovina; stvari što su ih grofovi Draškovići u prošlosti

 

dobivali na poklon od kraljeva, vojvoda i knezova. Tamne

 

stijene resile su slike grofova Draškovića od prastarih

 

vremena, počevši od prvoga preña, koji bijaše okrunjen

 

grofovskom krunom, znamenite porodice, u kojoj je bilo oficira

 

i biskupa i vojskovoña.

 

~ 199 ~

 

Gospoda su odjenula svečana odijela, gospoñe su šuštale u

 

svili, a oko vrata i na glavama sjali su dragulji.

 

Grof i grofica uñoše u dvoranu u pratnji dvorjanika. Uñoše

 

kao kralj i kraljica, u svečanim odorama. Grofica je unatoč

 

godinama bila vrlo lijepa, a ponosna kao kraljica. Veliku

 

povlaku njezinog obiteljskog, draguljima opšivenog ogrtača,

 

nosila su dva mlada grofa iz porodice, odjevena kao paževi.

 

Grof Patačić pozdravio je groficu svečanim govorom, a zatim

 

su joj redom čestitali svi gosti i predali joj lijepe i bogate

 

darove. Nakon te kratke svečanosti izañoše gosti iz dvorane, a

 

pradjedovi opet ostadoše sami da čekaju drugu svečanost.

 

Navečer je prireñena svečana večera na jezeru. Na velikoj

 

splavi prostrti su stolovi, okićeni vijencima i cvijećem i

 

osvijetljeni nebrojenim svijećnjacima. Večeralo se uz glazbu,

 

gruvanje mužara i zdravice.

 

Kada je večera završena doplovili su veslači sa čamcima,

 

pričvrstili ih užetima uz splav i odvezli je od obale. Splav s

 

gostima i glazbom plovi po velikom glatkom jezeru. Na

 

obalama su planuli kresovi. Glazba svira. Vino u čašama se

 

zapjenilo. Svi su oduševljeni. Takvo iznenañenje nije nitko

 

očekivao, takvu večeru na jezeru i plovidbu nitko još nije

 

priredio. Bijaše to zamisao grofa Pavla. On je sjedio kraj

 

barunice Lehotske i ponosno se smiješio kada mu je čestitala

 

na tome uspjehu.

 

- Vi ste me zadivili, grofe! Vaša je zamisao izvanredna i nitko

 

vas ne bi mogao dostići.

 

- Sretan sam! Vaše priznanje najveća mi je nagrada! S lijeve

 

strane barunice sjedio je ðuro Ottenfels i cijelu je večer

 

živahno zabavljao lijepu Katarinu.

 

Kraj Ružice sjedio je najmlañi Oršić.

 

- Opažate li - šapne joj on - kako se Ottenfels neobično

 

mnogo vrti oko lijepe barunice?

 

- Zar je to čudno? Ona je lijepa i duhovita.

 

Nasuprot barunici sjedili su grof Ivan Esterhazy, barun

 

Andrassy i mladi grof Festetics, koji su kao znanci stigli s

 

Karpata.

 

- Vi, barunice, još uvijek u crnini? - reče grof Andrassy. - Ta

 

barun je umro prije godinu dana.

 

- Tajila sam njegovu smrt, jer sam se bojala. Vi znate kako je

 

samotna žena izložena zlobi ljudskih jezika - reče barunica i

 

pogleda groficu Drašković koja je sjedila u blizini i mogla je

 

čuti njene riječi.

 

- Poznavali ste moga supruga? - upita barunica grofa

 

Andrassyja.

 

~ 200 ~

 

- Vrlo dobro! Bili smo dobri prijatelji i često smo se sastajali u

 

Karpatima na lovu.

 

- Jest, on je jako volio lov. Bila sam često očajna zbog

 

njegovih vratolomnih izleta.

 

- Bio je odvažan i odrešit!

 

- Ta ga je odvažnost i upropastila! Slutila sam da će stradati.

 

Kad sam primijetila da su oni ljudi koji su ga tako često

 

posjećivali revolucionari, molila sam ga da ih se okani. Uzalud!

 

U njemu je kolala patriotska krv.

 

- Jest, on je bio roñen za narodnog vojvodu.

 

- Kada je došao u zatvor, zamolio me da odem iz Galicije.

 

- Bojao se da ne bi i vas progonili. Nije li bio ljubomoran?

 

- To je bila njegova jedina mana!

 

- Sjećam se. Rekoše mi jednom u Tatrama da su ga vidjeli s

 

lijepom gospoñom, i ja ga upitah: »Čuješ, ne sakrivaš li ti

 

ovdje svoju ženu? Pokaži nam je!« Razljutio se kao Turčin i

 

odgovorio mi: »Ako ti se hoće gledati lijepih žena, idi u Pariz!

 

U Karpatima ih nećeš vidjeti.«

 

- Nisam željela društvo. On je bio tako učen i naobražen, da

 

mi je sam pružao najbolju zabavu.

 

Razgovor prekine grofica Drašković upitavši mañarskog grofa

 

za lov u Tatrama.

 

Podalje od barunice sjedio je gradski sudac Žigrović. On je

 

doputovao upravo na grofičin roñendan. Na njenom dvoru bio

 

je uvijek ljubazno primljen.

 

- Što je novo u Zagrebu? - upita barunica Žigrovića preko

 

stola.

 

- Purgari su mrki i zlovoljni, ali miruju. Matijak i njegovi

 

ortaci su zatvoreni, otac Anzelmo još uvijek propovijeda protiv

 

velikaša, ali ga purgari više ne slušaju.

 

- Što je s Klemenčićem?

 

- Dobio sam iz Beča od baruna Makara pismo kojim mi javlja

 

da će mu kraljica oduzeti plemstvo i cijelo imanje zato što je

 

bunio purgare.

 

- Niste ga uhvatili?

 

- Do danas nismo! Sakriva se negdje u Zagrebačkoj gori.

 

Ljudi pričaju da su na Medvednici vidjeli tri lupeža u crnim

 

plaštevima.

 

- Ne bih sada željela biti u Zagrebu, jer tamo nismo nimalo

 

sigurni.

 

- Bojim se da Klemenčića nećete nikada uhvatiti - primi jeti

 

grof Oršić.

 

- Ja se, naprotiv, nadam da ćemo ga uskoro imati u rukama!

 

Osuñen je na tamnicu, a ujedno je proglašeno da će onaj tko

 

~ 201 ~

 

ga uhvati i preda vlastima, dobiti 500 forinti nagrade. Svatko

 

bi htio zaslužiti tako lijepu svotu.

 

Meško je zabavljao groficu Erdödy, lijepu i mladu gospoñu,

 

dok je Stanko bio žrtva barunice Vojnić. Splav je klizila duž

 

jezera, a mjesečina ju je obasjavala blagim svjetlom. Na

 

obalama plamte krijesovi, a društvo čavrlja bučno i veselo.

 

Kada je splav doplovila do druge strane jezera, iskrcali se

 

gosti na kopno da poñu obalom pješke i promatraju igru što su

 

je izvodili oko krijesova Draškovićevi seljaci.

 

Na poljima kraj jezera okupilo se nekoliko stotina seljaka i

 

služinčadi koja je pekla na ražnju telad i praščad i zalijevala

 

slasnu pečenku vinom iz grofovske pivnice. I tu je bilo veselo.

 

Mladež je plesala oko krijesova, a kršni i gipki momci izvodili

 

su s gorućim kolčićima pustopašne igre, hvaleći se što se

 

pritom nitko nije opekao. Goruće kolce dohvatili bi rukom i

 

kružili s njima oko sebe, skačući i bacajući ih u zrak.

 

- Nije pametno tako se igrati s vatrom - prišapne Meško

 

Katarini kad ju je načas oteo njezinim obožavateljima.

 

- Zašto? Kakva je u tome pogibelj?

 

- Mogla bi planuti vatra i dogoditi se nesreća - reče Meško i

 

pogleda barunicu u zažareno lice.

 

- Na što nišanite?

 

- Ti se igraš s mojom ljubomorom! Pazi, Katarino!

 

- Ali, dragi Jurica, mogu li ja ljudima kazati: »Nemojte mi

 

udvarati, ne smijete sa mnom razgovarati, jer sam zaručena«?

 

- Ottenfelsu bi ipak mogla reći da nije zgodno što te

 

neprestano prati. To je pobudilo pozornost. Sa sucem takoñer

 

razgovaraš tako kao da ste prisni prijatelji.

 

- Ja sam, dragi Jurica, danas dobila i jednog prosca! Nemoj,

 

molim te, planuti, jer nisam kriva ni ja ni on. On ne zna da

 

sam već zaručena, a ja ne mogu odati našu tajnu za volju

 

čovjeka koji je došao da me zaprosi.

 

- Tko je on? Reci mi, neću mu ništa učiniti.

 

- Ne, vidim da si uzbuñen i mogao bi počiniti kakvu ludost.

 

Meško nije mogao nastaviti razgovor. Grofovi Pavao i

 

Ottenfels ponude barunici Katarini da će je povesti čamcem.

 

Ona se radosno odazvala pozivu i oprostila se s Meškom koji je

 

ostao na obali mrk i zlovoljan.

 

Posljednjih nekoliko dana Meško nije bio dobre volje. Živio je

 

u neprestanim trzavicama.

 

Barunica se zabavljala s mladim ljudima i nije s njim gotovo

 

ni razgovarala. Ispričala se da ne može biti samo s njim dok se

 

ne objave zaruke, jer neće da ljudi misle kako mu je

 

ljubavnica. On je bio spreman da odmah oglasi zaruke, ali ga

 

~ 202 ~

 

je od toga odvraćalo blijedo lice prijatelja Stanka. Nije mogao

 

zaboraviti onu večer kada ga je vidio kako leži poput mrtvaca.

 

Dapače, nastojao je da u Stankovoj blizini bude prema barunici

 

hladniji nego inače. Ona opet nije dozvoljavala poručniku da ih

 

ostavlja na samu, dok je ranije bilo upravo obratno. Sada se

 

barunica zabavljala bučno i veselo, dok je on izgarao od

 

ljubomore i živio izmeñu dvije vatre. Nije se mogao odlučiti da

 

Stanku nanese bol, a ipak ga je mučila ljubomora, jer se

 

barunica ponašala tako kao da mu i nije zaručnica.

 

Dva dana poslije one večeri kada je mladi Ottenfels izvukao

 

Stanka iz jezera, zatražila je barunica od Meška ponovno

 

pismo što ga je našla u knjizi. On je, meñutim, rekao da je

 

pismo vratio dami koja ga je pisala. Te večeri reče barunica

 

Stanku:

 

- Ti se ponašaš kao da zaista spadaš u naše društvo! Kada se

 

prostom čeljadetu da gospodski kaput, postane bezobrazno.

 

Za osam dana spremi se na put. Poslat ću te u Njemačku.

 

Možeš ostati u muškom odijelu, pa ćeš lako naći službu.

 

Stanka suzdrža bijes i prihvati otkaz.

 

»VRAŽJE ŽDRIJELO«

 

Ružica je iskoristila priliku kada su gosti bili zabavljeni

 

promatranjem igre s vatrom, prišla je k Stanku i pozvala ga da

 

poñe s njom.

 

- Kamo želite da poñemo, baroneso?

 

- Doñite ovim puteljkom, uspet ćemo se na onaj humak i

 

pogledati taj prizor s visine.

 

- Izvolite!

 

Neopaženi proñoše perivoj i uspeše se na brdo što se

 

uzdizalo iznad obale jezera. Najednom Ružica stade. Mjesec je

 

obasjao njezino lijepo, blijedo i izmučeno lice, a dolje pod

 

njima, na humcima i obali jezera gorjeli su krijesovi slave.

 

- Recite mi, poručniče, zašto ste se bacili u jezero? Mislim da

 

imam neko pravo tražiti da mi to kažete.

 

- Jest, vi imate pravo da me pitate. Vi ste mi spasili život,

 

premda ne znam da li bih vam danas na tome bio zahvalan.

 

Moj je život vrlo žalostan!

 

- A ipak ste veseliji od svih!

 

- Zato što sam najnesretniji od svih.

 

- Ovdje je i ona koju volite?

 

- Jest, ali nema nade da bih ikada mogao dočekati uz

 

vraćanje ljubavi.

 

~ 203 ~

 

- Kako je život glup! Ja volim vas, a vi volite drugu! Zašto se

 

nas dvoje nismo prije sastali, dok još niste voljeli drugu.

 

Nakon odulje šutnje upita Stanka Ružicu:

 

- Možda sam htio učiniti ono što i vi.

 

Nakon što su se dugo verali kroz šikaru Ružica stade. Pred

 

njima je bio dubok klanac.

 

- Što je to? - upita Stanko pogledavši sa vrha.

 

- To je »Vražje ždrijelo«! Vidite li, odavde se strmo spušta

 

ponor. Pogledajte dolje. Vidite u mjesečevu svjetlu vodu? To je

 

ponor koji nema dna! Tako je dubok da su ga ljudi nazvali

 

»Vražjim ždrijelom«. Tko se u njega strovali, toga ne može

 

nitko više spasiti, pa ni Ottenfels.

 

Stanko iznenañeno pogleda Ružicu. Čudno je izgovarala te

 

riječi.

 

- Doñite bliže i pogledajte! Svaki dan dolazim ovamo na

 

šetnju, gledam u to vražje ždrijelo i razmišljam o životu.

 

- Nemojte tako blizu, mogli biste se okliznuti!

 

- Da se okliznem? Zar bi to bio velik dogañaj? U »Vražjem

 

ždrijelu« ima mjesta i za mene.

 

Iz grmlja promoliše glave dvije crne pojave, ali ih Stanka i

 

Ružica nisu opazile.

 

- Ah, to su lude riječi!

 

- Ne ljutite se, poručniče, ja se samo šalim. Doñite bliže i

 

pogledajte dolje.

 

Stanko napravi dva koraka prema Ružici.

 

- Podajte mi ruku, da se zaista ne okliznem - reče djevojka.

 

Poručnik pruži ruku.

 

- Vi ste zaista lakoumni! Kako biste lako mogli pasti u

 

ždrijelo.

 

Umjesto odgovora Ružica prihvati pruženu ruku i pogleda

 

Stanka. Oči su joj plamtjele strašnom, paklenom vatrom.

 

Zatim iznenada, kao da je poludjela, povuče Stanka k sebi i

 

nagne se nad ponor. U tom trenutku osjeti željeznu ruku koja

 

ju je uhvatila za ramena i strelovito je povukla natrag. Kako je

 

Ružica grčevito držala Stanku, povuče za sobom i nju. Nañoše

 

se na čistini brda, licem u lice s dvojicom muškaraca. Obraze

 

su im sakrivale krinke, na glavi su imali šubare, na dugim

 

nogama čizme, u ruci pištolje.

 

- Zar ste vi poludjeli? - nasmije se onaj sa crnom šubarom.

 

- Ha-ha-ha! Tko će ovako mlad umrijeti kada je život tako

 

lijep. To je nečuvena ludost! Vi ste nesretno zaljubljen par?

 

Stanka shvati da stoji pred razbojnicima.

 

~ 204 ~

 

- Ne dozvoljavaju vam da se uzmete? No, zašto ne

 

odgovarate, mladi gospodine? Sledila vam se krv u žilama?

 

Valjda niste kukavica?

 

- Ne, gospodine - odgovori Stanka - nisam kukavica, ali ćete

 

razumjeti da sam se malo iznenadio. Vi ste nas, čini se, spasili.

 

- To niste zaslužili kada ste tako ludi da trčite u smrt. Ona će

 

ionako doći po vas sama, prije negoli je zovnete!

 

- Nismo mi hotimice pošli u smrt, nego smo htjeli da vidimo

 

»Vražje ždrijelo« iz blizine.

 

- Malo je nedostajalo pa da ga zaista vidite iz najveće blizine!

 

- Hvala vam što ste nas spasili! Ne znam da li bih vas smio

 

nagraditi? Nemam, doduše, ništa uza se, ali gospoñica će mi

 

pozajmiti svoj nakit.

 

Djevojka bez riječi skine ñerdan6 bisera.

 

- Dobro, mi nismo gizdavi! - reče čovjek sa crnom šubarom.

 

Ružica dade nakit onome čovjeku koji je šutio.

 

- A sad zbogom - reče Stanko - moramo poći u dvor.

 

- E, čekajte, čekajte, dragi moj! Nismo mi još gotovi! Vrlo ste

 

loše zamislili čitavu stvar. Još ćete malo ostati kod nas.

 

- Kako to mislite? - reče Stanko.

 

- Lijepo! Sada su svi na zabavi, nitko nije u dvoru, pa nam se

 

pruža krasna zgoda za posao. Vi ste nam ionako dužni

 

zahvalnost. Iskupite je odmah, gospodine!

 

- Ali mi smo vas nagradili!

 

- Oprostite, to je učinila samo gospoñica - reče čovjek s

 

krinkom - a vi, mladi gospodine, odužite se na drugi način.

 

Otpratite me u dvor!

 

- Zašto? Što ćete tamo?

 

- To ćete već vidjeti kada me odvedete onamo. Vi ćete,

 

gospoñice, ostati ovdje. Evo, ovaj će vas čovjek štititi - reče

 

neznanac i pokaže rukom svoga druga koji je dotada šutio.

 

- Zašto? - plaho će Ružica.

 

- Imam posla u dvoru. Vaš kavalir mora me otpratiti. Ako mi

 

se što dogodi, ako me kome oda, tada će ovaj čovjek

 

gospoñicu odvesti u naš stan da silom postane ljubovca svih

 

naših drugova, a zatim ćemo je ubiti.

 

Ružica vrisne i potrči, no željezna ruka razbojnika dohvati je i

 

povuče natrag.

 

- Vaš mi je život dragocjen! A vi, mladi gospodičiću, hoćete li

 

me povesti u dvor? Ne smije me nitko primijetiti. Dopratit ćete

 

me ponovno i ovamo. Da ili ne?

 

- Hoću, ako se gospoñici ništa ne dogodi.

 

6 ðerdan (orij.) - ogrlica

 

~ 205 ~

 

- Pametno ste odgovorili - reče zakrabuljeni čovjek. -

 

Gospoñicu neće nitko dirnuti ni malim prstom, ako me uvedete

 

u dvor i dovedete natrag. Vaša je briga da me zaštitite pred

 

svakim koga bismo sreli. No kao što vidimo gospoda jedu i piju

 

i dvor je sada pust. A ti pazi! Ako ne čuješ moj stari znak da je

 

sve dobro prošlo, učini s gospoñicom što te volja. Ako se ne

 

vratim za dva sata, i tada me osveti. Sad naprijed!

 

- Gospoñice Ružice - reče Stanko - pouzdajte se u mene!

 

Vratit ću se na vrijeme!

 

Stanka krene naprijed, zakrabuljeni razbojnik za njom. Prošli

 

su pokraj jezera. Obišli su onaj kraj gdje su se zabavljala

 

gospoda. Uskoro uñoše stranputicom u dvor. Nigdje nije bilo ni

 

žive duše. U dvoru neznanac šapne:

 

- Gospodine, uvedite me u dvoranu gdje se nalaze darovi što

 

ih je danas primila grofica.

 

Stanka se trgnula. »Lupež zna da je grofica primila danas

 

darove!« pomisli i poñe prema dvorani preña. Otvori vrata i

 

trgne se natrag. Pred njom je stajala ljudska spodoba.

 

Zakrabuljeni čovjek povuče se meñu vratnice i pogleda u

 

dvoranu. Tada reče prigušenim glasom:

 

- To je vitez u željeznom oklopu! Prestrašili ste se kao baba!

 

To je prastara uspomena na bojovnike. Kakav ste vi

 

muškarac?!

 

Uñoše u dvoranu. Kroz šarolike prozore dopirala je mjesečina

 

i osvjetljavala prostoriju tajanstvenim svjetlom. Stanki bude

 

tjeskobno u duši. Zakrabuljeni čovjek poñe ravno k stolu na

 

kojemu su blistali zlatni i srebrni grofičini darovi. Lupež ih

 

pregleda i uzme sve skupocjene, zatim se uputi k jednom

 

ormaru. Lako ga je otvorio i uzeo je punu pregršt dragulja.

 

Stanka je znala da ima posla s razbojnikom. No razbojnik je

 

probirao i uzimao samo stvari naročito velike vrijednosti.

 

Dobro se razumio u dragulje. I razbojnikove kretnje činile su

 

joj se vrlo uglañenima. Hodao je vrlo spretno i otmjeno, kao

 

da se cijeli život kretao po sagovima.

 

- Zašto me tako gledate? - upita čovjek s krinkom. - Čini se

 

da biste me sada najradije ustrijelili. To bi bilo naravno i jedino

 

što biste morali učiniti! Ljudi bi se strčali. Poveli biste stotinu

 

najbržih gore na brijeg da spase gospoñicu iz ruku moga

 

druga. No bilo bi to uzaludno! On bi je bacio u ponor i sakrio

 

se. Imamo tamo skrovište koje ne može nitko otkriti. Ako mu i

 

ne bi uspjelo da se spasi, svoju zaručnicu ili ljubavnicu ne biste

 

više vidjeli živu. Dakle, pazite što radite!

 

- Varate se - reče poručnik - meni je život moje zaručnice

 

najdraži. Ne kanim vas, dakle, ubiti ni odati!

 

~ 206 ~

 

Tada se razbojnik nenadano trgne i napregne uši.

 

- Što je? - upita tiho Stanka.

 

- Čujem korake! - reče čovjek s krinkom.

 

Stanka prisluhne.

 

- Jest, i ja razabirem korake, ali vrlo nesigurne!

 

- Kao da se netko šulja!

 

- Dolazi ovamo, s one strane.

 

Stanki burno zakuca srce. U duši joj sine nada. Netko će

 

doći, osloboditi je toga čovjeka.

 

- Sakrijmo se! - šapne razbojnik. - Da niste ni pisnuli! Sklonit

 

ćemo se iza ovoga oklopa.

 

Stanka je morala slušati. Razbojnik se povuče iza ogromnog

 

željeznog viteza koji je sa strane okrenute zidu bio šupalj, tako

 

da su se dva čovjeka mogla dobro sakriti. Razbojnik gurne

 

poručnika preda se i stade mu iza leña.

 

- Sada, mladiću, suspregnite dah i mirujte kao da ste se

 

pretvorili u željezo! Ako se maknete, evo vidite, ovaj će vam

 

bodež probosti grudi!

 

Stanku spopade vrtoglavica. Stajala je u šupljini velikoga

 

viteza. Pred njom željezna prsa, sa strane oklopi od srebra, a

 

iza nje razbojnik s bodežom i pištoljem. U isto je vrijeme nad

 

»Vražjim ždrijelom« izmeñu života i smrti stajala Ružica.

 

Koraci su dolazili sve bliže.

 

U dnu dvorane zveknu kvaka. Pojavila se sjena koja oprezno

 

uñe u dvoranu i zatvori za sobom vrata. Muškarac poñe po

 

sagu. Mjesečevo svjetlo osvijetli ga i dobro se vidjelo da je

 

Pavao.

 

»Što on traži? Zašto dolazi tako tiho, zašto se šulja kao

 

kradljivac u vlastitoj kući?« pitala se Stanka stojeći u skrovištu

 

ispred razbojnika. Gledala je kroz prsa željeznog ratnika i

 

razabirala je sve što se dešava u dvorani.

 

Pavao je stajao kraj prozora i gledao u nebo. Zatim se

 

odmakne od prozora i kao da nešto prisluškuje.

 

Stanka se već posve ukočila. Grof nije izlazio iz dvorane. Po

 

stoti put pošao je prema vratima na koja je ušao i osluškivao

 

je kao da uzbuñeno nekoga čeka. Tada ispruži vrat. Vrata se

 

polako otvore.

 

Dvoranom šušne rub svilene odjeće. Uñe dama ovijena

 

dugim rupcem od teške bijele svile. Mjesečina se prosula po

 

došljakinji zastrtoga lica.

 

Grof Pavao poñe joj u susret i ispruži ruke. Ona ih ne

 

prihvati.

 

- Ne mogu primiti vašu ruku - šapne gospoña - dok se ne

 

zakunete!

 

~ 207 ~

 

- Bit ću vam vjeran kao rob dokle god želite! - reče grof pavši

 

na koljena. - Evo, ovdje, pred vitezovima naše obitelji,

 

prisižem vam kao vitez da ću čuvati vašu tajnu dogodilo se što

 

mu drago, i nikada je neću odati živome stvoru! Šutjet ću do

 

groba kao što dolikuje pravom vitezu!

 

- Primam vaš zavjet, ali tražim jamstvo!

 

- Kakvo jamstvo da vam dam? Svoju časnu riječ, svoju

 

vitešku riječ! Zašto ste tako nepovjerljivi? Ja vas obožavam i

 

volim poput luñaka!

 

- A kada luda ljubav ustupi mjesto razboru, pričat ćete

 

prijateljima da smo se ljubili!

 

- Ne znam kako da vam se zakunem, čime, kako... Oh, imaj

 

srca kad umirem za tobom!

 

Grof Pavao dopuže na koljenima do dame.

 

- Reci mi što da učinim? Što?

 

- Danas ste mi pričali o nekom prstenu vaše porodice. Čuvate

 

ga kao amanet7. Vaš je otac uvjeren da bi vas snašla nesreća

 

kada bi taj prsten nestao.

 

- Bože moj, taj prsten vam ne smijem dati! Otac bi me ubio.

 

- Bit će zalog tvoga obećanja da ćeš našu ljubav tajiti pred

 

cijelim svijetom do groba, i da ćeš učiniti sve što od tebe za

 

tražim.

 

- Sve, sve ću učiniti, ali to ne mogu.

 

- Dobro! - okrene se ona kao da će izaći.

 

- U tri sata noću - dahne iznemoglo grof Pavao - čekat ću

 

ovdje.

 

- Pst, jeste li čuli? - zaustavi se dama.

 

- Što? - upita Pavao šaptom.

 

- Kao da netko diše!

 

- Prevarilo vas je uho!

 

- Ne varam se! Posve sam dobro razabrala disanje!

 

- To vam se samo pričinilo - reče mirno Pavao.

 

Dama pruži grofu Pavlu ruku i on je obaspe cjelovima. Zatim

 

ona iščezne na druga vrata.

 

Grof sjedne na starodrevni stolac i zamisli se. Stanka se nije

 

pomaknula. Čekala je što će se dogoditi. Razbojnik je iza nje

 

takoñer stajao nepomično. U tome trenutku Stanku je više no

 

vlastita pogibelj zanimala tajanstvena gospoña kojoj se Pavao

 

zakleo na vjernost. Tko je ta gospoña? Ispod marame što ju je

 

neznanka nosila kao plašt nije se moglo razabrati ništa. I šapat

 

bijaše tako tih da se nije moglo pogoditi tko bi mogao biti.

 

7 Amanet (ar.) - zalog

 

~ 208 ~

 

Pavao odjednom ustade, poñe prema velikom ormaru i

 

zaustavi se pred njim. Htio ga je otvoriti ključem ali se

 

predomisli, obori glavu i okrene se naglo kao da je odlučno

 

odustao od toga da otvara ormar. Obrisao je znoj sa čela i

 

pošao prema jednim vratima dvorane. Njegovi koraci izgubili

 

su se u hodniku.

 

- Gospodine poručniče, sada možemo krenuti!

 

Stanka odahne. Samo kad bi već mogla biti kod »Vražjeg

 

ždrijela«, gdje je čeka siromašna Ružica.

 

Izañoše u dugi tamni hodnik. Kretali su se tiho i polako.

 

- Tko je? - vikne najednom muški glas.

 

- Ja, Stanko! Tko pita?

 

- Ja sam, Pavao! Ti si bio u staroj dvorani?

 

- Zalutao sam. Jedva sam našao izlaz!

 

- A kamo ideš sada?

 

- Dolje na jezero! Gospoñica Ružica poslala me po ogrtač. A

 

što ti radiš ovdje?

 

- Ništa! Boli me zub pa sam došao gore. Vratit ću se uskoro.

 

U tami ode svaki svojim putem. Stanka krene prema izlazu iz

 

hodnika i ogleda se za svojim pratiocem. Kada su sreli Pavla

 

on se povukao u tamu. Nigdje ga nije mogla primijetiti. Čekala

 

je na izlazu, ali razbojnik nije došao.

 

Stanka se vrati u hodnik i zapali svjetiljku. Razbojniku nije

 

bilo ni traga! Tada izañe iz dvora i ogleda se na sve strane.

 

Razbojnik je nestao. Pomislila je da je možda požurio te

 

pohiti onim putem kojim su došli, ali razbojnika ni tamo nije

 

bilo. Tada joj doñe misao: »Ako me prevario i utekao? Ako

 

kani Ružicu unatoč učinjenoj usluzi odvesti meñu svoje

 

drugove?« Ta se misao Stanki pričini vjerojatnom. Dok je ona

 

razgovarala s Pavlom razbojnik se neopaženo mogao odšuljati.

 

Što da sada radi? Da poñe sama k provaliji? Dok je tako

 

Stanka razmišljala primijeti kako se u dvor penje grof ðuro

 

Ottenfels.

 

- Ti si ovdje? To je dobro! Imam s tobom obračun!

 

- Što ti se dogodilo? Zašto govoriš uzbuñeno?

 

- Nahuškao si me da udvaram barunici Lehotskoj ne bi li kod

 

Ružice izazvao ljubomoru, a danas si je sam odveo na šetnju u

 

šumu.

 

- Žalim što sam to učinio! Zdvojan sam!

 

Stanka ukratko ispriča kako su ih srela dva razbojnika i kako

 

je on jednoga morao odvesti u dvor, dok je Ružica s drugim

 

ostala kao talac. Ottenfels je gotovo skočio na Stanka.

 

- Kasnije možeš raditi što hoćeš, ali sada je moramo spasiti!

 

Razbojnik je nestao! - reče Stanka.

 

~ 209 ~

 

- Ja sam sastao čovjeka koji je bježao prema južnoj strani

 

jezera. Imao je čizme, dugačak kaput i šubaru.

 

- To je on! Je li imao krinku na licu?

 

- To nisam vidio, bio je prema meni okrenut leñima.

 

- Požurimo!

 

- Imaš li oružja?

 

- Razbojnik može doći onamo pola sata kasnije nego mi ako

 

brzo skočimo u čamac. Uraniti pola sata vrijedi više nego pet

 

pištolja!

 

Bace se u čamac. Ottenfels stane veslati iz petnih žila. Znoj

 

ga je oblijevao od napora i straha da će Ružica stradati. Veslao

 

je svom snagom i uskoro su se iskrcali na drugoj strani jezera.

 

Počeli su se prečacem penjati na brdo. Kada su stigli do

 

vrhunca, puzali su da ih razbojnik ne primijeti.

 

Ružica je sjedila na panju i gledala u zemlju. Razbojnik je

 

ležao pokraj nje. Stanko i ðuro tiho su se dogovorili, povukli

 

su se neopaženo na onu stranu na kojoj ih je Ružica mogla

 

opaziti i dadoše joj znak da bude mirna. Ottenfels se napregne

 

i skoči.

 

Razbojnik je čuo skok i podigao je glavu. Primijetivši

 

poručnika i njegova pratioca bez oklijevanja opali iz pištolja.

 

Grof Ottenfels zastenje. Lijeva mu ruka klone, no on se unatoč

 

tome zajedno sa Stankom baci na razbojnika. Stadoše ga

 

gurati prema ponoru. Razbojnik se hvatao za travu, granje i

 

kamenje, ali ga protivnici gurnuše u »Vražje ždrijelo«.

 

Ne pazeći više što se s njime dogaña Ottenfels pograbi

 

napola onesviještenu Ružicu i požuri prema jezeru.

 

S druge strane čulo se pucketanje granja. Stanko na to

 

upozori Ottenfelsa i prišapne mu:

 

- Dolazi onaj drugi!

 

- Samo da stignemo do čamca!

 

Čamac su našli nedirnut. Ottenfels položi Ružicu u nj i sjedne

 

pokraj nje. Kad je Stanko stao u čamac, voda dopre do ruba.

 

- Čamac je samo za dvije osobe! - reče Ottenfels.

 

- Tko će poći s gospoñicom?

 

Stanko spremno iskoči i reče:

 

- Ne znam upravljati čamcem, ðuro, veslaj!

 

- A vi? - upita Ružica zabrinuto.

 

- Ja ću za vama obalom! Tek tada osjeti Ottenfels kako ga

 

boli rana na lijevoj ruci. Unatoč tome stegne veslo i čamac

 

zaplovi jezerom.

 

Ružica se ogleda za poručnikom.

 

S vrha brda oglase se pucnjevi i tanad zazviždi iznad njihovih

 

glava.

 

~ 210 ~

 

- Lezite u čamac! - naredi Ottenfels Ružici.

 

ðuro pritisne djevojku na dno i zavesla podvostručenom

 

snagom.

 

Stanka je ostala na obali i promatrala kako čamac odmiče.

 

Kada joj pokraj glave prozviždi tanad bila je uvjerena da je

 

razbojnik progoni. Okrenula se ne bi li vidjela gdje je, ali

 

mjesečina je ugasla i sve je bilo ovijeno tamom. Čula je samo

 

kako se netko probija kroz šikarje. Kako da se spasi? Jedina

 

spasonosna misao bijaše stablo.

 

Stanka se začas popela na vrh granatog drveta i privinula se

 

uz deblo.

 

- Stani! Uzalud se mučimo, lopovi su odmaglili! - govorio je

 

neki glas pod stablom.

 

- Rekao sam ti da paziš, mrcino! Šteta što te nije proždro

 

ponor!

 

- Zadržao sam se na panju što je virio iz zemlje.

 

- Da ja nisam došao, ti bi ondje visio do sudnjega dana,

 

lopove! Glupane! Sada smo izgubili lijepu lovinu!

 

- Nisam mogao znati što će se dogoditi i što ste vi nakanili.

 

- Valjda nisi mislio da ću djevojku zaista vratiti?

 

- Dali ste mu poštenu riječ!

 

- I što onda? Htio sam poručnika baciti u jezero, no kada je u

 

hodniku razgovarao s mladim Draškovićem predomislio sam se

 

i pobjegao sam. Taj je lopov bio brži od mene, a ti si gluplji od

 

magarca.

 

- Drugi ću put biti oprezniji!

 

- Poñimo! Gladan sam i umoran.

 

- A Meško?

 

- Imam još vremena za njega, on mi neće uteći! Na njega

 

moramo povesti čitav lov. To neće ići lako, osobito ako drugi

 

budu spretni kao što si ti.

 

- On je već i vama izmakao iz ruku.

 

- To se dogodilo u Zagrebu, ali ovdje neće. Htio je da me

 

spremi na vješala, ali sam mu pobjegao ispod užeta.

 

- A što ćemo sada?

 

- Ništa! Pobjegli su i najpametnije je da se vratimo prije no

 

što svane zora.

 

- Hajdemo!

 

Crne sjene odšuljaše se u šumu. Stanka je ostala na drvetu i

 

odlučila je da tako dočeka jutro. Tko zna nisu li razbojnici

 

negdje u blizini i mogli bi je otkriti po šumu granja.

 

Sjedeći na drvetu imala je Stanka vremena da razmišlja o

 

svemu što se dogodilo.

 

~ 211 ~

 

Zora se brzo pojavila. Krijesovi su se ugasili, zabava na

 

drugoj strani jezera zanijemila, a iza Maceljske gore pomolio

 

se dan. Kada je Stanka vidjela da nema nigdje nikoga, i da

 

posvuda vlada mir, spustila se s drveta i pošla obalom prema

 

dvorcu. Kada je ušla u kuću služinčad je začuñeno promatrala

 

mladoga blatnog poručnika.

 

Morala je proći kroz Meškovu sobu. Njega nije našla.

 

Bilo joj je žao što je nitko nije došao potražiti onkraj jezera,

 

ni Ottenfels ni Meško. Ili možda nije o svemu ništa znao?

 

Stanka se tiho uvuče u krevet i usne. Sanjala je o »Vražjem

 

ždrijelu« i o razbojnicima.

 

U ZAMCI

 

Stanka ustade tek oko jedan sat u podne. Brzo se odjene i

 

poñe u Meškovu sobu. Soba je i tada bila pusta, krevet

 

netaknut.

 

U sobu uñe mladi grof Pavao i pozove je na objed. Za stolom

 

je našla grofa ðuru Ottenfelsa i Ružicu, blijedu i tihu, dok je

 

Ottenfels udvarao barunici Lehotskoj.

 

Stanki bude tjeskobno što nema Meška. Nestrpljivo je čekala

 

njegov dolazak da mu ispriča sve što se dogodilo prošle noći.

 

Nikome drugome nije smjela ništa o tome reći, pa ni Ružici.

 

Poslije objeda pozove barunica Stanku u svoju sobu.

 

- Grof Meško je otputovao - reče barunica - i neće se uskoro

 

vratiti. Pošao je da uredi spise za vjenčanje.

 

Barunica pogleda Stanku ispod oka i nastavi:

 

- Ti ćeš otputovati sutra. Jedan sluga grofa Pavla odvest će te

 

na granicu. Tamo će ti predati novac, a ja ti savjetujem da se

 

ne vraćaš.

 

- Zašto? Što sam vam učinila?

 

- Neću da Meško sazna da mi nisi nećak! Ostaneš li izvan

 

Hrvatske i budeš li šutjela, ja ću te i ubuduće izdržavati.

 

- Hvala, ne trebam od vas ništa!

 

- Ti odbijaš moju ponudu, ti koju sam izvadila iz blata!

 

- Siromaštvo i bijeda nije blato, ali često je blato u

 

gospodstvu!

 

- Bestidnice, nosi se iz moje sobe! Sutra ćeš putovati, ili...

 

- Putovat ću kada budem htjela!

 

- Zar tako, bezobrazna djevojčuro?! Ali pazi, ako se pojaviš u

 

Zagrebu, dat ću te zatvoriti kao skitnicu.

 

- Doći ću u Zagreb kada budem htjela, jer držim da pravda

 

još uvijek nije u vašim rukama.

 

~ 212 ~

 

- Ali je u mojim rukama sudac, i ako hoću ovaj će te čas

 

vezati i odvesti odavde. Znaj, pisneš li da sam varala ljude

 

kako si moj nećak, naći ćeš se jednoga dana ponovno u

 

onakvoj podzemnoj tamnici iz kakve te spasila moja

 

prijateljica, i nikada te više neće ogrijati sunce. Sada biraj! Ili

 

ćeš šutjeti ili umrijeti od gladi, prikovana lancima - prijetila je

 

barunica dok joj je iz očiju sukljao bijes.

 

- Vi, strašna ženo! Mrači mi se pred očima kad vas gledam,

 

farizejko! Vaše lijepo lice samo je krinka!

 

- Van! - vikne barunica.

 

Stanka se okrene, uhvati kvaku i reče na vratima:

 

- Odlazim, ali samo iz ove sobe! Odsada ću raditi što hoću i

 

ostat ću ovdje dok me bude volja!

 

Stanka izañe iz sobe uvjerena da je izmeñu nje i barunice sve

 

svršeno i da dulje ne može ostati u njezinoj službi. Mora

 

drugdje potražiti kruh i krov. Nije joj žao što ostavlja barunicu,

 

ali da više ne vidi Meška, to joj se činilo nepodnošljivim.

 

Meñutim, uvidjela je da je to najbolje i da se mora ukloniti. No,

 

kako? Ono što je čula od razbojnika uvjerilo ju je da je to bio

 

Klemenčić. Razbojnik je glasno kazao da je pobjegao u

 

Zagrebu ispod vješala na koja ga je htio spremiti Meško, glavni

 

svjedok protiv Klemenčića. Zato će mu se osvetiti.

 

Činilo joj se neobičnim da je Meško otišao a da prije odlaska

 

nije ni riječi kazao njoj, svome prijatelju poručniku, s kojim je

 

dijelio svaku misao.

 

Stanka odluči da ostane dok se Meško ne vrati, a tada će otići

 

u svijet. U tim mislima doñe na terasu gdje je sjedio grof

 

Pavao i nešto pisao. Čim primijeti Stanka Pavao odloži pero i

 

reče:

 

- Ti si zamišljen, Stanko?

 

- Ljuti me što ne mogu saznati kamo je nestao Meško.

 

- Zar ti nije rekao kamo ide?

 

- Ne, nisam ga vidio kada je otputovao.

 

- Tvoja je tetka dobila vijest da je njezino imanje u plamenu i

 

zamolila je Juricu da poñe onamo i pogleda što se dogodilo.

 

Tetka ti nije ništa rekla o tome?

 

- Nisam je pitao. A gdje je taj dvorac?

 

- Ne znaš?

 

- Ne, nikada još nisam bio s njom na ladanju. Kako će dugo

 

Meško biti odsutan?

 

- Dva-tri dana. A znaš li da će nas još netko ostaviti? Netko

 

tko se tebi vrlo sviña. Baronesa Ružica! Njezin otac odlazi kući

 

zbog berbe.

 

Stanku ta vijest iznenadi.

 

~ 213 ~

 

- Nisi li malo u nju zaljubljen? - upita grof Pavao.

 

- Ne, ja nisam ni u koga zaljubljen, ali čini mi se da si ti

 

zaljubljen, ili bar tako izgledaš!

 

- Tiho, da ne čuje moja majka!

 

- Korila bi te?

 

- Ja sam, dragi moj, bio toliko puta zaljubljen da mi je maj

 

ka odredila skrbništvo.

 

- Uskraćuje ti da voliš?

 

- Ne, ali ljubavi su me uvijek stajale mnogo novaca. Čovjek

 

mora svojoj dragoj davati poklone, a jednom je poklon stajao

 

80.000 forinti.

 

- No, tada je grofica u pravu ako se boji tvojih ljubavi!

 

- Kada čovjek vidi da je draga u novčanoj neprilici, kavalirska

 

je dužnost da joj pomogne!

 

- U koga si sad zaljubljen?

 

- To ne mogu reći, ali odat ću ti jednu tajnu. Majka je zato i

 

pozvala ovamo tolike ženske goste da bi me ulovila u bračnu

 

mrežu!

 

- Zaista? Tada joj se želja ispunila!

 

- Nije sasvim, ali tko zna...

 

- A kada bih ja pogodio tko je ona?

 

- To nećeš nikada pogoditi!

 

- Ako bih ipak pogodio?

 

- Ostavi, dragi Stanko, to je ovaj put tajna, a ti si znatiželjan

 

kao žena. Vidi se da nisi imao pravih ljubavnih doživljaja. No,

 

oprosti, moram nešto napisati!

 

Stanka shvati da bi Pavao htio ostati sam, priñe mu i pruži

 

mu ruku. Pri tom pogleda nehotice papir i pročita ove riječi:

 

»Danas, u tri sata noću, u staroj dvorani...« Stanka se oprosti i

 

ode.

 

Povukla se u svoju sobu i ostala u njoj kasno u noć.

 

Zaokupile su je ozbiljne i teške misli. Spremala se za put.

 

Kamo će otići, to nije znala. Odlučila je da ostane u muškom

 

odijelu, u kojemu nitko još nije prepoznao ženu. Nadala se da

 

će kao muškarac lakše naći posao.

 

Padne joj na pamet Pavao i njegova ljubav. Nešto ju je vuklo

 

da pode u vitešku dvoranu ne bi li vidjela tko je tajanstvena

 

dama s kojom se Pavao prošle noći sastao i s kojom će se

 

sastati te noći u tri sata.

 

Nije mogla odoljeti. Kad doñe vrijeme odjene se brzo i tiho se

 

odšulja iz sobe.

 

Dvor je spavao. Posvuda je vladala tišina. Stanka krene

 

prema viteškoj dvorani. Polako i nečujno otvori vrata. Kroz

 

prozore je ulazila mjesečina, upravo kao i jučer. Soba bijaše

 

~ 214 ~

 

tiha. Stanka se odšulja u kut gdje je stajao željezni vitez i uñe

 

u njegovu šupljinu. Neko nutarnje čuvstvo nagonilo ju je da

 

čeka i osluškuje. Čekala je dugo.

 

Mjesec sjaji kroz prozore, a ona kroz rupice gleda u sablasno

 

namještene oklope starih vitezova. Promatrajući slike davno

 

preminulih vitezova zamagli joj se pred očima i pričini da se

 

likovi miču. Stanka osjeti strah i želju da pobjegne, ali se vrata

 

najednom tiho otvore i zašušti bijela ženska suknja. Žena

 

umotana u bijeli rubac, kao i jučer, nečujno korakne sobom,

 

ogleda se i pode prema metalnom ormaru u kojemu su bile

 

velike kutije. Stanka osjeti da je žena podigla poklopac kutije i

 

u taj mah nešto zazveči. Bijela pojava povuče ruku, a zvek

 

biserja izgubi se pod rupcem. Gospoña, kao da nije dotakla

 

pod, doñe do vrata.

 

Stanka htjede da skoči za neznankom, ali se vrata otvore. U

 

dvoranu uñe grof Pavao i, opazivši bijelu sjenu, pohiti k njoj da

 

je zagrli. Ona ga odgurne.

 

- Što sam vam skrivio.

 

- Zaboravite sve! - šapne ona tiho.

 

- Zaboravite za uvijek!

 

- Da zaboravim? Vi ne znate što govorite! Ne, ne mogu i neću

 

da vas zaboravim. Recite, zašto da vas zaboravim?

 

- Zato što me ne volite onako kako sam očekivala!

 

- Ja da vas ne volim, a eto umirem, izgaram! Zašto ste tako

 

okrutni? Umro bih za vas!

 

- Mladenačka ljubav malokad je trajna!

 

- Osjećam da sam zarobljen, da sam vaš rob, zauvijek! Oh,

 

kad bih vam to mogao dokazati!

 

- Dajete li mi ono što sam od vas jučer zatražila?

 

- Amanet moga oca? - Pavlov glas zadršće. Časak je šutio,

 

zatim pode k metalnom ormaru, otvori ga, uzme nešto iz

 

njega, priñe gospoñi i reče:

 

- Tu je pečatni prsten naše obitelji što ga otac čuva kao

 

uspomenu. Neka on bude zalog moje ljubavi i pečat moje šut

 

nje. Ako se ogriješim o svoju zakletvu, vi ga predajte ocu i on

 

će me kazniti. Ubit će me! Vjerujete li sada da vas ljubim više

 

nego sebe?

 

Gospoña ne odgovori, već padne mladiću oko vrata. Grof je

 

strastveno zagrli.

 

- Sada vidim da me voliš! - šaptom će ona. - Htjela sam te

 

samo iskušati, ali neću da ti otmem prsten koji ti je svet. Rado

 

bih imala neku svetu stvarcu koja ti je dragocjena, ali ovu ti

 

neću uzeti.

 

~ 215 ~

 

- Ne, ne primam ga! Moraš ga uzeti, ti ga jedina smiješ uzeti,

 

a vratit ćeš mi ga kad budem mrtav. Vjeruješ li sada u moju

 

ljubav? Vjeruješ li, kraljice moja, gospodarice moja?

 

- Vjerujem, Pavle, moj slatki, dragi mladiću!

 

- Oh, sada mi se pričinjaš onakvom kao što si bila one noći

 

kada sam te ovdje prvi put sreo. Sjećaš li se? Ja sam ušao u

 

dvoranu i kada sam opazio neku bijelu sjenu pošao sam k njoj,

 

uhvatio je za ruke i upitao: »Tko si?« Tada sam osjetio dvije

 

mekane ruke kako su mi se ovile oko vrata i čuo sam drhtavi

 

šapat: »Ja sam žena koja luta noću dvorom kao ukleta

 

princeza, ne bi li možda gdjegod srela onoga koji me da nju

 

jedva opaža, koji ne shvaća moje poglede, ne čuje kucanje

 

moga srca, koji ne vidi moju dušu ispunjenu svojom slikom!«

 

- Zadrhtao sam od sreće i našao pravu veliku ljubav, za

 

kojom sam toliko čeznuo, o kojoj sam toliko sanjao. Od toga

 

trenutka ja sam sretan i nesretan. Ljubim i umirem od ljubavi.

 

Zapovijedaj mi, traži od mene velike, strašne stvari! Htio bih

 

da za tebe ubijam, da se mučim, da ti iz ponora donosim

 

cvijeće...

 

- Doñi! - šapnula je bijela gospoña. - Doñi sa mnom!

 

On skoči na noge šapćući drhtavo i uzbuñeno:

 

- Divna, zamamna, raskošna srećo moja! Poñoše prema

 

vratima.

 

Stanka se odluči na odvažan korak. Iskoči iz šupljine

 

željeznog viteza. Njezine čizme zaštropoću, a Pavao i bijela

 

gospoña stanu. Ona prigušeno i prestrašeno dahne, a grof

 

poskoči natrag.

 

-Tko je?

 

- Ja sam, poručnik Stanko!

 

- Ti? - upita iznenañeno, gotovo preneraženim glasom.

 

- Kako si došao ti ovamo, što radiš ovdje?

 

- Hoću da vidim tko je ta žena!

 

Pavao poskoči, raširi ruke pred damom i bijesno zaprijeti

 

Stanku:

 

- Da se nisi približio!

 

- Hoću je vidjeti! - vikne Stanko i pokuša silom prokrčiti put

 

do žene što se sklonila u tamu.

 

U grofovoj ruci na mjesečini bljesne pištolj. Pavao ga uperi u

 

Stankine grudi i zaprijeti oštrim glasom:

 

- Učiniš li samo jedan korak, ustrijelit ću te!

 

- Nemam oružja da se s tobom pobijem, ali imam razloga da

 

toj ženi otkrijem lice. Kažem ti samo da pripaziš! Bila ta žena

 

tko mu drago, nije vrijedna tvoje ljubavi!

 

~ 216 ~

 

- Molim vas - okrene se Pavao prema gospoñi - izañite samo

 

načas, dok se obračunam s ovim gospodinom.

 

Dama izañe a da nije izustila ni riječi. Kada su se vrata za

 

njom zatvorila, spremi Pavao pištolj, povede poručnika k

 

prozoru i upita ga:

 

- Zašto si došao ovamo u ovo doba? Što ovdje tražiš?

 

- Uhodio sam ovu ženu, htio sam znati tko je.

 

- Ti si znao da će doći ovamo? Lažeš!

 

- Govorim istinu! Slučajno sam saznao da imaš ovdje s njom

 

sastanak.

 

- Lažeš, po sto puta lažeš! Vrlo dobro znam zašto se ti noću

 

šuljaš po hodnicima i po ovoj dvorani.

 

- Ja se šuljam svake večeri ovuda? To nije istina! Eto,

 

danas...

 

- A jučer? Nisam li te našao u hodniku pred vratima ove

 

dvorane? Uzalud tajiš! Pogledaj po stolovima! Vidiš li dragulje?

 

Polovica ih nedostaje! Prije osam dana primijetili smo da

 

polako nestaju dragulji, ñerdani i drugi nakit. Otada svake noći

 

dolazim ovamo čekati kradljivca.

 

- I našao si bijelu gospoñu koja ti se onako lukavo bacila oko

 

vrata! A ja sam, eto, danas čuo kako je upravo u njezinoj ruci

 

zazvečao zlatni nakit s onoga stola.

 

Pavao plane, pograbi Stanka za ramena i prodrma ga:

 

- Ugušit ću te, lopove! Huljo lažljiva! Uhvatio sam te kako se

 

noću ovuda šuljaš i kradeš. Ne spomeni mi više ni riječi o njoj,

 

jer ću te zgnječiti kao muhu.

 

Pavao pograbi poručnika za vrat i stisne ga. Hripanje osvijesti

 

mladoga grofa i pusti žrtvu. Stanko zatetura, uhvati se za stol i

 

klone. Grof pohiti prema vratima na koja je izašla bijela

 

gospoña i nestane u tamnom hodniku.

 

Stanka je pala na pod i prigušeno zastenjala. Pričinilo joj se

 

da se sve oko nje vrti, da su svi vitezovi i sve grofice sišle sa

 

zidova, da su joj svi sjeli na grudi i guše je.

 

Kada se posve oporavila izañe iz dvorane. U hodniku je bilo

 

tamno. Morala je tapkati po zidu jer su joj noge još uvijek

 

klecale. Došavši u svoju sobu baci se obučena na krevet. Nije

 

mogla shvatiti kako je moguće da se sudbina tako ružno igra s

 

ljudima i da tako okrutno postupa s nesretnom, siromašnom

 

djevojkom. Osjećala se kao čovjek koji ide putem i ne sluteći

 

ništa zagazi, ni kriv ni dužan, u zamku. Pred sobom nije vidjela

 

jasan put, opravdanje, ništa što bi joj moglo pomoći.

 

»Tko je bila ona žena što je tako tiho, tako strastveno

 

šaptala?« pitala se Stanka po stoti put. Kada bi samo to znala!

 

Ali kako da pogodi? Tako se vješto zavila u svileni rubac da joj

 

~ 217 ~

 

se nisu mogli vidjeti ni oblici tijela, ni ruke, ni stas. Stanki je

 

zdrav instinkt govorio da su njene slutnje ispravne, no zar bi

 

koristilo da sazna tko je, kada je grof Pavao tako gorljivo

 

brani? Stanku nema tko braniti. Meško? Jest, on će joj

 

vjerovati. Ta joj je misao davala nadu. On će doći i obraniti

 

svoga prijatelja.

 

Stanka odluči da do Meškova povratka ne izañe iz sobe, nego

 

da se proglasi bolesnom. Tako se neće sastati s Pavlom. Umor

 

je bio jači od uzbuñenja i ona usne. Probudila se oko deset sati

 

prije podne. Bila je još odjevena onako kako se noću bacila na

 

krevet.

 

Jedan sluga javi da grof Pavao želi razgovarati s gospodinom

 

poručnikom.

 

- Neka izvoli! - odgovori Stanko i poravna vlasulju i odijelo.

 

Pavao uñe u sobu. Na licu su se vidjeli tragovi probdjevene

 

noći. Ušao je mrk, bez pozdrava.

 

- Neću odugovlačiti - reče Pavao. - Maloprije zamolio sam

 

barunicu Lehotsku da me primi i rekao sam joj sve što se

 

dogodilo izmeñu nas dvojice.

 

- S kojim si pravom govorio njoj o nečemu što još nije jasno i

 

što si krivo shvatio?

 

- Ona je tvoja tetka. S njom si došao ovamo i ona je ovdje

 

tvoj skrbnik. Morao sam joj sve reći zato da opravdam ono što

 

moram učiniti.

 

- Najprije saslušaj mene! Pozovi ovamo Ottenfelsa i on će ti

 

moći donekle posvjedočiti ono što ću ti ja reći.

 

- Oprosti, tvoje opravdanje neću slušati. Mene ne možeš ni u

 

šta uvjeriti!

 

- Tada pričekajmo Meška. On jedini može vjerovati sve što

 

mogu reći u svoju obranu, a možda i u tvoju korist.

 

- Ni na to ne mogu pristati! Mi smo još prije tjedan dana

 

opazili da netko krade iz viteške dvorane stare dragocjenosti.

 

U našem dvoru nije još nikada nitko ništa uzeo. Otkada su,

 

meñutim, ovdje gosti, netko krade. Uza sve to nismo zatvara li

 

vitešku dvoranu, nego mi je otac, naprotiv, naredio da noću

 

stražarim ne bismo li našli čovjeka koji se ušulja u dvoranu.

 

Nesreća ili sreća htjela je da sam zatekao tebe.

 

- I svoju bijelu gospoñu!

 

- Još te jednom upozoravam da nju ne spominješ, jer bih

 

mogao počiniti nešto što bi i tebe i mene unesrećilo. Ja sam,

 

dakle, tvojoj tetki sve rekao i zamolio je da mi oprosti što

 

moram od tebe tražiti da odmah napustiš dvor.

 

Stanko problijedi.

 

~ 218 ~

 

- Nadam se da i sam uviñaš da ni časka više ne možeš ostati

 

u ovoj kući. Da nisi nećak barunice Lehotske, prema kojoj

 

moramo biti obzirni, postupio bih s tobom drukčije. Idi, dakle,

 

kamo god hoćeš! Evo, ovo je tvoj novac. Ako hoćeš, poslat ću

 

ti drugo odijelo, da ne putuješ u časničkoj odori, kada to

 

ionako više ne zaslužuješ.

 

Stanku teško pogodi što je taj čovjek smrtno vrijeña, no grof

 

Pavao je u neku ruku kućedomaćin i što može učiniti drugo

 

nego da mu se pokori.

 

- Dobro! - reče Stanka. - Ti tražiš od mene da odem, a da i

 

ne pitaš jesam li što kriv ili ne.

 

- Ne mogu dokazati tvoju krivnju, ali neću da kompromitiram

 

gospoñu koju si uhodio. Ona je sama na svoje oči vidjela kako

 

si uzeo iz kazete ñerdan.

 

- Ja da sam uzeo ñerdan? To je sotonska laž! Evo, pretraži

 

me, imam li što kod sebe.

 

- Dosada si sve što si imao mogao lako odstraniti. Meñutim,

 

čemu gubiti vrijeme? Poslat ću ti novo odijelo i gledaj da se što

 

prije izgubiš iz dvora.

 

- Odijelo primam, ali novac uzmi!

 

Vrata se otvore i u sobu uñe barunica Lehotska. Stanka

 

zadršće. Tu ženu više nije željela vidjeti. Grof Pavao se nakloni

 

i reče:

 

- Oprostite barunice, ja vas izvanredno cijenim i poštujem, ali

 

nisam kriv što vas moram lišiti vašega nećaka koji ne može

 

dulje živjeti pod ovim krovom. No, uvjeravam vas da će to

 

ostati naša tajna i da ni moji roditelji niti itko od gostiju neće

 

saznati uzrok zbog kojega je Stanko otišao.

 

- Ja sam neutješivo očajna, gospodine grofe! Takva sramota!

 

Naravno, ne želite samo vi da taj nesretnik ode, nego i ja.

 

Neka ide, i to odmah, jer to je najbolje i za mene i za njega.

 

Grof poljubi dami galantno ruku i izañe iz sobe. Barunica se

 

okrene prema Stanki. Lice joj se odjednom promijenilo.

 

- Sramota! Stidi se! Nisam ni slutila da imam uza se

 

kradljivku! Ali služavka ne može a da ne krade! Žalim samo

 

što sam ti toliko vjerovala.

 

- Ne smijete me klevetati! - vikne Stanka.

 

- O ti, prosta i drzovita služavko!

 

- Ako sam to dosada bila, sada više nisam i neću da budem!

 

- Misliš li, možda, postati ljubavnicom kojega grofa?

 

- Ljubavnicom grofova mogu da budu samo žene vašega

 

kova, one koje s lažnim nećacima varaju svijet da mogu loviti

 

muževe!

 

~ 219 ~

 

Barunica plane, dohvati lovački bič što je ležao na stolu i

 

zamahne nad Stankom.

 

- Ništarijo!

 

Stanka odskoči, trgne sablju i zaprijeti.

 

- Ako me dotaknete...

 

- To ćeš mi platiti, prostačka djevojčuro! U tamnicu ću te

 

strpati da pogineš u blatu, kamo i spadaš.

 

- Ne bojim se vaših prijetnja! Toga trenutka u sobu uñe

 

gradski sudac. Barunica se promijenila, kao da se ništa nije

 

dogodilo, i primi suca sa smiješkom na usnama.

 

Sudac poljubi barunici ruku i reče:

 

- Uredio sam sve kako ste željeli barunice!

 

- Hvala vam, carissime, od srca vam hvala! Ja sam silno

 

nesretna! - reče barunica gotovo plačljivo.

 

- Umirite se, barunice! I u dvorskim obiteljima često ima

 

izroda. Dobro je što ste mi to povjerili. Ja ću gospodičića

 

otpremiti na takvo mjesto gdje će se opametiti i naučiti da

 

razlikuje svoje od tuñega.

 

Stanka je sve to gledala i slušala u nekoj polusvijesti. Sluga

 

donese u sobu na velikom poslužavniku za poručnika ručak i

 

stavi na stol.

 

- Sada izvolite objedovati! Do sutra ujutro možete razmišljati

 

o svojoj ludosti - reče sudac, ponudi barunici ruku i izvede je iz

 

sobe. Kad su izašli, škljocne ključanica. Stanka je bila

 

zatvorena. Tada je tek počela shvaćati što se s njom dogodilo.

 

Kamo će je sutra odvesti? U tamnicu kojom se grozila

 

barunica? Sučeve riječi da će je otpremiti na mjesto gdje će se

 

opametiti odale su joj da je zapala u veliku pogibelj.

 

»Jednom sam nogom već u tamnici! Već sam sasvim u

 

rukama te strašne žene!« pomisli Stanka.

 

Stanka sjedne i stade pisati Mešku. Ispričala mu je redom

 

sve što se dogodilo kod »Vražjeg ždrijela«, što se dogodilo s

 

razbojnikom u dvoru, i razložila mu da je osim krañe što ju je

 

počinio razbojnik i prije netko krao dragulje iz viteške dvorane.

 

Opisala mu je kako je prvi put vidjela bijelu ženu i kako ju je

 

pošla drugi dan uhañati. Pismo završi ovako:

 

»Tetka vjeruje da sam zaista ja počinio krañu. Nemam

 

nikoga tko bi mi vjerovao da sam nedužan. Ako mi i ti nećeš

 

vjerovati, tada sam izgubio u životu sve što sam imao. Hoćeš li

 

bar ti shvatiti moju veliku nesreću, moju bol, moju bijedu?

 

Dragi moj dobri prijatelju, nikada me više nećeš vidjeti!«

 

Pismo Stanka ponovno stavi u knjigu koju je Meško običavao

 

čitati prije spavanja. Sudac je zaključao sobu Jurice Meška, jer

 

~ 220 ~

 

se iz Stankine sobe moralo prolaziti kroz njegovu, i tako je

 

mogla boraviti u obje prostorije.

 

Cijelo poslije podne hodala je po sobama zadubljena u misli.

 

Sluga joj je donio večeru. Sudac mu je otvorio vrata, a kada je

 

izašao, reče na vratima Stanki:

 

- Sutra zorom, u pet sati, budite spremni za odlazak! Tada

 

ponovno zaključa vrata.

 

***

 

Noć je zavila u tamu cijeli dvor, sa svim tajnama i spletkama.

 

Sva su gospoda poslije podne bila u lovu u Maceljskoj gori,

 

gdje je grof Drašković imao lovačku kuću. Na dvoru je od

 

gospode ostao samo sudac, koji je trebao da drugo jutro

 

otputuje sa Stankom. Ona je sjedila u Meškovoj sobi kraj vrata

 

i zadubila se u misli. Iz razmišljanja je odjednom trgnu tihi

 

koraci na hodniku, kao da se netko šulja. Stanka napeto

 

osluhne. Pred njezinim vratima koraci se zaustaviše. Neka je

 

ruka tražila bravu.

 

Stanka ustane, upre oči u vrata i, čuvši kako se ključ dotiče

 

ključanice, poskoči velikim koracima u svoju sobu, skine sa

 

zida pištolj i legne u krevet kao da spava. Vrata u susjednoj

 

sobi polako su se otvorila. Stanka lijevu ruku spusti niz krevet,

 

a u desnoj je ispod pokrivača sakrila pištolj.

 

Iz pokrajnje sobe čula je tihi razgovor.

 

- Samo polako, barunice!

 

- Tko zna kako će mu ondje biti. Recite mi barem kamo ćete

 

ga smjestiti?

 

- Imam u staroj gradskoj kući malu kulu. U njoj su već

 

boravili neki plemići koje su mi povjerile njihove obitelji. Kula

 

nema prozora, a svjetlo i zrak dolazi s krova. Jelo se

 

zatočeniku predaje kroz mali otvor u vratima. Odatle živ ne

 

može pobjeći.

 

- Žao mi ga je! Ne znam odakle mu ta nesretna bolest. I u

 

Zagrebu sam primjećivala da je krao, ali sam šutjela zbog

 

sramote. Kamo god bi došao, svagdje je krao. Zato mislim da

 

je to bolest, ali unatoč tome mogu li ovako s njime živjeti?

 

- Ne, to ne možete već zbog vašega ugleda. Vi ste odviše

 

nježna duša barunice, vi ćete mu još i oprostiti.

 

Barunica uzdahne i tiho zajeca.

 

Stanku spopade bijes. Htjela je skočiti na noge i udariti

 

barunicu.

 

- Zaboga, budite pametni, ja ću vas lišiti velike sramote.

 

Ostavite ga i poñite u svoju sobu.

 

- Ostat ću ovdje u tami i neću mu se približiti. Samo da ga

 

još jednom vidim - govorila je ona farizejskim ganućem.

 

~ 221 ~

 

- Dobro, ali budite mirni!

 

Sudac uñe u Stankinu sobu i upali svijeću. Pogledao je na

 

krevet. Tada se zaustavi kao da mu je sinula nova misao, vrati

 

se u Meškovu sobu i pozove barunicu.

 

- Vaša milosti, doñite ovamo - prošapće - pogledajte, on

 

spava.

 

- Vidim! Tvrdo je zaspao, bijednik! - odvrati barunica.

 

Stanka počne duboko disati, samo da oboje osokoli da na

 

stave razgovor.

 

- Ima ljudi - reče sudac - za koje je prava sreća što mogu

 

ovako lijepo usnuti zauvijek!

 

- Ah, lijepo je živjeti, mnogo ljepše nego umrijeti! Želim biti

 

još vrlo sretna!

 

- Kada biste samo htjeli!

 

- Ta i ja ne želim drugo nego da budem sretna i da osnujem

 

svoj dom. No, mnogošta mi još stoji na putu što moram

 

odstraniti.

 

- Ja ću vam pomoći, barunice!

 

- Vi ste moj najveći prijatelj, vi ste vrijedni da vas poštujem!

 

- I ništa više?

 

- Možda i više, ali ostavimo to!

 

- Zašto mi jasno ne odgovorite na ono što sam vam rekao na

 

jezeru kada smo promatrali krijesove?

 

- Dragi gospodine suče, imam mnogo briga. Neke obiteljske

 

brige ne dadu mi da na to mislim, ali glavni je razlog moja

 

korota. Obećajte mi zato da mi nećete o tome govoriti dok

 

vam sama ne kažem da možete doći u prosce.

 

- Ispunit ću svaku vašu želju!

 

- Sada bih samo željela da nešto učinimo što bi bilo dobro za

 

ovoga nesretnika. Kao što znate, on je ostao na mojoj brizi jer

 

nema roditelja. Da blati ime moje obitelji? Baruni de Gotta

 

ugledni su i moćni ljudi. I na bečkom dvoru imam ujaka koji

 

nosi to ime. Pomislite sada u kakvom sam položaju!

 

- Jeste li čuli, barunice, da se može učiniti plemenito djelo

 

ako se nekoga liši života?

 

- Kako to mislite?

 

- Kad netko, na primjer, pati od neizlječive bolesti, za

 

takvoga je čovjeka najbolje da umre, je li?

 

- To je istina! Ništa nije strašnije nego živjeti bolestan.

 

- Tako je i kada se neizlječiva bolest tiče morala. Ako je

 

razbojnik od zanata, ako rasiplje novac, ako je ženskar do

 

ludosti ili ako ne može živjeti a da ne krade, takav je čovjek na

 

teret sebi i drugima. To vam je kao da ima gubu, a za takvoga

 

je najbolje da umre.

 

~ 222 ~

 

- U pravu ste, carissime! Čovjek može imati pogrešaka koje

 

su jednako strašne kao guba!

 

- Tako je! I onaj koji takvoga čovjeka liši života, učinio je

 

zapravo dobro djelo. Meni je to palo na pamet baš sada kad

 

sam vidio poručnika kako spava.

 

- Zaboga, što ste smislili?

 

- Vi ga morate odstraniti iz društva, jer neće smetati samo

 

vašem ugledu, nego i eventualnoj obitelji vašega budućeg su

 

pruga - reče sudac naglasivši dvije zadnje riječi.

 

- Ja bih ne popravljivom nesretniku ispalio u srce jedan hitac,

 

zatim bih mu metnuo u ruke pištolj kao da se sam ustrijelio -

 

šapne nakon male stanke. - Svatko će vjerovati da se ustrijelio

 

zato što su ga našli u krañi.

 

- To bi bilo grozno! Duša bi me boljela cijeli život, a probudili

 

bismo i ljude.

 

- U ovome krilu dvora nitko nije kod kuće. Sva su gospoda u

 

lovu.

 

- Ali tu spava služinčad. Ah, pustite nesretnika! Radije ću

 

cijeli život s njim trpjeti. Nemojte ga, zaboga, služinčad bi se

 

probudila.

 

- Vas svladava plemenit osjećaj, no sada treba da odlučuje

 

razbor. Što bi bilo da mu pošaljemo pjenušca - on ga vrlo rado

 

pije, a u vino da metnemo prašak od kojega će lijepo i

 

spokojno zaspati!

 

- Ne, ne, ja to ne mogu! To je strašno!

 

- Još strašnije bit će za njega ako ga doživotno zatvorimo u

 

onu crnu kulu.

 

- Neću na sve to misliti. Vi ste moj najplemenitiji prijatelj.

 

Pouzdajem se sasvim u vas.

 

- Dakle, vi mi prepuštate da radim kako mislim da je

 

najbolje?

 

- Vi ste sudac i najbolje znate što je pravo a što nije, i kako

 

se kažnjavaju i liječe takvi nesretnici.

 

- Budite bez brige! Hajdemo, barunice, poñite u svoje odaje.

 

Uzrujani ste i umorni.

 

- Oh, kako sam nesretna. Dajte mi ruku da se naslonim na

 

vas, sasvim sam slomljena.

 

Žigrović pruži barunici ruku te je gotovo iznese iz sobe. Tada

 

pozove sobaricu da barunicu otpremi u njezine odaje.

 

Stanka podigne glavu i pogleda na ulaz u Meškovu sobu.

 

»Tu ženu ljubi Meško! Tu će ženu on vjenčati!« Da je toga

 

trenutka bio ondje Meško, Stanka bi mu kazala sve što je

 

vidjela i čula i podigla bi krinku licemjerstva s baruničina

 

obraza, pa makar morala Meška zauvijek izgubiti.

 

~ 223 ~

 

Uskoro uñe u sobu sluga s bocom pjenušca na poslužavniku.

 

- To vam šalje njegova milost, gradski sudac - reče sluga i

 

postavi vino na stol.

 

Stanka s užasom pogleda bocu u kojoj se caklila njezina

 

smrt. Na Stankino iznenañenje u sobi se pojavi sam sudac.

 

Kada je sluga otišao, Žigrović stade govoriti:

 

- Došao sam vam javiti ugodnu vijest. Poslala me barunica

 

da vam u njezino ime kažem da vas neće sutra sa mnom

 

poslati u Zagreb. Ona vas odviše voli a da bi vas mogla

 

pregorjeti. Zato pazite što vam poručuje. Ona će još neko

 

vrijeme pričekati da vidi hoćete li se popraviti. U znak

 

pomirenja šalje vam ovo vino, da se okrijepite. Budite, dakle,

 

mirni! Zasada vas nećemo nikamo slati. Ostat ćete i nadalje

 

kod svoje dobre i plemenite tetke.

 

- Recite tetki da joj zahvaljujem na milostivoj poruci i

 

obećavam da ću odsada biti dobar i pametan.

 

- Hajde, kucnimo se! - reče sudac i natoči dvije čaše.

 

I Stanki i sebi natočio je sudac iz iste boce. Tada prihvati

 

jednu čašu i reče:

 

- U zdravlje vaše tetke i u čast pomirbe! Sutra ujutro doñite k

 

njoj. Danas je odviše uzrujana i ganuta, pa će najbolje biti da

 

je ostavite neka se umiri.

 

- Sretan sam - reče Stanka - što ću sutra moći ponovno

 

vidjeti svoju dragu tetku i naužiti se slobode.

 

Sudac stavi čašu na stol a da vino nije ni okusio.

 

- Ja sam danas već mnogo pio i više mi ne prija! Ali vi...

 

- O, ja ću se toga pjenušca valjano naužiti. Ako mi pošaljete

 

još jednu bocu, bit ću vam zahvalan. No prije toga bih vas

 

nešto zamolio.

 

- Što? Izvolite mi otvoreno reći!

 

- Vrlo sam gladan. Bio sam cijeli dan uzrujan i nisam mogao

 

ništa okusiti. Jelo su odnijeli netaknuto. Pošaljite mi kakav

 

zalogaj, jer kada ne jedem ne mogu piti.

 

- Drage volje! Zapovijedit ću odmah da vam donesu nešto

 

dobro. Zaista izgledate vrlo loše i morate se okrijepiti. Laku

 

noć!

 

Žigrović srdačno pruži poručniku ruku.

 

- Do viñenja!

 

- Do sutra! - odvrati Stanka.

 

- Hvala vam lijepa! Znam da imam i vama zahvaliti što mi je

 

tetka oprostila.

 

- Učinio sam i ja što je bilo potrebno, ali ona je plemenita

 

duša pa je sama odlučila da vam oprosti. Kada vam sluga

 

~ 224 ~

 

donese jelo, zatvorite se, sada vas više neću zaključavati.

 

Dakle, okrijepite se i spavajte slatko!

 

Stanka ostane mirna i sjedne k stolu. Začas je sluga donio

 

dvije vrsti jela i još jednu bocu pjenušca.

 

Vrata sudac zaista nije zaključao i Stanka shvati da joj je

 

rekao neka se zaključa kako bi se što vjerojatnije činilo da je

 

počinila samoubojstvo.

 

Stanka zaključa vrata. Svi su u dvoru spavali, samo je ona

 

bila budna. Stajala je kraj prozora u Meškovoj sobi i

 

promatrala jezero, u valovima kojega je već jednom potražila

 

smrt.

 

Mjesec te noći nije sjao. Sakrili su ga gusti oblaci. Jezero je

 

mirno počivalo kao crna ploča. Oblaci su se skupljali nad

 

dvorom puni munja i gromova. Priroda je počela svoju strašnu

 

igru. Časomice bljesne, zagrmi i udari grom, a dvor se potrese

 

i prozori zazveče. Vjetar je zavijao, urlikao i zviždao. S obzorja

 

su sijevale munje, a gusta pljuštavica razlijegala se nad cijelim

 

krajem.

 

Stanka zatvori prozor i povuče se u sobu. Obazre se po svim

 

kutovima sobe u kojoj je boravio Meško, kao da se zauvijek od

 

njega oprašta. Orošena oka i teških koraka uñe napokon u

 

svoju sobu. Na stolu su je dočekale boce s pjenušcem i čaše

 

natočene slatkim vinom punim otrova.

 

Iz čaša je u Stanku gledala smrt. Jedino smrt može je spasiti

 

iz ruku njezine krvnice. Kome drugome da se uteče? Sama je

 

samcata, bez oca, majke i prijatelja, bez ikoga tko bi je sad

 

obranio. Samo jedan gutljaj i lišena je progona i barunice, i

 

tamnice i svih patnji. Sjela je k otrovnoj večeri, prekrstila ruke

 

i zagledala se u sitne kapljice pjenušca što struje u čaši, dižu

 

se i gore i zovu je da ih skapi.

 

Bijednim, gotovo očajnim pogledom zurila je Stanka u čašu

 

slatkoga otrovnog napitka i slušala buru što je nad dvorom

 

zaplesala svoju svemoćnu orgiju.

 

U BURNOJ NOĆI

 

Barunica Lehotska leži u krevetu meñu svilenim čipkama, pod

 

zavjesom od brokata. Nije mogla usnuti. Bura urliče nad

 

dvorom, prozori se tresu. Katkada bi trepnula glavom i

 

zaklimala kao da nešto zamjećuje u hodniku. Kraj nje sjedi

 

visoka i otmjena ženska pojava, mlada grofica Sofija Erdödy.

 

- Vi ste danas uzrujani, barunice? - reče grofica opazivši da

 

je barunica Lehotska nekoliko puta nešto osluškivala.

 

- Jest, uzrujana sam. Zabrinjuje me nećak.

 

~ 225 ~

 

- Poručnik Stanko? Zar je tako bolestan?

 

- Nije tako bolestan, ali neprestano šuti, bulji preda se, neće

 

jesti i ponaša se kao da mu je život dosadio.

 

- Ta on je uvijek veseo i zabavan!

 

- Da, ali samo kada je u društvu. Na samu je sasvim drukčiji.

 

Jučer i danas kao da je izgubljen.

 

- Šteta, on je tako lijep i pametan mladić.

 

- Sjećate li se kad je ono pao u jezero? On zapravo nije

 

slučajno pao u vodu, nego se htio utopiti! Nesretno je

 

zaljubljen.

 

- Zaista? U koga?

 

- Ne znam, neće mi reći. Bojim se da opet ne počini kakvu

 

ludost, i to me uzrujava.

 

- Smirite se, nisu muškarci tako idealni kao što mislimo mi

 

sirote žene. Već sam umorna. Laku noć, barunice! Smijem li

 

pozvati vašu sobaricu? Strah me samu na hodniku.

 

- Čega biste se bojali?

 

- Kada pomislim da smo u dvoru same žene, a na sve su

 

strane šume...

 

- Baš ste dijete! - nasmije se barunica i pruži grofici svoju

 

bijelu ruku. - Laku noć! - reče zatim Katarina Lehotska i

 

grofica izañe.

 

Barunica se podigla u krevetu i pogledala po sobi. Bila je sve

 

nemirnija i uzbuñenija. Bura se vitla zrakom a kiša pljušti po

 

prozorima. Barunica ustade, obuče svijetlomodru haljinu i poče

 

hodati po sobi. Uzbuñenje je neprestano raslo. Zatim ponovno

 

sjedne na krevet i uze u ruke neku knjigu, ne bi li se čitanjem

 

smirila. Tada začuje da netko dolazi hodnikom, čvrsto i

 

odvažno.

 

»To je sudac«, reče barunica poluglasno. »Dolazi da mi kaže

 

da je sve svršeno, da je izdahnula.«

 

Barunica se pogledala u ogledalu, poravna kosu i svoju lijepu

 

haljinu, te se okrene prema vratima. Vrata se otvore a na

 

pragu se pojave dva muškarca. Obojica su imala velike

 

jesenske crne plašteve, na glavi kapuce, u ruci pištolje. Kada

 

banuše u sobu, jedan ostane pokraj vrata, a drugi doñe sasvim

 

blizu krevetu.

 

- Dobro veče, krasna gospoño! - nakloni se crni čovjek držeći

 

u ruci pištolj.

 

- Tko ste vi? - vikne barunica. - Što želite od mene?

 

- Da budete mirni i da ne vičete! - odgovori čovjek u plaštu. -

 

Budete li se pristojno vladali, postupat ćemo s vama viteški.

 

- Neću vikati! - odvrati barunica drhtavim glasom.

 

~ 226 ~

 

- Dakle, krasna gospoño, možemo razgovarati sasvim

 

prijateljski! Oprostite što sam nenajavljen ušao u vašu spavaću

 

sobu te sam imao čast da vas vidim ovako manjkavo

 

odjevenu, no ja ću se viteški udaljiti, ako mi dozvolite da

 

odnesem onu kutiju što leži na stoliću.

 

- Hoćete moje dragulje? - prestrašeno će barunica.

 

- Ako vam je žao dragulja, dajte nam dvije tisuće forinti!

 

- Uzmite ih, ondje su, u ladici!

 

Crni čovjek priñe ormaru, otvori ladicu, uzme novac i spremi

 

ga u veliku torbu.

 

- Vi ste doista ljubazni, gospoño barunice! No kada ste već

 

tako dobri i šarmantni, dozvolite mi da uzmem bar jedan niz

 

bisera, jedan zlatni lanac i jedan prsten za uspomenu. Tko zna

 

hoćemo li se opet kada vidjeti! - šapne ironično nepoznati

 

čovjek, otvori kutiju i uzme iz nje šaku nakita.

 

- Tako, lijepa gospoño! Pozdravite gospodu i recite im da,

 

kad drugi put poñu u lov, ne ostave gospoñe ovako same.

 

Klemenčić nije ni tako star ni tako ružan kako ga prikazuje ova

 

crna kapuca, a i vi ste odviše lijepi. Ovaj put zadovoljit ću se

 

samo počasnim darovima. Ljubim vaše lijepe ručice i

 

savjetujem vam da šutite dok ne grane dan. Pozovete li

 

služinčad, svi ćete još danas otputovati u nebo!

 

Barunica je nijemo promatrala strašnoga čovjeka koji joj je

 

govorio ujedljivim, ironičnim glasom, zatim se naklonio kao da

 

je u salonu na plesu i sa svojim nijemim drugom mirno izašao

 

iz sobe.

 

Katarina je ukočeno gledala u zatvorena vrata. Nije se

 

usudila pomaknuti. Vani je pljuštala kiša i vjetar je lamatao

 

drvećem. Tako je barunica Lehotska prosjedila čitav sat, tiha i

 

bespomoćna. Tada joj do ušiju dopru prestrašeni glasovi. Kada

 

ih je prepoznala skočila je brzo s kreveta i otvorila vrata. U

 

sobu su nahrupile, prestrašenih lica u noćnim haljinama, sve

 

gospoñe što su bile u dvoru.

 

- Razbojnici, razbojnici! - povikalo je u isti mah desetak

 

očajnih glasova.

 

- Dakle, bili su i kod vas?

 

- Odnijeli su mi novac i dragulje! - reče barunica.

 

- Meni moj krasni dijadem!

 

- A meni nakit od smaragda i tisuću forinti s kojima sam

 

htjela putovati u Beč.

 

- Ja sam im morala dati prstenje i nakit!

 

- Grozno! Kako su mogli ući u dvor da služinčad nije čula?

 

Gospoñe su ispričale jedna drugoj sve potankosti, svaku riječ

 

što im je razbojnik rekao. Bura je u meñuvremenu popustila.

 

~ 227 ~

 

Dame su zajedno dočekale svanuće. Tek tada usudile su se

 

odjenuti i potražiti sluge.

 

Barunica zapovijedi sobarici da probudi suca koji je spavao

 

na drugom kraju dvora i zamoli ga da doñe k njoj.

 

Sudac se beskrajno čudio i raskolačio je oči kad mu je

 

barunica Lehotska ispričala što se dogodilo.

 

- Ali ja vam još uvijek nisam rekla sve - nastavila je

 

barunica.

 

- Krila sam nekoga koga biste vi željeli dobiti u ruke. Taj je

 

razbojnik Klemenčić!

 

- Klemenčić? I to mi niste odmah rekli! Zašto me niste

 

probudili čim je otišao, bio bih pošao sa slugama u potjeru.

 

- Dragi gospodine suče, nisam se usudila ni spominjati

 

njegovo ime! Pomislite samo što bi bilo da sazna da sam ga

 

odala?

 

- A tko bi mu to rekao?

 

- Sigurni ste da ovdje nema uhodu? Kako bi inače mogao ući

 

u dvor?

 

- Vi ste pravi sudac! Da, on sigurno ima u dvoru uhodu ili

 

ortaka. No tko je taj? To ćemo otkriti! Ostat ću ovdje još

 

nekoliko dana i to istražiti. Poći ću grofu Draškoviću. Sve ću

 

mu reći i zamoliti ga da mi dozvoli uhoditi svoje ljude.

 

-- To je vrlo dobro! No sada bih vas rado pitala što radi

 

Stanko?

 

- Gle, taj me Klemenčić sasvim smutio! Odmah ću pogledati

 

kako gospodičić spava!

 

- Idem s vama. Zabrinuta sam.

 

- Odviše ćete se uzrujati.

 

- Zašto? Valjda mu se nije što dogodilo?

 

Oboje se značajno pogledalo. Poñoše u lijevo krilo dvora u

 

kojemu su stanovali Meško i Stanko.

 

Pred vratima sudac osluhne. U sobi je vladao mir. Pokuša

 

otvoriti vrata, ali su iznutra bila zaključana. Žigrović pozove

 

sluge i silom otvore bravu.

 

Sudac i barunica uñu u Meškovu sobu. Bila je prazna. Zatim

 

uñu u Stankovu sobu. Pogled im najprije zapne na praznom

 

posudu što je bilo na stolu. Zdjela za jelo i obje boce bile su

 

prazne. Barunici se potkrade pritajen smiješak zadovoljstva.

 

Sudac, meñutim, poñe prema krevetu.

 

- Krevet je prazan! - usklikne Žigrović i potrči divanu.

 

Nije našao nikoga.

 

- Grozno. Gdje je? - vikne barunica i stade zvati Stanka.

 

- Uzalud ga zovete, barunice, neće vas čuti!

 

- Zašto? Vi, gospodine suče, čudno govorite.

 

~ 228 ~

 

- Pogledajte, jela i vina više nema!

 

- Tako? Zar ste vi ono zaista učinili?

 

- Vi ste mi ga prepustili i ja sam učinio što sam kao vaš

 

prijatelj morao učiniti.

 

Barunica klone na stolicu. Činilo se kao da je zaista duboko

 

ganuta i potištena.

 

- Ne korim vas, jer vidim da ste učinili za njega siromaha

 

dobro djelo, ali ipak mi je strašno, boli me. No gdje je? - upita

 

barunica sa strahom da Stanka možda ipak nije mrtva.

 

Sudac pogleda ujedan kut sobe, odskoči i reče:

 

- Nemojte gledati ovamo, barunice! Nemojte, uzrujat će vas!

 

- i zakrči lijepoj gospoñi put.

 

- Zaboga, on leži mrtav!

 

- Poñite samo u svoju sobu!

 

- Hoću da ga vidim, pustite me! Barunica odgurne suca i baci

 

se jecajući na pod. Ispod kreveta virila je Stankova odora.

 

Katarina Lehotska povuče odoru da vidi mrtvaca, ali

 

najednom krikne:

 

- Žigroviću, što je to? Umjesto mrtvaca držala je u ruci gornji

 

dio Stankove uniforme. Žigrović se spusti na koljena i izvuče

 

ispod kreveta hlače i čizme.

 

- Što to znači?

 

- Skinuo je odoru? Kamo je neodjeven mogao otići?

 

- Čekajte barunice, grof Pavao poslao mu je poslijepodne

 

grañansko odijelo u kojemu je trebalo da putuje.

 

- Toga odijela ovdje nema.

 

Sudac ustade i pretraži Stankovu i Meškovu sobu. Odijela nije

 

bilo nigdje.

 

- Sigurno je obukao grañansko odijelo i pobjegao - reče

 

barunica s pritajenom ljutnjom.

 

- Daleko nije mogao pobjeći! Pogledajte: pojeo je sve što je

 

bilo u zdjelama i ispio obje boce, a moram priznati da je jelo i

 

pilo bilo otrovano.

 

- Otrovano? Kako je mogao pobjeći?

 

- Otrov nije odmah djelovao. Uvjeren sam da će ga naći

 

mrtvog negdje u blizini dvora. To je kao na dlanu! Okrijepio se

 

i odlučio je da pobjegne, ali mu nije uspjelo. Mogao je

 

odmaknuti jedva stotinu koračaja.

 

- Kako je mogao pobjeći kada su vrata bila iznutra

 

zaključana? - upozori barunica.

 

- S tim i ja razbijam glavu! Bit će da je skočio kroz prozor.

 

- Pogledajte tu visinu! Odatle čovjek može skočiti samo u

 

smrt.

 

~ 229 ~

 

Barunica i sudac nastojali su razriješiti zagonetku kako je

 

Stanko pobjegao. Kada to nisu uspjeli, sudac uzme sa stola

 

posuñe, oprezno ga opere i ponovno ga stavi na stol. Bojao se

 

da se sluge ili sobarica ne bi otrovali ostacima večere. Tada

 

izañe s barunicom iz sobe i upute se svaki u svoje odaje,

 

uvjereni da njihova žrtva nije mogla daleko pobjeći.

 

Oko podne vratila su se gospoda iz lova. Kada su velikaši čuli

 

što se dogodilo noću, bijahu neugodno iznenañeni.

 

Poslije objeda sazove sudac gospodu i navijesti im:

 

- Gospodo, noćni gost na dvoru bio je Klemenčić! Sam se

 

predstavio barunici Lehotskoj.

 

- I ovamo je došao za nama! - prestrašeno će barun

 

Kukmica.

 

- E, tada idemo, ovdje više nismo sigurni!

 

- Ne boj se, tebe neće dirati, ti si prisegnuo vjernost! - reče

 

grof Patačić.

 

- Ja ne mogu pred njim bježati! Valja da zapodjenemo borbu

 

na život i smrt! Nećemo dozvoliti da nas taj razbojnik

 

neprestano ugrožava i da pred njim nismo ni kada sigurni.

 

Grof Drašković predloži da se organizira četa koja će s

 

velikašima poći u Maceljsku goru u potjeru za Klemenčićem i

 

njegovom družbom. Sudac je obećao gospodi službenu pomoć

 

i zatražio od grofa Draškovića da može u kući povesti istragu,

 

budući je nedvoumno da Klemenčić u dvoru ima uhode ili

 

ortake.

 

Tada se javio grof ðuro Ottenfels i na veliko iznenañenje

 

gospode ispričao što se dogodilo one noći kada se održavala

 

svečanost na jezeru. Ispripovijedao je sve što je znao, pa i to

 

kako je Stanko vodio razbojnike u dvor.

 

Grof Patačić predloži da se ispita Stanko, ali sudac reče da je

 

mladić nestao.

 

Velikaši se zapanje. Šutjeli su, kao da se nitko nije usudio

 

reći što misli. Grof Pavao ispripovijedao je da je on znao za

 

Stankovo putovanje, no to gospodu nije umirilo. Svi su šutjeli,

 

a ta šutnja odavala je njihovu sumnju. Konačno zaključiše da

 

Klemenčiću navijeste rat.

 

Poslije dogovora gospoda su se razišla. Patačić odvede suca

 

na terasu i reče mu:

 

- Sjećate li se, gospodine suče, kako smo jedne večeri u

 

Zagrebu bacali kocku za barunicu Lehotsku?

 

- Da, tada je i Keglević još bio živ.

 

- Kocka je pala na vas i dobili ste pravo da šest mjeseci

 

udvarate barunici. Vaše je vrijeme isteklo! Budući da niste

 

~ 230 ~

 

osvojili njeno srce, morate je prema ugovoru sada prepustiti

 

meni, da ja iskušam sreću.

 

- Molim, molim, izvolite! Ja joj uopće više ne udvaram, ona je

 

neosvojiva. Sada sam samo njezin pravni savjetnik. Radi se o

 

njenom nećaku, pa zbog toga moram češće s njom

 

razgovarati, a vi možete pokušati sreću - reče sudac sa

 

smiješkom, uvjeren da je lijepa gospoña njegova.

 

Cijelo poslijepodne i veče govorilo se samo o razbojnicima.

 

Grof Drašković je u dvoru postavio stražu. Poslije večere

 

barunica Lehotska rano se oprostila od gostiju i rekla da ide na

 

počinak. Nije, meñutim, pošla u svoje odaje, nego se uputila u

 

sobe u kojima su stanovali Stanko i Meško. Nametnula joj se

 

misao da je Stanka možda ostavila kakvo pismo. Osobito joj se

 

činilo vjerojatnim da je ostavila bilo kakav znak grofu Mešku.

 

Kad je barunica gradskog suca zamolila za ključ Meškove

 

sobe, on joj reče:

 

- Ne bojte se, pronaći ću ga živa ili mrtva! Ako je zaista

 

ostavio kakvo pismo, tada će posao biti još lakši.

 

Sudac nije mogao pratiti barunicu, jer su gospoda ponovno

 

sjela da se dogovaraju. Lehotska je otišla sama i stala je

 

pretraživati ladice. U knjizi u kojoj je nedavno našla pismo što

 

joj ga Meško nije htio povjeriti, zaista je našla drugo Stankino

 

pismo što ga je ostavila Mešku i ispričala mu sve što se

 

dogodilo one noći u dvorani vitezova.

 

Barunica uze pismo i upravo je htjela otići kada je začula

 

korake. U prvi trenutak se smete, jer nije znala kako će se

 

ispričati ako je tko nade u tim odajama. Kada su se vrata

 

otvorila, ciknula je od iznenañenja.

 

- Jurica, ti si to! Hvala Bogu da si došao! - pozdravi barunica

 

Meška dok se on čudio što ju je našao u sobi.

 

- Dakle, što je s mojim dvorcem? Izgorio je? - upita barunica

 

s namještenom zabrinutošću.

 

- Ni traga požaru. Netko te prevario, ili si me htjela odstraniti

 

ne bi li ostala sama, da ti gospoda mogu nesmetano udvarati.

 

- Zaista ljubazan pozdrav! Takva ti ljubomora ne dolikuje.

 

- Katarino, ne mogu ovako dulje! Svatko ima više prava da

 

se zabavlja s tobom nego ja. Zaručit ćemo se i vjenčati!

 

- Sada to nije moguće.

 

- Zašto? Još prije dva-tri dana htjela si da se zaručimo i za

 

javnost, a sada si se predomislila. Ne mogu dulje ovako živjeti!

 

Ubija me ljubomora. Ti si tako lijepa, a ja ne smijem ni da se

 

dotaknem tvoje usne. Ima li u tebe srca kada to možeš

 

pregorjeti?

 

- Nije ljubav samo u poljupcima!

 

~ 231 ~

 

- Ali ljubav bez poljubaca goni u ludilo - reče Meško, uhvati je

 

strastveno i privuče na grudi tolikom snagom da je vrisnula od

 

boli.

 

- Ti si grub! - reče ona i htjede se otkinuti. Meško je pusti,

 

ushoda se uzbuñeno po sobi i zatim klone u naslonjač.

 

- Dobro - reče promijenjenim glasom - odlazim, a ti ostani i

 

zabavljaj se. Više to neću gledati!

 

Katarina ga je pogledala zamamnim očima.

 

- Jurica, ali ja te ljubim, ljubim jedino tebe i sa strepnjom

 

čekam dan kada ćemo biti svoji!

 

- Zašto onda čekaš? Zašto?

 

- Nisi li prije nekoliko dana sam odgañao naše zaruke?

 

- Ali sada hoću da se vjenčamo!

 

- Dobro, Jurica, pisat ću po dokumente u Poljsku. Ti znaš da

 

trebam za vjenčanje dokumente.

 

- Zašto ih već nisi pribavila?

 

- Zato što sam htjela da imaš vremena iskušati samoga sebe.

 

Htjela sam da se uvjeriš da li te k meni privlači iskrena ljubav,

 

ili samo moja ljepota. Još prije tri dana uporno si odgañao

 

zaruke i nisi htio da to objavimo javnosti, a sada se, eto,

 

pojavila nova zapreka.

 

- Kakva? - povikne on nestrpljivo.

 

- Nemoj se uzrujavati! Radi se o Stanku!

 

- O Stanku? Zašto? Gdje je on?

 

- Ne znam. Nestao je i bojim se da je počinio kakvu ludost.

 

- Katarino, što se dogodilo s njime?

 

- Dva dana nije izlazio iz sobe, a danas ga više nismo našli.

 

- Je li ostavio kakvo pismo za mene?

 

- Ni za mene ni za tebe! Nijedne riječi oproštaja!

 

- Kako bi mogao otići a da mi ne piše? U to ne vjerujem!

 

Potražit ćemo pismo.

 

Kada Meško nije mogao ništa naći, barunica se oprosti a on

 

potraži gospodu koja su se zabavljala u blagovaonici. Svi su

 

bili obradovani što se Meško vratio. Odmah se poveo s njime

 

razgovor o Klemenčiću.

 

Meško je iznenañeno slušao pričanje grofa Ottenfelsa i

 

zamolio ga da sutradan detaljno ispita Ružicu. I Meško je držao

 

da Klemenčić ima uhodu na dvoru.

 

- Ja sam već odlučio da ga pronañem! - reče sudac.

 

- To ste trebali učiniti odmah! Jutros, čim ste čuli za provalu,

 

morali ste ispitati sluge - odvrati Meško.

 

Sudac ga odmjeri bijesnim pogledom i reče grubim glasom:

 

- Dozvolite, ja sam sudac i znam svoju dužnost!

 

~ 232 ~

 

Meško uvidi da je povrijedio sučevu taštinu i zašuti. Tada

 

Patačić reče:

 

- Čini se, gospodo, da mi svi pogañamo ili bar naslućujemo

 

tko je uhoda, ali se ne usuñujemo izreći njegovo ime.

 

Meško je začuñeno gledao u gospodu. Nije shvaćao što misle.

 

- Naslućujete tko je? Zašto šutite? Valjda nije meñu nama?

 

Gospoda su dobacila Mešku čudne poglede.

 

- Zašto me tako čudno gledate? - upita Meško.

 

- Znaš, Jurica - reče Oršić - teško mi je da ti baš ja kažem tu

 

neugodnu vijest, no napokon ti ipak to moramo odati. Ti si

 

veliki prijatelj barunice Lehotske, a još veći prijatelj njezinoga

 

nećaka, ali mi smo uvjereni da je on uhoda.

 

- Vi ste poludjeli! To je nesmisao!

 

- Nemoj tako uporno poricati ono što je nama svima jasno.

 

Jesi li čuo onu pripovijest o »Vražjem ždrijelu«? A znaš li da je

 

one noći kada je provalnik okrao naše gospoñe i odnio im

 

pedeset tisuća forinti vrijednosti Stanko nestao? Zašto je

 

pobjegao kao tat? Barunicu visoko štujemo i žalimo, no

 

dogodilo se već i na dvorovima da su sinovci i nećaci odličnih

 

ličnosti bili lopovi.

 

- Ja to ne vjerujem! Čudim se, doduše, što Stanko nije bar

 

meni ostavio pismo, ali uza sve to uvjeren sam da je on

 

najpošteniji dečko na svijetu.

 

- Shvaćamo tvoje uvjerenje - odvrati grof Pavao Drašković -

 

ti si ga volio i drugovao s njime, ali mi smo u našu tvrdnju

 

posve uvjereni; pogotovo ja. Mogao bih priseći da je on doveo

 

Klemenčića u dvor, da mu je razbojnik dao dio dragulja i

 

novaca i da je s time pobjegao. Nije se prvi put dogodilo da su

 

gospodski mladići posegnuli na takav način za novcem. Stanko

 

je neprestano čeznuo za domovinom i otišao je s punom

 

torbom da može lijepo živjeti.

 

Meško povuče Pavla u stranu i reče mu:

 

- Ne, i sto puta ne! Varaš se, Pavle! Ja ga poznajem i znam

 

da je htio otići zbog sasvim drukčijih razloga. On je nesretno

 

zaljubljen, zbog toga se onomadne htio i utopiti.

 

- Ako je nesretno zaljubljen, tada ga je ljubav ponukala da

 

doñe do novaca. Ili je htio novcem steći ljubav, ili je trebao

 

novaca da pobjegne od barunice kada ona nije htjela za ljubav

 

ni da čuje.

 

- Morao je bježati, jer nije mogao gledati kako će ona koju

 

ljubi postati žena drugoga.

 

- Vjerujem i to, ali on je ipak bio uhoda. Trebao je novaca, a i

 

sam sam ga našao u krañi!

 

- Što? Ti si ga našao u krañi? To ne mogu vjerovati!

 

~ 233 ~

 

- Valjda nećeš tvrditi da lažem?

 

- Ali, Pavle, to su grozne stvari! Nije malenkost kada čovjeka

 

proglasiš kradljivcem i uhodom. Reci mi sve što se zbilo i

 

vjerovat ću, ali dokaži mi!

 

- Poñi sa mnom - reče Pavao - i dokazat ću ti!

 

Kada su ušli u vitešku dvoranu, uhvati Pavao Meška za ruku.

 

- Mi smo odavno prijatelji i nikada meñu nama nije bilo

 

razmirica. Nadam se da ih neće biti ni zbog Stanka. Molim te,

 

meñutim, da ono što ću ti sad ispričati smatraš najvećom

 

tajnom. Otkada su došli gosti opazio sam da netko iz dvorane

 

krade naš stari nakit i dragocjenosti. Jedne noći u tri sata

 

uhvatio sam u dvorani Stanka!

 

- Njega? Što je radio u dvorani?

 

- Vidiš, to je ono na što nije znao odgovoriti i što ga strašno

 

tereti. Ispričavao se besmisleno, a na kraju mi je rekao da će

 

sve kazati tebi, jer ga ti jedini možeš razumjeti i obraniti.

 

- Zašto me nije čekao?

 

- Zatražio sam da ostavi dvor.

 

- Dakle, nije pobjegao!

 

- Jest! Trebalo je da otputuje sa sucem Žigrovićem u Zagreb,

 

no prije toga je pobjegao. Sada vidiš da nisam lagao.

 

- Čime se može dokazati da je u vitešku dvoranu došao

 

upravo zato da nešto uzme?

 

- Ako nije došao ovamo zato da krade, tada je imao neku

 

drugu namjeru. Da je zaista bilo što pošteno, to bi sigurno

 

priznao i obranio bi se od sumnje.

 

Meško je gledao u pod. Razmišljajući poñe prema prozoru i

 

reče:

 

- Vjerujem da si ga našao ondje, ali ne mogu vjerovati da bi

 

krao! Ja toga mladića dobro poznajem!

 

- Razmisli malo pa ćeš se uvjeriti da je sumnja opravdana.

 

Nitko drugi nije Klemenčića doveo ovamo nego on.

 

- Za to ću još pitati baronesu Ružicu.

 

- Dobro! Poñi sa mnom k Ružici!

 

Grof Pavao pošalje k djevojci slugu s pismom kojim je moli

 

da doñe u mali salon u kojemu nije bilo ni žive duše. Pozvan je

 

i grof Ottenfels.

 

Ružica je došla. Ušla je u dvoranu spokojno. U kutku njenih

 

usana sakrivao se neki zadovoljni mir.

 

- Oprostite - reče Meško - što smo vas zamolili da doñete.

 

Radi se o važnoj stvari, a vi nas možete uputiti na pravi put. Je

 

li vam poznato da je poručnik Stanko jučer nestao iz dvora?

 

- Jest! - odvrati Ružica mirno.

 

- To vas je potreslo? - upita ðuro Ottenfels.

 

~ 234 ~

 

- On ljubi drugu, a ja ljubim njega; što mu je dakle preostalo

 

drugo nego da ode?

 

Gospoda su se pogledala iznenañeno.

 

- Da li biste nam htjeli ispričati što se dogodilo one večeri

 

kada ste sami ostali kod razbojnika pri »Vražjem ždrijelu«?

 

Ružica ispriča cijeli dogañaj.

 

- A znate li kamo je Stanko odveo razbojnika, što je radio u

 

dvoru i u kojim je odajama bio?

 

- To ne znam. Nisam one večeri razgovarala s po ručnikom.

 

- A nije li tebi o tome što potanje pričao? - upita Meško

 

Ottenfelsa.

 

- I meni je kazao samo toliko da ga je razbojnik prisilio da ga

 

odvede u dvor.

 

- A nije li vam ostavio kakav listić? Nije se prije bijega

 

oprostio? - upita Meško Ružicu.

 

- Ne!

 

- Nijednom riječju, ni pismeno ni usmeno?

 

- Ne, gospodine grofe! Poručnik je otputovao u svijet kao da

 

je nestao u svemiru, a to je najbolje što je mogao učiniti.

 

Ružica se naklonila i otišla.

 

Grof Ottenfels je primijetio da je na nju čudnovato djelovala

 

činjenica što je Stanko otišao. Bila je sasvim mirna.

 

SAN O CJELOVU

 

Meško se oprosti s gospodom i ode u svoju sobu. Još je

 

jednom pretražio svaki papirić ne bi li našao koju riječ, ali

 

uzalud. Bio je umoran od puta i, mnogo više od uzbuñenja što

 

ga je prouzrokovao Stankov nestanak. Taj ga je bijeg strašno

 

uznemirio. Naslućivao je da je pobjegao zbog svoje nesretne

 

ljubavi prema barunici i baš zato ga je taj bijeg uzrujavao i

 

zadavao mu mnogo briga.

 

Mnogo briga zadavalo je Mešku i to što se u Stanka sumnjalo

 

da je kradljivac. Morao je priznati da sve to djeluje vjerojatno,

 

jer je Stanko noću bio u viteškoj dvorani. No tko zna nije li

 

imao razloga da viteški šuti? Sjetio se kako je Stanko bio

 

šutljiv, kako je sakrivao u srcu bol i ljubav prema barunici.

 

Možda i ovaj put zbog nečega šuti i tako je stradao.

 

Jurica Meško šetao je po sobi i neprestano se nadao da će

 

bilo gdje naći poručnikovo pismo. Uzeo je knjigu koju je čitao

 

kad bi lijegao, ali barunica bijaše izvadila iz nje Stankovo

 

pismo. Uzalud je Meško pretraživao list po list.

 

Još jednom Meško u mislima proñe sve što mu je rekao

 

Pavao. Pomalo je vjerovao u Stankovu krivnju, gotovo je bio

 

~ 235 ~

 

osvjedočen da je Klemenčić iskoristio mladića za provalničke

 

svrhe. Umoran od svega toga Meško kasno u noć usne.

 

Ležao je u krevetu obuzet dubokim tvrdim snom, kad se

 

najednom u noćnoj tišini nečujno otvore vrata staroga ormara

 

u zidu. Najprije su se otvorila samo napola, zatim se pojavila

 

kao duh bijela žena. Ogledala se, izašla iz ormara nečujno kao

 

da se nije dotakla poda. Bila je visoka i vitka. U ruci je nosila

 

pregršt bijelih katarinčica i bijeli papir vezan vrpcom. Oprezno

 

se približila krevetu. Čas bi zastala kao da sluša Meškovo

 

disanje, čas bi išla naprijed. Kod kreveta stade kao ukopana i

 

zagleda se u Meškovo lice. Zatim metne na stolić pokraj

 

kreveta cvijeće sa smotanim papirom i ponovno se zagleda u

 

Meška. Nakon nekoliko trenutaka sagne se k njemu i utisne

 

mu na čelo poljubac.

 

Meško se pomakne, stade micati usnama i duboko uzdahne.

 

Bijela se gospoña trgne. Meško otvori kapke napola i na

 

mjesečini se zabijeli pred njim neobična pojava. Činilo mu se

 

da sanja. Žena u bjelini uzmakne i dospije u veliki snop

 

mjesečevih zraka. Meško podigne glavu kao da se tek tada

 

sasvim osvijestio, otvori oči i upre ih u sablasnu pojavu, no

 

ona toga trenutka potrči prema vratima staroga ormara.

 

Meško skoči s kreveta i pojuri za njom. Ona skokne poput

 

srne, ali Meško dohvati u zraku bijeli šal što je lepršao oko nje.

 

Neznanka izmakne u ormar i zalupi vrata. Mešku ostane u ruci

 

samo komad svilene tkanine. Da nije držao u ruci taj komad

 

svilenoga šala, vjerovao bi da je sanjao.

 

Sanjao je da mu se prikrala lijepa žena i poljubila ga,

 

nasmiješila se i rekla:

 

»Ne boj se, nad tobom bdije Lidija!«

 

»Lidija? Tko si ti? Što znaš o Lidiji?« pitao je on. Ona je

 

odvratila:

 

»Oprosti što sam te ostavila! Moj je dragi zločinac i mrzim

 

ga!«

 

Meškova čela dotakle su se tople usne i on osjeti neku čudnu,

 

upravo rajsku slast. Otvorio je oči i ugledao pred sobom bijelu

 

pojavu s bijelim pramenovima i isto tako bijelim licem. Činilo

 

mu se da gleda u ženu od bijeloga mramora. Tek kada se

 

pomakla osjeti da to nije san i da je budan. Trgnuo se i pohitao

 

za tajanstvenom pojavom, ali je ona bila brža i sada drži u ruci

 

samo komad svile izvezene srebrom.

 

Meško je pomno razgledao svilu iz koje se širio miris ljubica.

 

Prišao je prozoru da bolje vidi i tada je opazio na svojem stolu

 

pregršt katarinčica. To ga porazi.

 

~ 236 ~

 

Cvijeće, jesensko bijelo cvijeće! Što to znači? Tko je ta žena

 

što ga daruje cvijećem? Ne, Lidija nije bila. Ona nije tako

 

visoka ni tako vitka.

 

Meško uzme cvijeće i primijeti smotan papir, vezan vrpcom.

 

Pograbi ga, strgne vrpcu i klikne:

 

- Evo, tu je odgonetka tko je tajanstvena gospoña! Na papiru

 

bijaše velikim crnim slovima napisano:

 

»U tvojem srcu, ponositi viteže, nema mjesta ljubavi?

 

Čeznem za tvojom ljubavlju i doñoh da je probudim poljupcem

 

u tvoje lijepo čelo. Nañeš li me u vrtlogu lijepih dama i izljubiš

 

li me, daruj mi pregršt katarinčica. Ja ću ti zahvaliti na daru

 

stiskom ruke.«

 

- Tko je ta žena? - klikne Meško. - Zašto ulazi na ova vrata?

 

Kako je nisam već opazio meñu drugima? Kakva je to igra?

 

Sjeo je u mjesečevo svjetlo, zurio u vrata ormara i razmišljao.

 

»Zar smo mi muškarci tako slabi?« pitao je sam sebe. »Volim

 

svoju zaručnicu, a eto jedan poljubac neznanke sasvim me

 

smeo. Ali ne, to je samo taština i znatiželja!«

 

Meško poñe natrag u krevet i htjede zaspati, ali mu san nije

 

dolazio na oči. Pred njime je kao sablast neprestano lebdjela

 

bijela žena. Nije se usudio otvoriti oči da je ponovno ne

 

ugleda. Najednom osjeti topla meka usta na svome čelu.

 

Skočio je i uhvatio s obje ruke tu bijelu prikazu što ga

 

obasiplje poljupcima, ali je zagrlio - tamu. Mjesec već bijaše

 

zašao i oko njega je bila duboka noć. Meško uvidi da je sada

 

doista samo snivao, ustade, upali svjetlo i pogleda na stol.

 

Jest, tu je cvijeće i komad bijele svile! Dakle, nije bila utvara!

 

Neznanka je ipak bila u sobi. Meško se odjene, razgleda

 

ponovno bijelu svilu i na veliko iznenañenje opazi u vezivu

 

srebrnom niti ispisana slova B i R. Što je to? Tko je ta

 

gospoña? Čiji su to inicijali? U mislima stane Meško redati sve

 

dame u dvorcu, ali nijedna nije imala početna slova B i R. Ili je

 

imala jedno ili drugo slovo, ali oba ni jedna jedina.

 

Obuze ga želja da sazna tko to ulazi noću u njegovu sobu i

 

kakva su to vrata. Izañe zato iz sobe, poñe hodnikom i pokuca

 

na jedna vrata.

 

- Tko je? - oglasi se iz sobe muški glas.

 

- Ja sam, Jurica! Otvori, Pavle! Čuli su se brzi koraci bosih

 

nogu i vrata se otvore.

 

- Što se dogodilo? - začuñeno će Pavao.

 

- Obuci se i poñi sa mnom! Doživio sam čudne stvari.

 

Meško ispriča što mu se dogodilo. Pavao je slušao

 

iznenañeno.

 

- Nevjerojatno, nikada nisam čuo za takva vrata!

 

~ 237 ~

 

- Hajde da vidimo što je to!

 

Odoše u Meškovu sobu. Na stolu su ležale katarinčice i

 

komad bijele svile vezene srebrnom niti. Pavao je iznenañeno

 

ogledavao taj dar i s još više iznenañenja čitao pismo.

 

- Nisi joj vidio lice?

 

- Jesam, ali to lice bilo je tako bijelo kao i vlasulja.

 

Izgledalo je kao kip od mramora.

 

- Možda je tako jako naprašila lice ili ga je namazala bjelilom

 

da bude zanimljivija.

 

- Ne znam, ali bih htio otkriti tko je ta žena. Zar ne biste

 

mogli otvoriti taj ormar silom?

 

- Čekaj - odvrati Pavao - pokušat ćemo! Pokušali su naći

 

bravu, ali bravi ne bijaše ni traga. Nakon dugotrajnog

 

pretraživanja Meško napipa neko mjedeno dugme, bojadisano8

 

kao i ormar, pritisne ga i vrata se otvore. Ormar bijaše prazan.

 

U stijeni su se vidjela druga vrata, takoñer s dugmetom. I ona

 

su bila bijela kao i zid. I ta su se vrata lako otvorila. Pavao i

 

Meško uñu u neki uzani hodnik bez prozora. Uzeli su svjetiljku i

 

pošli hodnikom ne znajući kamo će doći. Zdesna primijete

 

vrata, ali na njima nije bilo dugmeta. Bila su zaključana.

 

- Gdje smo sad? - upita Meško.

 

- Mislim da smo u gradskoj kuli.

 

Nitko se ne oglasi na taj razgovor. Kucali su, ali sve bijaše

 

tiho kao u grobu.

 

- Nema druge, idemo dalje! - predloži Meško.

 

Došli su do uskih stepenica koje su se spuštale u dubinu.

 

Silazili su stepenicu po stepenicu, sve dublje i dublje.

 

Najednom osjete da lutaju pod zemljom. Zrak je bio sve

 

hladniji. Zaudaralo je po plijesni.

 

- Pavle, meni se čini da odviše dugo hodamo - reče Meško.

 

- Nije li to podrum vašega dvora?

 

- Ne znam, nikada nisam bio u podrumu.

 

- Valja nam ići naprijed, pa bilo što mu drago!

 

- Ja bih se radije vratio - savjetovao je Pavao. - Ovamo

 

valjda nije pobjegla tvoja neznanka.

 

- Zanima me gdje se nalazimo i što je pod dvorom.

 

- To je vratolomno! Ti si baš luñački neustrašiv, ali meni je

 

život drag. Osjećam da više ne mogu disati.

 

- Čekaj samo još malo!

 

- No, što je to?

 

- Ugasla mi je svjetiljka!

 

- Upali je brzo!

 

8 Bojadisano – obojeno.

 

~ 238 ~

 

- Nemam uza se kremena!

 

- Sada smo stradali!

 

Obojica krenuše natrag. Meško je išao naprijed. Pavao se

 

držao za rub njegova ogrtača. Osjećao je u tami tjeskobu.

 

Tada se Meško spotakne.

 

- Što je? - upita Pavao. - Zašto si stao?

 

Meško se sagne i Pavao osjeti da se trgnuo.

 

- Što je? - dahne Pavao. - Što radiš?

 

- Nemoj se prestrašiti, napipao sam čovjeka! Pavao zadršće i

 

povikne:

 

- Tko je to ovdje?

 

- Taj ti se, dragi moj, više ne može predstaviti! - odvrati

 

Meško.

 

- Što kažeš? Tko je to?

 

- Čovjek, ali mrtav!

 

Pavao ne reče ni riječi. Srce mu je treptalo. Meško se

 

ponovno sagne i opipa čovjeka.

 

- Posve je hladan. Leži licem prema zemlji. Visok je i vitak.

 

Ponijet ćemo ga sa sobom.

 

- Ne zbijaj ludosti! Hajdemo! Kada doñemo gore poslat ćemo

 

sluge s bakljom da ga iznesu. Nisam tako lud da nosim

 

mrtvaca!

 

- Ako već nećeš da ga nosimo, moraš svakako preko njega

 

prijeći! Nemoj ga zgaziti. Čuješ li, Pavle? Kada smo dolazili

 

ovamo nismo se o njega spotakli! Hodnik je tako uzak da

 

jedva prolazimo nas dvojica jedan uz drugoga. Dakle, prije to

 

mjesto nismo mogli obići, a sad se najednom spotičemo o

 

truplo! Što je to?

 

- Valjda ga nije netko sada... dok smo se vraćali?

 

- To bismo ipak bili primijetili, ali meni se čini kao da ne

 

idemo istim putem kojim smo došli!

 

- To ne znam, ali pod našim dvorom sigurno nisu šetališta.

 

- Ti zbijaš šale kao da zaista šećeš perivojem. Poñi za mnom.

 

Kamo ću ja, tamo ćeš i ti. Meni je život jednako drag kao i

 

tebi.

 

- Oh, kada bi ona slutila u kakvoj sam pogibelji! - uzdahne

 

Pavao.

 

- Ona? Ti si, dakle, zaljubljen?

 

- Ne pitaj, nego me izvedi iz ove tame.

 

- Ne mogu dok i sam ne nañem izlaz.

 

Pavao ušuti. Bilo mu je hladno, više od uzbuñenja nego od

 

ledenoga zraka u tome prostoru.

 

Meško je osjećao da su zaista zalutali. Prostor kojim su

 

prolazili bio je čas širi čas uži. Nekoliko puta činilo mu se da su

 

~ 239 ~

 

došli u neku veliku dvoranu, zatim su ponovno zašli u uski

 

hodnik. Pavlu nije htio o tome govoriti. Mladić nikada još nije

 

gledao u oči smrtnoj opasnosti, i nije ga htio prije reda

 

uzrujavati.

 

- Jurica, mi ovuda hodamo već čitav dan! To je užasno! Više

 

se ne mogu držati na nogama.

 

- Treba da ustraješ. Jedanput moramo naći kraj.

 

I Meško je već osjećao umor.

 

- Čekaj - najednom će Meško poluglasno. - Čuješ li glasove?

 

- Da, i vidim svjetiljku!

 

Poñoše brže za tim svjetlom.

 

- Što je to, kakve su to velike crne sjene?

 

- To su bačve!

 

- Tada smo u pivnici!

 

- Pazi, tamo su neki ljudi. To su pivničari.

 

- To su kradljivci! Došli su po mošt! - reče Pavao.

 

- Blagoslovljeni bili! - klikne Meško.

 

- Ali mi nemamo oružje! Što će biti ako nas napadnu?

 

Meško trgnu ruku u vis i kao da ima pištolj vikne:

 

- Stanite ili pucam!

 

Tri skitnice zastanu, a jedan odlučno povikne:

 

- Držimo ga dečki!

 

- Pavle, Antone, ovamo s pištoljima! - vikne Meško.

 

- Evo nas! - odvrati Pavao.

 

Kradljivci su se uplašili. Mislili su da ih progoni više ljudi i

 

padoše pred Meškom na koljena. Molili su ga da ih ne pobije.

 

- Ustanite i idite do vraga! - reče im Meško. - Nosite se

 

glavom bez obzira, jer ako vas zateče grof, ode vam glava s

 

ramena.

 

Kradljivci se dadu u bijeg, a Meško i Pavao poñoše za njima.

 

Uskoro su u daljini ugledali svjetlo i razabrali su da je u

 

podrumskom zidu prokopana rupa. Kradljivci se provukoše

 

kroz tu rupu i nestadoše.

 

- Tako, lopovi su nas spasili!

 

Meško i Pavao izañoše napolje. Pozdravilo ih je sunce.

 

Pogledali su oko sebe. Rupa kroz koju su izašli bila je iskopana

 

u zidu neke zgrade daleko od dvora.

 

- No, mi smo se dobro prošetali! - primijeti Meško pogledavši

 

u dvor koji je blistao na suncu.

 

- Nisam znao da pod dvorom ima toliko podrumskih

 

prostorija.

 

- Sada vidiš, dragi moj, kamo vodi put iz moje sobe! Čini se

 

da u njoj nisam odviše siguran!

 

~ 240 ~

 

- Do vraga, kako to izgledamo? - primijeti Pavao pogledavši

 

prijatelja i sebe.

 

- Sada bi trebalo da nas vide naše gospoñe!

 

- Hajdemo u dvor da se uredimo!

 

SREDOVJEČNA VRATA

 

Meško i Pavao vrate se u dvor. Kada su se očistili i

 

preodjenuli otiñoše zajedno k starome grofu Draškoviću.

 

Njegova otmjena i dostojanstvena pojava počivala je komotno

 

u jastucima od baršuna. Pušio je iz velike lule od slonove kosti,

 

a pritom bi katkada pogladio dugu bradu u kojoj bijaše već

 

mnogo sijedih niti.

 

- Što vas nosi k meni, mladi sokolovi?

 

- Otkrili smo danas nešto što treba da i vama priopćimo,

 

gospodine grofe - navijesti Meško.

 

- Što se dogodilo? Recite samo!

 

- U svojoj sobi otkrio sam neka tajna vrata - nastavi Meško. -

 

Prošle noći posjetila me kroz njih neka tajanstvena, lijepa

 

žena.

 

- Žena? Starija, visoka?

 

- Visoka, ali ne držim da je stara. Naprotiv, čini mi se da je

 

vrlo mlada.

 

- Kažite mi sve što znate - zamoli grof Drašković. U očima

 

mu nešto sijevne.

 

Meško ukratko ispriča pustolovinu s bijelom ženom. Grof je

 

neobično pažljivo slušao svaku riječ.

 

- Kasnije smo pronašli i jedan hodnik - nastavi Pavao. -

 

Ona vrata vode ravno u podzemni hodnik, a ondje su i druga

 

vrata, ali su zaključana.

 

Grof obori oči. Pavao i Meško pogledaju se začuñeno.

 

- Oče, tebe je, čini se, naša vijest neugodno dirnula - nježno

 

će Pavao.

 

Grof podigne glavu i uzdahne.

 

- Kazat ću vam zašto. Muškarci smo, znat ćete šutjeti. I

 

mene je nekoga dana posjetila takva žena! Stanovao sam u

 

onoj sobi kada mi je bilo trideset godina. Da, da, sjećam se

 

kao danas, bio sam još neoženjen. Jedne mi je noći ostavila

 

poljubac, a treće mi je odnijela srce.

 

- Tko je bila ta žena? - upita Meško začuñeno.

 

- Dugo nisam znao tko je, a ljubili smo se kao da je nije

 

nikada nitko drugi ljubio. Uzalud sam je molio neka mi kaže

 

tko je, odakle je došla i kako me upoznala. U dvoru je bilo

 

bezbroj žena, ključarica, sobarica i komorkinja moje majke,

 

~ 241 ~

 

koje nikada nismo vidjeli ili smo ih sretali samo na trenutak,

 

no sve su te žene kao i sada sasvim odijeljene od nas i

 

stanovale su u posebnom krilu dvora. Osim njih bilo je kod nas

 

u dvoru uvijek gošća i roñakinja, ali njoj nije bila slična nijedna

 

od njih. Opazio sam da se vlada otmjeno kao i naše dame i da

 

je pametnija nego mnoge gospoñe iz naših krugova. Dolazila

 

je uvijek noću, pod plaštem tmine. Pokušao sam je tražiti u

 

dvoru, ali bez uspjeha. Kod nas živi bezbroj otmjenih gospoña.

 

Nosila je vlasulju i bijelu svilenu haljinu. Htio sam poći za

 

njom, da otkrijem njezin tajni stan, ali mi ona reče: »Ako

 

otkriješ tajnu mojih vrata, nikada me više nećeš vidjeti!«

 

Popustio sam. Jednom je upitah kamo vode ona tajna vrata u

 

ormaru. Rekla je: »Čula sam da ih je sagradio jedan tvoj

 

pradjed u staro doba, kada je dvor bio u pogibelji zbog

 

neprijatelja. Tim se vratima može iz dvora neopaženo

 

pobjeći.« Naravno, nikad nikome nisam o tome govorio, samo

 

da je ne izgubim.

 

- Gdje je ta žena sad? - upitali su Meško i Pavao gotovo u isti

 

čas.

 

- Ne znam! Ja odoh u Beč. Ona mi obeća da će ponovno doći

 

kada se vratim, no u Beču sam se zaručio s lijepom groficom

 

koju mi je odabrao otac, i koju sam iskreno zavolio. Tako sam

 

zaboravio na svoju tajnu ljubav.

 

- I nikada je više niste vidjeli?

 

- Jesam! Kada sam se poslije vjenčanja vratio, spremao sam

 

jedne noći u svojoj sobi momačke uspomene. Sjetio sam se

 

nje i što se dogodilo? Pojavila se! Bio sam izbezumljen. Pala je

 

kao iz neba. Kao da je neki ñavo svu našu ljubav i prošlost

 

oživio, pao sam joj pred noge i zamolio je za oproštenje. No

 

ona se samo nasmiješila i rekla:

 

»Došla sam da se oprostim!«

 

»Kamo odlaziš?«

 

»Idem u svijet, odakle sam i došla!«

 

Molio sam je sklopljenim rukama da ostane, govorio sam da

 

ću je ljubiti kao i prije, no ona me hladno odbila.

 

»Ti imaš ženu i ja bih mogla biti samo ljubavnica. Ljubila sam

 

te a da od tebe nisam tražila ništa, pa i sada ne tražim drugo

 

nego svoju slobodu. Evo, ostavljam ti uspomenu da se katkada

 

sjetiš i - zbogom!«

 

Dala mi je neki mali omot. Dok sam ga razgledavao nestala

 

je. Skočio sam za njom. Uzalud! Osjetio sam da me zauvijek

 

ostavila i da je nikada više neću vidjeti. Ostao sam slomljen i

 

očajna srca i dugo se nisam usudio pogledati što mi je ostavila

 

za uspomenu. Napokon sam otvorio malu svilenu kutiju. Našao

 

~ 242 ~

 

sam pismo i dva uvenula cvijeta što sam joj ih darovao na dan

 

odlaska u Beč. Pismo je bilo kratko i strašno:

 

»Da mogu biti u tvojoj blizini ponizih se do zadnjega stvora

 

na dvoru. Upoznala sam te na berbi u jednom dvorcu, no ti me

 

nisi pravo ni vidio. Ljubila sam te i došla sam u tvoju blizinu.

 

Da si me ljubio, ne bi nakon dva mjeseca što smo se

 

privremeno rastali oženio drugu. Ja odlazim u svijet, ja i moje

 

dijete koje će ugledati svjetlo dana za šest mjeseci.«

 

Bio sam uzbuñen. Zar dijete? O tome mi nije nikad pričala.

 

Nastojao sam je pronaći, ali nisam uspio. Nigdje joj nije bilo

 

traga. Za nekoliko sam se mjeseci umirio. Samo kad bih ušao

 

u onu sobu uhvatila bi me tiha bol.

 

- Dakle ni danas ne znaš tko je bila tvoja ljubav? - upita

 

Pavao oca.

 

- Znam samo ono što sam vam ispričao, i ništa drugo. Sada

 

shvaćate zašto me se Meškov dogañaj tako dojmio?

 

- Koliko sada može biti godina vašoj ljubavi? - upita Meško

 

staroga grofa.

 

- Ni to ne znam, ali mislim da je bila stara koliko i ja. Tako mi

 

je, naime, sama govorila.

 

Meško se zamislio tako da je zaboravio i na mrtvaca u

 

podrumskim prostorijama, ali se Pavao sjeti i ispriča ocu što su

 

doživjeli.

 

- Molim vas da o tome što ste doživjeli i vidjeli nikome ne

 

kažete ni riječi! To bi uzrujalo goste i dvorjanike, a osobito

 

groficu - molio je domaćin.

 

- Ipak bismo trebali istražiti podrume pod dvorom, da vidimo

 

tko je taj mrtvac - predloži Meško.

 

- To ćemo istražiti. Sutra se vraća iz šume lugar, moj

 

pouzdanik, pa neće nitko ništa saznati.

 

Pavao i Meško se oproste i odu u blagovaonicu, jer su osjećali

 

glad.

 

Bilo je podne kada su se gosti okupili u velikoj blagovaonici.

 

Barunica Lehotska bila je u crnoj haljini kao uvijek i neobično

 

blijeda. Ružica još nije otputovala. Obukla je ružičastu svilu,

 

što joj je osobito pristajalo. Bila je posve mirna i spokojna i

 

zabavljala se s gospodom. ðuro Ottenfels udvarao je svim

 

ženama i jedva se obazirao na Ružicu, a ona kao da ga takoñer

 

nije ni opažala, dok je Patačić neprestano oblijetao oko lijepe

 

Katarine.

 

Poslije podne povede Patačić Meška u samotni salon i reče:

 

- Jurica, nešto bih te zamolio. Prijatelj si mi od mladih dana,

 

budi dobar i poñi za mene u prosce!

 

- U prosce? Ti se kaniš ženiti?

 

~ 243 ~

 

- Da, i to ozbiljno! Zaljubljen sam i uvjeren da mi ona ljubav

 

uzvraća.

 

- Tko je ta sretnica?

 

- Barunica Lehotska! Što je, zašto me tako gledaš? Zar si

 

mislio da sam ovdje zbog šale? Znaš da bi trebalo da idem u

 

Varaždin. Imanje propada, a ja sjedim ovdje i ne brinem se ni

 

za što. Ona me upravo prikovala uza se!

 

- Dobro, pitat ću je da li bi htjela poći za tebe, ali kaži mi po

 

čemu znaš da te voli? Ta ona je sa svima jednako ljubazna.

 

- Kada je bila svečanost na jezeru pokušao sam joj govoriti o

 

svojoj ljubavi onako izdaleka, a ona me nije odbila nego mi je

 

kazala: »Tko strpljivo čeka, taj i dočeka!«

 

Meško se sjetio da mu je Katarina jedne večeri i pričala kako

 

ima prosaca. Zato se brzo oprostio i pošao da potraži barunicu.

 

Umjesto nje sreo je suca Žigrovića.

 

- Dakle, kada putujete, carissime?

 

- Još uvijek ne znam! Teško mi je otići - uzdahne sudac -

 

vezali su me zlatni lanci!

 

- Oho, ljubav? Pa ženite se!

 

- To i kanim! No, nešto još treba da postignem, a tada će mi

 

zaviñati cijeli svijet, pa i vi.

 

- Ja? Kako to?

 

- Jer ste i vi udvarali krasnoj ženi koja me obdarila nadama.

 

- Zaista ne znam da sam ikada udvarao kojoj od vaših

 

znanica.

 

- Vi joj udvarate i danas, no uzalud! Napokon, ništa zato,

 

udvaraju joj svi. Pogodite tko je?

 

- Barunica Lehotska. Čestitam! Pazite da se ne biste prevarili!

 

Meško ostavi suca i pohita u salon za gospoñe. U salonu je

 

našao svoju zaručnicu i poveo je na balkon, gdje nije bilo ni

 

žive duše.

 

- Katarino, morao bih s tobom o nečemu razgovarati - reče

 

Meško.

 

- Uzrujan si, što ti je?

 

- Sa mnom se ne može nitko igrati slijepog miša! Reci mi

 

zašto ti, moja zaručnica, daješ u isto vrijeme nade Patačiću i

 

sucu Žigroviću?

 

Katarina se nasmiješi kao da joj je Meško rekao najslañe

 

riječi i odvrati:

 

- Ti si, Jurica, dijete! Kakve nade?

 

- Grof Patačić poslao me da te zaprosim za njega.

 

- A ti ćeš mu reći da mi nije na kraj pameti da poñem za

 

njega!

 

- A Žigrović? I on sprema svatove!

 

~ 244 ~

 

Katarina se još jače nasmijala svojim srebrnim glasom.

 

- Nemoj se smijati - naljuti se Meško - jer to neću dulje

 

podnositi! Kakvu to igru pleteš? Čemu?

 

- Reći ću ti iskreno - odvrati barunica - ti si bio najednom

 

odustao od naših zaruka. Sjećaš li se one večeri na jezeru?

 

Tada sam iz osvete, misleći da si me ostavio, pružila malo

 

nade obojici, i sucu i grofu. Ne volim nikoga na svijetu osim

 

tebe, ali ti si tada bio hladan. Izbjegavao si me, neprestano si

 

hodao s prijateljima, a ja sam nesretna i ljubomorna kovala

 

osvetu.

 

- To nisam od tebe očekivao, ali, jer te ljubim, opraštam ti.

 

- Čim stignu moji spisi pripravna sam poći za tebe. Tek tada

 

ćemo biti potpuno sretni.

 

Meško se oprosti i zlovoljan poñe u sobu k ostaloj gospodi.

 

Barunica na terasi potraži suca.

 

- Gospodine suče, vi pričate ljudima da sam vam pružila neke

 

nade?

 

- Ne barunice, to je bilo samo u času kad sam htio pecnuti

 

Meška, koji se uvijek prema meni ponaša nadmeno.

 

- Nije lijepo što se hvalite! Najbolje će biti da odete odavde.

 

- Tako? A niste li mi rekli da sam vam ja najbolji prijatelj,

 

koji vam osobito sada treba, kada ne znamo što je sa

 

Stankom?

 

- Jest, ali tražim od vas da šutite i da se ne hvalite. Bilo bi

 

bolje da se pobrinete i saznate kamo je dospio taj mladić.

 

- Živ nije, na to mogu priseći!

 

- Ali kamo je nestao? Na vrata nije izašao, jer su zaključana s

 

unutrašnje strane. Kroz prozor nije mogao pobjeći, jer nije

 

moguće skočiti s tolike visine. Sobe nemaju drugoga izlaza,

 

dakle, gdje je? Neprestano dršćem od straha da će doći kakva

 

vijest o njemu. Ne mogu spavati zbog neizvjesnosti.

 

U taj čas barunica zamijeti Meška i brzo se oprosti sa sucem.

 

Drašković, njegov sin Pavao i Meško sastali su se poslije

 

večere u Meškovoj sobi. Oči su im neprestano bile prikovane

 

uz vrata čudnovatog ormara, kao da su očekivali da će se

 

vratiti tajanstvena žena. Nitko se nije usudio priznati da

 

očekuje neznanku, no željeli su da doñe. Zatim su pritisnuli

 

tajno dugme i otvorili vrata.

 

Stari grof uñe u hodnik. Promatrao je zid i vrata na koja je

 

prošle noći kucao Pavao. Nitko se nije odazivao.

 

- Mi smo u blizini gradske kule - reče stari grof.

 

- Ova vrata ovdje vode u kulu. Ako poñemo stepeništem u

 

kulu, naći ćemo možda upravo ta vrata.

 

~ 245 ~

 

Meško i Pavao vrate se u drugo krilo dvorca i popnu se

 

stepenicama u kulu. Stari grof otvori vrata i nañoše se u

 

okrugloj dvorani. Staro pokućstvo pokrivao je debeli sloj

 

prašine, što je najbolji dokaz da u toj prostoriji već dugo nije

 

bilo živoga stvora. Stari grof tražio je u zidovima vrata za koja

 

je naslućivao da vode iz tajnoga hodnika u tu dvoranu u kuli,

 

ali ih nije mogao naći. Meško, Pavao i njegov otac razgledali su

 

pomno dvoranu osvijetlivši sve tamne kutke stare kule.

 

Najednom Meško klikne od čuda. Kada je otvorio jedan

 

zaprašeni ormar, ugledao je u njemu bijelu haljinu i bijelu

 

vlasulju. Stari grof pohiti onamo i usklikne.

 

- Djeco, to je njezina haljina! Da, tu odjeću od bijele svile i tu

 

vlasulju nosila je moja tajanstvena posjetiteljica!

 

- Ali moja noćna gošća imala je jednaku haljinu i vlasulju, a

 

za dvadeset godina morala bi ta haljina već pocrniti od

 

prašine.

 

- Pretražit ćemo cijelu kulu - savjetovao je Pavao.

 

Pretražili su još jednom dvoranu, ormare i sve ladice. Meško

 

je opazio na podu nešto bijelo.

 

- Katarinčice! - klikne Meško. - Onakve kakve mi je donijela!

 

- Sakrit ću se ovdje i čekati - odluči Meško. - Možda uhvatim

 

tajanstvenu bijelu ženu.

 

- I ja ću ostati s vama - ponudi se grof Drašković. - Srce mi

 

govori da je s jučerašnjim noćnim posjetom vezana i tajna

 

moje mladosti.

 

Pavao otvori mali prozor kule i pogleda dolje na jezero što se

 

ljeskalo u mjesečevu sjaju.

 

- Pogledaj ovamo - zovne Pavao Meška. - S ovoga prozora

 

možeš skočiti ravno u jezero, da se više ne pojaviš na površini.

 

Tu je voda najdublja.

 

- Ne bih htio poći u takvu smrt. Samoubojica bi u padu imao

 

vremena i da se predomisli.

 

- Barunu Makaru pozlilo je kada je pogledao na ovaj prozor -

 

reče stari grof.

 

- Zaista, što je s njime? - upita Meško. - Zar neće doći u lov?

 

- Jučer sam primio njegovo pismo iz Beča. Javlja mi da će još

 

neko vrijeme biti odsutan, no svakako će nas iznenaditi svojim

 

posjetom. I Štefek Oršić mi piše da se Makar zadržao u Beču i

 

da se vrlo mnogo vrti oko dvora, pa se očito sprema opet neka

 

politička novost.

 

- Predložio bih da se sakrijemo - predloži Meško - i da

 

čekamo bijelu ženu.

 

- Pristajemo!

 

***

 

~ 246 ~

 

Drugo jutro nañoše se sva trojica u blagovaonici. Gospoštija

 

je u dvoru još spavala, samo su Meško, Pavao i stari Drašković

 

bili budni. Probdjeli su noć u staroj prašnoj kuli čekajući

 

tajanstvenu ženu. Čekali su sakriveni, ali se nitko nije pojavio.

 

Prema jutru vratili su se u Meškovu sobu, a zatim su se uputili

 

opet tajnim hodnikom i silom otvorili ona zaključana vrata. Ušli

 

su u istu dvoranu u kuli u kojoj su sjedili. Tada im je sve bilo

 

jasno. Tajanstvena gospoña prolazila je kroz ta vrata u kulu,

 

no kakva je veza bila izmeñu posjeta zagonetne žene prije

 

dvadeset godina grofu Draškoviću i sadašnjeg posjeta grofu

 

Mešku, to se nije moglo dokučiti.

 

Kada su se na zajutarku okrijepili, pozove stari grof vjernog

 

starog lugara i naloži mu da uzme svjetiljku i poñe s grofom

 

Meškom u podrum. Meško je vodio lugara istim putem kojim je

 

dan ranije išao s Pavlom. Zaustavljao se svaki čas,

 

razgledavao podrumski hodnik i obilježavao zidove znakovima

 

kako bi našli put natrag. Tražili su nepoznatog mrtvaca, ali su

 

morali zaključiti da je svaka potraga uzaludna. Bilo je tu,

 

naime, mnogo otvora i prokopa, pa je bilo pogibeljno zaći

 

dublje.

 

- Možda je onaj nesretnik kojega ste našli - reče lugar -

 

zalutao ovamo i umro od gladi.

 

- Ali ovamo može zalutati samo netko s dvora kome je

 

poznat tajni hodnik.

 

- Jest, vaša milosti - odvrati lugar - stranac ne može dospjeti

 

u ove rovove. Ako nećete da i mi zalutamo, vratimo se!

 

Meško posluša lugara. Unatoč tome što su obilježavali put

 

kojim su prošli trebalo je da hodaju čitav sat dok su našli izlaz.

 

Dočekao ih je Pavao.

 

- Nismo ga našli! - jave oni.

 

- Tko bi mogao biti taj mrtvac? - reče Pavao.

 

- Sasvim sam uvjeren da je netko iz dvora. Nije li tko

 

nestao?

 

- Pozvat ću kaštelana i pitati ga.

 

Došao je mršavi i visoki kaštelan. Pavao mu zapovijedi da

 

prebroji svo osoblje u dvoru i da se uvjeri ne manjka li tko.

 

Kaštelan se brzo vratio i rekao Pavlu da su svi dvorjanici na

 

broju.

 

- Nema jednoga gosta - doda maršal. - Gospodin poručnik je

 

nestao.

 

- On je otputovao - odvrati Meško.

 

- Dopustite da vam priopćim što se priča meñu slugama. Oni

 

kažu da se gospodin poručnik zaključao u sobu, pa je gospodin

 

gradski sudac morao zvati sluge da silom otvore vrata. Kada je

 

~ 247 ~

 

gospodin sudac ušao u sobu nije našao nikoga! Sluga koji je

 

poručniku nosio večeru veli da je gospodin ispio dvije boce

 

pjenušca i da je pojeo obilat obrok, a kada je gospodin sudac

 

došao po njega da idu na put, nije ga više bilo.

 

Meško i Pavao pogledali su se značajno. Odoše k Žigroviću.

 

Sudac je sve potvrdio, ali se ljutio što se Meško bavi

 

istraživanjem, a on drži da je to jedino njegov posao.

 

Kada su se Meško i Pavao ponovno našli sami, Meško reče:

 

- Tko u tvojem dvorcu nosi grañanski kaput od baršuna?

 

- Od baršuna? Nitko! Kod nas to više nije u modi. Zašto

 

pitaš?

 

- Jer bi to moglo poslužiti u našem istraživanju. Poslužilo bi

 

nam, dapače, i to kada bismo znali je li možda tko u posljednje

 

vrijeme nosio ovdje kaput od baršuna.

 

- Ah, sada se sjećam, ja sam poslao jedan stari grañanski

 

kaput od baršuna Stanku da ga obuče umjesto svoje

 

poručničke odore.

 

- Grañanski kaput od baršuna? A znaš li sigurno da ga je

 

obukao?

 

- Uniformu smo našli u njegovoj sobi, a grañansko je odijelo

 

nestalo, dakle ga je obukao. Što je tebi? Zašto si problijedio?

 

- Opipao sam onoga mrtvaca u podrumu i osjetio da je leš

 

visokog i vitkog muškarca, ali nisam smatrao važnim da ti

 

kažem kako je na sebi imao grañanski kaput od baršuna.

 

- Ne varaš li se?

 

- Ne, ne varam se! Vrata moje sobe bila su iznutra

 

zaključana, a Stanka nije bilo u sobi. Kroz prozor nije skočio,

 

jer bismo ga našli mrtva. Ako je naišao na ona tajna vrata i

 

pošao hodnikom da vidi što je iza njih?

 

- Ili je ona žena te noći htjela da te ponovno posjeti, misleći

 

da si ti u sobi, pa je pošao za njom i zalutao u podzemlju,

 

plativši lakoumnost glavom!

 

- Ali od čega bi tako brzo umro? Čovjek može živjeti bez jela

 

nekoliko dana, a on je pojeo cijelu večeru i popio dvije boce

 

vina. Mogao je, dakle, izdržati dugo.

 

- Pogledaj, nad njegovim je krevetom stajao pištolj, a sada

 

ga više nema.

 

- Jurica, počinjem sumnjati da je onaj mrtvac zaista siromah

 

Stanko.

 

- Ja osjećam da je to on, nesretni moj prijatelj.

 

- Bože moj, a ja sam ga zapravo nagnao u smrt!

 

- Što su iz njega siromaha učinili? Vjeruj mi, Pavle, on je

 

nevin, posve nevin! Bio mi je drag kao roñeni brat!

 

~ 248 ~

 

Meško podupre rukama glavu. Pavao duboko ganut tom

 

iskrenom boli svoga prijatelja priñe i položi mu ruku na rame.

 

- Žao mi je, peče me savjest!

 

- I mene! Ja sam kriv za njegovu smrt! Oteo sam mu onu za

 

kojom je pogibao od ljubavi!

 

- Ti, pa zaljubljen? - iznenadi se Pavao.

 

- Jest, volim jednu damu i ona mene, a zbog toga se on bacio

 

u jezero.

 

- Tko je ta dama?

 

- Čut ćeš kada tome bude vrijeme. Zaručit ću se ako smrt

 

toga mladića sve ne promijeni. Čini mi se kao da je ovaj dan

 

za mene sudbonosan.

 

U taj čas uñe u sobu lugar, priñe Mešku i reče:

 

- Zaboravio sam, vaša milosti, da vam predam ovaj klobuk.

 

Našao sam ga kada smo lutali po onom tamnom hodniku.

 

Lugar izañe. Pavao skoči, uzme šešir i klikne:

 

- To je šešir što sam ga po sluzi poslao Stanku!

 

- Mi smo ga ubili! Mi smo ga uništili! - jecao je Meško

 

drhtavim glasom. Na njegovim očima pojavile su se suze.

 

CIGANKA GATALICA

 

U gustom šikarju Maceljske gore stisnule se plahe srne i

 

ponosni srnjaci, lukave lije i plašljivi zečevi. Lovačke trube

 

odzvanjale su po tamnim klancima, bujnim šumama i strmim

 

obroncima.

 

Drašković je priredio čuveni lov kao i svake godine, pa se

 

okupilo plemstvo iz svih krajeva i iz susjednih zemalja.

 

Lov je upravo dovršen. Sunce se spremalo na počinak i

 

obasipalo krvavim sjajem grupu što se okupila na čistini podno

 

lovačkog dvorca grofa Draškovića. I gospoñe su bile s

 

gospodom. Barunica Lehotska, grofica Elvira i Ružica i ostale

 

dame upustile su se u živahan razgovor. Samo je Meško sjedio

 

podalje od grupe. Oči su odavale da je nemiran i žalostan, da

 

ga muči neka bol. Nije slušao bučne razgovore zadovoljnih

 

sudrugova koji su čavrljali s gospoñama o tome koliko su

 

divljači ustrijelili i što su sve u lovu doživjeli.

 

Na putu koji je vodio iz lovišta u šumu pojavila se Ciganka.

 

- Pogledajte, moje lijepe dame, eno Ciganke! - upozori

 

Kukmica.

 

- Oho - reče Pavao - Cigani su u okolici! Zato smo imali toliko

 

sreće u lovu!

 

- Hej, Ciganko, zar se bojiš gospode? - upita je Pavao.

 

~ 249 ~

 

- Aj, gospodine, kako bih se bojala! - odgovori Ciganka. -

 

Čekam samo dok me zovnete da vam kažem sreću.

 

Ciganka se uputila prema gospodi. Meško je ostao sjediti.

 

Njegov mrk pogled počivao je na došljakinji, dok su mu misli

 

lutale daleko.

 

- Imaš li karte? - upita barunica Ciganku.

 

- Nemam, vaša milosti! Ljudski udes nije u kartama. Nosimo

 

ga sobom. Sreća nam je budućnost ubilježila u čelo i u ruku.

 

Hajde, lijepe gospoñe i kićena gospodo, tko želi da mu

 

pročitam budućnost, neka mi dade ruku!

 

Društvo je bilo neodlučno. Svi kao da su se bojali da saznaju

 

budućnost. Samo barun Kukmica pruži ruku prema gatalici.

 

- Evo, čitaj mi sreću, ako znaš!

 

Ciganka se sagne nad pruženu ruku. Nekoliko je trenutaka

 

razmišljala, zatim počne monotono, kao da čita iz knjige:

 

- Rodili ste se pod dobrom zvijezdom. Odvažni ste kao zec, i

 

zato ćete uvijek dobro proći. Imate dobar želudac i zato volite

 

mnogo i dobro jesti.

 

Gospoda su prasnula u smijeh, a Kukmica nakrevelji široka

 

usta. Njegov čuperak na glavi, po kojemu ga i prozvaše

 

Kukmicom, ispružio se kao puranov nos kada se počne ljutiti.

 

Ciganku nije smeo smijeh gospode i nastavi:

 

- Nikada nećete imati novaca, ali on vam nije ni potreban, jer

 

imate dobrih prijatelja, a tko ima prijatelja ne treba novaca.

 

Vrzmate se oko neke lijepe gospoñe, ali ona vam se ruga.

 

Ženiti se nećete, a to je vaša sreća, jer biste nosili

 

sedmerostruke rogove.

 

Svi ponovno prasnuše u smijeh. Nasmiješio se i Meško i

 

došao bliže.

 

- Hoćeš li meni pročitati sreću? - upita Patačić oporavljajući

 

se od smijeha i promatrajući Kukmicu kako se u ne prilici žari,

 

ljutit što mu se društvo smije.

 

- Hoću, gospodine, za dobru plaću čitam svakome - reče

 

Ciganka i uhvati ruku grofa Patačića.

 

- Čuvajte, gospodine, svoje novce! Novci nisu pljeva koju

 

vještice prosiplju u vjetar.

 

- Pogodila je! - nasmije se Patačić.

 

- Pogañam ja, gospodine, nisam badava učila čitati sud binu.

 

Vi ljubite jednu ljepoticu, ali oženit ćete drugu, i to će biti vaša

 

sreća. Trebate novaca i ženu dobra srca, no pazite, jer dobrota

 

ima dno. Pošteni ste, ali lakomisleni, a lakomislenost je loš

 

prijatelj.

 

Ciganka je još gatala kada joj priñe sudac.

 

- Tko te naučio tako gatati?

 

~ 250 ~

 

- Mati. Ona je prošle godine umrla i ostavila mi jednu haljinu,

 

jedan rubac i zdrave oči da čitam ljudima pravdu, ali će pravda

 

i vama krojiti. Vi niste sretni, jer imate većih želja nego što ih

 

možete dostići. Imat ćete mnogo novaca i visoke časti, ali srce

 

ste izgubili i nećete ga naći.

 

Kroz redove što su opkolili Ciganku protisne se Ružica i pruži

 

joj ruku. Gospoñe su to promatrale s negodovanjem. Barunica

 

Vojnić pozove kćer natrag, ali je Ciganka već počela gatati:

 

- Vi ste plemenitog roda, ali još plemenitijega srca. Tajno vas

 

ljubi vitez poštene duše, i nemojte ga odbiti. Poštenih je malo,

 

a ljubav je zlato koje se ne nalazi na cesti. Sreća je gizdava i

 

neće doći sama, pazite da se na vas ne razljuti.

 

Ružica pocrveni i spusti ruku, a gospoñe se podrugljivo

 

nasmiju.

 

Priskočio je Pavao.

 

- Kada umiješ tako dobro pogañati, gataj i meni! Jesam li

 

zaljubljen ili nisam?

 

- Nisi, mladi gospodine!

 

- Ti ne znaš ništa!

 

- Znam! Evo, pogledaj, na tvojoj je ruci zapisano: tvoja krv

 

ljubi, ali ti ne ljubiš! Omamila te zavodljiva ljepota i ništa

 

drugo. Tvoja te draga nije vrijedna. Ona je plemenitog roda,

 

ali srce je otrov, a duša pakao, pazi da ne izgineš u paklu!

 

- Govoriš gluposti!

 

- Ne, mladi čovječe, mladost je često neprijateljica sreće.

 

Mladost zasljepljuje, a tvoja te draga prevarila kada te prvi put

 

zagrlila. Ona voli novac i zlato, a ne tebe.

 

- Hajde, krasne gospoñe, da i vama čitam sudbinu s lijepih

 

ručica! Govorit ću vam tiho, da nitko ne čuje! - molila je

 

Ciganka.

 

Gospoñe nisu htjele pristati.

 

- Amo, gospodo, ruke! Požurite dok ne zapadne sunce. Kada

 

rumen sunca ugasne, moje oči oslijepe i ne vidim više pismo

 

sudbine.

 

- Reci i meni što znaš - istupi Meško iz grupe.

 

Barunica Lehotska razgovarala je s gospodom, ali je pozor no

 

slušala što gatara govori.

 

Ciganka je uzela Meškovu ruku, stala prebirati crte na koži i

 

počela govoriti:

 

- Vile su vam dale odvažnost, pošteno srce, mnogo razbora i

 

bistro oko. Ljudi vas zato neće lako prevariti, ali vas vara

 

draga s jednim prijateljem. Sreća će vam biti kratka, a bol

 

duga. U žalosti ste za jednim vašim prijateljem, ali on nije

 

umro smrću koju nam donose vile, njega su ubili ljudi koje vi

 

~ 251 ~

 

držite anñelima. On je umro, jer ga je uklela plava žena. Imate

 

neprijatelja koji vreba na vaš život. Čuvajte se, jer bi vas

 

mogla dostići njegova ubojita ruka. Vas ljubi žena koju ne

 

poznajete. Pazite u životu na dvoje, na svoju dragu i na svoj

 

život, jer je zapisano da biste mogli izgubiti i jedno i drugo.

 

Meško je osjetio neugodnost u duši te izvadi iz džepa

 

novčarku i kavalirski nadari Ciganku. Rekao joj je:

 

- Idi sada s milim Bogom!

 

- Nemojte se ljutiti, gospodine! Nisam ja kriva, ja samo čitam

 

iz crta na ruci.

 

- Idi, idi! - tjerao je Meško Ciganku, ali ona se nije dala

 

otjerati. - Idi! - nestrpljivo će Meško. - Nosi se!

 

- Idem gospodine, ali vi ćete Ciganku opet zvati da vam kaže

 

što vam je pisano! Nitko me još nije otjerao a da me nije

 

pozvao prije nego što je drugi put zašlo sunce.

 

Ciganka ode svojim putem.

 

Barunica Lehotska pretvarala se kao da ništa nije čula.

 

- Gospodo, poñimo, sunce je zašlo! - opomene domaćin svoje

 

goste.

 

Bilo je na okupu četrdesetak velikaša iz Hrvatske i Ugarske, a

 

meñu njima su bila i dva kneza, jedan iz Bugarske a drugi iz

 

Rumunjske.

 

Duga, otmjena povorka poñe prema lovačkom dvorcu.

 

Prvi parovi dospjeli su već do cilja, popeli su se u prvi kat i

 

čekali ostale. U velikoj dvorani bilo je prostrto za večeru.

 

Lakaji u zelenim livrejama čekali su da im kaštelan dade znak

 

da mogu donijeti jelo.

 

- Kako ti se sviña Ciganka? - upita Pavao Meška ušavši u

 

dvor.

 

- Izrekla je odviše istina! Navlas je pogodila da sam u žalosti

 

za Stankom. Upravo se ne mogu sabrati otkada je nesretnik

 

tako tragično zaglavio.

 

- Ti si zaista bio zaljubljen u toga Stanka! Barunica još uvijek

 

ne zna što se dogodilo s njezinim nećakom?

 

- Ne. Ne usuñujem joj se reći, a ni ti nemaš toliko hrabrosti.

 

Ona misli, kao i drugi, da je pobjegao.

 

- Najbolje će i biti da joj ništa ne kažemo.

 

- Boli me što nismo mogli naći njegovo tijelo, da ga bar

 

pristojno pokopamo. Siromah, nema ni groba!

 

Kod večere nije bilo veselo kao prijašnjih dana. Gosti su

 

neprestano mislili i razgovarali o Ciganki i njezinom gatanju.

 

Dapače, ni Pavao se više nije smijao Cigankinom proročanstvu,

 

a Meško je čitavo veče bio zamišljen i mrk.

 

~ 252 ~

 

Poslije večere okupila su se gospoda u sobi za kartanje, a

 

gospoñe su u salonu pričale s domaćicom.

 

Lijepa Katarina stajala je na terasi sa sucem Žigrovićem i

 

šaptala mu:

 

- Tu Ciganku kao da je poslala sotona! Niste li čuli kako je

 

rekla Mešku da su mu ubili prijatelja? Što to znači? Kako to

 

ona može pogoditi?

 

- Da nisam čuo svojim ušima, ne bih nikada vjerovao da je to

 

Ciganka zaista rekla.

 

- Ciganka je na odlasku obećala da će se vratiti i da će je

 

gospoda ponovno zvati. Zašto ste učinili ono s njime? Oh, bilo

 

bi bolje da živi, pa makar orobio i mene!

 

- Zašto se Meško odjednom stao zanimati za potankosti o

 

Stankovu bijegu?

 

- Sumnjivo je i njemu kamo je dospio iz zaključane sobe.

 

- To mi oduzima san - tiho će sudac - ali, vaša milosti, želio

 

bih razgovarati s vama iskreno o svome srcu.

 

- I ja bih željela da razgovaramo o tome, ali nisam sposobna.

 

Vjerujte mi, dršćem od neizvjesnosti zbog Stanka, a sada me

 

obuzima strah zbog te nesretne Ciganke. Ne, zaista nisam

 

sposobna da mislim na sebe!

 

- Bojite se Ciganke? Više je nećete vidjeti; ni vi ni bilo tko

 

drugi! Tražite od mene što hoćete, oca ću svoga osuditi na

 

smrt, ako vi to želite!

 

Sudac podigne ruku lijepe Katarine i strastveno je poljubi.

 

- Netko dolazi! - šapne ona.

 

- Idem gospoñama, do viñenja!

 

Barunica Lehotska stisne sucu ruku i uñe u salon sa

 

smiješkom djetinjske nevinosti.

 

- Zašto si cijelo veče tako nujan i zamišljen? - upita Pavao

 

svoga prijatelja Meška.

 

- To, dragane, i sam ne znam!

 

- Ipak te, čini mi se, smela Ciganka kao i mene. Što više

 

razmišljam o njezinim riječima, to me više hvata neki strah.

 

- I tebi je rekla da te draga vara, kao i meni. Prema njezinu

 

proročanstvu morale bi naše drage biti sestre - nastavi nakon

 

kratke stanke Pavao.

 

- Ja sam u vjernost svoje obožavane siguran!

 

- I ja! Je li tvoja meñu našim gošćama?

 

- To se razumije! A tvoja?

 

- I moja! Da li bi znao pogoditi koja je?

 

- S nama je deset mladih gospoña i sedam mladih grofica,

 

tko da pogodi koja je prava.

 

~ 253 ~

 

- Ne bih ni htio da znaš koja je, ali bih htio znati tko je moja

 

neznanka s katarinčicama. Često mi dolazi u pamet, i tada

 

gledam te gospoñe, ali ju ne mogu naći meñu njima. Napokon,

 

nisam joj ni mogao vidjeti lice.

 

- A gdje su katarinčice i svileni šal tvoje neznanke?

 

- To čuvam! Možda ću je jednom ipak naći. No, poñimo sada

 

spavati.

 

TAJANSTVENA POSJETA

 

U dvorcu su svi spavali tvrdim snom, samo Meško nije mogao

 

usnuti. Progonio ga je nemir. Nigdje nije mogao naći

 

spokojstva. Nije znao što ga muči i zašto je tako uzbuñen.

 

Otkada je izgubio Stanka osjećao se osamljen, bez druga i

 

prijatelja. U sobi mu je bilo pusto i prazno. Izañe na otvoreni

 

hodnik koji je poput galerije opasao cijeli prvi kat dvorca i

 

spajao lijevo i desno krilo u kojemu su stanovale gospoñe.

 

Meško sjedne pred vrata svoje sobe. Pogled mu se izgubio u

 

gustoj tamnoj šumi. Nebo je bilo mutno. Zadnja mjesečeva

 

četvrt sakrila se za oblake.

 

Meško se nije mogao otresti dojma gatanja garave Ciganke.

 

Nastojao je da se tome smije, da se sam sebi ruga, ali je bio

 

sve zamišljeniji. Njezine riječi utisnule su mu se u mozak i

 

oblijetale ga kao vrane što navještaju smrt.

 

»Prijatelja su ti ubili ljudi koje držite anñelima.« Te su ga

 

riječi progonile cijelo veče.

 

Kako su ga ubili? Tko? Zašto? Kome je on što skrivio? Kakva

 

ljubomora zle žene? Što to znači? Meško se uvjeravao da je

 

Ciganka sve to izmislila, ali nije mogao naći mira. Ona je

 

svakome kazala što mu se dogodilo i kakav je. Pogodila je i

 

Patačiću i Kukmici, i Pavlu i Ružici, nije li, dakle, mogla

 

pogoditi da je on u žalosti za mrtvim prijateljem? Za Stankovu

 

smrt ne zna nitko osim njega i Pavla. To ga silno uznemiri. U

 

duši mu se rodi sumnja da je Stanko ipak ubijen. Tko bi mogao

 

biti ubojica to nije mogao znati, kao što nije mogao naslutiti

 

zašto bi ga ubio, a ipak ga je nešto nagonilo da vjeruje u tu

 

smrt. Ako ga vara i ona u koju je dosada tako nepokolebljivo

 

vjerovao? I tu sumnju probudila je u njemu Ciganka. Sjetio se

 

Patačića i suca Žigrovića. Patačić je lijep i elegantan kavalir, ali

 

da ga ona s njime vara ne čini mu se vjerojatnim. A Žigrović,

 

ta debela trbušina s debelim nosom i glupim licem? Ne, ne, to

 

ne može biti, uvjeravao se Meško, ali je osjećao da sumnja

 

raste.

 

~ 254 ~

 

Sati su prolazili. Oko lovačkog dvora bila je duboka i tiha noć.

 

Na lijevoj strani hodnika nešto šušne. Meško okrene glavu.

 

Opazio je sjenu, bijelu kao duh. Brzo se povukao za stup

 

galerije obrastao bršljanom. Bijela žena dolazila je prema

 

njemu. Kada se našla pred njegovom sobom prisluškivala je.

 

Nekoliko trenutaka kasnije poñe dalje. Meško skoči i zakrči joj

 

put. Žena se prestraši i zamota lice u bijeli rubac.

 

- Tko ste vi? - upita Meško držeći je za lakat da mu ne

 

pobjegne.

 

Kad neznanka ne odgovori, on će strogo:

 

- Odajte se, inače vas neću pustiti!

 

Žena niti se otkrila niti je što odgovorila.

 

- Nećete mi izmaći! - opet će Meško, strgne joj s lica rubac i

 

pogleda je izbliza.

 

- Vi ste to, Ružice, vi?

 

- Jest, ja sam, gospodine! Kojim ste me pravom ovako

 

brutalno zaustavili u šetnji?

 

- Oprostite, ali vi niste šetali! Šuljali ste se hodnikom i

 

zavirkivali u moju sobu!

 

Ružica je šutjela, a Meško nastavi:

 

- Izvolite mi razjasniti što ste tražili pred mojim vratima!

 

- Kada ste me već uhvatili, nisam tako luda da vam kažem

 

još i to zašto sam došla.

 

- Ali bih vas mogao prisiliti da mi kažete što ste tražili.

 

- To ne bi bilo viteški, a za Juricu Meška se znade da je

 

častan muž!

 

- Ovaj ste me put nadmudrili! Zaista, ne bi bilo dostojno da

 

vas prisiljavam na očitovanje koje vam ne bi bilo ugodno.

 

- Tada dopustite da se vratim u svoju sobu.

 

- Nešto vam ipak moram reći, baroneso. Nastojat ću svim

 

silama saznati što ste u ovo doba tražili u mojoj sobi.

 

- To vam je slobodno!

 

U taj čas zaškripe negdje vrata. Oboje ušute. Ružica htjede

 

pobjeći, ali je Meško gurne onamo gdje je prije sjedio i šapne

 

joj:

 

- Budite tihi i nepomični!

 

Djevojka suspregne dah, uhvati Meška za lakat, ispruži vrat i

 

šapne:

 

- Evo je!

 

- Šutite! Sakrijte se! Meško je stao za stup obrastao

 

bršljanom, a Ružica se priljubila uz njega.

 

Tako sakriveni osluškivali su korake što su se približavali.

 

Čulo se šuštanje svilene haljine i tihi plahi koraci. Tada izmeñu

 

~ 255 ~

 

bršljanova lišća opazi Meško tamnu pojavu kako je stala pred

 

njegovim prozorom i zagledala se u sobu.

 

»Do vraga«, pomisli »sve su se urotile protiv moga prozora!«

 

Žena se obazre.

 

- Katarina! - usklikne Meško i za tren oka stajao je pred

 

njom.

 

Barunica Lehotska se prene, kao da joj je riječ zapela u grlu.

 

- Ti još ne spavaš? - upita je Meško zaboravivši na Ružičinu

 

prisutnost.

 

- Boli me glava i izašla sam na hodnik.

 

Barunica pogleda prema bršljanovu stupu i primijeti bijelu

 

haljinu.

 

- Oho-o, tko je dama iza stupa? - upita.

 

- Ja, vaša milosti! - oglasi se Ružica.

 

Katarina pogleda Juricu i nasmije se ironično.

 

- Oprostite što sam došla u najnezgodnije vrijeme!

 

- Ne, gospoño barunice, vi ste naprotiv došli u dobar čas! I

 

mene danas boli glava, pa sam takoñer htjela prošetati -

 

odvrati ujedljivo Ružica. - Bit će nam ugodnije zajedno.

 

Barunica poñe ne rekavši ništa. Meško ode za njom.

 

Mjesec je ponovno izašao iza oblaka i slabim svjetlom

 

osvijetlio dvorac. Meško je vidio da je baruničino lice blijedo i

 

da joj oči čudno plamte.

 

- Što tražiš ovdje u to doba? - upita Meško strogo.

 

U njegovoj duši probudilo se taj čas stotinu sumnja.

 

- Spriječila sam te u ljubavnom sastanku s Ružicom?

 

- Nemaš me pravo sumnjičiti!

 

- A što je baronesa radila kod tebe?

 

- To očito ti bolje znaš nego ja.

 

- Ja? Kako bih ja znala u kakvim si odnosima s tom

 

djevojkom? Ali to nije teško pogoditi! Kakva joj je mati to je

 

poznato, a očito je da jabuka nije pala daleko od stabla.

 

- Nisam ni slijep ni gluh, Katarino! Iz njezinih i tvojih riječi

 

razabirem da je vaš noćni sastanak u nekoj vezi.

 

- Utoliko što znam da ona već nekoliko noći napušta svoju

 

sobu i obilazi ovuda gdje stanuju gospoda. Htjela sam vidjeti

 

kamo ide i s kime se sastaje, a čini se da me slutnje nisu

 

prevarile. Našla sam je kod tebe!

 

- Ne, kod mene je nisi našla, mi smo se samo slučajno sreli

 

na hodniku.

 

- Slučajno? Ne, dragi Jurica, nisam dijete! Primijetila sam da

 

te ta djevojka neprestano prati očima. S moje si strane

 

slobodan!

 

~ 256 ~

 

- To je smišljena zamka da sa mnom prekineš? Pazi se, s

 

Meškom se nikada nitko nije poigrao!

 

- Eto, nemam ni prava biti ljubomorna! Rekoh ti zašto sam

 

djevojku pratila. Povući ću se i otputovati na svoje imanje.

 

- Govoriš li istinu, Katarino? Zar te zaista samo ljubomora

 

dovela ovamo?

 

- A što drugo? Reci, što bi me drugo moglo dići iz kreveta i

 

nagnati da doñem ovamo i da se izvrgnem pogibelji da me tko

 

od gospode vidi

 

Meško je šutio. Barunica je te riječi izrekla s toliko iskrenosti i

 

s toliko bolnoga prijekora da joj je morao vjerovati.

 

- Nisam bila vična da mi ne vjeruješ - nastavi barunica - a

 

tvoje nepovjerenje najbolji je dokaz da ljubav koleba. Bit će

 

najbolje da odem. Pisat ću Stanku da mu sve opraštam i neka

 

se vrati. S njime ću na imanje.

 

- Stanku ćeš pisati? Kamo?

 

- U Zagreb! Pisao mi je i molio me za oproštenje.

 

- O tome mi nisi ništa kazala.

 

- Jer sam se stidjela. Znam da su ga okrivili za krañu, a on je

 

uistinu ukrao. Priznao mi je i zamolio me da ti o tome ne

 

govorim, te da ga ponovno primim.

 

- Katarino, to nije moguće! On ti nije mogao pisati.

 

- Kako nije mogao kad sam dobila pismo?

 

- Gdje je to pismo?

 

- Bacila sam ga u vatru. Nisam mu htjela odgovoriti već i

 

zbog tebe. Zar da ti dovedem u obitelj takvoga roñaka? A bilo

 

me strah za njega! Pisao mi je da će se otrovati ako mu ne

 

oprostim.

 

- Zašto si se pričinjala kao da ne znaš zbog čega je

 

pobjegao?

 

- Ja sam tvoja zaručnica, a on je moj roñak. Nanio mi je

 

mnogo sramote. Shvaćaš li da sam ga morala pustiti neka ide,

 

makar i u smrt.

 

- Ti nemaš srca! To je bilo nečovječno i bešćutno! - reče

 

Meško osornim i bijesnim glasom.

 

- Govoriš kao da ti je Stanko preči od mene! Nisi li se možda

 

zato zaručio da budeš s njime u što bližem srodstvu?

 

- Volio sam ga kao brata, kao svoje rodbinsko mezimče, i

 

njegova je smrt za mene teška bol.

 

- Tko ti veli da je mrtav?

 

- Ja to znam, ja to osjećam!

 

Barunici oko usta zatitra smiješak zadovoljstva. Sakrila je lice

 

u rubac što ga je prebacila preko ramena, no glas joj je zvučao

 

kao da se guši u plaču:

 

~ 257 ~

 

- Ti, dakle, znaš da je umro? Gdje? Kako? Reci mi!

 

- Najbolje će biti da o tome više ne razgovaramo!

 

- Jurice, i ja sam uzbuñena. Najradije bih plakala.

 

Baruničin glas je drhtao kao da zadržava suze.

 

- Laku noć! - reče ona i poñe hodnikom prema odajama

 

gospoña.

 

Meško pogleda u obzorje kojim su ganjali oblaci. Tako su se

 

ganjale u njegovoj duši sumnje i povjerenje, vjera i

 

nepovjerenje. I Stankovo pismo i baruničino pričanje i njezin

 

plačni glas i priznanje da je pustila Stanka da poñe u smrt, da

 

mu je zatajila pismo i spalila ga, sve je to strujalo njegovim

 

mislima.

 

Meško nije znao što da misli o svemu što je čas prije čuo,

 

osjećao je samo da nije sretan. Čas mu se činilo da barunica

 

nije dobila pismo o kojemu je govorila, nego je lagala, zatim

 

se opet sjetio njezina plačnoga glasa i pitao se zašto bi lagala.

 

S tim kaosom u sebi poñe Meško prema svojoj sobi. Kada je

 

došao do vrata opazio je Ružicu kako sjedi, a pred njom stoji

 

ðuro Ottenfels i poluglasno joj govori:

 

- Kada mi nećete dati razjašnjenje, zatražit ću ga od Meška.

 

- Evo ti Meška, što želiš od mene? - upita Jurica prišavši

 

bliže.

 

- Jurica, ti si uvijek bio vitez i ja od tebe ne tražim ništa što

 

bi moglo okrnjiti tvoju vitešku čast. Ova dama bila mi je nekoć

 

najmilije što sam imao na ovome svijetu. Moju je sreću dala

 

drugome. Svoju sam bol nosio u duši i ugušio sam je u

 

suzama.

 

- Udvarajući drugim gospoñama! - nasmije se Ružica.

 

- Jest, to ću činiti i ubuduće, samo da vas posve izbrišem iz

 

srca! - odvrati ðuro. - Ali bol što sam je izgubio tako strašna

 

kao sumnja što se danas u meni probudila. Reci Jurice, što je

 

baronesa tražila ovdje?

 

- Ne znam, jer mi nije htjela reći.

 

- Zašto si je onda uhvatio objema rukama? Zašto si joj s lica

 

strgnuo šal? Nije li to bio dogovoren sastanak? Ti si se ponio

 

prema njoj kao da si nekoga čekao. Razjasni mi to!

 

- Moram ti priznati da nisam mogao ni slutiti da je žena što

 

se šuljala hodnikom baronesa. Navalio sam na nju i uhvatio je

 

držeći da je neka druga žena, koja me jedne noći posjetila.

 

- Dragi Jurica, ti govoriš opet samo kao vitez! Reci mi istinu

 

kao pošten čovjek, ja te upravo zaklinjem da mi dadeš

 

razjašnjenje, jer o tome ovisi čast baronese i tvoja.

 

- Dobro, objasnit ću ti sve! Izvolite oboje u moju sobu.

 

~ 258 ~

 

Meško poñe naprijed, a Ružica i Ottenfels za njime. Meško

 

upali svijeće na lusteru što je visio sa stropa i ponudi Ružici da

 

sjedne u naslonjač. Djevojka je sjela mirno, kao da se nje to

 

ne tiče.

 

Meško privuče i drugi naslonjač i stavi ga pred Ottenfelsa koji

 

je gorio od uzbuñenja i teškoga iščekivanja.

 

- Priča je pomalo romantična - započne Meško. - Jedne noći

 

spavao sam mirno i spokojno. Tada mi se prisnulo da je k

 

mome krevetu došla neka bijela žena. Probudio sam se i na

 

veliko iznenañenje osjetio sam zaista topla ženska usta.

 

Otvorio sam oči. Preda mnom je stajala žena, visoka i

 

tanana, obučena u bijelu haljinu.

 

Ottenfels je i nehotice odmjerio pogledom visoku i vitku

 

Ružičinu pojavu u bijeloj kućnoj haljini. Meško nastavi:

 

- Na glavi joj bijela vlasulja. Skočih brzo s kreveta, ona

 

nagne u bijeg, ja uhvatih rub njenoga ogrtača, ali žena

 

nestade. Otada je tražim. Kada sam noćas primijetio da pokraj

 

moje sobe prolazi žena u bijeloj haljini i zaogrnuta bijelim

 

ogrtačem, pograbio sam je i tada tek opazio da je baronesa!

 

- Ali baronesa je zastala upravo kod tvojega prozora i gledala

 

u sobu - reče Ottenfels.

 

- Očito je da je nekoga ili nešto tražila.

 

- To je istina - odvrati Ružica tako mirno da su se oba

 

muškarca začuñeno pogledala.

 

- Kada to sami priznajete, recite koga ste tražili? - upita

 

ðuro.

 

- To neću reći!

 

- Priznajte - upadne Meško - da ste htjeli sa mnom

 

razgovarati o Stanku?

 

- Ako je baronesa željela štogod saznati o tome gospodinu,

 

mogla je pitati danju, u salonu, a mogla je to saznati i od

 

drugih kako je njezin ideal pobjegao.

 

- Sasvim je suvišno da mi spočitavate mladoga baruna.

 

- Vi ga ljubite!

 

- Ne, gospodine grofe, više ga ne ljubim!

 

Mladi su se ljudi zaprepastili.

 

- Tako? To dokazuje kakvi ste! Najprije ste ljubili mene,

 

zatim ste me obnoć zaboravili i zaljubili se u poručnika, a sad

 

odbacujete i njega. Tko je sad na redu?

 

- Vi, gospodine grofe, niste! Taj odgovor iznenadi i Meška i

 

ðuru Ottenfelsa. Očekivali su da će djevojka planuti, da će se

 

osjetiti povrijeñenom i da će dobacivati uvrede, no od svega

 

toga ništa. Ružica je sjedila hladnokrvno i odgovarala tako

 

cinično da su muškarci bili zapanjeni.

 

~ 259 ~

 

- Tako govore samo žene koje imaju čudnu prošlost -

 

zajedljivo će Ottenfels.

 

Ružica slegne ramenima kao da je u njoj umro svaki stid i

 

svako osjećanje.

 

- Shvaćam njezino razočaranje s poručnikom, ali ne shvaćam

 

kako se tako brzo zaljubila u tebe, Jurica?

 

- ðuro, nemoj ludovati! Misliš li da gajim prema baronesi

 

kakve osjećaje

 

- Da ih ona gaji, to je, nadam se, dovoljno jasno.

 

- Molim te, ðuro, da me saslušaš!

 

- Opet si izmislio priču o neznanki koja ti se ukazuje i u snu

 

te ljubi?

 

- Ne vjeruješ što sam ti pričao?

 

- Ne vjerujem!

 

- Ako ti dokažem da je istina?

 

- Dokaži, ako možeš!

 

- Hoću! Meško poñe prema jednome kovčegu i otvori ga.

 

Izvadio je neku kutiju i metnuo je na stol.

 

- Moja je neznanka ostavila na stolu pregršt bijelih

 

katarinčica. Evo ih! Meško izvadi cvijeće.

 

- U bijegu sam joj oderao komad svilenog ogrtača, što mi je

 

takoñer ostalo za spomen. Evo, pogledaj ga! Na njemu su i

 

dva slova - pokaže Meško - B i R.

 

Ottenfels se prenerazi. Oči mu iskoče. Pohiti kao pomaman k

 

Mešku, istrgne mu iz ruke komad svile i stade zapanjen.

 

Ružica je ustala iz naslonjača.

 

- Možeš li sada tajiti? - klikne Ottenfels dršćućim glasom

 

okrenuvši se prema Ružici.

 

Baronesa je šuteći gledala u komad šala. Meško se iznenadio.

 

Prestrašio se samoga sebe i svojih dokaza kojima je htio

 

potvrditi da nema s Ružicom nikakvih odnosa.

 

- Sada oporecite, baroneso, sada slegnite ramenima, ako

 

imate imalo stida i poštenja! - grubo će ðuro.

 

- Što to znači? - reče Meško glasom koji je odavao ne ugodnu

 

slutnju.

 

- Što misliš, čiji je to svileni šal? - vikao je ðuro Ružici. -

 

Reci, poznaješ li ga?

 

Djevojka je stisnula mala usta i poraženo stajala pred svojim

 

bivšim zaručnikom.

 

- Sve to ne shvaćam - umiješa se opet Meško. - Recite što je

 

s tom svilom, što da mislim o tome?

 

Ottenfels se napokon okrene prema Mešku.

 

~ 260 ~

 

- Ovaj svileni šal poklonio sam jednom svojoj zaručnici,

 

baronesi Ružici Vojnić, i dao sam izvesti slova B. R. Imala su

 

značiti: Baronesi Ružici.

 

»Tako, razriješio sam tajnu noćnoga posjeta, ali sam ujedno

 

počinio težak grijeh, koji više ničim ne mogu popraviti!«

 

spočitne sam sebi Meško osjetivši grižnju savjesti što je Ružicu

 

izdao i doveo u tako težak položaj.

 

Čekao je da djevojka nañe bilo kakav izgovor, a on će ga

 

prihvatiti i opravdati je, ali Ružica stoji pred Ottenfelsom kao

 

osuñenik koji je netom priznao zločin i čeka osudu.

 

- Sudbina je ipak prema meni milostiva - prekine ne ugodnu

 

šutnju ðuro. - Sada bar znam tko ste, pa ću vas lako prezreti.

 

Dosada sam trpio, jer sam vas još uvijek ljubio, ali sada ću

 

lako zaboraviti.

 

- Još se uvijek ne mogu srediti, ali naslućujem - prihvati

 

Meško - da se radi o nekom strašnom nesporazumu o kojem

 

nećete govoriti. Recite, Ružice, nisam li dobro naslutio?

 

Baronesa je šutjela. Meška to razljuti pa joj uzbuñeno

 

dovikne:

 

- Opravdavajte se! Nije moguće da je ona posjeta bila zaista

 

namijenjena meni?

 

Ottenfels poñe prema djevojci kao da čeka odgovor i gotovo

 

je molio:

 

- Ružice, govori, reci bar riječ u svoju obranu! Zar je moguće

 

da si u nekoliko mjeseci ljubila trojicu?

 

Djevojka podigne oči, pogleda ðuru pogledom punim prezira

 

i odvrati:

 

- Vi ste danas svoje mišljenje o meni već rekli. Bilo vam je,

 

dakle, slobodno misliti što vas volja.

 

Izrekavši to poñe dostojanstveno prema vratima.

 

ðuro problijedi, skoči kao pomaman k zidu, strgne s njega

 

pištolj i pohiti za Ružicom. Meško ga zadrži. Ružica je već bila

 

izašla iz sobe. U taj čas okrene ðuro pištolj u svoja prsa i

 

prasnu hitac. Pao je u Meškov naručaj.

 

Trenutak-dva vladala je tišina kao u grobu. Meško bijaše

 

izgubio prisutnost duha. Zureći u prijatelja nije znao što se

 

zapravo dogodilo. Još je držao u rukama ðuru kada se na

 

vratima pojavila Ružica, naslonila se cijelim tijelom o zid i pala

 

na zemlju kao mrtva.

 

Meška obuze očaj. Čuo je kako se u sobama bude gospoda i

 

već je vidio kako dolaze i pričaju o ðuri i Ružici. Da djevojku

 

zaštiti od sramote, podigne je s poda i ponese je gotovo

 

bježeći u lijevo krilo dvorca. Sreo se sa sobaricom koja je

 

preplašena istrčala na hodnik.

 

~ 261 ~

 

Meško spusti Ružicu u njezinoj sobi na divan i naloži sobarici:

 

- Baronesa se prestrašila, nakvasite joj sljepoočnice octom.

 

Kada se Meško vraćao sreo je gospoñu koja su izašla napola

 

odjevena i uzbuñeno zapitkivala što se dogodilo.

 

- Ottenfelsu se dogodila nesreća! Ogledao je kod mene

 

pištolj. Mislio je da je prazan i tane ga je pogodilo u grudi.

 

Svi su se štrcali oko Ottenfelsa koji je ležao bez svijesti. Grof

 

Drašković probudio je svoga liječnika, i on reče da je rana

 

smrtonosna.

 

Meška se ðurina tragedija kosnula. Sjedio je kraj njegova

 

kreveta i slušao nesretnikovo teško disanje.

 

Kad se Ottenfelsu vratila svijest upita:

 

- Gdje je ona?

 

- U svojoj sobi.

 

- Oh, Jurice, da mogu umrijeti! Kada bi ti znao kako sam

 

nesretan, kako sam bezmjerno žalostan. Što je od nje postalo?

 

Zar mora biti kakva joj je mati?

 

- Umiri se ðuro, sigurno nije sve onako kako misliš.

 

- Ona je došla k tebi i poljubila te. Zar to nije užasno?

 

- Bit će ti gore ako budeš govorio.

 

- Dok sam se mučio u svojoj boli za njom, ona je ljubila

 

poručnika. Mislio sam da je to zabluda, no kada nema njega,

 

ona ljubi tebe. To više nije zabluda!

 

- Nisam slutio da je toliko voliš. Sjećaš se one večeri na

 

jezeru? Ti si tako udvarao barunici Lehotskoj kao da si

 

zaljubljen u nju.

 

- Barunici sam udvarao samo da pobudim Ružičinu

 

ljubomoru.

 

- Možda ju je to odvratilo od tebe. Baronesa je mogla misliti

 

da ti barunicu ozbiljno ljubiš. To su mislili i drugi.

 

- Kako bih ljubio ženu koja prima svačije udvaranje?

 

Meška nešto stegne u grlu i brzo prijeñe na drugi razgovor.

 

U meñuvremenu je ranjenik zaspao. Meško ustane,

 

zapovijedi svome sluzi da ostane kraj njega, a sam izañe na

 

hodnik. Bijaše već zabijelio dan.

 

U dvoru nitko više nije spavao. Lov što je bio dogovoren za

 

taj dan otkazan je. Svi su se okupili oko zajutarka u velikoj

 

blagovaonici i razgovarali o nesreći što je zadesila grofa

 

Ottenfelsa.

 

Meško se najavio kod baronese Ružice. Našao ju je spremnu

 

da poñe u blagovaonicu.

 

- Ne znam što će kazati ako me tko zatekne ovdje, ali moram

 

s vama razgovarati. ðuro je smrtno ranjen.

 

~ 262 ~

 

- Znam. Liječnik je, meñutim, rekao da će preboljeti ako ne

 

dobije groznicu.

 

- Već ste se propitali? A što će biti ako dobije groznicu?

 

Umjesto odgovora ona tiho upita:

 

- Kako se sve to zbilo?

 

- Htio je ustrijeliti vas. Ja sam ga zadržao i u taj čas ispalio je

 

pištolj u sebe.

 

Djevojka ponikne glavom, priñe prozoru i okrene Mešku leña.

 

On nastavi:

 

- ðuro je došao k svijesti. Prve su mu riječi bile: »Gdje je

 

ona?«

 

Djevojka ostade nepomična. Meško joj priñe.

 

- Gospoñice Ružice, možda biste ga spasili da se pred njime

 

opravdate?

 

- Kako da se opravdam? Vi ste nehotice pružili takve dokaze

 

da ih ja nikakvom lukavošću više ne mogu oboriti.

 

- Vi, dakle, ne osjećate sažaljenje prema mladiću koji vas

 

tako silno ljubi da je pucao u samoga sebe?

 

Baronesa ne odgovori.

 

- Uskraćujete mi odgovor koji bi mu bar ublažio boli?

 

Ružica se okrene k Mešku.

 

- Rekla ja što mu drago, neće mi vjerovati! Što da radim? Ja

 

sam kompromitirana, ja sam... - ona zašuti i pogleda kroz

 

prozor. Dolje je s grofom Draškovićem prolazila barunica

 

Lehotska.

 

- Eno vam barunice! Požurite, šeće s drugim!

 

- Govorite ljubomornim tonom.

 

- Možda sam i ljubomorna. Ako baš hoćete, jest, ja sam

 

ljubomorna!

 

Ružica je govorila resko i tvrdoglavo.

 

- I vi sve to ovako mirno objavljujete, kao da mi pričate o

 

zečevima ili fazanima?

 

- Korite me? Više ne primam ukore ni od koga. Ni od oca, ni

 

od matere, a ni od vas!

 

- Snebivam se, Ružice! Nikada niste tako govorili. Nekoć ste

 

bili nježna, plaha i dobra pjesnička duša. Odbacili ste ðuru

 

zato što je imao odviše »muškaračke« nazore. A vi sada

 

govorite više nego muškarački.

 

- Čovjek stari i godinama i razborom!

 

- Ali vi ste mladi, odviše mladi za takve nazore.

 

- Ne brinite se za moje nazore i poñite! Eno, barunica se

 

vraća sa šetnje.

 

- Što je to izmeñu vas i barunice? Opažam da se meñu vama

 

nešto dogodilo.

 

~ 263 ~

 

- Pitajte nju! - odvrati Ružica naglašujući svaku riječ.

 

- Što bih rekao ðuri? - upita Meško.

 

- Da mi je vrlo žao što je to učinio i želim da ozdravi.

 

Meško je trenutak promatrao Ružicu i morao je priznati da je

 

zaista lijepa i dražesna. Sjetio se poljupca one tajanstvene noći

 

i pomislio:

 

»Kako mogu usta koja umiju tako lijepo ljubiti ovako ružno

 

govoriti!«

 

- Ja vas, baroneso, ne mogu prisiliti da govorite drukčije, ali

 

vjerujte da me silno boli kad vidim da nemate srca za ðuru.

 

Gotovo ne vjerujem svojim ušima i očima da ste to zaista vi.

 

Žena kao vi ne bi smjela biti tako bešćutna. Recite mi, Ružice,

 

zašto ðuru mrzite?

 

- Dragi grofe, recite mi, zašto barunicu ljubite?

 

- To nije usporedba!

 

- Jest, to nije posve isto. Uostalom, bilo bi bolje da mislite na

 

sebe. Vi se ovdje naprežete za drugoga, a za vas se nitko ne

 

zauzima, premda bi vama to više trebalo nego Ottenfelsu.

 

- Ne znam na što mislite.

 

- Ja znam!

 

- Što znate?

 

- Znam da ste slijepi, a to vam je jučer rekla i Ciganka.

 

- Govorite zagonetno.

 

- Ne mogu vam pomoći kada su vam najjasnije stvari

 

zagonetne.

 

- Ostavimo to, treba da idemo. Najprije vas moram zamoliti

 

za oproštenje što sam vam priredio toliko neugodnosti. Nisam

 

slutio da ste vi bila tajanstvena žena koja mi je ostavila

 

katarinčice i poljubila me.

 

- Zašto ste se toliko trudili da otkrijete bijelu ženu? Vi ljubite

 

drugu!

 

- Moram priznati da nisam mogao zaboraviti cjelov s mekih

 

mlañanih usana. I sada mislim o tome - reče Meško ne bi li je

 

iskušao.

 

- Zaista? - nasmije se Ružica. - A što o tome kaže barunica?

 

- Ona ne zna za to.

 

- Tako? Vi imate pred njom tajni? To je zaista lijepa ljubav!

 

Ja sam svome zaručniku iskreno priznala da volim drugoga.

 

- Ali ja onu damu koja me posjetila noću ne ljubim. Ne bih

 

mogao voljeti ženu koja mi se nudi na takav način.

 

Ružica odmjeri Meška i odvrati:

 

- Vi ljubite samo žene koje se nude i drugima.

 

Mešku navre krv u lice, čelo mu se zamrači, oči planu.

 

~ 264 ~

 

- Gospoñice, vi ste se nabacili sumnjama na gospoñu koju ja

 

osobito štujem. Ili ih opozovite ili dokažite, jer ću vas inače

 

nazvati klevetnicom.

 

- Samo ne tako strogo, gospodine Meško! Opozvati neću, a

 

dokazati to danas ne mogu. Pričekajte malo, strpite se! Moram

 

prikupiti dokaze. Budete li strpljivi, sabrat ću ih i jednoga ću

 

vas dana obradovati, kada to već od mene zahtijevate.

 

- Baroneso, čekat ću! No unaprijed vam kažem da ćete vrlo

 

zlo proći, jer mi te dokaze ne možete pružiti, a u tome bih

 

slučaju morao držati da ste pošli tragom vaše majke koja se

 

dosada nabacila klevetom na svaku ženu.

 

- To što ste sada rekli dolikovalo bi ustima kakve stare babe,

 

ali ne Jurici Mešku.

 

- To ćemo vidjeti kada donesete dokaze.

 

- Jedno od nas mora biti u pravu. Vidjet ćemo tko je, vi ili ja.

 

- Ljubim vam ruke i do viñenja - reče Meško, nakloni se i

 

izañe iz sobe.

 

Ružica se zagleda u tmurni jesenski dan. Tada se odjednom

 

sruši na divan i stade gorko i bolno jecati.

 

U PANDŽAMA NEPRIJATELJA

 

Barunica je bila vrlo dobre volje. Od časa kada je saznala da

 

je Stanko umro bila je sasvim promijenjena. Dan nakon

 

razgovora s Meškom pozvala je k sebi gradskoga suca i

 

priopćila mu da je nesretni Stanko mrtav. Zatim je dodala:

 

- Mislim, carissime, da bi najbolje bilo da sada odete u

 

Zagreb.

 

- Više me ne trebate i tjerate me od sebe?

 

- Naprotiv, željela bih da ostanete, ali vi imate posla u

 

Zagrebu, a i ja ću se uskoro vratiti. Bilo bi dobro da odete, jer

 

zlo po mene kad bismo istodobno pošli. Meni je do moga glasa,

 

a sada nemam nećaka.

 

Sudac je zaista otišao, ponijevši sa sobom nade što mu ih je

 

dala na put barunica.

 

Toga poslijepodneva doñe grof Patačić u Meškovu sobu i

 

upita ga:

 

- Jesi li razgovarao s barunicom o meni?

 

- Jesam, ali ona se neće udati; dakle se neće udati ni za

 

tebe.

 

- Tim bolje, jer sam i ja odustao od namjere da je uzmem.

 

- Tako? Zašto?

 

- Jednostavno zato što mi se više ne sviña.

 

- Oho! Još je uvijek jednako lijepa!

 

~ 265 ~

 

- Jest, no unatoč tome nisam više oduševljen. Opametio sam

 

se.

 

- Kako to misliš »opametio«?

 

- Tako, ne ljubim je više, pa sam napustio borbu da je

 

osvojim.

 

- To ipak mora imati neki dublji uzrok.

 

- Naravno, moja je ljubav ishlapila.

 

- Ti si, doduše, lakouman, ali ta je promjena odviše nagla.

 

- Čovjek se često promijeni za jednu noć.

 

Patačićeva je odluka Meška uzrujala. Zašto on najednom

 

neće barunicu, a bio je u nju tako zaljubljen? Kako se mogao

 

tako brzo predomisliti? Nešto se ipak moralo dogoditi kad je

 

Patačić prema barunici najednom postao hladan. Zašto šuti?

 

Nekoć mu je pričao najintimnije stvari, a sada odjednom ni

 

riječi. Meško je bio uvjeren da se nešto dogaña što on ne zna i

 

ne može dokučiti. Zar je zaista tako slijep da ništa ne vidi? Dok

 

je Meško bio zaokupljen mislima uñe u sobu kaštelan i reče mu

 

da je grof Drašković za sutra dogovorio veliki lov na lisice, pa

 

moli goste da budu spremni.

 

Meško ode da naredi svome sluzi da mu pripremi lovačko

 

odijelo i oružje. Na hodniku je vidio Ružicu u živahnom

 

razgovoru s grofom Patačićem. Pomislio je: »Da nije Ružica

 

štogod pričala Patačiću o barunici i zato je prema njoj hladan?

 

To bi mi bilo draže nego da je opazio nešto što bi ga moglo

 

odbiti. Zar da Ružica bude u pravu? Katarina ga vara?« Meško

 

je razmišljao o poznanstvu s njom i sve se više uvjeravao da

 

ga ona zaista vara.

 

»Da je bar Stanko sada živ!« uzdahne Meško. »Njemu bih se

 

mogao potužiti, on bi me umirio.« Od onoga dana kada mu je

 

Ciganka rekla da ga njegova draga vara, živio je Meško u

 

nemiru. Često bi skočio iz kreveta i hodao po sobi ili bi izašao

 

na hodnik. Tada bi razmišljao o Stanku, o njegovoj tragičnoj

 

smrti i tužio bi za njim dolazeći do uvjerenja da je on zaista bio

 

njegov jedini i najbolji prijatelj. Razmišljao je i o ljudima koji

 

ga okružuju. Sjetio se svoga sukoba s njom, pa bi uzdahnuo:

 

»Jest, jest, Katarina me ipak vara! Eto, ova šesnaesto-godišnja djevojka tako je nestalna u ljubavi i drska u

 

ponašanju. Žao mi je što je Ružica moja tajanstvena

 

neznanka. Volio bih da je to neka druga dama, bilo koja, samo

 

ne ona. Kako ima meka usta, kako su tvrde i osorne riječi što

 

iz njih izlaze. Kad Ružica može mijenjati svoje ljubavi, kako da

 

to ne čini Katarina?« Meško se sjeti da Katarina nije htjela

 

postati njegovom ljubavnicom, dapače, uvrijedila se kad je htio

 

~ 266 ~

 

da s njome doñe u ljubavne veze. Tada nije mislio na ženidbu,

 

tek kada ga je odbila počeo ju je poštivati i voljeti.

 

U takvim mislima provodio je Meško cijele noći. Danas, kada

 

mu je Patačić rekao da se odriče Katarine, bio je dvostruko

 

uznemiren i nesretan. Zora ga je zatekla budnoga. Odmah je

 

pošao grofu ðuri da ga pita kako mu je. Ottenfels se tjelesno

 

oporavio, ali je duševno bio slomljen i teško bolestan. Meško

 

ga je nastojao tješiti varajući ga da je Ružica žalosna i da je

 

očito zbog njega takva, no ðuro je samo žalosno odmahivao

 

rukom. Osjećao je da Meško ne govori istinu.

 

Dok su tako razgovarali poče padati prvi snijeg. Meško je

 

promatrao kroz prozor kako se daleki brežuljci zaodijevaju

 

snježnim ruhom i sjetio se kako je prošle godine u to doba još

 

bio sretan i veseo, kako se opijao i radovao životu.

 

- Da je Stanko sada ovdje, bio bih vrlo sretan. Ovako se

 

osjećam ostavljenim.

 

- Taj je dečko imao na tebe nečuveni upliv - odvrati ðuro.

 

- To je bilo samo meni u prilog. On je imao posebnu moć da

 

čovjeka osvoji. Vjeruj mi da je sve ono što se o njemu priča

 

veliki nesporazum.

 

Oko osam sati prestao je padati snijeg i lovačka družina

 

okupila se pred dvorcem. Došlo je i četrdeset goniča. Šubare

 

im padale do očiju i preko ušiju tako da su sakrivale gotovo

 

pola lica. Iz krzna su im virile samo oči i zimom ofureni nosovi.

 

Gospoda su jašila na konjima. Oko njih su se vrzmali lovački

 

psi.

 

Žene su se opraštale s lovcima šaljivim dosjetkama. Konji

 

zaržu, ostruge ih podbodu i jahači odjure nizbrdo. Uskoro su

 

nestali u šumi.

 

Kada su zašli duboko u Maceljsku goru siñoše lovci s konja i

 

ostave ih slugama. Goniči se raziñoše šumom, spletoše lanac i

 

opkoliše zakloništa zvjeradi. Lovci zauzeše svoja mjesta.

 

Gorom je odzvanjala hajka goniča, pucnjava i lovačke trube.

 

Meško je čekao svoj plijen, kada u blizini odjednom prasnu

 

dva hica i zakuka ljudski glas. Okrenuo se, ali nije vidio ništa.

 

Kuknjava nije prestajala i on poñe u pravcu odakle je dopirala.

 

Tada je začuo psovke, viku i svañu. Zaokrenuo je za jedan

 

humak i opazio na zemlji ustrijeljenu junicu. Kraj nje se seljak

 

uhvatio ukoštac sa šumarom grofa Draškovića.

 

- Što se dogodilo? - upita Meško šumara.

 

- Eto, kmet nam je zatjerao junicu u šumu i jedan ju je lovac

 

ustrijelio. Sad kuka. Zatvorit ću ga!

 

- Nije tako, gospodine - reče seljak.

 

~ 267 ~

 

- Junica je bila u polju. Goniči su je u šali zatjerali u šumu i

 

tada je ustrijeljena. To mi je jedino blašče u kući, sve sam

 

drugo morao prodati da grofu platim desetinu. Sada mi, eto,

 

oteše i to! Grofovi goniči za svoju zabavu tjeraju pred puške

 

moje živinče! Ta junica bila mi je jedina pomoć, što ću sada?

 

- Nosi se odavde! - vikne šumar. - Gospodina grofa ne

 

zanima tvoja junica. Hajde, tornjaj se!

 

- Čekajte - zaustavi Meško šumara - to se ne može samo

 

tako obaviti. Kmet možda ipak nije kriv.

 

- Znam ih ja, gospodine grofe!

 

- Koga vi znate? - vikne kmet bijesno. - Vi znate samo za

 

sebe i svoju masnu bradu!

 

Šumar zamahne batinom, ali ga Meško spriječi.

 

- Ostavite to meni, ja ću s njime sve urediti.

 

Meško posegne u džep, izvadi cekin i dade ga seljaku.

 

- Evo ti, i kupi drugu junicu, još veću od ove, a ovu uzmi na

 

leña i odnesi je kući.

 

Kmet razjapi usta i zagleda se u Meška kao da ga je ostavila

 

pamet.

 

- Uzmi! - ponuka Meško seljaka.

 

- Ako se gospodin ne šali?

 

- Nije to šala, kada si ovako stradao. Eto, uzmi pa nosi svoju

 

junicu i požuri iz šume da ne zalutaš u lovište.

 

Kmet uze novce i skine šešir.

 

- Vaša milosti, nemam se čime zahvaliti, vi ste mi učinili

 

veliko dobro.

 

Seljak naprti ustrijeljenu junicu na leña i ode. Šumar je

 

ljutito pogledavao za Meškom dok se on vraćao na svoje

 

prijašnje mjesto.

 

Lov je trajao do poslijepodne, kada se lovačka družina

 

sastala na ručak. Bilo je veselo i zabavno. Nitko nije štedio

 

kapljicu koja je dobro grijala i razveseljavala. Meško umakne iz

 

društva. Želio je biti sam pa se uspeo na strmi brijeg. Po

 

mahovini se prosuo tanki snijeg. On poñe po vrhu. U snijegu

 

su ga iznenadili tragovi ljudskih koraka. Na tome se brijegu

 

nije lovilo, a ipak je maločas tuda netko morao proći. Meško

 

se, meñutim, nije mnogo brinuo za to, već se zagleda na

 

zapad. Bio se sasvim izgubio u svojim mislima.

 

Iza njegovih leña šuljala su se dva goniča koračajući tiho kao

 

da hodaju po perju. Često su zastajali i ogledali se na sve

 

strane, zatim bi opet pogled okrenuli prema Mešku. On je sjeo

 

na panj, pušku spustio na zemlju i naslonio se na nju.

 

Goniči namignuše jedan drugome i uzveraše se uzbrdo kao

 

vjeverice. Meško se bijaše udobno naslonio na pušku i zaronio

 

~ 268 ~

 

u misli. Iza njegovih leña približavali su se goniči. Ispod

 

krznenih šubara virile su lopovske oči. Bili su se već približili na

 

dva metra. Tada prikupe snagu i skoče. Jedan uhvati Meška, a

 

drugi mu preko glave nabaci vreću. To ga iznenadi, ali se

 

odmah domislio da se radi o napadu i pokušao se svom

 

snagom braniti. Kako mu je lice bilo pokriveno vrećom, obrana

 

je bila teška. Unatoč svemu, uspijevao je odbijati napadače.

 

Borba je trajala dugo i goniči su već bili malaksali. Meško je

 

udarao oko sebe kao mahnit, a zatim je prikupio svu snagu i

 

zamahnuo tako da su oba napadača zateturala i odletjela

 

nizbrdo kao tanad. Meško je brzo skinuo s glave vreću, ali se u

 

taj čas iza grma pojave dvije glave. Pred njim su stajala dva

 

neznanca sa šubarama na glavi i krinkama na licu. Meško

 

posegne za puškom što mu je ležala kraj nogu, ali su obojica

 

već podigla pištolje. Došli su i goniči i uzeli mu pušku.

 

- Slijedi nas! - zapovijedi visoki zakrabuljeni čovjek.

 

Meško strelovitom brzinom dohvati lovački rog i zatrubi dva-tri puta na pogibelj. Nadao se da će ga lovci čuti. Goniči mu

 

izbiju rog, vežu mu ruke, a onaj visoki zakrabuljeni čovjek

 

zapovijedi ponovno:

 

- Slijedi nas! Ako ne poslušaš, ustrijelit ćemo te odmah.

 

- Možete me ustrijeliti, jer sam u vašoj vlasti. Naravno, protiv

 

četvorice se ne mogu boriti, ali recite mi makar što hoćete od

 

mene? Novac? Eto vam, uzmite sve!

 

- Hvala vaša milosti, nismo željni vaših novaca.

 

- Što hoćete drugo? Govorite brzo, moram kući!

 

- Zašto se vaša milost tako žuri? - reče visoki čovjek

 

ironično.

 

- Mi ćemo vam dati prenoćište. Izvolite samo s nama!

 

- Što hoćete od mene? - zagrmi Meško prijeteći.

 

- Vi ste vrlo odvažni - opet će visoki neznanac.

 

- No kada već želite znati, nećemo ništa drugo nego vašu

 

glavu!

 

- Moju glavu? Zašto? Čemu?

 

- Jer nam je ona vrlo potrebna! Mi smo praznovjerni i držimo

 

da će nam vaša glava donijeti sreću. Zato se sada morate

 

potruditi da poñete s nama.

 

- Kamo? Zašto? Zar me ne možete ubiti i ovdje?

 

- To vam unaprijed neću kazati. Iznenadit ćemo vas! »Nema,

 

dakle, druge nego da se predam sudbini i da vidim imam li

 

sreće ili su mi dani odbrojeni«, pomisli Meško i poñe. Jedan je

 

gonič išao pred njim, trojica iza njega. Dok je mirno koračao

 

razmišljao je što da radi. Ako pokuša pobjeći, banditi će ga

 

ustrijeliti. Oružje su mu oteli. Može li se uopće spasiti?

 

~ 269 ~

 

Ispočetka se Meško nadao da će doći lovci, ali oni očito nisu

 

čuli glas trube ili nisu razabrali odakle dopire.

 

Zalazili su sve dublje u šumu. Noć se spuštala i meñu

 

drvećem se već gotovo nije vidio put. Meško je bio načisto s

 

time da ga može spasiti jedino čudo.

 

- Desno! - zapovijedi jedan napadač.

 

Krenuše desno. Više nije bilo puta. Gusto šikarje dopiralo je

 

gotovo do ramena.

 

- Stani! - zapovijedi opet razbojnik.

 

Stali su pred strmim brdom obraslim gustim grmljem. Jedan

 

gonič poñe naprijed. Meško je morao za njim. Kada su se

 

uspeli na brdo, gonič se sagne i nešto promrmlja. Iz nekoga

 

otvora pomoli se glava bradatog čovjeka s krinkom na očima.

 

- Otvori! - reče gonič.

 

Iznenañeni Meško našao se pred velikim otvorom u zemlji.

 

Nakon kratkog silaska bio je u velikoj spilji obloženoj daskama

 

i gunjevima. Na zemlji kraj ognjišta ležalo je posude, puške,

 

pištolji i bodeži. Jedan je razbojnik sjedio leñima okrenut

 

prema njemu i derao kožu s maloga srndaća. Pripremao je

 

večeru. Goniči su se izgubili kroz otvor koji je služio kao vrata

 

druge prostorije. Kroz taj otvor otiñe i visoki zakrabuljeni

 

čovjek. Ostali vezaše Mešku ruke i noge i rekoše mu da

 

sjedne.

 

Zarobljeniku je bilo jasno da je u brlogu razbojničke družine.

 

Nastojao je da prikupi svu snagu. Ako već mora umrijeti, i ako

 

mu nema pomoći, treba da bude miran i odvažan. Zagledao se

 

u ognjište i čekao što će se dogoditi. Vatra je plamsala a dim

 

je izlazio kroz rupu što bijaše izdubljena u stijeni.

 

Odjednom se spiljom pronese strašan krik i očajno hroptanje.

 

Razbojnik kraj ognjišta nije se ni ogledao, kao da se ništa nije

 

dogodilo. Mešku jače zakuca srce. Činilo mu se kao da u

 

drugoj prostoriji kolju čovjeka.

 

Tada se na otvoru pojavi neko lice i reče:

 

- Doñi brzo, donesi bodež! Razbojnik što je sjedio kod

 

ognjišta ustane i okrene lice. Meško se zaprepasti. Bila je to

 

žena odjevena u muško odijelo.

 

Žena zaustavi pogled na Mešku koji se pitao: »Žena u tome

 

društvu? I još tako lijepa i mlada, zar u njoj nema osjećaja

 

užasa i straha?« Ona se osmjehnula i šapnula:

 

- Vas je prava šteta! Lijep ste i krepak muž, vas je zaista

 

šteta! Žena je nestala u drugoj prostoriji. Meško ostade sam.

 

Sa svih strana okruživale su ga kamene stijene, a ulaz u spilju

 

bio je brižno zatvoren.

 

~ 270 ~

 

Nemoćni zarobljenik osjeti odjednom hladan mlaz vjetra i

 

šuštanje smrznutih snježnih pahuljica. U dnu spilje opazio je

 

malen otvor koji je očito bio napravljen da bi kroza nj dolazio

 

svjež zrak.

 

Iz prostorije u koju je otišla ona žena čulo se kako netko

 

stenje i govori molećivim glasom:

 

- Pustite me, dat ću vam svo blago što ga imam, samo mi

 

poklonite život!

 

- Što će tebi, mrcino, život! Blago smo ti uzeli, zar ćeš sada

 

krepavati od gladi? Bolje je za tebe da pogineš! - govorio je

 

neki muškarac.

 

Uskoro k Mešku doñu dva goniča i nekoliko zakrabuljenih

 

razbojnika.

 

- Kako se vaša milost osjeća kod nas? - upita visoki razbojnik

 

koji ga je dopratio.

 

- Nimalo ugodno!

 

- Bit će vam još neugodnije, moj prijatelju - odvrati

 

razbojnik.

 

- I meni je bilo neugodno kada ste me preporučili za vješala.

 

- Tko ste vi?

 

- Pogodite, dragi Meško!

 

- Ne mogu se dosjetiti, ali glas mi je poznat.

 

- Vjerujem da ste ga već mnogo puta čuli, osobito kada su

 

me ono u tamnici mučili zbog vaše drage tetke Lidije.

 

Te riječi nemilo iznenade Meška i on upre pogled u

 

razbojnika.

 

- Recite, vidim da pogañate!

 

- Klemenčić?

 

- Jest, gospodine! Nekoć sam i ja ovako sjedio u zatvoru

 

vezanih ruku i nogu, a vi ste ponosno stajali kraj mene i krojili

 

mi pravdu. Sada se sudbina okrenula! Vi sjedite ovdje vezani i

 

utamničeni, a ja vama krojim pravdu. Zar ne da je sreća

 

prevrtljiva?

 

- Priznajem da vam je sreća poslužila, no još nije rečena

 

posljednja!

 

- U tome imate pravo! Ovaj čas mogu dati mig svojim

 

ljudima pa će vas odmah lišiti ovoga neugodnog položaja. No,

 

prije svega moramo naći nekoga tko će vas odvesti u Zagreb

 

pod Krvavi most.

 

Meško problijedi, ali ne reče ni riječi.

 

- Imate groznicu, lijepi mladiću, je li? Ništa zato! I mene je

 

tresla groznica kada ste me onako nemilostivo sudili, kada ste

 

tražili vlasnika onoga bodeža što sam ga izgubio u vašoj kući

 

za vrijeme posjeta vašoj dragoj tetkici.

 

~ 271 ~

 

- Zašto ste priznali da je bodež vaš? Ponudio sam vam

 

slobodu, a vi ste je odbijali.

 

- To je razumljivo. Da sam primio ponudu da bježim, bio bih

 

priznao da ubijam jednog za drugim devetoricu koja su me

 

prognala iz društva velikaša u kojemu sam prije bio kao kod

 

kuće. Da sam htio bježati priznao bih da sam zavodnik vaše

 

tetke Lidije, a vi biste me ipak prevarili i predali sudu. Tada još

 

nisam znao kako je Lidija priznala da je čovjek koje ga je

 

vidjela one noći kraj svoga kreveta njezin ljubavnik. No ona je

 

svoju izdaju krvavo okajala!

 

- Ubili ste je?

 

- Što drugo učiniti? No budući da ćete i vi uskoro k njoj,

 

rekao sam vam tko sam i zašto se morate pripremiti za smrt.

 

- Zar je moguće da ste toliki krvolok?

 

- Vi ste me učinili takvim, dragi Meško!

 

- Recite mi, vi ste se jedne noći penjali na balkon barunice

 

Lehotske i ondje me ranili?

 

- Htio sam da vas moj prijatelj ustrijeli, ali je zamalo sam

 

stradao. Mi smo čekali u šikarju i odnijeli smo ga ranjenoga

 

kući.

 

- Ali tada vas još nisam progonio! Zašto ste me htjeli ubiti?

 

- Jer ste i vi jedan od devetorice što moraju umrijeti. No,

 

sada idemo. Valja nam još poći u lov na jednoga vašega

 

druga. Dovest ću ga ovamo da vam bude ugodnije umirati. Do

 

viñenja!

 

Razbojnici odoše.

 

Uskoro se vrati žena u muškom odijelu i sjedne kraj ognjišta.

 

Meško ju je promatrao, a ona mu je uzvraćala poglede.

 

Odjednom mu priñe i reče:

 

- Kad ubiju kakvu staru bogatu mrcinu nije mi žao, ali vas je

 

šteta!

 

- Zašto bi mene bilo šteta?

 

- Jer ste lijepi i pristali!

 

- Što će sa mnom biti da me žalite?

 

- Uzet će vam novac, odvesti vas onamo u jednu rupu i

 

zaklati kao pile.

 

- Ali ja nemam uza se novaca.

 

- Ništa zato! Tko jednom doñe u ovu spilju, ne izañe živ.

 

- A vi? Vi se ne bojite tih ljudi?

 

- Zašto? Ja nemam ništa! Oni su mi, dapače, vrlo dobri.

 

- Zar nema nikoga više ovdje?

 

- Ima. Tamo u spilji leži neki marvinski trgovac. Njega čeka

 

nož kao i vas. U našoj dvorani spava Toni, Klemenčićev

 

prijatelj.

 

~ 272 ~

 

- Kada će se vratiti ostali?

 

- Za jedan sat. Pokušat će uhvatiti još jednoga od vaših

 

drugova lovaca.

 

Meško ušuti i razmisli, zatim namigne svojoj novoj znanici da

 

doñe bliže.

 

- Da li biste htjeli imati novaca?

 

- Kako ne bih? Oni mi uvijek obećavaju da će mi kupiti kuću i

 

svilene haljine.

 

- Zašto se odijevate kao muškarac?

 

- Zato što često moramo seliti iz jedne spilje u drugu. Mi,

 

naime, imamo još dva stana, a u suknjama ne mogu s

 

družinom trčati po planini.

 

- Vi biste željeli imati kuću i svilene haljine? Dao bih vam i

 

dvije kuće kada biste mi učinili jednu uslugu.

 

- Kakvu, golube moj? - upita ona i sagne se k Mešku.

 

- Da mi skinete lance!

 

- E, iz te pogodbe neće biti ništa! Da to učinim oni bi me ubili

 

i vaše kuće moje oči ne bi nikada vidjele.

 

- Nije vam žao što će me ubiti?

 

- Rekla sam vam već da jest. Vi ste mladi i snažni, a odavno

 

želim da budem ljubavnica takvoga čovjeka.

 

- Uzmite me!

 

- Eh, kad bi se to dalo! Da vas pustim na slobodu mogao bi

 

se probuditi i onaj tamo, a tada smo oboje izgubljeni.

 

- Vi me ne morate pustiti na slobodu. Mogli biste mi makar

 

produljiti život, bar za nekoliko dana. Klemenčić vas sigurno

 

miluje?

 

- On je lud za mnom! Mogla bih postići da vas ne ubiju

 

odmah.

 

- Evo, potražite u mome džepu cekine. Uzmite ih!

 

Žena klekne kraj Meška, posegne u džep i uzme malu crvenu

 

vezenu novčarku.

 

- Kako su krasni, žuti!

 

- Imam ih mnogo, no što će mi sada? Htio bih bar još dva -

 

tri dana gledati u vaše lijepe oči, a onda me neka ubiju i uzmu

 

sve što nañu.

 

Ženi se raširiše zjenice.

 

- Baš si onakav kakvoga odavno čekam! Klemenčić je mrtvo

 

puhalo. Ljubi samo kada se opije.

 

- Kako ti je ime?

 

- Zovu me Elvira.

 

- Hoćeš li mi produljiti život? Dat ću ti oporuku kojom ti

 

ostavljam jednu svoju kuću.

 

~ 273 ~

 

Elvira se baci Mešku oko vrata, stade ga grliti i ljubiti kao

 

pomamna.

 

- Dakle, hoćeš li? Reci Klemenčiću: »Nemoj ga još ubiti, neka

 

se muči, neka pati za zlo što ti ga je učinio. On bi rado da ga

 

što prije ubiješ samo da ne čeka ovako svoju smrt, a ti učini

 

obratno, neka strepi što dulje!«

 

- Razumijem! Ne boj se, uspjet ću! Oglasi se razbojnik iz

 

spilje.

 

- Toni je ustao - reče Elvira i skoči na noge.

 

Meško je pratio svaki njezin pokret. Uskoro je začuo i glas

 

izvan spilje:

 

- Smrt devetorici!

 

Meško upre pogled u ulaz. Pojavio se bradati razbojnik,

 

odvalio s ulaza kamen i razbojnici uñoše.

 

Meško je shvatio što znači: »Smrt devetorici!« Bijaše to

 

lozinka.

 

Razbojnici nestadoše u dubini spilje, a Elvira prišapne Mešku:

 

- Pretvaraj se kao da nisi sa mnom progovorio ni jednu riječ!

 

Elvira je nosila razbojnicima u limenim zdjelama jelo, a u

 

bocama pjenušac i druga prvorazredna vina. Meško je čuo

 

kako se smiju, pjevaju, i kako drže zdravice. Čuo je i riječi:

 

- Hajde da ga zakoljemo!

 

- Pusti ga dragi, neka proboravi ovdje bar jedno veče -

 

govorio je ženski glas.

 

- Zašto? Što hoćeš s njim?

 

- Hoću potpunu osvetu! Ako ti je učinio mnogo zla, a ti ga

 

kazni dvostruko! Ako ga ubiješ odmah, neće se dugo mučiti.

 

Ako ga ovako vezanog ostaviš nekoliko dana, drhtat će pred

 

tobom i mučiti se kao što je tebe mučio.

 

- Bravo! Elvira je pametna djevojka, ona se umije osvećivati.

 

Pola sata kasnije uñe u prednju spilju Elvira. Raspletena joj

 

je kosa lepršala po ramenima, oči su joj sijevale. Osjećao se

 

zadah vina. Sagnuvši se Mešku šapne:

 

- Kada svi pijani zaspu, doći ću k tebi!

 

Elvira se uspravi i stade se smijati kao da je luda, da bi zatim

 

ponovno otrčala k razbojnicima.

 

- Onaj lopov moli me da te nagovorim neka ga ubiješ od

 

mah! Ha-ha-ha! Nije li glupan? Ne može slušati kako mu

 

kucaju posljednji sati života: Ha-ha-ha! - smijala se Elvira.

 

- Reci mu da će još malo pričekati! Poslat ću mu koštunjavu

 

gospoñu smrt da mu se baci oko vrata kad budem htio. Hajde,

 

zakoljite našega trgovca, neka čuje malo te muzike.

 

- Ha-ha-ha! - smijali su se razbojnici.

 

Meško je čuo jezovite riječi i ukočio se.

 

~ 274 ~

 

Oglasio se strašan krik. Zatim je netko zahroptao. Čula se i

 

pijana latinska pjesma osmrtnica i neobuzdan smijeh žene.

 

Meško je nervozno promatrao lance na svojim rukama i one

 

na ulazu u spilju. Htio je da ih prekine, da odgurne kamen i

 

pobjegne iz pakla u tamnu noć.

 

Obazre se da li ga tko vidi i pokuša izvući ruke. Lanci ga

 

sapeše kao kliješta. Na ognjištu je plamsala vatra.

 

Osvjetljavala je cijeli prostor i grijala sve kutove spilje. Samo

 

sa stropa, kroz mali otvor, dolazila je hladna struja zraka.

 

Meško zatomi svoje osjećaje da bi prisluškivao razbojnike.

 

Spilja u kojoj se društvo zabavljalo bila je odijeljena od prve

 

prostorije debelim kamenim zidom, pa su glasovi dopirali do

 

Meška kao da dolaze iz daljine. Razabirao je samo ono što su

 

govorili glasno.

 

Bilo je očito da društvo još dugo ne kani poći na spavanje.

 

Vino se pilo, boce su se razbijale o kamene zidove, a pijani

 

smijeh i zdravice orile su se podzemljem.

 

Odjednom Meško začuje da se glasovi približuju. Ako se

 

razbojnici ipak u pijanstvu odluče da ga odmah ubiju? Sasvim

 

blizu čulo se:

 

- Što bi bilo da onoga tamo našega Meška malo poškakljamo

 

oko vrata?

 

- Pamet u glavu! Mi smo sad slabi, a on je jak - reče drugi

 

razbojnik. - Zamalo nas je obojicu u lovu smlavio!

 

- Da nismo došli u pravi čas, ptičica bi nam opet bila izmakla,

 

a već ga gotovo pola godine nastojim dobiti u šake.

 

- Ja sam se vraški bojao da će me šumar prepoznati!

 

- Obukli smo se sasvim kao grofovi goniči i nitko nas nije

 

mogao prepoznati.

 

- Kakva šteta što nismo mogli ugrabiti i staroga Draškovića.

 

- Kada ćemo urediti Meška?

 

- Sutra. Danas ne bismo mogli ceremoniju obaviti dovoljno

 

svečano, a Meško to ne zaslužuje.

 

- Moraš ga dobro vezati, brate Toni, jer on je čovjek

 

čudnovate snage. Mogao bi nas rastrgati.

 

- Kapuce na glavu! Zašto da lopov vidi vaša lica.

 

U prostoriju u kojoj je bio Meško uñoše dvojica s kapucama

 

na glavi, uhvate Meška za ruke, vežu ih s nogama i okuju

 

gvožñem. Kada su to obavili zažele mu laku noć i odoše

 

nastaviti orgije. Meško je znao da mu je život produljen do

 

sutradan. To ga ispuni nadom da bi se ipak moglo dogoditi

 

kakvo čudo koje bi ga spasilo.

 

Dok je slušao pijanu pjesmu raskalašene žene pretresao je

 

sve mogućnosti spasa i uvidio da bi mu jedino mogla pomoći

 

~ 275 ~

 

Elvira. Na to je pomislio još onoga trenutka kada je primijetio

 

da ga Elvira koketno pogledava i kada mu je rekla: »Vas je

 

šteta, jer ste pristali i snažni!« Odlučio je da se uhvati za tu

 

slamku. Bio je spreman da učini sve što god mu se bude činilo

 

pogodnim da tu ženu uhvati u svoju mrežu.

 

Dok je stvarao planove pijani glasovi u spilji bivali su sve tiši i

 

na kraju su sasvim umukli. Vatra se na ognjištu ugasila, samo

 

je ispod gustoga pepela tinjala žeravica. Spiljom zavlada mrak.

 

Podzemljem se počelo razlijegati hrapavo hrkanje, kao da

 

spava zvjerad. Meško je čekao Elviru. Nije se prevario u nadi.

 

Elvira se došuljala tiho kao sablast, spustila se na zemlju i

 

prošaptala:

 

- Svi spavaju kao zaklani!

 

- Odviše ste pili! - reče Meško.

 

- To ništa ne znači! Jesi li čuo, dragane moj, kako sam te

 

lukavo spasila

 

- Vi ste izvanredna djevojka, ali što to vrijedi kad ću već

 

sutra dobiti nož u vrat!

 

- Tko zna, možda mi ponovno uspije da vam produljim život.

 

- Ako se oni probude i čuju vas?

 

- Ne boj se! Spavaju i spavat će do slijedeće noći.

 

- Vi se često ovako gostite?

 

- Svako veče! No danas je bila osobita proslava. Slavili smo

 

tvoju propast. Kada te odvedu u onaj hodnik, izgubljen si!

 

Tamo je stratište.

 

- To nije osobito ugodno! A zašto su ubili onoga trgovca?

 

- Zato što su mu oduzeli novac. Došao je da u Zagorju

 

kupuje stoku. Donio je sa sobom deset tisuća forinti.

 

- To se često dogaña?

 

- Naravno! Kako bismo inače mogli ovako lijepo živjeti?

 

Klemenčić je osuñen na smrt, oteli su mu imanje i plemstvo, a

 

on kaže da si za sve ti kriv. To mi je vrlo žao. Kada sam te

 

ugledala odmah sam pomislila kako bi bilo lijepo da stupiš u

 

našu družbu i da ostaneš s nama. No oni te ne bi htjeli!

 

- A kako ste vi došli ovamo?

 

- Kako? Jednostavno! Bila sam gospodarica u jednom dvoru

 

kada su došli razbojnici. U dvoru je bilo samo nekoliko slugu.

 

Gospoda su bila u Beču. Mene su razbojnici našli u košulji i

 

jedan me htjede ubiti. Klemenčić ga je odgurnuo i rekao:

 

- Zar si lud i ne vidiš kako je to krasna djevojka! Pitao me da

 

li bih htjela poći s njim i obećao mi da ću živjeti kao grofica.

 

Pošla sam, i posve mi je dobro.

 

- A ne biste li htjeli živjeti kao grofica na svome imanju?

 

- Tko bi mi ga dao?

 

~ 276 ~

 

- Ja, draga moja, kad biste me poslušali!

 

- Što?

 

- Bježimo zajedno!

 

- To je ludost! Kako bismo mogli odavde pobjeći?

 

- Vi biste mi odvezali lance, ja bih odvalio kamen s ulaza i bili

 

bismo slobodni.

 

- To biste mogli, ja znam za skroviti put.

 

- Eto, a kamo vodi taj put?

 

- Dolje, klancem. Morali bismo se spustiti u klanac, zatim

 

hodati dolinom dok ne izañemo iz planine.

 

- Ako imate odvažnosti, pokušajmo! Dajem vam poštenu

 

riječ da ću vam darovati jedno imanje u Zagorju. Odvežite mi

 

lance! Elvira je ustala i opipala Meškove okove.

 

- Ne mogu ih odvezati! Okovali su te i samo te oni mogu

 

osloboditi.

 

- Pokušajte, možda se ipak može!

 

- Ne mogu, ne mogu...

 

Elvira se ispružila na zemlji i zaspala. Meško ju je uzalud

 

budio. Kroz mali otvor dopiralo je već svjetlo dana, a u spilji su

 

još uvijek svi spavali dubokim snom.

 

Zarobljenik izgubi nadu. Sati su prolazili, a on je ležao vezan

 

i razmišljao kako će umrijeti. Činilo mu se da je u spilji

 

danima.

 

Elvira se poče buditi. Pogledala je oko sebe i skočila.

 

Protrljala je oči i začudila se:

 

- Što se dogodilo?

 

- Vi ste zaspali, a ja ležim vezan. Niste radili pametno,

 

ljepotice moja!

 

- Opili su me, lopovi! - reče ona. - Što sam vam sve

 

pripovijedala?

 

- Ništa! Zaspali ste. Danas će mene otpremiti na drugi svijet,

 

prije no što sam dobro vidio vaše lijepe oči, prije no što sam

 

vas zagrlio.

 

- Šutite, bit ću danas pametnija!

 

Meško je primijetio da se Elvira sada, kad je pri svijesti,

 

vlada sasvim drukčije. Dapače, više mu ne govori ti i mnogo je

 

hladnija.

 

- Oh, lijepa moja, da mi je samo jedanput zagrliti vaš lijepi

 

vrat!

 

- Sviñam vam se? Vi ste mi nešto jučer obećavali?

 

- Dat ću vam imanje, ako me oslobodite okova.

 

- Kad bih mogla naći ključ, oni ga spremaju pod uzglavlje. Ali

 

čekajte, strpite se trenutak!

 

Elvira se uskoro vratila preodjevena u muško odijelo.

 

~ 277 ~

 

- Još uvijek spavaju. A znate li koje je doba dana? Četiri sata

 

poslije podne! Uskoro će mrak. Spremit ću štogod za jelo.

 

- Nisam okusio ništa od jučer u podne.

 

- Na to nisam mislila. Odmah ću metnuti na ražanj prase.

 

Jučer su ga donijeli iz sela.

 

Elvira se bavila pripremanjem jela kada se pojavio jedan

 

razbojnik.

 

- Danas ćemo imati prekrasnu pečenku!

 

- Što? - reče Elvira.

 

- Evo, ovdje leži - i razbojnik pokaže Meška. On je šutio, ali u

 

srcu ga zazebe.

 

Doñoše i ostali razbojnici. Svi su glave pokrili kapucama.

 

- Hoćete li komovice? - upita visoki razbojnik Meška i okrene

 

se k Elviri.

 

- Donesi mu, djevojko, komovice. Neka se okrijepi za svoje

 

posljednje putovanje.

 

Jedan razbojnik otključa Mešku okove.

 

- Gospodine, rekoh vam jučer da sam vrlo sretan što imam

 

čast da mi budete gost u ovome dvorcu u koji sam dospio

 

vašim svjedočanstvom. Klemenčić ne plaća svake subote!

 

Danas je došao čas koji sam dugo čekao i valja da se

 

obračunamo.

 

- Zašto me mučite tako dugo? - reče Meško i ustade.

 

- I vi ste mene mučili! Milo za drago, šilo za ognjilo! Nije li to

 

pravedno? Devetorica vaših velikaša uništila su moj ugled u

 

društvu i proglasila me lopovom zbog jedne žene. Vi ste me

 

optužili, i da me moji hrabri drugovi nisu spasili iz tamnice

 

hranili biste na vješalima mojim mesom vrane i lešinare.

 

Meško je nekoliko puta pogledao na ulaz u spilju odakle je

 

trebalo da Elvira donese komovicu, ali ona nije dolazila.

 

- Mi vas osuñujemo na smrt kao što je mene osudio vaš otac

 

- nastavi svečano razbojnik.

 

- No da vam pokažem kako sam plemenit, dopuštam vam da

 

sami izaberete način smrti. Hoćete li da vas objesimo,

 

ustrijelimo ili zakoljemo?

 

Jedan je razbojnik pokazao pištolj, drugi uže, treći bodež.

 

Meško ostade miran.

 

- Svejedno mi je, samo to učinite što prije, odmah! Svaki

 

trenutak kojim mi produljujete život za mene je groznija muka

 

nego da me živoga režete.

 

- Aj, kukavice! Zubi ti cvokoću, krv ti se ledi u žilama, noge ti

 

se tresu! Čekaj gospodine, nećemo tako brzo! Valja da gledaš

 

kako ti kopamo jamu i treba da čuješ kako ti brizga krv iz

 

vrata. Svojom ću ti rukom narezati žile.

 

~ 278 ~

 

Elvira uñe i baci se pred razbojnika na koljena. Svi su se

 

zapanjili.

 

»Valjda nije luda da za mene moli milost?« pomisli Meško.

 

»Tada sam izgubljen!«

 

- Gospodaru moj ljubljeni - reče Elvira sklopivši ruke - nikada

 

te ništa nisam molila, uvijek sam te vjerno služila i ljubila sam

 

te kao robinja. Ti si tako dobar prema meni, ti me ljubiš, i

 

nećeš odbiti moju jedinu molbu.

 

- Što želiš? - reče razbojnik osorno kao da sluti kako će Elvira

 

moliti milost za Meška.

 

- Ne ljuti se na mene, ali željela bih učiniti za tebe kakvo

 

veliko djelo, da ti dokažem svoju ljubav. Uslišaj moju molbu!

 

Ovaj čovjek ovdje tvoj je najveći zlotvor. Nitko te tako ne

 

ljubi kao ja, nitko te tako ne mrzi kao on. Dopusti mi da

 

izvršim osudu! Nikada se još ova slaba ruka nije umočila u krv,

 

ali ovaj put osjećam da sam žedna krvi ovoga čovjeka koji te

 

progonio. Dopusti mi da izvršim osudu, da ga pred vama

 

svečano kaznim. Ako mi ne uslišaš tu molbu, ne ljubiš me!

 

Razbojnici su se iznenañeno gledali. Voña ponosno pridigne

 

Elviru i slavodobitno reče:

 

- Ustani, krasna i hrabra moja miljenice! Neka ti bude što si

 

molila!

 

Elvira uhvati razbojnikovu ruku i poljubi je, a onda reče:

 

- Kada pukne boca pjenušca, neka padne njegova glava!

 

Spremit ću večeru kakvu još nisi okusio!

 

- Elvira, neka bude kako hoćeš! Meško, jeste li zadovoljni?

 

- Želite me polako ubijati! To nije čovječno, to je zvjerski!

 

- I vi ste mene polako ubijali kada ste me držali u tamnici.

 

Pričekajte do ponoći, gospodine!

 

Meško nije bio siguran da li je sve ono što je Elvira rekla

 

govorila iskreno, da li ga zaista kani sama ubiti da se ulaska

 

razbojniku ili ga možda ipak kani spasiti da dobije imanje.

 

Razbojnici su otišli iz spilje. Ostao je samo onaj bradati,

 

kojega su zvali Toni. Meško je sjeo na panj i šutio okrenuvši

 

leña razbojniku i Elviri. Sjedio je nepomično, podbočivši glavu

 

rukama. Razbojnici ga nisu vezali, i to mu je budilo nadu. Čim

 

je imao slobodne ruke osjećao se jak.

 

Toni, koji je jedini od razbojnika hodao pred njim bez kapuce, sjedio je neprestano u spilji i Meško nije mogao

 

razgovarati s Elvirom. Zadubljen u misli sjedio je leñima

 

okrenut prema ognjištu na kojemu se pripremala bogata

 

večera. Bio je gladan i jelo je mirisalo njegovu praznom

 

želucu, ali je misao grozničavo tražila mogućnost spasa.

 

~ 279 ~

 

»Sada više nema šale!« reče Meško sam sebi. »Ako se milom

 

ili silom ne istrgnem iz pandža razbojnika, nikada više neću

 

ugledati sunčano svjetlo, svoj dom i nju!«

 

U neprestanom trzanju izmeñu života i smrti sjetio se Meško

 

onih koji sada sjede negdje u lovačkom dvorcu, kartaju,

 

sviraju, vesele se, čavrljaju i udvaraju Katarini. Pri toj pomisli

 

bude mu teško kao da mu se na grudi svalio kamen sa stijene

 

razbojničke spilje.

 

Iz tih misli trgne ga dodir nježne ruke.

 

- Zamišljeni ste i žalosni? - šapne Elvira.

 

- Zar je zaista svemu kraj?

 

- Već biste davno bili mrtvi da ga nisam molila za dozvole da

 

vas ubijem ja, i to istom navečer, za vrijeme gozbe.

 

- Što će biti tada?

 

- Ništa! Oni će se opiti, a ja ću pokušati odgoditi vašu smrt.

 

- Kakve će koristi biti od toga! Bježimo zajedno, poslušajte

 

me, doñite, živjet ćete udobno i veselo! Bježimo!

 

- To je pogibeljno, bojim se!

 

- Kada svi zaspu neće nas čuti, a do jutra prevalit ćemo pola

 

svijeta!

 

Elvira je razmišljala, zatim odvrati:

 

- Još ne znam, promislit ću!

 

- Što razgovaraš s tim čovjekom? - oglasi se iz dubine spilje

 

Toni.

 

- Gladan je i moli me da mu dadem jesti. Što misliš, da li da

 

mu bacim koji komadić kruha za put na drugi svijet? Vrazi će

 

ga razderati u paklu doñe li gladan!

 

- A ti mu podaj kakav komad mesa što je ostao od jučer,

 

neka se još jednom najede.

 

Elvira donese kruha i komad pečene srnetine. Meško je

 

pokušao jesti, ali mu je pred očima lebdjelo stratište i nije

 

mogao utažiti glad.

 

Elvira je pripremala večeru, kuhala, pekla i mijesila kao da je

 

kod kuće, u svojoj kuhinji. Kada je sve bilo spremno razbojnici

 

su se vratili. Elvira je odnosila jelo u drugu spilju, u kojoj su

 

blagovali i spavali. Na ulazu se pojavio razbojnik zakrabuljenog

 

lica i u modrome plaštu. Meško problijedi. Osjećao je da je to

 

voña bande. Došljak, meñutim, samo pogleda zarobljenika, ne

 

reče ni riječi i ode. Zašto? Na to pitanje Meško nije imao

 

vremena odgovarati, jer je u spilji zasvirala glazba. Počela je

 

luda gozba.

 

»Možda će zaboraviti na mene«, pomisli Meško, ohrabri se i

 

nečujno proñe kraj otvora u lijevi dio spilje, koji su razbojnici u

 

razgovoru nazivali stratištem. U tom strašnom prostoru opazio

 

~ 280 ~

 

je na zemlji malu burad. Pregledao je te posude i ustanovio da

 

je u njima barut. Strelovitom brzinom podigne jedno burence i

 

odnese ga u prednju spilju.

 

Čula se Elvirina pjesma. Meško ostavi burence kraj panja i

 

sjedne kao i ranije. Pjesma je utihla. Čulo se pijano klicanje

 

razbojnika.

 

- Hajde, djeco, popijmo za sretan put našem Jurici Mešku!

 

- Amo još mesa! - vikao je jedan glas.

 

Nakon tih riječi pojavi se u spilji Elvira. Obrazi su joj gorjeli.

 

Sagnula se k Mešku i šapnula mu:

 

- Učinit ču sve što mogu da danas ne izvrše osudu, ali ne

 

znam hoću li uspjeti.

 

- Ovo je jedini izlaz iz spilje?

 

- Ne, postoji još jedan.

 

- Gdje?

 

- Onuda prolazi uski prolaz do klanca, a tamo je izlaz. Tim

 

putem služili bismo se u slučaju pogibelji.

 

- Pokušat ću! Ako uspijem pobjeći iskupit ću svoju riječ kad

 

doñete k meni na Grič. Sada idite k njima, ali se povucite što

 

dalje od ovoga ognjišta.

 

- Što kanite?

 

- Poslušajte me i otiñite do kraja spilje! Elvira uzme meso što

 

ga je tražio razbojnik i ode.

 

Iz spilje se orila pjesma i smijeh.

 

»Sada ili ću poginuti s njima, ili ću se spasiti!« pomisli Meško

 

i podigne burence s barutom.

 

U taj tren uñe u spilju Toni. Opazivši Meška klikne:

 

- Oho, vi niste vezani!

 

Toni se okrene da upozori ostale. Meško pohiti nekoliko

 

koraka prema otvoru, okrene se prema ognjištu i spretnim

 

zamahom baci bure s barutom u vatru.

 

Spilju potrese prasak kao da se prolomila pećina. Veliki

 

plameni oblak zaslijepi oči, a vrisak žene i muški poklici

 

pomiješali su se s tutnjavom. Plameni oblak pretvorio se u

 

dim. Nastade tama. Žarki pepeo padao je na sve strane.

 

Meško iskoristi zabunu i baci se kroz prokop.

 

Razbojnici su vikali. Kao iz daljine čuo se Elvirin glas:

 

- Gdje ste ljudi? Što se dogodilo? Dim je gušio razbojnike i

 

nisu mogli vidjeti što se zbiva.

 

- Izdani smo! - vikao je jedan.

 

- Bacili su nam barut u spilju!

 

- Došli su spasiti Meška! - vikao je drugi.

 

- Toni! - zvao je netko.

 

Toni se nije oglasio.

 

~ 281 ~

 

- Meško! - vikao je razbojnik, ali se ni on ne javi.

 

- Mrtvi su! - zaključi netko.

 

Trebalo je mnogo vremena dok su se razbojnici uspjeli snaći i

 

pogledati što se dogodilo. Najposlije nečiji glas zapovijedi:

 

- Uspni se gore i pogledaj kroz dimnjak!

 

Jedan se razbojnik popne do stropa.

 

- Vani je sve mirno, ne vidim ni živoga stvora.

 

- Tada to nije učinio neprijatelj!

 

- Eksplodirao je naš vlastiti barut!

 

- To nije moguće!

 

- Gdje je Toni?

 

- Nema ni Meška!

 

- Evo, Toni je mrtav!

 

- Gdje je? Traži Meška!

 

Razbojnici su se razbježali spiljom. Puzali su i tapkali po

 

zemlji i javljali:

 

- Nema ga, nigdje ga nema!

 

Meško je trčao putem koji mu je naznačila Elvira. Trčao je u

 

mraku raširenih ruku. Osjećao je da juri nekim uskim

 

prolazom. Tada mu u lice puhne vjetar. Oko njega nema više

 

zidina. Izašao je iz skloništa! Našao se u mračnoj noći pod

 

oblačnim nebom. Sipio je snijeg. To podigne Meškovu snagu i

 

počeo je trčati onim smjerom kojim će najprije odmaknuti od

 

razbojnika. Iza sebe kao da je čuo pucnjeve. To ga nagna u još

 

brži bijeg.

 

Vjetar je lomio granje. Snijeg je padao. Meško je trčao sve

 

dok se nije našao pred nekim brijegom i ugledao u mraku

 

svjetlo. Uvjeren da je to kmetska kućica pošao je tim pravcem.

 

PUSTINJAK

 

Meško je preskakivao sve zapreke koje su se našle na putu

 

što ga je vodio prema svjetlu i spasu. U ludom trku pričinjalo

 

mu se da je to svjetlo pred njime već veliko i sasvim blizu, da

 

mu titra pred očima. Stade. Zamalo je udario u drveni zid. Bio

 

je pred šumskom kolibom. Kroz prozorčić je svijetlila svijeća.

 

Ne razmišljajući bjegunac udari šakama po drvenim zidovima.

 

Iz kolibe se javi hrapav glas:

 

- Tko je vani?

 

- Putnik koji je zalutao u šumi, molim vas otvorite! Vrata su

 

se otvorila. Meško korakne zadihan i promrznut u kolibu. U

 

polumraku je vidio neku muškaračku pojavu.

 

- Oprostite, ne znam tko ste - ispričavao se Meško - ali vas

 

molim da mi pružite konak. Tko ste vi?

 

~ 282 ~

 

Hrapavi glas je odgovorio:

 

- Momak. Služim pustinjaku. On spava u komorici.

 

- Reci tvome pustinjaku da me na putu stigla nesreća. Kad bi

 

mi bar mogao dati nešto da popijem; mlijeka, bilo što! Kako ti

 

je ime, momče?

 

- Zovem se Matan.

 

- Lijepo te molim, Matane, daj mi nešto! Izmučen i promrzao

 

Meško sjede na slamnjaču što mu je momak pokazao

 

pokretom ruke. Dobio je mlijeka. Ispio ga je pohlepno i

 

zadubio se u misli. »Kako će ga primiti pustinjak? Neće li ga

 

pronaći razbojnici?« Bio je siguran da su ga slijedili.

 

- Čuo sam - obrati se Meško Matanu - da u ovim šumama

 

žive dva pustinjaka. Ne znam zašto su se povukli u samoću.

 

Sigurno su imali u životu teških trenutaka.

 

Momak nije odgovarao. Meško ga je promatrao. Imao je

 

tople zimske hlače i čizme. U dugoj seljačkoj surki izgledao je

 

plećat i snažan. Glavu je pokrio poderanim i zaprljanim

 

klobukom. Smeña duga kosa padala mu je do vrata, preko čela

 

do očiju i niz uši. Lice mu bijaše crno kao u Ciganina. Ispod

 

klobuka nije se moglo razabrati kakve su crte lica, ali Meška i

 

nije zanimalo ništa drugo nego kako bi došao do pustinjaka i

 

kako bi stekao njegovu naklonost.

 

Vrata komorice se otvore i na njima se pojavi pognut i star

 

čovjek. Brada mu bijaše sijeda, kosa bijela i prljava. Meško ga

 

pozdravi i zamoli za sklonište.

 

- Čudno izgledate - progovori pustinjak. - Odijelo pokazuje

 

da pripadate plemićkom rodu, a ipak ste gologlavi, ne mate

 

ogrtača, surka vam je raskopčana a vani brije sjever. Što se

 

dogaña? Čini se da ste odnekud pobjegli.

 

- Ispričat ću vam sve ako mi pružite sklonište.

 

Matan se približio i nešto je šapnuo pustinjaku u uho. Starac

 

se okrenuo od Meška i kao da razmišlja. Meško upita Matana:

 

- Što je s tvojim grlom?

 

- Bolest - odgovori mladić hriptavo i s velikim naporom.

 

Meško je primjećivao da mu je momak skloniji od gospodara.

 

Nije se moglo dugo čekati. Trebalo je pridobiti pustinjaka da ga

 

zadrži u kolibi.

 

- Zašto si, čovječe, ostavio svijet i povukao se u samoću?

 

Pustinjak je stajao pognut ali čvrst. Zamahivao je rukama

 

kao da traži oduška osjećajima:

 

- Što misliš, plemićki sine, zašto ljudi ostavljaju dom, rod,

 

djecu, obitelj, svoju grudu zemlje i sklanjaju se u šumu da žive

 

od korijenja i milosti siromašnih kmetova?

 

- To zaista ne znam!

 

~ 283 ~

 

- Zato, dragi moj, što ne mogu živjeti meñu ljudima, zato što

 

su ljudi mrski i gadni; zato što ih vidim onakve kakvi jesu. Ti

 

vidiš svakoga čovjeka u njegovoj odjeći, ali ja sam ih gledao

 

bez ljudskoga odijela, ja sam ih otkrio. To su zvijeri, vuci,

 

hijene, lije; gladne, lukave i grabežljive. Čuvaj se muškarca jer

 

je grabežljiva zvijer, čuvaj se žene jer je hijena koja će ti

 

izderati srce! Mogu li oni ikome učiniti dobro? U raskošju i

 

orgijama ne misle da drugi gladuju, da imaju svojih boli i

 

potreba, svoje srce i dušu, svoje patnje.

 

- Istina je, meñu nama se malo radi a mnogo troši; ima i zla,

 

ali zato nismo svi podivljali. Još nismo sasvim izgubili ljudske

 

osjećaje, bar ne svi.

 

- Svoje ste ljudske osjećaje progutali žderući i isprali ste ih

 

vinom pijući. Svaki hoće samo da se vozi u kočiji, da ima

 

palaču i da ždere slatkiše. Tko to nema, grabi drugome!

 

- Vi ste se, dakle, odrekli svijeta zbog ogorčenja: No zašto

 

ste zamrzili baš plemiće? Bili ste kmet?

 

- Ne, slobodnjak. Ali ta moja sloboda! Igrala su se s njom

 

gospoda kao vuk s ovcom! Mrzim ih!

 

- Tada vam nisam dobrodošao! Ali, dragi pustinjače, nisu svi

 

plemići tako zli.

 

Iz pustinjakovih očiju sjala je mržnja i bijes. Matan je sjedio

 

u svome kutu mirno i slušao.

 

- Nemoj tako ogorčeno, pustinjače! Tebi je možda netko

 

učinio veliko zlo, ali ne krivi za to sve!

 

- Okrivljujem samo krivce, a mrzim sve!

 

Vani prasne hitac. Pustinjak i Matan pohite k prozoru. Meško

 

je ostao na sredini sobe. Slutio je zlo.

 

- Vani su dvije sjene.

 

- To su oni! - reče Meško.

 

- Tko? - upita pustinjak zureći kroz prozorčić.

 

- Pustinjače - brzo će Meško - to su moji progonitelji,

 

razbojnici iz neke spilje.

 

- Kakvi razbojnici? U ovim ih krajevima nema.

 

- Ima ih! Vani je Klemenčić, moj zakleti neprijatelj.

 

Pobjegao sam mu kada me htio ubiti.

 

- Klemenčić? - reče pustinjak i pogleda Meška blistavim

 

očima.

 

- Sakrij me, pustinjače, valjda me nećeš predati razbojniku?

 

- Kako da ja branim junake i vitezove? - odvrati pustinjak.

 

Netko udari po vratima. Meško namršti čelo. Pustinjak je

 

stajao mirno, kao da se ništa ne dogaña. Matan je priskočio i

 

počeo Meška vući prema komorici.

 

~ 284 ~

 

- Ostavi me, Matane! Ako pustinjak hoće da svoga gosta

 

preda razbojnicima, neću se sakrivati! - ponosno će Meško. -

 

Branit ću se do zadnjega daha!

 

Udarci o vrata potresoše kolibu, no Meško ostade na mjestu

 

pogleda uprtog u pustinjaka.

 

- Odvedi ga, Matane - zapovijedi pustinjak - ali prije skloni

 

mojega prvoga gosta, da ga ovaj ne vidi! Razumiješ?

 

Matan nestade u komorici, zatim se vrati i šapne pustinjaku

 

da je gosta sakrio.

 

- Sada možeš odvesti ovoga. Sakrij ga pod slamnjaču. Oni

 

neće prekoračiti prag moje komorice.

 

Meško poñe u mračnu i usku komoricu. Momak ga sakrije i

 

izañe.

 

- Otvorite! - vikne vani razdražen glas. - Inače ćemo srušiti

 

vrata!

 

Pustinjak upita:

 

- Tko je?

 

- Lovci, otvorite!

 

Muškarci zamotani u plašteve, s kapucama na glavi, stadoše

 

pred pustinjaka.

 

- Što želite?

 

- Želimo se odmoriti, a pustinjak će valjda za nas naći i malo

 

toploga mlijeka?

 

- Da ima dao bi, kada nema ne može dati!

 

Razbojnici poñoše k vatri.

 

- Što radiš cijeli dan, pustinjače? - upita visoki razbojnik.

 

- Molim se. Nećete skinuti kapute i te čudne kape?

 

- Ne, idemo odmah dalje.

 

- Dozvolite da vam bar vidim lica. Ovako izgledate kao da

 

niste ljudi nego sotone.

 

- Tko zna, možda smo braća sotone! Nemoj se krstiti, dobri

 

pustinjače! Reci radije nisi li vidio da je ovuda prošao neki

 

čovjek u plemićkom odijelu?

 

- Nisam. Ne gledam kroz prozor u takvoj zimi.

 

- A nije li se kod tebe sklonio kakav čovjek?

 

- To bih vam već bio rekao.

 

- Možda ti je ušao u kuću kradimice?

 

- Vi lovite čovjeka, a ne srne?

 

- Ha-ha! Jest, lovimo čovjeka koji nam je pobjegao i zato

 

ćemo pretražiti tvoju kolibu.

 

- Dirati u pustinjakovu kuću znači počiniti svetogrñe! Sazna li

 

za to narod koji me štuje kao sveca, neće vam dugo sjati

 

sunce!

 

- Nisi li možda ti koga vidio? - upitaju razbojnici Matana.

 

~ 285 ~

 

- Predvečer?

 

- Da, da - odvrate razbojnici. - Bio je gologlav i bez ogrtača.

 

- Tako ga dobro nisam vidio, čini mi se da nije imao klobuka.

 

Bježao je kao da ga tko progoni i zaokrenuo je onamo, prema

 

selu.

 

Razbojnici odmah ustadoše i počeše se spremati za put.

 

- Tražili ste mlijeka - reče pustinjak.

 

- Hvala! Klemenčić ne pije mlijeko, dragi pustinjače! - reče

 

razbojnik i odbrza iz kuće.

 

Pustinjak bijesno pogleda za neznancima, otvori komoricu i

 

zovne:

 

- Izañite, otišli su!

 

- Čuo sam sve - primijeti Meško i upita:

 

- Molim vas, pustinjače, kako izgledaju ti ljudi?

 

- Krili su lica.

 

- Prepoznao sam ih po glasu. Bio je to Klemenčić.

 

Pustinjak pogleda Meška ispod oka.

 

- Kažu da je Klemenčić počinio mnogo zla - reče pustinjak

 

kao da bi htio otkriti Meškovo mišljenje.

 

- Mene je prije dva dana - reče Meško - dao u šumi vezati i

 

odvesti u svoju razbojničku spilju, odakle sam se samo sretnim

 

slučajem spasio.

 

- Vi ste bili u Klemenčićevoj spilji? - upita pustinjak mračnim

 

glasom.

 

- Jest, u njoj su me mučili i pripremali noževe da me zakolju.

 

- Vidjeli ste ga očima u oči?

 

- Jesam, samo što mu je lice bilo sakriveno kapucom.

 

- A zašto je vaš zakleti neprijatelj, kao što ste prije rekli?

 

- Izdao sam ga svojim iskazom i bio je osuñen.

 

- Tada ste vi njegov neprijatelj, a ne on vaš!

 

- Mi smo meñusobno dušmani.

 

Meško je osjećao umor ali ujedno i sigurnost pred potjerom.

 

Zamolio je pustinjaka da mu dopusti da spava u kolibi do zore.

 

Pustinjak pristade i Meško legne u njegovoj komorici.

 

Kada se probudio, Meško primijeti da je pustinjak s njime

 

mnogo prijazniji. Ponudio mu je mlijeka i upozorio ga da mora

 

krenuti ako želi za dana stići u lovački dvor grofa Draškovića.

 

Dok su pili mlijeko, pustinjak upita svoga gosta:

 

- Recite da li biste htjeli dobiti Klemenčića u šake?

 

- Dao bih za to pola života!

 

- Razmišljao sam o tome dok ste vi spavali. Pokušat ću da

 

vam pomognem naći toga čovjeka.

 

- Kako biste ga mogli pronaći?

 

~ 286 ~

 

- To još ne znam, ali bih vam svakako mogao pomoći. U

 

pustoj sam šumi, k meni često navrati kakvo razbojničko lice i

 

mogao bih ući u trag ljudima o kojima ste mi pričali.

 

- Kada biste mi htjeli pružiti pomoć, bio bih vam neizmjerno

 

zahvalan. Hranio bih vas do kraja života!

 

- Kao što vidim, vi ste došli u moju kolibu bez ogrtača, a

 

nemate ni oružja.

 

- Iz spilje sam spasio samo goli život!

 

- Dat ću vam oružje, neki zobunac i klobuk.

 

Meško se začudio kad je pustinjak otvorio škrinju i pružio mu

 

pištolj, a sam uze drugi i sakrije ga ispod pustinjačke halje.

 

- I pustinjak mora imati oružje ako želi tragati za

 

razbojnicima! A sada ću vas otpratiti dio puta. Moj momak

 

Matan već zna da ću s vama. Otišao je da nakupi granja za

 

vatru.

 

Odjeven u topao zobunac, sa seljačkim klobukom na glavi,

 

izañe Meško iz pustinjakove kolibe i krene putem koji mu je

 

domaćin pokazivao.

 

NA MUKAMA SUMNJE

 

Dva sata išli su šumom. Snijeg je prestao padati. Doñoše na

 

čistinu. Pred njima je bio brežuljak na kojemu leži lovački

 

dvorac zasut snijegom. Da stignu do samoga brežuljka morali

 

su još proći pokraj mlade, očito zasañene šume.

 

- Dobro smo prošli! - upozori pustinjak Meška. - Nitko nas u

 

šumi nije sreo. Bit će da su se razbojnici odmah preseli li, jer

 

su uvjereni da ste sretno pobjegli u Draškovićev dvor i da ćete

 

povesti potjeru. Savjetovao bih vam da ne zalazite u onu spilju

 

i da je ne pretražujete. Sigurno su postavili zasjedu, a oni su

 

već u nekom novom boravištu. Poznaju oni šumu i male spilje

 

kojih ima ovuda, poznaju ih bolje nego svoj džep! Što vi

 

promatrate? - začudi se pustinjak vidjevši Meška kako se

 

zagledao u mladu šumu. Pred njima je na toj strani bila drvena

 

sjenica na stupovima u koju se za nevremena sklanjaju lovci.

 

Pokraj sjenice bila su vezana dva konja. Dvoje ljudi sjedilo je

 

na panju. Leñima su bili okrenuti pustinjaku i Mešku. Muškarac

 

je grlio ženu.

 

- Eto ih opet! - ljutito će pustinjak.

 

- To su oni iz dvora!

 

- Poznajete ih?

 

- Ne, ali često dolaze ovamo da se grle i ljube. Kada ovuda

 

tražim granje nailazim na njih.

 

~ 287 ~

 

Toga časa ono je dvoje ustalo, uzjahalo konje i krenulo

 

uzbrdo.

 

- Jeste li ih kad vidjeli iz blizine? - upita Meško pustinjaka.

 

- On je mlad, visok, vitak i plavokos, a ona je razvijena

 

ljepotica u sivoj jahaćoj odori. Na glavi ima bijelu vlasulju i siv

 

šešir.

 

Mešku se činilo da bi to mogao biti samo Pavao Drašković.

 

Opis muškarca potpuno je odgovarao njemu.

 

- Tko je ona? - zapita glasno.

 

- Ima crne oči kao ñavo; ljepotica je, snažna!

 

Mešku navre krv u lice i uzbudi ga nemir. To bi mogla biti

 

Katarina Lehotska. Ona nosi sivo jahaće odijelo, ona je takva.

 

Tri dana što bijaše odsutan i što je lebdio izmeñu života i

 

smrti malo je mislio na Katarinu i sve one koji su s njom u

 

dvorcu. Ispunjavali su ga drugi dogañaji. Dok je pazio na

 

svaku sitnicu što se zbiva oko njega, nije ni dospio misliti na

 

što drugo osim na spas od smrti. No kada je opazio dvoje

 

zagrljenih nešto ga potrese.

 

Stigoše u blizinu dvorca i pustinjak se oprosti.

 

U velikoj blagovaonici okupili su se gosti grofa Draškovića.

 

Bili su u živahnom razgovoru kada su se otvorila vrata i u

 

dvoranu uñe Meško!

 

- Jurica! Meško! - kliknulo je u jedan mah desetak glasova.

 

Gospoda su poskočila k njemu i grlila ga postavljajući stotinu

 

pitanja. Gospoñe su pružale ruke na pozdrav. Ružica mu stisne

 

ruku neobično srdačno.

 

- Proživjeli smo tri zabrinuta dana! Još vas uvijek traže po

 

šumama!

 

- Reci nam što se to s tobom dogodilo? - pitao je grof Pavao,

 

zagrlio ga i iskreno mu pogledao u oči.

 

- To su bili strašni dani, Jurica! Počeli smo već sumnjati da si

 

pao u ruke Klemenčiću.

 

- Sve ću vam ispričati!

 

Meško bijaše uzrujan i nemiran. U dvorani nije vidio Katarinu,

 

a nije želio pitati gdje je. Našao je izliku, otkinuo se od gostiju

 

i pošao u onaj dio dvorca u kojemu su stanovale gospoñe. Ne

 

pitavši sobaricu može li razgovarati s barunicom bane u

 

njezinu sobu.

 

Barunica je sjedila kod prozora i čitala. Kada je Meško ušao

 

u sobu ustala je. Usklik uzbuñenja oteo joj se iz grudi. Potrčala

 

mu je u susret i bacila se na grudi.

 

Meško je zagrli i nakon nekoliko riječi upita je:

 

- Jesi li danas izjašila u šetnju?

 

- Jesam - odvrati barunica mirno.

 

~ 288 ~

 

Meško opazi na stolici jahaće odijelo sive boje.

 

- Čini se da nisi odviše tugovala za mnom.

 

- Stidi se, Jurica, što tako govoriš! Zašto sam svaki dan lutala

 

po šumama? Nadala sam se da ću te naći. Kad god bih

 

ugledala kakvo crno stablo u daljini mislila sam da si to ti,

 

podbola bih konja i hrlila k tome cilju. Tebe, meñutim, ne

 

bijaše nigdje!

 

- Valjda nisi u takvim prilikama išla u šumu sama?

 

- Pratio me grof Pavao. Koliko smo za tobom tugovali, Jurica!

 

Kad bi bar znao kako sam sretna što si opet došao! - stade

 

Katarina ljubiti Meška.

 

Meško se izmakne iz zagrljaja. Barunica ga pogleda

 

začuñeno.

 

- Što ti je?

 

Meško ne odgovori nego se ushoda po sobi da se umiri.

 

Zatim uhvati barunicu za ruke i stade joj uzbuñeno govoriti:

 

- Katarino, zašto si me osvajala, zašto si me očaravala, zašto

 

me nisi ostavila na miru?

 

- Jurica, što se s tobom dogodilo?

 

- Ženo, zašto si moja zaručnica, kada me varaš?

 

Barunica problijedi, ponosno ga odmjeri i odvrati:

 

- Jurica, ja sam te obožavala. Ti si bio čovjek mojih ideala, ti

 

si bio onaj krasan, junačan i divan čovjek kojega sam potajice

 

do besvijesti ljubila. Šutjela sam i krila svoju ljubav i pred

 

tobom i pred svijetom. Tebe sam držala najvećim vitezom

 

ovoga svijeta, a ti mi sad dobacuješ takve uvrede. Ako mi ne

 

vjeruješ bolje je da se odreknem svega!

 

Njene oči, u kojima je plamtjela ljubav, uprle su se u Meška.

 

- Jurica, ja te ljubim, neizmjerno te ljubim! Ako se rastanemo

 

ubit ću svaku ženu s kojom bi htio da se oženiš. Nemoj me

 

gledati tako začuñeno! Govorim ti iskreno, makar me zbog

 

toga odbacio. Ako mi ne vjeruješ, ako me ne ljubiš, ni drugoj

 

nećeš vjerovati, ni drugu nećeš ljubiti. Na to ti se kunem!

 

Meško je bio zapanjen. Nikada još nije vidio lijepu, uvijek

 

mirnu i otmjenu Katarinu tako uzbuñenu.

 

»Ne, to se ne može hiniti!« pomisli Meško. »To je uzbuñenje

 

iskreno, ona me ipak ljubi!«

 

Meško se uvjeravao da je barunica toga trenutka prvi put

 

pokazala kako ga strastveno ljubi. Pokročio je k njoj da je

 

zagrli, ali ga ona odbije.

 

- Ostavi me, Jurica, tebe su otuñili! Više me ne voliš kao

 

prije. To već davno osjećam. Zamišljen si i sjetan dok sjedim

 

kraj tebe; tvoje misli nekuda lutaju. Kada mi pružiš ruku, kada

 

me cjelivaš, kada me grliš, uvijek osjećam da to više nije

 

~ 289 ~

 

cjelov, ni onaj zagrljaj od ranije. Nešto mi te otimlje, a ne

 

znam što i tko. Sumnjam u Ružicu. Ne znam da li sam u pravu

 

ili ne, no osjećam da više nisi onako zaljubljen u mene kao što

 

si bio u Zagrebu.

 

- Ja samo osjećam to da nisam više tako sretan kao tada.

 

Zašto, to ne znam! Možda zato što me muči sumnja da me

 

varaš.

 

- Ti si, možda, postao žrtva glupe gatalice Ciganke.

 

Meško se sjetio što mu je pričao pustinjak, kako je gradski

 

sudac Žigrović protjerao Cigane.

 

- Možda si ti molila suca da otjera Cigane?

 

- Ja? To je luda misao! Ako me više ne ljubiš, čemu to tajiš?

 

Zašto me uvjeravaš da te varam? Ne možeš li naći drugu

 

priliku da se sa mnom rastaneš? - govorila je još uvijek

 

uzbuñeno Katarina.

 

- Meško se ne služi tako prostim sredstvima! Ja samo

 

sumnjam i zato sam takav!

 

- Reci, zašto bih te varala? Ako te ne volim, zašto bih pošla

 

za tebe? Nemam li na izbor prosaca? Ako mi se sviña drugi, ne

 

mogu li ga i osvojiti?

 

Taj razlog napokon umiri Meška i već se počeo kajati što je

 

sumnjao u Katarininu vjernost.

 

- Vidiš, Katarino, sve to dolazi odatle što uzalud težim za

 

time da mi već jednom postaneš žena.

 

- Za mjesec dana!

 

- Ti si spremna? Stigla su ti pisma?

 

- Jest! Još kad smo bili u Trakošćanu, ali sam to prešutjela.

 

Htjedoh te iskušati. Dakle, hoćeš li?

 

- Hoću, Katarino!

 

- No, tada valja zaruke objaviti već sutra!

 

- Sutra ćemo se predstaviti društvu kao zaručnici!

 

Meško osjeti želju da je zagrli i izljubi, no ona ga samo

 

pogleda plamenim, zaljubljenim pogledom i pozove sobaricu da

 

joj pripremi haljine za večeru.

 

Oboje se vrati gostima. Meška ponovno obasuše pitanjima.

 

Pričanje o doživljajima meñu razbojnicima potreslo je sve

 

prisutne. Kada su saznali kako su blizu razbojniku Klemenčiću

 

ljudi postadoše neveseli. Grof Drašković govorio je gospodi da

 

će sutradan ranom zorom naoružati svoje sluge i poći s njima

 

potražiti spilju.

 

- Bojim se - reče Meško - da su se preselili!

 

Gospoda odluče da obustave lov i da se vrate kućama. Grof

 

Erdödy, meñutim, pozove sve na veliki krabuljni ples.

 

~ 290 ~

 

Legli su kasno u noć i dvorac se uskoro umirio. Samo Meško

 

nije mogao spavati. Još je uvijek bio uzbuñen. Ni trenutak nije

 

mogao biti na jednome mjestu. Izašao je na hodnik i šetao.

 

Kada je primijetio da je kod Ottenfelsa svjetlo, poñe k njemu.

 

Mladić je ležao u krevetu i čitao.

 

- Ne možeš spavati? - upita Meško Ottenfelsa.

 

- Ne mogu! Rana mi zacjeljuje, ali još uvijek osjećam bol. A

 

zašto ti ne spavaš? Nakon tolikih muka morao bi se ispavati.

 

- Ne mogu, zato sam došao k tebi.

 

- Pričaj mi malo što se sve dogodilo u ta tri dana što me nije

 

bilo - zamoli Meško Ottenfelsa.

 

- Ništa! Ružica još uvijek nije bila kod mene. Nadao sam se

 

da će ipak doći kao k prijatelju, ali uzalud.

 

- Još je uvijek ljubiš?

 

- Umirio sam se, ali ljubim je još uvijek. Ne da se to

 

iskorijeniti! Nastojat ću je ipak zaboraviti.

 

- To će biti najbolje. Ljubav je strašna nesreća, vjeruj mi, jer

 

muškarac nikada ne zna da li ga žena ljubi.

 

- Odakle tebi to iskustvo?

 

- Valjda nije nemoguće da se i ja zaljubim?

 

- Ti? Ne bih ti nikada vjerovao!

 

- Zašto? - upita Meško začuñeno.

 

- Jer te žene toliko obožavaju!

 

- Mene? Ti si lud, dragi moj!

 

- Zašto se pretvaraš? Ženama se upravo otimlju oči za

 

tobom, sve sanjaju samo o tebi!

 

- Ne budi lud! Ja se s njima i ne bavim.

 

- Možda baš zato toliko uzdišu za tobom! Kada smo ova tri

 

dana bili bez tebe, žene su neprestano uzdisale. »Oh, kako je

 

stasit, oh kako je odrešit, oh kako je junačan; kako je otmjen,

 

kako je energičan, kako je fin« i što ja sve znam. Već su svi

 

muškarci bili na tebe ljubomorni. Tvoji prijatelji dolazili su k

 

meni i tužili se da žene ni o kome drugome ne govore. Jedino

 

barunicu Lehotsku nisi uspio zamamiti - reče Ottenfels mirno.

 

- Tako? Odakle to znaš?

 

Ottenfels se nasmije i odvrati:

 

- Ne bi bilo kavalirski da ti kažem.

 

Mešku navre krv u lice.

 

- Reci mi, mi muškarci možemo meñusobno razgovarati i o

 

najintimnijim stvarima.

 

- Radi se o tome da nisam još sasvim siguran, no ipak mislim

 

da sam dobro vidio i dobro čuo.

 

- Što si čuo? - upita Meško. - Reci već jednom!

 

~ 291 ~

 

- Ipak si tašt! Sada ti je žao što i Lehotska nije tako luda za

 

tobom kao i ostale?

 

- Ne budi dosadan! Vraga je meni do taštine! Ne marim za

 

uzdisanje dama, no kada si mi već rekao za Lehotsku, zanima

 

me što znaš o njoj. Koga ne bi zanimale takve pričice, osobito

 

kad se ne može spavati!

 

- Odviše se braniš, dragi Jurica! Rekao bih da ti ipak nije

 

svejedno.

 

Meško ustade i poñe k prozoru da sakrije ljutinu.

 

- Valjda se ne ljutiš? - upita Ottenfels zabrinuto. - Oprosti što

 

sam se malo našalio.

 

- Pst! Čekaj! - klikne Meško pogledavši kroz prozor.

 

- Što je? Razbojnici? Meško polako otvori prozor. Ottenfels je

 

ukočeno pratio svaki pokret i opazio kako se njegov prijatelj

 

sakriva za zastor, gleda u nešto i napeto sluša. Tada se Meško

 

trgne od prozora i skoči k Ottenfelsu.

 

- Opkoljeni smo! Budi miran i odjeni se!

 

S tim riječima izañe Meško iz sobe i potrči po stepenicama.

 

Meško probudi sve sluge. Na lijevom kraju dvorca nastade

 

uzbuñenje. Gospoda su se brzo odijevala i naoružavala, a

 

sluge su punile puške i pištolje. Svi su šaptali i hodali nečujno.

 

Meško je požurio u drugo krilo dvora u kojemu su bile

 

gospoñe, probudio je sobarice i zapovijedio im da upozore

 

dame da se ne boje. Zatim poñe prema baruničinoj sobi.

 

Pokucao je, ali se nitko nije odazvao.

 

- Ja ću k milostivoj barunici! - ponudi se sobarica i otvori

 

drugim ključem sobu, no odmah se vrati i prestrašeno javi:

 

- Milostiva barunica nije u sobi. Krevet je netaknut.

 

- Gdje je, kamo bi otišla? Sobarica otvori sobu.

 

- Izvolite pogledati! Meško uñe u sobu a da nije ni mislio da li

 

je to pristojno ili nije i poñe ravno prema onim vratima koja su

 

se otvarala na drveni hodnik dvorca.

 

Cijeli dvorac bio je opasan drvenim hodnikom što je

 

nalikovao na balkon, a svaka soba imala je na taj hodnik

 

vrata.

 

Meško se uvjeri da baruničina vrata nisu zaključana. Oko

 

njega se okupilo cijelo klupko napola odjevenih gospoña i

 

uzrujano zapitkivalo:

 

- Što se dogaña? Dragi grofe, što je?

 

- Uñite! - šapne im Meško i odvede ih u veliku dvoranu.

 

- Na nas se sprema navala kmetova! - reče Meško.

 

- Tada nam nema pomoći, izgubljeni smo!

 

- Molim vas, budite mirne i tihe, to je ovaj čas najvažnije.

 

~ 292 ~

 

Meško se brzo popne u prvi kat, gdje su već bila na okupu

 

gospoda.

 

- Što je? Gdje su kmetovi?

 

- Dolaze! Kada sam pogledao kroz prozor Ottenfelsove sobe,

 

opazio sam dolje na dvorištu Matana kako baca kamenje u moj

 

prozor. Otvorio sam prozor i on mi šapne: »Dolaze kmetovi,

 

napast će vas i zapaliti dvorac. Opkolili su cijeli kraj. Dogovorili

 

su se da će vas poubijati. Nahuškali su ih neki ljudi. Pustinjak

 

je poručio da su to ona dvojica što su ujutro banula u našu

 

kućicu i tražila onoga gospodina.«

 

- Klemenčić! - reče desetak plemića u jedan mah.

 

- A gdje je taj pustinjakov momak?

 

- Nestao je.

 

Meško sazove sve što je bilo muško na dvoru pod oružje i

 

porazmjesti ih oko dvorca. Naredio je da nitko ne puca dok on

 

ne odluči.

 

Sva su svjetla u dvorcu utrnuta. Četvrt sata kasnije opazi

 

Meško na bijelom snijegu crne sjene kako se približavaju. Prva

 

dvojica obiñoše dvorac sa svih strana.

 

- Zapalite ga na sva četiri kraja - šaptala je sjena u crnom

 

plaštu. - Dvor će planuti i oni će nagnuti u bijeg. Tada ćemo ih

 

hvatati kao miševe.

 

Seljak uze kremen i stade potkresivati vatru.

 

- Tko je? - zaori Meškov glas.

 

Seljak se trgne, ugasi već zapaljenu vunu i skloni se pod

 

balkon. Sjena u crnom plaštu priljubi se uz zemlju.

 

- Tko je pod balkonom? - ponovi Meško.

 

- Čovjek koji je zalutao u šumi.

 

- Što želiš?

 

- Molim ponizno vašu milost da mi oprosti, zalutao sam i

 

molim lijepo i preponizno da siromahu kmetu dadete

 

konačište.

 

- Izañi da te vidim! - opet će Meško.

 

Crni čovjek gurne kmeta naprijed. Kmet skide šešir i pogleda

 

gore.

 

- Molim vas, vaša milosti, dozvolite mi da ostanem do ju tra

 

ovdje.

 

- A gdje je onaj drugi? Vidio sam s tobom još jednoga. Zašto

 

se i on ne pokaže? Dat ću vam rado konačište, ali vas prije

 

moram vidjeti.

 

Crni čovjek u taj mah ustane, dade zviždukom znak i iz

 

grmlja iskoče kmetovi naoružani puškama, sjekirama i

 

pištoljima.

 

- Udri! - vikao je voña u crnom plaštu.

 

~ 293 ~

 

Bijesan urlik odjekne zrakom i pronese se dolinom. Nekoliko

 

baklji plane, a jedan gromki glas zaurla:

 

- Naprijed! Pucajte, palite! Osvetite svoga druga! Ne dajte se

 

zaustaviti! Udrite! Noćnu tišinu propara nekoliko hitaca.

 

Gospoñe su vriskale, a gospoda podigoše puške.

 

- Ne, ne! - vikao je Meško kao pomaman svojim prijateljima.

 

- Nemojte pucati!

 

- Jesi li ti poludio? - plane Pavao. - Pucajte!

 

- Stani, Pavle! Čim padne prvi kmet, platit ćemo ga glavama.

 

Ja odgovaram za sve! Ne lupajte glavom o zid! To nisu

 

seljačka taneta, naši seljaci nemaju pištolje. To je posao naših

 

plemićkih neprijatelja, koji su seljake nahuškali. Bespravnoga

 

nije teško dići na noge!

 

Meško pograbi iz ruku sluge baklju, zapali je i poñe prema

 

vratima, ali ga Patačić povuče natrag.

 

- Srljaš u vatru, luñače! Upropastit ćeš nas!

 

Začuje se ponovno prasak i bijesna krika. Kroz prozore pade

 

u sobe nekoliko taneta. Dva čovjeka jauknu i padnu na pod.

 

- Pucajte, branite se! - vikne Pavao i priskoči k prozoru, ali ga

 

Meško vrati. Od trzaja Pavao pade na pod, a Meško s gorućom

 

bakljom u ruci iskoči kroz prozor na balkon.

 

Podigao je baklju i zagrmio gromkim glasom:

 

- Stanite, ljudi!

 

Kao da je neka tajna sila zaustavila kmetove i oni se

 

zagledaše u čovjeka što je stajao na balkonu gologlav,

 

raširenih ruku, s gorućom bakljom. Čulo se samo škripanje

 

snijega pod nogama.

 

- Ljudi, što želite? Recite što vas je dovelo ovamo? Ne dajte

 

se obmanuti! - vikao je Meško. - Vi najbolje znate gdje vas

 

čizma tišti, pa ćete znati i što vam je činiti. Recite mi što želite

 

i zašto ste došli?

 

Ljudi su mrmorili, no Meško je osjetio da taj mrmor nije

 

neprijateljski.

 

- Hoćemo pravicu! - reče jedan seljak.

 

- Samo pravicu!

 

- Dobro, dragi prijatelju, a tko ti je učinio što krivo?

 

Mrmorenje se pojača.

 

- Ne sustežite se, recite otvoreno, što vam je tko učinio?

 

Iz mase se izdvoji nepokrivena glava i reče:

 

- Krivo nam je što gospoda lijepo žive, jedu, piju i goste se, a

 

mi moramo raditi i znojiti se.

 

- Dragi moji, vjerujem da je siromahu krivo što je siromah, a

 

drugi ima novaca, ali ne vjerujem da biste vi zato nekoga ubili

 

što nešto ima. Vi ste pošteni ljudi, niste razbojnici!

 

~ 294 ~

 

- Bojiš se za svoju glavu! - vikne ponovno isti glas.

 

- Ja da se bojim? - plane Meško. - Ne, ja svoje kmetove

 

uvijek zovem prijateljima, pa ću tako zvati i ove seljake. Eto,

 

pogledajte, pokazat ću vam da se ne bojim, jer se nemam

 

čega bojati, jer znam da ste pametni i pošteni ljudi.

 

Meško podigne baklju još više, korakne preko ograde balkona

 

i na opće iznenañenje skoči dolje. Tolika hrabrost da goloruk

 

dolazi k njima osvoji seljake i nitko ne dirne Meška.

 

- Evo, prijatelji dragi, ovdje sam! Pogledajte mi u lice i neka

 

mi priñe onaj izmeñu vas kome sam učinio zlo, kome sam što

 

uzeo, koga sam udario, kome sam što oteo, koga sam

 

ispsovao ili naredio drugome da mu učini što nažao?

 

Ljudi su zanijemili i promatrali odvažnog muškarca koji je

 

stajao pred njima goloruk. U svjetlu baklje vidjelo se njegovo

 

muževno lice na koje je poštenje udarilo izrazit žig. Svladani

 

tom pojavom i riječima s balkona seljaci su gledali Meška kao

 

čudovište i sasvim zaboravili da su htjeli ubijati.

 

- Uhvatite ga! - ponuka ljude jedan glas, ali Meško od mah

 

povikne:

 

- Ljudi, tko to viče? Čujem glas koji nije kmetski ni

 

slobodnjački. Riječ ga izdaje, jer ne govori vašim zagorskim

 

govorom.

 

Kmetovi se ogledaju, ali u tami i vrevi stotine ljudi nisu

 

primijetili kako su dvije crne sjene privinule oko sebe kmetske

 

kapute što su ih odbacili kad su pucali na dvorac.

 

- Ne dajte se upućivati na zlo! Vi ste bistre zagorske glave i

 

ne treba vam tuña pamet! Vi znate sami govoriti i recite mi što

 

sam vam skrivio!

 

- Vi nam, gospodine, niste ništa skrivili, ali su krivi oni drugi!

 

- Dragi prijatelji, i oni drugi samo su gosti grofa Draškovića.

 

Oni vam nisu mogli učiniti zlo. Oni su u šumi lovili srne - reče

 

Meško.

 

- Ali umjesto srne ustrijeliše čovjeku tele! - vikne onaj glas.

 

Kmetovi zamrmore.

 

- Tele se teško othrani, moj gospodine! - vikne netko.

 

- Tako je, dragi moj druže - reče Meško blago. - Ti se

 

namučiš dok othraniš tele i dok od njega dočekaš koristi, ali

 

zar čovjek ne može nesrećom pogoditi i tele kada mu doñe pod

 

pušku?

 

- Neka ne puca kad vidi da je tele, a ne srna!

 

- U pravu si! No, pomisli kakav bi to morao biti razbojnik koji

 

bi hotimice pucao u tele. Lovac nije vidio dobro u što puca.

 

~ 295 ~

 

- Ali rekli su nam da su ustrijelili tele zato što su gospoda bila

 

ljuta kada goniči nisu otkrili srne. Rekli su, takoñer, da će sutra

 

postrijeljati svu našu marvu.

 

- Tko je to rekao?

 

- Ona dvojica što su došla preko Sutle.

 

- Koja dvojica? Pokažite ih!

 

Kmetovi se ogledaju, ali tu dvojicu nisu našli.

 

- Negdje su meñu ljudima.

 

- Ne vjerujte im, ljudi! Zar nitko od vas nije bio gonič?

 

- Bio je! Eto, ovdje su!

 

- Zovnite ih, neka vam kažu nije li bilo dovoljno srna. To vas

 

je neka zla duša nahuckala, ali ne vjerujte zlim ljudima.

 

- Ljudi, zar ste poludjeli? - vikne opet glas iz mase. -

 

Nemojte da vas obmanu lijepim riječima! On je najgori meñu

 

gospodom, on vas mrzi, on je pozvao gospodu ovamo i

 

dogovorio se s njima da će odsada tražiti dvostruku desetinu.

 

Te riječi pogodiše ljude i neki podigoše toljage. Meško je još

 

uvijek stajao meñu njima goloruk.

 

- Uhvatite ga! - vikao je nepoznati čovjek.

 

Tada Meško reče kmetovima:

 

- Ako mislite da sam kriv, vodite me!

 

Pri svjetlu baklje vidio je Meško nekoliko bijesnih očiju i

 

osjetio na sebi gvozdene ruke.

 

- Juro, veži ga ti, tebi je najviše skrivio! Evo ti konopca!

 

Visok, plećat kmet progura se do Meška i uze uže. Meško se

 

sjeti da je toga kmeta prije tri dana vidio u šumi kada je

 

plakao nad ustrijeljenim teletom.

 

- Mi se poznajemo, prijatelju! - reče Meško. - Veži me, brate,

 

ako sam ti učinio zlo!

 

Seljak pogleda Meška u lice i reče:

 

- Stanite, dečki, stanite i ne griješite dušu! Neću ga vezati!

 

Tko na njega metne ruku taj je razbojnik!

 

Začuje se žamor čuñenja.

 

- Tko to govori?

 

- Ja, Jura! Kada sam ga izbliza pogledao u lice, prepoznao

 

sam ga. On je moj dobročinitelj!

 

- Tko to govori? - začuje se ponovno jedan glas.

 

- Ja, kome je on učinio dobro! Rekao sam vam prije dva dana

 

da mi je jedan gospodin dao cekin kad su mi ustrijelili tele.

 

Pomogao mi je. Evo ga, on je taj!

 

Seljaci su se stali gurati oko Meška. Svatko je htio da mu

 

pogleda u oči, da ga promjeri kakav je, da vidi kako izgleda i

 

tko je čovjek koji je kmetu dao cekin.

 

- Ja sam odmah mislio da on nije zao - primijeti jedan glas.

 

~ 296 ~

 

- Da je kriv ne bi došao meñu nas, to se razumije!

 

- Tko daje kmetu cekin, taj ne traži dvostruku desetinu!

 

Kmetovi su se počeli s Meškom rukovati.

 

- A gdje su ona dvojica što su došla s vama? - pitao ih je

 

Meško.

 

Seljaci su ih tražili, zvali, ali ta su dvojica nestala.

 

- Prijatelji, nisu li ona dvojica što su vas dovela ovamo

 

razbojnici? Nagovorili su vas da navalite na dvorac, a oni bi se

 

uvukli u sobe da pljačkaju!

 

- Pravo govori! Zašto su sada nestali, a cijeli dan i noć

 

nagovarali su nas da napadnemo dvor - oglasi se Jura.

 

Meško je znao da je pravi čas da te ljude osvoji i da ih

 

povede u potragu za Klemenčićem. Kada je htio to predložiti,

 

stadoše u dvoru vikati i upozoravati na vatru. Iz sjeverne kule

 

dizao se plamen. Lovački dvorac bio je sagrañen od drveta i

 

razbojnici su znali da će brzo planuti. Na prozorima su se

 

pojavile prestrašene žene. Seljaci i gospoda poñoše da gase

 

požar.

 

- To je djelo onih lupeža! - rekao je Jura. - Braćo, pomozite

 

gasiti!

 

Seljaci su već otrčali do bunara i do vrela što je bilo u blizini

 

dvorca i donosili su vodu da gase ono što su maločas sami

 

htjeli zapaliti. Posvuda je vladalo komešanje, vika i buka, a

 

nad svima se čuo gromki Meškov glas. On je stajao na prozoru

 

goruće kule i lijevao vodu po drvenim balkonima što ih je već

 

zahvaćao plamen.

 

Kada se na istoku zažarila zora, vatra je bila ugašena. Ljudi

 

su bili umorni, s lica im je kapao znoj, makar je pod nogama

 

škripao snijeg. Plemići su se okupili u grupu. Meško je hodao

 

meñu kmetovima, razgovarao s njima i šalio se kao da je sve

 

to bila samo igra. Tada ih sve pozove u dvorac i zapovijedi

 

kuharu da im priredi zajutrak, a pivničaru da donese vina.

 

Ljudi su se ubrzo s Meškom sprijateljili i stali mu nazdravljati.

 

Meško je s njima pio i jeo, a pozvao je i ostale. Prvi je sišao

 

meñu njih grof Patačić, zatim mladi Pavao Drašković, ðuro

 

Oršić i Ottenfels.

 

U razgovoru s kmetovima Meško je govorio o tome kako su

 

razbojnici pogibeljni za sve i kako sramote čitavo Zagorje.

 

- Nikada se još nije čulo da bismo u našim lijepim brdima

 

imali prave pravcate razbojnike. Pravo vi kažete - govorio je

 

stari Jura - ali ne vjerujem da su to domaći ljudi. Morao je

 

ovamo doći neki stranac. Čuli smo i za dogañaje pod Krvavim

 

mostom. Vjerujte, to su neki stranci. Došli su k nama obučeni

 

~ 297 ~

 

u naše ruho i podjarivali nas upravo kada je meni ustrijeljeno

 

tele, a čovjek u bijesu može počiniti koješta.

 

- Moj Jura, moj imenjače, imaš ti pravo! I najpametnijeg

 

čovjeka u ljutnji možeš navesti na zlo. Svi su u tome jednaki.

 

Ali te razbojnike moramo zajednički uhvatiti.

 

- Hoćemo gospodine, evo moje ruke i riječi! Poći ćemo s

 

vama potražiti tu spilju u kojoj ste bili zatvoreni.

 

Meško je ispratio kmetove iz dvorca i uputio se na prvi kat.

 

Našao je na okupu sve žene. Meñu njima bila je i njegova

 

zaručnica, ali nije bio raspoložen da se s njome sretne. No ona

 

mu priñe i reče tako da su čule sve gospoñe:

 

- Jurica, zaručnice moj, ti si nas sve spasio!

 

Tajna zaruka bila je otkrivena. Meško nije bio sretan. Morila

 

ga je sumnja. Čitavu noć mislio je na Ottenfelsove riječi o

 

Katarini. Ništa drugo nije vidio nego njezinu praznu sobu i

 

krevet, a ona je upravo sada objavila zaruke. Kada je bio s

 

njom na samu upita je:

 

- Gdje si bila prošle noći?

 

- Ja? U svojoj sobi!

 

- Bio sam u tvojoj sobi, ali tebe nije bilo! I sobarica te tražila,

 

ali te nismo našli. Krevet nije bio ni taknut.

 

- Kako si indiskretan! U salonu sam pisala pisma da objavim

 

zaruke.

 

Ta isprika nije zadovoljila Meška i odluči da poñe k

 

Ottenfelsu.

 

- Ne budi smiješan! - reče Ottenfels. - Samo sam se šalio!

 

Slutio sam da ti je barunica zaručnica.

 

Kada je Meško izašao iz Ottenfelsove sobe sreo je na balkonu

 

Ružicu.

 

- Čestitam! - reče ona. - Imate izvanrednu sreću, zaista

 

čestitam! No što će reći grof Pavao?

 

- Pavao? - začudi se Meško. - Što time želite reći?

 

- Ništa! - nasmije se djevojka i ode.

 

Meško ode k grofu Pavlu.

 

- Slušaj Pavle, zaručit ću se s barunicom Lehotskom!

 

- Oženit ćeš se njome?

 

- Da, moj Pavle!

 

- Jesi li poludio?

 

- Zašto? Zašto se zbog toga uzrujavaš?

 

- Zato što se nisi zaljubio, pa mi se čini čudnim da se ženiš.

 

Nakon kratkog razmišljanja priñe Meško Pavlu i pogleda mu u

 

oči:

 

- Zašto je tebe vijest o mojim zarukama tako uzrujala?

 

Pavao se smete, ali se nastojao sabrati i ispriča se:

 

~ 298 ~

 

- Tko se ne bi uzrujao kada nam otimlješ najljepšu gospoñu,

 

s kojom smo se svi zabavljali.

 

- To što si rekao nije istina! U očima ti čitam da lažeš!

 

- Jurica, zašto me vrijeñaš?

 

- Ne govoriš istinu! Tvoj je razlog mnogo dublji.

 

- Jurica, što je od tebe postalo? Zašto si od neko doba tako

 

zagrižljiv, ogorčen, sjetan, sumnjičav i nepovjerljiv? Takav si

 

upravo prema meni! Od onoga dana kada je nestao Stanko nisi

 

mi prijatelj.

 

- Da ti nisam prijatelj to je utvara, ali ti si me lišio Stanka

 

koji mi je bio tako blizak kao što bi mi bio brat. Osjećam da si

 

toga mladića nagnao u smrt.

 

- Misliš li da sam tako zao?

 

- Ne, ali si lakomislen u prosuñivanju. Ne znam kako da ti to

 

razjasnim. Nešto me muči, a sam ne znam što. Nešto u meni

 

vrije, nešto se komeša. Više ne mogu kontrolirati svoje srce i

 

shvatiti što hoću i što neću, koga ljubim, a koga ne ljubim.

 

Molim te, Pavle, ako osjećaš da bi mi štogod morao reći, reci

 

mi! Vidim ti u očima da nešto kriješ što se odnosi na barunicu

 

Lehotsku.

 

- Nemam ti što kazati, no kad bih znao nešto što bi moralo

 

biti neugodno, i što bi drugoga ocrnilo, zatajio bih! Kao

 

muškarac i vitez ne mogu drukčije.

 

Meško je znao da će Pavao tako odgovoriti. Sjeo je u

 

naslonjač, prekrstio ruke na prsima i kao da je klonuo.

 

- Ono što se u meni dogaña ne shvaćam! Znam samo da sam

 

na užasnim mukama.

 

Toga dana ode Meško s kmetovima u šumu da pretraže spilju

 

u kojoj je bio zatočen, ali od razbojnika nije bilo ni traga.

 

Podvečer su otputovali Draškovićevi gosti, neki na svoja

 

imanja, a većina u Varaždin, gdje je zasjedalo Bansko vijeće

 

pa su se po običaju održavale velike gozbe.

 

KATARINČICE

 

Po zagorskim bregovima pao je debeo snijeg. Na jednom

 

brdu svijetlio je dvorac znamenite grofice Uršule Erdödy.

 

Čitavo poslijepodne uspinjale su se na to brdo saonice

 

mnogobrojnih uzvanika. Čim je pala večer, rasvijetlile su se

 

sve dvorane, a na vratima su stajale sluge u livrejama. Iz soba

 

u kojima su se ukonačili gosti izlazile su krabulje u svili,

 

baršunu i starim viteškim odorama. Ulazile su u veliku dvoranu

 

za primanja. Goste je dočekivala vječno mlada starica grofica

 

Uršula.

 

~ 299 ~

 

I u dubokoj starosti ona je uživala u vrevi i društvenosti,

 

sačuvavši mladenačku gipkost, veselu ćud i gostoljubivost.

 

Svatko se veselio njezinoj zabavi na koju mora doći u kostimu

 

i pod krinkom. Svake godine taj se ples odlikovao sjajem i

 

duhovitim zabavnim prizorima, a sastajale su se kod grofice

 

uvijek i najmlañe i najstarije vlastelinske obitelji. Starica ih je

 

primala kao i za mladih dana, zadržavala ih u svome dvoru po

 

dva-tri dana, a neke intimne prijatelje i mnogo dulje. Ta

 

zabava svake je zime bila naročita atrakcija. I danas je dvorac

 

pun gostiju, a plesna je dvorana pravi muzej. Sastali su se

 

različiti vjekovi i različite zemlje. Krabulje su otvoreno

 

pokazivale zadovoljstvo s time da do zore ne skidaju krinke i

 

da se zabavljaju ne po etiketi nego po raspoloženju.

 

Oko ponoći bilo je bučno, veselo i razigrano. Maske su se

 

ganjale po dvoranama i zabavljale po kutovima, glasno i tiho.

 

Gospoda su vodila pravi boj da meñu maskama prepoznaju

 

svoje znanice i odabranice.

 

Meško je došao na zabavu u odijelu sredovječnog viteza s

 

trakošćanskoga dvora. U tome odijelu njegova snažna pojava

 

bila je tako napadna da su ga gospoñe redom prepoznavale.

 

Usred plesa pojave se dvije nove krabulje. Jedna je bila

 

odjevena kao dvorska luda. Imala je šareno odijelo i kapucu s

 

dugim resama. Druga krabulja bila je u odjeći urešenoj bijelim

 

katarinčicama i zelenim lišćem. S glave su joj do ramena

 

padali pramenovi tamne smeñe kose, na kojoj je takoñer bio

 

vijenac od katarinčica. I na grudima i na ruci imala je stručak

 

bijeloga cvijeća.

 

Gosti su se okupili oko maske kakvu još nisu vidjeli. Krabulja

 

je bila vitka i visoka. Najviše se za nju zanimao Meško.

 

Neprestano ju je obilazio i promatrao. Privukle su ga

 

katarinčice, ali je nije mogao prepoznati. Tada krabulja doñe k

 

njemu i upita ga:

 

- Ti se ne zabavljaš, lijepi viteže?

 

- Nisam raspoložen.

 

- Sretan zaručnik i da nije dobre volje?

 

- Kako znaš da sam zaručnik?

 

- Dragi Meško, to znadu svi!

 

- Ja nisam Meško!

 

- Jesi! Skini masku da te vidim! Ako nisi Meško, moraš

 

skinuti krinku.

 

Meško posluša krabulju i skine krinku. Ona ga pogleda i reče

 

mu:

 

- Opraštam se s tobom! Primi za oproštaj ovaj stručak

 

katarinčica!

 

~ 300 ~

 

- Ne bi li mi dala i onaj stručak što je na grudima? Kraj dviju

 

krabulja proñe toga trenutka neka crna dama s vitezom i

 

ljubomorno pogleda Meška.

 

- Voliš katarinčice?

 

- Sjećaju me na neku ženu, koja ima meka i topla usta kao

 

nijedna druga!

 

- Kao ni jedna? Zaista?

 

- Jest! Nijedna usta što sam ih poljubio nisu bila tako meka i

 

topla kao ona što sam ih osjetio jedne noći u Trakošćanu. Na

 

žalost, nisam saznao tko je bila ta žena.

 

- Zašto to žališ?

 

- Zato što mi je razbila ugodnu i nezaboravnu uspomenu.

 

- Zar je tako odvratna?

 

- Oprosti što to moram potvrditi.

 

- Zašto mi se ispričavaš?

 

- Jer si ti ona o kojoj govorim!

 

- Ja? Zaista si kratkovidan!

 

- Tvoja pojava, stas, vitkost, sve odgovara njoj. I katarinčice!

 

Takav stručak katarinčica ostavila mi je one noći na stolu.

 

Napisala mi je neka joj taj stručak vratim sretnem li je kada u

 

životu, ali to nisam učinio i neću učiniti. Volim drugu i reci joj

 

neka me zaboravi. Bilo bi najbolje da ne zaboravi Ottenfelsa

 

kojega će, na kraju, takoñer izgubiti. Reci joj da nije zavrijedila

 

njegovu ljubav, i da će je on iskorijeniti iz srca. Požalit će to

 

kad bude prekasno!

 

Meško ponovno stavi na lice krinku i primijeti:

 

- Eto, ti si znala da sam Meško tek kada sam skinuo krinku, a

 

ja tebe prepoznajem i ovako.

 

- Nju poznaješ i kroz krinku, ali ima gospoña koje ne

 

poznaješ ni bez krinke! - reče odrešiti glas. Bila je to krabulja

 

koja je prikazivala dvorskoga luñaka.

 

- Što se ti miješaš u naše razgovore? - naljuti se Meško.

 

- Ja se pletem u sve! Sad sam tu, sad tamo, sad lijevo, sad

 

desno! To mi je zanat! Dvorska sam luda i moram ludovati.

 

No, ja makar priznajem da ludujem, dok si ti posve lud, a

 

nećeš to priznati.

 

- Ja sam lud? Zašto mi to govoriš?

 

- Jest, ti si luñak, ali nisi dvorski, nego si luñak lijepe žene

 

koja ti se prikazuje kao anñeo a nosi ñavolske roščiće.

 

- Kako se usuñuješ tako govoriti?

 

- Govorim iskreno! I kralju svome kažem istinu, samo u šali.

 

Ti si krasan i odvažan čovjek. Uspio si pobjeći smrti, ali pred

 

ženama si...

 

- Što? Reci!

 

~ 301 ~

 

- Šeprtlja! Dadeš se vući za nos!

 

- Čuješ, masko, ti si drska!

 

- Ne ljuti se, lijepi viteže! Stotinu razdraženih ljudi osvajaš na

 

juriš, ali padaš u zamku jedne lijepe žene.

 

- Iz tebe govori ljubomora!

 

- Misli što ti je drago, ali si do vrha glave zapao u mrežu te

 

žene. Vodi te na uzici kao medvjeda, a ti plešeš kako ona svira

 

i ništa ne vidiš. Dapače, čuješ da loše svira, a ipak plešeš, čak

 

i u društvu drugih medvjedića koje vodi s tobom.

 

- Ne ljuti me, krabuljo!

 

- Eto, sada se opet ljutiš što ti rekoh nekoliko prijateljskih

 

riječi! Takvi su svi junaci. Lavovi su, a u ženskoj mreži

 

pretvaraju se u komarce.

 

- Prestani!

 

- Zašto da prestanem kada treba još mnogošta da ti kažem.

 

- Neću te slušati!

 

- Voliš slušati maske koje imaju krinke od vlastite kože.

 

Čekaj još malo, pogledaj me od pete do glave!

 

- To sam već učinio.

 

- Uzmi iz džepa svoju bilježnicu.

 

- Čemu te ludosti?

 

- Popusti luñaku, prije ćeš ga se otresti! Zabilježi današnji

 

dan, sat i minutu.

 

- Dakle: treći prosinac, dva sata i petnaest minuta.

 

- Na izmaku petnaeste, u početku šesnaeste minute, rekla ti

 

je dvorska luda: »Jurice, ti si strašno prevaren, jer si slijep!«

 

- Ne pravi od mene ludu!

 

- Piši: »Pazi da ljuto ne okaješ svoju kratkovidnost, jer padaš

 

u ponor a ne vidiš gdje je velika i duboka ljubav pružila ruku

 

da te izvuče.«

 

- Bilo bi dovoljno! - ljutito će Meško.

 

- »No i protiv tvoje volje uvukao ti se u dušu osjećaj koji se

 

bori s demonom, ali ti ga još nisi upoznao. Upoznaj ga dok nisi

 

izgubljen.«

 

- Idi do vraga!

 

- Čekaj, samo još ovo: »Na svijetu ovom ima samo jedan

 

stvor koji te može spasiti. On bdije nad tobom.«

 

- Draga masko, tu ćeš mi ludoriju platiti!

 

- I ti meni, osim ako nećeš plakati što nisi moje riječi shvatio

 

ozbiljno.

 

Dvorska luda zazvoni zvončićima i izgubi se u vrevi krabulja.

 

Nestala je i bijela maska. Meško ostade sam. Nije znao da li da

 

se ljuti ili da se smije. Odlučio se za smijeh.

 

~ 302 ~

 

Gosti su se razišli dvoranom u bučnoj zabavi, ali Meško nije

 

imao volje da se veseli.

 

U dvoranu uñe Patačić. Opazivši Meška priñe mu.

 

- Nisam imao prilike da ti čestitam na zarukama!

 

- Hvala! Kako se zabavljaš?

 

- Dobro. Razgovarao sam s tvojom zaručnicom i molio je za

 

oproštenje što sam je uznemirivao udvaranjem. Moram,

 

meñutim, priznati da su me tvoje zaruke iznenadile. Nitko to

 

nije slutio. Zanima me što će reći gradski sudac Žigrović. On

 

se ozbiljno nadao da će barunica poći za njega, čim bude dobio

 

plemstvo. Barunica mu je bila vrlo sklona, a on je tu sklonost

 

krivo shvatio. No ostavimo to, vidim da o tome nerado govoriš.

 

Ipak bih te molio da mi kažeš, kamo je zapravo nestao

 

baruničin nećak Stanko?

 

- Čuo si, ostavio je Trakošćan i otišao.

 

- Ne vjerujem u to, to je samo bajka! Ne pouzdajem se u

 

pričanje služinčadi, ali ovaj put imam razloga da vjerujem u

 

ono što se govori na trakošćanskom dvoru.

 

- Što se govori? - upita Meško sa zanimanjem.

 

- Govori se da Stanko nije otputovao, već ga je netko ubio

 

zbog ljubomore.

 

Meško pogleda Patačića. Sjetio se kako je našao pod gradom

 

mrtvaca i kako je kasnije grof Drašković nekoliko puta dao

 

podzemlje pretražiti, ali mrtvac nije nañen.

 

- Da, to bi mogla biti istina - odvrati Meško zamišljeno. - Ne

 

govori o tome pred mojom zaručnicom. A što ti misliš, tko je

 

na njega mogao biti ljubomoran? Za Ottenfelsa znam, on ga je

 

mrzio zato što je u njega bila zaljubljena Ružica. Ne bih,

 

meñutim, mogao posumnjati da je on ubojica. To bi bilo ludo

 

pomisliti!

 

- Mislim da je na njega netko bio ljubomoran zbog barunice i

 

zato ga je odstranio.

 

- To su još luñe misli!

 

- Ostavimo taj razgovor, vidim da te uzrujava. Ti znaš da

 

sam svojedobno bio zaljubljen u barunicu?

 

- Dapače, zbog nje si bacao i kocku!

 

- Siromah Keglević, sudac Žigrović i ja bili smo tako ludi da

 

smo se natjecali za njezino srce i ruku, a kad tamo, ona je

 

odabrala tebe! I mladi Ivica Erdödy bio je u nju preko ušiju

 

zaljubljen, a mladi Drašković je neobično blijed i žalostan

 

otkada su proglašene vaše zaruke. Tko bi znao sve koji su u

 

nju zaljubljeni, a ipak si ti jedini sretnik meñu nama kojega je

 

odabrala.

 

~ 303 ~

 

- Ti si odustao još mnogo prije nego što je mene odabrala.

 

Sjećaš li se kada si me molio da je za tebe zaprosim?

 

- Zar si već tada bio s njom zaručen? Kako smo mi muškarci

 

ludi!

 

- Zanimalo bi me zašto si odjednom odustao od toga da

 

zaprosiš barunicu?

 

- Uvidio sam da je odviše ljudi u nju zaljubljeno, a to ne sluti

 

na dobro. Uostalom, našao sam djevojku koja me voli, a ima i

 

novaca. Ti znaš da propadam. Prodao sam i založio pola svojih

 

imanja.

 

- Nije ni čudo! Kod tebe se troši kao u kraljevskom dvoru, a

 

ništa se ne radi i ne gospodari se. Kaštelan te upravo krade!

 

Vidjet ćeš, on će se obogatiti, a ti ćeš propasti.

 

- Što da učinim? Ne mogu drukčije živjeti! Ti si već tri puta

 

bio na svojim imanjima i pogledao što se radi, a ja ne mogu.

 

Dosadno mi je! Ako nema društva i pića, ne mogu živjeti.

 

- Oženi se!

 

- To sam upravo i htio da ti pričam. S barunicom Lehotskom

 

neprestano se družila mlada, sirota bez oca i majke, Sofija

 

Erdödy. Ona je čestita djevojka, voli me, ima velik imetak, i

 

moja će se imanja oporaviti. Kada se već ne mogu ženiti u

 

ljubavi...

 

- Ti si, dakle, još uvijek zaljubljen u barunicu?

 

Patačić se smete i odvrati:

 

- Takva krasotica ne zaboravlja se preko noći.

 

- Meni si u lovu rekao da odustaješ od nje zato što je ne

 

voliš.

 

- Ne hvataj me za riječ! Muškarac se kojekako izgovara,

 

samo da ne bude ponižen. Kada se ženiš?

 

- Odmah poslije Nove godine.

 

- Čini se da ćemo se istodobno vjenčati. U Varaždinu se

 

otvara Sabor. Hoćeš li doći?

 

- Naravno!

 

- Tada si moj gost! Pozvao sam sve na svoj dvor.

 

- Opet? Nemoj, Francek, to će ti progutati tisuće.

 

- Ali, dragi moj, sada sam zaručnik! Prije nego što se oženim

 

želim se od srca proveseliti. Doñi da pogledamo maske!

 

Lijepa dama pod crnom krinkom priñe Mešku čim je Patačić

 

otišao, udari ga po ramenu i reče:

 

- Ljutim se na tebe! Zašto si tako zamišljen?

 

- Poznajem te, lijepa masko!

 

Meško ustade i poljubi maski ruku.

 

- Zašto se ne zabavljaš, Jurica?

 

- Patačić mi je koješta pričao.

 

~ 304 ~

 

- Što? - upita ona, sjedne i skine krinku.

 

Meško pogleda lijepo, zažareno lice svoje zaručnice. Duboke

 

crne oči sjale su kao žeravica i Mešku taj žar prožme čitavo

 

tijelo.

 

- Pričao mi je kako se u Trakošćanu govori meñu služinčadi

 

da je Stanka netko ubio zbog ljubomore.

 

Katarini zadrhte trepavice, no lice poprimi žalosni izražaj.

 

- Oprosti, Jurica, to sam i ja čula.

 

- Zašto mi nisi rekla?

 

- Nisam mogla, jer...

 

- Reci, što si htjela?

 

- Jer sam u Trakošćanu čula da su ga one noći kada je

 

Stanko nestao vidjeli s njime u društvu grofa Ottenfelsa.

 

- Nije moguće! Tko ti je to rekao?

 

- Jedan lakaj. Od onoga dana šutjela sam pred svakim o

 

Stanku kao zalivena. Pomisli samo: Stanko mu je oteo Ružicu,

 

a Ottenfels je vruća krv, spreman da ubije i samoga sebe.

 

- To bi ipak bilo odviše! Meško se sjeti Ružičinog ponašanja

 

prema Ottenfelsu i pomisli da je djevojka prema njemu

 

nemilosrdna zato što zna za ubojstvo.

 

- Uostalom, zašto uvijek razmišljaš i razgovaraš o Stanku?

 

Nikada još nisi sa mnom čavrljao a da nisi uzdahnuo za njim.

 

- Nije ti drago razgovarati o siromašnom mladiću koji je tako

 

tragično završio i koji te volio?

 

- Volio? Kako to misliš?

 

- Sada, kad više nije živ, smijem ti odati njegovu tajnu. Ne

 

bih ti je ni sada odao da nisi tako okrutna prema njegovoj

 

uspomeni. Stanko te volio i zbog tebe se bacio u jezero da

 

umre.

 

- To ti je sam pričao?

 

- Nije mi to pričao, ali sam ušao u trag njegovoj tajni, a

 

šutke mi je i priznao. Svatko je odmah mogao znati da

 

siromah pati zbog nesretne ljubavi. Zamisli muke tog mladića

 

kada sam ja sjedio kraj tebe i ljubio te.

 

Barunica problijedi i žar iščezne s njezinoga lica. Nenadano

 

ustade i počne hodati po sobi. Sada je znala da je Stanka

 

ljubila Meška, a on je mislio da voli barunicu, jer je držao da je

 

muškarac. To ju otkriće uzbudi, ali se tješila da je djevojka

 

ionako mrtva i ne može joj više nauditi. Bila je dvostruko

 

sretna što se oslobodila poručnika.

 

- To te uzrujava?

 

- Siromah! Tko zna nije li ga baš ta ljubav nagnala da počinja

 

nepodopštine.

 

~ 305 ~

 

- Još uvijek misliš da je on zaista krao dragocjenosti u

 

viteškoj dvorani? Grof Pavao je, doduše, to prikazao tako da se

 

činilo vjerojatnim, ali dok budem živ neću u to vjerovati. Ti nisi

 

poznavala Stanka u dušu kao ja. Bio je poštena i čista duša,

 

kao nevina djevojka.

 

- Kakvo je ono pismo bilo što ti ga je pisao a ti si mi ga oteo

 

iz ruke? Sjećaš se, kada su ga izvukli iz jezera?

 

- U tome mi je pismu priznao da te voli i da se zato bacio u

 

jezero.

 

- Pročitao si ga?

 

- Nisam, nije bilo potrebno. Sam sam sve odgonetnuo.

 

- Gdje je to pismo sada?

 

- Stanko ga je kasnije uzeo.

 

- Zaista ga nisi pročitao?

 

- Ne, jer je on želio da ga ne čitam.

 

U dvoranu uñe Pavao s bijelom krabuljom, sjedne za jedan

 

stol i upusti se u razgovor.

 

- Gle, grof Pavao! - reče Meško, primakne se k barunici i

 

šapne joj:

 

- Znaš što se govorka? Kažu da je Pavao u tebe zaljubljen i

 

da je nesretan što si se sa mnom zaručila.

 

Meško je svoje pronicave oči upro u barunicu ne bi li

 

primijetio na njezinu licu učinak tih riječi, ali ga barunica

 

pogleda iznenañeno kao dijete.

 

- Tako? Dakle i on? Siromah mladić! Otkada ljudi znadu za

 

naše zaruke počeli su pronalaziti moje obožavatelje! Nisam li

 

još u Zagrebu rekla da će protiv mene spletkariti ako saznaju

 

za naše zaruke?

 

- Zašto da spletkare?

 

- Zato što se svaka majka nadala da će bogati Meško oženiti

 

njezinu kćer, a sada su te nade pale u vodu.

 

Bijela krabulja podigla je čašu i glasno nazdravila Pavlu:

 

- U zdravlje tvoje lijepe nevjernice!

 

- Odakle ti sve to znaš? - pitao je znatiželjno Pavao.

 

- Sve se može saznati kada čovjek hoće! No, tješi se,

 

dogodilo se i drugima da su ljubili ljepoticu koja se zaručila.

 

- Tko je ta bijela krabulja? - upita barunica Meška.

 

- Ona ti je dala katarinčice?

 

- Jest, cijeli stručak. Mislim da je Ružica.

 

- Da, to sam i ja mislila. Čuješ što razgovara s Pavlom?

 

Barunica Vojnić zaista nije mogla bolje odgojiti svoju kćer. A

 

što kani Ottenfels?

 

- Zaboravit će je! Tako mi je bar rekao.

 

~ 306 ~

 

- Doñi, Jurice, da zaplešemo! - reče barunica Lehotska. - Ne

 

mogu gledati tu bijelu krabulju.

 

OTMICA

 

Kada su barunica i Meško došli u dvoranu za ples glazba je

 

svirala, krabulje su vikale i smijale se, sve je plivalo u

 

pustopašnom veselju. U jednoj grupi vrtio se dvorski luñak i

 

prišivao pojedinim maskama kojekakve štipalice, a onima koji

 

su već skinuli masku spočitavao je ljubavne pustolovine.

 

U jednoj grupi stajao je i Ottenfels. Nije imao krinke ni

 

kostima. Bio je već posve ozdravio, ali su se na licu još uvijek

 

vidjeli tragovi bolesti.

 

- O, barun Kukmica! - klanjala se dvorska luda malom

 

barunu koji je odnekud izmilio. - Zašto ne plešete?

 

- Nemam s kime!

 

- A vaš trbuh? S njim možete sasvim lijepo zaplesati menuet.

 

Jeste li ga odviše napunili pečenjem?

 

- Grofe Patačiću, uzalud vam krinka! - nastavi luda,

 

okrenuvši se k drugoj grupi. - Trebalo je da kod kuće ostavite

 

bradu! Možda biste i nju mogli založiti? Lijepa grofica dat će

 

vam za tu lijepu bradicu koju hiljadicu!

 

Patačić ljutito odmjeri krabulju i ode.

 

- A ti, grofe - reče luda Ottenfelsu - zar još uvijek imaš

 

bolesno srce?

 

Luda se sagne k njemu i prišapne mu u uho:

 

- Htio si se ustrijeliti? To se dogaña kada čovjek ljubi dvije

 

žene istodobno!

 

Ottenfels uhvati krabulju za ruku i bijesno joj odvrati:

 

- Što si rekla, krabuljo?

 

- Što? Više se ne sjećam! Ja sam dvorska luda, a ona i

 

kraljevima smije reci sve što joj padne u ludu pamet.

 

Luda se izgubi u dvorani. Ottenfels ljutit pohiti za njom da je

 

nañe. Posljednje riječi dvorske lude bile su ga pogodile.

 

Meñutim, umjesto krabulje sretne Meška koji je stajao s

 

Patačićem u jednom kutu.

 

- ðuro, doñi ovamo! - pozove ga Meško.

 

- I vama je sigurno dodijala ta dvorska luda što luduje okolo i

 

dobacuje nam uvrede.

 

- Mani se sada luñaka! Pogledaj one dvije maske u modrim

 

plaštevima.

 

- Vidim ih, odakle su? Do sad ih nisam primijetio.

 

- Primjećuješ na njima nešto osobito?

 

- Ništa!

 

~ 307 ~

 

- Ne sjećaš se modroga plašta u koji su bile umotane žrtve

 

pod Krvavim mostom?

 

Ottenfels začuñeno pogleda Meška i odvrati gotovo šaptom:

 

- Rekao bih da je to ona modra boja!

 

- Jest, ona neobična modra boja! Pripazi na njih, a ja ću

 

potražiti vratara da ga pitam kada su te krabulje došle i odakle

 

su.

 

- I ja ću ostati i pripaziti - reče Patačić.

 

- Meni je sumnjivo što tako tiho obilaze dvoranu.

 

- Zaklonite se da vas ne vide u zasjedi - reče Meško i ode da

 

štogod sazna kod vratara.

 

Vratar je spavao. Meško ga ljutito probudi.

 

- Što je vama, vi spavate? U dvor su stigle dvije maske u

 

modrim plaštevima. Kada su došle, odakle su? Gdje su im kola

 

i konji? Vratar je bio omamljen, gotovo pijan.

 

Mešku se činilo da su tome čovjeku dali nešto popiti da padne

 

u san. Na tu misao došao je pogledavši vratara u staklene oči.

 

- Oprostite, ne znam što se dogaña; vidio sam da je netko

 

došao, ali ništa drugo ne znam.

 

- Kako su izgledala dvojica u modrim plaštevima?

 

- Došli su na vrata. Netko je prišao k meni kao da je kočijaš,

 

na njemu je još bilo snijega. Ništa drugo ne znam.

 

Taj jednostavni izvještaj prikazao je Mešku odmah čitav

 

dogañaj. Brzo se uputio u staju da čuje od konjušara tko se to

 

dovezao ili dojahao, i da vidi ta kola ili konje. Dok je stajao

 

pred vratima staje i razgovarao s konjušarom, zaškripalo je

 

nešto na strani na kojoj se nalazio dvorac. I konjušaru se činilo

 

da netko dolazi. Tada je Meško opazio u mraku kako se netko

 

približava saonicama i nosi neki teret, nešto zamotano kao da

 

je sanduk. Pomislio je da je u dvoru bio kradljivac i sada će

 

plijen naprtiti na saonice.

 

Meško i konjušar potrče prema saonicama, ali su one već

 

odjurile nizbrdo. Nisu se zaustavljale unatoč dozivanju. To

 

učvrsti Meškovu sumnju i on potrči da obavijesti Patačića.

 

- Ona dvojica u modrim plaštevima izgubila su se meñu

 

maskama i ne možemo ih pronaći ni u jednoj dvorani - rekao

 

je Patačić.

 

Meško je pričao što je vidio u dvorištu kada u dvoranu uñe

 

gotovo izbezumljena sobarica i stade vikati i plakati:

 

- Oteli su nam gospoñicu. Oteli su je, oteli su je i pobjegli! Ja

 

nisam ništa kriva!

 

- Kakvu gospoñicu, koga su oteli? Recite što je! Djevojka je

 

plačljivo pripovijedala:

 

~ 308 ~

 

- Njezina milost baronesa Ružica dotrčala je iz dvorane i

 

odlagala masku u kuli. Pomagala sam joj kad su u sobu banula

 

dva grozna čovjeka, podigla pištolje, pograbila baronesu

 

Ružicu, vezala joj usta i umotala je u veliki plašt.

 

- Jesi li luda?

 

- Nisam, nisam! - plakala je sobarica. - Ne znam kamo su je

 

odnijeli.

 

Oko sobarice okupile su se maske. Patačić, Ottenfels, barun

 

Vojnić, Ivica Erdödy i grof Pavao.

 

Barun Vojnić ode da meñu gostima potraži svoju kćer.

 

- Otela su je dva razbojnika - plakala je sobarica. Njezina

 

vika uskomešala je goste. Glazba je prestala svirati, ples je

 

obustavljen. Dvoranom zavlada uzbuñenje. Barun Vojnić se

 

vratio vičući:

 

- Nema je u sobi! Što se dogodilo s mojom kćeri?

 

Meško bijaše već naredio da se upregnu saonice i da se

 

osedla nekoliko konja. Domaćica, grofica Uršula, bila je

 

ukočena od straha. Nikada se još na njezinom plesu nije

 

dogodila sablazan.

 

Kaštelan je dotrčao i obavijestio goste da su nizbrdo odjurile

 

jedne saonice s krabuljama.

 

- Kaštelane, dajte mi nekoliko naoružanih jakih momaka -

 

reče Meško i otrči u svoju sobu, navuče čizme, uzme krzneni

 

kaput i šubaru. Požurio je pred dvor. Saonice s naoružanim

 

slugama već su čekale, a uz njih su na konjima bili grof

 

Patačić, Pavao, Ivo Erdödy i Ottenfels.

 

- Što ćeš ti ovdje? - reče Meško Ottenfelsu. - Ti si još

 

bolestan, ostani u dvoru!

 

Dok su gosti skinuvši krabulje uzbuñeno raspravljali o otmici,

 

Meško je s dvanaest naoružanih ljudi progonio otmičare.

 

Noć je bila tamna. Padale su guste pahuljice. Saonice su

 

jurile tiho. Zvončiće su sluge skinule s orme i čulo se samo

 

škripanje snijega. Nitko nije progovorio ni riječi. Meško je jašio

 

naprijed.

 

Put se spuštao strmo. U snijegu su se vidjeli svježi tragovi

 

saonica.

 

- Stanite! - viknuo je Meško.

 

Konj Jurice Meška bio se spotaknuo i pokleknuo na prednje

 

noge, no Meško se uspio zadržati u sedlu.

 

- Što je? - pitali su drugi skočivši s konja.

 

- Lupeži su porušili most na potoku!

 

- Što ćemo sada?

 

- Prijeći ćemo po ledu - odluči Meško.

 

- Siñite sa saonica da ne propadnemo u vodu.

 

~ 309 ~

 

Saonice prijeñoše preko leda, ali konji su propadali. Meñutim,

 

voda nije bila duboka i svi sretno pregaziše potok, jedino što

 

su izgubili na vremenu, a to je i bio cilj otmičara.

 

Gonioci ponovno pojure. Put je vijugao meñu bregovima

 

poput zmije. Pred sobom na cesti nisu vidjeli nikoga, ali ih je

 

još uvijek vodio trag saonica. Nakon jednog sata jurnjave

 

prispjeli su u selo. Kroz kućne prozore provirivalo je svjetlo.

 

Meško zaustavi konja kod prve kućice, siñe i pokuca na prozor.

 

- Reci mi, prijatelju, jesi li čuo da su prošle neke saonice? -

 

upita Meško seljaka koji se pojavio na prozoru.

 

- Jesam, gospodine.

 

- Tko je bio u saonicama?

 

- Kočijaš, dva muškarca i još netko, zamotan u krzno.

 

- Kamo su krenuli?

 

- Odjurili su ravno.

 

Meško se zahvali, uzjaši i pojuri, ne bi li u daljini opazio

 

saonice. Danilo se. Bregovi su se razmaknuli, a put je potekao

 

širokom dolinom. Vidio se već velik dio ceste.

 

- Eno ih! - najednom klikne Meško. - Naprijed!

 

Progonitelji pojure podvostručenom brzinom. Cesta se

 

ponovno počela penjati uzbrdo i otmičari se izgube iz vida.

 

Još pola sata naprezali su se konji. Tada na podnožju strmog

 

brda otmičari skočiše sa saonica i počeše se sa svojim teretom

 

uspinjati prema nekoj spilji. Meško i njegovi ljudi doñoše do

 

podnožja toga brda, kad se odozgo osula tanad. Plemići i sluge

 

podigoše pištolje da uzvrate vatru, ali ih Meško spriječi:

 

- Natrag! Nitko ne smije pucati, jer ćemo ubiti Ružicu!

 

Upotrijebit će je kao štit.

 

Lukavom zamkom otmičari su spriječili potjeru da pripuca.

 

- Sada nam može pomoći samo lukavost i srčanost! Slušajte,

 

osim njih po tome brdu nitko nije hodao. Ne mogu zamesti

 

trag! Kada se smrači poći ćemo gore, pa vratili se živi ili ne!

 

Tko će sa mnom? - upita Meško.

 

- Svi ćemo s vama! - odazovu se pratitelji.

 

- Ali sada ćemo se ponašati kao da odlazimo kući. Kada

 

padne mrak vratit ćemo se da ih napadnemo.

 

Na brdu se pojavio pustinjak Adam. Meško gotovo kliknu od

 

čuda.

 

- Što to znači? Pričekajmo dok siñe!

 

Pustinjak je silazio s brda ravno prema njima. Stupao je

 

muževnim korakom i oslovio je Meška:

 

- Čudite se što sam ovdje?

 

- Zaista, dragi pustinjače, što radiš ovdje?

 

- Šalju me razbojnici! Vi ih dobro poznajete!

 

~ 310 ~

 

- Dakle to je ipak Klemenčić! Dobro sam slutio! Ali što ti radiš

 

s njima?

 

- Nisam li vam rekao da ću tražiti Klemenčića?

 

- Kako si ga pronašao?

 

- Kada su razbojnici bježali iz Maceljske gore proñoše pokraj

 

moje kolibe. Pitali su me kojim putem mogu doći do Židovskog

 

brijega. Ponudio sam se da ću ih voditi. Doveo sam ih i

 

nastanio se u blizini. U jednoj pećini uredio sam kolibu i tu

 

sada živim.

 

- Je li Matan s tobom?

 

- Ne. Dečko me ostavio i otišao. No čujte zbog čega sam

 

došao. Razbojnici su me poslali k vama.

 

- Po kakvome poslu?

 

- Poručuju grofu Ottenfelsu i starom barunu Vojniću da će

 

mladu barunicu ubiti ako je ne iskupe.

 

Ottenfels problijedi i upita:

 

- Koliko traže?

 

- Pedeset tisuća forinti.

 

- Kada da im pošaljem novac? - reče Ottenfels.

 

- Najprije ih moram obavijestiti o vašoj odluci, zatim ćemo

 

ugovoriti ostalo.

 

- Reci im i to da ću novac pribaviti odmah - doda Ottenfels.

 

- A ne biste li gospoñicu mogli dobiti i bez novaca? - primijeti

 

pustinjak. - Ne biste li pokušali razbojnike uhvatiti? To neće

 

biti teško, u snijegu se pozna svaki trag.

 

- Ne, ne, nipošto - nećkao se Ottenfels. - Ako bismo štogod

 

poduzeli protiv njih mogla bi to baronesa platiti glavom.

 

- Pedeset tisuća forinti, to je zaista velika svota. Čini se da

 

gospoda razbojnici žele odjednom doći do čitavoga bogatstva,

 

pa su pokušali izvesti otmicu.

 

- A izabrali su upravo barunicu Vojnić. Odakle da njen otac

 

smogne toliku svotu?

 

- Nisu oni ni računali na oca - reče Meško - nego na grofa

 

Ottenfelsa.

 

- On nije više njezin zaručnik.

 

- Pa ipak, vidiš da je izbezumljen. On je još uvijek ljubi.

 

- Poñi, pustinjače, gore k njima i reci im da će otkupninu

 

dobiti već danas. Neka odrede mjesto gdje ćemo preuzeti

 

gospoñicu. Njoj reci da bude mirna, jer je ovdje čekaju

 

prijatelji. A ti pripazi!

 

Pustinjak ode. Gospoda su ga pratila pogledima da otkriju

 

gdje se nalaze razbojnici. Brdo je, meñutim, imalo nekoliko

 

uvala i pustinjak je odjednom nestao s vida. Velikaši su čekali

 

~ 311 ~

 

u snijegu hodajući gore-dolje. Zima je pritisla i svi su već bili

 

promrznuti i gladni. Nitko nije ponio jelo.

 

Meško pošalje momka do najbližega sela da donese jela i

 

pića, štogod bude dobio.

 

Sat kasnije sluga je donio iz sela sira, luka i jaja.

 

- Ništa drugo nisu imali - javi se sluga.

 

- Nego što bi ti - reče Meško - da kmet ima pečenja? Ovo je

 

izvrsno jelo, gospodo okrijepite se! Eto, Francek - ponudi

 

Patačiću - to je francusko jelo posebne vrsti. Samo uzmi, ne

 

boj se! Tvoj je želudac uza sve tvoje francuske kuhare ipak

 

samo običan hrvatski barilček. Neće se od sira i luka pokvariti!

 

Gospoda su sjela na saonice i prionula uz svoj skromni ručak.

 

Ottenfels je pio komovicu.

 

- Ne luduj, mladi prijatelju - reče Meško - komovica će ti

 

posvañati noge s glavom, a danas bi nam moglo dobro doći i

 

jedno i drugo. Zašto ne jedeš? Izvoli sira! Pašteta nije, ali mi

 

bolje prija nego sve druge zakuske.

 

- Lako se tebi šaliti! - dahne Ottenfels glasom koji je drhtao

 

kao da se guši u suzama.

 

- Nije mi baš svejedno - odvrati Meško - no treba se hrabriti.

 

Ottenfels je pogledom tražio pustinjaka. Mladi Erdödy je

 

proklinjao svoga vratara što je pustio u dvor nepoznate

 

krabulje.

 

- Tko bi mislio da će na ples provaliti razbojnici!

 

- Odviše smo lakoumni, dragi moji - reče Meško - a ja sam

 

lakoumniji od svih! Bio sam im pod nožem i već sam na sve

 

zaboravio, umjesto da uvijek budem oprezan i da vas na to

 

svakoga dana upozoravam!

 

Ottenfels počne hodati po snijegu.

 

- Vidiš li ga? - šapne Pavao. - Poludjet će!

 

- Nisam mislio da je toliko ljubi! - šapne Erdödy.

 

- Čestit i čuvstven je to mladić, a ona je gadna i bezdušna

 

djevojka!

 

- Kakva mati, takva kći! - šapne Patačić. - Mati nije nikoga na

 

svijetu voljela osim sebe, a imala je bar deset ljubavnika koje

 

ja poznajem.

 

- Takva će biti i ona! - primijeti Meško.

 

- Hajde, molim te, Jurica - reče Pavao - ima gorih, ali se

 

umiju pretvarati i prikazuju se anñelima. Ružica bar otvoreno

 

kaže da ne voli ðuru, no ima žena koje nekome kažu da ga

 

ljube, provode s njim ljubavne časove, zatim se udaju za

 

drugoga.

 

Meško čudno pogleda Pavla, ali ga posve nehajno upita:

 

- To se tebi dogodilo?

 

~ 312 ~

 

- Možda nama obojici! - nasmije se Pavao i doda:

 

- Dovoljno je bilo zadirkivanja, braćo moja! Vidite siromaha

 

ðuru kako hoda gore-dolje.

 

- Čekajte, razgovarat ću s njime - reče Meško i poñe za

 

prijateljem.

 

- Umiri se, ðuro!

 

- Grozno je to, Jurica! Pomisli što sve mogu učiniti s njome.

 

Nikada u životu nisam tako drhtao, ni onda kada me ostavila.

 

Ne osjećam ni jedne žile, kao da je krv prestala kolati tijelom.

 

- Opameti se, možda ne zaslužuje toliku tvoju ljubav!

 

- Ako je i ne zaslužuje, mogu li tu ljubav uništiti? Čime? To se

 

ne može! Ona mi je bila draga prijateljica od djetinjstva. Volio

 

sam je kao dječarac, kao mladić sam je ljubio, a sada sam

 

upravo mahnit za njom. Nisam li ja nesretnik?

 

- Nemoj galamiti! Šuti i smiri se. Eno, ide pustinjak! Da ti

 

prije nešto kažem: Znam da imaš dovoljno imetka, ali ima ih

 

meñu nama koji imaju još više. Svaki će dati dio otkupnine.

 

- Ne, nipošto! Ne primam ni forinte! Jedina mi je utjeha što

 

ću je otkupiti upravo ja!

 

S brda se spustio pustinjak.

 

- Što je? - pitali su svi u isti mah.

 

- Sve je dobro! Gospoñicu sam vidio. Sjedi zamotana u spilji.

 

Kraj nje je neka žena u muškom odijelu.

 

- To je moja Elvira! - reče Meško.

 

- Dadoše joj jesti, ali ona neće ništa okusiti. Razbojnici

 

čekaju otkupninu do sutradan u podne.

 

- Imat će je danas! - reče Ottenfels, povuče u stranu Ivicu

 

Erdödyja i reče mu:

 

- Samo se po sebi razumije da nemam uza se toliko novaca.

 

Ti sigurno imaš toliku svotu. Molim te, pozajmi mi. Dok ti ne

 

vratim moj je dvorac u Krapini tvoj. To ću izjaviti pred dva

 

svjedoka.

 

- Ne treba! Dovoljna mi je tvoja riječ. Odmah odlazim po

 

novac.

 

- Povedi sa sobom dva momka - reče Meško.

 

- Dovezite velike saonice s krovom, tople jastuke i pokrivače.

 

Ivica Erdödy sa dva momka odjuri prema dvoru svoje majke

 

poput strijele.

 

NA ŽIDOVSKOM BRIJEGU

 

Plemići su se okupili oko pustinjaka i ispitivali ga gdje se

 

nalaze razbojnici i kako se može do njih. Pustinjak je veselo

 

pričao da su razbojnici u jednoj spilji iza vrlo strme uvale. U toj

 

~ 313 ~

 

se spilji nisu stalnije nastanili. Gdje im je pravi stan, to nije

 

mogao otkriti.

 

- Ako ih sada ne uhvatite, nećete ih nikada više! - reče

 

pustinjak.

 

- Razmislit ćemo, a ti sada idi i pitaj ih kako će primiti novac i

 

gdje nam mogu predati Ružicu.

 

Pustinjak se ponovno počeo uspinjati uzbrdo. Žurio je. Vidjelo

 

se da je vičan penjanju, iako je uvijek hodao pognuto.

 

Strmo brdo pokrio je debeo snijeg. Pustinjak bi se izgubio u

 

uvali i ponovno se pojavio na vrhu brijega. Na bijelom snijegu

 

vidio se samo njegov sivi ogrtač s velikom kapucom u kojoj

 

mu je glava posve iščeznula.

 

- Bojim se - reče Ottenfels - da pustinjak nije iskren!

 

- Bit ćemo oprezni, ali ja ga poznajem. Pričao sam vam kako

 

me svojedobno mogao predati Klemenčiću kao gotovu pečenku

 

- podsjeti Meško.

 

- Ali ti si ujedno rekao da nas sve mrzi!

 

- Čini se da još jače mrzi Klemenčića.

 

Raspravljali su, kad Patačić klikne:

 

- Eno ga, već se vraća! Ide kao srna!

 

- Zarašten je kao vukodlak, no pod tom se staračkom dlakom

 

krije velika snaga.

 

Pustinjak je neobično brzao i Ottenfels je slutio zlo.

 

- Što je? Jedva dišete!

 

- Žurio sam! Dogodilo se nešto nečuveno!

 

- Što? - zadršće Ottenfels.

 

- Ne strepite, mladiću! Ono što se dogodilo došlo je kao

 

naručeno!

 

- Reci već jednom!

 

- Razbojnici nisu više u gornjoj spilji.

 

- Nego gdje?

 

- Kod mene!

 

- Zašto? - upita Meško.

 

- Blagoslovljena zima, otjerala ih je odande!

 

- A njihovo pravo boravište?

 

- Vraga će oni u svoje vučje gnijezdo! Rekao sam vam da ga

 

kriju pred svakim pa i preda mnom, no gore ih je pritisla zima i

 

sada su kod mene! I barunici je toplije. Naložili su vatru i griju

 

se.

 

- Koliko ih je?

 

- Dva razbojnika, ona žena u muškom odijelu i baronesa.

 

- Gdje su ostali?

 

- Nema ih. Oni su pošli u gornje Zagorje da nañu »posla«.

 

- To je izvrstan trenutak da ih uhvatimo! - reče Meško.

 

~ 314 ~

 

- Pomoći ću vam - ponudi se pustinjak.

 

- Klemenčić je poručio da mu novac moram donijeti ja, a on

 

će mi ostaviti baronesu Ružicu. Jedan sat poslije njihova

 

odlaska mogu poći s barunicom k vama. Nešto bi se ipak dalo

 

učiniti.

 

- Reci, pustinjače, imaju li oni u tebe povjerenja?

 

- Ne bojte se! Često su sjedali kraj moga ognjišta kada su se

 

vraćali iz razbojstava i odmarali se. Pričali su o svemu i

 

svačemu. Uvijek sam im povlañivao kada su grdili velikaše.

 

Oni vas, naime, mrze.

 

- To znamo!

 

- U mene, naprotiv, vjeruju kao u roñenoga brata. Zašto sam

 

se, napokon, ovdje i nastanio nego da se uvučem meñu njih.

 

Moj život nema cilja dok ne uhvatim Klemenčića! Kažu da on

 

često zalazi i meñu ljude u sela; odlazi u seoske svatove i k

 

velikašima. Kada se uputi u njihove tajne dolazi s ostalima i

 

pljačka.

 

- Koliko smo puta čuli za takve razbojničke napade! To je

 

vjerojatno počinio on, pakleni zlotvor!

 

- Još vam jednom kažem, gospodo - nastavi pustinjak a oči

 

mu sijevnuše - predat ću razbojniku novac i primiti barunicu.

 

Razbojnici će tada poći svojim putem a mi ćemo ih napasti.

 

Gospoñici se neće ništa dogoditi!

 

Ottenfels se opirao toj zamisli unatoč svim uvjeravanjima.

 

Kada se udaljio da malo projaši, jer se bio već ukočio od zime,

 

plemići i pustinjak počeše tiho raspravljati.

 

Počelo se mračiti kada su se pojavili jahači s otkupninom. Za

 

njima su klizile saonice u kojima je sjedio Ružičin otac, barun

 

Vojnić. Ivica Erdödy predao je Ottenfelsu pedeset tisuća forinti,

 

a on ih odmah izbroji na ruke pustinjaku. Zatim prišapne

 

Mešku:

 

- Molim te, primi je ti od pustinjaka! Ja ću se udaljiti i

 

pričekati samo da vidim da je na slobodi, zatim ću ravno kući.

 

Pobrini se da bude sve u redu!

 

- Bojiš se susreta s njom?

 

- Ne bih mogao svladati osjećaje!

 

- Pouzdaj se u mene! - reče Meško i poñe s pustinjakom

 

prema Erdödyjevim slugama koji su sjedili u saonicama i

 

krijepili se rakijom što su je donijeli iz dvora.

 

- Dečki, trojica neka poñu sa mnom, a ostali će ovdje

 

stražariti. Trojica koja ostaju neka svuku kožuhe.

 

Sluge su imale bijele duge kožuhe koji su izvrsno grijali.

 

Meško, Pavao i Patačić obukoše te kožuhe, a slugama dadoše

 

~ 315 ~

 

svoje tamne ogrtače koji bi se u snijegu odmah primjećivali.

 

Tako obučeni krenuše s pustinjakom prema brdu.

 

- Penjite se onim pravcem lijevo - reče pustinjak na

 

rastanku. - Tamo su same šiljaste hridine i uvale. Naći ćete

 

hridinu što izgleda kao kula. Kod nje čekajte sakriveni u

 

snijegu.

 

Pustinjak ode prečacem. Meško i njegovi ljudi ostadoše.

 

- Pazite - reče Meško - ja ću naprijed, a vi se strogo

 

pridržavajte svega što ću reći.

 

- Jurica, ako nas taj pustinjak vara i dovede u stupicu? -

 

zabrine se Patačić.

 

Meško je razmišljao o tim riječima i onda odvrati:

 

- Ne bi me bio zaštitio u svojoj kolibi! Predao bi me

 

razbojnicima. Poñimo! Penjali su se oprezno. Tama je već bila

 

gusta. Pod nogama su osjećali ispod snijega kamen.

 

- Tlo je kao na Velebitu! - šapne Patačić.

 

- Zašto se brdo zove Židovski brijeg? - upita Meško jednoga

 

slugu.

 

- Zato, vaša milosti, što su se ovdje u pećini sakrivali Židovi

 

kada su ih progonili. Tu su živjeli sakriveni godinama. Cijelo

 

brdo puno je spilja.

 

- Tako? Sada pazite, svatko neka pažljivo promatra svoju

 

stranu. Ja ću biti u sredini, a vi lijevo i desno. Budite oprezni!

 

Tko prvi vidi svjetlo neka javi.

 

Zima je štipala za lice. Ruke su sakrili pod kožuhe i uspinjali

 

su se pravcem koji im je naznačio pustinjak. Koraci se nisu

 

zamjećivali. Meško bi katkada zastajao da osluhne ne čuje li se

 

kakav glas, zatim bi ponovno krenuli dalje.

 

Put se svaki čas mijenjao. Našli su se tako u dubokoj uvali i

 

zapadoše u snijeg do koljena. Zatim su dospjeli na pećinu

 

sklisku zbog leda, tako da su se morali pridržavati rukama.

 

- Pst! Pogledajte ono! - prišapne jedan sluga Mešku.

 

- Desno je nešto crno!

 

- Ne miče se, što bi to moglo biti?

 

- Da nije medvjed ili vuk?

 

- Valjda vas nije strah?

 

- Morali bismo pucati, a tada bi propao pothvat. Razbojnici će

 

se sakriti.

 

Stajali su tako gotovo četvrt sata.

 

- Da je živ stvor već bi se bio pomaknuo! - reče Meško. -

 

Pripremite pištolje i poñimo dalje.

 

Oprezno i bez buke provlačili su se kroz tamnu noć. Crna

 

sjena ostade za njima a da se nije pomakla.

 

- To je otvor neke spilje! - šapne Meško Patačiću.

 

~ 316 ~

 

- Svjetlo! Eno svjetla! - upozori Pavao.

 

- Stani! Oprez!

 

Malo svjetlo planulo je kojih tristo koračaja ispred njih, za-plamsalo dva-tri puta i ugasilo se.

 

- To je prvi znak! Sada oprezno! - šapne Meško.

 

- U blizini smo kamene kule. Samo polako i tiho! Kada

 

stigoše na okruglu pećinu spuste se u ledeni snijeg.

 

- Promrznut će mi ruke! - šapne Pavao.

 

- Izdrži još malo!

 

- Ako nas pustinjak izda?

 

- Tiho!

 

Ležali su potrbuške u snijegu čija je površina imala ledenu

 

koru. Morali su se rukama ukapati. Kada su se tako sakrili,

 

pokrili su se bijelim kožusima preko glave i pripremili oružje.

 

Ležali su nepomično.

 

Meško se opro o ruke, ispružio glavu i napregnuto zurio u

 

tamu, kao kad lovac čeka zvijer. Pred njim je bila mala ravan.

 

Pedesetak koračaja dalje pružila se snježna uzvišica.

 

U tami iza snježne uzvišice pojavi se svjetlo. Meško podigne

 

ruke i šapne:

 

- Svjetlo! Znači da su razbojnici predali Ružicu!

 

- Samo ako je zaista tako! - šapne Patačić.

 

- To je ugovoreni znak. Čekaj! Jedan, dva, tri puta se svjetlo

 

zapalilo i ugasilo. Razbojnici su izašli iz spilje.

 

- Samo da poñu ovim putem!

 

- Tako je pustinjak rekao! Treba u to vjerovati i neka se

 

dogodi što mu drago!

 

- Šestorica smo i branit ćemo se!

 

- Jeste li još živi? - okrene se Meško prema slugama koji su

 

ležali tiho kao da su pomrzli.

 

- Jesmo, gospodine!

 

Meško pogleda svoju malu četu. Izgubila se u snijegu. Nitko

 

živ ne bi rekao da tu ima ljudi.

 

»Izvrsno!« pomisli Meško. »Mogli bi nagaziti na nas, kako

 

smo se dobro sakrili!« Zatim ponovno upilji oči u snijeg i tamu.

 

Pričinilo mu se da vidi neke sjene.

 

Šestorica u snijegu suspregnu dah. U takvom očekivanju

 

počne puhati bura i zatrpavati ih snježnim pahuljicama.

 

- Ako nas je pustinjak izdao? - začuje se ponovno pitanje.

 

- Škripi snijeg! - upozori Meško.

 

Škripanje snijega čulo se sve bliže. Razabirao se i poluglasni

 

razgovor.

 

- Evo ih, dolaze!

 

~ 317 ~

 

Dva crna plašta zaokrenu iza jedne pećine i spuste se u

 

uvalu. Jedva koraknuše tri koraka kad pred njima oživi snijeg i

 

bijele sjene podignu oružje. Razbojnici stadoše kao ukopani.

 

Meško skoči naprijed. Jedan razbojnik trgne pištolj, ali ga

 

Meško udari bodežom po ruci tako da mu je oružje ispalo. U

 

tren oka, prije no što su razbojnici pravo shvatili da su te bijele

 

sjene ljudi, držale su ih već željezne ruke slugu. Dok je Meško

 

uzetom jednome vezao ruke, Patačić je drugoga sputavao

 

konjskim uzdama.

 

Sve se to odigralo u tren oka. Razbojnici su shvatili što se

 

dogaña, ali se više nisu mogli micati.

 

Meško zazviždi tri puta. Dvije stotine koračaja daleko pojavi

 

se svjetlo i uskoro se čulo škripanje snijega pod nogama

 

došljaka.

 

Nitko nije prozborio ni riječi. I jedni i drugi bili su iznenañeni.

 

Meško pohiti prema svjetlu što se primicalo. Dolazio je

 

pustinjak. Vodio je u plašteve umotanu Ružicu. S njima je, u

 

muškom odijelu i sa šubarom na glavi, koračala Elvira.

 

- Sve je u redu! - reče Meško pustinjaku. - Doñite! A vi -

 

obrati se Elviri - imate li oružja?

 

Elvira se opre, ali joj Meško oduze dva pištolja i bodež.

 

- Vladaj se mirno - reče Meško djevojci - pa ti se neće ništa

 

dogoditi.

 

Elvira ne progovori ni riječi. Stajala je pogleda uprtog u

 

vezane razbojnike.

 

- Gdje je Klemenčić? - upita pustinjak drhtavim glasom.

 

- Eno ga, dobro je vezan!

 

- Želim ga vidjeti!

 

U pustinjakovim riječima osjećao se bijes i mržnja. Brzim

 

korakom približi se razbojnicima. Meško se obrati Ružici.

 

- Bili smo sretne ruke, baroneso!

 

- Hvala vam! - odvrati ona mekim glasom.

 

- Skinite im kapice da vidimo lica! - reče uzbuñeno pustinjak.

 

- Hulja, lupež! - procijedi kroz zube razbojnik pustinjaku.

 

- Da vidimo Klemenčića! - kliknu pustinjak.

 

- Koji je od njih Klemenčić? - zapita Meško Elviru.

 

- Ovaj! - pokaže ona visokog razbojnika.

 

- Ništarijo, tornjaj se! - bjesnio je razbojnik okrenuvši se

 

prema Elviri.

 

Meško mu priñe i skine kapucu.

 

- Evo ga, pazite!

 

Svi su zapanjeno gledali u razbojnika i razočarano govorili:

 

- To nije Klemenčić!

 

- Gdje ti je voña? - upita Meško Elviru.

 

~ 318 ~

 

- On je! - reče ona i ponovno pokaže visokoga razbojnika.

 

U slabom svjetlu fenjera vidjela se smeñe-crvena duga i

 

razbarušena kosa, garavo duguljasto lice obraslo neurednom

 

crvenkastom bradom gotovo do očiju. Razbojnik je izgledao

 

kao majmun. Usta mu je pokrio raščupani brk. Oči je upro u

 

zemlju kao da se ne usuñuje nikoga pogledati.

 

Pustinjak koji je stajao pred razbojnikom ispruži vrat, oči mu

 

zaplamsaju, ruke se zgrče. Mešku je bilo kao da ga je netko

 

udario buzdovanom po zatiljku. Tolika hajka, tolika muka, a -

 

uzalud! Drugi razbojnik bio je niži, deblji, crn čovjek s gustom

 

bradom i neurednom kosom, lica okruglog i mrkog.

 

- Čuješ, djevojko - reče Meško Elviri - ako nam ne kažeš gdje

 

je Klemenčić neće biti dobro s tobom, a ako nam to priopćiš

 

nagrada neće uzmanjkati! Bogata nagrada!

 

Elvira zapanjeno pogleda Meška i reče:

 

- Učinite sa mnom što vas volja, ali ovo je Klemenčić! Ta

 

valjda ga poznajem!

 

Razbojnik je gledao u zemlju i šutio.

 

- Zašto si se ti, huljo, nazivao Klemenčićem? - vikne

 

pustinjak razbojniku. U očima mu je sjao bijes.

 

- Na to neću odgovoriti! - promrmlja razbojnik. - Ni na kakvo

 

pitanje neću odgovoriti.

 

- Kako bilo da bilo, poñimo dolje! - reče Meško.

 

- Ja neću više ostati ovdje! - prišapne pustinjak Mešku. -

 

Kada se vrate ostali razbojnici osvetit će mi se.

 

- Gdje su vam drugovi? - upita Meško Elviru.

 

- Dvojica su stradala u eksploziji baruta, kojom ste ih

 

počastili, a trojica su otišla.

 

- Naprijed! Pavle, preuzmi s Francekom brigu za razbojnike.

 

Jedan neka vodi, drugi neka ide iza njih. Popustit ćemo im

 

užad da mogu hodati.

 

Meško je sam popuštao spone i opazio je da razbojničkom

 

vodi kaplje iz ruke krv.

 

- Gle, malo sam te ranio! Oprosti! - reče Meško. - Dajte neki

 

rubac.

 

Meško priveže rupcem jako zarezan mali prst lijeve ruke i

 

napravi čvrst uzao. Razbojnik kao da nije osjećao bol.

 

Dopuštao je da rade s njim što ih je volja.

 

Pustinjak poñe prvi da pokaže put. Sluge su stupale kraj

 

razbojnika. Elvira je pošla s njima, ali je na Meškovu odredbu

 

nisu vezali. Meško je pošao s Ružicom i pazio da ne padne na

 

skliskim mjestima puta.

 

- Kako su postupali s vama? - upita Meško Ružicu.

 

- Nikako! Nisu se uopće brinuli za mene.

 

~ 319 ~

 

- Elvira vam je bila dobra?

 

- Izazvala sam njezinu ljubomoru! Ljutila se na Klemenčića

 

što me doveo.

 

- Tako ga je zvala i u spilji?

 

- Da! Dapače i kada su razgovarali tiho.

 

- Znate li tko je razbojnicima poslao otkupninu? Ottenfels!

 

Ružica ne reče ni riječi. Meško je upita:

 

- Kako su vas odveli?

 

- Bila sam na plesu zakrabuljena kada mi je prišla maska u

 

modrom kostimu i rekla mi: »Majka vas moli da doñete u svoju

 

sobu i da svučete haljinu.« Bila sam uvjerena da je to zaista

 

majčina želja i odmah sam pošla u sobu. Oni su sigurno išli za

 

mnom, iznenadili su me i odnijeli u saonice. Nisam mogla

 

vikati, jer su mi začepili usta.

 

Pustinjak je sprijeda nosio svjetiljku i mahao je s njome da

 

oni dolje primijete grupu i da doñu u susret. Uskoro su se

 

zaista začuli glasovi slugu koji su nosili od gunjeva napravljenu

 

nosiljku da Ružicu spuste niz strminu.

 

U podnožju brijega okupilo se u meñuvremenu mnogo ljudi.

 

Barun Vojnić zagrlio je kćer plačući. Ottenfelsa nije bilo u

 

blizini.

 

Meško smjesti Ružicu u saonice, dade joj komovice da se

 

ugrije, zatrpa je blazinama i gunjevima i potraži Ottenfelsa.

 

- ðuro, ti ćeš sjesti u saonice njoj nasuprot.

 

- Ne, ja ću jašiti!

 

- Sada ja zapovijedam! Već si sasvim promrznut, nisi još

 

zdrav i stradat ćeš. Sjedi u saonice da ti bude toplo!

 

Mladić dobaci Mešku ljutit pogled, okrene se i pozdravi

 

Ružicu:

 

- Dobro veče, baroneso! Jeste li pretrpjeli mnogo straha?

 

- I straha i zime! - odvrati ona blago. - Izvolite u saonice!

 

Ottenfels nije više oklijevao. Sjeo je nasuprot Ružici, dok je

 

stari barun Vojnić sjeo pokraj kćeri.

 

Razbojnike su sluge strpale u druge saonice. Nasuprot njima

 

sjedoše Pavao, Patačić i pustinjak, dok su Elvira i sluge jašili

 

oko saonica. Meško sjede na konja i povorka krene.

 

Kada su dospjeli u dvor posvuda je bila tama. Ružicu su

 

odmah položili u topao krevet i donijeli joj tople juhe i jela.

 

Plemići su se okupili u maloj blagovaonici. Grofica Erdödy

 

sama je odreñivala što treba učiniti da se Ružičini spasitelji

 

okrijepe.

 

Ottenfels je svakome slugi dao po zlatni cekin i uputio se u

 

blagovaonicu gdje se domaćica brinula za gospodu i slušala

 

kako su uhvaćeni razbojnici. Uhvaćenike zatvoriše u tamnicu a

 

~ 320 ~

 

Elviru u jednu sobu pred kojom je stražario sluga. Tako bijaše

 

naredio Meško.

 

Probudili su se i ostali plemići i započne dogovor što da urade

 

s razbojnicima.

 

Na kraju zaključiše da će ih povesti u Zagreb i predati sudu.

 

No kako god su se svi radovali što su uhvatili razbojnike, bili

 

su razočarani što nijedan od lupeža nije bio Klemenčić.

 

Razglabali su o tome svakojako, ali nisu mogli odgonetnuti

 

zašto se drugi čovjek nazivlje njegovim imenom. Neki su mislili

 

da se razbojnik zaista zove Klemenčić i da nema s njime ništa

 

zajedničko osim imena.

 

Po cijeloj okolici pronio se glas da su gospoda uhvatila

 

razbojnike i da ih čuvaju u tamnici. U podne se već bilo okupilo

 

mnogo ljudi da ih vide.

 

U toploj dvorani grofice Erdödy vijećali su plemići. Glasnik

 

bijaše donio banov poziv da odmah doputuju u Varaždin, jer se

 

sastaje Sabor i Bansko vijeće, a takoñer trebaju riješiti jednu

 

veliku državnu zadaću.

 

- Što to znači, kakva je to državna zadaća? - pitali su veli

 

kaši iznenañeno.

 

- Ban nas nije o tome obavijestio, a to je znak da se radi o

 

nečemu zaista povjerljivom, dakle i važnom.

 

- Vi putujte - reče Meško - a ja ću s razbojnicima u Zagreb.

 

Ne puštam ih ni čas same! Lukavi su, mogli bi prevariti naše

 

ljude i pobjeći. Želim ujedno prisustvovati saslušavanju.

 

- To je dobro! - potvrdi Patačić. - Radi se, napokon, o

 

ubojicama devetorice velikaša, a tko zna kako će Žigrović

 

voditi istragu. Moramo pripaziti na njegove prste! Prije pet

 

godina pustio je na slobodu razbojnika Šinteka za dvije tisuće

 

forinti!

 

- Prodavao se on i jeftinije!

 

- Mora se odrediti da naši ljudi još jednom obiñu Židovski

 

brijeg i da pretraže sve spilje. Možda će se štogod naći što bi

 

moglo poslužiti u istrazi.

 

Plemići su se sutradan odvezli u Varaždin, a s njima i

 

gospoñe. Barunica Lehotska sjela je u jedna kola sa Sofijom

 

Erdödy, zaručnicom grofa Patačića, koja ju je pozvala u svoju

 

palaču. Meško je pristao da barunica poñe s ostalima i obećao

 

da će uskoro stići i on u Varaždin.

 

Dan je bio lijep i vedar. Na jutarnjem suncu caklilo se inje

 

kao da su se prosule zvjezdice. Konji su rzali. Na njima su sjali

 

zlatom i srebrom okovani hamovi. U velikim kočijama udobno

 

su sjedile gospoñe, umotane u krzno. Lica su im rumena i

 

jedva proviruju iz krznenih kapa koje su se spustile do očiju i

 

~ 321 ~

 

preko ušiju do vrata. Gospoda su odjevena u duge krznene

 

ogrtače, sa šubarama na glavi i niskim čizmama. Hodala su

 

oko kočije i nosila pokrivače, ogledavala kovčege i davala

 

naloge slugama.

 

Meškova visoka plećata pojava sagnula se k baruničinim

 

nogama. Zamotao ih je u crno toplo krzno što ga je ustupio

 

svojoj zaručnici. Pri tom se šalio i zabavljao gospoñe. Obišao je

 

sva kola, svakoj je dami posebice poljubio ruku i zaželio sretan

 

put ili je štogod primijetio. Došavši k Ružici reče joj tiho:

 

- Pogledajte kako ðuro propada! Zar nemate ni obične

 

ljudske samilosti?

 

- Odviše me strogo sudite! - šapne ona. Meško primijeti da

 

su joj se oči ovlažile.

 

- A ipak ste na plesu mene obdarili katarinčicama!

 

- Varate se! To nisam učinila ja!

 

- Ružice - reče Meško sagnuvši se posve k njoj - zašto ne

 

govorite istinu? Vi ste bijela krabulja!

 

Baronesa mu pogleda odlučno u oči i reče:

 

- Kunem vam se da bijela krabulja nisam bila ja!

 

- Niste? Šteta je što se već spremaju. Htio bih s vama

 

razgovarati o tome.

 

- I ja s vama! Mnogošta mi je na duši, a ovog trenutka mogla

 

bih vam reći sve.

 

- Zašto niste prije sa mnom razgovarali?

 

- Nisam mogla. Upravo ovaj čas svladala me slabost - reče

 

ona i obori oči. Kada ih je ponovno podigla primijeti Meško u

 

njima suze.

 

Prve su saonice već krenule, konji su kaskali, zlatni grbovi na

 

saonicama i hamovima zablistali su na suncu plamenim

 

sjajem; ždrebad je veselo zarzala potrčavši za svojim starima;

 

rupci su mahali a posvuda su odzvanjali veseli muški i ženski

 

klicaji:

 

- Zbogom! Do viñenja! Zdravo, Jurica! Meško, žuri se za

 

nama!

 

Saonice su klizile nizbrdo ostavljajući za sobom ponositi dvor.

 

NENADANI SUSRET

 

Zagrebačke ulice mirne su i tihe. Zima je umotala cijeli grad

 

u svoje ledeno bijelo ruho. Prozori oniskih purgarskih kućica

 

osvijetljeni su mutnim svjetlom uljanica i lojanica. Iz plemićkih

 

kuća nije prodirala nijedna svjetla zraka. Željezni kapci na

 

prozorima zaklopljeni su i samo gdjegod u prizemlju

 

primjećivalo se da je služinčad kod kuće.

 

~ 322 ~

 

Nad gradom leži tiha večer. Sa crkve sv. Marka odzvonilo je

 

pozdravljenje.

 

Još nisu utihnuli posljednji odjeci zvona kada je sudac

 

Žigrović sjeo k večeri. S njime su kod stola bila dva prijatelja,

 

plemići iz okolice. Sudac se nikada nije mnogo družio s

 

purgarima. Uvijek je nastojao da mu kod stola sjede ljudi

 

plemenitoga roda, i kada nije bilo velikaša zadovoljavao se

 

plemićima. Njegova kuća bila je sagrañena plemićki, od

 

kamena, na jedan kat, opasana zidom i vrtom.

 

Kako su se sva gospoda natjecala tko će ljepše urediti svoje

 

sobe, tko će raskošnije živjeti, na čijem će stolu biti bolji pribor

 

i još bolje jelo, tako je i Žigrović nastojao da bude u tome

 

ravan plemićima. Živio je u neprestanoj nadi da će i on postati

 

plemić.

 

Gradski sudac bio je neženja i kuću mu je redila njegova

 

sestra Marta, stara namiguša koja se sa svojim bratom odlično

 

slagala. I ona je težila za otmjenim društvom i svim onim što

 

bi joj moglo otvoriti vrata gospodskih kurija. Sobe je uredila

 

onako kako je vidjela kod otmjenih gospoña, a odijevala se

 

kao plemkinja. Preugojeno tijelo, široko lice olašćeno

 

crvenilom, dok je napola sijedu kosu pokrila bijelom vlasuljom.

 

Tako je Marta dočekala 45. godinu a da je sudbina nije ni sa

 

kime dovela pred oltar. Purgara nije htjela, a plemić nije htio

 

nju. Zadovoljila se time da u kući svoga brata sjedi na čelu

 

stola kao u plemićkim kućama domaćica i da dozvoljava da joj

 

gosti, kada se ponapiju vina, ljube ruke.

 

Večera je bila obilna a vina je bilo još obilnije. Društvo je

 

nastojalo da ne gubi vrijeme.

 

Gospoda, a s njima i Marta, gostila su se s izvrsno pečenim

 

puranom s mlincima što su plivali u masti i soku, kada se

 

otvore vrata i u sobu bane mlada rumena djevojka, stara

 

služavka i dva sluge.

 

- Vaša milost, vaša milost, pred kućom što je dvoje saonice!

 

Sudac i Marta bijesno ošinuše služinčad.

 

- Pa šta je onda ako pred kućom što je saonice? Lude! Zar

 

smo prvi put u životu dobili goste?

 

- Ali to nisu gosti, izvolite pogledati, to su stranci! Zvonce na

 

ulazu u vrt žestoko zazvoni. Marta naloži da se otvore vrata te

 

da se upita tko su došljaci i što žele.

 

Sluge su javile da s milostivim gospodinom sucem želi

 

razgovarati grof Meško. Suca je Meškov dolazak uzrujao, jer je

 

već znao da je zaručen s barunicom, no ipak odredi da ga

 

smjesta uvedu u salon za primanje.

 

~ 323 ~

 

- Gospodine suče - reče Meško nakon pozdrava - nemojte se

 

ljutiti što vas smetam kod tako ugodnog posla, ali dovezao

 

sam vam dva razbojnika što nas progone i robe. Jednoga od

 

njih zovu Klemenčićem, no taj čovjek ne sliči na njega.

 

- Po čemu sudite da su to razbojnici?

 

Meško ukratko ispriča sucu kako su razbojnici uhvaćeni na

 

djelu i pozove ga da ih zatvori.

 

- Ja sam ih doveo vezane i neću ih pustiti s vida dok ne budu

 

pod ključem!

 

Sudac ljutito obriše masna usta, baci ubrus, uze ogrtač i

 

klobuk. Morao je čuvati ugled pred plemićima i služinčadi, jer

 

su svi uprli u nj poglede i čekali što će učiniti.

 

Sudac utješi goste da će se brzo vratiti i poñe da pogleda

 

razbojnike. U tami im nije vidio lica. Odmah ih je dao odvesti

 

na magistrat, vezati lancima i zatvoriti u podzemnu tamnicu.

 

Zatvoriše i Elviru.

 

- A tko je taj bradati čovjek? - upita sudac i pokaže

 

pustinjaka koji je stajao zgrbljen i slušao razgovor.

 

- On je pustinjak. Pomogao nam je da nañemo razbojnike.

 

Trebat ćemo ga kod saslušavanja.

 

- Tako, dragi gospodine suče! - zadovoljno će Meško kada je

 

završio pričanje o voñi razbojnika. - Cijelim putem nije mi ni

 

jedanput pogledao u oči! Lopov je lopov i ne usuñuje se

 

pogledati poštena čovjeka. Sutra ću doći na saslušavanje da

 

vam budem pri ruci - reče Meško, oprosti se od suca i uputi se

 

s pustinjakom u svoju palaču.

 

Meško odredi pustinjaku sobicu u prizemlju, nato se

 

preodjene i očisti od puta. Budući da je bilo rano odluči Meško

 

da u gradu potraži neke znance. Uzevši pištolj i ogrtač spremi

 

se za odlazak.

 

- Dobro je, vaša milosti, što uzimate oružje - reče mu sluga.

 

- Jučer i danas neprestano se oko našega dvora šulja neki

 

stranac.

 

- Što hoće?

 

- Ne znam, čim opazi nekog od nas nestane niz ulicu.

 

- Jeste li ga dobro pogledali?

 

- Sakrivao se kao lopov, ali sam vidio da je još vrlo mlad.

 

- Pripazi dobro na njega! Ako ga još jednom vidiš pograbi ga,

 

dovući ga u kuću i veži.

 

- Već sam to htio učiniti, jer nema dvojbe da čovjek snuje

 

neko zlo, ali nisam ga mogao uhvatiti. Dolazi tek kad padne

 

mrak. Šeće i gleda gore, zatim odlazi i ponovno se vraća.

 

Neprestano gleda u vrata ili prozore.

 

- Samo ti pazi na njega!

 

~ 324 ~

 

Meško izañe na ulicu. Nigdje nije bilo žive duše. Htio je da

 

malo proñe po gradu koji već dugo nije vidio, a bio mu je drag.

 

Prošetao je i kraj baruničine kuće. Stao je i pogledao gore.

 

Dvor je bio zamračen. Zatim se vrati i na zaokretu primijeti da

 

ga netko prati. Sakrio se u napola otvorenoj veži svoje kuće.

 

Neznanac doñe bliže i počne zuriti u prozore.

 

- To je taj! - reče sluga Mešku.

 

- Ostani u tami dok te ne zovem! Možda nije kradljivac, ne

 

izgleda tako.

 

Meško izañe i pogleda preko ulice, zatim korakne prema

 

strancu, koji brzo počne zamicati niz ulicu.

 

- Stani! - vikne Meško, ali čovjek ubrza kao tat koji je

 

zatečen na djelu.

 

- Stani - vikne Meško - ili ću pucati!

 

Neznanac stade i Meško ga začas stigne.

 

- Tko si i zašto se šuljaš oko moje kuće?

 

U tami se nije moglo razabrati strančevo lice. Meško je vidio

 

samo da je odjeven u odijelo francuskoga kroja, dok je na

 

glavi imao vlasulju i trouglast klobuk.

 

- Slijedi me! - zapovijedi Meško.

 

Stranac pogne glavu i poñe.

 

- Uñi! Ako nećeš dobrovoljno, pozvat ću sluge.

 

Stranac se u taj mah sagne da će pobjeći ali ga Meško

 

dohvati i silom gurne kroz vrata. Za nekoliko trenutaka bio je

 

već s njim u prizemnoj sobi. Stranac je stajao u kutu oborene

 

glave i zaklanjao se od svjetiljke. Meško ga silom okrene,

 

uhvati ga za ramena i pogleda lice što ga je tako pomno

 

sakrivao. Riječ mu zapne u grlu.

 

- Zar sam poludio, ili me progone utvare? Govori, čovječe,

 

jesi li duh ili...

 

- Ne, Jurice, nisam duh, ja sam to!

 

Meško opipa strancu glavu kao da ne vjeruje da je od krvi i

 

mesa i klikne glasom punim neke prestrašene sumnje:

 

- Ne buncaj, čovječe, tvoje lice tako strašno naliči Stanku, ali

 

on je mrtav! A ti, jesi li njegov blizanac, brat, što li si?

 

- Evo, pogledaj me u svjetlu pa ćeš me prepoznati!

 

Meško zalomi rukama i reče zbunjeno:

 

- Ti si, ti si zaista Stanko?

 

- Jesam! Oprosti mi što sam ti se tako nesmotreno izdao!

 

Meško više nije slušao nego raširi ruke i privine prijatelja na

 

grudi. Oči mu se ovlaže kao onaj dan u Trakošćanu kada je

 

bilo ustanovljeno da je Stanko mrtav. U glavi mu se maglilo i

 

nikako se nije mogao osvijestiti. Stanko se izmakne iz

 

zagrljaja.

 

~ 325 ~

 

Obojica su šutjela. Stanko obori pogled. Blijedo, izmučeno i

 

mršavo lice odavalo je da je bolestan ili da je teško

 

oskudijevao.

 

Napokon se Meško oporavi od uzbuñenja, primi Stanka za

 

obje ruke i upita:

 

- Stanko, što znači to tvoje držanje? Zašto si htio pobjeći,

 

zašto nisi došao, zašto nisi pisao ili javio jesi li živ ili mrtav?

 

Oplakivao sam te kao mrtvaca, i zato sam se zamalo

 

onesvijestio kada sam tebe ugledao.

 

- Ti si me oplakivao? - upita Stanko. - Ništa ti nisu rekli?

 

- Što bi mi mogli reći?

 

- Da sam propalica, lupež i kradljivac! To ti nisu rekli?

 

- Jesu, ali ti valjda ne misliš da sam ja u to vjerovao? Zar je

 

tebe ostavila vjera u moju zdravu pamet?

 

- Nemoj me pitati o tome, ja sam se rodio pod nesretnom

 

zvijezdom.

 

- Doñi, idemo gore gdje je toplo i udobno. Razgovarat ćemo

 

iskreno kao nekoć kada smo zajedno čavrljali do kasne noći.

 

Doñi!

 

Meško pozove slugu i zapovijedi mu da pripremi toplu večeru.

 

Prijatelja je posadio na divan i sjeo kraj njega.

 

- Siromašni moj Stanko, kako si ti blijed i propao! Što si

 

radio, gdje si bio? Reci mi sve!

 

- Trebalo bi mnogo vremena da ti sve ispričam.

 

- Sve mi moraš kazati! Ali ja se još uvijek ne mogu snaći.

 

Nikada nisam sanjao da ću s tobom sjediti ovako i razgovarati.

 

Meško pogleda Stankovo odijelo. Bilo je sašiveno od

 

crvenoga baršuna i sjeti se kako je našao u trakošćanskom

 

podzemlju mrtvaca, opipao ga i osjetio odijelo od baršuna, po

 

čemu je zaključio da je Stankov leš.

 

- Odakle ti to odijelo?

 

- Poslao mi ga je moj dragi prijatelj Pavao kada mi je naredio

 

da napustim Trakošćan.

 

Mešku bijaše jasno da ga je baršunasto odijelo zavaralo, ali

 

ga je ipak mučilo pitanje tko je bio onaj mrtvac u podrumu.

 

Nije imao kada o tome razmišljati, jer ga Stanko upita:

 

- Po čemu si mogao zaključiti da sam mrtav? Očito si mislio

 

da sam se ubio?

 

- Bio sam uvjeren da si stradao!

 

- Ti si, dakle, jedini vjerovao u ono što sam ti pisao u

 

oproštajnom pismu.

 

- Kakvom pismu?

 

- U onome što sam ti ga ostavio u sobi. Napisao sam ga prije

 

no što sam otišao.

 

~ 326 ~

 

- Pismo? Nisam dobio pismo!

 

- Stavio sam ga u onu knjigu što si je običavao čitati prije

 

spavanja.

 

- Listao sam list po list i pretražio cijelu sobu, jer sam se

 

nadao da si mi ostavio kakav glas, ali ništa nisam našao.

 

- Tada je pismo morao uzeti netko drugi!

 

- Tko? Zar bi kome trebalo? Zašto?

 

- Ne znam, ali ja sam ti ostavio opširno pismo i objasnio kako

 

sam pao u sumnju grofa Pavla.

 

- Možda se pismo nesretnim slučajem izgubilo.

 

- Ne vjerujem! Netko ga je uzeo hotimice.

 

- Zašto da ga uzme? Tko bi to mogao biti?

 

- Možda sam u onome društvu imao neprijatelja.

 

- Znaš li na koga sumnjam? Na Ottenfelsa! On te mrzio zbog

 

Ružice.

 

- Ne, on nije ništa kriv!

 

- Ti sumnjaš u nekoga drugog?

 

- Ne znam u koga bih sumnjao.

 

U sobu uñoše sluge, pokriju stol i unesu večeru. Dok su sluge

 

bile zaposlene oko stola Meško im je pomogao, samo da sve

 

bude što prije gotovo.

 

- Doñi, Stanko, okrijepit ćemo te! Stanko ustade, no glava

 

mu klone a lice još jače problijedi.

 

- Što ti je, Stanko?

 

- Ništa, slab sam!

 

- Zar si bolovao?

 

- Nisam, sasvim sam zdrav.

 

- Sjedni ovamo, a ja ću sjesti tebi nasuprot. Tako! Uzmi malo

 

tople juhe, to će te okrijepiti. Uzmi i pečenke; vidi, ovaj je

 

komad mekan.

 

Meško se brinuo oko Stanka kao prava domaćica. Natočio mu

 

je dobroga starog vina i oni prionu uz večeru.

 

- Stanko, slutio sam da ću u Zagrebu doživjeti nešto ugodno!

 

Nikada se još nisam toliko radovao dolasku u Zagreb kao ovaj

 

put. Da mi je tko jučer rekao da ću danas sjediti s tobom za

 

stolom i ovako lijepo večerati, vjeruj mi da bih ga držao

 

luñakom.

 

- Ni ja se nisam tome nadao!

 

- Reci mi sada kako si dospio u Zagreb.

 

- Volio bih ti najprije razjasniti kako sam postao kradljivac.

 

- Nemoj o tome govoriti! To su neugodne stvari, a zašto da si

 

ove lijepe trenutke zagorčiš takvim uspomenama.

 

- Ne, Jurice, sve sam već prebolio.

 

~ 327 ~

 

Meško pogleda Stanka upitnim pogledom, ali ga nije htio

 

ispitivati što time želi reći. Činilo mu se da je prijatelj tako slab

 

i iznemogao da je najbolje ako ga ne ispituje. No Stanko je

 

počeo sam pripovijedati.

 

- Sjećaš se one večeri kada je na jezeru bila svečanost?

 

Ružica me tada povela na malu šetnju. Kada smo došli do

 

nekoga ponora koji zovu Vražjim ždrijelom namamila me do

 

ruba i povukla.

 

- Ružica? Ona je opasna djevojka!

 

- Ne, Jurica, ona je samo vrlo nesretna. Ona je najbolja i

 

najljepša duša.

 

- Ne mislim o njoj tako dobro.

 

- Zato što je ne poznaješ.

 

- A što se kasnije dogodilo?

 

- Kada smo se oboje već gotovo strovalili u ponor povukla

 

nas je natrag ruka nekoga zakrabuljenog čovjeka.

 

- Klemenčić?

 

- Da! Tada se dogodilo ono zbog čega sam osumnjičen kao

 

kradljivac.

 

Stanko je ispričao Mešku kako je morao razbojnika voditi u

 

Trakošćan, kako su se sakrili u viteškoj dvorani i kako je

 

razbojnik krao dragocjenosti.

 

- Ottenfels mi to nije rekao.

 

- Ispričao sam mu samo toliko da me razbojnik prisilio da ga

 

odvedem u dvor i ništa drugo. Čekao sam tebe da te upozorim

 

kako razbojnici žele da te ubiju.

 

Stanko nastavi pričati kako se ušuljao u dvoranu grof Pavao,

 

a kasnije i neka bijela žena.

 

- Bijela žena? Nečuveno! I mene je posjetila jednom noću

 

bijela žena. Pričaj mi!

 

- Čuo sam kako su dogovorili sastanak za sljedeću noć u tri

 

sata. Nisam se mogao suzdržati i kriomice sam došao ponovno

 

u vitešku dvoranu, sakrio sam se i tada sam bio svjedokom

 

ljubavnog prizora.

 

- Tko bijaše ta žena?

 

- Ne znam. Bila je umotana u bijeli rubac. U dvorani je bilo

 

tamno. Prostorija je velika. Ja sam bio na jednom kraju, a njih

 

dvoje na drugom. Šaptali su i razabrao sam samo neke riječi.

 

Nisam ih mogao prepoznati. Mislio sam da je možda barunica

 

Vojnić.

 

- Sada se sjećam! Pavao mi je govorio da je zaljubljen i da će

 

se vjerojatno uskoro vjenčati. To nije bila Ružičina mati!

 

- Htio sam silom saznati tko je i izašao sam iz skrovišta da joj

 

strgnem rubac s lica, ali me Pavao odgurnuo i okrivio me da

 

~ 328 ~

 

sam kradljivac koji krade u viteškoj dvorani otkada su gosti

 

došli u Trakošćan. A znaš li tko je zapravo bio tat? Ta žena!

 

Ona je sama uzimala dragocjenosti.

 

Stanko je ispričao Mešku kako je promatrao bijelu gospoñu

 

kada je uzimala zlato i dragulje.

 

- Ona je krala? Tada ta žena nije mogla biti iz našega

 

društva. To je sigurno bila neka dvorjanka iz Trakošćana.

 

- Ne znam. Nas dvojica bismo je pronašli da sam ostao u

 

dvoru. No čuj još nešto. Taje žena rekla Pavlu da me zatekla u

 

krañi. To mi je sam priznao.

 

- Ona je sigurno uzela tvoje pismo!

 

- Kako bi došla do njega?

 

- Ako je bila u službi na dvoru mogla je doći u moju sobu, a

 

da je zaista bila u službi to je očito. Velikaška ne bi krala, jer je

 

i sama bogata.

 

- Postoji način kako da je otkrijemo! Pavao joj je dao

 

obiteljski prsten grofa Draškovića.

 

Stanko ispriča kako se Pavao opirao da joj pokloni tako

 

dragocjen amanet obitelji, jer bi ga otac ubio kad bi to saznao,

 

no ona je rekla da će privoljeti njegovim željama samo ako joj

 

dade taj prsten.

 

- I on joj ga je dao?

 

- Jest, svojim sam očima vidio kako je izvadio taj prsten iz

 

nekoga željeznog ormara.

 

- To je izvrsno! Taj prsten izdat će mi bijelu gospoñu! Ja ću

 

to već zgodno udesiti i navesti Pavla da se sam oda.

 

- Tako sam, Jurica, postao kradljivac. Za to sigurno zna

 

čitavo društvo?

 

- Ne, samo Pavao, sudac Žigrović i Ottenfels. No, čekaj, dat

 

će ti zadovoljštinu! Svi te moraju moliti za oproštenje!

 

- Ne želim nikad više doći u to društvo! Nikada!

 

- Shvaćam da si ogorčen, ali o tome ćemo još razgovarati.

 

Sada mi reci kako si otišao iz dvora?

 

- Kako? Na malo čudnovat način. Našao sam tajni izlaz iz

 

sobe.

 

- Tajni izlaz? U jednom ormaru?

 

- Da, u ormaru!

 

- Iz kojega vodi hodnik u podrum?

 

- Ne, već ravno dolje u dvorište.

 

- To je, dakle, izlaz koji nisam vidio. A kamo si otišao tada?

 

- Lutao sam po Zagorju. O tome ću ti pričati drugi put.

 

- Dobro, neću te danas s time mučiti. Jedno mi ipak reci: zar

 

ti nije bilo žao prijatelja? Nisi nikada osjetio želju da se

 

nañemo i da ovako zajedno brbljamo koji trenutak?

 

~ 329 ~

 

- Mislio sam na to, ali nisam se htio vratiti.

 

- Stanko, opažam na tebi neku promjenu.

 

- Kakvu promjenu?

 

- Bio si živahan i veseo, a sada kao da te ništa ne veseli, pa

 

ni to da smo se napokon sreli. Nisi li možda mislio da sam i ja

 

vjerovao u tvrdnje grofa Pavla?

 

- Bio sam tako ogorčen i nesretan da sam morao sve

 

vjerovati. Mnogo sam prepatio, vjeruj mi, no sada sam već

 

mirniji. Još dva dana ostat ću u Zagrebu, zatim odlazim u

 

Štajersku.

 

- Ti želiš otići?

 

- Svakako! Naći ću u Štajerskoj posao. Znam dobro svi rati

 

glasovir pa ću zarañivati na zabavama i plesovima kao i moja

 

tetka.

 

Ta vijest porazi Meška i ražalosti ga.

 

- Stanko, osjećam da te vrijeme otuñilo!

 

- Varaš se!

 

- Jest, ja to dobro vidim! Mrziš društvo u kojemu si dosada

 

bio i kao da i mene okrivljuješ za ono što si pretrpio.

 

- Uvjeravam te da nije tako!

 

- Ako se varam, kako onda možeš uopće pomisliti da odeš u

 

svijet i da sviraš po kućama kao siromašan školnik? Zar zaista

 

ne osjećaš da sam ti ja ipak nešto više nego drugi ljudi?

 

- Da to nisam osjećao ne bi me danas našao na ulici. Obilazio

 

sam tvoj dvorac u nadi da ću te još jednom vidjeti.

 

- Zašto nisi sam došao?

 

- Mislio sam da me više nećeš nazvati svojim prijateljem.

 

- Stanko, slušaj me! Nikada u životu nisam imao prijatelja s

 

kojim bih živio u takvoj slozi. Nikome nisam mogao tako

 

iskreno povjeriti sve što me tišti. Ti si umnogom na mene

 

djelovao. Nisam imao brata, osim tebe. Ako ti odeš u svijet,

 

nikada mi nisi bio prijatelj.

 

- Moram se pobrinuti za svoj život.

 

- Za svoj život? Svirat ćeš okolo kao gladni muzikant? To je

 

ludorija! Ostat ćeš kod mene!

 

- To ne mogu, nikako ne mogu!

 

- Zašto ne, reci mi iskreno, zašto ne?

 

- Jer želim svoj kruh zarañivati sam.

 

- Pa to možeš! Eto, pribavit ću ti mjesto kakvo hoćeš. Ali ja

 

znam zašto oklijevaš - zbog nje! Do toga trenutka Meško ni

 

jednom nije spomenuo barunicu.

 

- Varaš se!

 

- Ti ne želiš da me gledaš kao njezina muža!

 

~ 330 ~

 

- Zadajem ti riječ da nije tako! Htio sam samo da zauvijek

 

ostavim ovaj grad i društvo.

 

- Ali samo zbog nje!

 

- Ne, Jurica, rekoh ti da sam mnogo pretrpio. Ja je više ne

 

ljubim.

 

Meško se trgnuo i začuñeno zavirio svome prijatelju u oči.

 

- Ne shvaćam te i ne razumijem.

 

- A ipak je tako kako ti rekoh!

 

- Ti da je više ne ljubiš?

 

- Ne, i upravo ona me sprečava da ostanem ovdje!

 

- Ali tako velika ljubav kao što je bila tvoja?

 

- Sve prolazi!

 

- Zašto je više ne voliš?

 

- Zato što nema srca! Nadao sam se da će me zaštititi od

 

sumnje, ali nisam našao zaštite.

 

Meško je neko vrijeme gledao u pod, zatim reče odlučnim

 

glasom:

 

- Stanko, ti ćeš ostati kod mene! Ne puštam te! Nipošto!

 

Moraš ostati kod mene. O tome ćemo razgovarati sutra.

 

Vrijeme je odmaklo, a ti si blijed i slab.

 

Meško odvede svoga gosta u sobu i oprosti se s njime.

 

Dugo je Meško šetao gore-dolje po sobi. Sastanak sa

 

Stankom bijaše ga uzbudio. Vjerovao je da je mrtav i tugovao

 

je za njim, a sada ga je, eto, našao živa. Zabrinjavalo ga je što

 

je Stanko tako blijed, izmučen i gotovo hladan prema njemu.

 

Činilo mu se da njegov prijatelj mnogošta krije i da ga je

 

težina neke tajne izmučila.

 

Stanka je u svojoj sobi sjela na stolac, prekrstila noge i

 

nepomično zurila u zid. Bijaše već sasvim poprimila muške

 

kretnje i držanje pa se tako vladala i kada je bila sama. Sjedila

 

je dugo zamišljeno i nepomično. Pred njom su se počele redati

 

slike iz života. Listala je list po list te nenapisane knjige, mirno

 

i hladno, kao da su to samo stare, davno preboljene

 

uspomene. Prebirala je po njima i ogledavala ih kao osušeno

 

cvijeće koje pobuñuje u čovjeku samo još bolne sjene. Tek u

 

svanuće legla je na počinak.

 

Meško je toga dana ustao rano, iako je inače spavao gotovo

 

do podne. Dva puta poslao je slugu da vidi je li ustao Stanko,

 

no javljeno mu je da još spava. Meško se tada obuče i bez

 

zajutarka izañe na ulicu. Htio je da prošeće i da se osvježi.

 

Gotovo nehotice okrene prema Krvavom mostu.

 

Bistra voda tekla je mirno preko splavnice. Mlinovi su šumili,

 

purgari su išli za svojim poslom. Svaki bi se ogledao za

 

Meškom. U Zagrebu ga nitko nije vidio od one noći kad su

 

~ 331 ~

 

purgari navalili na plemiće okrivljujući ih da ih zbog njih

 

uznemiruju zli dusi i da crtaju po zidovima križeve. Ljude je

 

iznenañivala velikaška odora. Gotovo su već bili zaboravili na

 

gospodu.

 

Meškovo lice, na kojemu je blistao žig junačke duše i toploga

 

srca, probuñivalo je u svakome prijateljske osjećaje. Purgari

 

su i nehotice sezali za kapom i ljubazno ga pozdravljali. On je

 

odzdravljao kao prijatelj, nikada oholo kao mnogi drugi

 

velikaši.

 

Trenutak je stajao na mostu zagledavši se pod svod, gdje su

 

bila nañena tri mrtva velikaša. Sjetio se u taj čas Keglevića i

 

kaštelana Marka, svojih prijatelja koji su pod tim mostom

 

zaglavili na tajanstven način. Zatim je prešao na drugu stranu.

 

- Gle, posjetit ću Matijaka! - reče Meško opazivši kako se vrti

 

mlinsko kolo.

 

Kada je Matijak opazio Meška ispružio je svoju gorostasnu

 

plećatu pojavu, brzo se oprašio od brašna i pošao mu je u

 

susret.

 

- Dobro jutro! - reče mlinar. - Kako ste baš mene počastili i

 

udostojili se doći u moj mlin?

 

- Tako, dragi moj, htio sam da se malo okrijepim tvojom

 

komovicom. Je li ti još uvijek dobra?

 

- Kažu ljudi da valja, ali ne znam hoće li i vama prijati.

 

- Donesi da kušamo!

 

Meško uñe u malu sobu u kojoj su sjedila dva purgara. Kada

 

su ga ugledali smeli su se, no Meško ih pozdravi. Purgari

 

zamalo padoše s klupe. Ustali su i odzdravili, ali su se ujedno

 

ukočili ne znajući što da rade, da li da ostanu ili da odu.

 

- Sjednite samo - reče Meško - i krijepite se! I ja ću to učiniti

 

- ponuka ih smiješeći se.

 

Purgari su se još jače smeli. Nikada još nije s njima sjedio

 

gospodin, niti je tako prijazno s njima razgovarao.

 

Matijak donese komovicu u malom zelenom vrču od gline.

 

Meško srkne i ponudi mlinaru da sjedne k njemu.

 

- Čuli smo vaša milosti, da ste uhvatili razbojnike, koji ubijaju

 

gospodu pod Krvavim mostom. Mislio sam ja odmah da se

 

zlotvori kriju u Zagorju. Čuvajte se, gospodine, tko zna nemaju

 

li ortake koji bi vas mogli za osvetu ubiti.

 

- Ne boj se! Klemenčićevi ortaci još su negdje u Zagorju. A

 

kako je sada u Zagrebu? - upita Meško Matijaka, dok su

 

purgari znatiželjno buljili u njega.

 

- Dobro, gospodine! Sve se smirilo i ljudi su već zaboravili što

 

se dogodilo one noći, za vrijeme navale na plemićke kuće. Ja

 

sam odsjedio mjesec dana u zatvoru, a krčma i mlin bili su

 

~ 332 ~

 

zatvoreni. Mnogo sam štetovao! A zašto? Bilo je ludo što smo

 

uradili. Onaj koji nas je nagovorio pobjegao je netragom, a ja

 

sam za njega sjedio u zatvoru.

 

- Tko je ta junačina?

 

- Bartol, onaj koji nas je vodio!

 

- Tko je taj Bartol?

 

- Kad bih ja to, gospodine, znao! Lopov je utekao!

 

- Nisi ga poznavao?

 

- Nisam. Hulja nas je vodila, zatim nas je ostavila na cjedilu.

 

- Doći će on opet kada se u Zagreb vrate gospoda velikaši.

 

- Neka samo doñe, razbojnik, prebrojit ću mu rebra!

 

- Zašto ste se onako razgnjevili na nas? Nismo mi takvi

 

zlotvori!

 

- Niste, ali vidite, otkada su velikaši otišli u gradu je mir. Pod

 

Krvavim mostom nema više mrtvih, niti smo negdje našli

 

križeve.

 

- Matijak, valjda ne misliš da to mi činimo?

 

- Ne gospodine, ali vještice vas prate i zato nema mira kada

 

ste ovdje.

 

- Ne vjeruj, dragi moj, u vještice! Znaš li tko su vještice? Zli i

 

opaki ljudi!

 

- Ali kada sami bijeli fratri tako govore! Mladi gvardijan

 

Anzelmo propovijeda nam o tome u crkvi.

 

- On je sada gvardijan?

 

- Još nismo imali tako mladog i tako pobožnog gvardijana.

 

Milota ga je gledati kada služi misu. Ljudi idu u crkvu kao na

 

plaću, da ga vide i čuju. Riječi su mu kao mudra knjiga, a grlo

 

kao u apostola.

 

- Tako? E, lijepo je kad vam se toliko sviña! Reci mi,

 

pojavljuje li se prijeko u Makarovoj kući još uvijek ona

 

prikaza?

 

- Nisam je vidio na prozoru, ali modro svjetlo opazio sam

 

nekoliko puta. S tom kućom nije sve u redu, bogami nije!

 

Vidite, vaša milosti, iz ove sobice ja noću pazim.

 

Matijak odvede Meška u komoricu u kojoj bijaše samo jedan

 

krevet, stol i stolice, te mu pokaže s prozora Makarovu kuću.

 

- Oprostite što krevet nije još spremljen. Imam tu nekoga

 

stranca na stanu, a prošle noći nije došao kući.

 

- Kakvoga stranca? Trgovca?

 

- Nije trgovac, prije je siromašan putnik. Nekoliko dana

 

stanuje kod mene, platio mi je kukavnim grošima i ostavio mi

 

svežanj rublja.

 

- Nije pametno što primaš takve strance u kuću.

 

~ 333 ~

 

- Bilo je to nekakvo gladno, dobroćudno momče koje ne bi

 

naudilo ni muhi. Sažalio mi se mladić, jer mi se činilo da nema

 

ni toliko u džepu da se najede. Cijeli dan sjedio je u sobi i ništa

 

nije jeo, a podvečer bi otišao i vratio se prije nego što je

 

zazvonio »Lotršćak«. Mislim da je gladan i lijegao. Odijelo je,

 

meñutim, imao francusko i to od baršuna. Takva je mladež:

 

baršun izvana, a želudac prazan!

 

- Znaš li makar odakle je?

 

- Ne znam. Znam samo da se zove Stanko.

 

Meško podrobno ispita Matijaka kako je izgledao njegov

 

stanar. Opis se slagao sa Stankovim izgledom. Pažljivo je

 

slušao nevješto Matijakovo pričanje, zatim mu bogato plati

 

komovicu i poñe kući.

 

Sluga javi grofu Mešku da je mladi gospodin ustao i da je u

 

blagovaonici, kamo su mu odnijeli zajutrak. Meško poñe gore,

 

srdačno pozdravi Stanka i upita ga:

 

- Ti si stanovao kod Matijaka?

 

- Da - odvrati Stanko tiho. - Kako si to saznao?

 

- Bio sam kod njega i pričao mi je o tebi. Imaš u mlinu neke

 

stvari. Poslat ću slugu po njih.

 

Meško je tek tada shvatio zašto je Stanko tako blijed.

 

Bijednik je gladovao! Dok je Meško živio u obilju, njegov je

 

najmiliji prijatelj oskudijevao.

 

- Reci mi, Stanko, hoćeš li stupiti u našu vojsku?

 

- Ne, dragi Jurice, nipošto!

 

- Tada ću te ja imenovati inspektorom svojih dobara.

 

Stanko se nasmije i odvrati:

 

- Znaš da se ne razumijem u gospodarstvo.

 

- Razumijem se ja! Lijen sam i još se uvijek ne mogu od lučiti

 

da radim, ali s tobom ću se već priučiti na rad.

 

- Hvala ti, Jurica, na lijepoj ponudi, ali vjeruj mi da to nije

 

moguće. Hoću da svoj kruh zaslužujem sam!

 

- Ostat ćeš kod mene! Ako se budeš nećkao, to je samo znak

 

da me nisi nikada volio. Gospodine barune Stanko Gotta, vi

 

ćete biti moj inspektor! Vaš je posao da budete uvijek sa

 

mnom i da zajedno počnemo raditi. Plaću će vam isplatiti moj

 

dvorski - govorio je Meško strogo, smiješeći se ispod brka.

 

Zatim je potapšao svoga druga po ramenu i rekao mu

 

svečano:

 

- Nadam se, mladi gospodine, da ćete biti dorasli svojim

 

poslovima.

 

Meško je na taj način htio da pomogne Stanku, da mu

 

uzmogne dati i novaca, odijela i druge potrepštine a da ga ipak

 

ne povrijedi. No Stanko nije bio voljan ni to primiti.

 

~ 334 ~

 

- Daj mi rok za razmišljanje - reče on.

 

- Dobro, promisli! Ali nemoj dugo razmišljati, jer odlazimo u

 

Varaždin.

 

- Jurica, ja ću ostati u Zagrebu! Ako i primim tvoju ponudu,

 

nipošto neću s tobom u Varaždin.

 

Meško se ražali. Lice mu zamrači žalost, a osjećao je i

 

ogorčenje. Stanko kriomice pogleda svoga prijatelja. U sobu

 

uñe sluga i najavi pustinjaka Adama.

 

- Da, zaista, moramo ići k sucu na saslušavanje!

 

Stanko je šutio i kroz otvorena vrata gledao na stepenište na

 

kojemu je stajao pustinjak.

 

- Hoćeš li me pričekati ovdje? - upita Meško Stanka. - Vani je

 

hladno, a ti si danas neobično blijed. Ostani kod kuće. Ne bi li

 

malo prilegao?

 

- Jurica, zar je ovaj pustinjak kod tebe?

 

- Jest, doveo sam ga zajedno s razbojnicima što smo ih

 

uhvatili i dao sam mu stan u svojoj kući.

 

- To je prava ludost!

 

- Zašto? Zar ti što vidiš na tome čovjeku?

 

- Da! On mrzi razbojnike, ali i tebe!

 

- Varaš se! Mi smo se na putu u Zagreb sasvim sprijateljili.

 

- Uvjerit ću te da se moraš toga čovjeka čuvati. Kada sam

 

lutao Zagorjem sreo sam nekoga dječaka koji je živio kod

 

pustinjaka.

 

- Onoga Matana što je uvijek zurio u zemlju i govorio pro

 

muklo?

 

- Da. Sreo sam momka u jednom selu i pričao mi je kako je

 

Meško došao k pustinjaku da se sakrije pred razbojnicima. Oni

 

su te, doduše, sakrili, ali kada si spavao Matan je našao

 

pustinjaka kraj tvoga kreveta s bodežom u ruci. Već je gotovo

 

zamahnuo da te probode.

 

- Ne, to nije moguće!

 

- Jest, dječak mi se zakleo! Shvaćaš li sada zašto ti

 

savjetujem da toga čovjeka ne držiš u svojoj kući?

 

- A gdje si se ti sreo s Matanom?

 

- Negdje u blizini Krapine.

 

- Vjeruješ li tome dječaku?

 

- Zašto mu ne bih vjerovao? Napokon, zašto bi mi lagao?

 

- A kamo je otišao? Poslije navale kmetova nisam ga više

 

vidio, a zapravo samo njemu moram zahvaliti što sam se

 

spasio.

 

- Ti si imao posla sa svojim zarukama i zbog toga se

 

vjerojatno nisi s njime sreo.

 

Meško nabra obrve, pogleda Stanka u oči i zapita:

 

~ 335 ~

 

- Ti znaš da sam se tada zaručio?

 

Stanko porumeni i odvrati:

 

- Sve se može saznati kada se čovjek propitkuje! Meško nije

 

bio zadovoljan.

 

Stankovi odgovori nisu bili sigurni, nisu bili izrečeni mirno i

 

sabrano, već plaho i poluglasno.

 

- Moj dragi Stanko, nisi mi rekao istinu! Priznaj da nisi!

 

- Milostivi gospodine, molim izvolite, izvolite brzo!

 

Vrata blagovaonice bila su otvorena a kroz njih se pomolila

 

glava sobarice koja je zvala Meška kao da se nešto dogodilo.

 

Meško izañe, a sobarica mu usplahirena šapne:

 

- Vaša milost, s našim mladim gostom nije čist posao. Doñite

 

da vidite!

 

Kada se Meško vratio u sobu pošao je ravno prema Stanku.

 

- Momče, zašto me zavaravaš?

 

- Ja da te zavaravam? Čime?

 

- Reci, Stanko, odakle tebi ovo?

 

Meško rasprostre pred Stankom tamni, dugački, poderani

 

kaput, veliku crnu izlizanu šubaru, košulju od debeloga platna i

 

smeñokosu vlasulju.

 

- Vrlo se dobro sjećam da je to odijelo nosio Matan! Sluga je

 

donio od Matijaka tvoj zavežljaj, a znatiželjna sobarica otvorila

 

ga je i držala te provalnikom. Zato me pozvala da vidim kakvo

 

to odijelo imaš.

 

Stanko obori glavu.

 

- Tako je obarao glavu i onaj momčić. Reci, Stanko, je li

 

moguće da si ti došao na luñačku misao da živiš u pustinji?

 

Govori, kaži mi što da mislim? Tvoja pojava odgovarala bi

 

sasvim onome dječaku, ali on je bio u licu garav kao Ciganin.

 

Koliko se sjećam, imao je prljavu smeñu kosu.

 

Stanko slegne ramenima i uzdahne.

 

- Govori, momče, budi iskren! Možda nema na svijetu

 

čovjeka tko bi bio tako iskren i odan i tko bi te toliko volio kao

 

ja.

 

Stanko sjedne, pogleda Mešku u oči i iznemoglo šapne:

 

- Jest, Jurica, slutiš istinu!

 

- Ti si pošao u službu k pustinjaku?

 

- Da.

 

- Ali što je s garavim licem, nespretnim kretnjama i onim

 

hrapavim glasom?

 

- Kad sam otišao iz trakošćanskog dvora lijevala je kiša.

 

Bježao sam po buri...

 

- Pred kime?

 

~ 336 ~

 

- Sudac Žigrović trebalo je da me odvede u Zagreb, a ja sam

 

osjećao da me kani izvesti pred sud.

 

- To nije moguće, to on ne bi uradio, već zbog tvoje tetke.

 

- Ti si u to uvjeren, no ja sam se morao bojati.

 

- Što si tada učinio? Bilo je već hladno. Što si jeo?

 

- Četvrti dan primijetio sam da se nešto dimi i pomislio da je

 

u blizini selo. Bio sam već daleko od Trakošćana i pošao sam

 

da potražim okrepu. Hodao sam prema dimu što je lebdio nad

 

granjem i sve sam čvršće vjerovao da ću naići na neki živi

 

stvor. Tada sam se našao pred pustinjakovom kolibom. Starac

 

me sumnjivo primio, no kada je vidio da sam isprebijan dao mi

 

je konačište. Rekoh mu da sam ostao bez oca i majke, da sam

 

pobjegao od maćehe i da nemam kamo poći. Zadržao me kod

 

sebe. Dva tjedna mučila me groznica. Pustinjak je jeo šumske

 

plodine, ali ja se nisam mogao priviknuti na takvu hranu. Pio

 

sam kozje mlijeko. Koza bijaše naše jedino imanje.

 

- Ti si izgubio pamet! Otići u šumu i živjeti s pustinjakom! To

 

je nečuveno! Ti nisi pri svijesti! Može li takva misao niknuti u

 

glavi zdravoga čovjeka? Kako te ja nisam prepoznao, to ne

 

mogu shvatiti!

 

- Pustinjak mi je rekao da mi lice odaje podrijetlo i da on zna

 

sredstvo koje ga može preobraziti. Dao mi je bočicu i kazao:

 

»To je sok zelenih ljusaka oraha. Natari njime lice, vrat i ruke,

 

ponovi to nekoliko puta, i bit ćeš garav kao Ciganin!« Učinio

 

sam to. Pustinjak je kod sebe krio nekoga čovjeka, ali ga je

 

tajio. On je često odlazio da traži razbojnike. Taj čovjek kojega

 

je pustinjak krio preda mnom dade mi ovu grdnu vlasulju, pod

 

kojom me ne bi prepoznao nitko. Poslije bure u ko joj sam

 

prokisao do kože jako sam promukao. Dugo me u grlu mučila

 

neka bol.

 

- Stanko, pa ti si hodao kraj mene, razgovarao si sa mnom i

 

nisi se htio odati. Zašto si se krio?

 

- U sebi sam sasvim prekinuo sa svima s kojima sam bio u

 

Trakošćanu.

 

- Zar nisi mogao makar izdaleka naslutiti da ja o tebi mislim

 

drukčije nego drugi i da ću te shvatiti? Ti si došao one večeri i

 

javio nam da će nas napasti kmetovi?

 

- Jest.

 

- Kako sam ja izgubio svoje oči! One večeri nestao si iz

 

dvorca. Kamo si otišao? Kako si se izgubio?

 

- U općoj vrevi, kada si ti sa seljacima pio i razgovarao, ja

 

sam otišao.

 

- Zašto se nisi javio?

 

~ 337 ~

 

- Ti si pokazao tako malo zanimanja za mene da sam lako

 

mogao otići.

 

Meško se udari rukom po čelu da je zazvonilo.

 

- Baš sam lud! Da sam se više s tobom bavio bio bih te

 

prepoznao. Ili možda i ne bih, jer sam te držao mrtvim.

 

Izgledao si tako da te nitko ne bi mogao prepoznati! Glava mi

 

je one večeri bila prepuna, sumnje su me zaokupile i zaboravio

 

sam na onoga dječaka. A te večeri uzdisao sam za tobom! Lud

 

sam bio, posve lud! Sada mi makar reci zašto si htio živjeti kao

 

pustinjak?

 

- Što da radiš kada te proglase kradljivcem, kada tetka

 

vjeruje u to i sama nareñuje sucu da te odvede u Zagreb, jer

 

neće da dulje ostaneš uz nju?

 

- Ne, Stanko, to ona nije učinila! Ako je i sumnjala, ne bi te

 

otjerala. Ona je tugovala za tobom.

 

- Neka bude na tvoje, možda se ja varam.

 

- Sigurno se varaš!

 

Stanko se zagleda u suprotni zid, samo da ne mora pogledati

 

Mešku u oči. Meško ustade, proñe šuteći sobom i zaustavi se

 

pred Stankom. Pogladio ga je po bijeloj vlasulji i rekao:

 

- Zašto si tako osjetljiv? Zašto si bježao? Da si bar čekao dok

 

se ja vratim!

 

- Naredili su mi da odem odmah!

 

-Tko?

 

- Grof Pavao, sudac i tetka!

 

- Ti si odviše ogorčen na tetku i možda krivo sudiš njezine

 

riječi.

 

- Možda! Tu riječ izgovorio je Stanko tako nehajno kao da je

 

htio reći: »Sada više o njoj neću govoriti!«

 

- Što si radio kada si otišao od pustinjaka?

 

- Lutao sam. Nekoliko puta našao sam službu tako da sam

 

pokojoj kmetici pročitao pismo što ga je dobila od dragoga iz

 

daljine, ili sam joj napisao pismo. Na taj sam se način

 

prehranjivao.

 

- Ali mi smo Matana bogato nagradili! Stanko se gorko

 

nasmije i reče:

 

- Da, ali ja sam onaj novac razdijelio u selu kmetskoj djeci i

 

starcima. Kada bi ti znao kako mi je bilo kada ste mi dali taj

 

novac! Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Bilo mi je kao da

 

sam još jednom ostao bez oca i majke. Kada sam u onoj zimi

 

došao na snijeg s punom šakom zlatnika, bio sam najjadniji

 

stvor na svijetu. Novac ste mi dali za moju ljubav, za osjećaj s

 

kojim sam došao da vas obavijestim što pripremaju kmetovi!

 

Meško je sjeo sasvim blizu Stanku, obujmio ga desnom rukom,

 

~ 338 ~

 

sagnuo se i toplim pogledom zagledao se u njegove modre oči

 

što ih je upro u suprotna vrata.

 

- Stanko, ja sam veliki magarac! Nisam se pravo ni pitao

 

zašto taj suhonjavi, garavi dečko dolazi tako daleko, preko

 

gudura i šuma, da nam javi kakva nam pogibelj prijeti. One

 

večeri kolala mi je krv neobično brzo, mučile su me ljubavne

 

sumnje, bio sam sasvim izgubio zanimanje za druge stvari.

 

Stanko spusti vjeñe kao da su se te riječi grubo dotakle

 

otvorene rane.

 

- A kako si konačno dospio u Zagreb? - prekine Meško njegov

 

muk.

 

- Hodao sam od sela do sela dok sam došao do Zagreba.

 

Tada sam skinuo Matanovo odijelo i uzeo ovo baršunasto što

 

sam ga dobio na poklon od gospodina Pavla. Htio sam još

 

jednom vidjeti Zagreb i naći kakvu zaradu da mogu na put u

 

Štajersku.

 

- Zašto si obilazio moj dvorac?

 

- Htio sam se još jednom nagledati kuće u kojoj sam proživio

 

najljepše dane života.

 

- I tako bi ti, da te slučajno nisam našao na ulici i da me na

 

tebe nije upozorio sluga, bio otputovao?

 

- Posve sigurno!

 

- I živio bi u bijedi?

 

- Priučio sam se na to. Glad nije najveća bol, vjeruj mi!

 

- Ne znam što je bijeda, ali osjećam da je to nešto strašno.

 

Ljutim se kada mi sluga dovoljno brzo ne donese jelo, a kada

 

pomislim da bih morao čekati gladan i kada bih znao da neću

 

dočekati ništa, jer ništa nema, to bi bilo nečuveno! Ti si sve to

 

prepatio. Ali sada sam te našao! Jurica ipak ima sreće! Prije

 

sam uvažavao tvoju želju da sam zarañuješ svoj kruh, sada je

 

uvažavam i cijenim. Meñutim, upamti, dok si ovako slab ostat

 

ćeš sa mnom! Ako nećeš milom, zatvorit ću se zajedno s

 

tobom na nekom mojem dobru u Zagorju i držat ću te

 

zatvorenoga dok se god ne oporaviš. Učini mi tu ljubav,

 

Stanko, i prepusti mi da se brinem za tvoje zdravlje.

 

Stanko je šuteći gledao u pod.

 

- A sada, moj dragi, ostani u toploj sobi. Evo ti, čitaj nešto i

 

odmaraj se! Ja ću k sucu Žigroviću da saslušamo toga lopova.

 

Meško uhvati Stanka za ruku i srdačno je stisne. Vedro ga je

 

pozdravio i izašao na ulicu. U duši, meñutim, nije bio tako

 

vedar. Ono što je saznao od Stanka pritislo mu je savjest.

 

Osjećao se sukrivcem za sve ono što je Stanko prepatio, za

 

njegovo gladovanje i bijedu. Kada se sjetio njegovih prozirnih

 

obraza i mršavih ruku, zazebla ga u dnu srca neka strava.

 

~ 339 ~

 

VOðA RAZBOJNIKA

 

Sudac Žigrović sjedio je u svome uredu i držao se važno i

 

otmjeno. U kutu stoji pustinjak, kraj njega Elvira, a do sučeva

 

pisaćeg stola grof Meško. Sudac prebire po spisima. Meška nije

 

udostojao ni jednoga pogleda. Četiri pandura dovedoše

 

razbojnike.

 

Nizak i odebeo razbojnik širokog lica i žute kose stoji mirno i

 

smiješi se sucu gotovo prijazno. Meško promatra vodu.

 

Sada, u svjetlu dana, bolje je vidio visoku mršavu pojavu i

 

pognuto držanje. Njegova kosa i brada bila je zaista neobične

 

boje, crvenkastosmeñe, a na krajevima posve crvene. Crte lica

 

izgubile su se u neobično gustoj bradi, tako da se samo ispod

 

očiju vidio komadić kože, no i on je bio posut sitnim dlakama.

 

Čupavi brci pokrili su mu usta, a kosa je neuredno padala na

 

zatiljak i na čelo, pokrivši ga gotovo do očiju. Upravo nečuveno

 

gadna slika toga čovjeka bila bi upotpunjena da mu se moglo

 

zaviriti u oči. No on nije nikoga gledao. Neprestano je zurio u

 

pod i sudac ga je uzalud opominjao da gleda u njega.

 

Razbojnik se toj sučevoj želji nije odazvao ni onda kada mu je

 

zaprijetio da će mu ruke metnuti u palčenice. Sudac stane

 

ispitivati:

 

- Kako se zovete?

 

- Ivan plemeniti Klemenčić.

 

Meško i sudac su se pogledali.

 

- Koliko vam je godina?

 

- Četrdeset i osam.

 

- Gdje obitavate?

 

- Kada sam bio na slobodi živio sam na svojem dobru

 

Hijacintovo u Zagorju.

 

- Vi ste osuñeni na smrt zbog umorstva plemića kod Krvavog

 

mosta koja ste sami priznali još u kolovozu, prije negoli ste

 

pobjegli iz zatvora.

 

- Jesam.

 

- Vaše je dobro zaplijenjeno a plemstvo vam je oduzeto.

 

- Znam.

 

Sudac i Meško nisu znali što o tome misliti. Nijemo su se

 

gledali. Razbojnik je doista odgovarao na sve kao da je glavom

 

Klemenčić, ali je Meško u to sumnjao.

 

Sudac nastavi saslušavati razbojnikova ortaka koji je mirno

 

pričao da se zove Andrija Tomaš i da se ne bavi ničim. Na

 

pitanje poznaje li visokog razbojnika odvratio je:

 

- To je naš voña Klemenčić.

 

- Tko su vaši ortaci? - upita sudac.

 

~ 340 ~

 

- Šestorica smo, a bilo nas je osam bez generala, ali je

 

njegova milost Meško izvolila dvojicu eksplozivom zatući. Ja

 

sam bio ranjen, i još dvojica.

 

- Gdje su drugi sada?

 

- Sigurno su pobjegli i sakrili se.

 

- Kako se zovu?

 

- Ne znam njihova prezimena. Mi se svi zovemo imenima,

 

samo general i njegov kapetan zovu se prezimenima.

 

- Kakav je to kapetan i kako se zove?

 

Razbojnik se prestraši što je to rekao i odvrati:

 

- To je generalov prijatelj, zove se Medardo.

 

Pri tome je razbojnik s nekim strahom pogledao svoga voñu.

 

Sudac je poslao razbojnike s pandurima u pokrajnju sobu

 

kako bi saslušao pustinjaka Adama, koji je stajao u kutu kao

 

da se pretvorio u željezni kip. Nije se maknuo, niti je trepnuo

 

okom. Pustinjak je mekim glasom rekao što je znao o

 

razbojnicima i ponovno ušutio.

 

Sudac je ispitao i Elviru. Ona je još uvijek nosila muško

 

odijelo. To joj je sudac spočitnuo da je nemoralno, ali se Elvira

 

samo nasmiješila. Svoje lijepo lice, obrubljeno plavim uvojci-ma, neprestano je okretala prema Mešku.

 

- Kako se zovete? - upita sudac.

 

- Elvira Sedlar.

 

- Gdje ste roñeni?

 

- Kad bih ja to znala! - nasmije se Elvira.

 

Sudac je ispitivao Elviru o životu razbojnika, ali mu nije rekla

 

ništa novo. Zatim je Žigrović dao Elviru ponovno zatvoriti.

 

Meško joj je obećao da će joj se odužiti velikom nagradom

 

zato što mu je pokazala put iz spilje. Sada, meñutim, mora

 

slušati suca.

 

Pustinjaka je sudac otpremio u drugu sobu i počeo

 

saslušavati Meška. Meško je pričao kako su ga razbojnici

 

uhvatili, što je sve doživio u spilji, što je sve opazio i kako je

 

pobjegao. Zatim je podrobno opisao kako su razbojnici oteli

 

Ružicu, kako su zahtijevali otkupninu i na kraju sve ono što je

 

jučer čuo od Stanka. Najzad je upozorio suca da upravo ti

 

razbojnici bune narod, jer je bio prisutan i vidio je dva čudna

 

tipa što su pred lovačkim dvorcem grofa Draškovića pozivali

 

kmetove da napadnu velikaše. Činili su to zato da mogu orobiti

 

grofove goste.

 

- Ono što ste vi sami vidjeli zabilježio sam, no ono što vam je

 

pričao taj dječak neću, naravno, uvrstiti u zapisnik.

 

- Zašto ne, gospodine suče?

 

~ 341 ~

 

- Prvo zato što ne mogu vjerovati u čovjeka koji je kradljivac,

 

a drugo zato što njega ionako ne mogu saslušati kada nije živ.

 

- Prvo, gospodine suče, on nije kradljivac, a drugo - on je

 

živ!

 

Sudac problijedi, upre se s obje ruke o stol, rastvori usta i

 

ukočene oči upre u Meška.

 

Mešku nije izmaklo da je vijest o Stankovu životu gospodina

 

suca neobično potresla.

 

- Vi ste se prenerazili kao i ja kada sam ga ugledao!

 

Sudac još uvijek nije mogao smoći ni jedne riječi. Ta on je

 

sam Stanku donio otrovano jelo za večeru i otrovani pjenušac,

 

a drugi dan, kada je Stanko nestao, našao je zdjelice i boce

 

prazne. Ima li što vjerojatnije na svijetu nego da je dječak

 

večerao? A kako je moguće da je nakon trovanja još uvijek na

 

životu? Meško nije mogao shvatiti zašto je sudac tako zbunjen

 

i stade ga sve pozornije motriti.

 

- To je ipak veliko iznenañenje - reče sudac jedva se

 

svladajući.

 

- I mene je to iznenadilo. No moram vas upozoriti na to da ni

 

pred kime ne izgovorite o Stanku lošu riječ, jer on zaista nije

 

ništa kriv.

 

- Znam kakvi vas nježni osjećaji sile da zataškate krañe što

 

ih je on počinio, ali ja sam zaštitnik zakona i moram krivca

 

dovesti pred sud, bez obzira na vaše nježne veze s njegovom

 

tetkom.

 

- Da, gospodine suče, te nježne veze postoje, ali one me nisu

 

prisilile da branim Stanka. Kao čovjek kažem da on nije kriv.

 

- To je lako reći, meñutim, ja ću gospodina pozvati ovamo da

 

se opravda.

 

- Tko vam je podnio službenu prijavu zbog krañe?

 

- Grof Pavao Drašković i sama barunica Lehotska.

 

- To je laž!

 

- Gospodine, ja sam ovdje posvećena službena osoba! Vi tom

 

svojom riječju niste uvrijedili mene, nego onoga u čije ime

 

ovdje sudim!

 

- Nisam nepismen čovjek i znam što radim, ali sa mnom se

 

nećete igrati pa bili vi sto puta sudac!

 

- U ime kraljice pozivam vas da mi odmah predate mladoga

 

baruna Stanka Gottu!

 

Meškove oči planu gnjevom, ali glas ostane miran.

 

- Molim vas, budite tako dobri i pokažite mi dokument o

 

prijavi - reče sucu.

 

- Vama ga nisam dužan pokazati. To može zahtijevati samo

 

mladi barun.

 

~ 342 ~

 

- Onda ću ga dovesti ovamo!

 

- Ne vjerujem da ćete ga vi zaista predati sudu, zato vas

 

molim da ostanete ovdje dok mi dovedu gospodičića. Naredite

 

da podu po njega.

 

- Gospodine suče, nemate pravo zadržavati ovdje velikaša

 

koji nije učinio nikome zlo.

 

- Osim što sakriva opasnog kradljivca!

 

- Dobro, ostat ću ovdje, ali vas molim pomozite mi najprije

 

da saznam gdje je Stanko. Pozovite pustinjaka, on zna za

 

njega.

 

Adam je odmah pozvan iz druge sobe i Meško ga upita:

 

- Reci, pustinjače, gdje je tvoj Matan?

 

- Ostao je u Zagorju u službi.

 

- Ja pitam za Stanka! - strogo će sudac.

 

- To je Stanko, samo što je bio u službi kod pustinjaka. Neka

 

vam Adam priča kako je k njemu jednoga dana došao mladić u

 

baršunastom odijelu i što se s njime dogodilo.

 

Pustinjak se čudio da to Meško zna, ali ga je njegov pogled

 

nukao da govori. Ispričao je sucu sve ono što je Mešku pričao

 

Stanko.

 

- Dakle, gospodine suče, vidite da ga moram tek pronaći! Ja

 

bih ga htio naći, i to, naravno, ne zbog onoga zbog čega ga

 

tražite vi, no prepuštam vama da ga nañete. Napokon ćete se

 

uvjeriti da mladić doista nije kriv.

 

Meško ustade, nakloni se smiješeći i reče:

 

- Mislim da me dotle dok mladića ne nañete ne kanite

 

zatvoriti! Uostalom, ja spadam pod županijski sud, ukoliko su

 

vam poznati zakoni.

 

Sudac je stisnuo usta. Mislio je da će na takav način dobiti u

 

ruke Stanka, ali kada je vidio da sam Meško ne zna gdje je,

 

predomislio se i primijeti:

 

- Oprostit ćete, no i vi znate da je služba služba! Sada sam

 

opet privatni čovjek, i zahvaljujem vam na trudu!

 

Meško je bio zadovoljan što je izigrao suca, pa ga još na

 

odlasku upita:

 

- Što će biti s našim Klemenčićem?

 

- Morat ćemo ga objesiti! Izreći ću osudu još prije Božića.

 

- Nećete u Varaždin?

 

- Hoću, ali tek za koji dan.

 

Sudac i Meško se oproste. Pustinjak je dočekao Meška na

 

ulici.

 

- Prema vašem pogledu zaključio sam da moram reći sve što

 

sam rekao.

 

- Dobro ste me shvatili, baš vam hvala!

 

~ 343 ~

 

Meško požuri kući i nañe Stanka kako leži na divanu.

 

- Stanko, još danas putujemo u Varaždin!

 

- Jurica, ne idem s tobom! Znam, tebe onamo goni srce, ali

 

ja...

 

- Mene onamo goni tvoja sigurnost! Slušaj me i budi

 

pametan i dobar! Nemoj me prisiljavati da ti pričam neugodne

 

stvari.

 

Kada Stanko nikako nije htio poći, morao mu je Meško reći

 

kakav je sukob imao sa sucem. Stanko se sjetio kako je

 

Žigrović u Trakošćanu obećao barunici da će ga odstraniti i

 

zatvoriti u nekakvu kulu. Više nije oklijevao.

 

- Bože moj, ako Žigroviću padnem u ruke...

 

- Ako ostaneš kod mene, sudac te neće dobiti u šake. Dakle,

 

ideš li sa mnom?

 

- Idem! Molim te jedino, Jurica, kada doñemo u Varaždin ne

 

ostavi me ni trenutka na samu s barunicom.

 

- Ako to zaista želiš, poslušat ću te.

 

- Neizmjerno se bojim ostati s njom na samu. Ne bih mogao

 

podnijeti njezine ukore, ne bih mogao dulje ostati meñu vama.

 

- Zašto? Zašto se nje bojiš?

 

- Bojim se, upravo strepim pred njom! Ne ljuti se, obuzima

 

me strah. Obećavaš mi da me nećeš ostaviti s njom samoga,

 

makar to ona zatražila?

 

- Zašto ti ne bih ispunio tu želju? Pouzdaj se u mene! A sada

 

ću narediti da nam opreme veliku kočiju i upregnu četiri

 

vranca. Kriomice ćemo krenuti na put.

 

- Idem, Jurica, nitko me neće zaštititi od Žigrovića, samo ti.

 

Meško je svoga prijatelja pogledao toplim bratskim pogledom

 

i rekao:

 

- Štitit ću te pred svakim, dogodilo se što mu drago! Za

 

dajem ti riječ!

 

Dok su Stanko i Meško sjedili u kočiji toplo zamotani, sudac

 

je sjedio u svojoj sobi. Bio je zlovoljan. Nije mogao dokučiti

 

zašto ga je Katarina tako prevarila i dok se njemu obećavala,

 

zaručila se s drugim. Kovao je osvetu. Osramotit će nju i

 

Meška, samo neka dobije u ruke Stanka.

 

Dok je Žigrović tako razmišljao sluga mu donese vijest da

 

razbojnik Klemenčić želi još nešto iskazati što je prešutio.

 

Sudac je odmah ustao, otišao je u gradsku vijećnicu i dao

 

dovesti razbojnika.

 

- Vaša milosti, htio bih s vama razgovarati na samu - reče

 

voña razbojnika.

 

Sudac je bio strašljivac, no uza sve to zapovijedi pandurima

 

da izañu.

 

~ 344 ~

 

Razbojnik priñe bliže. Sudac osjeti kraj svoga lica strašno

 

dlakom obraslo lice i ugleda dva tamna plamena oka što su se

 

u nj upiljila kao dva bodeža. Zapeo mu je dah pred tim

 

pogledom koji mu je tako poznat.

 

- Poznaješ li me Žigroviću? - šapne razbojnik sablasno.

 

Suca prožmu hladni žmarci od toga šapta i sa strahom je

 

pogledao u te sotonske oči.

 

- Ne, ne znam te!

 

- Gledaj bolje, jesi li ikad zavirio u ove oči? Sjeti se!

 

Suca oblije hladan znoj. Ustao je, jer ga je već svladavao

 

strah pred tim čovjekom.

 

- Ostani! - zapovijedajućim glasom reče razbojnik. - Kada si

 

me tako brzo zaboravio, reći ću ti tko sam.

 

Razbojnik se sagne sasvim k sučevu uhu i nešto mu

 

prišapne. Sudac sune u vis, pograbi čovjeka za ramena,

 

pogleda mu u oči i zastade na tome pogledu punom tame i

 

bezdušnog mira.

 

- Vi... vi... zaboga... vi? To nije moguće! Mene hvata

 

omaglica, ostavlja me pamet! Oči, oči su vaše, ali lice... Je li to

 

čarolija?

 

- Strepiš preda mnom? - reče razbojnik. - Brzo si zaboravio

 

tko sam, a nekoć si zajedno sa mnom izrekao smrtnu osudu

 

mojoj ženi!

 

Ta riječ zaustavi Žigroviću dah i misao. Nijemo je zurio u

 

toga čovjeka, dok je on nastavljao:

 

- Da, ti si mi sam rekao da je dadem ubiti, da se oslobodim

 

toga prokletog tereta s kojim sam se morao vjenčati pred

 

uperenim pištoljima. Nisi li mnogoga krivca pustio iz zatvora

 

na moju želju?

 

Razbojnik pogleda u susjedna vrata i u strahu da ga tko ne

 

čuje šaptao je sucu u uho. Sudac se stao tresti i lomiti ruke.

 

- Mene hvata omaglica! Da, oči su vaše, ali to lice, lice...

 

- Zaraslo mi je kao u majmuna, a to me uvijek bolje

 

zaštićivalo nego bilo kakva krinka.

 

- Vaša milosti, pa to je prava čarolija!

 

- Vjerujem, ali i tebi će biti od koristi te čarolije! Nemamo

 

sada vremena za razgovor. Doñi bliže i slušaj što ću ti reći.

 

Sudac Žigrović pretvorio se u poslušnog zločinca, dok je

 

razbojnik bio njegov sudac. On je zapovijedao, a sudac je

 

slušao svaku njegovu riječ.

 

- Vezalo nas je dobro prijateljstvo. Vezalo nas je ono što

 

svijet zove lopovštinom, a to su vrlo trajne i čvrste veze. Zato

 

mi odmah skini lance s ruku!

 

~ 345 ~

 

- Odmah, vaša milosti! - nakloni se sudac i razriješi

 

razbojniku spone.

 

- U desnoj ladici uvijek si imao britvu i ogledalo. Kada ti je

 

dolazila kakva lijepa svjedokinja malo bi se uredio. Možda je

 

imaš i sada?

 

- Ah, kako vi sve znate, vaša milosti! Evo, izvolite, ovdje je

 

sve!

 

- Vrlo dobro! - smiješio se ñavolskim smiješkom osloboñeni

 

razbojnik i nastavio:

 

- Sada otiñi u moju kuću i do nesi mi sve što trebam.

 

Dok je razbojnik uzimao britvu i ogledalo izdavao je naloge

 

sucu što da mu sve donese. Kada je Žigrović omamljen

 

iznenañenjem odlazio zaključao je za sobom vrata da ne bi tko

 

razbojnika smetao u njegovu poslu.

 

Za pola sata vraćao se sudac Žigrović s omotom, pogledao na

 

sve strane da ga ne vidi koji znanac i da ne poñe s njime. Kada

 

se uvjerio da je siguran brzo je ušao u zgradu, otvorio vrata i

 

pošao u svoju sobu.

 

Kada je Žigrović prekoračio prag svoga ureda brzo je

 

zaključao vrata. Okrenuo se i ukočio od iznenañenja.

 

- Oh, vaša milosti, gospodine barune! Ne mogu vjerovati

 

svojim očima!

 

Pred sucem je stajao razbojnički voña u svojem crnom

 

odijelu, ali mu je glava bila ureñena, lice obrijano i oprano, a

 

vlasulja i brada ležala je na njegovu pisaćem stolu. Žigrović se

 

nije mogao načuditi kako je taj otmjeni velikaš, barun Makar,

 

mogao promijeniti lice tako da ga nitko nije prepoznao.

 

- Vidim - primijeti barun - ne možeš vjerovati kako čovjek

 

može pod ovakvom maskom postati uistinu pravi razbojnik. Ti

 

si u svojoj sudskoj halji ionako razbojnik ravan meni, samo što

 

ja ne sudim drugima, osim ako mi ti ne pomogneš, moj dragi!

 

- Ali kako ste se, vaša milosti, dali uhvatiti? Tome se čudim!

 

- U svojoj pobožnosti povjerovao sam pobožnom pustinjaku,

 

a on je bio u vezi s onim lopovom Meškom. To je bila moja

 

osuda! Ipak, konačno ću ja suditi i jednome i drugome.

 

Ti ćeš mi biti desna ruka, jer ti si zakon koji mora da podupre

 

moja djela!

 

- Za pustinjaka mi je lako - reče sudac - a Meška davno želim

 

dobiti u ruke, i upamtit će me!

 

- Neće, jer kada ga dobijemo u ruke poći će smjesta na drugi

 

svijet. Tamo ne može ništa pamtiti! Tamo je sve svršeno!

 

Dok su raspravljali barun je skinuo svoje razbojničko odijelo i

 

čizme. Potpuno se preodjenuo u odijelo što mu ga je donio u

 

omotu Žigrović. Sudac mu je pomogao kao poslušan lakaj

 

~ 346 ~

 

svome gospodaru. Navlačio mu je na noge bijele svilene

 

čarape i izrezane cipele, dodao mu narančasti prsluk i velikaški

 

kaput. Glavu je barun pokrio bijelom vlasuljom, zatim stavi

 

klobuk, nasmiješi se i pogleda se u malom ogledalu.

 

- Mislim da sam sada čitav i da mogu pripovijedati gospodi

 

kako sam upravo stigao iz Beča!

 

- Zar niste tamo bili?

 

- Bio sam samo da obavim audijencije koje su mi bile

 

potrebne da stečem protekcije za imenovanje. Ja sam već, za

 

pravo, predestiniran za bana. Jezuiti oko carice zaljubljeni su u

 

moju pobožnost. Baš sam je čestito odigrao u Beču, kao što je

 

prikazujem i u Zagrebu. Carica je pristala da tako plemenitog,

 

pobožnog i savjesnog velikaša dovede na bansku stolicu vama

 

Hrvatima.

 

- Oh, vaša milosti, bit ćemo svi vrlo sretni!

 

- Osobito ti! Tvoje plemstvo je gotova stvar, ali mislim da ne

 

trebam naglasiti što za to tražim.

 

- Pokorni sam sluga vašoj milosti! Što da sada uradim?

 

- Ponajprije spali sve ove tragove moje razbojničke karijere,

 

a zatim ćeš kazati ljudima da sam došao u sudnicu da

 

pogledamo neke zakone. Lijepo mi otvori vrata, dakako ona

 

koja vode ravno na ulicu. Ostalo ćemo dogovoriti. Ja takoñer

 

odlazim u Varaždin na božićevanje. Doñi i ti, jer imamo važnih

 

dogovora sa čuvarom zakona.

 

Žigrović pokorno otvori vrata, barun podigne ruku s

 

povezanim malim prstom i nasmije se.

 

- Evo, gle, ovo je jedini znak mojega junačkoga djela! Na

 

Židovskom brijegu netko mi je zarezao prst, ali to nitko ne

 

zna.

 

Makar je izašao na ulicu i uputio se kući polako i odmjereno

 

kao što je hodao uvijek. Ljudi su se okretali za njim, a on je

 

preko velikog trga ispred Patačićeve palače pošao u crkvu sv.

 

Marka. Prolaznici su promatrali njegovu otmjenu pojavu i

 

šaputali: »Pogledajte, taj pobožni barun opet ide u crkvu!«

 

SVEČANOST U VARAŽDINU

 

U Varaždinu, na obali Drave, izvan gradske utvrde pruža se

 

stari dvorac s velikim dvorištem i gospodarskim zgradama.

 

Pripadao je maloplemiću Tumpiću a otac Jurice Meška kupio ga

 

je više kao gospodarsku zgradu nego zbog stanovanja. Tu je

 

živio upravitelj Meškovih dobara što su se sastojala od

 

vinograda i oranica.

 

~ 347 ~

 

Dan prije Badnjaka prispio je Jurica Meško u taj dvorac i

 

doveo sa sobom prijatelja Stanka. Istoga dana potražio je kod

 

zaručnice grofa Patačića barunicu Lehotsku, ali ona još ne

 

bijaše stigla. Vratio se ponovno kući i poveo je Stanka da mu

 

pokaže grad. Navečer su sjeli pred kamin u jednostavno

 

ureñenoj blagovaonici. Meško je odavno osjećao neku duboku

 

potištenost. Doživljaji posljednjih dana teško su ga se kosnuli,

 

ali još uvijek nije bio slomljen. Osjećao je, meñutim, da mu

 

prijeti neka velika opasnost ili vratolomna borba. Sumnjao je u

 

svoju zaručnicu, a vjerovao je da je Makar ubojica i razmišljao

 

je kako bi mogao ući u trag njegovu zločinu. Jedini stvor kome

 

se mogao izjadati i povjeriti svoje misli bio je Stanko. On sjedi

 

sada njemu nasuprot. Od njega se ne može odijeliti. Čini mu

 

se kao da je nekom tajnom silom vezan uz toga mladića. Sada

 

mu razgoljuje sve svoje misli i sumnje. Čak i samooptužbu.

 

- Htio bih se odreći tog badavañenja, pijanstava i vječnih

 

gozba, a eto došao sam u ovaj grad gdje su gozbe i pijanke

 

svakidašnjica naših velikaša. Istodobno je ovdje sjedište svih

 

opreka i svih mržnji izmeñu plemića i velikaša. Odavde je

 

osvetnička pergamena sa smrtnom prijetnjom devetorici

 

velikaša donesena na Grič. To nije slučaj, jer je upravo tada

 

većina naših velikaša bila na Griču. Neki tamo imaju kuće, a

 

drugi su bili kod njih u gostima. Pokazao sam ti danas

 

Varaždin, vidio si sve te krasne kuće i palače. Gotovo svaki

 

zagorski vlastelin ima po jednu kuću i dvorac u Varaždinu, u

 

kojemu ili stalno obitava ili dolazi ovamo kada ban održava

 

vijeća, kada mnogi velikaši prireñuju svečanosti. Tada se ovdje

 

okupljaju svi. Živi se vrlo raskošno, čemu na Griču nema

 

premca. Sve te lijepe kuće i dvorci još su ljepše namještene.

 

Sama raskoš i udobnost! Ne proñe tjedan dana a da negdje ne

 

bi bila velika gozba. Neki velikaši koji su bili u Parizu prenijeli

 

su u Varaždin pravu francusku modu, osobito Icek Patačić. On

 

se gotovo pomamio za francuskim načinom društvenoga

 

života. Varaždin i zovu malim Parizom. Carica Marija Terezija

 

poslala je svoga sina da obiñe neke krajeve u Hrvatskoj. Kada

 

je bio u Varaždinu rekao je da tako raskošan život nije vidio ni

 

kod kojeg kneza u Austriji. Dakle, ono što smo vidjeli na Griču

 

samo je mali odraz gozbi i svečanosti Varaždina, ali to ima i

 

teške posljedice. Držim da je to uzrok mržnji malih plemića.

 

Dakako, ona prijetnja devetorici pomalo je zagonetna, ali tko

 

zna nije li sjeme prijetnji baš u prevelikoj raskoši velikaša.

 

- Ne razumijem, Jurica, kako se razlikuju plemići od velikaša?

 

- Kod nas u Zagorju ima u tom pogledu posebnih rangova.

 

Naime, ima plemića koji posjeduju kuću, malo zemlje i

 

~ 348 ~

 

voćnjak, pa ih velikaši zovu podrugljivo šljivari. Zatim ima

 

plemića koji nisu ni baruni ni grofovi, ali nose plemstvo od

 

davnine, posjeduju kakav veći dvor i mnogo zemlje. Oni se

 

smatraju plemićima višega ranga i rugaju se šljivarima. Zatim

 

dolaze baruni i grofovi. Njih šljivari i plemići drže velikašima.

 

Svi oni imaju svoje kmetove i kada se ti kmetovi bune i kada

 

mrze, mrze ih sve zajedno, ali se često slože sa šljivarima.

 

Tada nastaju pobune lokalnih razmjera. Dakako, ima i lične

 

mržnje. No prijetnja koju smo našli na Krvavom mostu mora

 

da ima posebno značenje. Naši Gričani, koji su inače vrlo

 

dobroćudni ljudi, počeli su se buniti protiv velikaša, kao što

 

smo vidjeli, i javno. Neka tajna ruka crta na javnim zgradama

 

križeve i baca pod Krvavi most mrtvace s pergamenom i

 

prijetnjom. Razumije se da moraju kriviti velikaše, budući da

 

se prijetnja odnosi na njih. Nikada se kod nas nije tako nešto

 

dogañalo. Sve mi se čini da je u to umiješana neka tuñinska

 

ruka. Onaj natpis nije pisan rukom našega čovjeka. Ja to vidim

 

i osjećam. Htio bih razotkriti tu tajnu. No još nešto. Pričao sam

 

ti o Makaru, kako sam razgovarao s njim nakon onoga

 

dogañaja u njegovu podrumu. Čini mi se da on glumi kao

 

kakav glumac na pozornici! Kako mogu ljudi ulaziti u njegov

 

podrum i tamo ubijati? Kada mu ja to kažem on ne zove ni sud

 

ni suca, niti to da je istraživati, već tvrdi da sam sve sanjao.

 

To što sam doživio u njegovu podrumu pobuñuje veliku

 

sumnju. Da ga optužim na sudu, Žigrović bi me sudio zbog

 

klevete! On i Žigrović povezani su odviše tijesnim vezama. Da

 

ih optužim pred velikašima, kamenovali bi me. Ipak bacit ću se

 

jednoga dana na njega! Vidiš, tajna na Krvavom mostu i barun

 

Makar drže me još uvijek ovdje na pijankama i u beskorisnom

 

životu. Duboko osjećam da je život lijep ako ga čovjek dobro

 

koristi. Istrgnut ću se iz ovoga haračenja, samo moram

 

razotkriti taj sramotan čin.

 

- Ako ustrebaš moje slabe sile, ja ću ti pomoći!

 

***

 

Palača grofa Patačića sjajno je rasvijetljena. Sve su dvorane

 

otvorene. Na lusterima gore stotine svijeća, a pod lusterima

 

šaren sjaj, šum svile, bljesak dragulja, zveket zlatnih lanaca,

 

šarenilo baršuna, muški i ženski glasovi, radostan metež

 

mladog i starog, sve se to stopilo sa zvucima glazbe što svira u

 

dnu dvorane Patačićeva dvora. Usred šarenog ljudstva diže se

 

visok bor okićen srebrom i zlatom. Sve je u svečanom

 

očekivanju.

 

Glazbenici ustadoše i gosti stvoriše dvored. U dvoranu ulaze

 

ban i banica sa članovima Banskog vijeća. Franjo Patačić

 

~ 349 ~

 

dočekao ih je svečano sa svojom zaručnicom i pozdravio goste

 

svečanim govorom.

 

Redali su se govori, orila se pjesma za pjesmom, zatim

 

Patačićeva zaručnica Sofija Erdödy poče dijeliti darove. Sve su

 

oči uprte u mladu Sofiju, koja danas prvi put obavlja dužnost

 

domaćice kao buduća žena kućedomaćina. Svaki gost dobio je

 

lijep dar, neki i skupocjen, izvezen zlatom.

 

Posljednji u dvoredu gostiju stajao je Meško u svojoj

 

svečanoj odori, a kraj njega Stanko u odijelu od modroga

 

baršuna u kroju poljskoga velikaša. Nitko u toj odori ne bi

 

mogao naslutiti žensko biće. Lice ispod blijede vlasulje vrlo je

 

blijedo, a pogled spušten. Meško položi ruku Stanku na rame i

 

šapne:

 

- Budi hrabar! Kada te opaze, pozdravi svakoga mirno i

 

dostojanstveno. Dok sam ja kraj tebe neće se nitko usuditi

 

pomisliti da te ponizi. Ti si pod mojom zaštitom!

 

Povukli su se u dno dvorane i čekali dok gosti odu od bora.

 

Kada su se gosti razrijedili grof Pavao Drašković reče:

 

- Eno Jurice Meška!

 

Veselje i raspoloženje prometne se u neugodno iznenañenje.

 

Svi su se zaprepastili što je s njime Stanko. Meško je stavio

 

prijatelju ruku na rame, prišao skupini u kojoj je bio ðuro

 

Ottenfels, Patačić i Oršić s nekoliko dama koje su upravo o

 

tome šaputale. Meško im se približi.

 

- Niste se nadali da ću doći pa me zato iznenañeno primate?

 

Lijepe dame, ponajprije dozvolite da vam predstavim svoga

 

mladoga prijatelja, baruna Stanka Gottu.

 

Patačić koji je Meška duboko poštivao i volio osjetiti njegovu

 

želju i sam priñe Stanku.

 

- Veseli me što vas vidim! Iz Trakošćana ste odjednom

 

iščeznuli.

 

- Bio sam kod kuće da uredim neke obiteljske stvari. Istupio

 

sam iz vojničke službe.

 

ðuro Ottenfels i Pavao nisu slijedili Patačića, već su okrenuli

 

Stanku leña i otišli.

 

Dvoranom se brzo pronijela vijest da je Meško doveo sa

 

sobom mladoga prijatelja Stanka. To je kod onih koji su znali

 

što se dogodilo u Trakošćanu pobudilo neprijatno raspoloženje,

 

dok su mlade dame iz Varaždina vrlo ljubopitno pogledavale

 

mladoga gosta u zanimljivoj odori, vrlo blijedoga lica i

 

prekrasnih očiju. Kraj Stanka se brzo našla Ružica u bijeloj

 

haljini. Uskliknula je:

 

- To me iznenañenje vrlo raduje!

 

Kada su progovorili nekoliko riječi upita Meško Ružicu:

 

~ 350 ~

 

- Niste li vidjeli moju zaručnicu?

 

- Bila je ovdje na dočeku bana, ali je otišla s groficom Erdödy

 

na ona vrata ispred kojih stoji bijeli francuski lakaj. Uistinu, u

 

tim je dvoranama sve kao u Parizu - primijeti Ružica - pa su se

 

i naši Zagorci pretvorili, eto, u Francuze.

 

- Stanko, ostani časak i čekaj me, odmah ću se vratiti - reče

 

Meško. - Želim obavijestiti tvoju tetku da sam te doveo. Ne boj

 

se, ona se neće ljutiti!

 

Meško je krenuo prema vratima, ali se osvrnuo i primijetio da

 

je Ružica uhvatila ispod ruke Stanka. Bili su u vrlo povjerljivom

 

razgovoru i poñoše u mirni dio dvorane.

 

Meško poñe ravno k vratima koja su mu pokazali i uñe. U

 

sobi su sjedile obje zaručnice, grofica Sofija i barunica

 

Lehotska. Ona skoči sa stolice i pohiti Mešku u susret.

 

- Oh Jurica, kako sam sretna što si došao! Eto, pitaj groficu,

 

bila sam strašno žalosna što te nije bilo.

 

- Imao sam važnoga posla, a put je bio vrlo neugodan.

 

Zadržao sam se kod Oršića, zatim i kod Ottenfelsa.

 

- A sada ćeš ostati ovdje, je li? - upita barunica, dok se

 

grofica Sofija povukla da zaručnike ostavi na samu.

 

- Hoću, draga, ostat ću kraj tebe do vjenčanja. Ti si mnogo

 

ljepša nego što si bila! Čini se da ti zrak u Varaždinu odlično

 

prija.

 

- Osobito dobro, a kod grofice Sofije vrlo mi je lijepo. Ona me

 

cijeni. Jesi li već vidio koliko se ovdje skupilo odličnika? Sve

 

što je otmjeno danas je kod Patačića. Je li, Jurice, i mi ćemo

 

prireñivati takve svečanosti? Kako je krasno biti domaćicom

 

tolikoj četi odličnih ljudi! Vidjet ćeš kako ću ih ja primati, kako

 

ću ja sve to udesiti, kao nijedna!

 

Meško je napola slušao baruničine riječi i smišljao kako da je

 

obavijesti da je Stanko živ. Bojao se da će je ta vijest ispuniti

 

tolikom radošću da joj može naštetiti.

 

- A što si mi donio na dar? - upita ga Katarina slatko i

 

umiljato.

 

- Donio sam ti koješta, no jedan dar tako je neobičan da se

 

bojim, kako ću ti ga predati.

 

- Ali ja želim da ga odmah vidim, odmah! Neispunjena

 

znatiželja vrlo je neugodan osjećaj! Hoćeš mi dati taj dar

 

odmah ili ne?

 

- Hoću, samo ti prije moram nešto reći. Nemoj se prestrašiti!

 

Ti si jedanput nešto izgubila...

 

- Ja? Izgubila? - upita barunica otežući svaku riječ i mršteći

 

zamišljeno obrve. Činilo se kao da se boji da je izgubila nešto

 

važno i osobito vrijedno.

 

~ 351 ~

 

- Što sam izgubila?

 

- Nešto što ti je bilo drago.

 

Barunica se zabrinula i zamislila.

 

- Ne znam što bih mogla izgubiti toliko dragocjeno.

 

- Kako ne, nešto ti je bilo tako blizu da je gotovo zasjenjivalo

 

mene.

 

- Ti me mučiš! Govori jasno! - uzbuñeno će barunica. - Ništa

 

nisam izgubila, baš ništa!

 

Meško opazi da je barunica uzrujana i posumnja da je zaista

 

izgubila nešto zbog čega bi joj moralo biti neugodno da on

 

dozna.

 

- Da nije to bio možda kakav nakit pa se uzrujavaš, Katarino?

 

- Ne, nakit nisam izgubila - reče ona odlučno.

 

- Tim bolje, ali ja i ne govorim ovaj čas o nakitu.

 

- Ne? - klikne barunica od radosti. Njezino veselje ponovno je

 

bilo bezbrižno.

 

- Slušaj Katarino, mi smo mislili da je Stanko mrtav.

 

Barunica se okameni, s lica nestade rumenilo; s obje se ruke

 

uhvatila za stol.

 

- U svoje sam ti vrijeme zatajio da je mrtav, kasnije sam ti to

 

otkrio, ali se ispostavilo da je sve bila zabluda.

 

- To nije moguće! Kako bi on bio živ? - To su ti krivo rekli!

 

- Ali me nisu prevarile moje oči!

 

- Ti si ga vidio?

 

- Jest, ja sam ga vidio svojim očima!

 

Barunica klone na stolac.

 

- Ja sam ti ga, dapače, doveo kao dar za Božić! - reče

 

svečano Meško.

 

Barunica se ukoči. Naličila je na mramorni kip koji prikazuje

 

sakriveni bijes i srdžbu.

 

- Znao sam da će te ta vijest uzrujati. I ja sam se uzbudio

 

kad sam ga ugledao pred sobom. No, još ćeš se više iznenaditi

 

kada ti budem pričao gdje je sve bio i kako je živio.

 

Izvanredno je slab i bojim se da mu život ne podgriza klica

 

bolesti.

 

- Ne mogu se sabrati! Ne smiješ se čuditi mojem

 

iznenañenju, jer to zaista znači da je uskrsnuo od mrtvih!

 

- Jest, to je zaista tako! Oporavi se malo, pa ću ga dovesti.

 

On je u dvorani.

 

- Ovdje je? - iznenadi se barunica i pogleda zapanjeno

 

Meška. - To nisi smio učiniti! Znaš što se sve o njemu govorilo,

 

zašto da bude izložen neprilikama.

 

- Ne boj se! Nitko ne zna o tome ništa osim grofa Pavla i

 

Ottenfelsa, a ja ću ih već uvjeriti da je nedužan.

 

~ 352 ~

 

- Tebi će to štetiti a, naravno, i meni. Znaš kako su mi

 

gospoñe zavidne na tebi, pa bi mogle izazvati čitavo čudo

 

pripovijesti o tome kako je moj nećak kradljivac.

 

- To se neće saznati, pouzdaj se u mene! Vidjet ćeš kako će

 

ga oni još moliti za oproštenje.

 

Meško ode u dvoranu potražiti Stanka i nade ga s Ružicom u

 

vrlo živahnom razgovoru. Doveo ga je k barunici. Ona ga

 

zagrli.

 

- Moj siromašni, moj bijedni Stanko!

 

Meško bijaše dirnut potresnim glasom svoje zaručnice.

 

- Napokon si opet kod nas, izgubljeni sine! Sjedni! Bože,

 

kako si blijed, kako su ti uši prozirne! Što ti je?

 

- Ništa. Bio sam boležljiv, no sada mi je već dobro.

 

- Ne bi smio dolaziti na ovakve zabave! Izgledaš kao da si

 

teško bolestan i bilo bi najbolje da te otpremim u svoj stan.

 

- Neka on samo ostane ovdje! Neće mu činiti loše malo

 

veselja - reče Meško.

 

- Odmah ću zamoliti groficu Erdödy da mi uredi za tebe jednu

 

sobu.

 

- Nemoj se truditi, Katarino - opet će Meško - Stanko je moj

 

gost i ostat će kod mene. Ja sam ga već lijepo smjestio.

 

- Ne, ne pristajem na to, Jurica, ne smiješ mi oteti radost da

 

svoga nećaka držim uza se. On treba njege!

 

- Ali sada je on, dušo, moj gost! Za njega je već sve ureñeno

 

i moje je pravo gostoprimstva starije. A sada, Stanko, doñi da

 

te predstavim našim gostima.

 

Stanko poljubi tetki ruku i ode s Meškom u veliku dvoranu.

 

- Vidiš kako te srdačno primila, a ti si strepio pred njom. Ona

 

mora da te jako voli, to se odmah vidi.

 

Meško i Stanko došli su do mladoga Erdödyja i upustili se s

 

njim u srdačan razgovor.

 

Barunica je ostala u sobi. Ukočila se od uzbuñenja. Zatim je

 

pošla brzim korakom prema vratima, otvorila ih malo i zavirila

 

u dvoranu. Kroz taj mali otvor žarila su se njena dva crna oka,

 

puna bijesa i duboke mržnje. Zmijskim pogledom pratila je

 

Meška, kada joj vidik sakrije ugojen, visok gospodin u crnom

 

baršunu s bijelim čipkama. Bio je to sudac Žigrović, koji je

 

upravo ušao u dvoranu.

 

Barunica se trgne, brzo širom otvori vrata i šapne:

 

- Gospodine suče!

 

Žigrović se obazre, problijedi, ali se ne makne.

 

- Doñite, prijatelju! - šapne mu barunica.

 

Nakon baruničina zamamnog šapta sudac uñe u sobu. Stao

 

je, meñutim, već kod vrata i upro u Lehotsku pogled pun

 

~ 353 ~

 

bijesne ljubomore. Barunica je shvatila taj pogled i prišla mu je

 

posve blizu, uhvatila ga za ruku i šapnula:

 

- Prekoravate me?

 

- Proklinjem vas!

 

- Samo velika i strastvena ljubav može proklinjati!

 

- Zar vas nisam ljubio silno, strastveno, ludo?

 

- Bože moj, nikada to nisam primijetila! Mislila sam da je

 

vaša ljubav tiha i nujna, pa ćete je preboljeti.

 

- Niste opazili? Recite radije da je niste htjeli opaziti, jer je on

 

grof, jer je mladi, jer je ljepši i bogatiji.

 

- Ne vrijeñajte me prijatelju, kada ne znate što me na to

 

potaklo.

 

- Ah, Katarino, mrzim cijeli svijet! Zašto ste mi to učinili?

 

Živio sam samo u toj nadi da ćete mi vi biti ženom, i toliko

 

sam vas ljubio da bih za vas mogao robiti, ubijati, suditi na

 

vješala.

 

Barunica je trenutak promatrala suca pronicavim pogledom,

 

zatim se sasvim skruši i stade mu šaptati:

 

- Dobro, prijatelju, reći ću vam cijelu istinu. Vidjela sam da

 

me ljubite, ali tko mi je jamčio da me ljubite trajno i da biste

 

me htjeli uzeti za ženu?

 

- Zaboga, Katarino, nisam li vam o tome govorio?

 

- Mnogo mi je muškaraca govorilo o ženidbi, no za dva-tri

 

mjeseca već su na to zaboravili. Takvi ste svi! Kako sam mogla

 

biti sigurna da je vaša ljubav trajna.

 

- Nikada mi niste dali da govorim iskreno! Sjećate se ono ga

 

u Trakošćanu?

 

- Bila sam zbunjena nećakovom krañom.

 

- Kada vam je grof Meško govorio o ljubavi, niste mislili na

 

nećaka! Dok ste trebali moje usluge bio sam vam prijatelj, a

 

kada sam otišao vi ste se bez ikakvoga pitanja zaručili s

 

drugim.

 

- Da ste mi otvoreno i iskreno rekli: »Moja ljubav nije

 

prolazna, nudim vam svoju ruku«, i da ste me u to uvjerili,

 

tada bih vam bila vjerovala. Mi smo žene sirote, jer nikada ne

 

znamo što vi muškarci mislite. Danas ste živa vatra za jednu,

 

sutra za drugu.

 

- To mogu spočitnuti ja vama, nipošto vi meni! Dali ste mi

 

naslućivati da me volite, a zapravo ste ljubili njega.

 

- Ako sam se s njime zaručila, to još ne znači da ga ljubim!

 

Sudac upre pogled u lijepu ženu koja je oborila glavu, dok joj

 

se licem prosula sjeta. Bila je neodoljivo lijepa, kao prava

 

nevina duša. Bila je više nalik na svetu sliku negoli na živ

 

stvor.

 

~ 354 ~

 

- Katarino - reče sudac, pokroči k njoj i primi je za ruku - što

 

to govorite?

 

- Rekoh istinu!

 

- Zaboga, a zašto ste se onda zaručili?

 

- Ne pitajte me, to vam ne mogu reći.

 

- Morate! Hoću da to znam!

 

- Ne, to ne smije nitko znati.

 

- Nisam lija vaš prijatelj? Nisam li učinio sve da vas

 

oslobodim nesretnoga nećaka?

 

- Znam, vi ste moj jedini dobrotvor, moj jedini prijatelj!

 

- Kunem vam se da ću vam ostati vjeran i da ću učiniti za vas

 

sve što želite, samo mi recite...

 

- I vi me nećete osuditi?

 

- Vas osuditi? Barunice, nema stvora na svijetu koji bi vam

 

mogao da učini bilo što nažao dok sam ja živ.

 

- Sada tek vidim da me zaista ljubite.

 

- Oh, da ste to bar prije vidjeli! No sada mi prije svega recite

 

što vas je nagnalo da se zaručite?

 

- Čujete li? Truba nas zove k večeri!

 

- Ne mogu okusiti jelo dok mi to ne kažete!

 

- Prijatelju, čujte!

 

- Zapovijedaj, divna moja!

 

- Poslije ponoći doñite k meni - šapne barunica.

 

- Kako i kamo?

 

- U vrtu Erdödyjeve palače čekat će vas moja sobarica.

 

U taj čas otvorila su se vrata. U sobu uñe grofica Sofija i

 

pozove barunicu i suca k večeri. Grofica Erdödy povede

 

barunicu k stolu, dok je sudac zaostao.

 

Svi su već bili sjeli za stol, samo Meško, Stanko i Pavao

 

stajali su u kutu dvorane i uzbuñeno raspravljali.

 

- Ti ne govoriš iz uvjerenja! Netko ti je mladića ocrnio -

 

poluglasno je govorio Meško.

 

- Nisam li ga našao u viteškoj dvorani?

 

- Jesi li vidio svojim očima da je uzimao dragulje?

 

- Ne, ali ga je vidjela ona!

 

- Tko ona?

 

- Ona dama koja je sa mnom imala sastanak u dvorani.

 

- Neka doñe k meni i neka mi to kaže u lice.

 

- Valjda neću dozvoliti da se žena osramoti.

 

- Tada se nemoj na nju pozivati. Ako je želiš štedjeti, nisi je

 

smio spominjati kao svjedoka.

 

Pavao se postidi opazivši svoju grešku.

 

- Dobro, pogriješio sam, ali joj vjerujem.

 

- Ja joj ne vjerujem i držim da nije dostojna da joj se vjeruje!

 

~ 355 ~

 

- Jurica!

 

- Ona je sama uzimala dragulje iz kutije!

 

- Ti ne znaš što govoriš!

 

- Ona je od tebe izmamila prsten tvoje obitelji kao zalog da

 

je nikada nećeš odati. Je li to pošteno? Došla je u dvoranu

 

prije tebe i uzimala dragocjenosti, a kada ste htjeli otići Stanko

 

je izašao iz svoga skloništa da vidi tko je. Da je krao, ne bi se

 

pokazao! Ona je na njega svalila krivnju, a ti joj vjeruješ.

 

- Jurica, Jurica!

 

- Vjeruješ himbenoj ženi koja te jednom rukom grli a drugom

 

krade. Ti si zaslijepljen strašću i dozvoljavaš da te pokvarena

 

žena obmanjuje.

 

- I ti se dadeš obmanjivati!

 

Meško korakne k Pavlu, uhvati ga za ruku tako da je gotovo

 

kriknuo i zagleda se u njegovo prestrašeno, blijedo lice očima

 

što su prijetile.

 

- Kome ja vjerujem? - upita Meško kroz zube.

 

- Vjeruješ njemu, Stanku, koji pred tobom sakriva svoje

 

lakoumlje.

 

Meško ispusti Pavlovu ruku i okrene se od njega kao da mu

 

je odlanulo.

 

- Jest, vjerujem mu, jer je pošten mladić i jer mi je to

 

dokazao.

 

- A ja mu ne vjerujem i zato neću sjediti s njim kod istoga

 

stola!

 

- Ja ću sjediti!

 

- Jurica, molim te, ne brani ga!

 

- Branim sebe! Ako je on nepošten, tada sam i ja, razumiješ

 

li? On je moj prijatelj kojega poznajem u dušu, a ti svoje

 

uvjerenje preuzimaš od bezimene, sumnjive dame.

 

- Jurica, ti si izgubio pamet!

 

- Ako sam te uvrijedio, pozovi me na odgovornost. Ja ću sa

 

Stankom sjesti k stolu, a budeš li ti ustao, sutra ćemo se naći

 

kod Drave sa svjedocima i sabljama.

 

Meško ostavi Pavla koji se blijed i uzbuñen sakrio za božićni

 

bor da ga nitko ne vidi i poñe ravno k Stanku koji je sjedio u

 

jednom kutu dvorane. No prije negoli je Meško došao do

 

Stanka sjetio se nečega i krenuo k Patačiću koji je razgovarao

 

sa svojim kućnim maršalom, visokim i mršavim Francuzom.

 

Meško mu prišapne da za Stanka nije odreñeno mjesto. Patačić

 

to odmah priopći Francuzu. On je bio nesretan kada je vidio da

 

nije mislio na jednoga gosta. Uskoro doñe i Pavao. Sjeo je

 

nedaleko od Meška. Društvo nije slutilo što se trenutak ranije

 

dogodilo izmeñu Pavla i Meška, te veselo prione uz večeru.

 

~ 356 ~

 

MOĆ ZAKLETVE

 

Ponoć je prošla. Ulicama su vrvjeli ljudi koji su se vraćali s

 

ponoćke. U toj vrevi zaokrenuo je za ugao lijepe palače grofice

 

Sofije Erdödy visok i prilično ugojen čovjek, zaogrnut tamnim

 

ogrtačem. U vrevi se zaustavio i drugi čovjek, takoñer u

 

plemićkom plaštu. Stajao je i gledao za onim prvim koji

 

zastade trenutak kod ulaza u vrt, ogleda se na sve strane, uñe

 

i zagazi u dubok snijeg. U vrtu je bilo tiho. Dok se čovjek u

 

plaštu šuljao prema dvoru otvorio se najprije prozor, zatim

 

veža. U vrtu se pojavila mlada djevojka, prišla gospodinu u

 

plaštu i šapnula mu:

 

- Izvolite, njena milost čeka!

 

Neznanac poñe za djevojkom i uspne se uz stepenice, dok je

 

onaj drugi ostao pred vratima u vrtu.

 

- Uñite na ova vrata - reče djevojka.

 

Neznanac pokuca i mekani ženski glas odgovori. Zidovi,

 

pokućstvo i cijela soba bila je u nekoj polutami. Kroz crveno

 

staklo prodiralo je krvavo svjetlo i padalo po bijeloj haljini

 

barunice Lehotske. Stajala je pod svjetiljkom obasjana tim

 

paklenim sjajem u kojemu su joj se oči sjale kao dvije

 

žeravice. S lica joj je iščezla blaga i topla nevinost što ju je

 

maločas kod Patačića tako izrazito pokazivala. Stajala je kao

 

božica koja sipa plamen, bijes, ljubav i smrt.

 

Žigrović spusti sa sebe plašt. Ruke mu klonu. Bio je svladan

 

bezumnom moći svjetla njezine prijeteće ljepote i nije se

 

mogao pomaknuti. Nešto ga je prikovalo za mjesto gdje je

 

stajao. Gledao je u njezino strašno i krasno lice; njezino tijelo

 

u toploj, mekoj kućnoj haljini, obasjano crvenim sjajem.

 

- Doñite k meni, prijatelju! Zar se bojite? - upita ona.

 

Taj poznati meki glas oslobodi došljaka nevidljivih spona i on

 

joj priñe.

 

- Pogledajte mi u oči, prijatelju!

 

Žigrović se sukobi s baruničinim pogledom i dah mu zastade.

 

Iz toga pogleda, prijetećeg i u isti čas zamamnog, izvirala je

 

neka tajna moć, ukočila mu misli i satrla snagu. Nijem kao da

 

ga je netko udario po glavi pao je na koljena. Nije smogao ni

 

riječi, samo je buljio u njezine velike paklene oči što su mu

 

pomutile vid i svijest.

 

Barunica Lehotska uze raspelo. U draguljima kojima bijaše

 

optočeno titrale su crvene zrake.

 

- Vjeruješ li u raspetoga Boga? - upita suca strogo njezin

 

opojni glas, prijeteći i zapovijedajući.

 

- Vjerujem - dahne on kao da odgovara pred sudom.

 

~ 357 ~

 

-

 

Gledaj

 

raspetoga!

 

Gledaj,

 

pod

 

njegovim nogama

 

pohranjene su kosti sv. Vratislava što imaju svetu moć nad

 

samim paklom. Zakuni se na nj da ćeš mi do smrti biti vjeran.

 

Žigrovićeve su se oči stopile s njezinima. Gledao ju je kao

 

nebesko objavljenje, podigao je tri prsta prema raspelu i

 

drhtavo govorio:

 

- Kunem se! Prisežem!

 

- Zakuni se da nikada nikome nećeš odati što ću ti sada i u

 

buduće povjeriti.

 

- Prisežem na ove svete moći i na raspetoga.

 

- Da ćeš ponijeti u grob sve moje tajne.

 

- Prisežem da ću ponijeti u grob sve tvoje tajne.

 

- I da budeš proklet ako se iznevjeriš ovoj zakletvi.

 

- Da budem proklet...

 

- Usahle ti ruke, izgubio očinji vid i ne našao nikada vječnoga

 

spasenja.

 

Sudac je ponavljao riječi kao uhapšenik pred sudom.

 

- Proklet bio u grobu i preko groba, i neka ti psi raznesu tijelo

 

a vrazi dušu!

 

Njezin glas zamre u polutamnim kutovima sobe. Nabori

 

haljine šušnuli su kraj sučevih ušiju kada se sagnula k njemu,

 

pružila mu ruku i šapnula:

 

- Ustanite, prijatelju!

 

Žigrović ustade. Tek tada su se razvezale njegove misli.

 

Sjetio se da je klečao pred nekom strašnom ali lijepom

 

božicom i da se zakleo, a ne zna zašto.

 

- Sjednite - reče ona i pokaže naslonjač kraj stolice na kojoj

 

je sama sjedila.

 

Sudac je tek tada razabrao da joj se haljina ovila oko tijela i

 

odavala svu njezinu ljepotu, da su joj grudi razgaljene i ruke

 

gole, da su joj oči sjajne i da je pred njima vezan, nemoćan,

 

omamljen od prvoga časa kada je stupio u tu sobu natopljenu

 

tamnim crvenim svjetlom. Bilo mu je kao da sjedi negdje u

 

podzemlju, gdje vrazi pale krvave baklje, no čim se ponovno

 

sreo s njezinim očima misli su se ukočile, ponovno je bio

 

nemoćan i začaran, ponovno je prestao misliti.

 

- Rekoh vam danas - poče ona, sagnuvši se k njemu - da ne

 

ljubim Meška. Jest, istina je! Istina je! To vam ponavljam.

 

Ljubim drugoga, ljubim svoga prijatelja koji je sada prisegao

 

vjernost.

 

- Katarino! - klikne on i obujmi joj koljena.

 

- Nadala sam se da ćete jednoga dana doći i da ćemo se naći

 

u sretnom zagrljaju. Tada se iznenada vratio Stanko. Priznao

 

mi je da je krao ne samo dragocjenosti nego i novac, no Meško

 

~ 358 ~

 

ga je spasio i sav novac vratio. Jednoga dana ušuljao se

 

Stanko preodjeven, u lovački dvorac i rekao mi:

 

- Meško te ljubi i želi da se tobom zaruči.

 

- Ali ja ne ljubim njega - odvratih.

 

- Moraš ga ljubiti!

 

- Ni za cijeli svijet! - poviknuh ja.

 

- Moraš - reče Stanko prijetećim glasom - moraš, jer ja to

 

hoću!

 

- Tko si ti da mi zapovijedaš?

 

- Tvoja sudbina! - odvrati Stanko sa ciničkim podsmijehom.

 

- Ja sam krao biserje, dragulje i novac, a eno i u tvome

 

kovčegu ima ukradenih dragulja.

 

- Htjedoh otići u susjednu sobu pregledati kovčege, no vrata

 

su bila zatvorena. Tada se Stanko zlokobno nasmije:

 

- Ključevi su kod mene! Čuj me, tetko, došao sam kao

 

Meškov prosac i tražim tvoj odgovor.

 

- Neću da poñem za njega! - rekoh ja.

 

- Ključevi sobe kod mene su i sada ću ravno grofu

 

Draškoviću. Pozvat ću Meška i ostale i priznati im da sam

 

zaista ja krao Draškovićeve dragocjenosti, ali po tvojoj želji i

 

za tebe. Reći ću im da si me ti poslala da kradem. Dat ću im

 

ključeve neka potraže zlato i dragulje u tvojim kovčezima.

 

Dragi Žigroviću, ostadoh slomljena i zaprepaštena. Nisam se

 

nadala toliko zvjerskoj sebičnosti i gadnoj podlosti što ju je

 

pokazao nećak kojega sam primila u kuću.

 

- I vi ste privoljeli? - reče sudac.

 

- Morala sam! Pomoći nije bilo, vi ste bili daleko, a preda

 

mnom stajao je on s ključevima moje sobe i sa strašnom

 

prijetnjom da će me zauvijek osramotiti. Što sam mogla

 

učiniti?

 

Sudac spusti glavu na prsa, prekrsti ruke na trbuhu i zagleda

 

se u pod.

 

- Sada znate tko je kriv što sam se morala zaručiti s

 

Meškom. Stanko, naravno, sada živi lagodno. Meško mu daje

 

mnogo novaca.

 

- Dakle, ta mi je hulja otela vas, Katarino!

 

- Da, on! On je sva nesreća mojeg života!

 

- Zašto ne ispričate sve to Mešku?

 

- Stanko bi tada izvršio svoju prijetnju. Rekao bi svima da je

 

krao po mojoj zapovijedi, a zavidne gospoñe kliknule bi od

 

veselja i uvjerile muževe da sam to zaista učinila. Sramota bi

 

bila dvostruka. Grof bi me sramotno odbacio i morala bih

 

zauvijek pobjeći odavde. Ovako ću vas makar katkada moći

 

vidjeti.

 

~ 359 ~

 

- Vi ste zaista nesretni zbog toga lopova.

 

- Kad bi htio bar otići kamo daleko.

 

- Ponudite mu novaca.

 

- Novaca? On, prijatelju, vi ne znate da mi je potrošio svu

 

gotovinu. I sama sam u neprilici zbog toga. Uništio me!

 

- Nitkov! Razbojnik!

 

Sudac ušuti, podigne i skupi obrve. Lice mu je bilo mrko a oči

 

se izbuljiše od mržnje i želje za osvetom. Ona je sjedila u

 

naslonjaču i sa žalosnim, bolnim izrazom u licu, s toplim

 

pogledom punim ljubavi i čežnje gledala je u suca. Žigrović se

 

sreo s tim pogledom. Kleknuo je pred nju kao pred božicu.

 

Uzbuñeno je molio:

 

- Katarino, dajte mi križ! Barunica je bila iznenañena tom

 

prošnjom, ali je brzo posegla za raspelom. Žigrović stavi na nj

 

tri prsta i drhtavim glasom stade govoriti:

 

- Prisižem da ću vas osloboditi Stankovih pandža! Vi morate

 

biti moja, tako mi Bog pomogao!

 

- Bojim se da je prekasno.

 

- Nije prekasno, Katarino! Zgazit ću ga bez milosti! Od ovoga

 

časa on je u mojim rukama. Prebit ću mu vrat, tako mi groba!

 

- Prijatelju, što ste nakanili? Ja strepim od straha.

 

- Ne bojte se! Vaše srce neka se umiri, nećete trpjeti! Ne

 

brinite se ni za što. Učinit ću što moram učiniti, zatim više

 

nećemo imati zapreka. Vi ćete Mešku reći da ga ne volite,

 

razvrgnut ćete zaruke i bit ćete moja. Zasut ću vas zlatom,

 

blagom, biserjem i srećom. U mene svega ima pune pregršti -

 

reče sudac i strasno je zagrli.

 

- Vrijeme je da idete! Grofica i ja moramo se preobući za

 

predstavu koja se održava u jedan sat. Idite, dragi!

 

- Oh, divne li badnje noći! Osvijetlila mi je dušu nadom!

 

- I meni, prijatelju! Ali sada poñite!

 

- Idem! Nikada još nisam išao od vas tako uvjeren da mi je

 

sreća blizu kao danas. Katarino, nemojte ni na što misliti,

 

ničim si nemojte moriti glavu. Budite mirni i čekajte dan kad

 

će kucnuti naš sat!

 

Žigrović ponovno klekne, obujmi je čvrsto i zatim poñe k

 

vratima kraj kojih je na poñu ležao plašt. Brzo ga je pokupio,

 

poljubio je barunicu i izašao na hodnik.

 

Barunica Lehotska otvori vrata svoje sobe još jednom i ode u

 

drugu, pa u treću odaju u kojoj je na divanu sjedila Patačićeva

 

zaručnica.

 

- Dakle, što je? - upita ona zabrinuto.

 

- Nadam se da je sve dobro!

 

- Nije ti obećao pomoć?

 

~ 360 ~

 

- Isprva je govorio da je zaštitnik pravde i da je njegova

 

dužnost da Stanka dovede pred sud. Tada sam ga zaklinjala

 

neka to ne učini, jer je samo nesretni slučaj kriv što se na

 

njega sumnja. Umekšao se i obećao mi da će Stanka svakako

 

poštedjeti.

 

- Rekoše mi da je taj gospodin podmitljiv. Poslat ću mu kao

 

tvoja prijateljica božićni dar.

 

- Nemoj! Tko zna ne bi li nam to pokvarilo cijelu zamisao.

 

Sigurno je da će Stanka zasada ostaviti na miru. Nesretni

 

dječak pao je u zlu sumnju, a ne zna se braniti.

 

- Ako sudac preko toga prijeñe, sve je dobro! Sofija je

 

opomenula svoju prijateljicu da se brzo obuče. Obje su došle

 

kući da se preodjenu za svečanu predstavu u kojoj je trebalo

 

da sudjeluje i barunica Lehotska.

 

Barunica je brzo promijenila laku haljinu što ju je obukla da u

 

njoj primi suca. Grofica Sofija bila je takoñer začas gotova.

 

Prijateljice siñoše u dvorište palače gdje su ih već čekala kola

 

i povezu se ponovno grofu Patačiću. Putem stigoše suca koji je

 

pošao pješice prema Patačićevoj palači, a za njim je na

 

odreñenoj udaljenosti koračao čovjek u plemićkom plaštu.

 

Slijedio ga je od kuće grofice Sofije. Žene nisu opazile

 

nijednoga ni drugoga. Stisnule su se u svoje svilene ogrtače i

 

nisu se micale dok ne izañoše pred Patačićevom kućom i

 

uputiše se posebnim stepenicama u prvi kat.

 

Sudac je ušao na glavni ulaz. Za njim uñe i muškarac koji ga

 

je slijedio umotan do ušiju u plašt. I on se uspinjao

 

stepenicama. Kada je odložio plašt, pred vratarom je stajao

 

grof Meško.

 

Večera još nije bila dovršena. Sam grof Patačić smišljao je sa

 

svojim Francuzom kakvim bi sve jelima iznenadili goste. Trudili

 

su se da smisle večeru kakvu još nije nitko priredio prije

 

Franje Patačića. Bilo je tu jela pripremljenih s francuskim

 

umacima i salatama, svakovrsne divljači, fazana i drugih

 

pečenja; riba, pašteta i različitih tjestenina prelivenih slatkim

 

kuhanim sokovima i vinom; pedesetak vrsti slatkiša i različitog

 

voća, stotinu drugih sitnica, kakvih još nitko nije imao na

 

svome stolu u cijeloj Hrvatskoj. Vina su bila dobavljena iz

 

različitih krajeva, a boce pjenušca ponosno su se kočile na

 

stolu sa svojim francuskim natpisima.

 

Posuñe od porculana sa zlatnim obrubom i srebrni tanjuri sa

 

zlatnim ukrasima; zlatni dršci viljušaka i noževa blistali su u

 

rukama gostiju, dok su na stolu stajali vrčevi od stakla

 

utaknuti u zlatne i srebrne košarice. Oko stolova stajali su u

 

~ 361 ~

 

crveni baršun odjeveni lakaji. Sve je, naravno, vodio Francuz,

 

kućni maršal koji je došao u grofovu službu iz Pariza.

 

Patačić je uživao što se gosti dive i što ih svako novo jelo i

 

piće iznenañuje, ali je ipak još uvijek držao da je sve to tako

 

obično i skromno da ne može biti skromnije. On je bio

 

najsretniji kada mu je kuća bila puna gostiju i kad bi ih mogao

 

sjajno i svečano podvoriti. Uživao je ako se mogao izvesti u

 

posve novoj kočiji i upregnuti osam bijelaca ili osam vranaca

 

jednake dlake, kakvih nije imao nitko. Dok su se drugi vozili

 

šesteropregom, Patačić je uvijek uprezao osam konja, a za

 

svečanosti i dvanaest. Na prvom i srednjem paru jašile bi sluge

 

odjevene u modra odijela francuskog kroja. Hrvatska surka

 

sasvim je iščezla s njegova dvora. Premda je on sam nosio

 

hrvatsko odijelo, svu je služinčad odjenuo u francusku nošnju.

 

Nadaleko izvan Hrvatske govorilo se o sjaju u kojem živi grof

 

Patačić. O raskoši u njegovom dvoru pričale su se anegdote.

 

Kada bi se kod njega okupili gosti, obično bi spominjali različite

 

pričice što su se desile kod Patačića, a znali su da ga to veseli.

 

Najviše se spominjao istinski dogañaj sa carom Josipom II.

 

Kada je mladi Josip došao u Zagreb, kamo ga je poslala Marija

 

Terezija da ispita želje Hrvata o pripajanju grada Rijeke i

 

Primorja, bio je gost grofa Patačića. Mladi princ bio je očaran,

 

a nije znao kako bi jeo jela što su ih donosili na stol. Tada je

 

rekao Patačiću: »Mi na bečkom dvoru i ne znamo da u

 

Hrvatskoj postoji grof Patačić, koji živi kraljevskije od kraljice i

 

carice.« Tko bi god došao u Hrvatsku, bio kako mu drago veliki

 

gospodin, nije otišao a da nije bio grofov gost. Tko nije vidio

 

njegove odaje, ili jednom sjeo za njegov stol, nije vidio

 

najveću znamenitost Hrvatske. Francek Patačić bio je sa

 

svakim ljubazan, odvažan i spreman na svaku veselu

 

pustolovinu; bio je neizmjerno gostoljubiv prema sebi i

 

drugome, prema gospoñama osobit vitez; uvijek bijaše vedar,

 

veseo i pripravan da se zabavlja. Posao mu nije prijao. Imanje

 

je prepustio upraviteljima koje nikada nije pitao za račun, a u

 

blagajnu je posizao bez računa i pitanja, kao da nema dna.

 

Nabavljao je nove kočije, konje, novo pokućstvo, i nije mogao

 

podnijeti ništa što bi dulje vremena bilo u kući. Kod njega se

 

uvijek naručivalo, uvijek su se dovozile nove stvari, uvijek se

 

nešto ureñivalo. Kad god se izvezao pobudio bi bilo čime

 

pozornost. Kada je on priredio večeru, tada se o tome govorilo

 

tjednima i mjesecima. Takva večera prireñena je i na ovaj

 

Badnjak.

 

Oko jedan sat završila je večera i Patačić je pozvao goste u

 

dvoranu. U dvorani je bila tama, samo je u dnu u svilenom

 

~ 362 ~

 

šatoru što je prikazivao pozornicu, svijetlio veliki luster. Počela

 

je predstava božićne noći. Grof je takvu predstavu vidio

 

jednom u Parizu pa ju je u dogovoru sa svojom zaručnicom

 

htio izvesti kod kuće. Gosti su bili iznenañeni i oduševljeni,

 

osobito kada se prikazivala posljednja slika. Kada je zapjevao

 

zbor pastira razmaknuo se zastor. U šatoru je prikazana staja

 

u kojoj su bili Josip i Marija s djetetom.

 

Usklik divljenja pronio se dvoranom. Gospodi gotovo

 

ispadoše oči, a srca su im jače zakucala. Gospoñe su

 

zanijemile od pritajenog jala. To divljenje nije izazvao grof

 

Pavao koji je prikazivao Josipa sa sijedom bradom, nego

 

djevica Marija s djetetom. Nju je igrala barunica Lehotska. Svi

 

su priznali da tako lijepe Marije nije nikada naslikao ni jedan

 

slikar. Prekrasno ovalno baruničino lice, prozirna bijela put i

 

tople nježne crte lica bijahu prožete čistom svetošću. Oči su joj

 

bile žarke i plamene; gledale su nevinim, pobožnim pogledom

 

kao da ih nikada nije dotaknuo ljudski osjećaj. Oko glave

 

omotala je modar svilen plašt, koji je pao na bijelu košulju što

 

se spuštala niz tijelo u naborima.

 

Meško je stajao omamljen s nekim prekrasnim osjećajem što

 

ga je budila ta Marija, svetija od same bogorodice što ju je

 

gledao na crkvenim slikama.

 

Stanka je osjetila da je žena. Kriomice je promatrala Meška i

 

vidjela je da je sav utonuo u prekrasnu pojavu svoje zaručnice.

 

Cijele večeri nije se ni o čemu govorilo nego o baruničinoj

 

ljepoti koja se tek danas pokazala u svojoj veličini.

 

Poslije predstave poveo je kućedomaćin svoje goste ponovno

 

k stolu. Večera je nastavljena s hladnim i toplim jelima. Što je

 

otmjeniji domaćin, to večera dulje traje, a nastavlja se i do

 

zore.

 

Patačić je uvijek osvajao u tome prvenstvo pa je tako bilo i

 

tada. Gosti su za stolom živahno razgovarali o neviñenoj

 

predstavi badnje noći. Mnogi su dolazili k Mešku i čestitali mu

 

na ljepoti njegove zaručnice. Barunica Lehotska i grofica

 

ponovno su se odvezle kući da se preodjenu. Meško je pazio

 

na suca, grofa Pavla i druge plemiće koji su se osobito zanimali

 

za barunicu. Stanko mu reče šaptom:

 

- No, jesi li ponosan? Nitko u kraljevini neće imati tako lijepu

 

ženu!

 

- Tko zna je li to dobro - osmjehnuo se Meško s gorkim

 

prizvukom u glasu.

 

- Maločas u dvorani bio si gotovo izbezumljen od sreće kada

 

si promatrao Katarinu, a čim je nestala ti si zlovoljan.

 

- Jesi li razgovarao sa sucem?

 

~ 363 ~

 

- Nisam. Kao da me izbjegava.

 

- Kažu da je zaljubljen u Katarinu.

 

- Tako? - iskreno se začudi Stanko, ali se brzo sabere i doda:

 

- Dragi Jurica, na to moraš biti spreman. Tko da se ne

 

zagleda u tako lijepu ženu? No ipak, ona ljubi samo tebe!

 

Meško ne odgovori na te riječi već nastavi razgovor o sucu.

 

- Poñi sa mnom da vidimo što će reći Žigrović!

 

Meško povede Stanka ravno k sucu.

 

- Evo, carissime, ovdje je moj budući šogor! Mislim da ste od

 

neko doba promijenili svoje mišljenje o njemu.

 

- Od neko doba? Možda! Na svijetu ima i nesretnih slučajeva,

 

koji čovjeka dovedu u sumnju, pa može biti i ovaj put. No valja

 

da razgovarate s Pavlom koji je vašega mladog prijatelja

 

osumnjičio. Meñutim, ništa zato, dragi prijatelju - obrati se

 

sudac Stanku - svašta se na svijetu dogaña, i nemojte

 

zamjeriti. Čovjek nije nepogrešiv, pa ni ako je sudac.

 

- Drago mi je - reče Stanko - što to priznajete. Ja sam odviše

 

propatio zbog te nepravedne sumnje.

 

Meško je pokušao u sučevim očima otkriti odgonetku zašto

 

danas govori tako blago, zašto Stanka brani, a u Zagrebu ga je

 

odmah htio zatvoriti. Kada je usporedio današnje sučeve riječi

 

s njegovim postupkom u Zagrebu uznemirio se i posumnjao da

 

to sučevo ponašanje ima neke veze s njegovom posjetom

 

barunici. Da je bio kod nje, to je Meško vidio zdravim očima

 

makar je pukim slučajem naišao na tu posjetu.

 

Meško je opazio kako je barunica sucu nešto šapnula i otišla,

 

a odmah poslije toga nestao je iz dvorane i Žigrović. Meško je

 

slijedio neki unutrašnji glas i izašao je na hodnik. Vidio je kako

 

barunica i grofica odlaze kočijom, a odmah poslije njih spustio

 

se niz stepenice i sudac. Brzim korakom pošao je za kočijom.

 

Meško nije razmišljao ni trenutka, uzeo je ogrtač i klobuk

 

nekoga velikaša, umotao se da ga nitko ne prepozna, otišao je

 

za sucem i tako je ušao u trag tajnoj posjeti. Čekao je

 

Žigrovića dok je izišao iz palače grofice Sofije. Vratio se

 

neopažen, gledao cijelu predstavu kod Patačića, vidio svoju

 

lijepu zaručnicu i uživao toliko da je opijen njezinom ljepotom

 

gotovo zaboravio na tajnu sučeva posjeta u palači grofice

 

Sofije Erdödy.

 

Kada je vidio kako je sudac najednom promijenio držanje

 

prema Stanku obuzme ga nemir. Nije znao što da misli o toj

 

posjeti, premda nije slutio zlo. No nešto ga je uznemirivalo.

 

Sudac je bio ljubazan i prema njemu tako da ga je to gotovo

 

razjarilo i teško se suzdržavao da mu ne kaže koju osornu

 

riječ.

 

~ 364 ~

 

Kada više nije mogao podnijeti tu ljubaznost Meško ostavi

 

suca i ode u sobu za pušače. Sreo je grofa Pavla vrlo

 

snuždenoga i žalosnog, ali je sjeo kraj Ottenfelsa.

 

- Tvoja zaručnica najdivnija je žena na svijetu - reče ðuro. -

 

Mi smo se gotovo svi u nju zaljubili.

 

- I ti, koji si htio život dati za Ružicu?

 

- Ne diraj u moje rane, ne volim o tome govoriti.

 

- Nisi, dakle, s njom uopće razgovarao poslije boravka kod

 

Uršule Erdödy?

 

- Ne! Zahvalila mi se za sve što sam za nju učinio i otišla je.

 

Malo sam se smirio, premda mi je srce živa rana. Ne smiješ je

 

dotaknuti!

 

- Čim se pruži prva zgoda razgovarat ću s njom.

 

Meško ustade. Nije mogao izdržati u sobi i vrati se u dvoranu

 

u kojoj se veselo klicalo, pjevalo i zabavljalo. Nemirno je tražio

 

barunicu Lehotsku. Napokon je i ona ušla u dvoranu

 

preodjevena u zelenu svilu, s bijelom vlasuljom i zelenim

 

vijencem od lišća na glavi.

 

Kada je opazila Meška barunica Lehotska pošla mu je u

 

susret, uhvatila ga ispod ruke i prošetala s njime dvoranom.

 

- No, Jurica, reci mi iskreno, jesi li zadovoljan? Jesam li dobro

 

glumila?

 

- I odviše dobro! U prvi mah nisam te prepoznao, sasvim si

 

se preobrazila.

 

- Bila sam bez vlasulje.

 

- Mnogo si ljepša nego s vlasuljom.

 

- Možda, ja to zaista ne znam. Kažu mi da sam izazvala

 

divljenje. Reci, Jurica, nisi li ponosan?

 

- Zašto to pitaš?

 

- Je li da jesi? I ja sam ponosna što je vitez kojega svi štuju

 

moj dragi zaručnik i što će uskoro biti moj ljubljeni suprug.

 

- Kada ću postati tvojim mužem? - upita Meško zagledavši se

 

u duboke crne oči svoje zaručnice.

 

- Poslije blagdana možemo se vjenčati kad god hoćeš. Ostavi

 

mi jedino nekoliko dana za pripreme.

 

Toga trenutka proñoše kraj ogledala u kojemu se odrazila

 

njegova i njezina slika. Meško je morao priznati da su zaista

 

krasan par. Ona je visoka, stasita i otmjena; čista ljepota,

 

ponosna i nedostiživa. On visok, junačkog držanja, visokog

 

čela, pronicavih očiju i plemenitog lica.

 

Meško odvrati oči od te slike i pomisli: »Kad bismo si bar

 

srcem tako pristajali!«

 

- Na što misliš? - upita barunica. - Gledaj mi u oči!

 

~ 365 ~

 

Meško je nije htio gledati. Znao je da ga njezina ljepota

 

smućuje i da tada ne može hladno misliti. Zato se okrene u

 

dvoranu kao da nekoga traži.

 

- Mislio sam o tome što ćemo s našim Stankom kada se

 

uzmemo. Ja bih ga imenovao svojim tajnikom ili bih mu dao

 

kakvu drugu službu. Raditi ne treba mnogo, ali mu želim

 

osigurati godišnji dohodak, jer on neće nezaslužene nagrade.

 

- Učini što znaš. Ali ti si mi jednom rekao da je on u mene

 

zaljubljen.

 

- Neće stanovati s nama, a napokon, otkada zna da se

 

namjeravamo uzeti, izliječio se.

 

- Ne, Jurica, to je ipak opasno! No, unatoč svemu nisam

 

protiv toga da ostane s nama.

 

- Ona njegova neprilika u Trakošćanu bit će zaboravljena. Ja

 

ću grofa Pavla uvjeriti da je nedužan, a sudac ga ionako neće

 

progoniti. Nije li to obećao tebi?

 

Meško je to pitao posve nehajno, ali je pažljivo motrio

 

baruničino lice da mu ne izbjegne nijedan trzaj.

 

- Da, ja sam ga molila - odvrati ona mirno.

 

- Morali bismo ga uvjeriti da nam time ne iskazuje posebnu

 

milost.

 

Na vratima dvorane pojavi se grofica Sofija.

 

- Eno grofice! Reci mi, Katarino, ona je bila prisutna kada si

 

razgovarala sa sucem o Stanku? - upita grof.

 

- Ne, nije.

 

- Već sam se pobojao, jer sam vas obje vidio kako ste ušle u

 

njezinu palaču kada je k tebi došao sudac.

 

Meško je s barunicom ponovno stajao pred ogledalom i

 

istraživao njezino lice, ali se ono nije promijenilo; ni jedna

 

sjenka nije se na njemu pomakla. Nije ga pitala kako je saznao

 

da je sudac bio kod nje u palači.

 

- Jest, ona je pošla sa mnom, jer nisam htjela da se sa

 

sucem sama sastanem u tuñoj kući.

 

- Tada si joj ipak morala reći o čemu se radi.

 

- Naravno da jesam! Mi smo tako dobre prijateljice da sam

 

joj to zaista morala reći.

 

- Šteta je što me prije nisi pitala dozvoljavam li da moliš

 

suca.

 

- Nisam moljakala milost, nego sam ga samo zamolila da

 

dobro promisli i sve točno istraži pa će se uvjeriti da mladić

 

nije kriv. On mi je to i obećao, no sada je glavno da grof Pavao

 

izjavi kako se prevario, a vjerujem da će to i učiniti. Inače

 

mora dovesti pred sud svoju lijepu svjedokinju.

 

- Onu lijepu damu s kojom se sastajao u viteškoj dvorani?

 

~ 366 ~

 

- Jest, nju! Grof kaže da je ta ljepotica vidjela kako je Stanko

 

uzimao dragulje.

 

- A Stanko tvrdi da je on vidio kako je ta ljepotica krala

 

dragocjenosti iz velike kutije! Ja vjerujem Stanku, a ti?

 

- Ne znam kome bih vjerovala. Da znam tko je ta gospoña

 

bilo bi lako prosuditi.

 

- Uvjeren sam da je ta žena neka prosta, lukava ključarica na

 

trakošćanskom dvoru, koja je Pavlu posve zavrtjela mozgom,

 

a to nije odviše teško.

 

- On kaže da je plemkinja, ali to grof Pavao tvrdi očito zato

 

da se ne sramoti sa sastancima s ključaricom.

 

- Plemkinja neće doći na sastanak u vitešku dvoranu kao

 

metresa!

 

- Ima svakojakih plemkinja! Ona je dvorana bila izvanredno

 

prikladna za takve sastanke. Uvjerena sam da barunica Vojnić

 

nije propustila tu zgodnu priliku.

 

- Gle, upravo odlazi sudac! To inače nije njegova navika -

 

reče Meško.

 

- Mora da se do grla najeo i napio, pa sada želi spavati. Ta

 

izjelica ne pristaje u naše društvo. Iako se odijeva u baršun, iz

 

njega viri prosta duša - zlovoljno će barunica.

 

PRSTEN KOJI DONOSI SREĆU

 

Zaručnici doñoše u kut dvorane u kojemu je stol sakrivao

 

širok stup. Barunica je željela da tu sjedne, kad primijeti

 

baruna Kukmicu. Ispod vrata imao je vezan ogroman ubrus, u

 

lijevoj ruci držao je komad vruće butine, u desnoj nož. Rezao

 

je velike komade mesa. Debelo lice zarumenilo se od crnoga

 

vina i sjalo od masti kao svinjska glava iz koje su virile plave,

 

svijetle oči. Nekoliko čuperaka kose stršilo je u vis kao

 

kokotova kruna.

 

- Jao, Kukmica, što ti radiš? - klikne Meško.

 

- Večeram! - odvrati on posve mirno i važno.

 

- Sjeo si k večeri u osam sati navečer, a sada su četiri!

 

- Ne mogu tako brzo jesti kao vi! Vi sve progutate cijelo! Ja

 

jedem polako, jer se jelo mora dobro žvakati da se ne pokvari

 

želudac - tumačio je Kukmica i pri tom gutao cijele komade

 

mesa. Zatim je odmah dohvatio zdjelu s fazanima, uzeo četiri

 

komada, raširio oči kao da bi najvolio i očima jesti, te je stao

 

pričati:

 

~ 367 ~

 

- S ovim beštijama ima čovjek mnogo posla dok im ogloda

 

meso! Ali su vrlo fini, je li, gospoño barunice?

 

- Ja sam im već zaboravila okus. Jela sam jučer u devet sati.

 

- Okusite ih danas, vaša milosti, pa ćete vidjeti da ono jučer

 

nije bilo ništa prema ovome. Jučer sam jeo tek onako, zbog

 

društva, i nisam pravo ni osjetio okus.

 

- Odviše si brzo gutao! Reci mi, dragi Kukmica, kamo ti sve

 

to slažeš?

 

- U salo, dragi Jurica! Moje je srce zdravo, zato mi je i

 

želudac dobar. Ti si zaljubljen i ne možeš se mirno najesti.

 

Kraj njih je prošla grofica Sofija i namignula barunici da doñe

 

k njoj.

 

- Što je, Sofijo?

 

- Prsten još uvijek nismo našli - šapne ona.

 

- Zaboga, ako ga je tko od služinčadi uzeo?

 

- Ne znam, ali sam strašno zabrinuta.

 

- Reci to Francuzu, on je gospodar u kući. Poslije zabave

 

neka dade pregledati sve kutove, negdje se mora naći kada

 

sam ga upravo ovdje izgubila. Ah, kolike neprilike!

 

- Kako si mogla biti tako neoprezna, Katarino?

 

- To je moja prva neopreznost, Sofijo! Tim mi je, naravno,

 

neugodnija, ali nadam se da će se prsten ipak naći.

 

- Idi, molim te, reci mu da će dobiti veliku nagradu ako u

 

tome uspije.

 

Barunica se vrati k Mešku koji je još uvijek bio kraj Kukmice.

 

Kada mu se približila udari se Kukmica rukom po čelu i reče:

 

- Gle, tupa glavo, što sam zaboravio! Gospoño barunice,

 

imam nešto za vas. Malo iznenañenje!

 

- Za mene? - nasmije se barunica. - Iznenadite me, no brzo,

 

jer izgaram od znatiželje.

 

- Sjećate se kada ste navečer sjedali k večeri prošli ste

 

upravo kraj mene. Grof Patačić vodio vas je na čelo stola.

 

- Nisam vam uzvratila pozdrav?

 

- Niste me vidjeli, ali sam ja vidio vas.

 

- Čudim se da si je vidio - upadne Meško - kada je pred

 

tobom bio prostrt stol!

 

- Tada još nije bilo ničega na stolu. Barunica je prošla kraj

 

mene, a za njom se skotrljala na sag neka kutijica.

 

Barunica je gledala u Kukmicu, obrva joj se naglo trgne, no u

 

isti čas preleti joj licem smiješak.

 

- Možda je tu kutijicu izgubio tko drugi, a ja sam samo prešla

 

preko nje.

 

- Ne, baš ste je vi izgubili! Pala vam je niz bokove.

 

~ 368 ~

 

- Ti si nešto izgubila? - upita Meško. - Zato si me tako čudno

 

pogledala kada sam ti rekao da si nešto izgubila što ti je vrlo

 

milo i da ću ti to vratiti. Ja sam mislio na Stanka, ti na

 

dragulje.

 

- Žene uvijek taje kada nešto izgube, kao da je sramota

 

izgubiti - brbljao je Kukmica i nastavio žvakanje.

 

Barunica se nasmije smijehom koji je romonio poput zvuka

 

srebrnog zvonca.

 

- Zašto me, barune, niste odmah upozorili da sam nešto

 

izgubila?

 

- Sluge su upravo unijele prvo jelo i ja sam spremio kutiju u

 

džep.

 

Kukmica posegne u džep, izvadi kutiju od modre svile sa

 

zlatnom krunom u kojoj se sjalo sedam velikih dragulja. Pružio

 

ju je barunici Lehotskoj, ali kutija pade na pod, otvori se, i iz

 

nje se iskotrlja ogroman prsten.

 

Meško se sagne da podigne dragocjenost i ispravi Kukmičinu

 

nespretnost. Pogled mu zapne na teškom zlatnom prstenu s

 

velikim okom od modroga dragog kamena u kome je bila

 

urezana kraljevska kruna i grb grofova Draškovića. Pogled mu

 

se ukočio na prstenu. Zapanjila ga je strašna misao. Na leñima

 

je osjetio kako ga bockaju hladni trnci.

 

Kukmica je zadovoljno glodao puranski batak. Barunica je

 

stajala Mešku iza leña i pitala posve nehajno:

 

- Nešto se razbilo, Jurica?

 

- Još ne znam! - odvrati on tmurnim glasom i podigne kutiju.

 

Mešku je Stanko pričao kako je one noći u Trakošćanu grof

 

Pavao dao bijeloj gospoñi s kojom se sastajao u viteškoj

 

dvorani obiteljski prsten. Ona ga je tražila kao zalog da neće

 

nikada nikome povjeriti njihovu ljubav i da će joj ostati vjeran.

 

Taj prsten bio je obiteljski amanet grofa Draškovića i zato ga

 

je Pavao teško dao. U obitelji je vladalo vjerovanje da se

 

prsten nikome ne smije pokloniti. To je taj prsten obitelji

 

Drašković! Odakle je i kako je dospio k njoj? Zašto ga je nosila

 

uza se? Odakle njoj poklon što ga je Pavao dao bijeloj gospoñi

 

u Trakošćanu? Mešku odjekne u ušima baruničin glas i on

 

podigne glavu, uzme prsten, stavi ga u kutiju i pruži joj ga

 

galantnom kretnjom.

 

- Mislim da se prstenu nije ništa dogodilo.

 

- Samo kad se nije ništa dogodilo - primijeti Kukmica. -

 

Oprostite, barunice, što sam bio nespretan, ali masni su mi

 

prsti i kutija mi je iskliznula.

 

Dok je Kukmica govorio, Meško se sabrao i primijetio:

 

~ 369 ~

 

- Bilo bi zlo da se oštetio! Prsten je vrijedan bar trideset

 

tisuća.

 

- Zaista? - upita barunica.

 

- Kako ne - opet će Meško - samo grb grofova Draškovića,

 

koji je od dragulja, vrijedi dvadeset tisuća.

 

- To je Draškovićev grb? - upita barunica, otvori kutiju i

 

stade ogledavati prsten kao da ga vidi prvi put u životu.

 

Barunica je razgledala prsten s velikim zanimanjem, zatim

 

upre prst u kraljevsku krunu i upita:

 

- A što znači ovo?

 

- To je znak da su prsten Draškovićevi dobili od kralja - reče

 

Meško ispitujući pogledom baruničino lice.

 

- Vrlo ukusno - reče barunica Lehotska. - I grb je posve

 

osebujan. U Trakošćanu sam vidjela drukčije grbove.

 

- Ovo je prastari grb grofova Draškovića, kakav je nosio

 

osnivač loze.

 

- Vrlo zanimljivo! Kako su samo šiljaste ove kule! To su očito

 

bile trakošćanske kule.

 

- Kako to, barunice - upita Kukmica - vi taj prsten ne

 

poznajete, a nosite ga uza se?

 

- Nisam ga dospjela pogledati, kao što vi niste dospjeli da mi

 

ga odmah vratite.

 

- Prsten nije vaš?

 

- Ne, dobila sam ga u pohranu i već sam mislila da ga nikada

 

više neću naći. Zato me i ljuti što mi niste odmah rekli da je

 

kod vas.

 

- Oprostite, sada je već ionako prekasno da me izgrdite!

 

- I onaj koji je taj prsten dao u pohranu bio je vrlo lakouman

 

- reče Meško. - Kako može na ovakvu zabavu nositi prsten u

 

kutiji koja lako ispadne iz džepa, a osobito iz ženskog.

 

- E, to je cijeli roman, dragi moj! - nasmiješi se tajanstveno

 

barunica, pogleda Kukmicu i reče:

 

- Hvala vam, dragi barune, na dobroti, makar je malo i

 

zakasnila.

 

Povukavši za sobom Meška počne barunica Lehotska šaptati

 

nasmiješena:

 

- Uz taj prsten vezan je neki mali roman jedne gospoñe s

 

kojom sam u dobrom prijateljstvu. Dao joj ga je grof Pavao.

 

Ona se, naime, malo s njim zabavljala. Sada ga ostavlja i

 

danas mu je htjela vratiti prsten.

 

- I nije ga vratila?

 

- Nije to mogla sama učiniti i zamolila je mene. Meñutim,

 

kako sam lakomislena, u zabavi sam zaboravila na prsten i

 

zamalo sam nesretnicu strahom zavila u crno ruho.

 

~ 370 ~

 

- A ti ga vrati Pavlu što prije! Mogla bi ga ponovno izgubiti, a

 

to je tolika dragocjenost njegove obitelji da se upravo

 

snebivam kako ju je mogao dati ženi koja se povlači po

 

sastancima.

 

- Što ćeš, mlad, lud, a k tome zaljubljen! Doñi, potražit ćemo

 

ga!

 

Meško je za sve to vrijeme blijedog lica hladnim pogledom

 

promatrao svoju zaručnicu. Kada ga je povela da potraže Pavla

 

bio je iznenañen. Našli su ga kako baca kocku.

 

- Čini se da sada nije zgodno vrijeme - reče barunica. - Neka

 

se danas još proveseli, a taj neugodan božićni dar dobit će

 

sutra ili prekosutra. No dozvoli mi da javim onoj gospoñi da je

 

prsten nañen.

 

- Mogu li te pratiti?

 

- Znatiželjni čovječe, to ne mogu dozvoliti! I mi žene imamo

 

tajni koje moramo pošteno čuvati.

 

- U pravu si! Kapituliram, ali mi ipak možeš reći je li udata?

 

- Nije, ali se namjerava udati za čovjeka kojega voli. No sada

 

ti ne mogu ništa više o tom reći, jer bih povrijedila svoju riječ.

 

Barunica Lehotska otprhne dvoranom. Meško je ostao.

 

Osjećao se kao da su ga u mlinu vezali o kamen i vrtjeli ga dok

 

je izgubio vid, sluh i svijest. U njemu se sve uskomešalo i nitko

 

nije mogao zaustaviti buru osjećaja i misli. Stajao je

 

nepomično i gledao za svojom zaručnicom koja se u jednom

 

trenutku zaustavila i uhvatila za ruku groficu Sofiju. Nešto joj

 

je šapnula. Pet minuta kasnije vratila se k Mešku i veselo mu

 

kliknula:

 

- Zar još nisi otišao s gospodom piti?

 

- Danas nemam volje za piće.

 

- Oho, to nije dobar znak! Znaš, Jurica, otkada ne piješ kao

 

prije nisi veseo.

 

- Život mora sam dati čovjeku radosti i veselja. Ono što se

 

izazove vinom patvoreno je.

 

- U-u-u, kako si danas tmuran! Doñi, da se provezemo

 

saonicama. Bit će nam lijepo, sjedit ćemo jedno uz drugo,

 

zatim ćeš me dopratiti do moje domaćice Sofije. Ona će

 

takoñer uskoro kući.

 

Meško pristade i oni se oproste s najbližim znancima. Pred

 

kućom su ih već čekale saonice. Barunica se umotala u krzno,

 

a Meško je zaogrne gunjevima. Lijepe saonice jurnuše niz

 

tamnu varaždinsku ulicu prema gradu.

 

~ 371 ~

 

SUDBONOSNI SASTANAK

 

U kaminu se žarilo suho drvo i stvaralo u sobi ugodnu

 

toplinu. Kroz prozore se šuljao mrak, žaloban i sjetan. Tamni

 

zidovi sakrivali su se pred pogledima Jurice Meška koji je

 

sjedio u naslonjaču kraj kamina i zurio u zimsko predvečerje.

 

Lice mu bijaše sjetno i sumorno kao mrak oko njega. U dubini

 

sobe otvorila su se vrata. Tihim korakom ušao je Stanko.

 

- Napokon si došao! Gdje si tako dugo? - ukori ga Meško.

 

- Šetao sam uz Dravu.

 

- Sam ili je tko bio s tobom?

 

- Ružica i njena komorkinja.

 

- Još uvijek ne razumijem tu djevojku! S tobom se toliko

 

bavi, a tvrdi da te ne voli.

 

- Govori istinu! Mi smo samo prijatelji.

 

- Ovaj čas sam, meñutim, nesposoban da se brinem o drugim

 

ljudima, premda bih mogao mnogošta razgovarati i s tobom i s

 

njom.

 

- Ti si zle volje?

 

- Ne, nisam zle volje, ja sam paklene volje! Najvolio bih sjesti

 

na bijesnoga konja i odjašiti u neki nepoznati kraj svijeta.

 

- Što to ima da znači? Sretan zaručnik koji će uskoro poći sa

 

svojom odabranicom pred oltar, a paklenske je volje!

 

- Osjećam u tvojim riječima podrugivanje, premda znam da

 

mi se ti ne bi rugao. Čini mi se da mi se cijeli svijet ruga.

 

- Što ti se dogodilo?

 

- Ništa, i to je upravo grozno! Ništa se nije dogodilo, a ipak

 

se tako mnogo dogaña da se sve ruši na mene kao olovo.

 

- Jurica, ti si uzrujan! Reci mi iskreno što ti je?

 

- Sjedni bliže, Stanko!

 

Stanko primakne naslonjač k Mešku pokraj kamina.

 

- Stanko moj, ja sam neizmjerno nesretan!

 

- Ti si nesretan? To nisam slutio. Što ti otimlje sreću?

 

- Ona! Nemoj me tako začuñeno gledati. Katarina je moja

 

nesreća, ona je u meni ubila sve što je bilo dobro i lijepo.

 

- Zašto? Što ti je učinila?

 

- Pobudila je u meni strašnu sumnju. Ja nisam više ono što

 

sam bio. Ne vjerujem joj, a sumnje koje me snalaze gadne su,

 

i muče me poput aveti.

 

- Možda nisu opravdane?

 

- Da li su opravdane ili ne to ne znam, ali sumnje su, a to je

 

dovoljno. Sumnja je strašnija od grube istine. Kad bih znao

 

nešto sigurno, odlanulo bi mi. Noja ništa ne znam, samo

 

naslućujem, a to su paklene muke. Stanko, moram se izbaviti

 

~ 372 ~

 

tih sumnja! Ili se moram osvjedočiti da je poštena žena, ili se

 

moram uvjeriti u njezinu himbu.

 

- To je doista jedino što te može umiriti.

 

- Čuj me, Stanko, prvi zametak sumnje oživljela je u meni

 

neka Ciganka u trakošćanskom lovačkom dvorcu kada mi je

 

rekla da mi draga ljubaka s drugima. Još se nisam od toga

 

pravo oslobodio kada sam jedne večeri zatekao barunicu kako

 

hoda hodnikom lovačkog dvorca. To je bilo one večeri kada

 

sam sreo Ružicu, što sam ti pričao kada smo putovali u

 

Varaždin. Mislio sam da je bila ljubomorna na Ružicu, no te

 

noći, kada su kmetovi navalili na dvorac, pošao sam da

 

probudim gospoñe, ali Katarinu nisam našao u njezinoj sobi.

 

Krevet nije bio ni taknut. Gdje je bila? Pričala mi je da je u

 

blagovaonici pisala pismo. Nisam to mogao poreći, jer nisam

 

imao dokaza. Bilo bi krajnje neopravdano da je sumnjičim dok

 

ništa sigurno ne znam.

 

- To je istina. Sumnjičiti se može, ali se mora i dokazati.

 

- A sada dolaziš ti na red! Sjećaš se, Stanko, kada si ono bio

 

kod pustinjaka? Kada smo se vraćali u lovački dvorac vidjeli

 

smo gospoñu u sivoj odori kako je sjedila zagrljena s nekim

 

muškarcem. Ti si mi tada pričao da često viñaš neku gospoñu

 

u sivom. Sumnjao sam, no ona mi je tako toplo i iskreno

 

pričala da sam bio razoružan, a pogotovu kada sam vidio da

 

mnoge naše dame imaju sive jahaće haljine.

 

- Zašto nisi pitao koja je gospoña to popodne izjašila iz

 

dvorca?

 

- I to sam učinio, ali se ispostavilo da je i Ružica izjašila

 

jednako obučena s mladim Oršićem. Samo ti bi mogao o tome

 

znati nešto potanje. Reci mi iskreno, jesi li vidio lice one dame

 

koja se ljubila u šumi?

 

- Ne - odgovori mirno Stanko.

 

- Bojim se da mi na to pitanje nikada nećeš iskreno

 

odgovoriti. Meñutim, ja te shvaćam! Ti ne možeš biti protiv

 

svoje tetke, to ne bi bilo kavalirski, ali kad bih ja vidio da neka

 

žena vara tebe, učinio bih sve da te od nje spasim.

 

- Ja ništa ne znam, niti što vidim.

 

- Čuj što se dogodilo prošle noći - reče Meško iznenada. -

 

Poslije ponoći vidio sam suca Žigrovića kako se šuljao k njoj.

 

Stanko skoči s naslonjača.

 

- Stanko, neću te pustiti iz ruku dok mi ne kažeš istinu! Ti

 

nešto znaš! Biraj izmeñu mene i svoje tetke! - reče Meško i

 

položi prijatelju ruke na rame.

 

~ 373 ~

 

Stanko je stajao pred kaminom nepomičan i blijed. Meško

 

osjeti da su nježna ramena njegova mladog prijatelja neobično

 

zadrhtala i spusti ruke.

 

- Odluči se, Stanko, za mene ili za nju! Zašto si se tako

 

prestrašio kada sam govorio o sučevu posjetu? Reci!

 

- Zato što sam uvjeren da mi sudac i barunica rade o glavi.

 

- Ne, ne, to ipak ne vjerujem! Ona može biti himbena, mogla

 

bi me varati, ali to ne bi mogla učiniti. Uostalom, zašto? Reci

 

mi kakav bi imala razlog?

 

- Jurica, očekivao sam da ćeš me to pitati. No ja sam ipak

 

uvjeren da mi oni rade o glavi. Zašto? Čovjek katkada ne zna

 

odakle mu sumnje, ali pazi što ti kažem: dogodi li se meni

 

kakva nesreća ili zlo, znaj da je to njegovo i njezino djelo!

 

Meško je umirivao Stanka da su to samo priviñenja. Zatim

 

nastavi pričati o nañenom prstenu i konačno dovrši:

 

- Meni se često čini da je već imam u šakama i da ne može

 

više natrag, no kada je pogledam ona je tako mirna i nedužna

 

kao djevojčica. Sve što se dogodilo čini mi se tada prirodnim,

 

svaka sumnja iščezne kao zla prikaza, a ja se osjećam kao

 

leptir kada ga pribodeš o zid. Kada je ne vidim pred sobom i

 

kada sjedim sam u sobi, tada mi se ponovno čini da je ona

 

strašna žena u kojoj je sotona, što svladava svakoga tko doñe

 

u njezinu blizinu. Na trenutak i ne osjećam bilo kakvo toplo

 

čuvstvo za nju, dapače mi je strana, i draže mi je da doñeš u

 

sobu ti, moj prijatelj, nego ona, moja zaručnica. Stanko je

 

okrenuo lice u tamu da sakrije uzbuñenje.

 

- Ali kada s njom razgovaram - nastavi Meško - kada gledam

 

tu anñeosku ljepotu koja ima sotonsku moć, tada sam

 

izgubljen. Ne znam da li ona primjećuje što se u meni dogaña

 

ili je to puki slučaj, ali svaki dan osvaja me novim čarolijama.

 

Ja ću, dragi Stanko, postati njezin muž, a da ne znam ni kako

 

ni zašto! Ti se možda čudiš, no reci sam nije li njezina ljepota

 

upravo strašna? Vidiš i sam da svi luduju za njom!

 

- Ali su se mnogi već otrijeznili!

 

- To je ono što me takoñer muči. Zašto si ti, zašto ju je

 

Patačić najednom prestao voljeti?

 

- Tko zna, možda smo preboljeli ono što ti sada treba da

 

preboliš. Čuj me, Jurica, neću ti nikad o njoj reći nijedne riječi,

 

dobre ni zle. Otkada znam za tvoje patnje uviñam da se moraš

 

uvjeriti tko je ona. Što god bi ti tko drugi govorio bilo bi

 

suvišno, jer bi djelovalo protivno. Pazi, traži i istražuj!

 

- Rekao sam joj da neću doći k njoj, a ipak idem! Vuče me

 

znatiželja, ali sam neću poći, moraš ti sa mnom.

 

~ 374 ~

 

Meško i Stanko ostavili su kuću koja je bila nedaleko od

 

Drave i pošli protiv običaja pješke u palaču Sofije Erdödy.

 

Uspeli su se na prvi kat. Meško navlaš nije htio kucati nego

 

uñe ravno u salon svoje zaručnice. Kada je otvorio vrata

 

nehotice udari nogom o prag. Stanko pogleda u sobu i opazi

 

neočekivani prizor: Katarina je sjedila u naslonjaču, a pred

 

njom je klečao grof Pavao.

 

Kada je Meško otvorio vrata njegov se pogled sukobio s

 

očima zaručnice, no ona niti da bi trepnula okom nego je

 

glasno govorila Pavlu:

 

- Dragi grofe, uzalud klečite preda mnom, uzalud me molite!

 

Da upravo legnete preda me na živu žeravicu ne mogu groficu

 

nagovoriti da se uda! Ona se odlučila i sve je svršeno! Vi niste

 

punoljetni i ovisite o svome ocu, a grofica je u poodmakloj dobi

 

i svakako se želi udati.

 

Barunica je ustala. Meško poñe naprijed i povuče za sobom

 

Stanka. U taj čas ustane i Pavao. Bio je blijed, nosnice i usta

 

su mu drhtala. I Meško i Pavao i Stanko osjećali su se kao da

 

im je strop pao na glavu. Jedino je barunica bila mirna i s

 

ljubaznim smiješkom prišla je Mešku.

 

- Slutila sam da ćeš ipak doći i pogledavala sam na prozor.

 

Gledaj našega siromašnog prijatelja Pavla kako je zaljubljen!

 

Pokušala sam nešto učiniti za njega, ali ona se mora udati za

 

drugoga.

 

Pavao je stajao poput mramornog kipa, zatim se nakloni

 

barunici:

 

- Vaša milosti, hvala vam što ste se zauzeli za moju nesreću,

 

a nju mi pozdravite i recite joj da nas dvoje još nismo svršili!

 

Posljednje riječi Pavao je naglasio i brzo izašao iz sobe. Meško

 

je pošao za njim i u hodniku ga pitao prigušenim glasom:

 

- Pavle, radi li se zaista o kojoj drugoj?

 

- Tko je moja ljubav, to je moja stvar!

 

- Ali ako je Lehotska?

 

- Tada me pozovi na dvoboj, a ne ispituj me kao baba!

 

- Sutra u osam sati ujutro!

 

Pavao požuri niz stepenice. Meško stisne pesnice i zamisli se.

 

Kada se obazro opazio je u kutu Stanka.

 

- Ti nisi ostao kod nje?

 

- Ne, bojao sam se da ćeš Pavlu učiniti kakvo zlo. Umiri se,

 

Jurica, možda si ipak bio u krivu.

 

- Doñi sa mnom!

 

- Ne bi li bilo bolje da sam odeš k njoj?

 

- Ne, ti moraš sa mnom! Bojim se sebe! Bojim se da će me

 

ponovno svojim lijepim očima pribosti o zid kao leptira.

 

~ 375 ~

 

- Ali ti si, Jurica, odvažan!

 

- Pred stotinu naoružanih razbojnika stat ću bez oružja, ali

 

pred lijepom ženom svi smo jednako slabi - reče Meško i

 

povede Stanka u salon.

 

Barunice nije bilo i oni sjedoše sami kraj prozora.

 

Meško je u mislima obnavljao cijeli prizor što se čas prije

 

odigrao u salonu i na stepenicama. Tada se pojavi barunica sa

 

srebrnim poslužavnikom na kojemu su sjali srebrni vrčići nalik

 

na vaze.

 

- No jeste li otpratili našega zaljubljenika? - upita Katarina

 

zvonkim i vedrim glasom, stavi poslužavnik na mali stol i

 

sjedne obojici sučelice. - Znaš, Meško, takve lude još nije vidio

 

svijet! To više nije ljubav nego ludost! On časomice gubi

 

pamet, baca se na pod, plače i stenje kao da je poludio.

 

- A ona mu se ipak neće smilovati?

 

- Ja sam joj savjetovala da ga ne ostavi.

 

- Zašto uzima drugoga ako ovoga voli? Ili kojega voli od te

 

dvojice?

 

- Ne znam, to je njezina tajna. No, ostavimo te ludosti! Uzmi

 

vrč, natočit ću ti vina kakvog nisi još nikada pio. I tebi,

 

Stanko!

 

Barunica natoči iz boce opletene debelom slamom tri vrča.

 

Čavrljala je kao djevojčica, smijala se i pričala o svemu i

 

svačemu kao dijete o igračkama. Meško je nenadano prekine:

 

- Znaš li zašto sam ja danas došao ovako iznenada? Saopćit

 

ću ti neugodnu vijest. Upravitelj mi javlja da je zapao u dubok

 

snijeg i ne može mi dopremiti u Varaždin sve što je potrebno

 

za naše vjenčanje. Moramo, dakle, pričekati još desetak dana.

 

- Tim bolje, Jurica, jer i moja vjenčana haljina još nije stigla

 

iz Beča, a tko zna neće li biti potrebni kakvi popravci. Čekat

 

ćemo još tih deset dana.

 

Meško ustade, a barunica ga opomene:

 

- Jurica, morao bi ipak pozdraviti groficu Sofiju!

 

- I ja je još nisam pozdravio! - umiješa se Stanko.

 

- To možeš učiniti kasnije. Ostani malo kod mene.

 

Stanko pogleda ispod oka Meška, no on je bio tako zamišljen

 

i mrk da nije primijetio pogled kojim ga je molio da ga ne

 

ostavi s barunicom na samu. Tako se dogodilo da je Meško

 

otišao a Stanko i barunica ostadoše sami, prvi put poslije

 

onoga dogañaja u Trakošćanu.

 

Stanka se osjećala kao da su je zidovi sobe pritisli sa svih

 

strana, tako da se ne može maknuti. Ipak je podigla glavu i

 

pogledala barunici u lice. No kao da pred njom nije bila ona,

 

već netko drugi. Kao da je na lice stavila krinku. Oči su joj

 

~ 376 ~

 

iskočile, usta se ovlažila bijesom, crte lica prijetile su mržnjom.

 

Zgrčenim pesnicama stala je kraj Stanke i dubokim prigušenim

 

glasom izlila pritajen gnjev.

 

- Bestidnice, djevojčuro, podla ženetino! Kako se usuñuješ

 

doći ovamo meñu nas, prosta služavko!

 

- Barunice - reče Stanka - suspregnite tu bujicu uvreda!

 

- Ti ćeš meni prijetiti, kmetice poderana, ništice, izrode svih

 

djevojčura ovoga svijeta! Nosi se odavde! Čime ćeš ti meni

 

prijetiti? Čime? Hoćeš li me odati i da kažeš tko si? Neka! Bar

 

će te Meško odbaciti kao prosto seljačko pseto. Nećeš me više

 

pred njim ocrnjivati, gadna curetino! Sama ću mu reći tko si,

 

neka te izbaci na ulicu!

 

- Ušutite barunice, jer kada zaista počnem o vama govori ti,

 

tada ste izgubljeni! Mislite li da ništa ne znam i da nemam

 

dokaza?

 

- Ti imaš protiv mene dokaze, gade, poderana sluškinjo, ti

 

ćeš me ocrniti pred Meškom? Ja ću tvoje dokaze pogaziti

 

jednim pogledom, jednom riječju! Tebe ću tada baciti na cestu.

 

Pod krinkom prijatelja navodiš ga da me uhodi, ulijevaš mu u

 

srce otrov sumnje. Van! Kada odzvoni pozdravljenje na Novu

 

godinu moraš biti na putu u Zagreb. Sudac Žigrović povest će

 

te sa sobom. U Zagrebu će ti dati u moje ime novaca i sve što

 

ti treba, i da se nikada više ne vratiš u ovu zemlju!

 

- Ići ću kada budem htjela i kamo budem htjela!

 

- Ili ćeš poći kamo ja odredim, ili ću Mešku kazati da je

 

njegov prijatelj prosta služavka, koja ga obmanjuje zato što

 

želi da bude njegova ljubavnica.

 

- Nisam barunica Lehotska, koja trguje svojom ljepotom! -

 

odgovori Stanka.

 

U tren oka skoči barunica k Stanki, zamahne šakom prema

 

njezinom licu, no ona odskoči, i prevrne stolić na kojemu su

 

bili vrčevi i boca s pićem. Tada se otvore vrata. Meško i grofica

 

Sofija uñu u salon. Katarina prasnu u smijeh i sklopivši ruke

 

zagleda se u Stanku koja je preneraženo zurila u barunicu.

 

- Kako je dražesno nespretan moj nećak! - klikne ona gušeći

 

se u smijehu.

 

Grofica Sofija takoñer se smijala, ali Mešku i Stanki nije bilo

 

do smijeha. Stanko se uljudno ispričao domaćici zbog

 

prevrnutog stola i prolivenog pića, dok je Meško rekao

 

gospoñama da mora kući.

 

- Stanko neka danas ostane kod mene - predloži barunica, ali

 

Meško odlučno odgovori da na to ne pristaje, jer mu Stanko

 

mora nešto pisati.

 

~ 377 ~

 

Pola sata kasnije hodali su Meško i Stanko kraj Drave.

 

Proñoše kraj jednokatne kuće koja je stajala usred pustoga

 

vrta, pokrivena snijegom.

 

- Pogledaj ovu kuću - reče Meško. - U njoj je nekada

 

stanovala moja tetka Lidija.

 

- Lidija? Gdje je ona sada?

 

- Izgubio sam nadu da ću ju naći. Sigurno ju je Klemenčić

 

ubio da ga ne bi odala.

 

- Što je s tim Klemenčićem? - upita Stanko.

 

- Razbojnik kojega smo uhvatili uzeo je Klemenčićevo ime i

 

silom hoće da bude Klemenčić. Slutim da se u tome krije velika

 

lopovština.

 

Stigoše kući. Meško poñe ravno u svoju sobu, a Stanka

 

zamoli da nešto zasvira na glasoviru.

 

Prošao je cijeli sat da se Meško nije pojavio. Stanko se već

 

zabrinuo za njega i pošao je da vidi što radi. On je pisao. Kada

 

je primijetio Stanka pozove ga k sebi, uhvati za obje ruke i

 

toplo mu reče:

 

- Stanko, sutra ću se potući s Pavlom. Bio sam više puta na

 

megdanu, ali nikada još zbog žene. Najprije ćemo pucati, a ne

 

padne li nijedan, tući ćemo se dok budemo mogli držati u ruci

 

mač. Pozvao sam svjedoke da utanačimo sve što je potrebno.

 

Zašto ti dršćeš? Ti si bio poručnik!

 

Pomisao da bi sutra Meško mogao u dvoboju pasti smutila je

 

djevojku i zaboravila je da je samo Stanko, Meškov prijatelj i

 

da se ne smije odati.

 

- Ako padnem - nastavi Meško - ti ćeš biti moj baštinik.

 

- Ne, neću! - reče Stanko.

 

- Nemam nikoga na svijetu!

 

- A ona? - upadne Stanko. - Barunica koju ljubiš?

 

- Da, ljubim je, ali je ujedno i mrzim! Njoj ću ostaviti

 

vjenčani dar, to je jedino što smijem učiniti. Ti si moj jedini

 

prijatelj, jedini stvor kojega mogu nazvati svojim kao da

 

pripadaš mojoj porodici... Stanko, zašto to činiš? Zašto plačeš

 

kao žena?

 

Stanko više nije bio Stanko. Bijaše taj čas žena koja nije

 

mogla zatajiti osjećaje, nije mogla zadržati suze. Okrenula se k

 

prozoru, pritisnula glavu na staklo i nastojala je da nadvlada

 

bol. Vjerovala je da bi u Meškovim očima, kada bi se odala,

 

izgubila poštovanje i privrženost, pa je prikupila svu snagu da

 

se svlada i da ne kaže istinu ni toga trenutka. Meško priñe

 

svome prijatelju i zagrli ga.

 

- Slab si i boležljiv, srce ti je omekšalo kao djevojci. Budi

 

hrabar! Da znaš koliko sam puta već bio na dvoboju, bio sam

 

~ 378 ~

 

ranjen, i opet sam čitav! U Beču sam se sto puta potukao s

 

Nijemcima.

 

Stanko ne odgovori nego izañe iz sobe. Meško ga nije

 

zadržavao, premda ga je iznenadilo takvo držanje. U

 

meñuvremenu stigoše Patačić i Erdödy, Meškovi svjedoci.

 

Stanka je u svojoj sobi legla na divan. Isplakala se da bi

 

kasnije opet bila odvažan mladić. Kada je obrisala posljednje

 

suze iz pokrajnje sobe doprlo je do njezina uha šaputanje.

 

Bivalo je sve glasnije i veselije. Ona brzo ustade, poravna

 

odijelo, uredi vlasulju, prisloni glavu na vrata i osluhne. Jasno

 

je čula razgovor:

 

- Jest, i zato se moram žuriti kući! U dva sata noću opet će

 

doći. Bio je kod nje na Badnjak.

 

- Grof Meško to ne zna?

 

- Kad bi znao, ne bi gospodin sudac tako tajno dolazio!

 

- Sram je bilo! Dobiva viteza da mu nema para u cijelom

 

Zagorju, a ona prima tajne posjete turopoljskog debeljka!

 

- Zato danas opet moram čekati na njega do dva sata u noći.

 

Reci to Ivici, jer bi još mogao misliti da ta debela trbušina

 

dolazi k meni.

 

Stanka je slušala taj razgovor i pade joj na pamet zamisao

 

do kakve može doći samo žena. Spriječit će dvoboj! Bila je to

 

njezina jedina želja. Spriječit će ga tako da to za Meška ne

 

bude nečasno. Nije trebalo da dugo razmišlja. Razgovor što se

 

razvio meñu sobaricama u susjednoj sobi bio je dovoljan da

 

smisli lukavštinu.

 

Obje su djevojke izašle. Stanko se tada ušulja u sobu u kojoj

 

su spavale domaće služavke. Sve su bile na poslu. Na

 

klinčanicama su visjele različite haljine. Stanka uzme jednu

 

kmetsku haljinu, smota je i vrati se u svoju sobu. Nekoliko

 

trenutaka kasnije pred ogledalom je stajala kmetica. Zatim

 

sjedne i na običnom papiru napiše iskrivljenim rukopisom:

 

»Noćas u dva sata budi u vrtu pred palačom grofice Sofije

 

Erdödy«.

 

Stanka je savila pismo i ispisala naslov: »Grofu Pavlu

 

Draškoviću«. Prebacivši preko sebe veliki rubac neopaženo je

 

izašla iz kuće i požurila cestom prema palači grofa Draškovića.

 

Pred vratima je stražario vratar u modroj surki. Kmetica ga

 

upita je li grof Pavao kod kuće. Kada je vratar rekao da jest,

 

dade mu pismo i reče da ga odmah preda.

 

Vratar je pitao tko šalje pismo, no kmetica mu odvrati da će

 

grof to vidjeti kada ga pročita. Vratar se sumnjičavo nasmiješi

 

i ode na prvi kat. Kmetica nestade.

 

~ 379 ~

 

Pavao pročita pismo, podere ga i baci u kamin, pogleda na

 

sat i stade šetati po sobi razmišljajući. Sati su prolazili. Pavao

 

je bio sve uzbuñeniji. Tada se umota u zimski ogrtač i izañe na

 

ulicu.

 

Snijeg je škripao pod nogama i to je Pavlu bilo vrlo

 

neugodno. Želio je doći na odreñeno mjesto posve neopaženo i

 

tiho.

 

Vrata vrta grofice Erdödy našao je otvorena i sakrio se za

 

snijegom povinutim borom. Čekao je i ogledavao se na sve

 

strane. Uskoro se desetak koračaja daleko pojavila visoka

 

sjena. Bio je to sudac Žigrović. Pogledao je u prozore, obazro

 

se na sve strane i primijetio je u tami za borom čovjeka.

 

Prepao se. Činilo mu se u prvi mah da je to Meško, no kasnije

 

je vidio da taj čovjek nije tako visok i snažan. Svaki bi čas

 

pogledao u čovjeka za borom, pa opet prema ulazu na kojemu

 

se trebala pojaviti sobarica. Na prozoru se pokazala ženska

 

glava. Pavao nije razaznao tko je, samo je vidio da je žena

 

brzo nestala i nekoliko trenutaka kasnije čuo škripanje

 

ključeva na dvorskim vratima.

 

Sudac požuri naprijed. Pavao se više nije mogao svladati,

 

potrči za njim, uhvati ga za ogrtač i povuče k sebi. Sudac je od

 

straha kriknuo. Pavao mu strgne s glave šubaru, pogleda ga u

 

lice i prepozna.

 

Sudac trgne nož što ga je uvijek nosio za pojasom i zarine ga

 

Pavlu u rame. Mladić nije osjetio bol. Uhvatio je s obje ruke

 

suca za vrat i bijesno vikao:

 

- Huljo, što tražiš ovdje u to doba?

 

- Što tražiš ti, razbojniče? - odvrati sudac.

 

Pavao je već držao u ruci pištolj. Okrenuo ga je prema sucu i

 

zaprijetio:

 

- Reci što tražiš, ili ću te oboriti u snijeg kao pseto.

 

Osim malog noža sudac uza se nije imao oružja. Život mu je

 

bio draži od svega i nije dugo razmišljao. Odgovorio je glasom

 

u kojemu se osjećao strah.

 

- Ona me pozvala!

 

- Tko ona?

 

- Barunica Lehotska!

 

Pavao spusti pištolj. U tami su stajali muškarci, jedan

 

naspram drugoga, tihi i nijemi.

 

- Kada te pozvala, a ti idi!

 

S tim riječima Pavao je otrčao iz vrta. Za njim je na snijeg

 

kapala krv iz rane koju još uvijek nije osjetio. Pošao je ravno

 

kući. Tek na putu osjeti bol i primijeti krv.

 

~ 380 ~

 

Kod kuće se Pavao odmah svukao, pogledao ranu i pozvao

 

slugu da je ispere. Kada je sluga vidio da je rana duboka i da

 

gospodara trese groznica pozvao je varaždinskog ranarnika.

 

Ujutro su se u zapuštenom perivoju grada Varaždina okupili

 

učesnici dvoboja. Meško je šetao s Patačićem i po običaju se

 

šalio. Bio je miran kao uvijek i izrazito dobre volje. Meñutim,

 

bijaše prošlo pola sata poslije ugovorenoga roka a još nije

 

prispio drugi protivnik, Pavao Drašković. Njegovi svjedoci otišli

 

su da vide što se dogodilo i vratili se s viješću da leži u vrućici

 

teško ranjen te da još koji tjedan neće moći uzeti u ruke

 

oružje. Svi su se vratili kućama.

 

Stanko dočeka Meška tobože iznenañen.

 

Sobarice su već znale za dogañaj i kada je Meško pozvao

 

slugu da mu svuče čizme on mu je pričao nečuvene stvari:

 

- Vaša milosti, prošle noći dogodila se nesreća! U vrtu grofice

 

Erdödy potukla su se dva gospodina. U snijegu je mlaka krvi, a

 

po cesti se vidi krvav trag. Ne zna se samo zašto su se potukli.

 

Meško je slutio da se noću nešto dogodilo s Pavlom, ali ne

 

reče ni riječi.

 

Stanka se činila nevještom, no bilo joj je žao Pavla. Htjela je

 

samo da ga pošalje u vrt kako bi vidio suca dok se šulja

 

barunici. Nadala se da će Pavao uvidjeti da se za nju nije

 

vrijedno pobiti s najboljim prijateljem. No zamisao je ispala

 

drukčije nego što je Stanka željela.

 

TKO ĆE BITI BAN?

 

Dva dana kasnije sastali se velikaši u palači grofa Draškovića.

 

Na dogovor ih je pozvao sam ban Nadaždi. Budući da je bio

 

grofov gost, to je i dogovor bio uvečer u njegovoj palači.

 

Velikaši i plemići koji su imali riječ u Saboru i u Banskom

 

vijeću stigli su na sastanak iz svih krajeva.

 

Kada su se našli na okupu, grof Nadaždi razloži velikašima

 

zašto ih je sazvao na povjerljivo vijećanje. Na opće

 

iznenañenje saopći on plemićima kako se odlučio povući s

 

banske stolice.

 

- Vi, gospodo plemići - reče ban Nadaždi - tražite ukidanje

 

Banskoga vijeća, jer držite da se ono želi izdići iznad Sabora, a

 

ja opet ne mogu kod kraljice isposlovati da Vijeće ukine. Ona

 

želi pomoću njega imati neku vlast nad Saborom, a ja nemam

 

volje da se protiv toga borim, jer ta borba nema uspjeha.

 

Uzmite drugoga bana, koji će moći nastupati s više sreće.

 

Plemići su o toj banovoj objavi dugo raspravljali, a najposlije

 

su primili ostavku na znanje, dobivši obećanje da će to neko

 

~ 381 ~

 

vrijeme ostati tajna. Poslije vijećanja raziñoše se stariji

 

velikaši, dok su mlañi ostali da se dogovore tko bi postao

 

banom. Govorilo se o raznim velikašima, kad ustade grof Oršić

 

i reče:

 

- Gospodo, danas u Hrvatskoj trebamo za bana čovjeka koji

 

će najlakše moći provesti naše želje u Beču, dakle velikaša koji

 

je u Beču najviñeniji. Vi znate, gospodo, da nam kraljica

 

spočitava gozbe i raskošan život, ali ne uživanja. Znamo da

 

kraljica Marija Terezija sebi ne uskraćuje užitke. Ona je protiv

 

našega raskošnog života zbog mnogo većih razloga. Kako je u

 

ruci jezuita, krivo joj je da svoje bogatstvo zapijamo i trošimo

 

sami, a ne dajemo ga redovnicima. Otac Anzelmo takoñer je

 

pouzdanik kraljice, i on nas je ocrnio. Jedini velikaš koji uživa

 

kraljičinu milost, zato što je pobožan i ne pije, što ne troši

 

novac i daje ga samostanima, jest barun Makar. Njega

 

podupire i Anzelmo. Dakle, bio on nama drag ili ne, najbolje će

 

biti da ga izaberemo za bana. Kao kraljičin pouzdanik možda

 

će prije ishoditi ukidanje Banskoga vijeća.

 

- Barun Makar! - povikne nekoliko glasova.

 

- Jest! - odgovori Oršić.

 

- Makar je besprijekoran, ugledan i bogat, potpun vitez!

 

Većina mladih velikaša bučno je pristala uz Makara, ali

 

nenadano ustade Meško. Svi su bili znatiželjni što će reći.

 

- Čujte me, gospodo - reče on ozbiljno - ja držim da Makar

 

ima za bana samo jednu prednost, da ne pije. Ne bi bilo doista

 

zgorega kad bi ban imao tu rijetku krepost, ali Makara ipak ne

 

mogu prihvatiti. Barun Makar ne može biti naš ban!

 

- Do vraga, što to znači? - upitali su plemići Meška. - Zašto

 

ustaješ protiv njega?

 

- Najprije zato što nije podesan da bude naš ban, zatim zašto

 

ste se namrsili baš na čovjeka koji je tuñinskoga porijekla? Kao

 

da ste se okladili da ćete birati banove koji nisu naši!

 

- Čuo sam - reče grof Erdödy - da, predložimo li koga god,

 

kraljica neće potvrditi nijednog osim Makara.

 

- Zašto mi onda ovdje raspravljamo? Recimo: »U Beču su

 

nam izabrali bana!« i nemojte se igrati moćnoga Sabora kao

 

djeca kada se igraju vojnika - reče Meško ironično.

 

- Vaša milost ipak je dužna da nam razjasni - reče mladi

 

plemić Cvetković - zašto da ne predložimo baruna Makara.

 

- Zato što ga ne držim vrijednim te časti!

 

- Gle, gle, što to znači? - klikne nekoliko glasova.

 

- Dokaži! Nije lijepo da čovjeka tako sumnjičiš.

 

- Ponovno vam kažem da barun Makar nije vrijedan te časti i

 

da on neće biti ban dok je meni na ramenu glava!

 

~ 382 ~

 

Sluga otvori vrata. U dvoranu uñe barun Makar. Meško ga

 

nije primijetio i nastavio je govoriti protiv njega, dok su neki

 

plemići ljutito vikali da nema prava okrivljivati Makara, a drugi,

 

koji su nijemo pristajali uz Meška, šutke su odobravali.

 

- Gle, gle - reče Makar - vi baš oštro govorite protiv mene,

 

gospodine grofe, iza mojih leña!

 

Plemići su pogledali prema vratima ispred kojih je stajao

 

barun Makar, ponosan i gizdav, bijeloga lica, pod elegantnom

 

vlasuljom, u tamnomodrom francuskom odijelu i sa svojim

 

karakterističnim prslukom od narančastožute svile.

 

Meško se na barunove riječi okrene i reče:

 

- Da, gospodine barune, govorio sam protiv vas iza vaših

 

leña, jer se niste dosada pokazali ovdje, ali još mnogo više reći

 

ću vam sada u lice.

 

- A što ima vaša milost protiv mene? - upita barun s finom

 

ironijom. Stajao je još uvijek kod vrata. Plemići su očekivali

 

sukob.

 

- Vi to vrlo dobro znate, gospodine barune!

 

- Ja? Oprostite, dragi gospodine grofe, ali ja zaista nisam

 

sveznajući!

 

- To ne biste mogli biti, jer zaboravljate i ono što ste jednom

 

već vrlo dobro znali!

 

- Nemam zaista pojma zašto se vi uzrujavate - reče barun

 

Makar.

 

- Ja se ne uzrujavam zbog sebe, nego zbog naše zemlje! Vi

 

se gurate na našu bansku stolicu, gospodine barune, a to u

 

meni mora uzburkati krv.

 

- Želite li možda vi postati ban? - upita ironično Makar.

 

Te riječi djelovale su na neke plemiće i velikaše te se i oni

 

ironično osmjehnu.

 

- Ne, to ne želi! - vikne Patačić. - Ja ću gurnuti ruku u vatru

 

da Juricu pritom ne vodi sebičnost. Ne znam zašto se on bori

 

protiv Makara, ali kada to čini sigurno ima opravdane razloge.

 

Meško poñe dva-tri koraka prema barunu Makaru, pogleda

 

mu u oči i reče posprdno:

 

- Ne, gospodine barune, ja ne kanim postati banom, jer

 

držim da u Hrvatskoj ima za tu čast mnogo vrednijih i mnogo

 

umnijih i starijih, ali njih ćemo birati mi, a ne da nam ih šalju

 

iz Beča jezuitski spletkari.

 

- A koga su vam to poslali jezuitski spletkari? - upita Makar.

 

- Hoće da nam ga pošalju, a ja vam ovdje pred svima

 

izjavljujem da ću do zadnje kapi krvi čuvati hrvatsku bansku

 

stolicu! Vi nećete postati banom, jer toga niste vrijedni!

 

~ 383 ~

 

Makar kimne glavom, a iz očiju mu sijevne plamen. Prišavši

 

Mešku upita povišenim glasom:

 

- Čime okrivljujete baruna Makara?

 

- Čime?

 

- Reci što imaš protiv njega! - vikali su velikaši i plemići.

 

- Jurica, ti si ovdje izrekao mnogo teških riječi. Molim te da

 

nam to razjasniš - zamoli Meška grof Ottenfels.

 

- Gospodo - uze riječ barun Makar - dok se Meško zabavljao i

 

veselo živio u Zagorju, ja sam sjedio u Beču i dan na dan

 

obilazio ugledne prijatelje da nam pomognu u borbi protiv

 

razbojnika koji ugrožavaju naš život. Molio sam da nam

 

preustroje obranu protiv lopova, razbojnika i kradljivaca koji

 

nas sve više opkoljavaju, tako da danas više nismo sigurni za

 

imetak. Ishodio sam da je potvrñena smrtna osuda za

 

najvećega našeg dušmanina Klemenčića, da mu je oduzeto

 

plemstvo i zaplijenjeno imanje. To će sve njegove ortake

 

prestrašiti i obustavit će hajku na velikaše. Ishodio sam da nas

 

u Zagrebu protiv Klemenčićeve družbe čuva posebna četa,

 

koju nam u potrebi smije dati ban, dok smo prije bili goloruki.

 

Ja sam, gospodo, radio svim silama da se ukine Bansko vijeće

 

koje nam je trn u oku.

 

- Preporuča se za bana! - nasmije se Meško.

 

- Ne, gospodine grofe, želim samo gospodi reći da sam u

 

Beču radio za našu zemlju, dok su drugi ljetovali, i da je samo

 

to dovelo neke moje bečke ugledne prijatelje na misao da me

 

postave banom.

 

- Možda je Nadaždi zato i najavio svoj otkaz što ste vi u Beču

 

toliko radili?

 

- Sumnjičite me da sam ga istisnuo. Eto, dokazat ću vam da

 

to nije istina! Evo jednoga pisma koje će vas u to uvjeriti!

 

Molim gospodina grofa Oršića neka pročita!

 

Oršić počne čitati pismo u kojemu netko piše svome »dragom

 

Makaru« da se pripremi, jer će ga uskoro zapasti čast da

 

zasjedne na bansku stolicu i moli ga neka to ne odbije, jer je

 

to želja svih kraljičinih ljudi. Josip, neprijatelj jezuita, jedini mu

 

je protivnik, ali on je preslab da nadvlada cijelu vojsku

 

Makarovih pristalica.

 

Potpisan je dvorjanin kraljice Marije Terezije Lichtenberg.

 

- Evo dokaza! - reče ponosno Makar. - Nisam prvi učinio

 

nijedan korak za bansku čast, ili protiv Nadaždija.

 

- Na takve se listove, gospodine barune, ne obazirem! Pisali

 

vam baš i svi dvorjanici ovoga svijeta, vi ipak nećete postati

 

banom. Vaša me pisma ne zanimaju i uzalud nastojite

 

raspravu skrenuti s prave staze. Ja vam evo ovdje po treći put

 

~ 384 ~

 

dobacujem da niste za bansku čast dovoljno besprijekornog

 

života!

 

- Nemate pravo tako govoriti! Neka vam gospoda velikaši

 

posvjedoče nisu li mi na put u Beč dali najtopliju preporuku,

 

punu pohvala.

 

- A recite, jesam li je ja potpisao? Sjećate li se, gospodine

 

barune, što se dogodilo meñu nama prije pola godine?

 

- Govori jasno! - vikne Patačić Mešku. - Zašto ga štediš?

 

- Reci čime ga okrivljuješ? - upita Oršić takoñer vičući.

 

- Recite samo, čime me okrivljujete? - ironično se nasmiješi

 

barun.

 

- Okrivljujem vas da ste ubili svoju ženu!

 

Svi su se prisutni trgnuli. Nastade tišina. Barun Makar još

 

jače stisne svoje uske usnice. Sve su oči bile uprte u njega, ali

 

je on stajao mirno i ponosno, prekrstio je ruke na prsima i

 

posprdno promatrao Meška.

 

- Gospodine grofe Meško, kako smijete ovako okrivljivati

 

velikaša koji prema priznanju vaših prijatelja živi najpoštenijim

 

životom?

 

- Oni vas ne poznaju!

 

- Gospodine, vi ćete mi za to odgovarati!

 

- Vama? Nikada, dragi barune! S ubojicama se ne bijem!

 

- Ako ste kukavica...

 

Meško nije barunu dozvolio da govori dalje, nego po-vikne:

 

- Dao bih vam zaušnicu, ali neću okaljati ruke na vašem

 

obrazu!

 

Makar problijedi. Ruke su mu zadrhtale.

 

Plećati Meško prestrašio ga je i on se nije usudio govoriti,

 

nego je zašao meñu plemiće i tek tada se okrenuo prema

 

Mešku, da bi mu rekao:

 

- Ja ću gospodi plemićima dokazati da me grof Meško krivo

 

optužuje!

 

Makar izvadi iz džepa neka pisma.

 

- To su sigurno pisma što ih, tobože dobivate od svoje

 

supruge iz Milana? Sve je to laž!

 

Makar se ne obazre na Meška nego pruži velikašima i

 

plemićima pisma da ih čitaju.

 

- Pisma su iz Milana - primijeti Oršić. - Žena gospodina

 

baruna svojom rukom piše da joj je u samostanu dobro i da

 

nema želje da ga napusti.

 

- Poznajete li baruničin rukopis? - zapita Meško.

 

- Ne - odvrati Oršić - ali zašto bi gospodinu barunu godinama

 

pisao netko u ime njegove žene?

 

~ 385 ~

 

- Zašto? Zato da se zataška umorstvo! Ja vam ponovno

 

kažem da je barun svoju ženu ubio.

 

- Možeš li to dokazati? - upita Patačić.

 

- Dokazat ću! Čim se vratimo u Zagreb molim da se gospoda

 

potrude doći k meni!

 

- Nije lijepo što si baruna okrivio dok nemaš dokaze u ruci.

 

- Naprotiv, imam ih. Moji dokazi nisu papir, nego stvari od

 

lima i kosti, koje se ne mogu oporeći. Jest, gospodine barune,

 

ja sam malo dublje zavirio u vaš podrum ispod kuće kod

 

Krvavog mosta. Tek kada budu poznata i dokazana njegova

 

nedjela uvidjet ćete, gospodo, koga ste predložili za bana.

 

Plemići su se podijelili u dvije stranke. Jedna, koju je

 

predvodio Oršić, bila je za Makara, a druga, s Patačićem na

 

čelu, uz Meška. Stranke su se prepirale tako žestoko da je

 

nastao metež, vika i pravdanje kakvoga davno nije bilo. Barun

 

Makar stajao je postrance i slušao.

 

Patačić povuče Meška u kut dvorane i reče mu:

 

- Jurice, to neće dobro svršiti! Reci mi po čemu znaš da je

 

Makar zaista ubojica svoje žene? Ja to moram znati!

 

- Francek, ti me poznaješ. Kada sam nešto tako zamašito

 

ustvrdio, to ću nesumnjivo dokazati. Ne mogu ti staviti ovdje

 

na stol dokaze, ali kod kuće imam limenu kutiju u kojoj je

 

ženska lubanja i pergamena na kojoj je napisano da je Julija

 

nevjeru platila glavom.

 

- Zaboga, odakle ti to?

 

- Odavno sam sumnjao u Makara. Tu sumnju ucijepio je u

 

mene moj otac. Ti znaš kakav je on bio čovjek, što je rekao

 

uvijek je bila istina. Rekao sam Makaru u lice da sumnjam,

 

htio sam dapače putovati u Milano da vidim tu njegovu ženu za

 

koju tvrdi da živi, no zadržala me ovdje ljubav i na to nisam

 

više mislio. Kažem ti, ona je ubijena!

 

- Odakle ti lubanja?

 

- Jedne noći zavukao sam se u Makarovu kuću na Krvavom

 

mostu. Doživio sam strašne stvari! Meñu ostalim naišao sam i

 

na Julijin grob, otkopao ga i ponio sa sobom dokaz njegova

 

zločina sa sobom.

 

- Zašto nisi o tome nikome pričao?

 

- Htio sam da Makar ne sazna za to. Nešto mi je govorilo da

 

je taj barun opasan čovjek i htio sam ga mirno promatrati.

 

Kasnije je opet bilo zgoda kada sam počeo vjerovati da je ipak

 

pošten i da mu možda činim nepravdu. No sada, kad hoće da

 

zasjedne na bansku stolicu, odlučio sam ponovno da istražim

 

njegov zločin. Sve što sam s njime doživio ispripovijedat ću ti i

 

uvjerit ćeš se da je zlotvor.

 

~ 386 ~

 

- Bilo bi strašno ako je istina što govoriš, jer većina mladih

 

pristaje uz njega, a naši stari pogotovu. Svima se sviña što ne

 

pije, kao da je to najveća krepost na svijetu, a svi su oni

 

ispičuture.

 

Prepirka meñu plemićima neprestano je rasla. Meško i Patačić

 

pobojali su se da će doći do velikoga razdora. Meško odluči da

 

umiri velikaše, začas se stvori meñu njima i vikne:

 

- Prijatelji i gospodo, nemojte ovako! Zar ćemo se potući?

 

- Ti si tome kriv! Ti si nas posvañao! Ti si nemirna duša koja

 

uvijek traži kavgu i prepirku.

 

- Vi ste me, braćo, ružno okrivili. No neću planuti, jer vi ne

 

znate ono što ja znam.

 

- Reci nam, što znaš?

 

- Sve ću kazati i dokazati! Za nekoliko dana odlazimo u

 

Zagreb. Doñite svi koji ste ovdje k meni. Kod kuće ću vam po

 

kazati dokaze za sve ono što sada ovdje ne biste vjerovali.

 

Tada ću sve prepustiti vašem sudu. Nañete li da sam lagao,

 

sudite mi! Evo vam poštene riječi da ću se pokoriti svakoj

 

vašoj odluci, ali obustavimo prepirku koja bi mogla dovesti do

 

razdora.

 

Meškove riječi djelovale su pomirljivo i gospoda su se razišla.

 

Patačić i Meško odoše da obiñu grofa Pavla koji je ležao

 

ranjen. Vrućica već bijaše popustila, ali je mladić bio vrlo

 

potišten i nije progovorio ni riječi. Na odlasku je nenadano

 

pružio Mešku ruku i on je prijateljski prihvati. Nitko od

 

prisutnih, pa ni sam Meško, nije slutio zašto mu je Pavao

 

pružio ruku.

 

Kada su Patačić i Meško izišli na ulicu sreli su Makara i suca

 

Žigrovića koji su upravo ulazili u barunov stan.

 

- Čini mi se da ova dvojica neobično pristaju zajedno -

 

primijeti Meško.

 

Barun je odveo suca u svoju spavaću sobu, zaključao sva

 

vrata i rekao:

 

- Carissime, mi moramo meñusobno obračunati!

 

- Zapovijedajte, gospodine barune! - odgovori sudac ponizno.

 

- Vi ste mi jedanput učinili uslugu. Mislim da je to bilo prije

 

šest-sedam godina.

 

- Jest, vaša milosti!

 

- Danas trebam od vas dvije nove usluge.

 

- Pripravan sam učiniti sve što mi zapovijedite!

 

- Vi se nesumnjivo još sjećate kako je izgledala moja žena,

 

nježna, crnih očiju i crne kose. Tada joj je bilo petnaest

 

godina. Trebalo bi da nañemo opaticu koja bi došla iz Milana k

 

našim klarisama u Zagreb i rekla da je moja bivša supruga.

 

~ 387 ~

 

- Imam kod klarisa roñakinju. Rodom je plemenitašica. Vi

 

znate da su moji roñaci plemenita roda. Nježna je, ima crne

 

oči i smeñu kosu, ali to ne smeta, jer kosu opatice ionako nitko

 

ne vidi, a ljudi su već i zaboravili kako je Julija iz gledala.

 

- Ona se mogla potpuno promijeniti - reče barun - kosa

 

zaista ne bi smetala. Ja, naime, moram dokazati da moja žena

 

nije ubijena.

 

- Kome to vaša milost mora dokazivati? - prestraši se sudac.

 

- Danas me grof Meško pred svima okrivio da sam svoju

 

suprugu ubio!

 

Sudac sklopi ruke, izbulji prestrašene oči i upita:

 

- Kako je on to saznao, vaša milosti?

 

- Starije Meško nešto nanjuškao. Vi znate da je starac bio u

 

malu Talijanku zaljubljen, uhodio nas je i nešto je čuo u

 

podrumu.

 

- Čuo je? Ali kako će Meško to dokazati?

 

- Mi ćemo ga pred plemićima natjerati u laž! Pobrinite se,

 

dakle, da opatica bude spremna. Naravno, odužit ću joj se

 

kako god bude htjela.

 

- Ne bojte se, vaša milosti, ona je vrlo mudra i neće odbiti

 

nagradu.

 

- Druga usluga koju očekujem od vas odnosi se na onoga

 

Klemenčića što smo ga ošišali u vašoj sudnici. O tome još

 

nismo razgovarali.

 

- Vrlo sam znatiželjan, vaša milosti!

 

- Valjda ne držite da sam ja doista prosti razbojnik?

 

- Ali, gospodine barune, kako možete to i pomisliti!

 

- Ja sam se dao u potjeru za Klemenčićem i zato sam skupio

 

tobožnju razbojničku četu. Mislio sam da ću ga tako lakše

 

pronaći. Nisam uspio, meñutim, htjeli smo doći do novaca pa

 

smo ugrabili mladu barunicu Vojnić. Meško nam je pokvario

 

račune. No vas to ionako ne zanima. Vaša je dužnost samo to

 

da prikažete svijetu kako su vam uhićenici pobjegli. A što je s

 

onom ženom koja je uhvaćena s nama?

 

- Pustio sam je na slobodu.

 

- Dobro ste učinili! Jeste li sve tako udesili da nitko ne može

 

posumnjati da ste zatvorenike pustili?

 

- Sve je u redu, vaša milosti! Sve sam udesio tako da moji

 

panduri otkriju bijeg razbojnika tek kada sam ja već bio u

 

Varaždinu.

 

- Prema tome preostaje mi još samo jedno. Vi ste me

 

obavezali, a ja nisam još nikome ostao dužan. Evo, čitajte ovo

 

pismo!

 

~ 388 ~

 

Barun pruži sucu pismo bečkog dvorjanika što ga je maločas

 

dao čitati plemićima. Sučevo je lice sjalo od sreće.

 

- Čestitam vašoj milosti! Moja je davna želja bila da vaša

 

milost postane banom.

 

- Moje prvo djelo kada budem postao banom bit će da vam

 

ishodim plemstvo.

 

- Oh, gospodine barune! - klikne sudac sretan.

 

- Vi ćete postati plemićem, to je gotova stvar, evo čitajte

 

drugo pismo toga gospodina. Javlja mi da vam je plemstvo

 

podijeljeno, a ujedno i sva imanja na smrt osuñenoga

 

Klemenčića pripadaju vama.

 

- Presretan sam, vaša milosti, upravo sam neizmjerno

 

sretan!

 

- Ubrzo ćete dobiti iz Beča plemićku povelju.

 

- Smijem li pitati vašu milost da li je dugo bila u Beču?

 

- Iz Zagreba sam otišao u Beč, zatim sam se vratio u

 

Trakošćan, gdje mi je Meško pomrsio račune. Moralo bi se

 

nešto učiniti da se oslobodimo toga čovjeka!

 

- Neka vaša milost zapovijeda, ja i moja vlast učinit ćemo

 

sve što bude trebalo.

 

- Vaša roñakinja kod klarisa mora pred plemićima tvrditi da

 

je ona moja bivša supruga koju sam zatvorio u samostan zbog

 

nevjere. U tom slučaju mogao bih tužiti Meška zbog klevete i

 

dobro mu zasoliti.

 

- To još uvijek nije dovoljno!

 

- Hm, već sam nekoliko puta pokušao da ga onemogućim, ali

 

mi nije uspjelo. Morat ćemo se zajedno prihvatiti posla.

 

- Sudac Žigrović služit će odsada samo vama!

 

- Za nekoliko tjedana bit ću imenovan banom. Većina je

 

plemića već sada uz mene, a kada dokažem da je moja žena

 

živa, svi će k meni. Uzalud se Meško bori, ja ću ipak postati

 

banom!

 

- Tada ćete lako obračunati s njim.

 

- Dakle, gospodine plemeniti Žigroviću, naši su računi u redu!

 

- Oh, vaša milosti, kako ne bi bili, ja sam prezadovoljan!

 

- I ja! - reče Makar, ustade i oprosti se sa sucem koji je

 

odmah otišao barunici da joj javi sretnu vijest o dobivanju

 

plemstva. Žigrović je visoko uzdignuo glavu i hodao po

 

varaždinskim ulicama kao knez. Cijeli život težio je za

 

plemićkom poveljom i kada je čuo da će je zaista dobiti teško

 

se snalazio od sreće.

 

~ 389 ~

 

PATAČIĆEVA NOĆ U »PINTI«

 

- Stanko, magarče, ustani! Zašto si zaključao vrata? Hoćeš li

 

da ih razbijemo? Naprijed! Pjevaj, dečko, ili ćeš se kupati u

 

vinu!

 

Stanko se probudio. Soba je bila okupana sunčanim sjajem.

 

Po vratima je lupalo nekoliko šaka i čuli su se bučni glasovi.

 

- Ne budite siromašnog mladića! Zar vam nije pjevao cijelu

 

noć? - govorio je Meško.

 

- Ljubomoran si na toga maloga lopova kao da je djevojka -

 

oglasi se Patačić. - Budeš li zanovijetao bacit ćemo te iz rodne

 

kuće!

 

Stanka je slušala prepirku pred svojim vratima i kada su

 

ponovno stali lupati povikne iz kreveta:

 

- Čujem, čujem! Evo me odmah!

 

- Vivat! - klikne nekoliko glasova i zapjeva vinsku pjesmu.

 

Nije prošlo ni četvrt sata kada su gospoda ugledala pred

 

sobom Stanka odjevenog i ureñenog, ali blijedog lica i

 

pospanih očiju.

 

- Sram te bilo, kakav si ti dečko! - vikao je Patačić kada je

 

Stanko ušao u veliku blagovaonicu kojom se vrzmalo

 

tridesetak velikaša. Po svemu se vidjelo da su gospoda provela

 

veselu i burnu noć. Kada ponovno zaori pjesma, Meško šapne

 

Stanku:

 

- Lopovi su te probudili, a ja sam htio da se naspavaš.

 

- Spavao sam ipak nekoliko sati.

 

Društvo je nastavilo veselu zabavu i pjevalo kao da je tek

 

ponoć, kada se oglasi sa zvonika podne.

 

- Oho, to zvoni k ponoćki! - reče Francek Patačić.

 

- Kakvoj ponoćki? - nasmije se Janko Oršić.

 

- Francek, ti imaš mrenu na očima i ne vidiš svjetlo!

 

- Noć je i zvijezde se krijese, »al' se mene sunce ne

 

dotikavle« - zapjeva Francek, ustade, uzme vrč s vinom i reče:

 

- Gospodo moja, vama je mjesečina, a Oršić veli da je to

 

sunce! Kad on misli da je mjesec sunce, neka ga Bog poživi! Mi

 

svi vidimo mjesec, pun mjesec, pun kao Kukmičin gubec.

 

Slušajte, prijatelji, predlažem da poñemo na malo sanjkanje, a

 

zatim vas pozivam da doñete k meni na večeru. Sastajemo se

 

u dva sata.

 

- Kakvu večeru, Francek, valjda na objed? - reče Kukmica.

 

- Ne! Pozivam vas k sebi na večeru! Sada je ponoć, u dva

 

sata počet će večera. To je moja posljednja! Za četrdeset i

 

osam sati ženim se i pozivam sve svoje prijatelje i članove

 

društva »Pinte« na oproštajnu večeru, noćas u dva sata!

 

~ 390 ~

 

- Dobro - reče Meško - ako želiš da nas u dva sata poslije

 

podne pozoveš na večeru, mi ćemo doći!

 

- Ti si pametan dečko, ti jedini imaš oči i razuma. Naprijed!

 

Upregnite saonice!

 

Uskoro su pred Meškovim dvorcem stajale nebrojene

 

četvoroprežne saonice. Gospoda su posjedala, konji ih poniješe

 

kao vjetar. Meškove saonice još su čekale, jer je u

 

blagovaonici razgovarao sa Stankom:

 

- Jurice, ti znaš da ja ne mogu piti koliko i vi, ali molim te ne

 

ostavi me kod kuće! Muči me neugodna slutnja, nečega se

 

bojim. Povedi me sa sobom!

 

- Dobro, sinko, uzet ću te, ali se bojim za tebe. Odviše si slab

 

i blijed, a ovi te ljudi neprestano muče pjevanjem.

 

- Radije ću plesati na glavi nego da ostanem sam!

 

- Poñi sa mnom, ali budi pametan i lukav. Naučit ću te kako

 

se vara kod stola, jer danas se kod Patačića mora ispiti Drava

 

vina.

 

Meško i Stanko sjedoše u saonice.

 

Malo prije dva sata našla su se gospoda pred Patačićevim

 

dvorom. Ljudi su se okupili oko kuće i začuñeno promatrali što

 

se to sprema. Pred ulazom u dvor stajale su sluge s upaljenim

 

bakljama.

 

- Baklje po bijelom danu? To Varaždinci još nisu vidjeli! -

 

reče Ivica Erdödy. - Naš Francek izgubio je jedan kotač!

 

Meško se glasno nasmijao, Patačić strogo zaprijeti:

 

- Jurica, to ćeš mi platiti!

 

- Naprijed, gospodo, i pazite da na stepenicama ne razbijete

 

svoje čestite glave.

 

Patačić nestane u veži a plemići uñoše na velika vrata u dvor.

 

Vrata se za njima zatvore. U veži je nastala tama. Nitko nije

 

znao na koju stranu da krene.

 

- Koji ti je bijes, Francek, nemoj se šaliti! Kako ćemo gore

 

kada ne vidimo ni prsta pred nosom?

 

Patačić se ne oglasi, kao da ga je progutao mrak.

 

- Idemo naprijed, nećemo ovdje stajati kao lude! - ponuka

 

Oršić društvo.

 

Ljudi su tapkali lijevo i desno i napokon su napipali željezna

 

vrata koja su vodila na stepenište. Vrata su bila zaključana.

 

- Francek je poludio, to je jasno kao na dlanu! - reče Ivica

 

Erdödy. - Dečki, otvorite kućna vrata, idemo kući!

 

Netko pokuša otvoriti vrata na koja su naišli, ali ona su bila

 

zatvorena.

 

- Ovo je prokleta šala! - ljutito će Oršić. - Doñite, razbit ćemo

 

vrata, ima nas dovoljno! Udrite!

 

~ 391 ~

 

- Čekaj, Francek, lupat ćemo dotle dok nam ne otvoriš ili dok

 

ne razbijemo vrata!

 

Gosti počeše udarati mačevima po željeznim vratima što

 

vode na dvorsko stepenište.

 

- Tko lupa u to kasno doba? - čuo se Patačićev glas iza

 

željeznih vrata.

 

- Tvoji prijatelji! - vikne Meško. - Otvaraj, došli smo na

 

večeru!

 

- Tako, dragi Meško, kada sam priznaješ da si došao na

 

večeru, dvorski, otvaraj vrata!

 

Zaškripali su ključevi i željezna se vrata otvore. Pred gostima

 

zasja svjetlo baklji.

 

Gosti su se uspeli stepeništem. Posvuda je bila tama.

 

Svjetiljke su zapaljene. U prvom katu sve su dvorane bile

 

rasvijetljene. Svi kućni prozori bili su zatvoreni željeznim

 

kapcima, nigdje ni tračka danjeg svjetla. Stolovi su bili bogato

 

prostrti. U sredini dvorane bilo je veliko bure pokriveno crnim

 

velom i ovjenčano vijencima, a pred njim je postavljeno

 

klecalo. Na zidovima su bili različiti latinski natpisi koji su

 

gospodu opominjali da je vino otrov. Veliki sat na zidu

 

pokriven je crnim plaštem, a isto tako i slike Patačićevih preña.

 

Ispred svake stolice na stolu bijaše mala »lakomica« kojom se

 

toči vino u bure, samo najednom tanjuru bijelila se svilena

 

papuča.

 

- Je li sada noć ili nije, Jurica? - upita Patačić Meška.

 

- Jest! Ako ti hoćeš, zasjat će na stropu tvoje kuće i mjesec!

 

Što nije nikome palo na um, palo je tebi!

 

- Gospodo, molim da zauzmete svoja mjesta! - zapovijedi

 

Patačić.

 

Gospoda posjedaše oko stola. Patačić uzme riječ:

 

- Gospodo, vani je sunce, ali ja trebam noć, veliku i dugu noć

 

koja će trajati četrdeset i osam sati! Zato rekoh: Neka bude

 

noć! U mojoj duši nastade tama. Gospodo, naša »Pinta« ima

 

danas crni petak. Jedan se vinski brat oprašta od nje i ulazi u

 

zlatni kavez braka.

 

- Nemoj, Francek, govoriti koješta! Reci radije da tražiš

 

dopust za medeni mjesec. Ti ionako ne bi mogao živjeti bez

 

nas. Patačići su osnovali »Pintu« i kako bi, do ñavola, bilo bez

 

njih?

 

- Kada vi želite da uzmem dopust, bene, tražim ga! Kada

 

budem oženjen, izmolit ću ga od ženice da mogu služiti

 

»Pinti«.

 

- Nismo te morali dugo nagovarati! - primijeti Meško.

 

- Čekaj, dragi, i ti ćeš uskoro zatražiti dopust!

 

~ 392 ~

 

- Konstatiram, gospodo, da u našem društvu ima gospode

 

koja nisu članovi »Pinte«. Molim da im se objasni tko smo i što

 

smo - predloži Oršić.

 

- Bilo bi pametnije da počnemo večerati - reče Kukmica.

 

- Ha-ha-ha! - nasmiju se velikaši. - Kukmica je gladan!

 

- Gospodin Makar, njegova milost gospodin sudac Žigrović i

 

gospodin Stanko barun Gotta nisu članovi »Pinte« - reče

 

Patačić. - Nemojte, gospodo, misliti da smo mi kakvo društvo

 

za pijanke. »Pinta« je peti fakultet na univerzi. Na tome su

 

fakultetu zastupane sve znanosti. Evo, ovdje su naši doktori

 

koji su promovirani na pravu, jer su znali uvijek i svagdje

 

dokazati da je vino korisno ljudskom umu i zdravlju; naši

 

medicinari koji su znali svakoga izliječiti kome je želudac

 

protestirao protiv naših regula; naši filozofi koji su do kazivali

 

da je znanost bez vina suha, i naši teolozi koji su nas naučili

 

najljepši katekizam: daj Bogu što je Božje, »Pinti« što imaš u

 

pivnici! Mi smo peti fakultet, peta znanost u znanosti! Što je

 

univerza prema nama? Pljeva! Neka je bude sram! Dok

 

postaneš na univerzi doktor, moraš godine i godine slušati

 

predavanja; na našem fakultetu možeš postati doktor za jednu

 

jedincatu znanstvenu noć!

 

Patačić je svršio govoranciju, zatim ustade grof Drašković,

 

rektor fakulteta, i prozove redom sve slušatelje, da vidi tko

 

nije prisutan.

 

- Tko nije ovdje neka se javi! - predloži mudro Kukmica.

 

Svi prasnuše u smijeh.

 

- Edica Keglević! - prozove Adam Drašković.

 

- Prepokorno javljam - odvrati pozvani - da sam ovdje s

 

griješnim svojim tijelom i dušom, sa zdravim želucem i svojom

 

lakomicom! - Pri tom podigne u vis lakomicu i ispije punu litru

 

rumenca što bijaše u njoj.

 

Tako su se prijavljivali redom svi: barun Krsto Vragović, grof

 

Ivan Drašković, grof Stjepan Orehoci, grof Adam Keglević,

 

barun Ersatzer, dvorski savjetnik Somogy, barun Žigraj,

 

prabilježnik Branjug, grof Gašpar Esterhazy, grof Juraj Gabrijel

 

i Ivan Erdödy, grofovi Janko i Bernardin Oršić, grofovi Nikola i

 

Francek Patačić, podban Adam Rauch, barun Edica Kulmer,

 

grof Juraj Drašković, Juraj pl. Plemić, barun Adam Domjanić,

 

biskup bosanski Bahić, grof Adam Meško, biskup srijemski,

 

Jurica Meško, pavlinski general Cinderi, i drugi.

 

Kada je svršena historijska ceremonija, prigodom koje je

 

proteklo niz grla vjedro vina, prisutni su ustali i zapjevali kućnu

 

himnu »Pinte« koju joj je posvetio Baltazar Patačić, njezin

 

~ 393 ~

 

utemeljitelj.

 

Nakon

 

pjesme

 

predložen

 

je

 

za

 

novoga

 

predsjednika Drašković, a zatim su prisutni zapjevali poantu:

 

Venerandus senex ille,

 

Multae ipsi subsunt villae,

 

Iam ebibit urnas mille

 

i onda nastaviše:

 

Cum sit ergo ille talis

 

Iam aetate inaequalis

 

Erit noster generalis!9

 

Ivan Drašković kao general »Pinte« sjeo je na čelo stola.

 

Francek Patačić predao mu je svečanim govorom ključeve

 

pivnice i dao znak da večera može početi.

 

Kukmica je teško dočekao taj znak. Odmah je privezao oko

 

vrata ubrus i upro oči u vrata, nestrpljiv da se već jednom

 

pojave sluge s jelom.

 

Meško je sve tako udesio da je Stanko mogao sjesti pokraj

 

njega, dok je sudac sjedio nasuprot Stanku. Makar je zauzeo

 

mjesto kraj grofa Janka Oršića.

 

Duž velike dvorane protezao se stol. Svaki treći »pintaš« bio

 

je »fiškuš« koji obavlja dužnost nadglednika da svi do dna

 

ispiju svoje vrčeve i da ne varaju.

 

Voda je bila strogo zabranjena i uopće se nije smjela donositi

 

na stol.

 

Uneseno je prvo jelo. Na golemim poslužavnicima sluge su

 

donijele nekakve male, kaležu slične posude. Svi su se

 

začuñeno pogledali. General je prvi uzeo kalež, a za njim i

 

ostali. Tada ustane domaćin i reče:

 

- Braćo »pintaši«, ako čovjek ne kuša zla ne zna što je

 

dobro! Najprije treba da ispijete kalež iskušenja da nam bude

 

slañe kraljevstvo nebesko! Domaćin uzme kalež i iskapi ga, a

 

svi ostali ponoviše to za njim. Začas su se sva lica nakrivila

 

kao da ih rastežu ñavoli. U kaležima je bila kosana soljena

 

riba, spravljena na ulju i soli. Bila je slana kao i čista sol.

 

- A sada - reče Patačić svome maršalu Francuzu - donesi

 

jelo!

 

- Francek, ti nas hraniš solju! Idi do vraga, što to znači? -

 

ljutio se Domjanić, velika ljudeskara.

 

9 Častan je starac onaj/koji ima mnogo vilama ispio je već tisuću vrčeva vina! Kad je dakle ovaj takav,/”a nama nije vršnjak,/bit će naš general!

 

~ 394 ~

 

- Brate, sol je žedna, a ja sam napunio za vas veliku burad!

 

Što ne popijete vi, to će sol! Tako rade gospoda u Parizu, a

 

tamo ljudi znadu kako se živi.

 

Večera je trajala četiri sata. Poslije svakoga jela držao je

 

neko zdravicu i svi su morali iskapiti vrč.

 

Meško se zbog tolikog vina zabrinuo za Stanka. Odšuljao se

 

iz dvorane da potraži za njega vode. Meñutim, u kući nigdje

 

nije bilo ni kapi. Napokon je Meško zalutao u kuhinju, u kojoj

 

je zatekao dvanaestak lijepih djevojaka što su posluživale

 

kuhara i prale posuñe. Meško ih promotri, pozove jednu k sebi

 

i zamoli je vode.

 

- Vaša milost, vode nemamo!

 

- U čemu perete sude?

 

- U vinu! Evo, pogledajte!

 

»Što da učinim? Nije li to nečuveno: u vinu peru suñe. Takvu

 

ludost može počiniti samo Patačić!« mislio je Meško.

 

Lijepoj djevojci svidio se mladi grof i ona mu prišapne da bi

 

mogla ukrasti vode kuharu. Meško joj dade cekin, a djevojka

 

donese veliki vrč vode. Meško je uzeo bocu od pjenušca, nalio

 

u nju vode i naredio sluzi da mu to donese u dvoranu.

 

Svatko je mogao piti što je htio, samo neka je vino. Gospoda

 

su mislila da Stanko pije pjenušac. Meñutim, to nije dugo

 

potrajalo. Jedan »fiškuš« primijetio je da se taj pjenušac u

 

vrču ne pjeni, pa ustade i reče:

 

- Gospodine generale, prepokorno javljam da sam kod ovoga

 

stola našao izdajicu! Mladi gospodin barun Gotta ima u želucu

 

žabnjak. On pije vodu.

 

Nastade strka i galama. Kada se društvo uvjerilo da je zaista

 

tako, ustao je general i osudio mladog baruna da ispije

 

dvanaest vrčeva pjenušca.

 

Stanko očajno pogleda Meška.

 

- Gospodo i braćo - reče Meško popevši se na stolicu -

 

malodobnici nemaju nikakvih prava, dakle nemaju ni dužnosti.

 

Za njih odgovaraju tutori. Ja sam mladom barunu tutor i

 

konstatiram da on nije ništa kriv. Ja sam ga naputio da vara i

 

čekam vašu osudu.

 

General temeljito izgrdi Meška što je povrijedio čast »Pinte« i

 

osudi ga da izvrši kaznu koja je dosuñena malodobniku.

 

- Dvostruko, dvostruko! - vikali su ostali.

 

- Pokoravam se! - reče Meško.

 

Pivničar ustade, uzme čep bureta što je stajalo u sali i udari

 

po njemu šest puta. Meško iskapi prvih šest vrčeva i dobije

 

kratak odmor.

 

- Jao, Jurica, tebe će udariti kap! - prišapne mu Stanko.

 

~ 395 ~

 

- Koliko bi me puta već bila morala udariti kap? Pogledaj

 

Kukmicu kako me gleda zavidno!

 

- Jurica, ti si to učinio hotimice, samo da ti dosude

 

božanstvenu kaznu! - dovikne Kukmica.

 

- Nisam li ti rekao da mi zaviña!

 

- To je užasno, kako ćeš sve to ispiti? - opet će Stanko.

 

- Ne boj se, momče, baš se želim jednom malo napiti da me

 

proñu brige. Bio sam sinoć kod Pavla.

 

- Što ti je rekao?

 

- Što? Uhvatio me za ruku i pitao: »Jurica, ti se prekosutra

 

vjenčavaš?« Ne, odvratio sam ja. Odgodio sam vjenčanje za

 

deset dana. Tada me Pavao zamoli:

 

- Odgodi ga dotle, dok ja ozdravim. Molim te, za tvoju je

 

korist!

 

- To me začudilo i zamolio sam ga da mi odmah kaže što ima

 

reći.

 

- Tebi nemam što reći, ali te molim da odgodiš vjenčanje.

 

- Veže te viteška riječ? - pitao sam Pavla.

 

- Mnogo više! - reče on.

 

- Te riječi neprestano mi zvone u ušima. Slutim zašto mi je

 

rekao da odgodim vjenčanje, ali ti to ne mogu reći.

 

- A ti nemoj odgañati!

 

- Da ne odgañam: Najvolio bih ga odgoditi zauvijek!

 

Stanka pogleda svoga prijatelja, zatim će odvažno:

 

- Prava ljubav ne pita kakav si, prava ljubav ljubi i ubojicu i

 

zlotvora.

 

- Tada u mome srcu nema prave ljubavi!

 

Stanko obori oči. U taj čas zadrhtalo je njezino žensko srce

 

pod muškim kaputom.

 

- Najvolio bih otići nekamo daleko u svijet, da je više ne

 

vidim. Hoćeš li sa mnom, Stanko?

 

- To su lude misli, Jurica, ti nećeš nikamo otići! Kada te ona

 

pogleda svojim lijepim očima, bit ćeš opet nemoćan.

 

- Meško, na redu je još šest! - opomene Meška grof Patačić,

 

kada je pivničar počeo drugi put udarati po čepu.

 

Meško iskapi još šest vrčeva.

 

- Jurica, stradat ćeš! - zabrine se Stanka.

 

- Ne boj se, znam ja za to jedan rimski lijek! Prevarit ću sve!

 

Meško još nije izvršio svoju kaznu kada je pod Kukmičinom

 

stolicom otkrivena prava vinska bara. On je vino prolijevao na

 

pod!

 

- Gospodo! - reče Patačić - Kukmici obligatni vrčevi nisu

 

dovoljno, on vara samo zato da ga osudimo na kaznu. No mi

 

~ 396 ~

 

se ne damo povlačiti za nos! Ovaj put nećemo ga osuditi da

 

pije, nego treba da ga krstimo!

 

- Krstimo ga, krstimo! - povikaše ostali.

 

- Prečasni gospodin biskup Meško neka obavi taj posao!

 

Meškov roñak srijemski biskup ustade da obavi ceremoniju.

 

Kukmica je prestrašeno gledao oko sebe.

 

U dvoranu je donesen veliki badanj. Dvojica su pograbila

 

Kukmicu i stavila ga unutra, a on se zgurio i očajno škiljio

 

svojim malim očima. Biskup Meško priñe k njemu, uze burence

 

s vinom i stane polijevati Kukmicu po glavi, dok su ostali oko

 

njega pjevali psalme. Siromah Kukmica izgubio se u badnju, a

 

kada su i pjevači na njega stali izlijevati čitavu bačvu vina

 

počeo je vikati i moliti:

 

- Braćo, umrijet ću, umrijet ću!

 

Kada se naplivao u vinu Kukmica je osloboñen i iznesen iz

 

dvorane. Mokar do kože polegnut je u krevet, da bi zatim

 

dobio suho rublje i Patačićevo odijelo. Hlače su mu bile gotovo

 

za polovicu nogavice predugačke, surka tijesna tako da je nije

 

mogao zakopčati. Takav je ušao u dvoranu, gdje je dočekan

 

burom smijeha.

 

Patačić je u meñuvremenu došao do bureta što je stajalo u

 

sredini dvorane pokriveno crnim velom i ovjenčano vijencima.

 

Kleknuo je na pripremljeno klecalo. Na bure je sjeo general

 

»Pinte« grof Drašković i upitao Patačića:

 

- Gospodine vinski doktore, po što si došao na ovo posvećeno

 

mjesto, u hram Dionizijev?

 

- Hoću da prije nego što stupim u brak ispovijedim svoje

 

grijehe!

 

- Reci, griješniče, koliko puta nisi ispio vrč?

 

- Uvijek sam ga pošteno praznio i nikada nisam krao vodu,

 

niti sam njome obeščastio našu slavu.

 

- Koliko si puta sagriješio protiv zapovijedi koje ti nalažu da

 

navrijeme dolaziš na predavanja našega fakulteta?

 

- Nikada nisam izostao, pa ni onaj dan kada sam se

 

zavjetovao svojoj zaručnici da neću više piti.

 

- Vivat! - kliknuše plemići.

 

- Koliko si djevojaka ljubio?

 

- Svaku koja je bila lijepa!

 

Ispovijed je nastavljena i general je postavljao Patačiću sve

 

zanimljivija i pikantnija pitanja. Konačno mu je dao oprost od

 

grijeha.

 

- Jurica - šapne Stanko - što misliš koje je doba?

 

- Bože sačuvaj da te tko čuje! Nitko ne smije pitati koliko je

 

sati! To su zabranili statuti.

 

~ 397 ~

 

- Ja sam neizmjerno pospan i umoran!

 

Meško uvjeri generala da je Stanko bolestan i on dozvoli da

 

se odmori. Otpremljen je u jednu sobu Patačićeva dvora u

 

kojoj legne odjeven i zaspi. Gospoda su nastavila jesti i piti.

 

Zdravice su se redale, pjesma se orila.

 

- Makar - vikao je Patačić - što će nam ban koji ne zna piti!

 

Makar se nasmiješi i dohvati vrč. Toga trenutka zagleda se

 

Meško u barunovu ruku i opazi da mu je mali prst omotan

 

crnim povezom.

 

- Što vam je to na ruci, gospodine barune? - upita Meško

 

iznenañeno.

 

- Ozlijedio sam se!

 

- I to upravo na malom prstu!

 

Meško i sam nije znao zašto mu je u taj čas pao na um

 

razbojnik koji se izdavao za Klemenčića i kojemu je on zamalo

 

odrezao mali prst kada ga je na Židovskom brijegu udario

 

nožem. Ta misao sijevne kao grom iz vedra neba. Nije,

 

doduše, stvarao predodžbe o tome dogañaju, ali nije mogao

 

svrnuti oči s Makarova povezanog prsta.

 

Makar povuče ruku sa stola i položi je u krilo. To je Meškove

 

misli ponovno razbudilo i nehotice se upita zašto je Makar

 

spustio ruku; slučajno, ili mu je smetao pogled? Ta misao

 

ponavljala se po deset puta u Meškovoj glavi. Kada nije mogao

 

gledati povezani prst zagledao se u barunovo lice i stao

 

pozorno promatrati njegove lične crte, oči, usta i obrijanu

 

bradu. Promatrajući ga neko vrijeme opazio je da se barun

 

brije gotovo do očiju, dakle, kad bi nosio bradu bio bi

 

obrašten. Ponovno mu se pred očima stvori uhvaćeni razbojnik

 

koji je imao bradom zaraslo lice. Zbog vlasulje nije mogao

 

vidjeti kakvu Makar ima kosu, a njegove obrve bile su tako

 

tamne kao da su namazane crnom bojom, što su često

 

gospoda i običavala činiti. Pri pomisli da bi Makar nosio bradu

 

Meško se nehotice nasmije.

 

- Vi mi se smijete? - reče Makar kada ga je zasmetalo

 

Meškovo promatranje.

 

- Ja ne, nego vino, gospodine barune! - odvrati Meško.

 

Makar se osmjehnu, a Meško pomisli:

 

»Baš sam dobro nakresan kada činim tolike ludosti!«

 

Kamo god je Meško gledao, i na koju se god stranu okrenuo

 

posvuda je vidio pred očima Makarov ozlijeñeni prst i njegovo

 

lice obraslo bradom. Bio je uvjeren da su to lude prikaze koje

 

stvara vino, ali ga od tih misli nije odvratila ni Patačićeva

 

zdravica koju je izrekao svilenoj papuči:

 

~ 398 ~

 

- Mala je, svilena i zlatom urešena! Evo, gospodo, to je sada

 

moj orden!

 

Patačić je pogledao u zrcalu svoje zarumenjeno lice i

 

nastavio:

 

- Čuješ Francek Patačić, ti si lupež i ispičutura! Ništa ne radiš

 

nego samo ločeš, i nikada ništa drugo nećeš raditi!

 

- To je pametno rekao! - potvrdi general.

 

Patačić je obišao u crno zavijene slike svojih preña i svakome

 

održao zdravicu.

 

Na redu je bila treća večera. Jelo se nosilo kada su plemići

 

ogladnili i nitko nije znao da li je noć ili dan, koje je doba dana

 

ili noći, i koliko je uopće prošlo vremena otkako su u kući.

 

Kada se s tornja oglasilo zvono sluge su po Patačićevu nalogu

 

udarale po buradi da se ne čuje podne ili pozdravljenje.

 

U kuhinji, takoñer, nitko nije znao koje je doba, jer su sva

 

vrata i prozori bili zatvoreni, a nitko nije smio ni proviriti iz

 

kuće. Služinčad nije znala je li dan ili noć ili koliko je proteklo

 

vremena od onoga časa kada je zabava počela. Svi su živjeli u

 

potpunoj bezbrižnosti, opijali su se i gostili, počevši od kućedomaćina do posljednjega sluge. Nijedan glas s ulice nije se

 

čuo u dvorcu. Samo katkada dopro bi do njih zvižduk vihora

 

što se upirao o debele zidove dvorca i narušavajući veselu

 

pjesmu i bučan smijeh što se orio po cijelom dvorcu

 

uljuljkujući plemiće u savršenu raskalašenu dokolicu.

 

VARAŽDIN U PLAMENU

 

Čestiti varaždinski purgari i drevni njihov grad počivali su u

 

prvom snu. Tamni oblaci puni leda i snijega visjeli su nad

 

gradom. Vihor je svirao svoju sablasnu pjesmu. Noćobdija nije

 

vidio ni prsta pred sobom kada je koračao po smrznutom

 

snijegu gotovo okamenjen od zime, gluh i slijep. Vjetar mu je

 

svlačio krznenu kabanicu i prodirao do kostiju. Čuvao je

 

predgrañe izvan gradskih bedema; trgovčiće, meštre i ostale

 

stanovnike koji su sagradili kuće s druge strane utvrñenoga

 

grada. Samo kad bi se vihor na trenutak stišao, kao da se

 

odmara, čuo bi glas trube svoga druga koji je isto tako

 

mukotrpno čuvao unutarnji, utvrñeni dio grada, gdje su se

 

kočile plemićke palače, varoške zgrade, kuće bogatih trgovaca,

 

radionice majstora i purgara. Nesretniku se smrzavala duša i

 

on bi kod velikog zamaha vjetra stiskao oči i zaustavljao dah,

 

samo da se nekako odupre. Nebrojeno je već puta prošao

 

»Dugi konec«, najdužu ulicu staroga Varaždina, koja mu se

 

danas činila dvostruko dugom i neprijatnom.

 

~ 399 ~

 

Odjednom se noćobdiji pričini da je u daljini, posve na kraju

 

ulice, nešto planulo. Munja nije, zimi ne sijevaju munje. No

 

ipak nešto jest! Svjetlo bljesne po drugi put, zatim sune u zrak

 

nešto kao svijetao dim, pa opet ništa. Kada ponovno bljesne u

 

zrak šikne užaren dim i noćobdija otare oči. Je li to utvara, što

 

li je? Noćobdija je požurio i što se više približavao to je svjetlo

 

bivalo jasnije, dim žarči, a vihor mu je donosio u lice zadah

 

goruće slame. Na kraju ulice gorio je slamnati krov.

 

- Vatra, vatra! - kriknuo je noćobdija, zaboravivši da trubom

 

dade znak. Vikao je iz svega grla i lupao šakom i štapom po

 

vratima kuće u kojoj su ljudi mirno spavali, dok se krov nad

 

njihovim glavama već pretvorio u žeravicu. Željezni kapci

 

kućice otvorili su se, kroz prozor su se pomolile raščupane

 

pospane glave i za tren oka pomiješali su se sa zviždukom

 

vihora očajni krikovi prestrašenih purgara.

 

Tada se tek noćobdija lati svoje trube i upozoravao je na

 

opasnost dok je imao daha. Probudilo se sve što bijaše živo

 

duž ulice. Purgari su se našli na snijegu i vjetru napola

 

odjeveni i prestrašeni, dok je bijesan vihor prenosio vatru na

 

susjedne kuće. U jednom zamahu podigao je cijeli gorući snop

 

i ponio ga svom snagom u zrak. Rasuo ga je zatim cijelim

 

predgrañem. Gdje god bi pala goruća iskra zametala se nova

 

vatra, čuli su se novi krikovi strave. Dok je noćobdija trubeći

 

došao do gradskih bedema, predgrañe se već pretvorilo u

 

plameni otok. Vihor je raznosio očajnu vrisku prestrašenih ljudi

 

i užas plamene pogibelji.

 

Ognjeno valovlje prebacivalo se preko bedema u unutrašnji

 

grad. Vjetar je lomio užarene krovove i podizao ih u vis, da bi

 

ih ponovno spuštao na palače plemića, na kuće trgovaca i na

 

kaptolske kurije. Jedna za drugom zgrade su se pretvarale u

 

plamene baklje. Dok se ljudi u unutrašnjem gradu nisu pravo

 

ni probudili, dok još nisu dobro razabrali što se zbilo u

 

predgrañu, već se nad njima žarilo nebo i oko njih je divljao

 

plamen proždirući kućišta, blago i imovinu.

 

S plamenom se širila strava. Svatko je nastojao spasiti što

 

mu je najmilije i najdragocjenije: gospodar svoju marvu,

 

trgovac robu, plemić zlato, majke djecu, ljubavnik svoju dragu.

 

Ljudi su tumarali ulicama dok su na njih s kuća padale

 

plamene grede i žeravice. Vjetar je urlikao i prestrašena

 

svjetina zaglušivala je očajnu zvonjavu zvona.

 

U toj lomnjavi, stravi i očaju najednom nešto zatutnji, zemlja

 

se potrese i prestrašene ljude lecne prasak. Ugledali su kako je

 

u vis sunuo sve do crnih oblaka ognjeni stup. U njegovu žaru

 

bili su dijelovi pokućstva, ljudska tijela i stotinu rastrganih

 

~ 400 ~

 

predmeta. Ognjeni stup spuštao se prema sjeveru i pretvarao

 

u crni čañavi oblak. Ljudima zastade dah. Na ustima zamre

 

vrisak, nijemi užas zaustavio je sve živo. Nakon prestrašene

 

šutnje začuo se nebolomni krik mase. Ljudi su bacali blago što

 

ga htjedoše spasiti i udariše u divlji bijeg da sačuvaju makar

 

goli život.

 

U Patačićevu dvoru zanijemila je pjesma, zamuknulo je

 

luñačko udaranje po buretu. Do ušiju plemića kroz zatvorene

 

kapke dopro je urlik vjetra i zvonjava. Plemići protrnuše. U

 

prvom strahu ne prozbori nitko ni riječi. Tada se začuo prasak.

 

- Što je to prasnulo?

 

Meško skoči, baci s k prozoru i otvori kapke. U lice mu se

 

sasuo žar. Čula se krika svjetine, zavijanje pasa i zvonjava

 

ispremiješana s urlikom vihora.

 

- U plamenu smo! - vikne on.

 

Stolovi su se prevrnuli, vrčevi su popadali, suñe se lomilo,

 

društvo je nahrupilo kao pomamno prema vratima, na

 

stepenice i u vežu.

 

- Otvorite! - vikali su očajno plemići lupajući po vratima koja

 

su tutnjila.

 

- Ključ, dajte ključ!

 

- Jao, dvor gori!

 

- Gdje je ključ? Dajte ključ!

 

Mamurni plemići trčali su po veži ali nitko nije znao što radi i

 

kako da si pomogne. Neki su se vraćali u kuću da skoče kroz

 

prozor, ali su prozori bili isprepleteni rešetkama, tako čvrstim

 

da nisu popuštale ni pod snažnim šakama ni pod udarcima

 

željeznih metaka.

 

- Sveti Florijane, pomozi! - vikao je biskup Meško.

 

- Izgorjet ćemo!

 

- Ključ, gdje je ključ? - zapomagao je Makar drhćući od

 

straha.

 

Nitko u kući nije, meñutim, znao gdje je ključ. Pijana

 

služinčad samo je vikala kao pomamna i bježala gore-dolje.

 

Juricu Meška oblije znoj. Strašan prizor što ga je ugledao kroz

 

prozor osvijesti ga od pijanke. Vidjevši da nitko ne zna gdje je

 

ključ od veže povikao je gromkim glasom:

 

- Patačiću, daj baruta!

 

Plemići su mislili da je Meško poludio, no Francuz koji je

 

jedini od ukućana bio trijezan shvatio je Meškovu namjeru i

 

potrčao u oružanu. Donio je u škrinjici baruta i dobacio ga

 

Mešku u ruke.

 

- Natrag, na stepenice! - zapovjedi Meško plemićima. U očaju

 

oni su ga slušali.

 

~ 401 ~

 

Meško baci škrinjicu s barutom pred kućna vrata, pokupi po

 

veži slame, zapali je na škrinjici i skoči u zaklon u kojemu su

 

se zgurili prestrašeni plemići i služinčad. Drhtavim srcem čekali

 

su što će se dogoditi. Kuća se potresla i vrata se razoriše. Svi

 

su nagrnuli na otvor, u gusti dim da se spase iz strašnoga

 

zatvora. U taj čas okrene se Meško i poviče:

 

- Ljudi, a gdje je Stanko?

 

Jednim skokom nañe se Meško na stepenicama i izgubi se u

 

dimu što je kuljao iz gornjeg kata. Jurio je u lijevo krilo

 

dvorca. Osjećao je zadah paleža. Kroz gusti oblak dima prodre

 

u sobu u kojoj je već gorio drveni strop. Vidio nije ništa, ali je

 

znao gdje Stanko leži.

 

- Stanko! Stanko! - vikao je Meško, obuhvatio rukama

 

obamrlo tijelo i podigao ga. U taj čas srušio se sa stropa gorući

 

balvan i okrznuo Meškovu šiju. Meško osjeti bol i potrči van.

 

Zadimljenim stepeništem dopro je do veže.

 

S krova su padali veliki ugarci i ljudi koji su stajali na širokoj

 

čistini zaprepašteno su vikali:

 

- Stani, stani!

 

Pred Meška se sruši s krova nekoliko komada gorućeg drveta.

 

Zastao je i čekao pogodan čas. Tada je silovitim skokom

 

preskočio užarene grede i pao na koljena, ne ispustivši Stanka.

 

- Konja amo!

 

Sluga je držao dva vranca što su prestrašeni plamenom

 

skakali u vis. Meško položi Stanka na zemlju, uzme jednoga

 

konja, nategne mu na oči kožne zaslonce, potapka ga po šiji,

 

skoči u sedlo i vikne ljudima:

 

- Podignite ga i dajte mi ga ovamo!

 

Prisutni podigoše Stanka i Meško ga posadi preda se, nasloni

 

mu glavu na lijevu ruku i vikne Franceku Patačiću, koji je još

 

jedini od plemića ostao promatrati kako mu plamen proždire

 

dvorac.

 

- Francek, ništa se ne da spasiti, doñi u moj dvor!

 

Tada podbode prestrašenog konja i okrene niz ulicu

 

najkraćim putem prema svome dvoru koji je bio daleko izvan

 

grada. Vjetar mu je nad glavom nosio ognjene oblake, a s

 

jedne i druge strane ulice rasvjetljavala su mu put dva

 

plamena zida gorućih zgrada.

 

Meško je jurio naprijed i kada je već dospio u blizinu bedema

 

zatopoče mu u ušima sablasni, divlji topot konjskih kopita.

 

Pred sobom je ugledao čopor konja kako u izbezumljenom trku

 

nagnuše prema njemu preskakujući plamene stupove, goruće

 

drvlje i očajne ljude, jureći kao da su pobjesnili. Jahač je znao

 

da je izgubljen ako nalete na njega. Gvozdenom rukom trgnuo

 

~ 402 ~

 

je uzde svoga konja; okrenuo ga i pojurio natrag kroz grad

 

strašnim i vratolomnim trkom.

 

Ljudi su vičući bježali ulicom i nisu se obazirali na podivljalog

 

konja i konjanika. Meško potjera konja još brže osjetivši za

 

sobom strašnu pogibelj od uplašenih životinja a pred sobom je

 

gledao plameno more. Na raskršću dviju ulica krene lijevo, no

 

tada mu odjednom, kao da su izniknuli iz zemlje, dojure

 

ususret kaptolski bikovi i volovi. Bez premišljanja Meško

 

okrene konja i nasrne na ogradu nekoga vrta. Ograda se sruši i

 

konj uleti u vrt. Pao je na prednje noge i stao drhtati.

 

Preplašeni konji već su dojurili na raskršće. Čuo se strašan

 

sukob podivljalih životinja. Jedne sunuše na druge i smotaše

 

se u klupko iz kojega se čulo samo bijesno rikanje. Snijeg se

 

zakrvavio. Jedan bik proboje rogovima bijeloga vranca,

 

prebacio ga preko leña i sam se stropoštao pod teretom. S

 

banske zgrade srušio se na to klupko plameni krov i životinje

 

su se razbježale na sve strane.

 

Meško je čvrsto pridržavao svoga konja koji se podigao i htio

 

da uteče ispod jahača. Kada ga je umirio potjerao ga je prema

 

sjevernim bedemima.

 

Oko Meška sukljao je gust dim i pucketala je vatra. Vjetar je

 

vitlao ogromnim plamenim jezicima. Iz staja se čulo strašno

 

mukanje goveda i kada bi se koje grlo otkinulo s lanca potrčalo

 

bi ulicom, tako da je Meško morao vrlo oprezno ravnati konja

 

da izmakne smrtonosnim sukobima što su prijetili na svakom

 

koraku. Jedan vol se oslobodio i pojurio ulicom. Tjeme mu se

 

pušilo od plamena. Bacio se u snijeg ispred Meškova konja, no

 

on ga sretno preskoči i odjuri dalje.

 

Nekoliko ofurenih praščića istrčalo je grozno cvileći na ulicu i

 

trčalo u krugu. Iz jednoga dvorišta prhnuli su golubovi i kružili

 

čañavim zrakom oko svoga golubinjaka koji je gorio kao stup

 

od smole.

 

Po bedemima su bježali ljudi. Sustajali su od straha i padali

 

na koljena. Žene su glasno plakale i čupale kosu. Muškarci su

 

u bijegu obarali i žene i djecu. S prozora kuća na katove

 

dozivali su ljudi u pomoć. Neki su se bacali u snijeg, drugi su

 

se spuštali po užadi ili smotanim plahtama.

 

Pred jednim zgarištem ležao je kućni pas ispečen do kosti, a

 

kraj njega mladi, koji su bolno cvilili.

 

Buka, krika, zapomaganje i strava ostajala je iza Meška. On

 

je već prešao iza gradskih bedema i udario preko livada i

 

oranica. Preskakivao je niske ograde stežući uzde u promrzlim

 

rukama. Jurio je neprestano naprijed, onamo gdje mu se u

 

odsjaju žara ukazivao dvorac. Samo širok potok dijelio ga je

 

~ 403 ~

 

još od zgrade. Konj dotrči na led i propadne. Meško podbode

 

konja i životinja posljednjom snagom poskoči, uspne se uz

 

obalu i pojuri ravno u dvor.

 

Služinčad opazi Meška, pritrči i prihvati konja, a on umoran

 

ispusti uzde. Ruke su mu bile ukočene i nije mogao uhvatiti

 

Stanka koji je još uvijek bešćutno ležao u njegovu naručju,

 

nego ga preda španu i skoči sa sedla. Začas je bio u svojoj

 

sobi u kojoj su Stanka položili na krevet. Špana je poslao po

 

komovicu i ocat. Svukao je brzo Stanku kaput i prsluk,

 

prislonio mu na prsa uho i otkopčao košulju. Lecnuo se

 

ugledavši nježne ženske grudi.

 

Meško se s užasom uhvati za glavu.

 

- Ja sam šenuo pameću! Jest, ja sam poludio! - govorio je

 

Meško sam sebi. - Što je s mojom pameću? Zar su me oči

 

ostavile?

 

U susjednoj sobi začuju se koraci i Meško brzo pokrije

 

Stanka. Kada je špan donio komovicu i ocat Meško ga pošalje

 

van i stade Stanku trljati sljepoočice i ulijevati mu u grlo

 

komovicu. Zakopčao je ponovno mušku košulju svoga

 

prijatelja koji se ugrijao i počeo se micati.

 

Mešku su pred očima počele plesati utvare. Strašni požar nije

 

mu pomutio svijest, ali ovaj čas, kada je opazio ženske grudi,

 

bio je preneražen.

 

»Što to znači? Što se dogaña sa mnom? Sanjam li ili mi je to

 

ipak vino pomutilo pamet i požar zaslijepio oči?«

 

Stanko se polako budio iz nesvjestice. Kada je primijetio da

 

leži podigao je glavu i prestrašeno pogledao po sobi. Opazivši

 

da mu je kaput i prsluk svučen nesvjesno je povukao pokrivač

 

do vrata.

 

Ta kretnja uvjerila je Meška da nije poludio.

 

- Gdje smo to, Jurica? - upita Stanka slabim glasom.

 

- Kod mene, u mojem dvoru.

 

- Što se dogodilo? Kako to izgledaš?

 

- Smiri se! Gutni još malo komovice, to će te okrijepiti.

 

Meško nagne Stanki na usta bocu, ona gutne dva-tri puta i

 

spusti se na krevet, a Meško prebaci preko nje toplu blazinu.

 

Umor i komovica omame izmučenog Stanka i on začas usne.

 

Meško je gledao u to blijedo lice, u ruke nježne i mekane, i

 

zaprepašteno se pitao: »Što je to, što se dogaña sa mnom? U

 

ovom se nježnom mladiću krila djevojka? Zašto? Kako? Zar me

 

to biće koje sam toliko volio varalo? Zašto, zašto?«

 

Meško je gotovo zaboravio na požar i na sve što se dogodilo

 

čas prije. Slomljen i razočaran ražalostio se pred pitanjima na

 

koja nije mogao odgovoriti i koja su ga upravo razapinjala.

 

~ 404 ~

 

- Gospodine grofe, doñite i pogledajte strahotu! - zovne

 

Meška njegov špan.

 

Meško izañe na željezni balkon svoga dvorca. Pred očima mu

 

sine slika puna strahote i užasa. Varaždin se pretvorio u

 

plamene valove. Nad gradom se užarilo nebo kao da gori zrak.

 

Vihor ga je lizao ognjenim jezicima, vitlao s njima pod

 

oblacima i nosio ih milju daleko preko Drave, sve do

 

Meñimurja.

 

Iz toga plamena izlazili su ljudi i očajno vičući trčali prema

 

Dravi koja se od žara zacrvenila tako da se činilo da rijekom

 

teče krv. Ljudi su bježali prema obali. Žene su vikale i plakale,

 

a muškarci se u divljem bijegu nisu zaustavljali ni kada su

 

došli do rijeke, nego su oslobañali čamce i uskakali u njih. Oko

 

tih čamaca nastade vika. Svatko je svakoga gurao da spasi

 

sebe. U toj bijesnoj borbi prevrnuo se jedan čamac i ljudi

 

padoše u rijeku.

 

Vrisak, zapomaganje i samrtnička borba s valovima potresla

 

je Meška. Požurio je na obalu i stao vikati izbezumljenim

 

ljudima:

 

- Ljudi, zašto bježite u smrt! Vatra ne može doprijeti do vas.

 

Ostanite ovdje i smirite se. Hoćete li se utopiti? Zar ne vidite

 

da vas vatra ne može dostići?

 

Oni što su stajali na obali umirili su se. Odjednom opaze

 

čovjeka kako se u divljem trku uputio prema rijeci. Meško mu

 

poñe u susret da ga zaustavi, no on se izmakne. Meško

 

primijeti da nesretniku s nogu visi koža u krpama a lice mu je

 

puno opekotina. Čovjek nije zastao na obali nego se bacio u

 

Dravu i potonuo je. Za njime je dotrčao mladić, ali on je stao i

 

pao je u snijeg. Valjao se kao podivljala zvijer. Tijelo mu je bilo

 

ranjavo, puno opekotina. Ljudi se okupiše oko njega. Plač i

 

zapomaganje nesretnika bivalo je sve tiše, dok se nije smirio

 

zauvijek.

 

Meško postavi treznije ljude da čuvaju obalu i spriječe

 

prelaženje Drave, zatim pozove ostale da se sklone u zgrade

 

koje su pripadale njegovu dvorcu. Svojim slugama naložio je

 

da ranjenima pruže pomoć a gladnoj djeci jelo.

 

S druge strane Drave okupilo se cijelo Meñimurje i s užasom

 

promatralo kako plamen pustoši lijepi grad i kako vihor raznosi

 

žeravicu.

 

Meško se vratio u dvor. Ušao je u svoju spavaću sobu u kojoj

 

je Stanko još uvijek spavao tvrdim snom. Sjeo je u naslonjač

 

sučelice krevetu, naslonio glavu i tek tada osjetio da ga na

 

vratu nešto peče. Opipao je rukom to mjesto i uvjerio se da su

 

mu narasli bolni mjehuri. Dotada nije osjećao bol. Uzeo je

 

~ 405 ~

 

rubac, vezao vrat i ponovno se bacio u naslonjač. Osjetio je

 

strašan umor i bol. Promatrao je Stankovo nježno, blijedo i

 

izmučeno lice.

 

»To, dakle, nije više moj prijatelj Stanko!« pomisli Meško.

 

»To je netko drugi, tko je uz njega živio varkom. Koliko je

 

osjećaja darovao tome mladiću, kako ga je volio, kako je zbog

 

njega odgañao i zaruke!«

 

»Gle«, trgne se Meško, »ona! Na nju se za vrijeme požara

 

nisam sjetio. Gdje je barunica? Zašto se nisam sjetio nje? Ona

 

mi je zaručnica, nju sam ljubio i za koji dan trebalo je da mi

 

postane ženom. Nijednom se mišlju nisam sjetio nje, dok sam

 

za ovoga mladića, ili djevojku, izložio i život. Što se to dogaña

 

sa mnom? Zašto mi je ovaj mladić bio toliko drag da sam se

 

brinuo samo za njega, a ne za nju? Zar sam što slutio?«

 

Meško je u sjećanje dozvao sve trenutke što ih je proveo sa

 

Stankom. Kako mu je bio drag od prvoga časa! Što se sve to s

 

njim dogodilo? Zar je zaista djevojka preodjevena u mladića?

 

Zašto se krila, zar je imala zadaću da ga vara? Ne, ne! Kako bi

 

mogao varati stvor kome su oči tako čiste, tako vjerne kao što

 

su bile Stankove? Zar bi mogao lagati i govoriti onako toplo i

 

vjerno? On je barunicu uvijek branio.

 

Meško nije znao što da misli. U njegovoj su se duši kovitlali

 

osjećaji poput vihora što je vani raspirivao požar. Osjećao je

 

da je prevaren. Bilo mu je teško, ali nije mogao svrnuti oči s

 

prijatelja koji je spavao, s prijatelja kojega još uvijek nije

 

mogao nazvati djevojkom.

 

Mešku se činilo kao da sve to nije istina, da je samo sanjao i

 

da pred njim spava dragi prijatelj Stanko, ali tada mu pred oči

 

doñe slika koju je maločas vidio. Nježna ramena i grudi

 

odavale su djevojku. Meško je zurio u tu zamišljenu sliku i

 

zapanjen nije mogao vjerovati svojim očima.

 

- Tako nježna djevojka mogla se zaista sakriti u muškom

 

odijelu i zatajiti spol - reče poluglasno Meško sam sebi i glava

 

mu klone na prsa.

 

U mislima se vratio u prošlost, u onaj dan kada mu je

 

barunica prvi put predstavila poručnika Stanislava baruna

 

Gottu, svoga nećaka. »Zašto je to učinila? Gdje je odjednom

 

smogla tu djevojku i zašto ju je predstavljala kao poručnika i

 

svoga nećaka? Zašto je odmah prema tome mladiću osjetio

 

toliko sklonosti? Zbog barunice? Zašto se odmah s njime

 

sprijateljio? Zašto ga je poručnik odvraćao od razvratnoga

 

života?«

 

Meško se sjećao kako su jednom o izlasku sunca poslije

 

probdjevene noći, prve noći koje je bio Meško trijezan,

 

~ 406 ~

 

razgovarali i kako je osjetio prema tome mladiću toplo čuvstvo

 

kao da mu je mlañi brat. Sjećao se i kasnijih sastanaka, onih

 

dvoboja s barunom Vojnićem, i tu misli sustanu.

 

Kakav je to bio sastanak s barunicom Vojnić? Kako se to

 

dogodilo? Što se dogodilo?

 

Meško je oživljavao uspomene. Taj se mladić ponašao kao

 

pravi kavalir i probdio je s njime mnogo noći u njegovu stanu,

 

pa ipak nikada nije u njemu otkrio djevojku. No nešto jest! On

 

ga je u bolesti, kada je ono bio ranjen, tako spretno njegovao

 

kako može samo žena. Osim toga, bio je uvijek čedan i u

 

društvu muškaraca.

 

»Nikada ga nisam vidio neodjevenoga. No jednom kada je

 

obukao haljinu tetke Lidije da prestraši baruna Makara začudio

 

sam se kako mu haljina odlično pristaje i kako ima neobično

 

lijep stas. Nitko drugi nije, meñutim, ništa primijetio. Glas je

 

imao kao mladić; ništa ga nije moglo odati.« Meška je načas

 

obuzela čudna misao da se iza tih nježnih grudi krije neka

 

urota, neka baruničina tajna kojoj je slijepo nasjeo. Što se

 

dogaña, to nije mogao dokučiti. Lutao je po prošlosti sve dalje

 

i dalje, ispitivao je sve dogañaje sa Stankom, ali ništa nije

 

otkrio.

 

Meško je bio tako uvjeren da je Stanko zaljubljen u barunicu

 

da je odgañao zaruke, jer je mladića volio i nije mu htio

 

nanijeti bol. Zašto se on, zapravo, bacio u jezero? Što to

 

znači? Zašto je bježao k pustinjaku, zašto je gladovao, zašto je

 

u Zagrebu hodao ispred Meškove kuće? »Možda je Katarina

 

ljubomorna i djevojku je zato odjenula u muško da na mene

 

pazi. No zašto bi je tada tjerala iz Trakošćana?«

 

Meško se sjeti da mu je Stanko, kada se bacio u jezero,

 

napisao pismo. To pismo nije pročitao. Stanko ga je molio da

 

ga vrati.

 

Nijedna misao nije Meška mučila tako kao Stankov pokušaj

 

samoubojstva. Zbog barunice nije se bacila u jezero žena, ali

 

zašto se bacila? Nešto se ipak moralo dogoditi u tim nježnim

 

djevojačkim grudima.

 

Meško je tapkao po prošlosti da nade nešto što bi mu moglo

 

otkriti tajnu njezina očajnog čina. Prispodabljao je sve

 

dogañaje, no svaki bi čas zapadao u protuslovlje i zaplitao se u

 

zagonetku što se plela oko te djevojke koja živi kraj njega

 

potajice u muškom odijelu.

 

»Kolike li odvažnosti u tim nježnim grudima! Kako je jaka

 

duša u tako nježnom, slabom tijelu!« mislio je Meško. Na kraju

 

je osjetio da mu je današnje otkriće nešto otelo. Činilo mu se

 

da je izgubio jednu dušu s kojom je bio iskren kao pred samim

 

~ 407 ~

 

sobom. Sada više neće moći tako iskreno s njom razgovarati,

 

neće imati prijatelja kome bi povjerio što mu je na srcu. Sve je

 

jače sumnjao da s njim netko igra grdnu igru, a taj netko da je

 

ona, njegova zaručnica. »Jest, samo je ona upletena u tu

 

igru!«

 

Meška umoriše teške misli. Još uvijek je osjećao mnogo

 

ljubavi za svoga Stanka, ali za onoga za kojega je mislio da

 

mu je odan iz dna duše. U njemu sada živi netko drugi, neko

 

strano biće koje ga je varalo, a ne zna zašto. Meško je stajao

 

kraj kreveta i zagledao se u Stanku koja je spavala. »Do danas

 

sam znao da me on voli i da mi je odan, tko zna da li mi je

 

odana ona?«

 

Nikada ništa nije Meško tako pomno promatrao. Crte lica bile

 

su mekane i tople, a ipak izrazite, oko usta malo oštre.

 

»Zašto si me ti, mali momčiću, varao? Zašto si se pretvarao;

 

zašto više nisi moj iskreni prijatelj, već netko za koga ne znam

 

da li me voli kao Stanko? Čudno je to doista! Još prije nekoliko

 

dana, kada sam se htio tući s Pavlom, plakao je. Da li su te

 

suze bile namijenjene meni ili nekomu drugom?«

 

Meško uzdahne i ode od kreveta. No ponovno ga zaokupi

 

pitanje: »Zašto je Katarina sve to učinila? Zašto je razgovarala

 

sa mnom tako mirno i odlučno o svome nećaku? Kako se

 

mogla tako vješto pretvarati?« Zabolila ga je glava od misli što

 

mu nisu dale ni časka odmora.

 

Stanko otvori oči, podigne glavu i sukobi se s Meškovim

 

pogledom. Meško osjeti neko neobično čuvstvo. U prvi čas nije

 

znao što da kaže i kako da se drži.

 

- Jurica, što je tebi na vratu? - upita Stanka.

 

- Ništa, malo sam se opržio! A kako je tebi?

 

- Osjećam se slab i umoran.

 

»Kako mirno govori o sebi kao muškarcu!« pomisli Meško.

 

- Kako sam došao kući? - upita ponovno Stanka.

 

- Doveo sam te ovamo dok si spavao.

 

- To nije moguće, sa mnom se nešto zbilo!

 

- Da, nešto se zbilo: hoćeš li malo pogledati kroz prozor?

 

- Ustat ću. Gdje je moj kaput?

 

- Ovdje - odvrati Meško i pruži Stanki kaput i prsluk.

 

Stanka se podigne ali se pri tom uhvati za vrat kao da želi

 

opipati je li košulja zakopčana. Tada se uspravi i side s

 

kreveta.

 

Meško je promatrao djevojku iz prikrajka i primijetio je da je

 

košulja tako sašivena da se ne mogu nazirati ženski oblici.

 

Stanka obuče prsluk i kaput. Meško se sjetio da je one večeri

 

kada su Stanka izvukli iz jezera u Trakošćanu došao u sobu i

 

~ 408 ~

 

našao ga već svučenog u krevetu. Sada mu je bilo jasno zašto

 

se sam svlačio! Odmjerio je Stanku i pogled mu se zaustavi na

 

nogama u svilenim čarapama koje su dosizale do koljena.

 

»Morao sam, ipak, primijetiti da je žena!«

 

Mešku padne na um kako ga je jednom zgodom Pavao u

 

Trakošćanu upozorio da Stanko ima noge lijepe kao žena.

 

Čudnovato, nikada ga nije tako pomno promatrao.

 

Kada su izašli na balkon Stanko krikne, pogleda u užareno

 

nebo i reče:

 

- A gdje su naši prijatelji, gdje je Katarina?

 

- Ne znam, nisam je tražio.

 

Stanka se začudi.

 

- Nisam je mogao tražiti - doda on opazivši iznenañeni

 

pogled - jer je cijeli grad već bio u plamenu kada smo mi kod

 

Patačića otkrili požar. Ona je sigurno bila kod Erdödyjevih.

 

Požar je jenjavao. Pod oblake se dizao još samo tamnocrveni

 

dim pomiješan s plamenom.

 

- Ne mogu to gledati! - reče Stanka. - Poñimo u sobu. Pričaj

 

mi što se sve dogodilo.

 

Meško ispripovijedi što se dogodilo, kako ih je požar

 

iznenadio na zabavi i kako ga je u posljednji trenutak izvukao

 

iz gorućeg dvorca. Osjetio je da su se Stankine vjerne modre

 

oči ovlažile i pogledale ga toplo.

 

- Jurica, ti si moj jedini prijatelj na ovome svijetu! Ne mogu

 

izreći kako sam ti zahvalan!

 

Meško je pokušavao otkriti je li svaka riječ istina, je li

 

hinjena, dolazi li iz srca.

 

- Reci, jesi li tako iskren kako zaslužujem? - reče Meško.

 

- Zašto me pitaš?

 

- Zato što mi se čini da preda mnom nešto kriješ.

 

- Ti si uvjeren da znam o Katarini neke tajne. Kad bih i znao

 

što, ne bih ti rekao ništa što bi te ražalostilo.

 

- A kada bi tvoja šutnja mogla skriviti moju nesreću?

 

- Tada bih ti rekao sve, makar u posljednji čas. No tvoje su

 

oči pronicave, tvoj um bistar, a tvoje srce osjeća što je krivo i

 

što je pravo.

 

- Često čovjeka srce zavede!

 

- Tvoje tebe neće zavesti!

 

- Savjetuješ li mi da se vjenčam s barunicom?

 

- Savjetujem ti da se sam uvjeriš, i da radiš ono što osjećaš.

 

Mešku se činilo da su te riječi bile iskrene i da u njima nema

 

sakrivenih namjera, ali je još uvijek ispitivao svaki Stankin

 

pokret, svaki pogled. Otkrio je odjednom stotinu sitnica koje

 

~ 409 ~

 

ranije nije naslućivao. Blijedo Stankino lice ponuka ga da joj

 

predloži:

 

- Stanko, idi na počinak! Vrlo si blijed i umoran.

 

Stanka posluša, pruži Mešku ruku i reče mu toplo:

 

- Lezi i ti, Jurica! Do viñenja!

 

Meško primi nježnu malu ruku i osjeti neku nepoznatu

 

ugodnost. Otpratio je Stanku do sobnih vrata pokraj svoje

 

spavaonice, oprostio se još jednom i pošao leći.

 

Nije mogao zaspati. Neprestano su ga mučile misli. Ustao je i

 

hodao gore-dolje, dok je u mislima bio u drugoj sobi u kojoj je

 

spavala Stanka ne sluteći da je Meško otkrio njezinu tajnu.

 

***

 

Kada je Meško uvidio da ne može zaspati dao je osedlati

 

konja. Odlučio je da potraži Katarinu. Bio je uvjeren da je u

 

dvoru grofice Erdödy nedaleko od Varaždina. Danilo se. Vjetar

 

bijaše popustio. Sve što je ostalo živo u Varaždinu bilo je pod

 

vedrim nebom ili se sklonilo k onima koji su imali kuće podalje

 

od grada pa ih nije zahvatio plamen. Drugi su opet obilazili

 

ulicama, tražili svoje domove i plakali nad pustim zgarištima

 

kao nad grobom svojih milih.

 

Strašan smrad okružio je grad. Zgarišta su se još dimila,

 

žeravica je tinjala, a ispod pepela virili su leševi izgorjelih

 

goveda. Muškarci su otkapali zgarišta zavezavši usta i nos da

 

ih ne omami zadah. Iz nekih se kuća još visoko dizao crni dim.

 

Nad Varaždinom je svitao strašan dan. Veseli, radin grad u

 

cvatu gotovo je nestao s lica zemlje kao da ga je spržio

 

plameni oblak. Marljivi purgari ostadoše bez krova, bez stvari i

 

bez novaca, samo sa živom glavom pod vedrim i hladnim

 

nebom. Za jednu noć pade Varaždin u bijedu. Slika te bijede

 

kosnula se Meška. Svaki bi čas sastajao poluodjevene žene i

 

djecu kako plaču i nariču. Zastao bi i razgovarao s njima, tješio

 

ih je i slao u svoj dvor. Jednog znanca kojega je našao na

 

zgarištu poslao je u dvorac s nalogom da svo mlijeko što ga

 

nañe u kući skuha za djecu, a za ostale da takoñer pripremi

 

jelo.

 

Mnoge kuće Meško više nije mogao pronaći. Nestale su kao

 

da ih nikada nije bilo. U blizini Patačićeva dvora sreo je

 

Patačića koji je takoñer izjašio da razgleda grad. Prijatelji su se

 

pozdravili tužno.

 

- Kako je Katarina? - upita Meško.

 

- Katarina? Zar ona nije kod tebe?

 

- Nije! Mislio sam da je kod grofice Sofije.

 

- Ti nisi ni pogledao gdje ti je zaručnica?

 

~ 410 ~

 

- Jučer mi je rekla da već o podne putuje s tvojom

 

zaručnicom u Novi Marof.

 

- Moja je zaručnica otišla, ali barunica je ostala.

 

Meško iznenañeno pogleda Patačića.

 

- Ja sam ovaj čas došao od Sofije - nastavi Patačić. - I ona je

 

uvjerena da si ti barunicu odveo u svoj dvor.

 

Meško osjeti stid. Nije bilo viteški zaboraviti zaručnicu.

 

- Ako si bio uvjeren da je u Novom Marofu ipak si morao

 

pogledati u Sofijinu palaču. Ja sam bio pred palačom, ali nisam

 

primijetio ni živog stvora.

 

- Francek, molim te, poñi sa mnom da je potražimo! Tvoja

 

me vijest neugodno iznenadila. Bio sam čvrsto uvjeren da je

 

Katarina u Novom Marofu.

 

- Zašto nisi odmah pošao onamo? Ja sam s garišta krenuo

 

ravno k Sofiji.

 

- Zašto nisam krenuo odmah k njoj? - ponovio je Meško

 

pitanje. Obuzela ga je zabrinutost i grižnja savjesti. Tko zna

 

što se sve moglo s njom dogoditi. Ipak je trebalo da makar za

 

viri u palaču grofice Sofije.

 

- Meško - primijeti Patačić - da joj se nije dogodila nesreća?

 

Meška obuze zabrinutost. Taj čas vidio je pred sobom samo

 

njezino lijepo lice i ponosan stas. Pri pomisli da je mogla

 

umrijeti strašnom smrću u plamenu obuze ga žalost. S

 

Patačićem je obišao sve kuće koje su bile pošteñene.

 

Propitkivali su se o barunici posvuda, ali nigdje nisu mogli ništa

 

saznati. Zatim odu prema Dravi, gdje su vidjeli grupu velikaša

 

na konjima.

 

- Tražimo barunicu Lehotsku - reče Patačić.

 

- Nismo je vidjeli - odvrate velikaši.

 

Meško je bio sve uvjereniji da mu je zaručnica zaglavila u

 

plamenu. U tom času iščeznulo je iz njegovih misli zlo što je s

 

njome doživio, nestale su sve sumnje koje su ga mučile i

 

ostala je samo uspomena na ljubav kojom ju je ljubio kada su

 

bili u Zagrebu.

 

- Sigurno ćemo je naći! - reče mladi Ivica Erdödy opazivši

 

Meškovo zabrinuto lice.

 

- Ljudi su se razbježali na sve strane. Pola milje daleko od

 

grada nalazili smo prijatelje u seljačkim kućama. Sigurno je i

 

ona tamo.

 

- Bilo je to grozno! - reče stari Drašković. - Pomislite samo:

 

Pavao je ranjen, a nad nama gori krov!

 

- Kako ste ga spasili?

 

- Nosili smo ga kako se dalo i odvezli smo ga zatim u Novi

 

Marof.

 

~ 411 ~

 

- Zašto ga niste dovezli k meni? - reče Meško.

 

- Tko bi se nadao da tvoj dvorac neće gorjeti.

 

- Bio je izvan zamaha vjetra.

 

- Ali kako to da barunica nije u Novom Marofu? - čudili su se

 

velikaši. - Svi su se onamo sklanjali, jer je tamo bilo zaista

 

najsigurnije.

 

- Kako smo dugo večerali kod tebe, Francek?

 

- Braćo moja, sve u svemu, trideset i šest sati!

 

- Kako je danas žalostan dan! - uzdahnuo je Kukmica.

 

- Zašto ti uzdišeš, Kukmica? Ti nemaš ništa što bi moglo

 

izgorjeti!

 

- Ali jedanput sam se temeljito navečerao i moram bježati

 

pred vatrom s punim želucem!

 

- Šuti, Kukmica! Ti misliš samo na svoj želudac a zbog trbuha

 

ne vidiš ničiju bijedu. Ovakva strahota nije stigla još nikada

 

nikoga.

 

- Kako je izbila vatra?

 

- Gorjeti je počelo u kući trgovca Jeseminija, pa je

 

eksplodiralo za dva centa baruta.

 

- To nas je probudilo iz pijanke.

 

- Baš sam se tužno oprostio od svoga momačkoga života! -

 

reče Patačić.

 

- A što ćemo sada?

 

- Idemo u Zagreb, ovdje nemamo gdje stanovati. Izgorjela je

 

zgrada Banskoga vijeća, Banski stol i kaptol, izgorjela je

 

banova palača, Erdödyjeva, Patačićeva i Draškovićeva; ukratko

 

sve gdje bi čovjek mogao skloniti glavu. Cijeli unutarnji grad

 

pretvoren je u pepeo.

 

- Izgorjelo je tri stotine osamdeset i pet kuća! Znate li,

 

gospodo, što sam čuo? - prihvati grof Oršić. - Ljudi govore da

 

smo mi krivi za požar, da nas progone vještice i bilo gdje se po

 

javimo dogaña se nesreća. Slušao sam na svoje uši kako ljudi

 

govore: »Dok su bili u Zagrebu bilo je zlo, tamo su ih pratili zli

 

dusi, crtali su po gradu crne križeve i ubijali gospodu; kada su

 

došli u Varaždin, eto požara!«

 

- Janko govori istinu, i ja sam jučer slušao kako ljudi pričaju

 

da su vještice letjele zrakom i nosile goruće daske i žeravicu

 

da bi je prosipale nad gradom.

 

- Mi ćemo ipak u Zagreb! - odlučno će Meško i zamoli

 

gospodu da poñu s njime u potragu za barunicom.

 

Obišli su još jednom sve kuće u kojima su ljudi mogli

 

stanovati. Obišli su garišta i cijeli unutrašnji grad koji se još

 

dimio, no nigdje ništa. Prodrli su u zidine palače grofice Sofije,

 

ali nisu mogli otkriti bilo kakav trag. Posvuda je još tinjala

 

~ 412 ~

 

žeravica. Meška zaboli nešto u srcu kada je pomislio da je pod

 

tom žeravicom Katarinino krasno tijelo možda pretvoreno u

 

pepeo.

 

Uznemiren vrati se Meško kući i nañe Stanka kako u

 

služinskoj zgradi razgovara s pogorelcima. Pozvao ga je u

 

svoju sobu i sjeo na divan.

 

- Stanko, barunica nije kod grofice Erdödy!

 

- A gdje je?

 

- Ne znam, nigdje je nismo mogli naći.

 

- Nemoj se uzrujavati, Jurica, možda je bojazan suvišna.

 

- Još jučer bio sam prema njoj mrzovoljan, gotovo hladan, ali

 

od onoga časa kada sam saznao da nije kod Sofije, i otkada

 

mislim da joj se dogodila nesreća, nešto se u meni promijenilo.

 

- To je razumljivo. Ako ju je stigla nesreća, tek tada ćeš je

 

pravo ljubiti.

 

Ne odgovorivši ništa Meško izañe da se pobrine za

 

stradalnike. Dao je iznijeti sve živežne namirnice što ih je imao

 

u kući da se ljudi nahrane. Svatko tko je došao na dvor dobio

 

je jela, a polugoli dobili su bilo kakav ogrtač.

 

Stanka je ostala sama u sobi. Zapala je u tužne misli. »On je

 

još uvijek ljubi; tek sada će je ljubiti!« Stanka poželi iz dna

 

srca da se barunica vrati živa i zdrava.

 

Sve do podneva hodao je Meško po dvorcu, brinuo se za

 

ljude i nije razgovarao sa Stankom. Kod objeda nisu

 

progovorili ni riječi, dok nisu došli velikaši da se dogovore s

 

Meškom za put u Zagreb.

 

- Što je s barunicom? - upita Patačić.

 

- Poslao sam ljude da pretraže cijelu okolicu. Možda će je

 

gdje naći - odvrati Meško.

 

Okupilo se veliko društvo i dogovoreno je da već sutradan svi

 

krenu na put. Meško je za vrijeme razgovora često ustajao i

 

gledao kroz prozor. Tako je opazio da je u dvorište ujašio špan

 

kojeg je poslao da traži barunicu. Meško izañe na hodnik da ga

 

dočeka.

 

- Vaša milosti - reče špan šaptom - posvuda sam tražio

 

barunicu, ali je nisam našao. Bio sam sat daleko, sve do sela

 

Šipovca, i tek tada me sreća namjerila na ono što sam tražio.

 

Uputio sam se u kuću svoga prijatelja i on mi reče da ima

 

goste. Zavirio sam kroz prozor i vidio barunicu s jednim

 

gospodinom!

 

- Što si joj rekao?

 

- Nisam se usudio ući. Bili su zadubljeni u razgovor, a njihova

 

su kola već bila upregnuta. Požurio sam kući da vam to javim.

 

Ta vijest duboko se dojmila Meška i on ode u svoju sobu.

 

~ 413 ~

 

»Dok se ja ovdje zbog nje zabrinjujem, ona sjedi negdje s

 

nekakvim gospodinom! Što to znači? Možda je utekla od vatre i

 

s nekim se srela?«

 

U dvorište je dojurila kočija, a iz nje izañe barunica. Špan je

 

dočeka i otprati u Meškovu sobu.

 

- Jurica moj! - klikne ona i baci mu se na grudi.

 

U crnom kaputu i crnoj krznenoj kapi u kojoj se isticalo lijepo

 

lice zarumenjeno hladnim zrakom bila je izvanredno lijepa.

 

Meško je stajao kao ukopan. Gledao je gotovo zadivljen u to

 

biće puno svježine, zdravlja i ljepote, ali joj spočitnu:

 

- Nije lijepo što si me ostavila u ovakvoj neizvjesnosti!

 

- Bio si zabrinut za mene? Drago mi je što nisam dugo iz

 

bivala!

 

- Kamo si nestala? Već sam mislio na najgore. Kako si se

 

spasila iz plamena?

 

- Nisam bila jučer u Varaždinu!

 

- Nisi bila ni kod Sofije, premda si mi rekla da ćeš s njom u

 

Novi Marof?

 

- Ne, bila sam u Čakovcu.

 

- Što si tamo radila? - začudi se Meško.

 

- Morala sam obaviti važan posao. Našla sam Stanku mjesto

 

kod jednoga mañarskog grofa.

 

- Meni nisi ništa o tome rekla.

 

- Tebe nije bilo k meni trideset i šest sati!

 

- Kod Patačića smo slavili oproštaj. No odakle sada dolaziš?

 

- Ravno iz Čakovca! Bila sam u što briga zbog tebe i od

 

Čakovca nisam odahnula.

 

»A špan ju je vidio u Šipovcu s nekim gospodinom! Opet me

 

vara!« pomisli Meško. To ga naljuti, ali zataji taj osjećaj i stade

 

joj galantno svlačiti kaput.

 

- Gdje je Stanko? - upita barunica.

 

- On je zamalo zaglavio, no spasili smo ga. Bilo bi okrutno da

 

ga sada pustimo da ode u strani svijet. Slab je i obnemogao,

 

ne bi mogao raditi. Neću ga ostaviti ovdje. Sutra putujemo u

 

Zagreb.

 

Barunica uhvati Meška oko vrata i poče mu šaptati:

 

- Kako sam drhtala od straha da ti se nije nešto dogodilo,

 

Jurica! Jesi li to zaslužio?

 

- A jesi li ti zaslužila što sam se danas toliko uzrujavao i

 

bojao za tebe?

 

- Da bar znaš koliko sam željela da te vidim! Tražila sam da

 

šibaju konje, samo da što prije stignemo ovamo.

 

- Nisi putem srela koga od naših znanaca?

 

- Ni žive duše!

 

~ 414 ~

 

U Mešku su se ponovno javile sumnje koje prije podne bijaše

 

odbacio. U taj čas uñe Stanka.

 

- Evo, gledaj - reče Meško - koliko nam je zadala brige!

 

Stanko pozdravi barunicu a ona mu dopusti da joj poljubi

 

ruku.

 

- I ti si bio kod Patačića? Jurica, nije odviše dobro da ga vodiš

 

sa sobom na takve orgije!

 

- Ne boj se, on uopće ne pije! Ponaša se u društvu kao

 

djevojka!

 

Izgovorivši te riječi Meško pogleda barunicu i Stanku, ali

 

nijedna nije pokazala da ju je primjedba dirnula.

 

Barunica ode gostima koji je dočekaše s veseljem.

 

Na večeri kod Meška društvo nije bilo veselo. Govorilo se

 

samo o nesreći, a oko deset sati svi su se već spremali za put

 

u Novi Marof. Barunica je htjela povesti sa sobom Stanka, ali

 

on nije htio ići. Meško je takoñer odlučno zahtijevao da ostane.

 

Dugo u noć razgovarao je Meško sa Stankom. Nije se mogao

 

odvojiti od nje. Njezino blijedo lice bilo je te večeri još bljeñe,

 

gotovo prozirno. U očima joj se nazirala duboka tuga kojoj

 

Meško nije znao uzroka. Dok je u prvi čas osjećao žalost za

 

izgubljenim prijateljem, sada su ga Stankine tužne oči privukle

 

i sjedio je kraj nje s jednakim osjećajem privrženosti što ga je

 

osjećao za Stanka. Te večeri žestoko se sukobio s barunicom.

 

Kada je htjela Stanka povesti sa sobom, Meško joj je rekao:

 

- Ni za što na svijetu! Ja ću ga povesti sa sobom!

 

Barunica se nasmijala i dobacila:

 

- Jurica, ti si zaljubljen u moga nećaka a ne u mene!

 

Meško se sjetio tih riječi i duboko se zamislio.

 

ISKRA JE PLANULA

 

Meško je sjedio u svojoj sobi i spustio glavu na grudi. Tako

 

zamišljenoga nalazila ga je Stanka svaki dan otkada su

 

doputovali iz Varaždina u Zagreb.

 

- Hoćemo li danas na večeru k barunici Katarini? - upita

 

Meško.

 

- Hoćemo li? Kako ne bismo pošli, ona je tvoja zaručnica!

 

Kada će biti vjenčanje?

 

- Ne znam!

 

- Opet si zle volje, Jurica?

 

- Nisam, moj dragi momčiću, nisam! Sjedni ovdje, ja ću još

 

malo raditi.

 

Tako su prolazili dani. Meško je gotovo neprestano bio u

 

svojoj sobi. Pisao je, čitao pisma svojih upravitelja, zbrajao i

 

~ 415 ~

 

računao. Prvi put nakon dvije godine počeo se zanimati za

 

svoja imanja i dohotke. Stanka je morala sjediti u njegovoj

 

sobi dok se on bavio gospodarskim poslovima. Sati su prolazili

 

a da nitko nije progovorio ni riječi.

 

Dok je Stanka pazila na svaki Meškov pokret, prijatelj

 

Stankov pretvarao se kao da ništa ne vidi. U njihovu

 

saobraćaju nije više bilo prave ležernosti, intimnosti i

 

srdačnosti kao ranije. Meško je prije svoga prijatelja po sto

 

puta znao potapšati po ramenu, pogladio bi ga po licu ili kosi,

 

naslonio se na njegova nježna ramena ili šetao s njim po vrtu

 

svoga dvora u najintimnijem razgovoru. Stanku nije doticao,

 

niti je razgovarao s njom onako povjerljivo kao nekada. Bio je

 

više uslužan nego povjerljiv, više kavalir nego prijatelj.

 

Kada je Stanka ušla u sobu zamolio ju je da ostane kod

 

njega, ali nisu mnogo razgovarali. Dok je on za stolom pisao,

 

Stanka je kroz prozor gledala u vrt pokriven snijegom. Neko

 

vrijeme Meško se nije ni pomaknuo, tada odjednom podigne

 

oči i kriomice ih upre u djevojku što je stajala pred njim u

 

muškom odijelu, ne sluteći da Meško u njoj više ne gleda

 

prijatelja Stanka nego ženu. Neko vrijeme Meškove oči

 

počivale su kriomice na Stankinu blijedu i žalosnu licu, na

 

lijepom blijedom vratu što je virio iz čipaka muškog ovratnika,

 

na vitkom stasu kojemu je muško odijelo francuskog kroja

 

davalo dražesnu crtu.

 

Stanka odvrati pogled s prozora i primijeti da je Meško

 

promatra. Prvi put osjetila je u svome muškom odijelu stid.

 

Spustila se na divan iza stola pokrivenog svilenim stolnjakom

 

da sakrije noge. Nikada još nije osjetila takvu zbunjenost pred

 

Meškom. On se zadubio u neki papir. Oboje je bilo u neprilici.

 

Taj nijemi dogañaj uzbudio je i nju i njega. Činilo se da on ne

 

zna što radi, niti ona zna što čita. Oboje je napadno nastojalo

 

da pokaže zaokupljenost svojim poslom.

 

Uskoro zazvoni podne i Meško je ustao od stola. Stanka

 

podigne oči s knjige. Meško je stajao pred njom visok,

 

ponositog držanja i visokog čela na kojemu se odražavalo

 

nešto toplo i privlačno. Stanka je primijetila da njegove oči

 

nisu više onako mirne kao nekada, lice mu nije više bilo onako

 

zdrave svijetle boje. Samo otmjeni stas odavao je nekadašnju

 

ponositu odvažnost i snagu. Stanki se činilo da blagost i toplina

 

nije nimalo u skladu s tom pojavom iz koje je izbijala

 

bezobzirna neustrašivost i željezna volja.

 

- Doñi, Stanko, da ručamo! - pozove je Meško.

 

Kod stola se razvio neusiljen razgovor. Dugo su zajedno

 

čavrljali. No poslije objeda osjeti Stanka neko neugodno

 

~ 416 ~

 

čuvstvo, kakvo nikada ranije nije osjetila. Bilo joj je neugodno

 

da ustane od stola. Bojala se Meškovih pogleda. Bila je

 

uvjerena da on ništa ne sluti, ali onaj njegov sakriveni pogled

 

ipak ju je smućivao.

 

- Nikada se još nisam tako nevoljko spremao k barunici -

 

reče Meško. - Najvolio bih da ostanemo kod kuće.

 

- Rastužio bi je! Meško ne odgovori već otvori glasovir i reče:

 

- Sviraj mi nešto! Rado bih slušao.

 

Meško je sjeo kraj glasovira u jednom kutu i gotovo se sakrio

 

iza prozorskog zastora. Odatle je neopaženo promatrao svoju

 

prijateljicu koja je svirala ne sluteći da je iz kuta promatraju

 

oči čovjeka koji zna da se u njenom muškom odijelu skriva

 

djevojka.

 

Stanka nije bila mirna kao obično. Smetalo ju je odijelo.

 

Najradije bi nečim pokrila noge. Svaki joj se čas činilo da je

 

Meško kriomice promatra i nekoliko puta prekinula je sviranje.

 

Meško ju je svaki put zamolio da nastavi i tako su prosjedili do

 

večeri. Tada su se odjenuli u svečane odore i uputili se k

 

barunici.

 

Kod barunice Lehotske okupili su se gotovo svi velikaši, a

 

osim njih bio je prisutan i sudac Žigrović i protonotar Branjug.

 

Poslije večere raspršili su se gosti po sobama i dvoranama.

 

Stanko je bio osobito dobre volje. Kao da se potpuno

 

promijenio. Bio je veseo i nestašan kao u vrijeme kada je bio

 

poručnik.

 

Meško je iznenañen promatrao djevojku kojoj su se obrazi

 

zarumenili a oči su joj sjale. U modrom odijelu od baršuna

 

izgledala je upravo dražesno, kao kakav kraljevski paž.

 

Gospoñice su se okupile oko Stanka kao pčele i slušale su

 

njegovu pjesmu koju je morao treći put te večeri ponavljati.

 

- Vaš prijatelj ima noge lijepe kao žena! - prišapne mala

 

barunica Oršić. Meško je šutio. Alije ipak nekoliko puta po

 

gledao noge u bijelim svilenim čarapama.

 

Stanko je ustao od glasovira i s nekoliko šala izmaknuo

 

gospoñicama. Sklonio se u jednu dvoranu u kojoj nije bilo žive

 

duše i bacio se u naslonjač. Potpuno se predao mislima.

 

Mešku cijele večeri nije izbjegao ni jedan pokret tobožnjeg

 

Stanka. Kada je vidio da je otišao u pustu dvoranu došao je za

 

njim i sjeo mu sučelice. Bili su posve sami; dok se iza jedne

 

zavjese nije pojavila glava lijepe barunice koja je budnim

 

okom pratila Meška i uvukla se u sobu da čuje što to dvoje

 

govori.

 

- Želio si se odmoriti! - primijeti Meško. - Ja bih najvolio da

 

idemo kući!

 

~ 417 ~

 

- Jurica, nešto bih ti morao reći - reče Stanko. - Sutra ću ti

 

zahvaliti za gostoljubivost i otići u Zagorje. Uzeo sam mjesto

 

kod baruna Vojnića.

 

Meško je bio iznenañen i nekoliko trenutaka nije smogao ni

 

riječi. Tada reče:

 

- Baš si me ružno iznenadio!

 

- Vrijeme je da se prihvatim posla. Ovako ne mogu dulje

 

živjeti.

 

- Zar kod mene ne možeš raditi? Nije lijepo što si odlučio da

 

odeš k Vojniću. Čini se da si sasvim zaboravio na one dane

 

kada smo se dogovorili kako ćemo zajedno raditi i kako ću se

 

kraj tebe prihvatiti posla.

 

- Ti radiš svaki dan, a meni ne daš da ti pomažem!

 

- Ti sada ne smiješ raditi - nastavi Meško toplije. - Primijetio

 

sam da si postao prema meni neiskren.

 

- I ti si se promijenio. Bili smo si bliski, uvijek si mi rekao sve

 

što te boljelo i veselilo, o svemu si sa mnom razgovarao.

 

Otkada smo došli iz Varaždina kao da me ne smatraš više

 

prijateljem. Ja to dobro osjećam, i ne čudim se. Ti ćeš se ženiti

 

i sada ti ne mogu biti prijatelj kao prije. Sada imaš nju! Stanko

 

ustade da će otići, no Meško skoči sa stolice, priñe mu, uhvati

 

ga jednom rukom za rame s drugom za oblu bradicu i zagleda

 

se u njegove plahe modre oči.

 

- Stanko - nježno će Meško - osjećam da mi nešto tajiš, da

 

se nešto s tobom dogaña, da mi nešto kriješ. To me boli! Htio

 

bih sve znati, da se umirim, da se saberem.

 

- Ne znam na što misliš, Jurica!

 

- Mislim da više ne gledaš u oči tako bistro kao prije, da te

 

nešto muči; da postoji nešto što mi nećeš reći. Štitio bih te

 

uvijek od svakoga, pa da mi kažeš i najveće tajne. Zašto tajiš?

 

Zar ne slutiš da je Meško sasvim tvoj?

 

- Nisam se ogriješio o tebe, a tvoje prijateljstvo cijenio sam i

 

uzvraćao uvijek jednakom mjerom.

 

Stanko ušuti. Meško je sakrivao uzbuñenje.

 

- Reci mi, možeš li mi na sve što bih te pitao iskreno

 

odgovoriti?

 

- Mogu!

 

- Ako bih te pitao štogod o tebi, da li bi mi sve rekao?

 

- Znaš da sam ti odan!

 

- A kada bih te molio da mi iskreno kažeš zašto želiš otići u

 

Zagorje?

 

- Rekao bih ti, makar time unesrećio i ponizio samoga sebe.

 

- Unesrećio, ponizio? Što to znači? Reci! Ne odvraćaj se od

 

mene, Stanko, pogledaj svome Jurici u oči, ako možeš!

 

~ 418 ~

 

Njihovi su se pogledi sastali. U Stankinim očima zablista neka

 

iskra. Meško protrne. Ruke kojima je još uvijek držao Stankinu

 

glavu zadršću. U Stankinim očima sijevnuo je cijeli svijet

 

zatajivanih osjećaja. Utonuvši u Stankin pogled Meško

 

zaboravi na sve oko sebe, privuče tu glavu što ju je držao u

 

rukama na grudi i poljubi je.

 

Stanka se htjela istrgnuti iz naručja, no on ju je držao čvrsto

 

predavši joj tim cjelovom svoju vrelu dušu.

 

Kao da se budi od sna, Meško osjeti da je ona otkinula svoja

 

usta od njegovih. Pogledao je oko sebe i sjetio se gdje se

 

nalazi, sjetio se da je ona koju je toliko ljubio za njega samo

 

prijatelj i da joj ne smije priznati da zna sve, jer bi joj morao

 

odati tajnu kako je to doznao, a to bi nevinu djevojku u tom

 

trenutku povrijedilo. Ta misao preleti Mešku strelimice glavom,

 

ali je začas već bio razdragan i teško je suzdržavao riječi

 

ljubavi što su dolazile na usta. Tada uhvati Stanku za ruke i

 

stade joj govoriti isprva tiho, zatim sve glasnije i sabranije:

 

- Kako te ljubim, anñele moj mali! Da znaš kako si mi

 

neizmjerno drag! Znaš li kako dugo u sebi nesvjesno nosim taj

 

osjećaj?

 

Stanki zastane dah. Nije mogla ni znala na to odgovoriti, već

 

je smeteno zurila u Meška, dok je on tonuo u njene oči i

 

šaptao:

 

- Sjećaš li se onih trenutaka što smo ih proveli kao braća,

 

kao prijatelji kakvih nema na svijetu? Ti si me vratio ozbiljnom

 

životu, u tebi sam našao dobrog savjetnika; u tebi sam našao

 

jedinu dušu s kojom sam mogao podijeliti sve svoje misli i

 

osjećaje. Znaš li, mali moj, da sam prvu suzu u svojem

 

muževnom životu proplakao kada sam te onda u Trakošćanu

 

izgubio, misleći da si mrtav. Da mi odeš sada, kada te tako

 

volim, kada bez tebe ne mogu hodati po svijetu, kada te volim

 

kao svoga brata?

 

Stanka je bila potpuno smetena.

 

»Što sve to znači?« pitala se djevojka. »Što to govori? Što

 

misli? Zna li već sve, pa se pričinja da ne zna, ili to zaista

 

govori samo Stanku a ne Stanki?«

 

Meško primijeti Stankinu zabunu i odluči da sve popravi i da

 

joj dade vremena da se sabere.

 

- Sada smo se pomirili, je li? - reče on toplo. - Ti više nećeš

 

otići od mene, je li, momčiću moj, nećeš?

 

- Promislit ću! - šapne Stanka još jače zbunjena.

 

Meško blago pritisne njezine ruke na svoje grudi, pogleda je

 

toplo i šapne joj tako nježno kao da se boji da bi svaka

 

strastvena riječ mogla slomiti njezino drhtavo srce:

 

~ 419 ~

 

- Oprosti i smiri se, Stanko! Sve ćemo si reći! Molim te ne

 

gledaj me tako smušeno; zaklinjem te, smiri se! Sve ću ti

 

iskreno ispripovijedati, ali i ti meni.

 

Meško se uspravi, stisne Stanki još jednom ruke kao da joj

 

hoće uliti snage i odvažnosti i ode u dvoranu u kojoj se

 

plesalo. Uskoro, meñutim, izañe na hodnik. Nigdje nije bilo

 

živog stvora. To mu je godilo. Bio je strašno uzbuñen i htio je

 

da načas pobjegne od ljudi, da bude sam sa sobom, da se

 

sabere.

 

Stanka osjeti umor, spusti se na divan i zakopa lice u svilene

 

jastuke. Još je uvijek osjećala njegov poljubac, još je uvijek

 

čula njegov glas i riječi kojima joj je uzburkao dušu. Bilo joj je

 

kao da je trese groznica, a sve što se dogodilo kao da su samo

 

slike nastale u vrućici.

 

Barunica se povuče u drugu sobu. Tek što je Meško dva-tri

 

puta prošao hodnikom došla je k njemu.

 

- Što radiš, Jurica? - upita ga ona vedro i veselo kao da se

 

ništa nije dogodilo.

 

On je pogleda hladnim, mrzovoljnim pogledom.

 

- Doñi, plesat ćemo! - ponuka ga ona.

 

- Oprosti - ispričavao se Meško - ne mogu plesati. Pozlilo mi

 

je.

 

- Pozlilo? Hoćeš li komovice?

 

- Hvala! Trebam malo mira i sve će biti dobro.

 

- Jurica, nešto ti važno moram reći. Kada svi odu vrati se k

 

meni.

 

- Kada svi odu? Što će misliti o tebi služinčad? Neću da te

 

dovedem na zao glas.

 

- Ali ti ćeš mi uskoro biti muž! Moj glas ne spada ni na koga

 

osim na tebe. Evo ti ključ od vrtnih vrata, a ovo je ključ od

 

malih stepenica kojima možeš doći tako da te nitko ne vidi.

 

- Dobro, doći ću!

 

Meško uzme ključeve i stavi ih u džep.

 

- Sada moram k gostima. Kada ti bude bolje, doñi!

 

- Odmah, samo da još malo prošećem.

 

- Nije lijepo, Jurica, što još nisi sa mnom plesao! Kakav si ti

 

zaručnik?

 

Barunica se nasmiješila i otišla. Meško pomisli: »Još noćas

 

ćeš saznati kakav sam ti zaručnik!«

 

Odlučio je da zasada sa Stankom ne razgovara otvoreno.

 

Morala je osjetiti da onaj poljubac nije bio namijenjen Stanku,

 

da on zna njezinu tajnu i da se neobična privrženost prema

 

poručniku pretvorila u ljubav prema djevojci. No on ipak nije

 

~ 420 ~

 

htio da joj već danas to kaže i da joj otkrije kako je saznao za

 

tu tajnu. Odlučio je da šuti i da je obodri.

 

Kada je Meško ponovno došao u dvoranu u kojoj je ostavio

 

Stanku zatekao ju je s Ružicom u živom razgovoru. Kada je

 

Ružica opazila Meška poñe prema njemu.

 

- Naš mladi prijatelj potpuno nas je zaboravio! Gospoñice su

 

već žalosne što neće plesati.

 

- Samo ako niste i vi jedna od onih koje to tako silno žale?

 

- Možda jesam! Volim ples i cijelu večer nisam šuštala.

 

- Siromah ðuro ne može plesati. Čini se da mu srce, i ona

 

rana koju je zadobio zbog vas, neće nikada više zacijeliti.

 

Ružica obori oči, no brzo ih podigne i reče prkosno:

 

- On se ipak vrlo dobro zabavlja!

 

Nakon tih riječi Ružica se okrenula i otišla. Meško je sjeo kraj

 

Stanke i reče joj nježno:

 

- Ovi su nam ljudi suvišni! Htio bih s tobom već danas

 

razgovarati, ali te neću umarati. Poñi kući. Ja ću spavati kod

 

Ottenfelsa, a sutra, kada bude riješena još jedna važna stvar,

 

doći ću k tebi da ti se ispovijedim.

 

Meško je još govorio kada je ušla u sobu barunica s grofom

 

Patačićem i njegovom suprugom, s kojom se vjenčao čim su

 

stigli u Zagreb.

 

- Jurica, moraš s nama plesati gavotu! Uzalud se braniš,

 

odmah da si došao!

 

- Prije ću Stanka otpratiti kući.

 

- Valjda neće otići? Dosada je bio veseo, a sada se najednom

 

počeo sakrivati. Ne puštam ga! Čekaj, poslat ću mu Ružicu i

 

malu groficu Oršić, i da vidiš kako će odjednom oživjeti!

 

Barunica je to govorila veselo i Meško je zadivljeno

 

promatrao kako se ta žena umije pretvarati.

 

- Dobro, ostani još malo! - reče on i okrene se Stanki,

 

dobacivši joj kriomice molećiv pogled.

 

- Hajde, poslat ćemo Stanka po gospoñice! - predloži Patačić.

 

- To prepusti meni, ja ću birati sam! - reče Stanko.

 

Meško ponudi ruku Sofiji Patačić što je barunicu Katarinu

 

očito neugodno iznenadilo, a Patačić povede Katarinu.

 

Meško je plesao gavotu, ali njegove misli bile su neprestano

 

kod Stanke. Kada je ona došla u plesnu dvoranu s Ružicom,

 

sve su se djevojke ogledale za lijepim mladićem. Meško nije

 

nikoga vidio, samo nju! Usporeñivao ju je s barunicom kao i

 

onoga dana kada je poslije požara u Varaždinu sjedio u

 

društvu s velikašima, barunicom i Stankom. Sjećao se kako se

 

tada zabrinuo za barunicu, a ipak kako se ta zabrinutost brzo

 

rasplinula. Kada je napustio varaždinsko garište i otišao u

 

~ 421 ~

 

Zagreb osjetio je da se i njegova ljubav prema barunici

 

pretvorila u pepeo.

 

U Zagrebu je Meško sve jače osjećao da ga osjećaji sve jače

 

vežu uz djevojku. Više nije vidio Stanka, uvijek mu je pred

 

očima lebdjela žena koja je dobra, topla i milija od krasotice

 

Katarine. Meško je opazio da je dražesna, da ima graciozne

 

kretnje, da ima lijepe ruke, da su joj oči modre, lice lijepo a

 

stas dražestan i gibljiv kao u djevojčice. Usporeñivao ju je s

 

Katarinom, s njezinom ponosnom ljepotom koja ga je nekoć

 

zarobila. Više puta činilo se Mešku da je Katarina prekrasan kip

 

od mramora, uvijek jednako lijep, jednako hladan, bez duše i

 

bez topline koja je strujala iz Stankina bića. U svakom pogledu

 

Stankinih očiju, u svakoj kretnji otkrio je svaki dan nešto novo,

 

što jučer nije vidio, i što mu se činilo izvanredno lijepim. To ga

 

je privlačilo.

 

U svakom pogledu tih modrih očiju Meško je zamjećivao

 

lijepe osjećaje. Čas mu se činilo da u njima blista nešto

 

sakriveno, zatim opet da su mirne i blage kao u djeteta. Više

 

puta u njezinom je biću vidio nešto odvažno i snažno, kao u

 

muškarca, dok je drugi put zamijetio blagu, toplu i tihu ženu, i

 

tada mu se činilo da je otkrio u njoj vatru, pritajenu u nevinoj

 

duši. Cijele dane proveo je s njom u svojoj kući kao s drugom i

 

prijateljem.

 

Svakoga dana bilo je Mešku jasnije da ga je neka slatka moć

 

vezala uz tu djevojku za koju ne zna ni tko je, ni odakle je

 

došla, ni kako joj je zapravo ime. Što su njegovi osjećaji bili

 

jači to se više tuñio i bio je sve manje povjerljiv. Vladao se

 

prema njoj kao prema dami kojoj se iskazuje najveće

 

poštovanje, i htio je da to tako što dulje potraje. Nije mogao

 

razabrati da ga ona ljubi. Želio je jedino da u njoj probudi ono

 

što je osjećao on.

 

Dok je plesao gavotu neprestano je tražio njezine modre oči.

 

Kada je ples završen plesači su se razišli po dvoranama.

 

Meška je ispod ruke uhvatila barunica i zabavljala ga smijući

 

se srdačno kao da maločas nije ništa vidjela ni čula. Povela ga

 

je k mladoj barunici Oršić i ostavila ga kod nje bez njegove

 

privole da je zabavlja, a ona prihvati ispod ruke suca Žigrovića

 

i ode s njim u susjednu dvoranu, u kojoj je bilo malo gostiju.

 

- Dakle, jeste li spremni?

 

- Jesam, barunice!

 

- Ako nam opet izmakne?

 

- Ne bojte se! Ni u Varaždinu ne bi utekao da ste ga otpremili

 

u Čakovec.

 

~ 422 ~

 

- Nije htio ići! Neprestano je kraj Meška, sasvim ga je

 

zaokupio.

 

- Ali i vas, barunice, odviše zaokuplja Meško!

 

- Vi ste slijepi, dragi Žigroviću! Niste primijetili da danas

 

nismo ni plesali zajedno.

 

- Ljubomoran sam, Katarino!

 

- Nemate pravo na to! Zapravo sam se morala vjenčati onoga

 

dana kada i grofica Sofija s Patačićem, a ja sam to ponovno

 

lukavo odgodila.

 

- Dok ne razvrgnete zaruke, neću imati mira!

 

- Tiho, evo Meška i Oršića! Izañimo da nas ne vide! - reče

 

barunica i povede svoga kavalira u plesnu dvoranu.

 

Zabava je bila vrlo bučna. Starija gospoda velikaši okupili su

 

se u sobi za pušenje i raspravljali o banu Nadaždiju i njegovu

 

nasljedniku. Velikaši su poslije katastrofe u Varaždinu većinom

 

boravili na svojim imanjima i tek prije dva dana okupili su se u

 

Zagrebu da napokon odluče tko će biti ban. Čim su se sastali

 

kod barunice počeli su raspravljati. Kada je tko spomenuo

 

Makara, Meško bi odmah skočio i ustao protiv toga da on bude

 

predložen za tu čast.

 

- Drago mi je - reče Meško - što smo se napokon jedan put

 

sastali. Bar ću vas uvjeriti tko je Makar.

 

- Mi smo mjesec dana ovdje - reče Janko Oršić - ali do danas

 

nam nisi ništa dokazao.

 

- Nisam zato što u Zagrebu nije bilo ostalih. Doñite sutra

 

poslije podne k meni i pružit ću vam obećani dokaz koji se ne

 

može opovrgavati. Ali doñite svi!

 

- Doći ćemo!

 

Dok su gospoda raspravljala u velikoj dvorani svirali su

 

Makarovi glazbenici a mladež je plesala u veselom

 

raspoloženju. U blagovaonici je pilo nekoliko velikaša, dok je

 

Kukmica slasno jeo i neprestano hvalio dobra vina. U kući je

 

bilo veselo, posvuda su odzvanjali veseli glasovi bezbrižne

 

zabave. U tu bučnu vrevu, u kojoj je šuškala svila i bučila

 

glazba, odjekne odjednom mukli i prestrašeni krik. Svi

 

zastadoše. Glazba zamukne, plesači se zaustaviše, rasprava je

 

prekinuta. Svi su se pogledali iznenañeno.

 

Meško proñe brzim korakom kroz sve dvorane.

 

- Tko je to viknuo? - pitao je Meško.

 

- Kod nas nitko! Mi smo se veselo zabavljali kada smo čuli

 

krik kao da dopire iz podzemlja.

 

- To je sigurno bilo na ulici - reče barunica.

 

- Pogledat ćemo - reče Meško i poñe prema vratima, a za

 

njim nekoliko velikaša.

 

~ 423 ~

 

- Ostavi to, Jurica, to su se na ulici potukli neki pripiti ljudi -

 

opet će barunica.

 

- Ipak ćemo pogledati!

 

Meško uzme ogrtač i izañe iz kuće. Na ulici i u dvorištu nije

 

bilo nikoga. Služinčad je tvrdila da je krik dopro iz dvorišta.

 

Budući da velikaši nisu ništa pronašli vrate se ponovno svi

 

gore, gdje je dogañaj brzo zaboravljen u plesu. Meško je dotle

 

po dvoranama tražio Stanku, ali je nigdje nije bilo. Pitao je

 

slugu koji je gostima otvarao vrata gornjih odaja je li vidio da

 

je mladi barun izlazio napolje.

 

- Da, mladi gospodin je izašao! Nije prošlo mnogo vremena

 

otkako sam ga vidio kako silazi stepenicama.

 

- Možda je otišao kući.

 

- Ne znam, ali bit će da je tako. Na sebi je imao ogrtač.

 

Meško uzme ogrtač i šubaru pa izañe na ulicu a da se nije ni

 

od koga oprostio. Na ulici je bilo pusto. Snijeg je škripao pod

 

nogama. Noćna se tama prostrla nad gradom. Meško je žurio

 

prema svojoj palači. Željezni kapci prozora bili su zatvoreni.

 

Stade hodati pod prozorima vlastite kuće. Nikada mu nije bila

 

tako draga kao danas. Prijalo mu je da šeće pod njezinim

 

prozorima. Činilo mu se da to i nije njegov dom nego da hoda

 

pod prozorima svoje drage. Napokon odluči da ode k grofu

 

Ottenfelsu, kome je već najavio da će kod njega spavati.

 

Meško još jednom pogleda prozor Stankine sobe i ode niz

 

ulicu.

 

RUŽICA PRIZNAJE

 

Nije prošao ni sto koračaja kada opazi pred sobom ženu.

 

Žurila je. Bila je odjevena u dugačak zobunac, a glavu je

 

umotala rupcem.

 

»Kamo ide?« zapita se Meško. »Žene ne običavaju u to doba

 

noći izlaziti same na ulicu. Zašto tako žuri? Možda joj se desila

 

kakva nesreća?«

 

Meško se obazre za ženom da vidi kamo ide. Kada je stala

 

pred njegovom palačom i pogledala u prozore, Meško poñe

 

brzim korakom natrag i upita je bez oklijevanja:

 

- Što tražite ovdje?

 

- Vas! - prošapće žena. - Vas tražim!

 

- Mene? - začudi se Meško. - Tko ste vi?

 

- Zar me ne poznajete? - šapne ona i skine s lica debeli

 

rubac.

 

- Baronesa Ružica! Što radite? Zašto ste došli?

 

- Gdje je Stanko?

 

~ 424 ~

 

- Stanko? Gore u svojoj sobi. Vjerojatno već spava.

 

- Došla sam da se u to uvjerim.

 

- A zašto vas to zanima?

 

- Zato što je danas trebalo da doñe k nama, ali ga kasnije

 

nisam vidjela kod barunice. Odjednom je nestao, a dogovorili

 

smo se da ćemo se naći.

 

- Ne razumijem, zašto se toliko uzrujavate?

 

- Zato što sumnjam! Molim vas, povedite me u kuću!

 

- Baroneso, ne smijete se izvrći pogibelji da to tko sazna.

 

- Ne marim za ljude, idemo u kuću!

 

- Ali ja sam dužan spriječiti tako nesmotren korak!

 

- Tada otiñite u kuću vi, i pogledajte je li Stanko gore?

 

- To ću učiniti drage volje!

 

U meñuvremenu je došao vratar kojega je probudilo zvonce

 

što ga bijaše povukla Ružica. Kada vratar otvori vrata Meško

 

ga upita:

 

- Mladi gospodin već spava?

 

- Ne, nije došao kući.

 

- Pustite me u kuću, moram vam nešto važno priopćiti! -

 

odlučno će Ružica.

 

- Doñite! - odgovori Meško, a djevojka navuče na lice rubac

 

da je vratar ne bi prepoznao.

 

Kada su ušli u blagovaonicu Meško zapali svjetiljku i obiñe

 

sve sobe. Stanki nigdje nije bilo ni traga.

 

- Zaista ga nema! Recite mi, baroneso, u što vi sumnjate?

 

Izgledate kao da se nešto dogodilo.

 

- Jest, nešto se dogodilo! Držim da se Stanko više neće

 

vratiti!

 

- Vi ste ga poslali u Zagorje?

 

- Ne, ja ne znam kamo je nestao, ali slutim zlo!

 

- Što je, govorite već jednom! - nestrpljivo će Meško, dok mu

 

je u srcu zadrhtala slutnja.

 

- Vi znate da sam mladog poručnika ljubila a da sama ne

 

znam kako je do toga došlo. Imao je sanjarske oči i odviše je

 

lijepo pjevao. Jednoga dana u Trakošćanu morao je otputovati

 

zauvijek i bila sam očajna. Moju bol otkrila je neka stara žena,

 

ključarica na Draškovićevu dvoru. Starica me zavoljela i u

 

predvečerje Stankova odlaska sve sam ispričala toj ženi. Ona

 

me pitala da li bih htjela s poručnikom razgovarati. Kada joj

 

rekoh da bi to bila moja vruća želja, ona me kasno noću

 

odvela u kulu, otvorila neka tajna vrata i rekla mi: »Evo, ovdje

 

je u stijeni malo dugme. Njime se otvaraju vrata koja vode

 

ravno u Meškovu sobu. On sada nije u dvoru, a vi poñite k

 

mladom poručniku i oprostite se s njim.« Nisam razmišljala o

 

~ 425 ~

 

tome da li to dolikuje mladoj djevojci ili ne. Ušle smo u neki

 

uski hodnik, otvorile smo sakrivena vrata i ja sam se našla u

 

ormaru iz kojega se ulazilo u sobu. Ušuljala sam se najprije u

 

vašu, zatim u njegovu sobu. Našla sam ga pred prostrtim

 

stolom kako zuri u zdjele pune jela. Pred njim je na stolu boca

 

pjenušavca. Kada me primijetio skočio je kao da ga je ošinula

 

munja. Bila sam okamenjena.

 

»Oprostite mi«, rekoh, »htjela sam se oprostiti s vama.«

 

»Ružica, zar ste pali s neba?« klikne on.

 

Pokazala sam mu vrata na koja sam ušla, a on mi reče:

 

»Evo, upravo sam htio večerati svoju posljednju večeru!«

 

»Posljednju večeru?« pitala sam prestrašeno.

 

»Pogledajte, ovo su mi dali da jedem i pijem! Jela su odlična,

 

ali su smrtonosna, otrovna!«

 

- Otrovna? - krikne Meško. - Tko bi ga otrovao? Zašto?

 

- Čekajte, odmah ću vam reći - nastavi Ružica. - Stanko me

 

posadio preda se i tada mi se ispovijedio. Vi to i ne slutite!

 

Stanko nije barun, niti je baruničin nećak, već siromašna

 

djevojka koju je barunica uzela u službu da može pod zaštitom

 

tobožnjeg nećaka bez straha od zlih jezika primati u kuću

 

Juricu Meška, osvojiti njegovo srce i imanja.

 

Meško je gledao u Ružicu kao u sablast.

 

»Predobiti mene? Zato je, dakle, ona bila u njezinoj službi!«

 

»Mnogo puta htjela sam vam već otkriti tu tajnu«, rekla mi je

 

tada Stanka, »ali sam se bojala da biste me nehotice kome

 

odali. Sada više nisam u službi te grozne žene i mogu vam reći

 

sve. Oprostite, Ružice, što sam vam zadala toliko boli!« molila

 

me.

 

»Recite«, pitala sam, »zar odlazite od barunice?«

 

»Da sam bar već mogla otići! Eto zatvorila me ovamo i dala

 

mi otrovanu večeru. Ako se ne dotaknem otrova, sutra će me

 

sudac otpratiti u Zagreb i zatvoriti u nekoj kuli. Okrivili su me

 

da sam krala, a grof Pavao pokazao mi je vrata!«

 

»Kako ste saznali da je večera otrovana?«

 

»Sudac i barunica doñoše ovamo. Pretvarala sam se da

 

spavam. U Meškovoj sobi sporazumjeli su se da me otruju. On

 

joj je govorio da je ljubi i da će me odstraniti kako joj ne bih

 

bio na sramotu. Ona ga je podjarivala. Zatim je u jelo stavio

 

otrov.«

 

- To zvuči kao bajka! - klikne Meško. - Zašto je barunica

 

htjela da je usmrti? Zar je nije mogla jednostavno otpustiti?

 

- Dok je Stanka vršila službu nećaka i pružala barunici priliku

 

da vas osvoji, opržila se sama! Djevojka vas je zavoljela svim

 

žarom srca!

 

~ 426 ~

 

- Mene? Ona? Mene je zavoljela?

 

- Jest! Željela je da uvijek bude uz vas kao poručnik, i zato ju

 

je barunica htjela silom odstraniti.

 

Meško je ustao sa stolice i počeo uzbuñeno hodati po sobi.

 

- Vi ste Stanka toliko mazili i voljeli - nastavi Ružica - da je

 

barunica postala ljubomorna. Slutila je da vas Stanka voli i

 

zato joj je radila o glavi.

 

- Ona je toliki zlotvor?

 

- Od one večeri mi smo prijateljice - reče Ružica. - Stanka mi

 

je ispričala cijeli svoj život i osvojila me zauvijek.

 

Ružica je ispričala Mešku sve, počevši od onoga dana kada je

 

Stanka bila u podzemnom zatvoru u koji ju je zatvorio

 

gvardijan; kako je srela fratra Anzelma, kako je došla vezanih

 

očiju u neku nepoznatu zgradu iz koje ju je prijateljica

 

barunice Katarine, sestra Beata, odvela u neobičnu službu.

 

Pričala mu je kako se Stanka zadržavala neko vrijeme potajno

 

u trakošćanskoj kuli, kako je jedne burne noći otišla i ostala

 

kod pustinjaka.

 

- Ali ni tada nije prestala bdjeti nad vama! - nastavi Ružica. -

 

Sjećate li se one mlade Ciganke koja vam je gatala?

 

- Sjećam se. Ona je probudila u meni prvu sumnju da me

 

Katarina vara.

 

- Nju je poslala Stanka! Nekoliko ju je puta vodila oko

 

lovačkog dvorca, pokazivala joj sve nas i naučila što će kome

 

gatati. Stanka nije htjela doći u vašu blizinu, jer nije imala za

 

svoju ljubav nade, ali vas je htjela zaštititi od barunice koja

 

vas je varala.

 

- Dakle, zaista me varala. Ali s kim?

 

- Ne znate ništa o bijeloj gospoñi koja se sastajala s grofom

 

Pavlom u viteškoj dvorani? Ne znate ništa o prstenu obitelji

 

Drašković?

 

- Znam, ali...

 

- Ta bijela gospoña bila je barunica Lehotska!

 

- Jao, zar je to moguće?

 

- Na sve to ne znam odgovoriti, ali znam da se barunica i u

 

lovačkom dvorcu noću sastajala s Pavlom. Uhodila sam je.

 

Htjela sam je uhvatiti kod njega i pozvati vas. Sjećate se kako

 

ste me jedne noći uhvatili na hodniku?

 

- Vi ste nju uhodili? Niste onamo došli zbog mene?

 

- Ne! Htjela sam vam pokazati tko je vaša zaručnica, htjela

 

sam nešto učiniti za Stanku. Gotovo sam vas mrzila zato što

 

ste tako slijepi.

 

~ 427 ~

 

- A siromah Ottenfels zamalo je to platio životom! Recite mi

 

zašto ste one noći u Trakošćanu došli k meni i zašto ste me u

 

snu poljubili?

 

- To nisam bila ja!

 

- Nego tko? Nije li kod mene ostao komad vašega svilenog

 

šala?

 

- Da, ali ja sam Stanki pozajmila haljinu i taj šal!

 

- Baroneso, i vi ste o svemu tome preda mnom do danas

 

šutjeli! - plane Meško pogledavši ljutito Ružicu.

 

- Zar da vam pričam kako vas ljubi siromašna djevojka, kada

 

ste ludovali za barunicom? Da ponizim djevojku kakva je

 

Stanka?

 

Meška su te riječi zapekle i nije mogao naći odgovor.

 

Umjesto toga upita:

 

- A zašto se bacila u jezero?

 

- Zato što ste se drugi dan htjeli zaručiti s barunicom.

 

Meško je bio slomljen. Sjeo je u naslonjač, upro ruke o

 

koljena i zagledao se u pod.

 

- Sada vam sve to smijem reći - nastavi Ružica - jer slutim

 

da je sirotica po svoj prilici već mrtva.

 

Ta riječ potrese Meška, on skoči sa stolice i zagleda se u

 

Ružičine oči:

 

- Vi nešto znate, baroneso! Recite, po čemu to zaključujete?

 

- Slutim! Što mislite, što je značio onaj krik koji smo čuli kod

 

barunice? Stanka tada više nije bila u dvorani!

 

Crni oblak slutnje preleti Meškovim licem. Nekoliko trenutaka

 

oboje je šutjelo.

 

- Kada ste je danas posljednji put vidjeli?

 

- Poslije gavote. Šetala je dvoranom s jednom gospoñicom

 

kada joj je prišao lakaj i nešto joj rekao. Odmah je izašla iz

 

dvorane i više je nisam vidjela.

 

- Koji je to lakaj bio?

 

- Onaj što je za vrijeme plesa gostima nudio pjenušavac.

 

- Znam već!

 

Meško otvori ormar i uzme dva pištolja.

 

- Što namjeravate? - upita Ružica.

 

- To zasada ne znam. Dat ću vam kola i neka vas moj vjerni

 

sluga Joško odveze kući. U njega se možete pouzdati, a ja ću

 

svojim putem.

 

- Tako čudno izgledate da me strah za vas. Sada mi je žao

 

što sam vam sve to pričala o barunici.

 

- A Stanka? Upamtite, Ružice, što god se dogodilo, dogodit

 

će se samo zbog nje. Tko god joj je učinio kakvo zlo, platit će

 

mi to životom.

 

~ 428 ~

 

- To govorite vi, zaručnik barunice Lehotske?

 

- Davno sam u duši Stankin zaručnik!

 

- Meško!

 

- Bio sam baruničin zaručnik, jer sam bio zarobljenik njezine

 

ljepote, ali moje je srce pripadalo samo Stanku, Stanki. Idite

 

sada kući, ja ću potražiti Stanku.

 

Ružica je bila iznenañena vidjevši da u tim širokim grudima

 

zaista plamti ljubav prema njezinoj siromašnoj prijateljici.

 

Štošta još nije shvaćala, ali nije imala odvažnosti da bilo šta

 

pita. Šutke je sišla na ulicu, sjela u kočiju i odvezla se kući.

 

***

 

Meško je došao do palače barunice Lehotske. Glazba i zabava

 

davno je već umuknula. Svi su prozori bili tamni. Samo u sobi

 

za služinčad još je gorjelo svjetlo. Meško otvori ključem što mu

 

ga je barunica dala ulična vrata, tiho se prošulja kroz vrt i

 

proñe pokraj zdenca. Tada primijeti neku ljudsku spodobu.

 

Stao je i upitao:

 

-Tko je?

 

- Ja sam, milostivi gospodine! - oglasi se lakaj.

 

- Što radiš ovdje?

 

- Čekam vašu milost!

 

- Nije istina, htio si se sakriti!

 

Sluga ne odgovori ni riječi.

 

- Ako mi ne kažeš što si ovdje radio, bit će zla! - zaprijeti

 

bijesno Meško.

 

- Oprostite, vaša milosti!

 

Sluga je drhtao. Meško mu priñe i reče prijeteći:

 

- Nešto si kriv kada se bojiš!

 

Sluga ne odgovori.

 

- Ti si danas pozvao iz dvorane mladoga gospodina? - reče

 

Meško.

 

- Jesam, vaša milosti!

 

- Što si mu rekao?

 

- Vaša milosti, rekao sam mu da poñe u dvorište, jer ga vi

 

čekate.

 

- Ja da ga čekam? A tko ti je to rekao?

 

- Njezina milost, gospoña barunica - dršćući će sluga. - Tada

 

mi je mladi gospodin dao za vas ovo pismo.

 

Meško otvori pismo i priñe prozoru prizemlja kroz koji je

 

prodiralo svjetlo. Pročitao je samo nekoliko riječi:

 

»Nakon onoga što se danas dogodilo, moradoh otići! Zbogom

 

zauvijek! Stanko.«

 

Da, to je bilo njezino pismo, Mešku se srce steglo od bola.

 

Ona je, dakle pobjegla!

 

~ 429 ~

 

- On ti je sam dao to pismo? Gdje i kada? Reci mi istinu! Ako

 

mi slažeš, odmah se pokaj za grijehe i preporuči dušu vragu!

 

- Vaša milosti, oprostite, ali izgubit ću službu ako vam što

 

kažem.

 

- Reci, ako ti je život drag!

 

- List mi nije dao mladi gospodin nego barunica, ali mi je

 

zapovijedila da kažem kako mi ga je dao gospodin Stanko.

 

- A gdje je sada mladi gospodin?

 

- To ne znam. Neka me Bog kazni, ako znam!

 

- Tornjaj se u svoju sobu!

 

- Oprostite, vaša milosti, ali ja ću izgubiti službu.

 

- Ne dršci, kukavče, nećeš ništa izgubiti!

 

Sluga je otišao. Meško je razmišljao što da uradi. Tada uzme

 

drugi ključ što mu ga je dala barunica, otvori jedna mala vrata

 

u lijevom krilu zgrade i uspne se stepenicama.

 

U prvom katu bilo je tamno i tiho. Meško se ogledao

 

unaokolo i primijetio je jedna vrata. Kroz pukotine je

 

provirivalo crvenkasto svjetlo. Pokucao je, ali se nitko ne

 

odazove. Otvorio je vrata i zavirio u tu sobu. Kraj zida bio je

 

bijeli krevet, a nad njim zastori od plave svile. Mala svjetiljka

 

sa stropa tajanstveno je osvjetljavala divan na kojemu je u

 

bijeloj lakoj haljini ležala barunica Katarina. Lijepa bujna kosa

 

padala joj je po svilenim jastucima.

 

Barunica je očito spavala. Meško po mekanim sagovima doñe

 

do sredine sobe. Kao da se našao u čarobnom dvorcu. Sve

 

same čipke, svila i cvijeće, preliveno nekim tamnoružičastim

 

svjetlom.

 

Mešku bude tjeskobno u srcu. Sva ta ljepota, koja bi ga

 

nekoć bila očarala, bila mu je odvratna.

 

»Zašto me zvala ovamo?« pitao se Meško dok je stajao na

 

sredini sobe.

 

Barunica se probudila, podigla glavu i prošaptala:

 

- Ti si to, Jurica? Gdje si tako dugo? Svladao me san dok sam

 

te čekala.

 

- Oprosti što sam ušao! Nisam znao da je to tvoja ložnica.

 

- Ispričavaš se?

 

Katarina mu pruži ruku a da se nije podigla.

 

- Sanjala sam o tebi, Jurica!

 

Meško nije prihvatio pruženu ruku.

 

- Zašto me tako čudno gledaš? Zašto ne doñeš bliže? - upita

 

ona, uspravivši se u krevetu. Bijela haljina padala joj je u

 

naborima od vrata do poda i priljubila se uz bujni stas. Kosa

 

joj je u pramenovima pala po ramenima. Kada je po digla ruke

 

~ 430 ~

 

rukavi su joj padali do lakta. Gole ruke obujme Meška oko

 

vrata, no on ih odvoji i reče hladnim i oporim glasom:

 

- Zašto si me pozvala ovamo?

 

- Čudno pitanje! Nisi li moj zaručnik? Zar te nemam pravo

 

pozvati?

 

- Samo tvoj suprug smije ući u tvoju ložnicu.

 

- A zašto još nisi moj suprug? Zašto odgañaš pod različitim

 

izlikama naše vjenčanje? Jurica, reci mi, zar me više ne voliš?

 

Meško je neko vrijeme razmišljao što će odgovoriti. Ako joj

 

kaže: »Ne!« Stanka je izgubljena, jer ako još živi ona će je

 

ubiti. Odlučio je da je zavara, samo da sazna gdje je Stanka i

 

što se s njom dogodilo.

 

- Dobro je što si počela govoriti o tome. Sada ću ja tebe

 

nešto pitati: Reci mi, zašto si obukla u muško odijelo djevojku i

 

prikazivala je meni i svoj okolini kao svoga nećaka?

 

Barunica stisne usta i okameni se, ali samo na trenutak.

 

Snašla se za tili čas, oborila oči kao stidljiva djevojčica i

 

odvratila:

 

- Oprosti, Jurica, ljubila sam te a nisam znala kako da doñem

 

u tvoju blizinu i da izbjegnem ogovaranja. Imam nećaka

 

Poljaka u vojsci i namjeravala sam ga pozvati ovamo, ali on

 

nije mogao doći. Tada sam pribjegla toj ludoj maloj prijevari;

 

samo da mogu što više biti s tobom, samo da ti možeš dolaziti

 

u kuću. Na tu ludost nagnala me ljubav!

 

- U ljubavi se mnogošta učini što se može oprostiti.

 

- Nećeš se ljutiti na mene što sam to učinila?

 

- Bit ću ti iskren, ja se zaista ne ljutim zbog toga, ali me ljuti

 

nešto drugo. Ta ludost nije više tajna ni za druge.

 

- Nitko to ne zna!

 

- Varaš se! I ja sam to čuo od drugih. To zna Ružica, zna

 

njezina majka i nekolicina njihovih znanaca.

 

Ta je vijest barunicu porazila.

 

- Djevojka me odala! Pravo mu budi! Čovjek se nikada ne

 

smije pouzdati u služinčad.

 

- Služinčad? Ta djevojka je otmjenija i naobraženija od

 

mnogih gospoda našega društva. Ružica se u poručnika smrtno

 

zaljubila, i što je naravnije nego da joj Stanko prizna svoju

 

tajnu.

 

- Tebi nije o tome govorila?

 

- Nije! To mogu potvrditi časnom riječju. No ima ljudi koji

 

sumnjaju da si ti Stanku mrzila, dapače govore da si bila na

 

nju ljubomorna kada je boravila kod mene, a da je zbog toga

 

kaniš odstraniti.

 

- To je izmislila lažljivica barunica Vojnić!

 

~ 431 ~

 

- Možda, no svejedno je tko je to izmislio, radi se samo o

 

tvome dobrom glasu.

 

- Zar mi može pokvariti glas to ako se kaže da sam bila

 

ljubomorna i da sam je otpustila iz službe?

 

- To ne, ali govori se mnogo više! Sjećaš li se današnjeg

 

dogañaja kada smo čuli neki krik iz tvojega dvorišta? Znaš li

 

da se o tome već šapuće svašta? Kažu da si je dala tući.

 

Katarina je bila mirna.

 

- Takva sumnja ne smije pasti na moju zaručnicu - nastavi

 

Meško. - Moraš Stanku zadržati u svojoj kući i postupati s

 

njom lijepo, tako da to ljudi vide.

 

- Ali ona je otišla od mene, evo, pogledaj što mi piše.

 

Barunica pokaže Mešku pismo. Stanko se opraštao od

 

barunice tvrdeći da odlazi u svijet.

 

- Moraš je potražiti! Ona je još uvijek u Zagrebu, noću nije

 

mogla otputovati.

 

- Gdje da je tražim? To nije moguće!

 

- Moraš je naći! Ako ovako nestane govorit će ljudi svašta, a

 

tvoje ime mora ostati čisto.

 

- Čini se da ponovno želiš odgoditi naše vjenčanje?

 

- Onoga dana kada mi dovedeš Stanku reći ću ti kada će biti

 

vjenčanje.

 

Barunica nije mogla proniknuti Meškovu zamisao, premda ga

 

je pažljivo promatrala.

 

- Ako je ne nañem? - reče ona.

 

- Tada ćemo vjenčanje posve odgoditi!

 

- Odgoditi, Jurica? Zar me tako malo ljubiš? Tada će biti

 

najbolje da se raziñemo!

 

- To znači da ti ne možeš Stanku naći i da je ne možeš

 

vratiti?

 

- Mogu, ali neću! Poslala sam je k prijateljici, daleko odavde,

 

jer neću da bude u mojoj blizini. Ljubomorna sam na nju i ne

 

mogu si pomoći. Ako hoćeš da je dovedem natrag, učinit ću to,

 

ali na dan našega vjenčanja. I to samo ako mi zadaš riječ da je

 

nećeš zadržati kod nas.

 

- Na dan vjenčanja? Neću da ljudi na našim svatovima šapću.

 

- U redu, Stanka će se vratiti prije vjenčanja i poći će s nama

 

u crkvu. Svi će je vidjeti i nitko me više neće moći okrivljivati.

 

- Pristajem! No pazi da ne zakasniš, jer bismo morali s

 

vjenčanjem čekati dok ona doñe.

 

Barunica stisne usnice od bijesa. Meško ustade.

 

- Već odlaziš? - upita Katarina iznenañeno.

 

- Moram, kod kuće me čekaju prijatelji. Dakle, ja ću svatove

 

pozvati za četvrtak. Je li ti pravo?

 

~ 432 ~

 

- Zašto me to pitaš?

 

- Zlovoljan sam! Nisam mislio da bi mogla prema bilo kojem

 

stvoru na svijetu biti okrutna. Stanka je našla posao kod

 

Ružice, a ti joj želiš pokvariti budućnost zato što te snašla

 

ljubomora. To mi govori da nisi dobroga srca!

 

- Stanka je tražila kod Ružice posao?

 

- Jest! Sad shvaćaš da barunica Vojnić ima povoda za

 

ogovaranje.

 

- Neka me ogovara!

 

- Laku noć, Katarino! - reče Meško i prije nego što je ona

 

mogla bilo što reći izañe u hodnik.

 

Lijepa Katarina stajala je zapanjena usred svoje sobe.

 

UVENULE KATARINČICE

 

Meško je brzo išao niz stepenice. Pričinilo mu se da su se

 

vrata baruničine sobe otvorila pa na posljednjoj stepenici stade

 

i osluhne.

 

Čuo je korake kao da se netko za njim šulja, no on mirno

 

izañe kroz mala vrata u dvorište. Na tome su mjestu dva zida

 

stvarala uzak kut. Meška svlada znatiželja da sazna tko je

 

pošao za njim i uvuče se u zaklon da vidi tko će izaći.

 

Nije dugo čekao. Na malim vratima pojavila se žena u tamnoj

 

kabanici, dok je glavu vezala rupcem. Njezin stas naličio je

 

barunici, ali po hodanju i kretnjama nije mogao razabrati je li

 

ona ili nije. Takve kabanice nije još nikada vidio kod barunice.

 

Gledao je za njom iz svoga skloništa i primijetio je kako se

 

ogledava na sve strane i kako je prišla željeznim vratima što

 

vode u podrum.

 

Meško sagne glavu tako da je mogao razabrati kako je žena

 

otvorila ključem vrata. Odlučio je da poñe za njom. Žena,

 

meñutim, nestade iza vrata. Meško je pritrčao i pokušao ih

 

otvoriti, ali su bila zaključana. To ga iznenadi. Prislonio je uho

 

na metalnu ploču ali ništa nije čuo. Posvuda je bila tišina kao

 

na pustom groblju.

 

Meško se htjede najprije uvjeriti je li barunica još gore.

 

Ponovno se popeo u prvi kat, pokucao na vrata spavaće sobe,

 

ali se nitko nije javljao. Ušao je. Soba je bila prazna.

 

Razgledao je sve prostorije, ali nigdje nije bilo nikoga. Bilo je

 

očito da je ona žena u kabanici barunica. Meško više nije

 

razmišljao nego siñe i izañe na ulicu. Krenuo je ravno prema

 

mlinovima i zaustavio se kod Matijaka. U kući je bilo tamno.

 

Meško pokuca na prozor.

 

~ 433 ~

 

- Ja sam, majstore, tvoj prijatelj Meško! Otvori mi! U sobi se

 

zapali uljanica, u bravi škljocnu ključ, vrata se otvore i Meško

 

uñe u mlin.

 

- Što je, gospodine grofe, kakva vas je sila dovela ovamo u

 

to doba?

 

- Majstore - reče Meško gotovo šaptom - uvijek sam vas

 

cijenio kao poštenoga čovjeka. Možete li mi učiniti jednu

 

uslugu? Neće biti badava!

 

- Vama ću učiniti sve što god zaželite!

 

- Vi se bavite i bravarskim poslom?

 

- Nekoć sam bio bravar.

 

- Trebam jedan ključ. Da li biste ga mogli napraviti?

 

- Drage volje!

 

- Obucite se i poñite sa mnom. Ali, prijatelju, o tome ne

 

smije nitko saznati ništa.

 

- Kako vi to želite, dat ću si ispržiti jezik, ali neću, nikome

 

reći ni riječi.

 

Matijak se odjene i poñoše prema Griču, ravno u baruničin

 

dvorac. Meško otvori dvorišna vrata i kada se uvjerio da nema

 

nigdje nikoga, zovne Matijaka.

 

Obojica su se došuljala do željeznih vrata.

 

- Evo, majstore, htio bih imati ključ od ovih vrata - šapne

 

Meško.

 

Okruživala ih je gusta tama, ali je Meško osjećao da ga

 

mlinar čudno gleda.

 

- Možete li uzeti otisak s brave?

 

- Kada vi to želite, učinit ću što kažete!

 

Meško se povukao dublje u dvorište da čuva stražu. Matijak

 

je uzeo otisak i obojica izañoše iz vrta. Tek kada su bili podalje

 

od kuće progovori Matijak:

 

- Oprostite, kada ste mi već povjerili takav posao, reći ću

 

vam što ja o tome znam. Ja sam već čuo za ta vrata. Kažu da

 

su dolje nekakve sjajne prostorije u kojima se gospoda sastaju

 

na zabave da ih nitko ne čuje.

 

- Tko ti je to kazao? Kakva gospoda?

 

- Ne znam, ali tako mi je rekla Ana. Ona je sobarica kod

 

gospoñe barunice. Ona je, znate, zaručnica moga nećaka i

 

pričala nam je da barunica često odlazi kroz ta vrata i vraća se

 

tek ujutro, ili čak za nekoliko dana.

 

- To su bajke, dragi majstore!

 

- Ne znam, ali djevojka ne običava lagati. Oprostite što tako

 

govorim o barunici.

 

- Često se govori koješta! No ne biste li vi tu Anu poslali malo

 

k meni?

 

~ 434 ~

 

- Jao, valjda nećete djevojku zbog toga pozivati na red? Ona

 

to nije pričala zbog zlobe.

 

- Ne, dragi Matijak, evo vam ruke da joj neću reći zle riječi.

 

Naprotiv, nagradit ću je bude li iskrena. Želim nešto ispitati, a

 

vi ćete mi biti saveznik. Nagradit ću vas bogato!

 

- Gospodine, vi ste drukčiji nego drugi grofovi, i to me

 

začuñuje. Za vašu bih milost skočio u vodu i u vatru!

 

- A kako su drugi purgari?

 

- Umirili se jesu, ali, oprostite što ću vam reći istinu, velikaše

 

mrze. Za sve je to kriv mladi gvardijan. Ne proñe ni jedna

 

propovijed da ne govori protiv velikaša. Meni se čini da nije

 

pravi kršćanin tko tako mrzi čovjeka. Da on sve mrzi, to je

 

očito. Ludi svijet pomamio se za njegovim propovijedima.

 

- Propovijedati se može vrlo lijepo, ali živjeti vrlo griješno!

 

- Tako je, gospodine! Tako mislim i ja. Taj mladi Anzelmo

 

nalikuje mi na ñavla.

 

- Laku noć, majstore! Sutra mi pošaljite Anu, a do večeri

 

dovršite ključ i donesite ga.

 

- Hoću, gospodine! Meško pruži Matijaku ruku, srdačno se

 

oprosti i ode kući.

 

Kuća je Mešku bila pusta. Još u podne bila je u tim odajama s

 

njime ona. Sjedila je kraj njega i svirala na glasoviru. On je

 

sjedio u kutu i promatrao krišom njezino tijelo u muškom

 

odijelu, drage i lijepe modre oči, pune topline, dobrote i

 

plemenitosti. Sada je nema. Ne zna gdje je. Nestala je kao da

 

su je oteli razbojnici. Da su bar razbojnici, on bi ih stigao i

 

poubijao. Ponovno bi je doveo u ove sobe, da je čuva i pazi

 

kao druga i prijatelja.

 

Meško je nemirno lutao sobama. Toliku bol nije osjetio ni one

 

večeri u Trakošćanu kada je mislio da je truplo što ga je našao

 

pod gradom tijelo njegova prijatelja Stanka. Sada ga nestanak

 

još jače boli. Tada su se oči orosile suzama, sada bi mahnitao,

 

razbijao, ubijao bi, mučio bi tu groznu zlotvorku koja ga je

 

držala uza se prikovanog tako dugo, a sada mu je otela biće

 

bez kojega mu se život čini pustim.

 

Sada je tek Meško uvidio koliko ljubi tu nježnu djevojku koja

 

nije ljepotica kao Katarina, ali ga je svaka misao na nju

 

ispunjavala čežnjom. Za barunicu je osjećao nešto kada je bio

 

blizu nje, za tim djevojčetom mahnito čezne upravo kada je

 

nestala.

 

Meška nešto stegne u grlu. Najvolio bi viknuti njezino ime, da

 

ga makar sam sluša, kada ne može čuti njezin glas. U takvim

 

mislima prišao je ormaru, otvorio jedan pretinac, izvadio malu

 

~ 435 ~

 

kutiju i otvorio je. U kutiji su bile osušene bijele katarinčice.

 

Meško se zagledao u to uvelo cvijeće.

 

Sjetio se slike žene u bjelini. Ona se sagnula k njemu i

 

utisnula mu na čelo cjelov. Kada je osjetio dodir usta trgnuo

 

se.

 

Kako su mila i topla bila ta usta. Da, još se dobro sjeća. Taj

 

cjelov bio je nezaboravan. Nestajao je iz pameti samo kada je

 

mislio da je ta žena bila Ružica.

 

Meško obaspe uvenulo cvijeće poljupcima kao mladić što

 

cjeliva ružu koju mu je dobacila voljena djevojka.

 

Sutradan je Meško stajao kraj prozora i nepomično gledao u

 

vrt. Kada je zazvonilo kućno zvonce javila se neka luda nada

 

da je došla ona. Srce je kucalo silovito kao da će uteći iz grudi.

 

Meško požuri u hodnik. Stepenicama se uspinjao grof Pavao.

 

Meško se gotovo narugao svojoj ispraznoj nadi i pošao je u

 

susret prijatelju.

 

- Što te tako rano nosi k meni?

 

- Jesi li čuo što se dogodilo?

 

- Što? - upita Meško drhtavim glasom.

 

- Pobjegao je razbojnik kojega smo uhvatili na Židovskom

 

brijegu!

 

- Kada je pobjegao?

 

- Žigrović kaže da ga nema u zatvoru. Našli su polomljene

 

rešetke.

 

- To nije moguće! Rešetke se ne mogu polomiti da ne bi čuli

 

panduri, straže.

 

- Imam još jednu novost.

 

Mešku ponovno jače zakuca srce. Svaka novost plašila ga je i

 

zanimala, jer se nadao da će čuti koju riječ o njoj.

 

- Danas je bila kod mene ona žena što smo je uhvatili s

 

razbojnicima. Tražila je tebe. Doveo sam je. Čeka dolje.

 

Domaćin odmah naloži sluzi da dovede djevojku. Elvira je

 

ušla u sobu u ženskim haljinama, u toplom zobuncu i s

 

krznenom kapom na glavi!

 

- Dobro jutro! - nasmiješila se Mešku. - Vi ste me zaboravili!

 

- Nisam, draga moja, ali sam imao mnogo posla i brige.

 

- Znam, znam! Vi imate lijepu zaručnicu a to je velika briga.

 

No moglo se dogoditi da vaša zaručnica postane udovica prije

 

no što je vjenčate!

 

- U pravu si, ti si mi pomogla da spasim život i obećao sam ti

 

nagradu.

 

- Mislim da je život tako lijepog i junačkog muškarca kao što

 

ste vi vrijedan jedne kuće i malo zemlje.

 

~ 436 ~

 

- Nemoj tako izmamljivati nagradu! To je suvišno! Što sam

 

obećao to ćeš dobiti. U Zagorju imam lijep mali dvorac za koji

 

nitko ne brine, ni ja ni moji upravitelji. Neka bude tvoj!

 

- Zahvaljujem, gospodine grofe! Dosada sam uvijek vodila

 

kuću drugima, sada ću je voditi za sebe. Ništa nisam toliko

 

željela kao to da imam svoje malo gospodarstvo.

 

- Reći ću upravitelju da to s tobom uredi. Zar su te istom

 

sada pustili na slobodu?

 

- Ne, pustili su me onoga dana kada i mojega gospodina

 

Klemenčića.

 

- Njega su pustili? - upita Meško zatomivši uzbuñenje.

 

- Da! - nasmije se Elvira. - Kada je čovjeku sudac prijatelj,

 

lako mu je!

 

- Kome je sudac prijatelj?

 

- Mojem bivšem gospodaru. Baš su se dobro složili! Znate,

 

gospodine, odlučila sam pobjeći iz zatvora i sprijateljila sam se

 

s jednim pisarom koji je često prolazio kraj mojega prozora.

 

Razgovarali smo kroz rešetke. Jednoga dana obećala sam mu

 

sastanak. On je češće zamjenjivao pandura i odveo me u svoju

 

sobu. Dok sam ga čekala čula sam kako u susjednoj prostoriji

 

netko razgovara. Prisluškivala sam i čula sam sve. Razgovarali

 

su kao znanci. Sudac mu je, dapače, donio od njegove kuće

 

odijelo. Iz zatvora je izašao kao gospodin! Tako sam bar

 

razabrala prema razgovoru koji sam slušala kroz ključanicu.

 

- Kako je sudac nazivao svoga znanca?

 

- Govorio mu je »vi«, a dvaput mu je rekao »vaša milosti«.

 

Meško i Pavao su se pogledali.

 

- Toga dana pustili su mene i onoga drugog razbojnika.

 

Djevojčino pripovijedanje zaprepastilo je i Meška i Pavla.

 

Ispitali su još neke pojedinosti, zatim Meško dade Elviri

 

novaca i zapovijedi joj da šuti o svemu što je pričala.

 

- Što kažeš na to? - upita Meško prijatelja Pavla.

 

- Lopov je suca potkupio! Ali tko bi mogao biti taj čovjek

 

kojemu je sudac dvaput rekao »vaša milosti«?

 

- Neki otmjeniji gospodin!

 

Pavao ustade da se oprosti.

 

- Pavle, ostani još trenutak! Želio bih s tobom ozbiljno

 

porazgovoriti o još jednoj stvari.

 

Pavao se smrkne i odgovori samo prestrašenim pogledom.

 

- Ne boj se, Pavle, neću te pozivati na red. Mi smo se jednom

 

morali pobiti, ali tebi se dogodila nesreća i bio si prije toga

 

ranjen. Kada sam te jednom posjetio molio si me da odgodim

 

ženidbu s barunicom Lehotskom, ali mi do danas nisi rekao ni

 

riječi o tome zašto, premda si mi to obećao.

 

~ 437 ~

 

- Jurica, kad bi ti znao koliko mi bola zadaju tvoje riječi... Ne

 

pitaj me radije ništa o tome. Bio sam tada slab!

 

- Nećeš govoriti o tome? Ali ja volim drugu i neću se vjenčati

 

s Katarinom!

 

Pavao se začudio.

 

- Jurica, što se s tobom zbilo? To je nevjerojatno!

 

- Ipak je tako! Čuj me, Pavle, bili smo dobri prijatelji sve dok

 

nije meñu nama došlo do razmirica zbog nje. Budi iskren i reci,

 

možeš li mi pomoći da se barunice oslobodim?

 

- Želiš se osloboditi?

 

- Jest! Život jedne djevojke visi o niti. Barunica je saznala da

 

ljubim drugu i odstranila je tu djevojku, ali ne znam kamo.

 

Vratit će je jedino ako se s njom vjenčam. Dovest će je prije

 

vjenčanja. Moram tada nešto učiniti da se svatovi razbiju!

 

Želim barunici reći u lice koliko je zla učinila meni i drugima.

 

Treba spasiti djevojku!

 

- Govoriš ozbiljno?

 

- Časne mi riječi!

 

- Dragi moj Jurica, kad bi znao kako su mi vezane ruke!

 

- Znam! Izmamila je od tebe obiteljski prsten.

 

- Mnogo više! Zakleo sam se! Zakletva je tako strašna da me

 

groza hvata kada se sjetim. Ona mi je govorila zakletvu u riječ

 

i ja sam je prihvatio.

 

- Ona je sama prokleta! Ne budi dijete... Ti si se sastajao s

 

njom u viteškoj dvorani u Trakošćanu?

 

Pavao obori glavu.

 

- U lovačkom dvorcu ona je zalazila u tvoju sobu. I one

 

večeri kada su dvorac napali kmetovi bila je kod tebe. Jednoga

 

dana izjašila je s tobom i grlili ste se u lovačkom skloništu. U

 

Varaždinu sam te našao na koljenima pred barunicom.

 

Zaklinjao si je da ne poñe za mene.

 

- Tko ti je sve to rekao? - klikne iznenañeno Pavao.

 

- Saznao sam iz zraka! Čovjek sumnja i pripazi. Sumnja ga

 

vodi dalje. Na kraju doñe do nijemoga priznanja, kakvo je bilo

 

i tvoje.

 

- Nemoj, Jurica, ja nisam ništa priznao!

 

- Jesi! Bilo bi djetinjasto da se sada izvinjavaš. Reci mi,

 

Pavle, kako je došlo do toga da si pao u njezine mreže? Meni

 

možeš sve iskreno ispričati. Prijatelji smo i bili smo jedan

 

drugome iskreni.

 

- Jurica, ja sam nesretan čovjek! - zajeca Pavao. - Ja je još

 

uvijek želim; strast me zaluñuje!

 

- Kako se to dogodilo?

 

~ 438 ~

 

- Primijetili smo da netko krade u viteškoj dvorani

 

dragocjenosti, što se kod nas nikada nije dogodilo. Odlučio

 

sam da otkrijem kradljivca i svake sam ga noći čekao u

 

dvorani.

 

Jedne noći u tami se nešto zabijelilo. »Stani!« poviknuo sam,

 

no tada mi se baci oko vrata žena odjevena u bijelo i zagrnuta

 

bijelim rupcem. Privukao sam je k prozoru i strgnuo joj rubac.

 

Na mjesečini sam ugledao lice barunice Katarine. Ti znaš da

 

sam se oduševljavao i da sam bio zaljubljen u nju prije no što

 

sam je vidio. Zastidjela se što sam je našao u dvorani. Rekla

 

mi je da je došla u dvoranu kako bi mogla cjelivati bar moju

 

sliku, kada već ne može mene koji ne primjećujem njezinu

 

ljubav.

 

- To ti je rekla? - reče Meško i u isti se tren sjeti kako mu je

 

Stanka pričala da je vidjela ženu koja je krala nakit. Da nije

 

ona bila taj kradljivac?

 

Mešku se ispočetka činilo ružnim što se bavi takvim mislima,

 

ali ih se nije mogao osloboditi.

 

- Kada se zaručila s tobom bio sam lud od žalosti - nastavi

 

Pavao. - Rekla mi je tada da se mora udati za tebe, jer ti je

 

zadala riječ. Tvrdila je da ti duguje zahvalnost što si se brinuo

 

za nju i za Stanka kada su ostali bez novaca. Rekla je da vezu

 

s tobom neće raskinuti, ali mene će uvijek voljeti. Shvaćaš li

 

sada kako sam trpio? Ona se udaje za drugoga a ja ne mogu

 

ništa učiniti, ne mogu je uzeti, jer mi je tek devetnaest godina!

 

Počeo sam te mrziti. U razgovoru sam ti često i pokazivao tu

 

mržnju. Sjećaš li se onoga dana kada si me našao kod nje? Na

 

stepenicama sam te uvrijedio. Jurica, oprosti! One večeri kada

 

sam vidio da k njoj dolazi sudac Žigrović vratio sam se našem

 

prijateljstvu. Htio sam te spasiti od nje. Htio sam ti sve reći,

 

no bilo mi je teško i izbjegavao sam te. Nisam znao da je više

 

ne ljubiš.

 

- Spašen sam, Pavle! A ti, siromašni moj prijatelju, dovoljno

 

si trpio - reče Meško sućutno.

 

- Kako se dogodilo da je ti više ne ljubiš?

 

- To je odviše zamršeno, dragi moj. O tome ću ti pričati drugi

 

put. Sada mi reci hoćeš li mi pomoći da spasim život djevojci

 

koju ljubim kao što nikoga još nisam ljubio?

 

- Hoću, Jurica!

 

- U četvrtak ću se vjenčati s Katarinom, naravno, samo

 

prividno. Ona će tada dovesti moju djevojku. Toga trenutka

 

nas ćemo je dvojica raskrinkati. Reci mi, poznaješ li

 

dragocjenosti što su ukradene u vašoj riznici?

 

- Sve! Zašto me to pitaš?

 

~ 439 ~

 

- Pokušat ću naći kradljivca!

 

- Ja još uvijek držim da je kradljivac bio Stanko!

 

- Ne govori ludosti, Pavle! Moja Stanka to nije učinila!

 

Pavao pogleda Meška kao da ga drži ludim. Meško oda tajnu.

 

Pavao se snebivao od čuda dok mu je Meško sa žarom pričao o

 

djevojci:

 

- Jurica, žao mi je što te moram rastužiti - reče na kraju

 

objašnjavanja Pavao - ali bojim se da je ona Stanku ubila. Reći

 

ću ti nešto što ne znaš. Barunica je svoga tobožnjeg nećaka

 

upravo smrtno mrzila. Ona mi je utuvila u glavu da je Stanko

 

krao. Ona mi je rekla da ga izbacim iz Trakošćana. Vjerovao

 

sam joj i činio sam što mi je savjetovala. Sada shvaćam

 

njezinu mržnju prema Stanku. Ona je bila njezina suparnica.

 

Kada je sluga donio zajutrak prijatelji su nastavili razgovor.

 

Meñutim, tek što su počeli jesti s ulice se začula buka i vika.

 

Požurili su prozoru. Na ulici su se komešali ljudi. Dok su četiri

 

pandura nosila na nosiljkama pokrivenoga čovjeka purgari su

 

uzbuñeno o nečemu raspravljali.

 

- Što se dogaña? - upita Meško Joška koji je upravo ušao u

 

sobu.

 

- Vaša milosti - prestrašenim će glasom sluga - dogodila se

 

nesreća.

 

- Kakva nesreća? - upita Pavao.

 

- Pod Krvavim mostom nañen je mrtvac.

 

- Opet!

 

- Tko je?

 

- Barun Vojnić!

 

- Vojnić? - kliknuše oba velikaša.

 

- Rekao sam ti, Jurica, da to neće prestati! Eto, nismo ni

 

mjesec dana u Zagrebu i već je počela nova hajka. Tobožnji je

 

Klemenčić na slobodi i ponovno se javlja.

 

Meško i Pavao potrče na ulicu. Oko nosiljke natiskivalo se

 

mnoštvo. Zaustavili su nosače. Podigoše s mrtvaca modar

 

plašt i ugledaše lice baruna Vojnića. Na grudima se bijelila

 

pergamena, na njemu tri križa i napis osvetnika.

 

Smrknuta čela promatrao je Meško plašt kojim je mrtvac bio

 

pokriven. Taj plašt on je sam spremio u svojoj kući. Kako je

 

dospio ovamo?

 

Pokrivši ponovno barunovo lice Meško pohiti kući. Tražio je

 

plašt ali ga nije našao. Pitao je slugu zna li on štogod o tome.

 

- Vaša milosti - odvrati Joško - vi ste sami poslali po taj

 

plašt?

 

- Ja? Nikada!

 

~ 440 ~

 

- Kada ste otputovali u Varaždin došao je meni neki kmet i

 

rekao mi da želite da vam se pošalje modri plašt. Premetnuo

 

sam cijelu kuću dok sam ga našao. Kmet ga je odnio za vama.

 

Rekao je da ste se zaustavili negdje kraj šume i da ga čekate.

 

- To nije istina! Netko te prevario!

 

Meško je pitao slugu kako je taj čovjek izgledao. Zatim je

 

pošao Ružici da je tješi što je izgubila oca. Našao ju je u plaču

 

i očaju.

 

- Grofe, sad više nemam nikoga na svijetu! - rekla je

 

baronesa kada je ušao u sobu.

 

- Ne, griješite Ružice! Jedan je čovjek htio zbog vas umrijeti!

 

- Ne govorite mi o njemu! On se može odmah oženiti!

 

- S kime? Još uvijek ljubi samo vas.

 

- A koga je ljubio prije? Jadni moj otac!

 

- Baroneso, vi ste izrekli strašnu sumnju!

 

- Rekla sam istinu! Sada, kada mi je stradao otac, mogu vam

 

reći sve. Kada sam se osvijestila od ljubavi prema Stanku

 

vratila sam se Ottenfelsu. Htjela sam mu već sve to priznati,

 

kada mi je netko otkrio da je imao ljubavne odnose s mojom

 

majkom. Tada se u meni dogodio strašan preokret. Zamrzila

 

sam cijeli svijet. Nije mi više bilo ni do mene ni do drugih ljudi.

 

Svejedno mi je što ljudi misle o meni. Odlazim odavde!

 

- Ružice, najprije razmislite što ćete učiniti! Ne vjerujem u

 

Ottenfelsovu krivnju. ðuro je pošten!

 

- On se sa mnom zaručio samo zato što ga je otac zatekao s

 

majkom!

 

- Tko vam je to rekao?

 

- Ona sama, moja majka!

 

Meško tome nije mogao protusloviti. Ako joj je zaista sama

 

rekla, istina je. No bilo je dokaza da je ðuro Ružicu zaista

 

volio.

 

- Ako vas nije volio, zašto je one noći htio pucati u vas i zašto

 

je pucao u sebe?

 

- Bilo ga je sram što sam ga ostavila, i ništa više. Ozbiljno

 

vam kažem, ni jednoga trenutka neću više ostati u ovoj kući.

 

- Molim vas, Ružice, iskažite mi jednu ljubav. Ne ostavite

 

kuću svoje majke prije no što još jednom razgovarate sa

 

mnom.

 

- Ali to mora biti još danas, jer ne mogu udisati zrak koji me

 

podsjeća na tu groznu prijevaru.

 

Meško je izašao iz sobe da potraži Ottenfelsa. Nije ga našao.

 

U kući je vladala uzbuñenost. Služinčad je trčala bezglavo

 

ovamo-onamo. U kuću navališe zaplakane žene da Ružici i

 

njezinoj majci iskažu sućut.

 

~ 441 ~

 

Tada Mešku javi sluga da ga kod kuće čekaju gospoda i

 

morao je otići.

 

OPTUŽENO POŠTENJE

 

Ulicama kojima je prolazio Meško vladalo je uzbuñenje.

 

Purgari su se okupljali u grupe i pričali o mrtvacu koji je

 

pronañen pod Krvavim mostom. Posao je u gradu zastao.

 

Majstori, pomoćnici i šegrti napustili su radionice, domaćice

 

kuće, svi su se našli u uzbuñenom razgovoru. Purgari su bili

 

sve bučniji i na kraju se stadoše buniti protiv velikaša.

 

- Opet će osvanuti na našim zgradama crni križevi!

 

- Protjerajmo ih iz Zagreba! - vikali su purgari dok je Meško

 

ponosno prolazio pokraj njih.

 

- Šteta za toga grofa - šaptali su za njim purgari - tko zna

 

nije li i njemu suñeno da doñe pod Krvavi most.

 

Purgarice su dugo gledale za snažnim Meškom koji je čvrstim

 

i odvažnim korakom žurio prema svojoj kući.

 

U velikoj blagovaonici dočekalo je Meška dvadesetak

 

velikaša. I oni su uzbuñeno raspravljali o umorstvu baruna

 

Vojnića. Gotovo su se žurili da mu saopće da je Klemenčić

 

pobjegao.

 

- Niti je taj razbojnik Klemenčić, niti je pobjegao! - reče

 

Meško.

 

- Kako nije? - planu sudac Žigrović. - Valjda to ja najbolje

 

znam!

 

- Ja opet znam da je taj razbojnik pušten na slobodu! U

 

dvorani zavlada grobni muk. Sve su oči bile sumnjičavim

 

pogledima uprte u Žigrovića.

 

- To je laž! - vikne sudac. - Jučer je pobjegao!

 

- Ne, gospodine suče, on je pušten na slobodu još prije

 

Božića.

 

Žigrović pocrveni kao rak i navali bijesnom vikom na Meška.

 

- Neka grof Drašković kaže nije li razbojnik doista pušten na

 

slobodu - reče Meško,

 

- Jest! - odvrati Pavao.

 

- O svemu tome pričala nam je Elvira koja je uhvaćena s

 

razbojnicima.

 

- Zar plemići vjeruju više babama negoli meni? - reče sudac

 

povišenim glasom. - Obavezujem se da ću razbojnika ponovno

 

pronaći. Već sam poslao potjeru na sve strane. Neće ga teško

 

biti pronaći, jer ima bradu do očiju i zasječen prst.

 

Meškov pogled pade na ruku baruna Makara, na njegov mali

 

prst koji je još uvijek bio vezan uskom crnom vrpcom. Sjetio

 

~ 442 ~

 

se misli što ga snañoše one noći u Varaždinu kada je

 

neprestano gledao u taj povezani prst i kada mu je bio na

 

pameti razbojnik kojega je zasjekao nožem. Prvi put te večeri,

 

kada je odviše popio, javila mu se ta misao, ali tada još nije

 

sumnjao.

 

U mislima Meška prekine Patačić s prijedlogom da se vjeruje

 

sucu. Grof Pavao priskoči da pomogne Mešku i odlučno zatraži

 

da Elvira pred svima ponovi što je izjavila njemu i Mešku.

 

Velikaši su poslali slugu po djevojku i nastaviše započeti

 

razgovor o dogañaju kod Krvavoga mosta. U razgovoru nisu

 

primijetili da su se Makar i Žigrović udaljili, ali je Meško pazio

 

na svaki njihov pokret. Opazivši da je Makar otišao u drugu

 

sobu svrnuo je brzo razgovor na izbor novoga bana.

 

- Gospodo, Nadaždi je dao ostavku, koga ćemo predložiti za

 

bana?

 

- Ne rekosmo li već da je naš kandidat Makar?

 

- Zar zaista meñu nama nema domaćeg odličnog velikaša

 

koga bismo mogli odabrati? - reče Meško mirno. - Makar nije

 

Hrvat. Svi znate da je došao iz Njemačke gdje mu obitelj nije

 

uživala dobar glas. Došao je ovamo kao siromah, živio je

 

godinama otmjeno i raskošno, a danas je bogat čovjek. To su

 

sve stvari na koje se prije nitko nije obazirao, no kada treba da

 

postane banom moramo i o tome razmisliti.

 

- Ti Makara mrziš i zato tražiš sve moguće načine da ga

 

omraziš - primijeti jedan varaždinski velikaš.

 

- Ne mrzim ga, nego sumnjam da je pošten čovjek.

 

- Tada ne govori ututanj!

 

- Znam što i zašto govorim! Makar ne smije biti banom!

 

Valjda se nećete dati zavarati?

 

- Dokaži da su tvoje sumnje opravdane! - reče Patačić.

 

- Hoću!

 

Meško ode u susjednu sobu. Makara i Žigrovića zatekao je u

 

vrlo povjerljivom razgovoru. Pozvao ih je u dvoranu, zatim

 

reče okupljenim velikašima:

 

- Gospodo, dugujem vam jedno razjašnjenje. U Varaždinu

 

sam barunu Makaru rekao u lice da ga ne držim dostojnim

 

banske časti zato što sam uvjeren da je ubio ili je dao ubiti

 

svoju suprugu. Tu je sumnju u meni pobudio moj pokojni otac

 

i ona me dovela do toga da sam jedne noći ušao u kuću

 

gospodina baruna Makara kod Krvavog mosta. Je li tako,

 

gospodine barune?

 

- Jest, bili ste kod mene.

 

~ 443 ~

 

- Ali ne u posjetama! Sjećate se kako sam one noći našao

 

gospodina baruna onesviješćenoga? Prestrašili ste se neke

 

prikaze koja se šuljala po kući.

 

- Vidim da su gospoda iznenañena - reče barun Makar - i to

 

sigurno zato što sam rekao da nikada nisam prekoračio prag te

 

svoje kuće. To je zaista istina, no kada sam čuo da ljudi

 

neprestano govore o nekim prikazama što se pojavljuju u toj

 

kući došao sam noću da to istražim.

 

- I tada se gospodin barun tako prestrašio - ironično na stavi

 

Meško - da sam ga morao prizvati k svijesti. Nakon toga,

 

gospodin barun zna kako se to dogodilo, dospio sam u njegov

 

podrum.

 

- Vi ste me prisilili da vas odvedem u podrum.

 

- Da, to je istina, prisilio sam vas, jer sam po pripovijedanju

 

svoga oca bio uvjeren da ste u podrumu ubili svoju ženu.

 

- To je kleveta!

 

- Vidjet ćemo da li je kleveta. Kada ste me, naime, ostavili u

 

podrumu pretražio sam ga. Imao sam dovoljno vremena. Vaša

 

se milost pobrinula da ostanem u podrumu što dulje, a ovoj

 

ste gospodi rekli da sam otputovao.

 

- Kanite me optužiti? - reče Makar porumenivši u licu.

 

Velikaši su se začuñeno pogledali. Nikad još nisu vidjeli

 

baruna Makara tako uzbuñenog.

 

- Želim samo da vas raskrinkam!

 

- Vi ste klevetnik!

 

- Stanite, barune, neću vas pozvati prije na dvoboj negoli

 

vam dokažem da ste ubojica.

 

- Hulja! - vikne Makar tako snažnim glasom da su se prisutni

 

lecnuli.

 

- Samo nastavite, gospodine barune! - reče Meško mirno. -

 

Vi biste me htjeli nagnati da se bacim na vas, no ja to neću

 

učiniti. Sada nam recite, na vašu velikašku riječ, jeste li ubili

 

svoju ženu ili niste? Makar se okrene prema velikašima i reče:

 

- Njemu ne želim odgovoriti, ali vama, gospodo, izjavljujem

 

da me Juraj Meško kleveće, zato što bi rado zasjeo na bansku

 

stolicu.

 

- Gospodo - reče Meško - tvrdnju koju barun Makar poriče ja

 

ću dokazati!

 

Meško izvadi iz ormara željeznu kutiju i postavi je na stol. Iz

 

kutije je izvadio mrtvačku lubanju, zlatan nakit i pergamenu

 

na kojoj je pisalo: »Ovdje je našla zasluženu kaznu žena iz

 

prostoga puka koja se lukavom prijevarom nametnula čestitom

 

i vrijednom velikašu, samo da postane visokom gospoñom, a

 

~ 444 ~

 

kada je postigla svoj gadni cilj prevarila je muža i osramotila

 

njegovo ime. Ta je žena Mlečanka Giulia.«

 

Meško se obrati barunu Makaru i reče mu, pokazujući

 

pergamenu:

 

- Evo, gospodine barune, to je dokaz da ste ubojica!

 

Makar je stajao pred Meškom blijed ali miran. Velikaši su još

 

uvijek gledali u pergamenu. Nitko nije mislio da bi Makar

 

ikome mogao učiniti zlo. Bio je kavalir, vitez, otmjen, ljubazan

 

gospodin koji nikada nije izrekao osornu riječ. Činilo se upravo

 

nemogućim da bi Makar mogao ubiti ženu, makar je i

 

strahovito mrzio.

 

Pod dojmom Meškovih riječi u sobi je zavladala tišina.

 

Prekinuo ju je Makar kada je počeo mirno govoriti:

 

- Gospodo, vidim da je ovo što ste sada vidjeli i čuli na vas

 

duboko djelovalo. To je posve razumljivo. Dokazi što ih je

 

Meško iznio tako su strašni da meni, kada bi bili valjani, ne bi

 

preostalo drugo nego da si ispalim u glavu hitac iz pištolja.

 

Noja ću vam dokazati da su ti dokazi lažni! Tko vam jamči da

 

je ova lubanja lijepa glava moje žene, i da je to upravo njezin

 

nakit? Tu je lubanju Meško mogao uzeti negdje na groblju,

 

staviti je u kutiju i priložiti pergamenu s ovim natpisom. On me

 

svakako nastoji uništiti.

 

- Ta vas laž neće spasiti! - reče odlučno Meško. - Poñite sa

 

mnom u podrum da vidite gdje je ležala kutija, i da po

 

gledamo nema li ondje još čijih kostiju.

 

- Molim, gospodo, Meško je ovdje priložio protiv mene dokaz.

 

Pravednost zahtijeva da vidite i moj protudokaz. Izvolite se

 

dakle, potruditi da poñete sa mnom.

 

- Poñimo! - privoli Meško. - Vidjet ćemo tko će što dokazati.

 

Velikaši izañoše na ulicu. Makar poñe pokraj Markove crkve

 

prema Sljemenu. To je sve začudilo. Nitko nije mogao pogoditi

 

kamo ih vodi, jer su svi mislili da će ih odvesti u svoju kuću.

 

Makar je uveo velikaše u samostan klarisa. Stara niska

 

opatica otvorila je velikašima vrata i zamolila ih da pričekaju u

 

sobi koja je bila odmah kraj ulaza, dok je ona pošla da otvori

 

druga velika vrata koja su vodila u unutrašnji dio samostana.

 

Barun Makar pozove opaticu i nešto joj reče.

 

Deset minuta kasnije pojavila se redovnica lijepog blijedog

 

lica, crnih vatrenih očiju, srednjeg uzrasta i nježnog tijela.

 

Kada je došla pred velikaše, obori oči i ostade kod vrata u

 

polutami.

 

- Što žele od mene gospoda? - upita opatica.

 

- Recite, časna sestro - započne Makar - tko ste vi i kako se

 

zovete?

 

~ 445 ~

 

- Ne znam zašto to gospodu zanima, no kad baš želite, reći

 

ću vam. Ime mi je Giulija, barunica Makar, a vaša sam bivša

 

supruga.

 

Velikaši su bili iznenañeni. Nastojali su prepoznati lice i stas

 

opatice. Nježno tijelo, duguljasto lice, crne oči, sve je to

 

podsjećalo na Giuliju.

 

- Evo, gospodo - reče barun Makar - dao sam svoju bivšu

 

suprugu dovesti iz Milana ovamo samo zato što me Meško

 

često sumnjičio. Dapače, htio sam svojedobno moliti papu da

 

se mogu vjenčati s Meškovom tetkom Lidijom. Tada sam mu

 

rekao: »Pokazat ću vam svoju ženu živu!« Evo je! A sada

 

molim gospodu koja su poznavala barunicu neka kažu je li

 

ovdje zaista ona.

 

- Priznajem da stas i lice ove časne sestre posve sliči

 

barunici, ali je očito da se promijenila - reče Patačić.

 

- Jest, promijenila sam se - reče redovnica.

 

- Moja crna kosa je odrezana. Na glavi nosim opatički ures.

 

Nakon tih riječi opatica se okrene da ode.

 

- Oprostite još trenutak, časna sestro - zaustavi Meško

 

redovnicu. - Jeste li vi poznavali staroga Meška?

 

- Jesam - odvrati ona.

 

- Recite kako je izgledao?

 

Opatica pogleda Meška i odvrati prezirno:

 

- Ne želim osvježavati uspomene na svoje neprijatelje koji su

 

pomogli da budem otpremljena u samostan.

 

Opatica je otišla. Meško je stao pred Makara i odlučno mu

 

rekao:

 

- Barune, ovo nije vaša supruga!

 

- Mislim - odvrati barun - da nakon svega što smo čuli nitko

 

neće više ozbiljno shvaćati riječi gospodina Meška.

 

- Ovo nije vaša supruga! - ponavljao je Meško. - Poslužili ste

 

se varkom!

 

- A po čemu sudiš da to nije barunica Makar? - reče Patačić.

 

- Po tome što Giulia ne bi pogrdila ime moga oca! Ona bi

 

zaplakala i uskliknula kada bi čula ime čovjeka koji je bio

 

njezin jedini pouzdanik i prijatelj. Loše ste izveli spletku,

 

barune! Poći ću do nadstojnice da se uvjerim u vjerodostojnost

 

vašega dokaza.

 

Pozvana je nadstojnica samostana, ali je javila da ne može

 

doći budući da već dugo boluje i velikaši napustiše samostan.

 

Meško je primijetio da su se velikaši odvratili od njega.

 

Ostavili su ga i pošli s Makarom. S njim su ostali jedino Patačić

 

i Pavao Drašković.

 

~ 446 ~

 

Neko vrijeme šutjela su sva trojica. Prvi je prekinuo šutnju

 

Patačić.

 

- Ja sam mladu barunicu dobro poznavao. Bila je gotovo još

 

djevojčica. Odijevala se otmjeno, ali nikada nije nosila vlasulju.

 

Imala je prekrasnu crnu kosu i nije je htjela sakrivati. Njezinu

 

kosu muškarci su upravo slavili. Vrijeme ju je, naravno, moglo

 

promijeniti, no meni se ipak ne čini da je ona redovnica

 

barunica Makar.

 

- Vi mislite - upita Pavao - da je Makar našao opaticu koja se

 

pretvarala da je njegova žena? To nije moguće! On je u

 

samostanu vrlo dobro poznat.

 

- On je spletkar! - plane Meško. - Sigurno je nanjušio da ipak

 

imam dokaze njegova zločina. Oko toga se s njime natežem

 

godinu dana. Još u ožujku prošle godine rekao sam mu da je

 

ubojica.

 

- Što ćeš sada?

 

- Za one uvrede što mi ih je dobacio pustit ću mu malo krvi.

 

Zatim ću se dati na posao. Neću mirovati dok mu ne dokažem

 

da je ubojica svoje supruge, a možda i da je počinio još gore

 

stvari.

 

Drašković i Patačić pogledaše Meška upitnim pogledima.

 

- Što gore?

 

- Sada još neću o tome govoriti. Svi pristajete uz toga

 

čovjeka.

 

- Ja mu, vjeruj mi, nisam prijatelj - reče Patačič - ali kako da

 

se borim protiv njega kada živi tako besprijekorno? Nitko ne

 

zna o njemu ništa ružno.

 

- Jer nitko ništa ne istražuje! Mi smo svi odviše lijeni da

 

zavrnemo rukave i da pretražimo njegov život. Tko zna kako

 

on živi kada ga mi ne vidimo? Od ovoga časa neću se više ni

 

za što brinuti nego ću tražiti istinu - reče Meško i doda u sebi:

 

»i svoju malu sirotu«. - Tražit ću zlodjela čovjeka koji želi

 

zasjesti na bansku stolicu.

 

- Samo ako ne bude prekasno! Čuo sam da će za koji dan

 

dobiti od kraljice pismo da je postao banom - reče Pavao.

 

Trojici velikaša priñe tog trenutka lijepa Elvira. Pozdravila ih

 

je i kazala da je bila pozvana u Meškov dvor, ali nije nikoga

 

našla.

 

Drašković požuri za ostalom gospodom i ponuka ih da poñu u

 

sud, gdje će im Elvira ispričati kako je razbojnik bio pušten na

 

slobodu. Većina je to odbila, jer neće dulje slušati Meškove

 

dokaze.

 

- Meško mrzi Makara - reče Janko Oršić - i zato ga okrivljuje.

 

Meško je sustigao plemiće i čuo je što o njemu govori Oršić.

 

~ 447 ~

 

- Baš me gadno sudiš! - upadne Meško u riječ Oršiću.

 

- Uvjerio sam se da Makara kaniš uništiti pa se laćaš

 

sredstava koja nisu dostojna plemića.

 

- To kažeš ti, Janko? Pripazi da me jednom ne budeš morao

 

moliti za oproštenje! Ovaj put ćeš mi, naravno, dati

 

zadovoljštinu oštricom svojega mača! Želim samo to da vas

 

spasim od čovjeka koji spada u društvo razbojnika.

 

Žigrović problijedi. Makar se nasmiješi i reče:

 

- Na to ću vam odgovoriti mačem!

 

- Ali još danas poslije podne, gospodine barune, jer imam

 

drugoga posla.

 

Meško se okrenuo prema ostalim velikašima.

 

- Tko od vas želi da ga barun zavarava, neka ostane! Vi ostali

 

doñite da saslušate bar jednoga svjedoka.

 

Nekolicina ode u sudnicu. Žigrović je bio blijed i smeten.

 

Elvira je pričala kako je čula da se razbojnik podšišao, čula je

 

što je razgovarao sa sucem, pa i to kako ga je sudac pustio i

 

rekao mu dva puta »vaša milosti«.

 

Svi osim Pavla, Patačića i Ottenfelsa bili su uvjereni da je sve

 

to Meškova spletka. Sam Makar ih je uvjeravao da Meško želi

 

postati ban i zato je Elviru naučio što da govori. Velikašima se

 

činilo da Meško zaista protiv Makara spletkari, a kako je on već

 

napola bio ban, s mnogo upliva u Beču, jedni mu se nisu htjeli

 

zamjeriti, a drugi nisu mogli shvatiti da bi barun kojega su u

 

bečkom dvoru toliko cijenili mogao biti zao čovjek.

 

Pavao Drašković, Ottenfels i Patačić, koji su pobliže poznavali

 

Meška znali su da sve to nisu spletke, jer se Meško ne bi laćao

 

takvoga sredstva.

 

Sudac je dao Elviru zatvoriti tvrdeći da ga je oklevetala.

 

- Gospodine suče - reče Meško - ako ova djevojka nestane

 

bez traga, odstranit ćete je vi, da protiv vas ne svjedoči.

 

Upozoravam vas, dakle, da ona ne smije pobjeći niti bilo kako

 

nestati.

 

- Gospodine grofe! - reče sudac dršćućim glasom.

 

- Ne uzrujavajte se, gospodine suče - upadne mu u riječ

 

Meško - mi ćemo raščistiti račune. No tada ću ja imati drukčije

 

dokaze nego što je Elvira!

 

Nakon tih riječi Meško s prijateljima izañe na ulicu.

 

Poslije podne pripremio se Meško za dvoboj s Makarom i

 

grofom Oršićem. Pregledao je svoja pisma i uredio sve što je

 

bilo potrebno. Ni nakraj pameti nije mu bilo da bi mogao u

 

dvoboju stradati, no unatoč svemu doveo je svoje stvari u red.

 

Zatim je sjeo kraj glasovira i sanjario o Stanki.

 

~ 448 ~

 

Sunce je još bilo visoko kada se Meško našao na mjestu

 

dvoboja u šumi pod Gričem. Svjedoci i protivnici bili su na

 

okupu.

 

- Prije negoli počnemo dvoboj - reče Meško - moram

 

gospodina baruna Makara upozoriti da ćemo se tući dva puta.

 

Jedan put sam ga izazvao ja, drugi put on mene.

 

- Znam - reče Makar i ne pogledavši Meška.

 

- Upozoravam vas da bih mogao ovaj čas ispuniti ono što

 

sam vam rekao u Varaždinu, da vi nećete biti banom!

 

- Ti se prijetiš da ćeš ga sasjeći - vikne Erdödy. - To je

 

nečuveno!

 

- Jest, bilo bi nečuveno da ga ubijem sada, kada je na putu

 

da dobije najvišu čast. Uostalom, promislit ću. Molim vas,

 

počnimo već jednom!

 

Meško i Makar stadoše jedan nasuprot drugome. Meško je

 

stajao pred barunom sa snažnim mišicama i visokim čelom s

 

kojega je prijetila divlja odvažnost. Barun podigne mač.

 

- Pazite, barune, ruka vam dršće - reče Meško.

 

Makar je stisnuo usnice i pozelenio u licu.

 

Svi su sa zanimanjem pratili svaki pokret. Makar je bio

 

izvrstan mačevalac, a za Meška se znalo da je dosada svakoga

 

protivnika svladao.

 

Voña dvoboja dade znak za navalu. Meško se lijevom rukom

 

podbočio o struk a desnom je podigao mač kao da je perce. U

 

Makarovim očima sijevnuo je bijes. Navalio je na Meška sa

 

svom svojom mržnjom i željom da ga ubije. Meško je navalu

 

dočekao s ironičnim smiješkom, mirno i samosvjesno. Jednim

 

jedinim spretnim zamahom odbio je Makarov mač. Barunovo

 

oružje našlo se na zemlji.

 

Meško se upre na oštricu svoga mača, pogleda prezirno

 

baruna i reče:

 

- Uhvatite mač malo čvršće, gospodine barune! Nemojte me

 

prisiljavati da vas ubijem!

 

Barun ošine protivnika bijesnim pogledom. Bilo ga je strah

 

pred tim snažnim čovjekom koji je stajao odlučan i zamahivao

 

mačem s lakoćom. No strašna mržnja i želja da svojega

 

protivnika sasiječe gonila ga je u navalu.

 

- Držite čvrsto mač! - vikne Meško, no u taj čas zazveči

 

gvožñe i barunovo oružje ponovno padne na zemlju.

 

Makar gotovo pobijesni. U trećoj navali udario je na Meška

 

poput lava. Meško je dočekao protivnika mirno i udario ga

 

preko glave. Mač bi se duboko zasjekao u lubanju, ali ga je

 

Meško okrenuo tako da je udarac pao gotovo pljoštimice.

 

Baruna je oblila krv po očima i licu.

 

~ 449 ~

 

- Štedio sam vas, gospodine barune - reče Meško. - No

 

kanim vam zadati još jedan udarac koji će malo jače zaboljeti!

 

Makar nije govorio. Zateturao je. Priskočili su svjedoci i

 

ranarnik.

 

Kada su barunu povezane rane izañoše na megdan grof

 

Janko Oršić i Meško. Obojica su bili snažni, čvrsti i visoki, samo

 

što je Oršić bio malo puniji. Svjedoci su ih gledali s

 

udivljenjem.

 

U prvoj navali ozlijedio je Meškov mač Oršića po glavi, u

 

drugoj mu je zasjekao rame. Oršić je nastojao podići oružje,

 

ali nije mogao. Oblila ga je krv. Meško je odbacio mač i

 

pomogao ranarniku da mu poveže ranu. Oršić je stiskao zube i

 

junački podnosio bol. Rana je bila duboka, premda je Meško i

 

taj put nastojao da udarac ne zada oštricom.

 

Svjedoci su šutjeli i zaposlili su se oko Janka Oršića. Kada je

 

rana bila povezana sjedoše u kočiju. Grof Oršić se nije

 

pozdravio ni s Meškom ni s bilo kim drugim. Makara takoñer

 

odvezoše u kočiji, premda je njegova rana bila laka.

 

Meško i Patačić odoše s mjesta dvoboja. Pavao je malo

 

zaostao.

 

- Zašto je Meško danas tako štedio svoje protivnike? - upita

 

Erdödy kada su odvezli ranjenike. - Štedio je i Makara kojega

 

mrzi. Mislio sam da će ga ubiti.

 

- Nikada još Meškov protivnik nije otišao s bojnoga polja

 

sam. Uvijek su ga morali odnijeti. Danas se upravo mučio

 

pazeći da nijednoga protivnika ne rani teško.

 

- I po tome možete suditi da Mešku činite nepravdu kada ga

 

okrivljujete da spletkari protiv Makara - odvrati Pavao. - Zar

 

ga nije mogao sada sasjeći? Meško zna šta radi! Nije mu ni

 

nakraj pameti da bude ban, ali zna zašto je Makara štedio.

 

Žalit ćete što ste posumnjali u Juricu!

 

U GRIČKIM KATAKOMBAMA

 

Dan koji je počeo smrću baruna Vojnića svršio je dvobojem,

 

no Meško se osjećao dobro. Premda je cijeli dan bio uzbuñen

 

zbog neizvjesnosti koju je izazvao Stankin nestanak djelovao

 

je mirno. Nije ga shrvao ni dogañaj s Makarom, ni suočenje s

 

opaticom u samostanu, pa ni dvoboj. Hodao je po blagovaonici

 

držeći u ruci ključ što mu ga je donio Matijak. Odlučio je da

 

poslije ponoći poñe u potragu da vidi što se sakriva iza

 

željeznih vrata barunice Lehotske.

 

U svaki džep uzeo je Meško po jedan pištolj a u ruke štap s

 

olovnim drškom. Uzeo je, takoñer, kremen i lojanicu, zaogrnuo

 

~ 450 ~

 

se velikim crnim plaštem, navukao na glavu crnu kapucu i

 

pošao. Upravo tada javi mu sluga da grofovi Ottenfels i Pavao

 

Drašković žele s njim razgovarati. Meško brzo svuče svoje

 

neobično odijelo.

 

- Što je novo? - upita prijatelje.

 

- Barun Makar već ima vijest iz Beča da je postao ban!

 

Budući da je banski dvor u Varaždinu izgorio, ban će se

 

preseliti u Zagreb. Patačić je prodao županiji svoju veliku

 

palaču na Markovu trgu, nasuprot Markovoj crkvi, i to će sada

 

biti banski dvori.

 

- Francek je prodao svoju lijepu palaču? Sada, kada se

 

imućno oženio?

 

- Morao ju je prodati. Imetak je propio. Budući da to nije htio

 

pred ženom pokazati prodao je palaču. Nismo mislili da je tako

 

daleko dospio.

 

- To ne začuñuje nakon toliko raskoši. Siromašni Francek,

 

bilo je krajnje vrijeme da se oženi. Ona će mu malo pritegnuti

 

uzde. Tako krasan dečko! Srce i poštenje mu je suho zlato -

 

reče Meško.

 

- I sada će u toj palači kao prvi ban stanovati Makar! - doda

 

Pavao.

 

- Čekaj, Pavle, još nije stigao kraljičin dekret, a dotada se

 

svašta može dogoditi! Čujte, prijatelji, imate li odvažnosti da

 

sa mnom poñete za jednom mojom sumnjom?

 

- Reci što želiš? - odvažno će Pavao.

 

- Noćas bih morao obaviti nešto što mi je nadasve važno, a

 

sutra noću pozvat ću vas k sebi. Raskrinkat ćemo Makara!

 

- Imaš li kakav put do njegovih tajnovitih djela?

 

- Jest! Imam i cijeli plan.

 

- A u četvrtak, znaš li da će tada biti tvoje vjenčanje? - reče

 

Pavao.

 

- Znam. Bit ću spreman. Nećete se ljutiti, dragi dečki, što

 

moram otići?

 

- Idi, ja ću posjetiti barunicu Vojnić - reče Ottenfels.

 

- ðuro, s tobom imam važan razgovor. Danas mi je Ružica

 

ispričala što ju je od tebe odbilo.

 

- Rekla ti je? - klikne ðuro. - Jurica, nemoj mi to zatajiti! Kaži

 

mi sve, znaš da je ne mogu zaboraviti.

 

- Doñi sutra ujutro k meni.

 

- U osam sati bit ću ovdje!

 

Pavao i ðuro oproste se s Meškom. On se vrati u svoju sobu,

 

zagrne se svojim crnim ogrtačem, uzme sve što je pripremio i

 

uputi se na ulicu. Zrak je bio hladan, snijeg velik. Vrijeme je

 

odmaklo i ulice su bile puste.

 

~ 451 ~

 

Meško poñe ravno prema baruničinoj kući. U vrtu nije bilo

 

nikoga. Prozori su bili tamni čak i kod služinčadi. Sve je

 

spavalo.

 

S čudnim osjećajima koračao je Meško prema željeznim

 

vratima iza kojih će, kako se nadao, otkriti nešto važno. Sam

 

nije znao čemu se zapravo nada, ali bio je uvjeren da iza tih

 

vrata barunica nešto krije. Odlučio je da to otkrije, dogodilo se

 

što mu drago. Prišavši vratima Meško se ogleda. Nigdje se

 

ništa nije pomaklo. Oprezno je gurnuo ključ u bravu i zasun

 

doista popusti.

 

Hladan zrak udari Meška u lice. Pred njim je bila gusta i

 

neprozirna tama. Činilo mu se da je ušao u neki veliki ponor

 

koji nema ni dna ni stropa. Meško je za sobom zatvorio vrata i

 

zapalio lojanicu. Svjetlo zatreperi, okrzne crne vlažne zidove i

 

padne na kamenite mokre stepenice. Meško je vidio da se

 

nalazi u uskom prostoru nad koji se objesio onizak strop.

 

Stepenice su vodile nekamo u dubinu.

 

Meško se polako spusti niz stepenice i zakorakne na meko

 

pješčano tlo. Podigao je uljanicu i posvijetlio oko sebe. Bio je u

 

nekom uskom hodniku koji je počeo kod stepenica i vodio sve

 

dalje i dalje. Nije sustajao. Odvažno je koračao naprijed, iako

 

nije znao ni kamo će doći ni što će naći. Hodao je tako pod

 

zemljom i pitao se kamo ide, što će naći, čiji su to putovi?

 

Često se Meško sagibao k zemlji da pretraži tlo kojim hoda.

 

Htio je što prije saznati kamo vodi taj hodnik. Činilo mu se kao

 

da prolazi utrobom neke crne nemani. Tada primijeti u daljini

 

slabašno svjetlo. »Zar tim podzemnim hodnikom hoda još

 

netko?« pomisli Meško. Obuzme ga želja da potrči kroz tamu

 

do toga svjetla. Ugasio je lojanicu da ga došljak ne otkrije i

 

pošao je naprijed pridržavajući se rukama zidova i tapkajući

 

štapom pred sobom da ne upadne u kakav otvor ili jamu.

 

Svjetlo je bilo sve bliže. Zidovi su se razmaknuli, stvorivši

 

oveću prostoriju. U njoj bijaše oltar sa slikom sv. Florijana,

 

pred kojim je gorjelo malo kandilo. Pri slabom sjaju uljanice na

 

oltaru razabra Meško zidove i u jednom od njih željezna vrata.

 

To ga je začudilo. Opipao je ključanicu. Sa čuñenjem izvuče iz

 

brave ključ. Po tome je zaključivao da se u podzemlju mora

 

kriti netko živ, da netko ovamo mora zalaziti. Meško otvori

 

vrata i nañe se pod Gričem, upravo nasuprot Mesničkim

 

vratima.

 

Vani se danilo i hladan zrak navre u podzemlje. Meško se

 

razočara. Nije htio izaći a da ništa ne sazna. Kada je saznao

 

gdje se nalazi, zatvorio je vrata i odlučio da će ostati u

 

podzemlju dok ne nañe ljude koji prolaze tim hodnikom. Kada

 

~ 452 ~

 

je zaključao vrata ponovno je zapalio lojanicu i ispitao prostor

 

oko sebe, ali osim oltara nije našao ništa. Nakon dugotrajnog

 

istraživanja opazio je u zidu otvor. Bez oklijevanja uñe kroz nj.

 

Osjećao je da silazi dublje pod Grič. Lojanicu je držao pred

 

sobom. Svaki čas bi stao, sagnuo se i tražio u pijesku tragove

 

ljudskih stopa. Kretao se oprezno i nadao se da će jednom ipak

 

doći do kraja. Kada se hodnik počeo širiti ponadao se da je cilj

 

blizu. Podigao je lojanicu u vis i ustanovio da je strop zidan.

 

Kada je ponovno koraknuo naprijed spotaknuo se o nešto

 

tvrdo. Spustio je svjetlo. Pred njim je bio lijes.

 

U Meškovoj duši nešto zadršće. Pobojao se da je barunica tu

 

zauvijek zatvorila Stanku. Zaprepastio se kada je ustanovio da

 

su lijesovi naslagani u redovima. Zar je to groblje? Meško

 

pomno pregleda lijesove. Bili su čvrsto zatvoreni, a na svakom

 

je bio natpis. Nije dospio ni pročitati sve kada mu do ušiju

 

dopru glasovi pjesme koji kao da dolaze sa stropa.

 

Jest, to je pjesma iz više grla, tiha kao da su se gore nad

 

stropom okupili dusi, kao da lebde nad njegovom glavom i

 

pjevaju pjesmu koja zvuči kao mukli glas iz groba. Meško

 

krene dalje, ne bi li otkrio odakle dolaze glasovi. Još su ga

 

uvijek sa svih strana okruživali lijesovi; groblje bez grobova i

 

križeva.

 

- Ja sam u grobnici pod crkvom! Jest, redovnici pjevaju u

 

crkvi! No što je barunica radila ovdje?

 

Meško nije osjećao strah sve do ovoga časa, kada ga je

 

zaokupila činjenica da je barunicu vidio kako je iščezla iza onih

 

željeznih vrata. Pogled mu je bio prikovan uz lijesove što

 

počivaju oko njega kao i mrtvaci što su ležali u njima.

 

Zašto je Katarina zalazila u grobnicu? Meško je razmišljao što

 

da učini.

 

U dubini grobnice nešto sušne.

 

Što se dogaña? Zar su mrtvaci ustali iz lijesova?

 

Šuštanje je bivalo sve jasnije. Razabirali su se koraci.

 

Što je to? Netko živi u grobnici?

 

Meško se skloni opazivši tamnu sjenu s uljanicom u ruci.

 

Pritajio se ukočivši se kao kip. Sjena se šuljala gore uskim

 

ljestvama koje dotada nije primijetio.

 

Meško poñe za tajanstvenim čovjekom, no samo nekoliko

 

koraka, jer je nad ljestvama ugledao otvorena vrata neke

 

komorice. Iza tih vrata prodiralo je danje svjetlo. Po zidovima

 

je prosudio da je to ulaz u stari toranj Markove crkve, a ljestve

 

su mogli prisloniti samo oni koji se tuda zavlače u skrovište.

 

Meško odmah siñe s ljestava na dno grobnice. Primijetio je

 

da su s lijeve strane različite udubine iz kojih su lijesovi

 

~ 453 ~

 

povañeni i razbijeni. Na zemlji su ležali komadi kostura i

 

daske. Neki su lijesovi bili prazni, u drugima su ležali kosturi i

 

ostaci odijela. U jednom crnom lijesu na svjetlu lojanice

 

zablistao je komad nekakvoga lanca. Meško ga podigne i

 

ogleda. Bio je to otkinuti komadić ženskog nakita.

 

Dok je razgledavao lijesove i kosture koji su pružali strašnu

 

sliku posljednjega ljudskog obitavališta Meško je neprestano

 

pazio neće li se ona prikaza vratiti ljestvama.

 

Najednom pokrije Meško ogrtačem svjetlo i brzo ga utrne. U

 

zraku je nešto zašumilo crno kao krila nemani koja se spušta

 

sa stropa na njega. Kraj lica uskovitlao se hladan zrak i kao da

 

je nešto kraj njega proletjelo. Meško htjede zapaliti lojanicu i

 

pogledati što je to bilo, kada zaškripe ljestve. Netko se spuštao

 

u grobnicu. Meško odluči da se sakrije u onu rupu kroz koju je

 

ušao, ali je nije mogao napipati. Bez mnogo razmišljanja bacio

 

se u jedan prazan lijes i držao poklopac tako da može

 

promatrati što se vani dogaña.

 

Škripanje najednom zamukne i dva do tri trenutka vladala je

 

tišina. Tada plane svjetlo i začuju se koraci. Meško opazi da je

 

prikaza odjevena u crnu mantiju i da na glavi ima kapu.

 

Sagnula se i podigla plašt. To bijaše ona crna neman s krilima

 

što se spustila kraj Meškova lica. Čovjeku je pao plašt kada se

 

spuštao ljestvama, sada ga je podigao sa zemlje i bacio na

 

jedan lijes. Meško je ležao u drugom lijesu ukočen kao mrtvac.

 

Čovjek u crnoj mantiji priñe jednom zatvorenom lijesu i udari

 

po njemu sjekirom. Lijes se raspao. Čovjek u mantiji sag-ne se

 

za mrtvacem, podigne ruku i u svjetlu kandila zablista zlatan

 

lanac.

 

»Taj pljačka mrtvace!« pomisli Meško.

 

Čovjek u crnoj mantiji približio se nadomak ruke. Meško

 

odluči da ga uhvati i brzo se uspravi. Čovjek u mantiji

 

prestrašeno vikne i poput luñaka stade preskakati lijesove i

 

ljudske kosti. Izgubio se u desnoj udubini.

 

Meško je već držao u ruci pištolj da puca, ali oko njega

 

ponovno zavlada mrtva tišina.

 

»Čovjek u mantiji u prvi se trenutak prestrašio. Držao je da

 

je netko ustao od mrtvih, ali kada se lopov sabere doći će da

 

vidi što je to bilo!« pomisli Meško i ostade na svojem mjestu.

 

No čovjek u mantiji nije se vratio.

 

Nakon nekog vremena Meško začuje soptanje, disanje i zatim

 

tihu molitvu. Tu molitvu prekinuli su neki glasovi, grubi i

 

hrapavi, a dopirali su iz dubine.

 

~ 454 ~

 

U dubini grobnice stalo se nešto micati. Čuo se govor, kao da

 

su ljudi niknuli iz zemlje. Meško je još uvijek stajao u tami,

 

posve ukočeno, samo da se ne oda štropotom.

 

- Evo nas! Gdje nas trebate? - upita neki grubi glas.

 

- Danas ne, danas nije sretan dan! - prozbori zvučan glas što

 

se razlijegao grobnicom kao glas pravednika. - Dusi se bune i

 

mogla bi nas stići nesreća.

 

- Vi se bojite duhova? Ha-ha-ha! - nasmije se oporo grlo.

 

Taj smijeh strašno je odzvanjao grobnicom.

 

- Započeo sam posao, kada se u lijesu pomaknuo jedan

 

kostur i potjerao me - ponovno će onaj apostolski glas.

 

- Samo me molitva spasila od njegove srdžbe.

 

Meško primijeti da taj glas govori iskreno, da se zaista

 

prestrašio duha i da u nj vjeruje. Čuo je, dapače, kako se taj

 

čovjek krstio, kako još jednom moli i zove dva svoja druga.

 

- Doñite, idemo!

 

- Kojega ste nas ñavla pozvali kada se tako kukavno bojite

 

jednoga kostura, a niste marili ubiti čovjeka! - ruga se jedan

 

glas.

 

- Ima dana kada se ne smije ubijati!

 

- Gle, dakle se ipak smije ubijati?

 

- Samo u slavu Božju! Sve bezbožnike treba ubiti da ne hule

 

Boga na zemlji.

 

- Ha-ha-ha!

 

Smijeh iz hrapavih oporih grla razlijegao se tamnim

 

podzemnim prostorom i uznemirio zrak nad mrtvačkim lijesovi-ma i ljudskim kostima.

 

- Ne smijte se ovdje, na tome svetom mjestu! - opet će onaj

 

zvučni glas. - Idite kući, kada vas budem opet trebao, zvat ću

 

vas.

 

- Kako da izañemo po bijelom danu?

 

- Čekajte dok se spusti noć.

 

- Idemo na Medvednicu, tamo nas neće nitko vidjeti - reče

 

hrapavi glas.

 

- Poznajete put onamo?

 

- Kako ga ne bismo znali!

 

Sva trojica ušute. Kremen bljesne i upali se crveno kandilo.

 

Meško je razabrao tri prikaze u crnim mantijama s kapucama

 

na glavi i preko lica. Samo oko očiju bile su kapuce izrezane.

 

Kroz te škulje virile su mrke zjenice.

 

Jedan od trojice s kandilom u ruci poñe nekim crnim

 

otvorom.

 

- Doñite za mnom, povest ću vas do raskršća - reče čovjek s

 

kandilom.

 

~ 455 ~

 

- Dobro! - odvrate ostala dvojica, no ipak su ostali još

 

trenutak u grobnici. Tada jedan od njih šapne:

 

- Nije li izgubio pamet?

 

- Uvijek je takav! U jednoj ruci nosi križ, u drugoj nož. Moli, a

 

zatim proklinje. Glupan!

 

- Ne, on je lud! Mi znamo što činimo kada ubijemo čovjeka, a

 

on misli da će za to doći u nebo. Sjećaš li se što je radio kada

 

smo ubijali prečasnog gvardijana?

 

- Neka ga vrag nosi! Ali zašto nas je zvao ako nas sada šalje

 

kući? Neka se ne nada da ćemo badava dolaziti i odlaziti

 

praznih ruku.

 

- Doñi, već je poodmakao!

 

U razgovoru dvije se sjene izgube za čovjekom koji je išao

 

naprijed s kandilom. Meško je jasno vidio kako su ušli u

 

hodnik, jer je svjetlo kandila bilo dovoljno jako. Opazio je i to

 

da su pošli drugim usjekom, ne onim kojim je on ušao u

 

grobnicu. Nakon kratkog razmišljanja odluči da poñe za njima.

 

Polako je izašao iz lijesa u kojem je još uvijek stajao i šuljao se

 

oprezno. Tapkajući napipa plašt koji je pao s ljestava, a onaj

 

ga je čovjek podigao sa zemlje i u strahu opet bacio. Meško ga

 

previje preko ruke u kojoj je držao pištolj i poñe.

 

Čovjek s kandilom išao je naprijed. Za njim su koračala ona

 

dvojica, a Meško se šuljao na udaljenosti dovoljnoj da ga ne

 

primijete. Hodali su podzemnim hodnikom prilično dugo, kada

 

sva trojica stadoše. Nakon kratkog razgovora ona su dvojica

 

krenula lijevo, a čovjek s kandilom nastavio je put ravno.

 

Meško poñe za njim.

 

Zrak bijaše zagušljiv, zidovi vlažni, tlo mokro. Hodajući tako

 

Meško se našao na raskršću o kojemu su maločas u grobnici

 

razgovarala tri neznanca. U lijevom zidu našao je ponovno

 

otvor kojim se ulazilo u drugi hodnik. Meško je nožem urezao

 

znak da na povratku zna kojim pravcem treba poći, zatim

 

nastavi hodati za čovjekom s kandilom.

 

Neznanac je uskoro stao, svjetlo je nestalo i hodnikom

 

zavlada tama.

 

Mešku se činilo da je u dubini nešto udarilo. Mukli udarac

 

nekog tvrdog predmeta jasno je dopro do njega. Neko je

 

vrijeme čekao na mjestu, zatim ponovno poñe naprijed. Na

 

kraju hodnika napipa željezna vrata. Iza njih je morao nestati

 

čovjek s kandilom, drugog izlaza nije bilo. Meško prisloni glavu

 

na vrata ne bi li čuo kakav glas ili štropot. Sve je bilo tiho kao

 

u grobu. Pipao je po vratima ali nije našao kvaku. Napipao je

 

samo ključanicu. Pokušao je u nju gurnuti ključ kojim je

 

~ 456 ~

 

otvorio vrata u baruničinoj kući, ali ključ bijaše mnogo veći.

 

Odlučio je da čeka, ne bi li se možda onaj čovjek vratio.

 

Prema smjeru kojim se protezao hodnik zaključivao je Meško

 

da se nalazi negdje na kraju Griča. Ali gdje? Nakon dugog

 

krzmanja Meško zapali svoju lojanicu. Dizao ju je uvis

 

osvjetljavajući zidove i strop. U desnom zidu otkrio je tamnu

 

udubinu. Našao se pred malim oltarom.

 

Opet oltar, pomisli Meško, što to znači? Valjda u ovim

 

prostorijama nije samostan? Dok je razgledavao oltar

 

primijetio je u daljini svjetlu točku. Bivala je sve veća i veća, i

 

Meško ugasi svoju lojanicu. Sakrio se pod oltar koji je stajao

 

na četiri letve i bio je pokriven bijelim platnom koje se

 

spuštalo do poda. Na oltaru su bili kipovi. Meško podigne

 

platno i dobro se zakloni.

 

Tek što se uvukao pod oltar škripnula su željezna vrata koja

 

je maločas ogledavao. Kroz čipke na bijelom platnu vidio je da

 

se na pragu pojavila žena. U ruci je držala malu svjetiljku,

 

podizala je i spuštala kao da nekome da je znak. Kada je

 

podigla svjetlo ono pade po njoj i otkrije bijelu kapu, a niz

 

vitak stas spuštala se haljina redovničkog kroja.

 

Opatica, klarisa! Što radi redovnica iz samostana klarisa

 

ovdje? pomisli Meško.

 

Redovnica je ostavila vrata pritvorena, zašla u tamni prokop i

 

ugasila svjetiljku. Šuštanje ženske suknje prohuji sasvim blizu

 

Meškovih ušiju i dotakne se pokrivača na oltaru. Meško se

 

prestrašio da će ga otkriti.

 

Iz prokopa čuli su se brzi koraci.

 

Tko će doći? Žena, muškarac? Ljubavni sastanak opatice?

 

Meško se sasvim zgurio pod oltarom i priljubio lice uz čipke

 

pokrivača. Tamnim hodnikom šuljalo se svjetlo i polako

 

otkrivalo mokre zidove. Začas je pred oltarom stajao mladi

 

muškarac u crnoj redovničkoj halji.

 

Došljak položi svjetiljku na zemlju i pruži ruke prema opatici,

 

ali ona se ne pomakne s mjesta.

 

- Što ti je? Zašto si tako mrka? - zabrinuto će on i priñe bliže.

 

- Malo sam se uplašila!

 

Te riječi bile su izrečene plaho, šaptom.

 

- Možda si čekala koga drugoga?

 

- Nemoj ludovati, Ivane, čekala sam tebe!

 

- Nisi! Vidim da si smušena i ruke ti dršću. Napokon sam te

 

zatekao! Gdje je taj kojega si čekala?

 

- Ti me okrivljuješ? Stidi se! Ovdje sam sama!

 

Mladić dohvati svjetiljku i stade pretraživati hodnik. Zatim

 

priñe oltaru i posvijetli u sve kutove.

 

~ 457 ~

 

- Uzalud tražiš, nema nikoga!

 

Mladi redovnik se sagne, podigne oltarski pokrivač i primijeti

 

Meška. On skine s glave kapu i reče posve mirno:

 

- Hvaljen Isus, velečasni!

 

Mladi redovnik i opatica zanijeme.

 

Meško se izvuče ispod oltara i stade pred neobičan par.

 

Redovnik pogleda opaticu.

 

- Lagala si, griješna crna dušo! Govori sada pred oltarom,

 

pred Bogom i mojim licem, zašto si lagala?

 

- Oprostite, mladi gospodine - odvrati umjesto opatice Meško

 

- ona zaista nije lagala, jer nije mogla slutiti da se ovdje nalazi

 

moja poštovana osoba.

 

- Lažete! Vi ste oskvrnuli ovo sveto mjesto!

 

- Pokajat ću se ako ustreba, ali zaista nisam učinio ništa zlo.

 

Mladi redovnik nije slušao Meška, već uhvati opaticu za ruke,

 

stade je bijesno tresti i vikati:

 

- Gdje si se upoznala s njim? Zašto si mi tako bezbožno

 

lagala?

 

- Čekajte, mladi gospodine - umiješa se Meško i oslobodi

 

opaticu - ona nije kriva što sam ja ovdje!

 

Redovnik skoči na Meška, no on ga dohvati svojim snažnim

 

rukama i stegne ga tako da se nije mogao maknuti, već je

 

samo teško dišući bijesno škripao zubima. Opatica se naslonila

 

na zid i prestrašeno gledala u Meška, u čijim je rukama mladi

 

redovnik izgledao kao dječak.

 

- Pustit ću vas, ako mi dadete riječ da ćete me slušati.

 

- Neću!

 

- Tada vas ne mogu pustiti! Držat ću vas ovako tri dana i tri

 

noći!

 

- Ovdje ga je sakrila, ovdje! - bjesnio je redovnik.

 

- Nije me ona sakrila! Reći ću vam kako sam dospio ovamo.

 

Šetao sam Gričem i slučajno kod Mesničkih vrata pao u neku

 

rupu. Našao sam otvor kroz koji je tekla voda kao iz kanala i,

 

nastojeći da se oslobodim, nabasao sam na željezna vrata koja

 

su bila otvorena. Ušao sam u podzemlje iz puke znatiželje i

 

zalutao ovamo. Sakrio sam se kada sam primijetio u prokopu

 

svjetlo... kao što ga i sada vidim. Pogledajte ono svjetlo!

 

Mladić okrene glavu. Na opatičinu licu zadršće strah.

 

- Sestro Anastazijo, da se niste maknuli! - zapovijedajući

 

reče redovnik, a zatim se obrati Mešku.

 

- Pustite me, sada vidim da niste onaj kojega je čekala. On

 

dolazi sada!

 

- Najprije mi obećajte da sestri nećete učiniti bilo kakvo zlo.

 

~ 458 ~

 

Meško ispusti ruku mladog redovnika. Razljućeni ljubavnik

 

poñe prema došljaku.

 

- Ubit će ga! - reče sestra.

 

- Vi se bojite za onoga koji dolazi? Ako mi predate ključ od

 

ovih vrata spriječit ću da ga ubije.

 

- Evo, uzmite ga! - reče opatica.

 

- Kada uñete, krenite lijevo. Ja ću vas čekati.

 

Opatica se izgubi za vratima. Meško požuri za redovnikom. U

 

daljini se vidjelo svjetlo iza kojega je bila neka sablasna

 

pojava, ali redovnika nije bilo nigdje. Tada svjetlo padne na

 

zemlju a grčeviti povik pronese se tamnim hodnikom. Meško

 

potrči i naiñe u tami na dva muškarca koji se bijesno rvaju.

 

- Ako ne prestanete, pucat ću! - reče im odlučno Meško.

 

Sjene odskoče jedna od druge! Meško podigne svjetiljku.

 

- Hvaljen Isus, časna gospodo! - nakloni se ironično.

 

- Tko ste vi?

 

- Ja sam vaš dobri duh! Vjerujte mi, za nevjernu ženu nije

 

vrijedno lomiti vrat. A odakle dolazite u ove podzemne

 

prostorije, ako mi dopuštate da pitam?

 

- To nije vaša briga! Odakle dolazite vi?

 

- Vi ste nezahvalni, moj gospodine! Ali ja već znam odakle

 

ste došli. Iza vašega samostana na Griču vodi hodnik ovamo,

 

gdje se odmarate od dnevnoga rada i podjarivanja puka protiv

 

nas, koji griješimo kao i vi, ali se ne gradimo svecima i ne

 

sakrivamo u podzemlje.

 

- On je uhoda!

 

- Vezat ćemo ga i odvući u tamnicu!

 

Oba redovnika nasrnuše na Meška, no on je već pod plaštem

 

pripremio pištolj.

 

- Samo polako, gospodo! - mirno će Meško. - Ako biste

 

pokazali i najmanju želju da me dotaknete, bit ću prisiljen da

 

vas dotaknem jednim tanetom. Ako želite i s više. Imam ih

 

dovoljno!

 

- Vi ste uhoda! Ušuljali ste se ovamo da štogod saznate i da

 

nas osramotite pred ljudima. Poznajemo mi vas, bezbožna

 

gospodo!

 

- Od danas poznajemo i mi vas, časna gospodo! Meñutim,

 

izvolite se vratiti u svoj samostan. Ja ću stajati ovdje s

 

pištoljem u ruci dok se god ne izgubite!

 

- Ostat ćemo ovdje dok doñu naši drugovi!

 

Da ih se oslobodi utrne Meško svjetiljku i odapne hitac u

 

strop. Prokopom snažno odjeknu prasak. Mladi redovnici

 

nagnuše u bijeg, a Meško brzim korakom poñe prema vratima

 

iza kojih je nestala opatica.

 

~ 459 ~

 

U SAMOSTANU KLARISA

 

Kada je Meško zatvorio za sobom željezna vrata iznenadio se

 

opazivši da se ona nalaze s druge strane kipa sv. Franciska.

 

Kip je bio naravne veličine i očito je malo tko u samostanu

 

znao da sakriva vrata. Meško se našao u nekom polumračnom

 

prostoru. S lijeve i desne strane bila su po jedna vrata. Sjetio

 

se da mu je opatica rekla neka ide lijevo. Otvorio je mala

 

jednokrilna vrata i našao se u zgradi koja je odavala samostan.

 

Nigdje nije bilo ni žive duše, samo se sa prvoga kata čula

 

jednolična molitva. Meško nije znao kuda da krene, ali se

 

ponovno odluči da poñe lijevo. Tada osjeti na ramenu nečiju

 

ruku.

 

- Ja sam, sestra Anastazija! - šapne Mešku u uho ženski glas.

 

- Poñite za mnom!

 

Opatica otvori jedna vrata.

 

- Uñite, gospodine!

 

Meško se našao u ukusno ureñenoj sobi koja je nalikovala na

 

salon odlične gospoñe. Sestra je za sobom vrata zaključala.

 

- Ne kanite me zarobiti? - reče Meško i ispriča opatici kako je

 

njezine prijatelje prestrašio hicem iz pištolja i kako odoše a da

 

si nisu ništa nažao učinili. Kada je to ispričao, upi ta opaticu:

 

- Ako se ne varam, ovo je samostan klarisa?

 

- Jest, gospodine.

 

- Sada shvaćam!

 

Meško je bio načistu: jezuite i klarise spajao je podzemni

 

hodnik o kojemu je čuo pričati, no bio je uvjeren da su to

 

samo bajke.

 

- Dugujem vam zahvalnost, gospodine - reče opatica

 

ljubazno. - Mogu li učiniti što za vas? Vi ste zalutali u naše

 

katakombe?

 

- Jest, sestro, zaista sam nehotice zalutao ovamo. Mislio sam

 

da se na ona vrata na koja ste vi ušli izlazi van. Kad tamo,

 

ušao sam u samostan. Kako da sada izañem?

 

- Na samostanska vrata ne možete, jer bi vas vidjela sestra

 

vratarica, a naša je nadstojnica vrlo stroga i čuva ugled kuće.

 

Bila bih strašno kažnjena!

 

- Kako da izañem a da nemate neprilika?

 

- Samo su dva izlaza! Mogla bih vas odvesti putem kojim ste

 

došli, no to bi bilo opasno zbog one dvojice. Tko zna ne bismo

 

li se ponovno sreli s njima. Znam, vi se ne bojite, ali ja...

 

- A drugi izlaz?

 

- Ujutro kroz crkvu. Tada bi se činilo kao da ste bili na ranoj

 

misi.

 

~ 460 ~

 

- U tom slučaju morao bih ostati ovdje cijelu noć. Zar to ne bi

 

štetilo ugledu samostana?

 

- Ne, jer nitko za to neće saznati.

 

- Ne bih želio da budete kažnjeni, zato ću ostati ovdje do

 

jutra.

 

- Niste li možda gladni? - upita opatica brižno.

 

- Moram priznati da ste pogodili! Dugo već lutam pod

 

Zagrebom i nisam, naravno, okusio jelo.

 

- Donijet ću vam nešto.

 

Opatica izañe. Meško je razgledao sobu i ustanovio da je sve

 

tako ureñeno kao da se nalazi u nekoj svjetovnoj imućnoj kući.

 

Opatica je donijela na pladnju butine, divljači i pečenja, a nije

 

nedostajala ni pašteta. Donijela je i dva srebrna vrča vina.

 

Meško je iznenañeno gledao u jela koja je nalazio samo u

 

velikaškim domovima.

 

Opatica odloži srebrni pladanj na stol i pogleda Meška.

 

- Vi ste sigurno iznenañeni ovim namještajem?

 

- Nisam mislio da imate tako lijepe ćelije!

 

- Naše su ćelije u drugom dijelu zgrade. Sigurno vam je

 

poznato da u našem samostanu ima vrlo otmjenih djevojaka,

 

gospoña, plemkinja i velikašica.

 

- Čuo sam.

 

- Mi smo, dakle, uredile nekoliko soba da imamo gdje primati

 

posjete najbližih roñaka i znanaca.

 

- Nadstojnica vam to dopušta?

 

- Ona to i sama čini. I ona pripada velikaškoj obitelji kojoj su

 

propala imanja i zato je otišla u samostan. No, izvolite okusiti

 

malo vina. Nije loše!

 

- U vas je zaista sve vrlo lijepo i dobro. Recite mi, primate li

 

vi i ženske posjete iz grada?

 

- Imam na Griču vrlo dobru prijateljicu, barunicu Vojnić, ako

 

je poznajete. Ona me često posjećuje.

 

- Naravno da je poznajem.

 

Opatica ponovno natoči srebrni vrč. Meško je utažio prvu

 

glad i žeñ. Čudio se ponašanju svoje domaćice, koja je u sivoj

 

redovničkoj haljini, s uzetom oko pasa i bijelom kapom na

 

glavi zamamljivo pogledavala gosta. Meško se, meñutim,

 

pretvarao da ništa ne vidi i ne shvaća.

 

- Nadstojnica vam, dakle, dopušta da primate vanjske

 

posjete?

 

- Ona ih prima mnogo više nego mi ostale, ali to vješto krije.

 

Ima u gradu prijateljicu koja ju je upoznala s otmjenim

 

ljudima.

 

- Tko je prijateljica vaše nadstojnice?

 

~ 461 ~

 

- Barunica Lehotska.

 

Mešku zapne riječ u grlu. Možda je to baruničina prijateljica o

 

kojoj je često govorila. Možda je poslala Stanku k njoj. To mu

 

se učini vrlo vjerojatnim i Meško odluči da od opatice sazna

 

bilo što o Stanki.

 

- Gdje se nadstojnica upoznala s barunicom?

 

- Ne znam.

 

- Poznajete li vi barunicu Lehotsku?

 

- Kažu da je lijepa.

 

- Niste je nikada vidjeli? Ne dolazi ovamo?

 

- Dolazi, ali je nisam vidjela. Svaka od nas ima svoju sobu za

 

primanje. Ako se na hodniku sretnemo, jedna drugu ne vidi. U

 

hodniku koji vodi ovamo vlada mrak, kao što ste i sami mogli

 

primijetiti. Proñemo jedna kraj druge a da ne progovorimo ni

 

riječi. Tako je i dolje, u podzemnim hodnicima.

 

Meško se sjeti da mu je Ružica pričala o Stanki kako je

 

hodala vezanih očiju nekim hladnim prostorom gdje je bio

 

zagušljiv zrak kao pod zemljom, kako ju je vodio čovjek s

 

kojim se srela u podzemnoj tamnici, kako ju je neka gospoña

 

pustila na ulicu vezanih očiju i zatim je nestala.

 

Tajnovita gospoña mora da je bila nadstojnica. Ona je Stanku

 

vodila tim podzemnim hodnicima, a sada ju je barunica

 

sigurno opet predala njoj da je sakrije i prisili da bude opatica.

 

»Ali čekaj, Katarino, ja ću ti pokvariti račune«, pomisli Meško,

 

»meni je nećeš oteti!«

 

Meško se čvrsto nadao da će u zidinama samostana naći

 

Stanku i ta ga nada osvježi.

 

»Kolike li sreće kad bih je ovdje mogao naći i oteti! Ova mi

 

opatica mora pomoći!«

 

- Recite mi, sestro - nagovori Meško opaticu koja je sjedila u

 

naslonjaču - znate li što se vani govori o vašem samostanu?

 

- Ne znam - začudi se ona.

 

- Priča se da je ovdje, u samostanu, zatočen neki mladić iz

 

velikaških krugova. Zove se Stanko.

 

- Mladić, Stanko? - reče opatica. - Ne, o tome nisam ništa

 

čula, ali to nije nemoguće. Sestra Beata, naša nadstojnica,

 

jednom je zgodom zatvorila nekog mladića u tamnicu, ali to je

 

bilo prije šest ili osam mjeseci.

 

- Zašto je to učinila?

 

- Tko bi to znao! Slutim da ju je htio ostaviti, ili je bilo

 

posrijedi nešto slično. Gdje bi mogao da bude taj Stanko?

 

- Ne biste li mogli pogoditi?

 

- Ili je u njezinim odajama ili u tamnici.

 

- Kako biste mogli to doznati?

 

~ 462 ~

 

- Kad bih se odšuljala gore, do njezinih soba. No zašto vas to

 

zanima?

 

- Žao mi je siromaha. Ja ga, naime, poznajem. U gradu se

 

govori i to da je došao u samostan odjeven kao novicijatkinja.

 

- Kada, u koje doba?

 

- On mora boraviti ovdje već dva dana i dvije noći.

 

- U to vrijeme nije došla u samostan ni jedna sestra. To

 

znam sasvim sigurno.

 

- Gdje su odaje nadstojnice?

 

- U lijevom krilu samostana, ali ona ima i ovdje, pokraj nas,

 

dvije sobe. Vi se odviše zanimate za našu nadstojnicu -

 

primijeti opatica skupivši obrve. - Možda i niste slučajno

 

zalutali ovamo? Vi ste došli k njoj? - Njezin je glas zvučao

 

oporo i ljubomorno. Oči su se prijeteći uprle u Meška.

 

- Što vam pada na pamet! - reče Meško. Poštujem vašu

 

redovničku odoru, a nadstojnicu, uostalom, nikada nisam

 

poznavao.

 

Opatica pogleda Meška ljupkim pogledom i upita ga:

 

- Ja sam vam mnogošta povjerila, recite vi sada meni kako

 

vam je ime?

 

- Zar je ime tako važno? Mislim da je važnije što sam i kakav

 

sam.

 

- Svakako ste velikaš i vitez. Kakav ste, i na to ću vam

 

odgovoriti. Vi ste takvi da sam od prvog časa kada sam vas

 

ugledala znala da bih s vama odmah mogla ostaviti samostan.

 

»To mi ne bi bilo nimalo drago!« pomisli Meško i reče:

 

- Časna sestro, tako griješne misli nisam od vas očekivao!

 

- A kada bi vam se koja sestra svidjela, ne biste časili časa

 

da je otmete!

 

- Nikada to ne bih učinio! Radije bih od nesretne ljubavi

 

umro.

 

- Vi, dakle, ne držite da sam žena kao što je svaka druga?

 

- Ne bih vas mogao poniziti. Vi ste posvećena osoba, ja

 

griješni svjetovnjak.

 

- Da stupite u kakav red, na primjer jezuitski, bili biste i vi

 

posvećeni.

 

- Ja sam već tako opterećen grijehom da me ne bi primili.

 

- Bi, sigurno! Ljepše je živjeti zareñen, daleko od svijeta u

 

kojemu su sve oči uprte u vas i gdje se svakome zamjerava

 

svaka sitnica. Stupite u jezuite, bit će vam lijepo!

 

- Promislit ću - reče Meško boreći se sa smijehom što su ga

 

izazivale u njemu riječi sestre Anastazije.

 

~ 463 ~

 

Opatici se Meško svidio kada ju je oslobodio iz ruku

 

ljubomornoga redovnika i ona ga je nastojala osvojiti. No

 

njega su zaokupljale druge misli.

 

Opatica najednom ustade i reče:

 

- Strpite se malo, uskoro ću se vratiti. Tada ćemo nastaviti

 

razgovor.

 

Sestra Anastazija otvori jedna uska vrata u zidu, zastrta

 

sagom, i izañe.

 

»Kamo je otišla? Što je nakanila?« razmišljao je Meško

 

hodajući po sobi.

 

U jednom trenutku pričinilo mu se da vani čuje korake.

 

Nije se prevario. Dvoje ljudi išlo je oprezno hodnikom. Jasno

 

je razabirao muške i ženske korake. Prisjetio se pričanja sestre

 

Anastazije da i druge opatice imaju ovdje sobe u kojima

 

primaju znance. Znatiželja ga je nagonila da prisluškuje,

 

možda će naići na Katarinu. Otvorio je vrata samo toliko da je

 

mogao bolje čuti, no kada ih je otvorio koraci nestadoše.

 

Škripnula su vrata susjedne sobe. Začuo se uzbuñen

 

poluglasan razgovor kao da se netko svaña.

 

Neodoljiva sila nukala je Meška da prisluškuje što se u

 

susjednoj sobi razgovara, ali se bojao da ga ne otkriju koraci.

 

Zbog toga se spustio na pod i otpuzao na koljenima i rukama

 

do vrata.

 

U hodniku je bilo tamno. Muški glas govorio je dršćući, dok je

 

žena odgovarala glasnije i sasvim ljutito.

 

- Ozbiljno ti kažem da to dulje neću moći izdržati - govorio je

 

muškarac.

 

- A ti me ostavi u miru! - odvrati žena.

 

- Ne govori tako, Beata, ja ću ubiti i tebe i sebe!

 

»To je nadstojnica!« pomisli Meško.

 

- Tada će ljudi bar imati što da pričaju o redovniku koji je

 

ubio nadstojnicu klarisa. Pitat će kako je Anzelmo zasjeo na

 

mjesto patra Antonija.

 

»Anzelmo?« uzbudi se Meško. »On je to!«

 

To otkriće tako je uzrujalo Meška da je gotovo prestao disati.

 

Tu je, dakle, najveći neprijatelj velikaša koji ih je proglasio

 

griješnicima i bezbožnicima.

 

Beata je uzbuñeno nastavila:

 

- Reci mi, nesretniče, što zapravo hoćeš od mene?

 

- Da me više ne mučiš! Pogledaj ovo pismo. Našao sam ga u

 

tvojoj sobi.

 

- Uhodiš me?

 

- Gdje si se s njim upoznala?

 

~ 464 ~

 

- Zašto govoriš glasno, hoćeš li da te čuju sestre, da me

 

kompromitiraš?

 

- Reci, gdje si se s njim upoznala?

 

- Nigdje! Vidio me u crkvi.

 

- Lažeš, gadno lažeš! Pismo dokazuje da si s njim

 

razgovarala.

 

- Tko mi to može zabraniti?

 

- Beata, što radiš sa mnom? Što sam ti skrivio, zašto me

 

razapinješ na takve muke?

 

- Očajavaš kao kuharica! Što sam ti učinila nažao? - upita ga

 

ona tihim glasom.

 

- Sjeti se, Beata, dva-tri dana daruješ me srećom koja mi

 

otima misli i pamet, zatim mi odjednom ne dopuštaš ni to da

 

te bar izdaleka gledam. Zatvaraš se i ne vidim te kao da si

 

nestala sa zemlje. Kada te ponovno nañem, nalazim kod tebe

 

tuña pisma. Zar nemaš toliko srca da shvatiš kako je to

 

strašno? Zašto te ti nitkovi neprestano zovu da s njima bježiš?

 

Zašto si me već pokušala ostaviti?

 

- Zašto to pitaš? Nisam li ti rekla da želim živjeti u raskoši i u

 

svjetskoj ljepoti.

 

- Čuj me, Beato, sve ćeš to imati! Otkrit ću ti jednu tajnu. Ja

 

sam poslan u Zagreb sa dvora. Gospodarit ću svim srcima i

 

kesama. Živjet ćeš, i živiš već danas, kao kraljica. Svega imaš,

 

i sjaja i raskoši i ljubavi; luñačke ljubavi, do smrti, Beato!

 

Nisam li za tebe učinio sve što može učiniti smrtnik?

 

Svaka Anzelmova riječ gorjela je vatrom. Kada je završio,

 

reče mu ona tiho:

 

- Želim otići u svijet!

 

- Nećeš, kunem ti se! Živa nećeš ostaviti ovaj grad, ni ti ni

 

onaj koji bi te pokušao odvesti! Ubit ću svakoga muškarca koji

 

prekorači prag ovih zidina!

 

- Svakoga muškarca koji prekorači prag ove kuće? Čuj me,

 

Anzelmo, da nisi možda položio ruku na Stanka?

 

Kada je Meško čuo Stankovo ime zadrhtao je, a srce mu jače

 

zakuca.

 

- Ako si mu što učinio, Anzelmo, nikada mi se više ne pokaži

 

pred očima!

 

- Zašto se za njega toliko zauzimaš?

 

- Zato što mi ga je povjerila prijateljica, barunica Lehotska.

 

- Zašto baš tebi? Zašto ga je baš tebi poslala?

 

- Htjela je mladića sakriti.

 

- Zašto ga sakriva?

 

- To je njezina obiteljska tajna. Meni je samo do toga da

 

barunici učinim uslugu.

 

~ 465 ~

 

- Reci mi ipak zašto ga je povjerila baš tebi?

 

- Zato što u mene ima pouzdanja!

 

- Beata, ti ga ljubiš?

 

- Ostavi me i ne viči! Ti si luñak kojega bi trebalo obući u

 

luñačku košulju!

 

- Smiluj mi se, Beato, ne muči me više!

 

- Ako me ne ostaviš, vikat ću i nikada više nećeš prekoračiti

 

prag moje odaje.

 

Iz sobe se čulo rvanje, zatim se nešto stropoštalo na pod.

 

Nakon toga čula se drhtava redovnikova molba:

 

- Na koljenima te molim, Beato, smiluj mi se! Ljubim te

 

luñački i ne mogu podnijeti da ti se približi drugi muškarac. Zar

 

sam ja tome kriv? Ne odbaci me, Beato, ja sam nesretnik!

 

- Idi, tvoje mi je divljaštvo dodijalo!

 

- Nisam kriv, Beato, što mi je srce pomutilo mozak. Smiluj mi

 

se, čuješ li, reci samo jednu blagu i milostivu riječ.

 

- Ogorčavaš mi život i truješ mi mladost, a ja želim živjeti u

 

sreći, sjaju i raskoši. Želim uživati svijet i njegove slasti.

 

- Poći ćeš s grofom u svijet?

 

- Ne velim »da«, niti kažem »ne«. Ne poznajem ga još.

 

Vidjela sam ga samo u crkvi, ali znam da je mlad i pristao. Ne

 

ljubim ga, ali srce me vuče u svijet.

 

- U naručje bezbožnika koji se ruga Bogu i vjeri i svemu što

 

je sveto, koji će se brzo zasititi tvoje ljubavi i odbaciti te kao

 

pseto! Ti ćeš poći za čovjeka kojemu nije ništa sveto?

 

- Ne znam!

 

- On te zove da se sutra u noći s njim sastaneš.

 

- Ukrao si pismo?

 

- Poći ćeš na sastanak?

 

- Hoću!

 

- Nećeš, kažem ti, nećeš! Pazi, Beato, što radiš! Slušaš

 

lažljiva obećanja velikaških pustolova koji su vidjeli u crkvi

 

tvoje lijepo lice i prohtjelo im se malo zabave.

 

- Prestani, prestani s tim propovijedima! U četvrtak će doći

 

barunica Lehotska po Stanka.

 

- Neka doñe, odavno želim vidjeti tu mrsku ženu. Ona je

 

kriva što si ti poludjela za svijetom, ona te odmamljuje iz

 

samostana da može prikrivati svoj razvratan život.

 

- Ona živi kako joj se sviña! A sada mi reci gdje je Stanko,

 

kamo si ga odvukao?

 

- To nećeš saznati!

 

- Pazi, Anzelmo, ako si Stanku što učinio požalit ćeš! U

 

četvrtak ga moraš predati barunici.

 

- Neka samo doñe!

 

~ 466 ~

 

- Rekoh ti, govori tiše!

 

- Kako da govorim tiho kad bih najvolio urlikati kao lav, kad

 

bih te najradije uhvatio oko lijepog vrata i ugušio!

 

- Zvijeri! - reče ženski glas.

 

Začuli su se brzi koraci. Netko otvori vrata i izañe iz sobe.

 

Meško se priljubio uza zid. Kraj njega zašušti suknja. Otac

 

Anzelmo ostao je u sobi.

 

Meško je odlučio da provali u sobu i s pištoljem u ruci prisili

 

Anzelma da mu kaže gdje je Stanka i što se s njom dogodilo.

 

Ustao je, povukao pištolj i naglo otvorio vrata. Soba je bila

 

tamna. Meško upali mali fitilj što ga je imao u džepu i

 

posvijetli. U velikoj i lijepoj sobi nije vidio nikoga. Sve je

 

pretražio, ali Anzelma nije našao. Nije mogao shvatiti kamo je

 

nestao. Pretraživao je zidove, ne bi li našao kakva tajna vrata,

 

ali uzalud.

 

Vidjevši da neće moći ništa učiniti Meško odluči da se vrati u

 

sobu iz koje je izašao. Nestanak Anzelma upravo ga je

 

razbjesnio. Sada je, eto, mogao nešto saznati o Stanki, a

 

čovjek je nestao kao duh.

 

Napipavši vrata uñe Meško u sobu u koju ga bijaše uvela

 

sestra Anastazija. Pred njim u naslonjaču sjedila je mlada

 

djevojka odjevena u ružičastu svilu. Lice joj je bilo lijepo i

 

plemenito, kosa plava i bujna, začešljana unatrag. U prvi čas

 

Meško se zbuni. Tko je ta dama i odakle je dospjela ovamo?

 

Meško se nakloni. Dama se nasmiješi.

 

- Ne poznajete me?

 

- Zaista ne, vaša milosti, ne znam da sam vas ikada vidio.

 

- Vidite što od čovjeka čini odijelo! Ne biste me prepoznali ni

 

da sam vam roñena sestra! Prije sam bila redovnica, sad sam

 

grofica Dora Karoly.

 

To Meška još više iznenadi. Gdje i kako se ta opatica

 

preobrazila? Odakle joj ta haljina?

 

- Zaista sam zapanjen i ne znam kako da to shvatim - reče

 

Meško naklonivši se kao da razgovara s damom u salonu.

 

- Posve jednostavno! Ovdje imam komoricu u kojoj se

 

odijevam kada odlazim u svijet.

 

- Vi zalazite i u svijet?

 

- Katkada odlazim na zabave; dakako, ne u redovničkoj

 

haljini i ne u velikaške kuće, nego u obične krčme, u kojima se

 

mogu lijepo proveseliti.

 

Meško je stajao kao da je zanijemio.

 

- Vi ste uzrujani, gospodine? - reče Dora.

 

- Nemam smjelosti da vam kažem što mislim.

 

- Sad bar nemam redovničke haljine koja vas je smetala!

 

~ 467 ~

 

Bila je vrlo lijepa plavuša, ali Meškove misli odlutale su

 

daleko.

 

- Čujte, lijepa Doro - reče Meško - odgovorite mi na jedno

 

pitanje: jeste li spremni nepoznatom junaku pružiti po moć i

 

spasiti ga od smrti koja mu prijeti?

 

- Ako ste taj junak vi, učinit ću to!

 

- Ja nisam taj o kojemu govorim, on je mnogo ljepši od

 

mene!

 

- Krasnijeg muškarca od vas ne mogu zamisliti! Vi, naime,

 

niste lijepi, ali ste muževni, a to je najveća muškaračka

 

ljepota.

 

- Odviše mi laskate! No slušajte me, Doro, otkrit ću vam

 

zanimljivu pustolovinu i vi ćete mi radosno pružiti ruku.

 

- Zaista nisam mislila da čovjek koji izgleda kao vi može

 

sjediti i pričati pustolovine mladoj ženi kad je s njom sam.

 

- Radi se o tome da smislimo važan plan!

 

- Zar ćemo do jutra ovdje smišljati planove?

 

- Zašto se ljutite na mene, Doro?

 

Umjesto odgovora Dora se Mešku baci oko vrata. Mešku

 

bijaše neprijatno, no ona mu je morala pomoći da uñe u trag

 

Anzelmu i da uhodi nadstojnicu, kako bi mogao naći Stanku

 

živu ili mrtvu.

 

- Netko dolazi! - šapne Meško.

 

Opatica se brzo izmakne iz zagrljaja, priskoči k vratima i

 

zaključa ih.

 

»Prvoga sam se zagrljaja lako oslobodio«, pomisli Meško,

 

»no sada treba da se riješim drugih!«

 

Kada se Dora okrenula reče joj Meško s ljubaznim

 

smiješkom:

 

- Vi, čini se, ne znate da u ovim sobama ima tajnih vrata.

 

Mogu nas zateći!

 

- Zateći? Bojite se?

 

- Nipošto! Ako tko prodre u ovu sobu, znat ću se s njim

 

obračunati. No moram vam priznati da su me ona dva vaša

 

redovnika slijedila i znaju da sam ušao ovamo.

 

- Jao! - preplaši se Dora. - Oni mogu doći!

 

- Slušajte, draga grofice, ostat ću ovdje cijeli dan, do večeri,

 

a vi se pobrinite da ne dobijemo neugodne posjete.

 

Ona ga pogleda plamenim pogledom.

 

- Gdje da vas sakrijem?

 

- Zasada bi bilo najbolje da me otpremite u nadstojničinu

 

sobu, ako ona danju ne dolazi u ove sobe. Tamo me vaši

 

prijatelji neće tražiti.

 

- Doñite! Pobrinut ću se, takoñer, da ne ostanete gladni.

 

~ 468 ~

 

- Ovako ne bi bilo uputno izaći na hodnik. Donesite svoju

 

redovničku haljinu.

 

- Kako? Želite se obući u moju haljinu?

 

- Dajte je ovamo, brzo!

 

Dora dade Mešku svoju redovničku haljinu. Bila je visoka

 

gotovo kao i on, a kako je haljina bila krojena s velikim

 

naborima i izvanredno široka, mogao ju je obući.

 

Kada se preobukao u opaticu ode Meško u nadstojničinu sobu

 

i zatvori se.

 

Nije prošlo mnogo vremena kada je začuo na hodniku tihe

 

korake i šaputanje. Bila je Dora i jedan muškarac. Meško se

 

dade na posao. Najprije je pretražio svaku daščicu pokućstva,

 

zatim zidove i pod. Htio je naći nevidljiva vrata kroz koja je

 

utekao Anzelmo.

 

Nakon dugoga traženja, kada je podigao jedan sag, otkrije

 

Meško u podu poklopac kakav se nalazi u kućama iznad

 

podrumskog otvora. Kada je podigao poklopac pred očima mu

 

je iskrsnula tamna rupa s ljestvama. Meško stavi pištolje u

 

džep, uzme lojanicu i počne se spuštati u tamu. Silazio je

 

oprezno i prisluškivao je, no posvuda oko njega bila je tiha i

 

crna tama.

 

Kada je pod nogama osjetio zemlju zapali Meško lojanicu i

 

pogleda oko sebe. Bio je u podzemnoj komorici. Na zidovima

 

su bili pištolji i puške, u jednoj škrinji bio je barut i pribor za

 

punjenje oružja. U prvi čas se činilo kao da komorica nema

 

izlaza, no uskoro Meško opazi mali otvor kroz koji se mogao

 

provući čovjek. Pokušao je izaći i začuñen se našao iza nekog

 

oltarića. Kada ga je obišao uvjerio se da se nalazi upravo kod

 

onoga oltara pod kojim se prošle noći sakrio. Bilo je očito da je

 

on postavljen samo zato da sakrije otvor koji je služio Anzelmu

 

kada je dolazio k sestri Beati.

 

Meško se dao na proučavanje komorice i pustih hodnika, da

 

bi se što bolje orijentirao.

 

Nakon toga ispitivanja Meško se oprezno uspne ljestvama u

 

sobu i spusti poklopac na otvor. Tek što je to učinio začuje iz

 

dubine glasove. Brzo se pružio po podu i naslonio uho na

 

daske iznad otvora. U komorici se čuo razgovor. Nepoznati

 

posjetitelji razgovarali su glasno kao da su kod kuće, bez

 

bojazni da ih tko čuje.

 

- Danas ne možemo ništa učiniti, časni oče, general nas je

 

naručio - govorio je opori glas koji je Meško čuo kada je prvi

 

put sreo u katakombama nepoznatu dvojicu.

 

- Doñite sutra! - rekao je Anzelmo.

 

~ 469 ~

 

- Ni sutra ne možemo, tek drugi tjedan. U nedjelju ćemo opet

 

svirati na velikom plesu kod grofa Patačića, a poslije te zabave

 

možemo vam poslužiti, ako nas ne bude trebao general.

 

- Ne mogu tako dugo čekati. Tko je vaš general? Htio bih s

 

njime razgovarati.

 

- To nije moguće! On je vrlo otmjen gospodin i ne pača se u

 

poslove koje obavljamo. To sve ide u naš džep.

 

- Kako se zove?

 

- Klemenčić. Prije Božića dospio je pod ključ, ali je opet

 

sretno pobjegao. Razumije se on u posao kao nitko!

 

- Gdje je sada?

 

- Ne znam. Sigurno ima sjajnu palaču. Kada on uhvati kakav

 

posao, tada padaju cekini i drago kamenje kao tuča! Malokad u

 

posljednje vrijeme dolazi k nama, i to uvijek pod kapucom.

 

Čuli smo da su mu u zatvoru odrezali bradu i ne želi da ga

 

vidimo. Po nečemu ga ipak poznajem. Meško mu je zasjekao

 

prst i malo mu je nakrivo zarastao.

 

- Zašto vas ovih dana treba general? - upita Anzelmo.

 

- Idemo u lov na grofa Meška. Jedanput smo ga već imali u

 

spilji, ali nam je utekao. Ništa zato, past će nam opet u šake!

 

On je najveći generalov neprijatelj. Mislim da mu je u tragu i

 

zato želi da ga odmah makne. Za vas nećemo moći učiniti

 

ništa dok ne svršimo s Meškom.

 

- Poznajete li vi barunicu Lehotsku? - upita Anzelmo.

 

- I ona je već bila na zabavama na kojima smo mi svirali.

 

- Ona je bogata, je li?

 

- Njezini dragulji vrijede cijeli imetak.

 

- Ako je možete maknuti, sve što je njezino ostaje vama!

 

- To nije loša pogodba, no kako ćemo prijeći preko zidova

 

njezine palače?

 

- To neće biti teško - reče drugi razbojnik. - Sjećaš li se kako

 

se Toni popeo na balkon da uhvati Meška?

 

- Da, ali ga je tada pogodio hitac iz Meškova pištolja.

 

- Evo vam predujam i počnite raditi!

 

- U redu! Sada treba samo da još napunimo puške i pištolje,

 

da u slučaju potrebe sve bude spremno.

 

- Dakle, poslije zabave kod grofa Patačića? - upita još

 

jednom Anzelmo.

 

- Da! Ako nećemo moći na balkon, morate nas voditi nekim

 

drugim putem.

 

Čulo se kako dva razbojnika pripremaju oružje. Meško je

 

ležao na poñu i razmišljao.

 

Meško se sjetio da se najviše kraña dogañalo poslije zabava i

 

plesova. Padne mu na um da bi to mogli biti Makarovi

 

~ 470 ~

 

glazbenici. Jednom ih je promatrao i činilo mu se da su prije

 

nalik na pandure nego na svirače. Njihov general ima odrezanu

 

bradu i zarezan prst...

 

Meško se nije mogao oteti sumnji da je taj Klemenčić u stvari

 

barun Makar. Sjetio se da je Makar doveo Klemenčića na

 

plemićko vijećanje, kako su u njegovu džepu nañeni baničini

 

dragulji. Nije ga doveo nikada ranije, nego upravo poslije one

 

krañe.

 

Sve je govorilo o tome da je Makar Klemenčića ubio i uzeo

 

njegovo ime.

 

U podzemnoj prostoriji nastade tišina.

 

»Dakle, sada polaze u potragu za mnom! Neka samo idu,

 

Meška neće dobiti u ruke!« pomisli on. »Anzelmo ih unajmljuje

 

kada želi koga ubiti! Zašto ih je trebao danas i sutra? Možda

 

zato da ubiju onoga s kojim se nadstojnica noću želi sastati.

 

Da će ga Anzelmo ubiti to je bilo očito, čim je bio spreman

 

ubiti i barunicu Lehotsku zato što sestru Beatu odmamljuje u

 

svijet i što je upoznaje s muškarcima.«

 

Meška je mučila misao da je možda Anzelmo razbojnike

 

naručio i zbog Stanka. No zašto nije Beata rekla Anzelmu cijelu

 

istinu? Meško je dolazio do zaključka da je Stanka pala u ruke

 

dviju žena koje su je izrabljivale u svoje svrhe. Zašto Beata

 

neće Anzelmu reći da je Stanka ona djevojka koju je on doveo

 

k njoj? Tada joj ne bi prijetio smrću. No i Beata zna da Stanku

 

mora predati u četvrtak barunici kada treba da bude svadba.

 

Namjerava li slijedeće noći pobjeći s čovjekom koji je zove na

 

sastanak? Mešku padne na um nova misao. Otvorio je

 

poklopac na podu, uzeo sa sobom vrč s vodom što je stajao na

 

stolu i spustio se niz ljestve u komoricu. Ispraznio je barut iz

 

svih pušaka i pištolja, polio vodom sav eksploziv što je bio

 

spremljen u dvije kutije, i ponovno se popeo u sobu.

 

»Možda ću ipak spriječiti umorstvo. Možda razbojnici neće

 

primijetiti podvalu. Da vidim imam li sreće!«

 

Odavno je već svanuo dan. Meško je sjedio u sobi sestre

 

Beate, razmišljao i stvarao planove kako će i što će učiniti. Iz

 

misli ga prene kucanje.

 

- Ja sam, sestra Anastazija! - čuo se ženski glas.

 

Meško otvori. U sobu je ušla opatica. Nosila je na pladnju

 

topla i hladna jela i vino.

 

- Čim ste otišli došao je!

 

- Onaj prvi ili drugi?

 

- Prvi! Taj mi je dodijao, ali vi mi ne biste nikada dosadili!

 

~ 471 ~

 

- Samo kad pronañemo toga mladića što ga skriva

 

nadstojnica, tada neću više biti dosadan! Radi se o njegovu

 

životu.

 

- Ako je sestra Beata na njega bacila oko i ako ga je Anzelmo

 

našao, dragi gospodine, sve je uzalud! Ako je u Anzelmovim

 

šakama on će ga smrviti. Mladić je sigurno već mrtav. Zašto

 

ste problijedili? Bio je vaš roñak?

 

- Roñeni brat! Molim vas samo jedno: pokažite mi kako bih

 

se sakrio negdje u blizini Beatinih odaja na takvom mjestu

 

kojim mora proći ako nekamo odlazi, i kojim bi morao proći

 

svatko tko dolazi k njoj.

 

- Evo, gledajte - odškrine opatica vrata koja vode na hodnik -

 

proći ćete ovaj hodnik i skrenuti lijevo. Doći ćete do velikog

 

kipa sv. Klare. Ja sam se često skrivala iza nje kada sam

 

uhodila Beatu. Ona će sići malim stepenicama, a bude li tko

 

išao k njoj morat će takoñer tuda proći. A sada založite!

 

Opatica je Meška tetošila, davala mu najbolje komade, točila

 

mu izvrsno vino, ali on nije mogao ni jesti ni piti. Nije imao

 

teka.

 

Dok je razgovarao s opaticom sjetio se one sestre koja je

 

plemićima prije nekoliko dana govorila da je Makarova

 

supruga. Kada je pitao sestru Anastaziju za tu redovnicu ona

 

mu se nasmije:

 

- Ta mala guska roñakinja je suca Žigrovića i nije plemićkog

 

roda. Zove se Emilija Žigrović. Pred vama se izdavala za

 

plemkinju.

 

Sestra Anastazija ponovno se bacila Mešku oko vrata i

 

oprostila se rekavši da će doći oko ponoći. Meško je jedva

 

čekao da lijepa opatica ode. Snebivao se:

 

»Nikada u životu nisam mislio da bih odbio takvu ljepoticu!

 

Jurica, Jurica, to je kazna što si se uvijek rugao i smijao

 

ljubavi!«

 

Meško se sjetio svoje prošlosti, prvoga cjelova što ga je dao

 

Stanki i njenih mekih i toplih usta što ih je one noći u

 

Trakošćanu pritisnula na njegovo čelo. Sjećao se sretnih

 

trenutaka što su ih proveli u njegovoj palači kao dva druga. To

 

sjećanje povećavalo je u njemu strah da će djevojka stradati.

 

Neprestano je pogledavao kroz rešetke samostanskog prozora

 

da vidi spušta li se već mrak.

 

Da bi skratio vrijeme stane Meško prevrtati redovničku

 

haljinu sestre Anastazije koju je ponovno htio obući. Tada

 

uzme i oba plašta što su ležala na stolici. Jedan bijaše njegov,

 

drugoga je našao u grobnici. U taj plašt zagledao se sa

 

zaprepaštenjem.

 

~ 472 ~

 

Bio je to modri plašt kojim je ubojica pokrivao žrtve pod

 

Krvavim mostom. Taj plašt nestao je s trupla prve žrtve. Sada

 

je ispao čovjeku koji je razbijao lijesove. Tko je to bio? Odakle

 

njemu taj modri plašt koji je pripadao osvetniku? U mislima je

 

Meška zatekla teško očekivana noć. Počeo se oblačiti u haljinu

 

sestre Anastazije. Kada je na glavu stavio redovničku kapu

 

nasmijao se sam sebi. Opatica s brkovima! Budući da nije imao

 

britve da ih odreže morao je oba krila namjestiti tako da ih bar

 

donekle prikrije.

 

Spremivši za pojas ispod haljine pištolje izañe Meško na

 

hodnik i poñe prema kipu sv. Klare. Sakrio se u sjenu. Stajao

 

je nepomično gotovo tri sata a da nije čuo u kući bilo kakav

 

šum. Nakon mučnog čekanja čuo je na malom stepeništu

 

korake. Netko je silazio. Sudeći po koracima bila je žena.

 

Budući da gore stanuje samo sestra Beata, bit će da je ona.

 

Redovnica proñe kraj Meška i krene duž hodnika. Meško poñe

 

oprezno za njom. Tako se našao u katakombama. Redovnica je

 

hodala u tami tako odvažno i brzo kao po svojoj sobi. Meško

 

nije vidio ništa, ali je čuo šuštanje njezine suknje i odvažne

 

korake.

 

Dok se šuljao tamnim podzemljem za redovnicom Meško je

 

bio uvjeren da će na sastanku s Beatom naći barunicu ili

 

Stanku.

 

Najednom Beata stade. Meško požuri bojeći se da će opatica

 

nestati. Našao se pred uskim stepeništem koje se spuštalo u

 

podzemlje. U prvi trenutak mislio je da se nalazi kod barunice,

 

no kada je ušao u neki uski prostor vidio je da je negdje

 

drugdje i da se uspinje u neku zgradu. Koračao je oprezno i

 

tiho. Rukama se pridržavao zida. Kada se prolaz proširio Meško

 

je zastao i prisluškivao. Sve je bilo tiho. Tada segne u džep i

 

zapali lojanicu. Razabrao je da se nalazi u podrumu nečije kuće

 

iz kojega vode tamne stepenice. Penjući se po njima Meško

 

začuje šum kao da u blizini teče voda. Kada je pogledao kroz

 

mali otvor ugledao je komadić neba i zvijezde.

 

Kroz taj otvor dopre do Meška svježi zrak. Bilo mu je ugodno

 

pri duši. Odlučno se popeo uz nekoliko preostalih stepenica.

 

Voda zašumi još jače.

 

»To su mlinovi!« klikne Meško. »Medveščak! Nalazim se u

 

nekoj kući kraj mlinova!« Još časak slušao je Meško ugodan

 

šum, zatim otvori neka vrata i nañe se u komorici u kojoj nije

 

bilo ničega do praznih, pljesnivih polica. Kroz neka velika vrata

 

ušao je Meško u uski hodnik. Činilo mu se da ga poznaje.

 

Šuljao se upirući se o zid, kada mu ruka odjednom nekuda

 

~ 473 ~

 

propadne. Ubrzo je ustanovio da je u zidu otvor, a u njemu

 

kip.

 

»Opet kip! Ako je tu i veliki ormar, tada znam gdje se

 

nalazim!« pomisli Meško. Pošao je desno, opipao rukom zid i

 

zaista naiñe na veliki ormar. »Makarova kuća na Krvavom

 

mostu! Zato sam čuo šum mlinova!«

 

Meško odahne. Obuzelo ga je iznenañenje i uzbuñenost. Prije

 

osam ili devet mjeseci bio je u toj kući kada je Makara prisilio

 

da ga vodi u podrum i kada je mačem iskopao lubanju i onu

 

kutiju koja je odavala zločin. U toj kući našao je Makara

 

onesviještenoga kada se prestrašio neke prikaze s modrim

 

svjetlom. Tu prikazu vidio je Matijak i drugi ljudi. No što Beata

 

traži u toj kući? Meško nije imao vremena razmišljati. Kroz

 

tamu dopirali su prema njemu koraci. Netko silazi

 

stepenicama. Meško se brzo popne na stalak gdje se jednom

 

već sakrio pred Makarom i stade uza zid miran kao kip. U

 

gustoj tami nije se moglo ništa razabrati, ali je čuo da se tihi

 

koraci primiču vratima. Čuo je kako je zaškripala brava i kako

 

su se otvorila velika kućna vrata. Zvjezdana noć proviri u kuću

 

i Meško opazi sjenu opatice.

 

»Beata! Što ona traži ovdje?« Tada se pojavi muškarac, uñe

 

bez riječi i oboje se uspnu stepenicama u gornje prostorije.

 

Meško izañe iz svoga skrovišta i poñe stepenicama. Poznavao

 

ih je. Oprezno se popeo i prisluškivao je. Kroz jedna vrata

 

vidio je modro svjetlo. Kraj prozora stajala je Beata u bijelom

 

velu i zamahivala svjetiljkom gore i dolje, lijevo i desno, kao

 

da u zraku crta križeve.

 

Mlinovi su kloparali, a čitavu je kuću prožimao glas vode,

 

prigušivši sve druge zvukove. Meško se kroz poluotvorena

 

vrata ušulja u sobu u kojoj je bio s barunom Makarom i sakrije

 

se za ormar.

 

NA TRAGU TAJNE

 

Kada se Beata sa svojom modrom svjetiljkom odmakla od

 

prozora sjeti se Meško prikaze što su je purgari viñali u

 

Makarovoj kući. »To je ta vještica! Zašto to radi?« Na to

 

pitanje Meško nije mogao odgovoriti. Beata je u meñuvremenu

 

ugasila modru svjetiljku i zaključala vrata na koja je Meško

 

ušao.

 

»Sada sam s njom pod jednim ključem! Zašto se zatvara?«

 

Meško je znatiželjno gledao u tamu kojom se kretala sestra

 

Beata kao sjena, ali se uskoro izgubila iza zavjese druge sobe.

 

Meško se nije usudio izaći.

 

~ 474 ~

 

- Kako sam sretan! Kako sam neizmjerno blažen! - čuo se

 

glas muškarca koji bijaše maločas ušao u kuću.

 

- Nije dobro kada je čovjek opijen svojom srećom! - reče

 

ona.

 

- Nisam se nadao tolikoj milosti, nisam mislio da su me vaše

 

lijepe oči uopće opazile. Oh, bježimo u svijet, daleko od svih!

 

- Dokle ćete me ljubiti?

 

- Dovijeka! Do smrti!

 

- Ha-ha! U prošlosti baš niste pokazali da ljubite tako dugo!

 

- U prošlosti? - reče muškarac.

 

- Gledate me kao da ste dosada uvijek vjerno ljubili.

 

- Ne znam na što mislite.

 

- Niste nikada izdali koju od obožavanih žena?

 

- Zar sam zato došao da mi spočitavate ljubavne

 

pustolovine?

 

- To su bile samo pustolovine, gospodine grofe? Lijepo je da

 

to priznajete.

 

- Zaboga, o čemu vi govorite?

 

- Ničega se ne sjećate?

 

- Čega ili koga bih se morao sjećati?

 

- Prije petnaest godina ponizili ste se, gospodine, od male

 

guske koja je došla u Zagreb iz Mletaka. Istina, nije bila

 

otmjenog roda, ali je bila udata za baruna Makara.

 

- Julija - reče muškarac glasno.

 

Mešku se činio taj glas poznatim i još jače napregne sluh.

 

Smetala mu je i zavjesa druge sobe.

 

- Da, ona! - potvrdi Beatin glas.

 

- Zašto mi baš nju spominjete?

 

- Zato što ste mladoj ženi govorili slatke riječi i što ste umjeli

 

zamamiti vruću talijansku krv, a kada je s vama izmijenila

 

nekoliko cjelova, napustili ste ju.

 

- Ona se bacila u naručaj drugoga!

 

- Koji joj je govorio još ljepše od vas! Bijaše to jedina utjeha

 

u njezinom braku sa čovjekom koji ju je mrzio.

 

- Nisam, dakle, ništa skrivio!

 

- Skrivili ste, i to mnogo! Kada je barun Makar sazvao

 

plemiće da odredi što će učiniti sa svojom nevjernom i

 

razvratnom ženom, vi ste je sudili da bude zatočena u

 

samostanu.

 

- Zar je žena koja se sama bacala iz naručja u naručaj i

 

sramotila velikaški rod zaslužila nešto drugo?

 

- Sramotila je velikaški rod, ona, a ne vi koji ste svaki novi

 

dan dočekivali besvjesno pijani?

 

~ 475 ~

 

- Nadam se da me niste pozvali ovamo da preda mnom

 

branite Juliju?

 

- Ne, pozvala sam vas da je osvetim!

 

- O-sve-ti-te?

 

- Jest, gospodine grofe!

 

Meško se trgne. Bio je to glas Janka Oršića.

 

- Ali tko ste vi da je branite, gospoño? - reče iznenañeno

 

muški glas.

 

- Ja sam Julija!

 

U sobi nastade tišina.

 

- I sada vas čeka moja osveta, strašna osveta!

 

Na vratima sobe u kojoj je bio sakriven Meško netko je počeo

 

lupati.

 

- Čujete li? - naceri se opatica. - Čujete li, to kuca smrt!

 

Kucanje se ponovi a usopljeni muški glas zagrmi.

 

- Otvorite!

 

Meško prepozna glas oca Anzelma.

 

- Čujete li? To dolazi smrt, dolazi moja osveta!

 

Opatica podigne zavjesu i zaogrne se plaštem. Meško se brzo

 

povuče za ormar. Lupnjava na vratima bila je sve bučnija i

 

začas su bila provaljena. U sobu je ušao Anzelmo. Soptao je

 

kao gladan vuk. Meško trgne pištolj, skoči za redovnikom, no

 

on je već nasrnuo na grofa Oršića. Meško se baci na napadača

 

i snažnim ga trzajem povuče natrag. Grof Oršić je pao. U

 

Anzelmovoj ruci ostade duga, tanka igla.

 

Anzelmo se branio kao zvijer. Grizao je, udarao nogama i

 

nastojao iglu zabosti u Meška, ali njegove su ga ruke držale

 

kao željezni okovi. U tome rvanju Meško je uspio jednom

 

rukom stegnuti redovnika tako da je drugom iz hlača mogao

 

izvući remen. Zatim ga je vezao, stegnuvši mu zglobove da mu

 

je iz lica nestala krv.

 

- Ako pokušate raskinuti remen nećete se maknuti s ovoga

 

mjesta! - zaprijeti Meško pištoljem.

 

U divljoj želji da se oslobodi Anzelmo nije pokazivao ni trunke

 

straha.

 

Meško priñe Oršiću.

 

- Što se to sa mnom dogodilo? - šaptao je ranjenik.

 

- Boli li te štogod, Janko?

 

- Boli, grozno boli! Pogodio me u rebra! Krvarim!

 

- Živ je? Zar mi nije uspjelo? - hripao je Anzelmo. U

 

njegovim očima sijevala je mržnja i osvetnička žeñ za krvlju.

 

S mnogo napora Oršić je ustao. Anzelmo je gledao u njega

 

kao da bi ga htio ubiti pogledom.

 

~ 476 ~

 

Meško reče Oršiću da sjedne u naslonjač. Zavezao mu je

 

ranu da zaustavi krvarenje. Zatim se okrenuo prema Anzelmu

 

koji je stisnuo usta kao zvijer kada drži plijen.

 

- Što vam je skrivio? - reče Meško.

 

- Pitajte njega, bezbožnog zavodnika! - plane Anzelmo.

 

- Kakvog zavodnika? Koga sam zaveo? - reče Oršić.

 

- Huljo! - cikne Anzelmo.

 

- Bezbožniče, htio si odmamiti iz samostana dobru,

 

posvećenu dušu. Znam vas ja dobro, plemenita gospodo!

 

Želite uništiti ugled samostana, uništiti nas, osramotiti

 

nadstojnicu!

 

- Ne razumijem što hoće od mene taj čovjek.

 

- Sotono! - vikne Anzelmo. - Dolje s tim sponama, smrvit ću

 

ga, zdrobit ću mu kosti!

 

Anzelmo počne mahnitati. Grizao je zubima remen, ali vez

 

nije popustio. Oršić ga je zapanjeno gledao, zatim reče:

 

- Ne razumijem što hoće od mene taj čovjek.

 

- Ubit ću te, poganine!

 

Meško se sagne k Oršiću i šapne mu:

 

- Taj voli sestru Beatu!

 

- Sestru Beatu, koju sestru Beatu?

 

- Onu opaticu s kojom si imao ovdje sastanak. Zbog nje te

 

htio ubiti.

 

- Zbog opatice? - zapanjio se grof.

 

- Teško si ranjen, moraš mirovati! Pobrinut ću se za tebe čim

 

nešto obavim s ovim čovjekom - umirivao ga je Meško.

 

Začuñenim očima zurio je Oršić u prijatelja.

 

- Zašto me tako gledaš, Janko?

 

- Zašto mi govoriš o opatici?

 

Meško mu tiho odvrati:

 

- Anzelmo je njezin ljubavnik, luduje za njom, a ti si je htio

 

odvesti iz samostana. Saznao je za vaš sastanak i iznenadio

 

vas je.

 

- Ja sam poludio, ne znam što se danas i jučer dogodilo.

 

Zamjenjujem ljude! To je grozno! - očajavao je Oršić.

 

- Sjedi mirno i nasloni glavu! Gubiš krv i onesvijestit ćeš se -

 

upozoravao ga je Meško.

 

Meško uzme oba plašta što ih je donio sa sobom i pokrije

 

Oršića.

 

- Jurica, ili si lud ti ili ja! Jurica, ja sam svršio...

 

U taj čas vikne Anzelmo užasnim glasom:

 

- Svemogući, gdje ste uzeli taj plašt?

 

Meško se okrene, pogleda redovnika i upita ga:

 

- Zašto vas to zanima?

 

~ 477 ~

 

- Gdje ste ga uzeli, pitam vas? - poviče Anzelmo na Meška

 

kao da mu je oteo svetinju. - Amo ga dajte! Tko mi ga otme,

 

pogazio je volju Svevišnjega! - reče Anzelmo i pogleda u strop

 

pogledom punim počitanja.

 

- Taj plašt pripada vama?

 

- On pripada slavi Božjoj! - reče Anzelmo svečano.

 

Glas kojim je to rekao i pogled kojim je popratio te riječi

 

pobudi u Mešku uvjerenje da je Anzelmo luñak ili sve to glumi.

 

- Čujte, prečasni gospodine, ja vas zaista ne razumijem!

 

Mislim da ovaj plašt nije baš u Božjoj volji! - reče Meško. -

 

Njime su, naime, bile pokrivene žrtve pod Krvavim mostom.

 

- Ako mi ga ne vratite stići će vas osveta.

 

- Vi ste ga izgubili u grobnici pod Markovim trgom?

 

- Kako ste vi to saznali?

 

- Možda mi je to objavio sv. Marko!

 

- Vrijeñate svece! Stići će vas strašan gnjev s Božjih visina!

 

- Recite mi odakle vam taj plašt i tko je njime pokrivao žrtve

 

koje smo nalazili pod Krvavim mostom?

 

- Da budem izdajnik Božji? Nikada!

 

Meško posegne za pištoljem.

 

- Uzalud podižete oružje! Ustrijelite me, ali ja ću ipak ostati

 

nijem u slavu Božju!

 

Anzelmovo je lice odražavalo luñački fanatizam i Meško je bio

 

uvjeren da zaista nema posla s normalnim čovjekom. Vidjevši

 

da ne može ništa saznati obratio se grofu Oršiću:

 

- Janko, ostani miran, pobrinut ću se da ti se što prije pruži

 

pomoć. A vi, prečasni gospodine, poći ćete sa mnom da

 

razgovaramo u četiri oka.

 

Meško otvori pokrajnja vrata i poñe s redovnikom kroz dvije

 

sobe. Koračali su kao da lebde u zraku. Nije se čuo nijedan

 

korak. Pod je bio pomno pokriven sagovima, kao da je u tim

 

prostorijama boravio netko tko nije htio da ga oda i najmanji

 

štropot. Meško je podigao svjetiljku i vidio da tu zaista netko

 

boravi.

 

Cijeli grad znao je da Makar nije prešao prag svoje kuće od

 

onoga dana kada je u njoj zatekao svoju lijepu suprugu u

 

nevjeri. Ljudi su mislili da nije odlazio u kuću zato što ga sjeća

 

na nesreću, no Meško je bio uvjeren da se ne usuñuje ući zato

 

što u podrumu leži leš ubijene žene. No možda je barun ipak

 

dolazio ovamo? Ali kako bi tada zalazila u kuću sestra Beata,

 

koja kaže da je Julija? Meško je držao svjetiljku tako da može

 

paziti na Anzelma koji je morao ići pred njim. Nestrpljivo je

 

čekao da od njega sazna gdje je Stanka.

 

- Što tražite od mene? - reče redovnik mrko.

 

~ 478 ~

 

- Vi znate gdje se nalazi nećak barunice Lehotske, mladi

 

barun Stanko?

 

- Ne znam!

 

- Vi to znate, i ako vam je život drag recite mi gdje je! - reče

 

odlučno Meško i upre Anzelmu pištolj u prsa.

 

- Zašto vas toliko zanima gdje je ona hulja?

 

- Zašto ga tako zovete? - upita Meško.

 

- Zato što se i on uvlači u samostan da obeščašćuje naša

 

sveta mjesta. Zatekao sam ga kad mu je Beata gladila kosu. U

 

njezinim odajama pao mi je u šake.

 

- Ubili ste ga? - prestrašeno će Meško.

 

- Ha-ha! - nasmije se Anzelmo. - To nećete saznati!

 

- Oče Anzelmo, shvaćam vašu ljubomoru, ali Stanko je u

 

muško preodjevena djevojka! Redovnik raskolači oči.

 

- Djevojka? Ne, to je laž!

 

- Sjećate se, Anzelmo, onoga dana kada ste se našli u

 

samostanskoj podzemnoj tamnici? Tada ste se sastali s

 

djevojkom koja vas je pustila iz željeznog kaveza.

 

- U koji me zatvorio gvardijan Antonio!

 

- Vi ste tu djevojku vodili vezanih očiju podzemljem i doveli

 

ste je k sestri Beati.

 

- Kako ste to saznali? - zaprepasti se Anzelmo.

 

- Djevojka mi je to sama pričala. Sestra Beata obukla ju je

 

kao muškarca i poslala k svojoj prijateljici, barunici Lehotskoj,

 

a ona ju je prikazivala kao svoga nećaka, da bi nesmetano

 

mogla u kući primati gospodu.

 

Anzelmovo se lice ukočilo.

 

- Zašto je Beata to meni tajila kada je vidjela da me ubija

 

ljubomora? - reče kroz zube Anzelmo. - Ne, vi ne govorite

 

istinu! Želite me prevariti i izmamiti od mene priznanje.

 

- Kunem vam se da govorim istinu!

 

- Ne vjerujem vam! To nije moguće! Zašto bi Beata lagala?

 

Zašto mi ne bi rekla, da djevojku spasi od moje osvete?

 

- Htjela je učiniti uslugu barunici Lehotskoj koja je Stanku

 

sakrila u samostan i voljela bi da nestane.

 

- Zašto bi je mrzila? Zašto bi je sakrivala?

 

- Zato što djevojku ljubim ja!

 

Anzelmo pogleda Mešku u oči.

 

- Shvaćate li sada zašto želim saznati gdje je ta sirota i što

 

se s njom dogodilo?

 

- Dobro, grofe, pokazat ću vam mjesto gdje se nalazi, ali za

 

dobru nagradu.

 

- Što tražite?

 

- Da me pustite na slobodu!

 

~ 479 ~

 

Meška zaokupi misao: »Ne bih li ga mogao privoliti da mi

 

pokaže Stankino boravište a da ga ne pustim iz ruku, kada

 

sam ga našao na zločinačkom djelu? Da mi zauvijek ne

 

pobjegne s tajnom modroga plašta?« U isto vrijeme Meško je

 

osjećao neobuzdanu želju da što prije vidi Stanku. Možda je

 

svaki trenutak dragocjen.

 

- Znam o čemu razmišljate - prekine šutnju Anzelmo. -

 

Predat ću vam je, bila živa ili ne!

 

- Zar bi mogla biti mrtva?

 

- Ne znam!

 

Meško osjeti neku težinu u nogama. Pomisao da bi je mogao

 

naći mrtvu sleñivala mu je zglobove.

 

- Doñite, idemo! - izlane napokon, pogledavši očajno

 

Anzelma.

 

- Zadajte mi riječ da ćete me pustiti na slobodu nañemo li je

 

živu ili mrtvu?

 

- Da, zadajem!

 

- Ako želite da vam vjerujem, oslobodite mi ruke!

 

Meško bez riječi odveže remen i oslobodi Anzelmu ruke, na

 

kojima se vidio krvavi trag. Anzelmo uzme svjetiljku.

 

- Vi ćete naprijed, da me vodite! - reče Meško.

 

- Ne bojte se! - odvrati Anzelmo. - Kunem vam se da ću

 

pošteno izvršiti pogodbu!

 

Anzelmo je izašao na hodnik. Hodali su nečujno kao duhovi.

 

Meško je držao u ruci jedan pištolj, dok mu je drugi bio za

 

pojasom. Hodao je gotovo slomljen. Crne misli u njegovoj

 

mračnoj duši stvarale su pravi užas. Za koji čas saznat će

 

možda groznu istinu.

 

Pred jednim vratima u razizemlju Anzelmo izvadi iz džepa

 

ključ. Vrata su se otvorila.

 

- Zar je u ovoj kući? - klikne Meško iznenañen.

 

- Da, gospodine!

 

Kada su se vrata otvorila pred njima su bile stepenice koje se

 

spuštaju u tamnu dubinu. Meško se uhvati za zid. Pomisao da

 

je ona tu, negdje dolje, oduzela mu je svaku nadu. Nježna i

 

slaba, izmučena, kako bi mogla podnijeti taj pljesnivi zrak i

 

tamu? Anzelmo vikne u dubinu:

 

- Stanko!

 

Nitko se nije odazvao.

 

- Zovite je vi jednom, možda se boji mojega glasa.

 

- Stanka! Gdje si? Zove te Jurica! - vikao je Meško.

 

Posvuda je vladala tišina. Mešku se stislo srce.

 

Obojica su se spustila u podrum. Pri svjetlu uljanice

 

primijetio je Meško na podu nešto tamno. Pred njima je na

 

~ 480 ~

 

zemlji ležalo tijelo u baršunastom odijelu muškoga kroja. Ruke

 

su bile vezane na leñima, noge sputane uzetom, a oko pasa

 

stisnuo se lanac pričvršćen željeznom karikom o zid.

 

Stanka je ležala nepomično i ukočeno. Ruke su joj bile

 

ledene. Meška oblije hladan znoj. Pao je na koljena i uhvatio

 

se za sljepoočice.

 

- Mrtva, mrtva! - krikne očajno.

 

Redovnik je stajao nijem. Zdvojan krik iz grudi odvažnog

 

čovjeka dokazivao mu je da je pred njim uistinu djevojka.

 

- Beata me i u tome varala! - reče redovnik stišćući pesnice.

 

No on nije osjećao samilost ili kajanje. Za tuñe boli njegovo

 

srce nije imalo samilosti. Taj čas mislio je samo na to kako će

 

stajati pred Beatom i tražiti da mu objasni zašto mu nije

 

priznala da je to djevojka.

 

Meško oslobodi Stanku i pogleda joj kod svjetla u lice. Činilo

 

se da je iz njega iščezla posljednja kap krvi. Oči su bile

 

sklopljene, usta stisnuta.

 

- Morate me otpratiti do mlinara Matijaka! Kada ste već

 

počinili toliko grozota, pomozite bar sada! Možda ipak nisu

 

izgubljene sve nade.

 

Nježno, kao da uzima u ruke dijete, podigne Meško djevojku

 

sa zemlje, privine je na grudi i reče Anzelmu:

 

- Poñite naprijed i svijetlite mi!

 

Kada su ušli u hodnik zapovijedi Meško:

 

- Otvorite kućna vrata i idite preda mnom! Ne oklijevajte, to

 

morate učiniti!

 

Ili je tako djelovao Meškov glas, ili je redovnik sam htio da

 

što prije izañe na slobodu, no odmah je otvorio teška vrata i

 

izašao sa svjetiljkom na ulicu.

 

- Ugasite svjetlo! - zapovijedi Meško.

 

Mešku se gotovo zamaglilo pred očima kada je udahnuo svjež

 

noćni zrak i kada je nad sobom vidio visoko nebo. Dugo je bio

 

u podzemlju. Često je slušao pričanja o tim hodnicima kojima

 

šeću gospoda, samostanci i sestre klarise, no držao je da je

 

sve to samo bajka. Sada se uvjerio da je priča o hodnicima

 

pod Gričem strašna istina. Žrtvu te strahote nosio je u svome

 

naručju.

 

Mlinari su već bili na poslu. Svjetlo što je virilo kroz prozor

 

Matijakova mlina odavalo je Mešku da je i on već na nogama.

 

Anzelmo otvori vrata Matijakova mlina. U kutu je sjedilo

 

nekoliko mlinara, kovač Klement i postolar Boltek. Matijak im

 

je točio komovicu za jutarnju okrepu. Kada je Meško ušao u

 

mlin sa Stankom u naručju, svi su ustali.

 

- Što se dogodilo s mladim gospodinom? - upita Matijak.

 

~ 481 ~

 

- Zlo je, dragi majstore!

 

- Uñite u moju sobu! - ponudi Matijak i brzo otvori vrata. -

 

Oprostite - izvinjavao se - nije još sve u redu.

 

- Samo da ga mogu položiti na krevet! - reče Meško.

 

Matijak učini što mu je rečeno. Meško položi Stanku na

 

krevet, sagne se i pogleda joj u lice. Na veliku radost opazi da

 

su oči napola otvorene.

 

- Zaboga, valjda nije tako zlo da su već pozvali vas,

 

prečasni? - reče Matijak Anzelmu.

 

- Ne, gvardijan mi je samo pomogao da dopremim mladića

 

ovamo - odvrati Meško.

 

- A kako se to zbilo, gospodine grofe?

 

- Pao je i onesvijestio se! - reče Meško.

 

- A sada, prečasni, hvala vam za vaš trud - obrati se grof

 

Anzelmu. - Pričekajte me u drugoj sobi, još ću vam nešto

 

važno reći.

 

Anzelmo otiñe u drugu sobu u kojoj su purgari uzbuñeno

 

razgovarali.

 

- Majstore, trebam vašu pomoć - šapne Meško Matijaku kada

 

je Anzelmo izašao.

 

- Povedite sa sobom Klementa i Bolteka. Evo vam mojih

 

pištolja i poñite u kuću baruna Makara. U njoj ćete naći

 

ranjenoga grofa Oršića.

 

- U kuću u kojoj se sastaju vještice?

 

- Nema tamo vještica! Sve ću vam kasnije razjasniti.

 

Donesite grofa ovamo. Naći ćete ga na prvom katu lijevo, ali

 

ne pustite u kuću ni žive duše. Vi ste hrabar i pametan čovjek,

 

učinite mi to! Vrata ćete naći otvorena, jer sam maločas izašao

 

iz kuće. Kada se budete vraćali zatvorite ih i donesite mi ključ.

 

Matijaku nije bilo ugodno poći u omraženu i žigosanu kuću,

 

ali znatiželja pobijedi i on se odluči da učini što mu je rečeno.

 

- Ponesite svjetiljku! I još nešto, majstore. Naći ćete kod

 

grofa dva plašta. Oba donesite ovamo.

 

- Rekao sam vam jednom da bih pošao za vas u vatru i vodu,

 

a poći ću i u tu kuću, iako je to mnogo gore.

 

- Netko od purgara treba da ode po liječnika.

 

- Sve će biti kako rekoste!

 

Matijak ode u drugu sobu u kojoj su se purgari i znatiželjni

 

mlinari okupili oko Anzelma. Pozvao je Klementa i Bolteka da

 

poñu s njim, a jednoga purgara poslao je po liječnika.

 

Meško je sjeo na rub kreveta, primio Stanku za ruku i zvao je

 

nježnim glasom:

 

- Stanka, dijete moje drago, čuješ li svoga Juricu?

 

~ 482 ~

 

Stanka se nije odazivala. Poluotvorenim očima gledala je kao

 

da ništa ne shvaća i ništa ne raspoznaje. U sobu je ušao

 

Anzelmo i rekao da odlazi.

 

- Recite mi, prečasni, kamo je onaj čas kada ste vi ušli u

 

sobu nestala sestra Beata?

 

- Kamo? Sigurno je pobjegla u samostan, ali ja ću je već

 

dostići!

 

- Shvaćate li kako vas je podlo varala?

 

- Na žalost! Ona je u svojim odajama sakrivala tu

 

preodjevenu djevojku kao da je mladić i sastajala se s

 

drugima.

 

- Kako ste saznali da ima sastanak s Oršićem?

 

- Našao sam na stolu njegovo pismo.

 

- Čudan neoprez! A znate li vi, Anzelmo, tko je ta sestra

 

Beata po svome rodu?

 

- Kći talijanskog grofa koji je propao. Bila je naučena na

 

raskošan život i zato teži za svijetom i sjajem kao osuñenik za

 

slobodom.

 

»Anzelmu je rekla da je kći propaloga grofa, Oršiću da je

 

Julija, Makarova žena! Zašto? Što se krije iza svega toga?«

 

pitao se Meško.

 

- Odlazim! - reče otac Anzelmo.

 

- Mi ćemo se još sastati, gvardijane! - odvrati Meško.

 

Redovnik se nasmije.

 

- Dok je modri plašt u mojim rukama, dotle me štiti nebo!

 

- Ostavite, prečasni, nebo! Nama trebaju drugi zaštitnici.

 

Anzelmo se iz mlina uputio prema Makarovoj kući u nadi da

 

će još uvijek naći izgubljeni plašt. Na putu se sreo s Boltekom,

 

Klementom i Matijakom, koji su pod ruku vodili grofa Oršića.

 

Matijak je držao smotane plašteve. Anzelmo u tami nije

 

primijetio što mlinar nosi pod pazuhom i proñe kraj njega.

 

Kada je Oršić dopremljen u mlin liječnik Müller bijaše već

 

stigao.

 

- Uzalud se trudite, mladić je izgubljen! - reče on.

 

Meško pogleda liječnika bijesnim pogledom.

 

- Vi se baš ne brinete osobito za bolesnika! Niste ga pravo ni

 

pogledali!

 

- Čemu? Ionako je uzalud! U prvi mah Meško se prestrašio

 

liječnikovih riječi, ali još nije izgubio nadu. Doktor Müller je

 

povezao Oršiću rane i naredio da ga otpreme kući.

 

Meško reče Matijaku:

 

- Matijak, mladića ću prenijeti u svoju palaču.

 

- Ne, mi ćemo ga odnijeti!

 

~ 483 ~

 

- Nipošto, dragi prijatelju! To ću učiniti sam, ali vas molim,

 

da poñete sa mnom.

 

- Hoću gospodine, no recite mi što to znači? Ranjen je taj

 

mladić, ranjen je grof Oršić, a vi ste došli iz Makarove kuće.

 

- I sam još ne znam, majstore, što sve to znači!

 

- Mene je podilazila jeza kada sam ulazio u tu prokletu kuću.

 

Čovjek hoda po njoj kao po jastucima. To nije čist posao!

 

Našao sam na ulazu u hodnik i haljinu neke duvne. U nju se

 

sigurno oblačila ona vještica što smo je viñali na prozoru.

 

- Ne, dragi Matijak, tu sam haljinu ja skinuo. Ušao sam u

 

kuću kao opatica!

 

- Nemoguće! Što biste vi ondje radili?

 

- Čut ćete sve kasnije. Sada poñite sa mnom.

 

Meško razmota plašteve. Modri plašt povjerio je Matijaku da

 

ga sakrije pod kaput, a svojim zaogrne djevojku. Zatim

 

podigne Stanku na ruke i s Matijakom izañe iz mlina.

 

Nad Gričem se naziralo praskozorje. Ulice su bile puste, zrak

 

hladan. Meško je žurio. Nježno i oprezno kao da nosi usnulo

 

dijete privinuo je djevojku na grudi u kojima je svaki kucaj

 

vapio za njezinim životom. Vapaji ljubavi molili su i nebo i

 

zemlju da to izmučeno srce što ga nosi na svojim grudima

 

snažnije zakuca, da slabašne grudi dišu jače i da se probude u

 

život.

 

Meško je nosio svoj teret brzim ali opreznim koracima po

 

snijegu i poledici. Matijak ga je pratio. Kada im je sluga otvorio

 

vrata, prestrašio se.

 

- Što ti je Joško, zašto si tako iznenañen?

 

- Vaša milosti, bili smo u velikoj brizi! Već smo mislili da su

 

vas opet ugrabili razbojnici. A tko je to, mladi gospodin?

 

- Šuti! Otvori brzo njegovu sobu i dobro naloži peć. Matijak,

 

poñite sa mnom!

 

Meško požuri uz stepenice. Sluga brzo otvori vrata sobe u

 

kojoj je Stanka provela mnogo vremena kao Meškov drug i

 

prijatelj. Meško ju je položio na krevet i pokrio je istrljavši joj

 

sljepoočice. Zatim reče Matijaku:

 

- Majstore, vi ste čestit grañanin. Vi ćete paziti na ovoga

 

mladića. Ne udaljujte se ni na trenutak, ne pustite k njemu ni

 

koga dok se ja ne vratim.

 

- Gospodine grofe, pazit ću na njega kao na svoje oči!

 

Meško pozove sluge i strogo im naredi da o boravku mladoga

 

gospodina ne smiju nikome reći ni riječi, pa ni gospoñi barunici

 

i njezinoj služinčadi.

 

~ 484 ~

 

- Gospoña barunica dolazila je svaki dan da pita za gospodina

 

grofa. Smijem li joj reći da se vaša milost vratila? - upita

 

Joško.

 

- Ja ću joj to već sam javiti.

 

Meško pokri glavu Matijakovom šubarom, zaogrne se nekim

 

starim plaštem da ga ljudi na ulici ne prepoznaju i krene

 

prema palači Ružice Vojnić. Sobarica mu je kazala da je Ružica

 

otišla k svojoj kumi, grofici Erdödy. Za nekoliko časaka Meško

 

je pokucao na grofičina vrata. Sobarica probudi Ružicu.

 

- Ružice, našao sam je!

 

- Stanku? Što je s njom? Ruke vam dršću!

 

- Živa je, ali ne znam nisu li joj to posljednji trenuci. Po zvao

 

sam doktora Müllera i on mi je oduzeo nadu.

 

- Taj se često varao! Čekajte, nečega sam se sjetila! Jučer je

 

k bolesnoj banici došao liječnik iz Beča. Pozovite njega!

 

- Pozvat ću ga! No, čujte me, Stanka je u mojoj kući. Sada je

 

čuva Matijak, ali ona treba ženske ruke i samo vi možete

 

pomoći. Nitko živ neće saznati tko je Stanka i da je kod mene.

 

Moja služinčad čuva tajnu, a ja kućna vrata. Žrtvujte se za nju,

 

Ružice, doñite k njoj. Vaš glas neće stradati. ðuro i ja ćemo

 

vas štititi.

 

- On nema prava da me štiti! - odvrati Ružica ponosno. - Poći

 

ćemo čim se odjenem.

 

Za pola sata bila je Ružica kod Stanke, razodjenula se i

 

čekala liječnika, dok je Matijak stražario pred vratima.

 

Meško je prispio s bečkim liječnikom i ispričao mu sve što se

 

sa Stankom dogodilo. Zamolio ga je da o tome ne govori

 

nikome. Liječnik je pažljivo pregledao bolesnicu dok je Meško

 

čekao u susjednoj sobi.

 

- Djevojka je oslabila zbog gladi, žeñi i pomanjkanja zraka.

 

Mislim da je blizu smrti.

 

- Možete li joj pomoći, gospodine? - reče uzbuñeno Meško.

 

- Ne znam! Ako tijelo ima još malo snage, možda ćemo

 

uspjeti. Odredit ću odmah sve što treba učiniti, jer sutra

 

odlazim u Beč.

 

- Meni je do života ove djevojke stalo više nego do čitavoga

 

svijeta! Ostanite, gospodine doktore, još dan-dva i učinite sve

 

što možete. Tražite za to koliko vas volja!

 

Nakon kratkog razmišljanja stari liječnik pristane.

 

U kući grofa Meška zavlada tišina. Svi su hodali na prstima,

 

govorili su samo šapćući. Tako su zapovijedili liječnik, Ružica i

 

Meško.

 

Meško nije izlazio iz kuće. Tihim koracima hodao je po

 

sobama, dijelio naloge i nadao se da će djevojka ipak

 

~ 485 ~

 

ozdraviti. Oko podne poslao je po grofa Ottenfelsa. Mladi grof

 

stigao je još prije ručka. Meško ga je dočekao u onim sobama

 

u kojima je stanovala tetka Lidija i u kojima je nekada boravio

 

njegov otac. Cijeli prvi kat prepustio je Ružici da bude sama s

 

bolesnicom i liječnikom.

 

Ottenfels je klicao:

 

- Jurica, ti si to! Grad je uzbuñen zbog tebe! Kada mi tvoj

 

sluga nije znao ništa reći, bio sam se prestrašio.

 

- Sjedni, dragi ðuro, jer ćeš se još nekoliko puta prestrašiti.

 

- Gdje si bio uoči ženidbe?

 

- Da ti pričam gdje sam bio ne bi mi vjerovao, no zvao sam

 

te zbog drugih stvari.

 

- Zbog onoga zbog čega si me zvao u nedjelju ujutro?

 

- I zbog toga. Čuj me, ðuro, nešto se neobično dogodilo.

 

Moram ti o tome pričati zbog tebe, zbog sebe i zbog Ružice.

 

Ottenfels je šutio.

 

- Baronesa Ružica je u mojoj kući.

 

Grof ðuro upita:

 

- Što to znači?

 

- Sjedni i ne uzrujavaj se dok ne saznaš razlog. Kasnije

 

možeš reći što te volja.

 

- Ti uživaš u tome da zaluñuješ naše djevojke! To je

 

nečuveno, to je...

 

Meško uhvati grofa za glavu i začepi mu rukom usta. ðuro

 

odgurne ruku, no Meško će mu blago:

 

- Ne budi baba! Slušaj pametnu i prijateljsku riječ! Gore, u

 

prvom katu, leži na samrti djevojka nad čijim životom dršćem.

 

Ottenfels otvori široko oči i zabezeknuto se zagleda u Meška.

 

-Ti? A...

 

- Znam, pitao bi me za barunicu. Ostavimo to! Ružica je

 

najbolja prijateljica te djevojke, razumiješ li? Našao sam je na

 

pola mrtvu. Bila je žrtva osvete moje bivše zaručnice. Shvaćaš

 

li sada? No, dakle, ja sam djevojku neopaženo doveo u kuću i

 

zamolio Ružicu da je njeguje. Kod nje je i bečki liječnik.

 

- Mene ostavlja pamet!

 

- Kad bih ti sve rekao pamet bi te sasvim ostavila! Zato ću

 

sada radije govoriti samo o tebi. Slušaj me, ðuro, svi smo mi

 

muškarci na jedno brdo tkani. U svakoj dobroj prilici skačemo

 

u vodu kao žabe. Razlika je samo u tome što jedni osjete kada

 

voda nije bistra, pa u nju ne skaču. Ako si, dakle, i ti kojom

 

prilikom skočio u takvu baruštinu, priznaj mi. Pomoći ću ti da

 

se izvučeš.

 

- Ne shvaćam te!

 

~ 486 ~

 

- ðuro, jesi li ikada imao bilo kakve odnose s Ružičinom

 

majkom?

 

- Ja? S njezinom majkom? Ti si poludio!

 

- Ne mislim sada, nego prije, dok Ružica još nije bila tvoja

 

zaručnica.

 

- Jurica, ti mi u lice govoriš da sam hulja!

 

Ottenfels je pocrvenio i Meško bijaše siguran da je njegovo

 

uzbuñenje iskreno.

 

- Smiri se, ðuro! - reče Meško. - Ti se vrlo dobro sjećaš kako

 

se Ružica, koja te zaista voljela, odjednom promijenila i

 

zaljubila u poručnika Stanka. Znaš li tko ju je na to potaknuo?

 

Njezina mati!

 

Grof Ottenfels problijedi.

 

- Ona je Ružici dan i noć bajala o poručniku: kako je lijep,

 

kako krasno pjeva, kako se djevojke za njega otimlju, a on

 

uzdiše samo za Ružicom. Mati ju je sasvim zaludila, a kada se

 

ta ljubav rasplinula Ružica se u srcu opet vratila k tebi.

 

- To nije istina, tada se zaljubila u tebe.

 

- Nije ðuro! Za to ćeš dobiti dovoljno dokaza. Ljubila je tebe!

 

- Jedne noći u lovačkom dvorcu našao sam je s tobom.

 

- I to će se razjasniti. No kada je majka primijetila da se

 

Ružičino srce vraća k tebi, otvoreno joj je rekla da si s njom,

 

njezinom majkom, imao ljubavne odnose.

 

Grof Ottenfels laganom kretnjom segne u džep kaputa, izvadi

 

dva pisma i preda ih Mešku. Meško ih je pročitao i zapanjio se.

 

Nekoliko puta čitao je iznova ove izreke:

 

»Vi ste mene zato odbili, lijepi mladi grofe, jer mislite da vas

 

Ružica ljubi? Varate se! Ona je zaljubljena u poručnika. Dakle,

 

doñite!« U drugom pismu stajalo je:

 

»I sada ste me odbili, gospodine! Dobro, ali dok budem živa

 

osvećivat čuvam se!«

 

- To ti je pisala barunica Vojnić? Ona se nudila tebi? Sada mi

 

je sve jasno! Da te osvoji odvratila je od tebe djevojku. Ona je

 

bolesna!

 

- Znao sam da će mi ova pisma trebati i zato sam ih čuvao.

 

- Shvaćaš li zašto se Ružica odjednom promijenila i govorila

 

tako lakoumno da smo je usporeñivali s majkom.

 

- Slušaj, Jurica, kada sam ono htio pucati u nju, i kada sam

 

pucao u sebe, zar ti pamet nije govorila da to nisam činio od

 

šale nego zbog nje?

 

- One noći uvjerila se da je ipak ljubiš, ali je još uvijek

 

vjerovala da si imao ljubavne veze s njezinom majkom. Kada

 

joj je to sama mati rekla, morala je vjerovati!

 

- A zašto je sada otišla od kuće?

 

~ 487 ~

 

- Zato što je odlučila da te prisili da se vjenčaš s njezinom

 

majkom. Barun je mrtav.

 

- I ja da se vjenčam s njezinom majkom? Kada ti je to rekla?

 

- Vidio sam samo da je vrlo nesretna. Vjeruj mi, djevojka je

 

žrtva svoje majke, jer da je tako lakoumna kao majka, već bi

 

se davno bila s kim utješila. U nje je pošteno srce, ali je

 

tvrdoglava. No daj mi ta pisma!

 

ðuro se zamislio.

 

Na vratima se pojavio sluga i rekao Mešku da ga zove

 

baronesa Ružica.

 

- Da joj nije gore? - upitao je svaki put kad ga je tko zvao.

 

Trčao je preskačući po tri stepenice i začas se našao u

 

blagovaonici. Pitao je Ružicu kako je Stanki, no nije bilo

 

promjena. Ružica ga je pozvala zbog običnih kućnih stvari.

 

Kada su se dogovorili, reče Meško:

 

- Imam nešto za vas! Kao prijatelj moram vam to predati, a

 

vi sudite. Evo vam dva pisma koja je pisala vaša majka

 

jednom mladiću, a iza naslova ćete razabrati o kome se radi.

 

Čitajte! Ako vam ustreba razjašnjenje, ja sam dolje.

 

Meško se vratio u sobu u kojoj je još uvijek u naslonjaču

 

sjedio grof Ottenfels. Osjećao je svojom dužnošću da mu kaže

 

cijelu istinu o Stanku.

 

- Sada znaš sve, ðuro, i vidiš da je Ružica sve ono radila za

 

svoju prijateljicu. Sada je možeš mirno ostaviti kod bolesne

 

sirote koju nema tko njegovati.

 

- Zašto mi nije rekla bar ono o majci? Toliko sam iskrenosti

 

zaslužio.

 

- Još uvijek, čini se, nisi upoznao njezinu tvrdoglavost.

 

Napokon, tko ne vjeruje onome što mu kaže majka?

 

Dok su tako razgovarali uñe u sobu Ružica. Kada je opazila

 

ðuru htjede pobjeći, ali Meško poñe prema njoj.

 

- Recite mi, Ružice, kako joj je? Zar još uvijek ne pokazuje

 

znakove svijesti?

 

- Sada spava. Liječnik kaže da će je san okrijepiti.

 

- Nećete pozdraviti Ottenfelsa? - reče Meško Ružici.

 

Ružica podigne prema Ottenfelsu svoje lijepe oči. On joj

 

nijemo poljubi ruku. Meško je iskoristio pogodan trenutak i

 

otišao u susjednu sobu.

 

- Ne čudite li se što sam ovdje? - upita Ružica ðuru.

 

- Znam sve, baš sve! - toplo će on, smeten osjećajima koje

 

nikada nije mogao ugušiti.

 

- Svojoj kumi, grofici Erdödy, ostavila sam pismo - nastavi

 

djevojka - kojim joj javljam da sam otputovala u Zagorje. Ona

 

~ 488 ~

 

će to, naravno, vjerovati, jer zna kakva je moja ćud, no

 

doznaju li za to ljudi proglasit će me kćerkom moje majke.

 

- Tko se to usudi reći, zauvijek će izgubiti govor! To vam

 

jamčim!

 

- Hvala, ðuro!

 

Ottenfels je poljubio pruženu ruku smjelije nego prije. Ružica

 

mu tiho reče:

 

- Doñite opet! Strašno je u toj samoći, u kojoj svi neprestano

 

gledamo smrt.

 

- Hoću, rado ću doći! - promuca zaljubljeni nesretnik.

 

Ružica žurno izañe iz sobe.

 

Poslije podne pričao je cijeli grad da je grof Oršić ranjen, da

 

ga je Meško našao kod Krvavog mosta i spasio iz ruku ubojice.

 

Tko je ubojica nitko nije znao, ali su svi jednoglasno

 

zaključivali:

 

- Klemenčić! Onaj koji je pobjegao iz zatvora, on je ubojica!

 

Pričale su se cijele legende kako je spašen grof Oršić. Meška

 

je svatko poznavao. Njegova visoka pojava, odvažan hod i

 

strogo lice izazvali su fantastična pričanja o snazi. Po gradu se

 

od ranije govorilo o tome kako se Meško spasio iz razbojničke

 

spilje, kako je spasio gospodu od pobune kmetova i kako je

 

uhvatio razbojnike, a sada je u očima grañana postao

 

nepobjedivim junakom. Žene i djevojke, kada htjedoše bockati

 

svoje muževe i odabranike, rado su govorile:

 

- Nisi Mešku ni do ramena!

 

Matijak i Klement nisu nikome rekli gdje su našli ranjenika,

 

ali purgari koji su bili u mlinu kad se to dogodilo raznosili su po

 

gradu tu veliku novost.

 

Plemići su se okupili kod Oršića da ga vide i da čuju što se

 

dogodilo. Meñutim, kod njega je već bio Meško i zapovijedio

 

mu da nikome ništa ne kaže. Oršić nije nikoga primao, a

 

Meško je gostima govorio da je grof odviše slab za razgovor.

 

Kada su ga podrobnije ispitivali, Meško je odvraćao:

 

- Danas još ne mogu ništa reći! Prije svega moram uhvatiti

 

krivce!

 

- Mi ćemo vam pomoći! - ponudi se barun Makar.

 

- Hvala, gospodine barune - reče Meško - zasada još ne

 

trebam vašu pomoć. Kada bude za to vrijeme, javit ću vam se,

 

vjerujte mi!

 

Kada su se plemići razišli povede Jurica Meško Pavla

 

Draškovića i Patačića u svoju palaču, u kojoj bijaše ostavio

 

Ottenfelsa. Nešto mu je govorilo da kuću ne ostavlja bez

 

paske. Još se uvijek bojao baruničine osvete. Premda je

 

pomno pazio da nitko ne sazna da je Stanka kod njega, bojao

 

~ 489 ~

 

se da bi to barunica ipak mogla saznati. Svoje najbolje

 

drugove pozvao je Meško da im ispriča što je doživio.

 

- Dragi prijatelji - reče Meško kada su sjeli u njegovoj sobi -

 

odat ću vam sve što sam ovih dana doživio i čuo. Slušajte me

 

pomno i sudite.

 

Plemići su gledali u Meška kao djeca u čovjeka koji im priča

 

strašne priče. No, osjećali su da se radi o spletki koja svima

 

ugrožava život. Meško je redom pripovijedao što je sve otkrio,

 

a oni su ga prekidali pitanjima i nadopunjavali ga svojim

 

primjedbama.

 

- Znam za podzemne hodnike još iz vremena gvardijana

 

Antonija - reče Franjo Patačić kada je Meško počeo

 

pripovijedati o svome prvom koraku u podzemlje. - Nikada mi,

 

meñutim, nije palo na um da ih poñem istraživati.

 

- Čudnovato je da su ti hodnici spojeni s Makarovom kućom!

 

- S Makarovom kućom? - upita Pavao.

 

- Palača u kojoj stanuje barunica Lehotska, odakle je Meško

 

ušao u podzemlje, pripada Makaru - reče Patačić.

 

- Kada je ona prije dvije godine odjednom osvanula u

 

Zagrebu unajmila je Makarovu kuću u kojoj je ranije sam

 

stanovao, no prije tri godine preselio se on u onaj lijepi dvorac

 

kod Mesničkih vrata iznad Griča.

 

- To je zanimljivo! - reče Pavao.

 

- No reci nam kako si hodao podzemnim hodnikom? Meško

 

nastavi. Najednom ga prekine Patačić:

 

- Modri plašt u grobnici Markove crkve?

 

Lica velikaša izobličila su se od strepnje.

 

- Da, onaj plašt - reče Meško - koji je nestao u sakristiji

 

Markove crkve s prve žrtve Krvavoga mosta. Sjećate li se da

 

smo našli truplo preokrenuto?

 

- Kada smo čuvali grofa Keglevića plašt je ponovno nestao!

 

- Da, Kukmica je ostao sam kod mrtvaca. Kada smo se vratili

 

našli smo ga vezanog u kutu, a preko njegove glave bila je

 

navučena crna vreća. On je pričao da je vidio sjenu koja kao

 

da je iznikla iz zemlje - prisjećao se grof Ottenfels.

 

- Ta je prikaza došla onim ljestvama kojima se Anzelmo

 

uspinjao u toranj Markove crkve. S ljestava mu je pao plašt u

 

grobnicu.

 

Plemići su bili iznenañeni kada su saznali u kakvim je vezama

 

Anzelmo s nadstojnicom klarisa Beatom.

 

- Je li bar lijepa ta opatica? - upita Patačić.

 

- U tami joj nisam vidio lice - odvrati Meško i nastavi:

 

- U nedjelju svirat će ti razbojnici na tvome plesu, dragi

 

Francek!

 

~ 490 ~

 

- Na mome plesu? Ti nas povlačiš za nos! Ja sam naručio onu

 

glazbu koja uvijek svira kod baruna Makara - branio se

 

Patačić.

 

- Jesu li vam ti ljudi nekad bili sumnjivi, gospodo? - reče

 

Meško. - Ne čini li vam se da su ti glazbenici odviše plećati i

 

odviše grabežljivih lica?

 

- Jurica vidi svašta!

 

- Razbojnici zovu svoga voñu generalom, kažu da je otmjen

 

gospodin.

 

- Zar ti nije jasno da je to Klemenčić?

 

- Sada to više nije jasno, jer je mnogo jasnije da je taj

 

general netko drugi, koji je vrlo otmjen, sasvim obrijan i ima

 

nakrivo srašten prst. Ja ću vam toga razbojnika, uostalom,

 

pokazati!

 

- Gdje? - upitala su sva trojica.

 

- Na tvome plesu, Francek!

 

- Ti si sasvim poludio, Jurica!

 

- Nisam kriv što si ga ti pozvao na svoj ples!

 

- Ja? Tada mi bar reci odmah tko je!

 

- Reci, to je važno da saznamo što prije! - nukali su Meška

 

Pavao i Ottenfels.

 

- Ako vam kažem, nećete mi vjerovati!

 

- Možda je ipak moguće da se na mojem plesu nañe

 

razbojnik. Reci, na koga sumnjaš?

 

- Razbojnički general nije nitko drugi nego barun Makar!

 

- Što ti pada na um?

 

- Taj bogomoljac?

 

- Zar Anzelmo nije bogomoljac?

 

- Barun je otmjen čovjek!

 

- Znao sam da mi nećete vjerovati! Obećavam da ću na

 

Patačićevu plesu zaplesati takav ples da se sam mora odati. U

 

tome će mi pomoći upravo tvoji glazbenici!

 

Meško nastavi pripovijedati o napadaju na Oršića i o Juliji.

 

- Eto - reče Patačić

 

- Julija je ipak živa, a ti si rekao da ju je barun ubio!

 

- Čekaj samo, Francek, najprije moramo doznati da li ona

 

govori istinu. Ako je zaista Makarova supruga, tada ćemo

 

saznati odakle je ona lubanja što je bila zakopana u podrumu.

 

Prvo i glavno jest da osim nas četvorice o tome nitko ništa ne

 

sazna. Ako nam bude trebalo pomoći, pozvat ću svoga

 

prijatelja Matijaka. Izmeñu tih razbojnika i Anzelma postoji

 

veza, ali samo utoliko što ih Anzelmo plaća kada želi koga

 

ubiti. Zato ih je, kao što već rekoh, pozvao da poslije

 

~ 491 ~

 

Patačićeva plesa ubiju Lehotsku. Sada valja da se dogovorimo

 

kako ćemo početi.

 

- Ti odredi sve što misliš da je potrebno - reče Patačić. - Ja

 

nisam dorastao tome da izmudrujem takve stvari.

 

Kada je sve ugovoreno oprosti se Meško s prijateljima i poñe

 

u prvi kat. Bijaše već pao sumrak. U bolesničkoj sobi gorjela je

 

mala uljanica. Ružica je sjedila kraj Stankina kreveta.

 

Meško je hodao oprezno i tiho. Pod baldahinom Stanka je već

 

prirodnije disala. Oči su joj bile sklopljene kao da spava. Meško

 

je šuteći gledao blijedo lice koje kao da je već pomilovala smrt.

 

Svaki kutić u toj sobi sjećao ga je sretnih trenutaka što ih je

 

proživio sa Stankom, svojim mladim prijateljem. Te uspomene

 

u sumračnoj tišini sobe, kraj Stankina kreveta, izazivale su u

 

njemu očaj.

 

U susjednoj sobi čuli su se koraci. Ružica izañe da vidi tko je.

 

Meško se sagne i uhvati Stankinu malu mršavu ruku. Dušu mu

 

obuze tjeskoba. Ako umre činilo mu se da neće moći više

 

živjeti u tim sobama, u toj kući. Pobjegao bi nekamo da nikada

 

ne čuje tu strašnu vijest.

 

Ružica se vratila.

 

- Znate li tko vas je tražio? Barunica!

 

- Neka mi ne dolazi pred oči!

 

- Poslala je slugu da pita za vas. Kazala sam Jošku neka joj

 

javi da niste kod kuće.

 

- Pametno ste učinili!

 

Meško se vrati u svoju sobu i baci se na krevet. Nakon svih

 

napora i neprospavanih noći što ih je proveo u podzemlju i

 

samostanu nije osjetio umor sve do trenutka kada ga je

 

svladala duševna bol. Osjećao je da mu na oči naviru suze,

 

suze kakvima je plakao davno na grobu svoje majke. Sjećao

 

se onih dana kada je kao dječak hodao po sobama ove kuće i

 

tražio majčicu. Kako mu je tada sve bilo prazno, tjeskobno i

 

bolno. U svakoj je stvari vidio majčinu sliku i osjećao da je

 

nema i da je nikada više neće biti.

 

Tada se stisnuo u kut i potajice plakao.

 

Kada mu se javila misao da bi i Stanka mogla zauvijek

 

zaspati Meško se osjećao kao nekoć, kada je bio dječarac,

 

premda je sada suze potiskivao.

 

»Ne, to su lude misli!« pomisli Meško, ustane i vrati se k

 

bolesnici. Sjeo je ponovno kraj nje i šaputao joj, kao da

 

razgovaraju.

 

- Ne dam te, ne dam te, mi ćemo zajedno živjeti! Sjedeći kraj

 

kreveta Meško je cjelivao tanke prstiće i gledao kako to tijelo

 

~ 492 ~

 

leži pred njim bez snage, bez svijesti, i ne zna da on strepi za

 

njezin život.

 

U tim mislima prekine Meška Ružica, javivši mu da ga čeka

 

otac Anzelmo.

 

Gvardijan Anzelmo čekao je u dvorani za primanje. Bijaše

 

blijed i drhtao je kao da ima groznicu.

 

- Beata je napustila samostan! - govorio je Anzelmo.

 

Pobjegla je k barunici Lehotskoj. Bio sam ondje, ali barunica je

 

slugama zapovijedila da me izbace van. Vaša zaručnica bit će

 

mrtva! Ako se Beata ove noći ne vrati u samostan, barunica

 

Lehotska neće dočekati jutro!

 

Izrekavši te riječi u grozničavoj uzbuñenosti Anzelmo upravo

 

istrči iz kuće.

 

- Beata je kod nje? Sada je pogodan trenutak da ih

 

iznenadim! - reče Meško sam sebi, uzme plašt i klobuk te ode

 

k barunici.

 

PREZRENA LJEPOTA

 

- Vaša milosti, najavit ću vas! - reče lijepa crnooka sobarica

 

barunice Lehotske kada je Meško ušao u palaču.

 

- Nije potrebno, sam ću poći gore! - reče Meško.

 

Sobarica se povuče u kut s ironičnim smiješkom. Meško se

 

penjao stepenicama kada je najednom na hodniku začuo

 

muške korake. Sklonio se i vidio kako je prošao sudac

 

Žigrović. Tada je shvatio zašto ga je Ana htjela najaviti.

 

Meško pričeka trenutak u svome zaklonu iza vrata, zatim se

 

uputi ravno prema sobi u kojoj je barunica najčešće boravila.

 

Kada je pokucao u isti je trenutak otvorio vrata.

 

U bijeloj kućnoj haljini pohiti barunica prema Mešku i reče:

 

- Jurica, napokon si došao!

 

Meško podigne ruku, odbije odlučnom gestom zagrljaj i reče

 

ledenim glasom:

 

- Varate se, gospoño barunice. Jurica nije došao, već samo

 

grof Juraj Meško, i to jedino zato da vam saopći neke važne

 

stvari.

 

Katarina ga pogleda svojim velikim crnim očima, nasmije se

 

srebrnim smijehom i stade čavrljati kao djevojčica:

 

- Ti, zlobni čovječe, takve šale neću slušati! Dugo sam te

 

nestrpljivo čekala! Čekam i strepim da ti se nije što dogodilo, a

 

ti se ovako šališ! Ljudi su već mislili da sam umrla. Tvoji su me

 

prijatelji tražili da čuju nešto o tebi i da me tješe, ali ja sam se

 

zatvorila i zaklela da moj prag neće prekoračiti muška noga

 

tako dugo dok ti ne doñeš!

 

~ 493 ~

 

Te riječi izgovarala je tako iskreno i toplo kao da svaka dolazi

 

iz dna srca.

 

- Kako sam te teško čekala! A znaš li da je danas četvrtak,

 

Jurica? - nastavi čavrljati barunica. - Danas treba da se

 

vjenčamo. Sve je već spremno!

 

- A Stanka? - upita grof.

 

- I Stanka je bila ovdje! Čekala te cijeli dan.Podvečer se

 

vratila k mojoj prijateljici pa su zajedno otputovale u Milano.

 

Ona je kod moje prijateljice vrlo sretna. Ako mi ne vjeruješ,

 

Jurica, odmah ću poslati nekoga k njoj. Možda još nije

 

otputovala pa će doći. Ti, naime, ne znaš da je ona bila

 

zaručena s roñakom moje prijateljice. On se vratio iz vojske,

 

uzet će se i nastaniti u Milanu.

 

Barunica je tako govorila srdačno i popraćivala svoje riječi

 

takvim smiješkom da bi se svatko zakleo u istinitost.

 

- Dakle, ako želiš, poslat ću slugu k prijateljici, možda još

 

nije otišla!

 

- Sluga će ionako javiti da je već otputovala! - ironično će

 

Meško.

 

- Ne shvaćam tvoje riječi!

 

- Vaša milosti, ja sam se često prekoravao što sam bio tako

 

lud i što sam dozvolio da me obmanjujete. Sada se moram

 

sam pred sobom opravdati. Vi biste mogli i svoju majku

 

uvjeriti da vas ona nije rodila. Čestitam vam! Majstor ste u

 

laganju! Sve što rekoste gola je laž, sve! Izvolite ovamo

 

pozvati nadstojnicu klarisa, sestru Beatu, neka mi ona kaže

 

gdje je Stanka, kamo ju je zatvorila po vašoj želji. Pitajte

 

Anzelma!

 

Lice barunice Lehotske problijedilo je, ali nije trepnula okom,

 

niti je trzajem koje žilice pokazala uzbuñenost.

 

- Govorila sam istinu! - reče ona mirno. - Anzelma ne

 

poznajem, niti ga želim vidjeti. On je luñak, ali Beata je moja

 

dobra prijateljica, zašto da to tajim? Nije zadovoljna životom u

 

samostanu i želi otići u Milano. Luñak Anzelmo je progoni.

 

Ona, pobožna i poštena opatica, radije bježi.

 

- A Stanku je prepustila Anzelmu?

 

- Sveti Bože! - reče barunica i sklopi ruke, dok joj se na licu

 

odražavao užas. - Stanka je u šakama toga luñaka koji ne zna

 

da je djevojka! Bože, to je užasno!

 

Barunica je prestrašeno gledala u Meška. Glas joj je drhtao.

 

- Ako se sjećate, čas prije rekli ste mi da je Stanka bila kod

 

vas. No sve i da nemam toga dokaza vaše podlosti i laži, u

 

mojim je rukama toliko drugih dokaza da je suvišno o tome

 

raspravljati. Vidio sam vas na vrhuncu vaše zmijske himbe,

 

~ 494 ~

 

plemenita gospoño, i to mi je vrlo drago. Nakon svega,

 

gospoño, mislim da vam ne trebam reći da smo se nas dvoje

 

rastali.

 

- Jurica! - klikne barunica, uhvati ga za ruku i pogleda

 

zapanjeno. - Ti nisi kod svijesti, tebe je netko obmanuo, tebe

 

je netko odvratio od mene!

 

- Jest, u pravu ste! Odvratila me od vas ljubav!

 

- Ljubav! Ti ljubiš drugu a mene ostavljaš, i to tako lako kao

 

da se ništa nije dogodilo? Je li moguće da si to kadar učiniti ti,

 

najpoštenija duša što sam je srela u životu?

 

- Nas dvoje nemamo si što spočitavati! Ja sam ljubio vašu

 

ljepotu, vi moje ime i novac. Zato ste i učinili sve tako da u

 

mome srcu doista nije bilo mjesta za pravu ljubav.

 

- Sve mi je jasno! Ti voliš Stanku!

 

- Da! - odvrati Meško.

 

- Ha-ha-ha! - nasmije se barunica prezrivo. - Voliš moju

 

služavku i prostu kradljivicu! Čestitam!

 

- Gospoño, budete li još jednom izustili preda mnom te riječi,

 

ili pred nekim drugim, pobrinut ću se da nañem onu bijelu

 

damu koja je u Trakošćanu imala ljubavne sastanke s grofom

 

Pavlom i koja je ukrala dragulje da bi zatim okrivila Stanku.

 

Barunica se uspravila, pogledala Meška ponosno, i rekla mu

 

ironično:

 

- Vidim da vas je ta djevojka sasvim omamila. To sam,

 

napokon, i slutila. Živjela je s vama pod jednim krovom i u

 

jednoj sobi, kao vaš prijatelj, i nije se moglo drugo očekivati -

 

nasmije se barunica i okrene Mešku leña.

 

- Da ste vi, gospoño barunice, bili na Stankinu mjestu, bili

 

biste se pobrinuli da ne ostanete tako čisti kao što je ona!

 

Barunica Lehotska suzdrži bijes.

 

- Vi meni tako govorite! Jesam li vam bila ljubavnica?

 

- Niste, jer ste htjeli postati mojom ženom, no ima gospode

 

koja ne mogu reći da niste bili njihova ljubavnica.

 

- Tko to smije kazati?

 

- Možda ih danas ne možete sve napamet izbrojiti. Jednoga

 

sam maločas sreo na stepenicama. Meñutim, vjeruj te da im

 

nisam nimalo zavidan. Ali, kao što vidim, i sestra Beata je

 

ovdje! - pokaže Meško na stolicu u kutu sobe, na kojemu je

 

bila redovnička haljina.

 

Katarina pogleda stolicu i odvrati:

 

- Da, bila je ovdje!

 

- Anzelmo je zaprijetio vama i njoj smrću ako je još danas ne

 

vratite u samostan. Ne bih li mogao s njom razgovarati?

 

~ 495 ~

 

- Htjeli biste od nje dobiti Stanku, je li? To vam neće uspjeti!

 

Nikada!

 

- Stanka je već pod mojim okriljem, gospoño barunice!

 

Anzelmo mi je predao djevojku živu. Tješite se, dakle, sada je

 

ja štitim!

 

Barunica je počela osjećati da je izgubljena.

 

- Gospodine, mi se još nismo konačno obračunali!

 

- Što se mene tiče, jesmo! Moj smjerni poklon!

 

Meško ode iz baruničine ložnice u dvoranu za primanje. Kako

 

je poznavao dobro sve sobe izašao je na stepenice i spustio se

 

u prizemlje gdje ga je dočekala Ana i otvorila mu kućna vrata.

 

Uputio se kući.

 

Kada je Meško otišao, Katarina zovne sobaricu Anu u svoju

 

sobu i upita je:

 

- Reci mi što ima novo u gradu?

 

- Ništa, vaša milosti!

 

- Baš ništa? Nisi li čula da je mladi gospodin Stanko kod grofa

 

Meška?

 

- Ne znam ništa o tome, vaša milosti.

 

- Saznaš li gdje se nalazi mladi gospodin, dobit ćeš od mene

 

ove dragulje - podigne barunica iz sanduka krasnu ogrlicu i

 

pokaže je djevojci.

 

- Učinit ću sve što želite, vaša milosti!

 

- Propitaj se dobro je li bolestan ili zdrav, gdje je, što se s

 

njim zbiva i kako se najlakše može doći do njega.

 

- Hoću, vaša milosti! - odvrati sobarica i ode.

 

Tada je već Meško bio u Stankinoj sobi i bdio nad njom, dok

 

je Ružica izašla da zovne liječnika.

 

Noć je bila odmakla. Meško je sjetan gledao kako je po

 

prozorima počela pljuštati kiša. U sobi je bilo toplo. Uljanica je

 

prosipala blijedo svjetlo po još bljeñem licu djevojke koja je

 

ležala u dubokom snu. Meško je ljubio Stankinu slabašnu ruku

 

i slušao kako tiho i odmjereno diše. Gledao ju je pogledom

 

punim nade, ljubavi i čežnje. Želio je da otvori oči, da ga

 

pogleda i da mu kaže riječ što je nikad još nije čuo iz njezinih

 

usta.

 

Liječnik mu nije pružao obećanja, ali Meškovo se srce nadalo

 

da će se Stanki snaga vratiti, da će njezine lijepe modre oči

 

ponovno gledati onako vjerno, toplo i iskreno kao one večeri

 

kada ju je prvi put poljubio.

 

Dugo je tako Meško razmišljao kraj kreveta, kada uñe u sobu

 

Ružica.

 

- Još uvijek nije ni na trenutak došla k svijesti - uzdahne on.

 

- Liječnik se nada da će sve dobro svršiti - reče Ružica.

 

~ 496 ~

 

- Kako je čovjek velika luda! - reče Meško. - Nehajno prolazi

 

kraj svoje sreće i primjećuje je tek kada je već otišao tako

 

daleko da je više ne može dostići. Gospoñice, ako mi ovo

 

djevojče sudbina doista otme, neće biti dobro!

 

- A ako ostane u životu?

 

- Tada će i moj i njezin život tek početi!

 

- A barunica? Ona je odviše lijepa i pogibeljna.

 

- Njezina je ljepota za mene mrtva! U to sam je danas sam

 

uvjerio. No zar nije i Stanka lijepa? Sjećate li se onih očiju,

 

modrih kao različak u polju, onoga vitkog, nježnog stasa? Nisu

 

naše gospoñe ni zbog čega ludovale za dražesnim poručnikom

 

u kojega sam i ja bio tako zaljubljen da su mi prijatelji često

 

govorili: »Ti si na toga dečka ljubomoran kao da je žensko!«

 

Ružica je slušala te riječi iznenañena i sretna. Uto uñe u sobu

 

stari liječnik da prije nego što ode spavati još jednom pogleda

 

bolesnicu.

 

- Hoćete li uspjeti, gospodine doktore? - upita Meško.

 

- Još uvijek ne znam, ali budite strpljivi!

 

Meško je bio strpljiv. Bdio je i čekao.

 

OSVETA PRAVDE

 

Stari je liječnik malo kasnije došao k Mešku ozbiljnog lica.

 

- Što mi nosite, gospodine?

 

- Došao je čas kada moram s vama ozbiljno razgovarati.

 

Meško problijedi.

 

- Sada se već čvrsto nadam da će bolesnica ozdraviti. Polako

 

joj se vraća svijest - govorio je liječnik.

 

- No kada sasvim doñe k svijesti, kada shvati gdje se nalazi,

 

to će je uzrujati. Trebalo bi u sobi nešto promijeniti, urediti je

 

tako da ne primijeti da je u vašoj kući. Neka joj baronesa kaže

 

da je kod nje.

 

- Dobro, gospodine doktore!

 

- Moramo odstraniti sve što bi je moglo uzbuditi. Zato od

 

danas ne smijete dolaziti u sobu. Kada bi vas nenadano

 

ugledala to bi je potreslo.

 

- Učinit ću sve što mi zapovijedite, pa i to da je svaki dan ne

 

vidim.

 

Liječnikov pogled ohrabri Meška. S Ružicom se dogovarao što

 

će učiniti i što će ona govoriti bude li je Stanka što pitala.

 

Ružica se već pobrinula za Stankinu kućnu haljinu, budući je

 

imala samo muško odijelo.

 

- Haljina će biti bijela - reče Ružica Mešku. - Ona voli bijelu

 

boju. Metnut ćemo joj u sobu katarinčice. To je njezin cvijet.

 

~ 497 ~

 

Sjećate se one lijepe bijele maske kod Uršule Erdödy? Vi ste

 

mislili da sam to ja, a bila je ona!

 

- Ona bijela, krasna djevojka što mi je pružila pregršt

 

katarinčica?

 

- To je bila ona! Dala sam joj svoju haljinu, a ja sam uzela

 

odjeću dvorske lude.

 

- To je, dakle, bila ona! Kako sam bio lud!

 

- Kada smo odlazili iz Cesargrada zamalo sam vam sve

 

priznala. Bila sam ganuta kada sam vidjela što je sve ðuro

 

učinio za mene.

 

Sluga javi da s domaćinom želi razgovarati neki starac.

 

Ružica ode k Stanki. Sluga dovede starca u sobu. Bio je

 

pustinjak Adam.

 

- Odakle vi, dragi Adame? - začudi se Meško. - Nestali ste

 

kao da ste propali u zemlju. Sjednite i recite mi zašto niste

 

ranije došli k meni?

 

- Gospodine, nisam htio dolaziti u Zagreb. Pustili su na

 

slobodu onoga lopova, i otada mrzim ovaj grad.

 

- Vi znate da ga je netko pustio? Razglašeno je da je

 

pobjegao!

 

- Ne, gospodine, njega su pustili iz tamnice, jer je kriv, a

 

nedužnoga su osudili, oteli mu plemstvo i imetak, zatim su ga

 

prognali da luta po svijetu kao luñak.

 

- Mislite na Klemenčića?

 

- Jest, gospodine! Nadao sam se da ćete vi otkriti pravoga

 

krivca i uhvatiti za grkljan onu hulju, suca Žigrovića.

 

- Bio sam tako zaokupljen svojim brigama da to nisam dospio

 

učiniti, ali sada sam se ponovno prihvatio posla. Već sam

 

lopovu u tragu!

 

- Zaista? No jeste li, gospodine, ikada razmišljali o tome

 

zašto je upravo sudac Žigrović dobio Klemenčićevo plemstvo i

 

njegova imanja?

 

- Naravno, to je napadno!

 

- Zašto upravo onu večer dovedoše Žigrović i Makar

 

Klemenčića meñu velikaše kada je u Klemenčićevu džepu

 

nañen ñerdan banice Nadaždi?

 

- Da, ranije Klemenčić nije dolazio k nama. On je sam tvrdio

 

da mu je ñerdan netko podmetnuo, ali tada u to nisam

 

vjerovao.

 

- Evo, pogledajte! - izvadi pustinjak iz džepa mali niz od

 

dragoga kamenja koji je potjecao iz znamenitog nakita banice

 

Nadaždi.

 

- Odakle vam to?

 

~ 498 ~

 

- To sam našao kod vaše lijepe spasiteljice i ljubavnice onoga

 

razbojnika, Elvire. To joj je on poklonio.

 

- Da, to je jedan niz onoga velikog nakita. Nije li Elvira

 

ponovno zatvorena? - upita Meško.

 

- Bila je, ali je ponovno puštena na slobodu i otišla je u

 

dvorac koji ste joj darovali. Ja sam je potražio, ali je nañoh

 

mrtvu.

 

- Adame, što to govorite?

 

- Jest, ubijena je u vašem dvorcu! Ubili su je oni koji su se

 

bojali svjedočenja. Ili je to učinio sudac, ili onaj otmjeni

 

razbojnik.

 

- To sam slutio i zaprijetio sam Žigroviću da će mi odgovarati

 

ako joj se što dogodi.

 

- Ali on ju je pustio na slobodu, shvaćate li?

 

- Pustio ju je, prokleta hulja, da bude ubijena!

 

- Meñu njezinim stvarima našao sam taj ñerdan i ova pisma.

 

Izvolite! Jedno pismo bilo je uprljano i žuto.

 

Slova su se teško raspoznavala i Meško je s mukom pročitao

 

ovih nekoliko redaka:

 

»Neka, dakle, krčmarica uzme malu Elviru pod svoje. U to

 

ime šaljem vam deset tisuća forinti da joj predate. Moram to

 

učiniti. Lidiju sam prognao iz kuće i neću da znam za njezino

 

dijete...«

 

Na kraju je bilo još nekoliko izreka, ali se nisu mogle

 

pročitati. Vidio se još jedino potpis: »Adam Meško«.

 

- Pismo moga roda! - usklikne Meško. - Elvira je, dakle, bila

 

dijete moje nesretne tetke Lidije! To je strašno!

 

- Znate li tko je tome djetetu otac?

 

- Po mome uvjerenju bio je Klemenčić.

 

- Kako ste došli do toga uvjerenja?

 

- Tetka Lidija rekla mi je da je njezin zavodnik bio čovjek koji

 

je provalio u moju kuću. Taj provalnik izgubio je bodež za koji

 

je Klemenčić priznao da je njegov. Priznao je i to da je volio

 

moju tetku.

 

- Nije li Klemenčiću mogao taj bodež netko ukrasti? Taj netko

 

mogao je biti pravi Lidijin zavodnik.

 

- Jest, to je moguće! No zašto bi on ukrao Klemenčićev

 

bodež?

 

- Da svali krivnju na njega i time lakše u njegovo ime počinja

 

svoja zlodjela! Zar ste vi još uvijek uvjereni da su žrtve što su

 

nañene pod Krvavim mostom pale od Klemenčićeve ruke?

 

- Prije nekoliko dana našao sam novi trag, ali ne znam ne

 

vodi li i taj put ipak do njega.

 

- Zašto bi Klemenčić ubijao velikaše?

 

~ 499 ~

 

- Iz osvete! Zato što su mu devetorica plemića zatvorila vrata

 

svojih kuća kada nije htio dati zadovoljštinu. Ubojica se grozio

 

smrću upravo devetorici, pa je posve vjerojatno bilo da se radi

 

o Klemenčiću. No otkada sam našao drugi trag sumnjam da je

 

on zaprijetio smrću velikašima. Da je on zavodnik, u to sam

 

uvjeren i zato što sam u dnevniku svoga djeda našao mjesto u

 

kojemu jasno kaže da ga je kao zavodnika izbacio iz kuće.

 

Djed, doduše, ne spominje ime zavedene žene, ali ja sam

 

uvjeren da nisam u krivu.

 

- Jest, ta žena bijaše Lidija, ali je nije zaveo Klemenčić već

 

netko drugi, čije je ime uporno tajila. Na Klemenčića je pala

 

sumnja. On je nekoga dana pisao Lidiji pismo u kojem ju je za

 

molio za sastanak. To pismo našao je stari grof. Kako on nije

 

ni za koga drugoga znao da udvara Lidiji, već samo za

 

Klemenčića, okrivio je njega.

 

- Zašto ga Lidija nije branila?

 

- Nju su poslali u inozemstvo i nije znala što se dogodilo.

 

Kada se vratila kući, protjerali su je u samostan. Klemenčić je

 

živio osamljeno, radio je i podigao svoje imanje. Jedne noći

 

provalili su k njemu razbojnici. Nije bio kod kuće i razbojnici su

 

odnijeli novac, dragulje, vrijedno oružje, i onaj bodež što ga je

 

u vašoj kući izgubio provalnik u kojemu je Lidija prepoznala

 

svojeg zavodnika.

 

- Recite mi, ako Klemenčić nije bio taj provalnik i Lidijin

 

zavodnik, zašto je pobjegao iz zatvora? Iste noći kada je

 

pobjegao navalili su na nas purgari. Ustrijeljen je kaštelan

 

grofa Draškovića, koji je takoñer bio meñu onom devetoricom

 

što su Klemenčiću zatvorila vrata svojih kuća. Svi velikaši koji

 

su dosada ubijeni bili su meñu njima, ili su sinovi stradali zbog

 

očeva.

 

- To je nesretan slučaj! Pitate me zašto je Klemenčić

 

pobjegao? Jedne su noći ušli u tamnicu ljudi u crnim kapucama

 

i rekli mu da su ga došli spasiti prijatelji. Jedan mu je šapnuo:

 

»U tvome dvorcu čeka te Lidija, ona nas je poslala da te

 

izbavimo!« A on? Niti je pitao kako ni zašto, već je pošao s tim

 

ljudima. Odveli su ga iz zatvora, no na ulici jedan od njih reče

 

drugome njemačkim jezikom neka Klemenčića odvede u šumu

 

iza Griča, neka ga ubije i zakopa. Taj čovjek je otišao i ostavio

 

Klemenčića s pratiocem. Klemenčić je srećom znao njemački.

 

Kada su zašli u šumu bacio se iznenada na svoga krvnika i stao

 

ga gušiti. Zatim je pobjegao. U svome dvorcu, naravno, nije

 

našao Lidiju. Tada je znao da je prevaren.

 

- Tko su bila ta dvojica što su ga odvela iz tamnice?

 

~ 500 ~

 

- Tko? Nitko drugi nego onaj razbojnik koji je pod njegovim

 

imenom pljačkao i vršio razbojstva. Da su Klemenčića tada

 

ubili, ne biste vi nikada bili dobili u ruke onoga čovjeka na

 

Židovskom brijegu.

 

Meško pogleda začuñeno pustinjaka i upita ga:

 

- Recite mi, Adame, kako ste se vi odlučili tada da nam

 

predate razbojnike?

 

- Htio sam pomoći nemoćnom čovjeku - reče pustinjak i

 

zakopča zobunac koji je pokrivao zgureno tijelo.

 

- Govorite kao da Klemenčića poznajete.

 

- Jest, sprijateljili smo se u šumi. Pružio sam mu ruku

 

pomoćnicu, jer vjerujem da je nedužan.

 

- Zašto ste šutjeli?

 

- Čemu da vam govorim o njemu kada ste mu radili o glavi?

 

- A ne biste li znali kazati gdje je sada Klemenčić?

 

- Dok se ne dokaže njegova nevinost to vam ne smijem reći,

 

pa da me baš stavite na muke ili bacite u tamnicu.

 

- Jedino bi Lidija mogla dokazati da je nedužan, kada bi rekla

 

tko je njezin zavodnik. No ja sam već potpuno izgubio nadu da

 

ću je ikada vidjeti.

 

Pustinjak priñe Mešku.

 

- Još vam nešto moram reći. Hoćete li me saslušati?

 

- Recite mi sve što god želite.

 

- Kada ste vi otišli u Varaždin lutao sam okolicom. Često sam

 

posjećivao Elviru da od nje što više saznam o razbojniku. Kada

 

sam jedne večeri našao djevojku ubijenu obuzeo me silan

 

bijes. Tumarao sam šumama da se rashladim. Zalutao sam.

 

Htio sam krenuti u Zagreb ali sam odlučio da noć prospavam u

 

šumi. Tada sam primijetio najednom brdu svjetlo. Mislio sam

 

da ću naići na nekog pustinjaka. Uspinjao sam se kroz gustu

 

šumu i nakon mukotrpnog hoda došao sam do ruševina starog

 

dvorca. Dio te zgrade još se nekako držao. Tu je netko

 

stanovao. Svjetlo je dopiralo kroz mali prozor. Popeo sam se

 

ruševnim stepenicama i pokucao. Kreštavi glas pitao me tko

 

sam. Rekao sam da sam pustinjak koji luta svijetom i moli za

 

prenoćište. Otvorila mi je vrata stara koštunjava žena. Bila je

 

vračara. Primila me i dala mi mlijeka i kruha. Rekla mi je da bi

 

mi rado dala mjesta u svojoj komorici, ali da cijelu noć vari

 

lijekove za ljude koje liječi i odvela me dugim hod nikom u

 

neki već gotovo sasvim razrušen kut. Prostrla mi je slamu i ja

 

legoh.

 

Upravo sam htio usnuti - pričao je pustinjak - kad mi se

 

pričinilo da sam čuo uzdisanje. Isprva sam mislio da je to

 

vračara, no uzdasi su dopirali odozgo, kao da je netko nada

 

~ 501 ~

 

mnom. Ustao sam i pažljivo slušao. Noć je bila tiha, uzdisaji

 

sve glasniji.

 

»Jest«, rekoh u sebi, »to je čovjek! No tko je, gdje je i zašto

 

uzdiše?«

 

Nisam mogao dulje mirovati. Tiho sam se izvukao iz svoje

 

rupe u mračni hodnik. Osluhnuo sam opet, ali sve bijaše tiho.

 

Kada sam se vratio na svoj ležaj, uzdasi su se opet ponovili.

 

Tapkao sam uokolo, ali nigdje ništa. Tama kao u rogu. No kada

 

su se razmaknuli oblaci ruševine je osvijetlila mjesečina. Pri

 

tom svjetlu vidio sam uske stepenice od kamenja koje su se

 

strmo penjale. Nisam gubio vrijeme. Šuljao sam se kao mačak.

 

Našao sam se u tornju dvorca. Oko mene razrušeni zidovi, na

 

ruševinama korov i trava. Tada sam čuo kako se nešto miče i

 

uzdiše. Glas je dopirao iz neke rupe u zidu. Zavirio sam unutra

 

i vidio nešto strašno. Meñu četiri okrnjena zida ležala je na

 

slami žena, duh, što li. Mjesečina je otkrivala njezino

 

dronjcima pokriveno tijelo i ja se doista uvjerih da je ljudski

 

stvor.

 

- Zašto uzdišeš, ženo? - pitao sam je šaptom.

 

Kada nije odgovarala rekao sam joj:

 

- Ne boj se, reci mi što radiš ovdje?

 

Žena se polako pridigla. Bila je strašno mršava, kosa joj je

 

bila neuredna, lice posve upalo i blijedo.

 

- Tko si? - upita me.

 

- Pustinjak koji je zalutao u šumi. Vračara mi je dala

 

konačište i čuo sam tvoje uzdisaje.

 

- Ne, ne! - šapne ona. - Ti si vrag koji je došao da me muči,

 

da me ubije!

 

- Pogledaj me izbliza, pogledaj moju sijedu bradu, ja sam

 

pustinjak. Reci mi što radiš ovdje?

 

- Čovjek si, nisi razbojnik? Imaš li ti srce?

 

- Reci slobodno što želiš.

 

- Spasi me, čovječe, iz te grozne tamnice.

 

- Kako?

 

- Uzidana sam! K meni možeš samo ako porušiš zid!

 

- To ne mogu učiniti sam, a vračara bi me čula. Imaš li koga

 

tko bi ti pritekao u pomoć? Požurit ću da mu javim. Reci koga

 

imaš od svojih?

 

Žena gorko zajeca.

 

- Reci brzo, da me tko ne zateče!

 

- Onaj kojega sam voljela zakopao me ovdje živu! Poznaješ li

 

dvorac Hijacintovo? U njemu živi plemić Klemenčić. Otiñi do

 

njega i reci mu da jedna nesretnica traži njegovu pomoć.

 

~ 502 ~

 

- Hoću - rekoh ja - učinit ću to! Povukao sam glavu iz otvora,

 

spustio se u svoju rupu i pretvarao se da spavam. Čekao sam

 

zoru. Da sam otišao noću, vračara bi bila posumnjala. Kad je

 

izašlo sunce zahvalio sam se na konačištu. Trčao sam što su

 

me noge nosile i evo me ravno k vama. Doñite, spasite onu

 

ženu!

 

- Ja? Zašto si došao upravo k meni?

 

- Kome ću inače? Imam li koga na svijetu da mu sve to mogu

 

reći?

 

- A Klemenčić? Zašto nisi pozvao njega?

 

- Gdje da ga nañem u šumi? Nesretnica ne zna da je on

 

bijednik i prosjak, osuñenik.

 

Meško primijeti da pustinjak teško svladava uzbuñenje. U

 

prvi mah činilo mu se da priča bajke koje je dogovorio s

 

Klemenčićem, kako bi ga namamili u stupicu da mu se

 

Klemenčić osveti. No zatim tu misao odbaci. Pustinjakove oči

 

gledale su iskreno; ali da su nešto krile, to nije izmaklo

 

Meškovu oku.

 

- Tko je ta žena - upita Meško. - To ne znaš?

 

- Ne, gospodine, ali treba da je spasimo!

 

- U redu, kada zañe sunce krenut ćemo na put.

 

Meško poñe u lijevo krilo prizemlja, u kojemu je stanovala

 

služinčad. Bilo je već vrijeme ručka. U uskom hodniku opazi

 

svoga kočijaša i neku djevojku. Nešto su tiho razgovarali. Kada

 

je naišao Meško zbunili su se. Djevojka je bila komorkinja

 

barunice Lehotske.

 

- Što radiš ovdje? - strogo je upita Meško.

 

Djevojka obori oči. Meško je dovuče u sobu i strogo joj reče:

 

- Ona te poslala ovamo?

 

- Neka mi vaša milost oprosti, nitko me nije poslao. Vaš

 

kočijaš i ja dobro se poznajemo.

 

Meško nije bio zadovoljan s odgovorom. Navalio je na slugu s

 

pitanjima i on mu reče da je u sobaricu zaljubljen. Pozvao ju je

 

da se u hodniku porazgovore. Meško zaprijeti kočijašu da će ga

 

otpustiti bude li još jednom vidio djevojku u kući, zatim

 

zapovijedi da se odmah udalji.

 

Meško je sumnjao da je Anu poslala barunica Lehotska ne bi

 

li štogod saznala o Stanki i zato pozove Ottenfelsa. Zamolio ga

 

je da ostane u njegovoj palači dok se on vrati. Grof ðuro obeća

 

da će budno paziti na kuću.

 

Poslije podne doñe k Mešku Ružica, crvena u licu, i priopći

 

mu:

 

- Pri svijesti je!

 

- Je li što pitala?

 

~ 503 ~

 

- Kada joj se vratila svijest dugo me gledala nijemim

 

pogledom. Zatim je zaokružila očima po sobi, uhvatila me za

 

ruku i pitala:

 

- Jesu li se već vjenčali?

 

- Tko? - upitam ja.

 

- On i barunica.

 

- Ne, draga, on se s njom neće nikada vjenčati! Razvrgao je

 

zaruke!

 

- Oh, spasenje! - reče ona i zaklopi oči.

 

- Zar ona zaista ne sluti što se zbilo u meni? - upita Meško.

 

- Hoćete li da joj štogod kažem?

 

- Ne, još ne!

 

Meško je Ružici rekao da mora otići i zamolio ju je da pazi na

 

Stanku, upozorivši je da Ani ne dozvoli prijeći prag palače.

 

Osim toga zamolio je Pavla da i on bude na straži.

 

KOBAN SUSRET

 

Pod Gričom izvan grada čekali su Meška mlinar Matijak,

 

pustinjak Adam i još četiri momka. Svi su bili na konjima,

 

naoružani pištoljima i zidarskim alatom. Suton se spuštao kada

 

su krenuli prema Bistri.

 

Nakon trosatnog jahanja kroz gustu šumu ugledali su na brdu

 

malo svjetlo. Bijaše to podrtina u kojoj je stanovala vračara.

 

Odmah su okrenuli konje i počeli se penjati.

 

Nebo su zastirali tamni oblaci. Konjanici su se neopaženo

 

uspeli do ruševine, vezali su konje i oprezno došli do vrata

 

vračarina stana.

 

Pustinjak je pokucao.

 

- Dobra ženo, pustinjak te moli da mu i danas dadeš

 

konačište!

 

Vrata su se otvorila. Kada se na njima pojavila vračara nije

 

stigla kriknuti a već su je uhvatili Meškovi momci, začepili joj

 

usta, vezali joj ruke i noge i zatvorili je u komoricu. Ugasili su

 

svjetlo. Zatim su pošli za pustinjakom koji ih je vodio u toranj.

 

Pustinjak se popeo na zid, gurnuo glavu kroz otvor i rekao:

 

- Jesi li živa, ženo? Donosimo ti spas! Ne boj se, rušit ćemo

 

zid!

 

Slab jecaj bijaše jedini odgovor.

 

Meškove sluge prihvatile su se posla i kamen za kamenom,

 

opeka za opekom rušila se niz zidine. Probijanje, meñutim, nije

 

napredovalo brzo i Meško ostavi s momcima Matijaka a sam se

 

zaputi da razgleda ruševine.

 

~ 504 ~

 

Obilazeći zidine Meško primijeti da jedan srušeni zid vodi u

 

brdo. Penjao se po kamenju i kada je bio sasvim pri vrhu brda

 

na koje se zid naslonio primijetio je neki otvor. Razgledao je

 

taj čudni ulaz i zapanjio se kada je iz zemlje začuo ljudski

 

govor. Jasno je razabrao pijane glasove muškaraca.

 

- Ti si generala vidio? Lažeš! Otkada su ga ono na sudu

 

obrijali nitko nije vidio njegovo lice.

 

- Oslijepio na oba oka ako ga nisam vidio!

 

- Kada si ga mogao vidjeti?

 

- Jučer, kada je izlazio iz naše spilje pod Gričem. Išao sam s

 

njime. Kada smo se penjali zapela mu je kapuca o jednu

 

granu. Na mjesečini sam mu dobro vidio lice iako se brzo

 

okrenuo. Pretvarao sam se kao da nisam ništa vidio, ali sam

 

ga pogledao dobro. Prepoznao bih ga meñu tisućama ljudi.

 

- Kako izgleda?

 

- Obrijan je, nema brkova ni brade.

 

- Ha-ha-ha, izgleda dakle kao baba!

 

- I to fina baba! Lice mu je otmjeno i bijelo; kažem vam da je

 

pravi gospodin, ni više ni manje nego barun.

 

- Barun? Ha-ha! - nasmijali su se pijani glasovi. - Mi smo,

 

prema tome, barunska četa!

 

- Bit ćemo banova! On će postati banom!

 

- Čuješ, mrcino, ako se budeš s nama ovako šalio, poškakljat

 

ću ti rebra!

 

- Grom me ubio ako lažem! Evo, reći ću ti. Kada sam da nas

 

prije podne malo njuškao oko kuće grofa Meška vidio sam na

 

ulici gospodina u velikaškoj odori. Gledam ja i, poštenja mi, on

 

je! Glavom naš general kojega sam prošle noći vidio.

 

Pitao sam nekoga čestitog purgara tko je taj gospodin i on mi

 

je rekao da je barun Makar, budući hrvatski ban.

 

- E, kada nam je ban voña, tada živio ban! Iz tame je dopirao

 

smijeh i zveket vrčeva.

 

- Ali, čuješ, to je zlo za nas! Voña nam se pogospodio, imat

 

će stražu i vojsku. Nama će reći: »Sada vas ne trebam, lopovi,

 

sada imam drugu bandu, mogu i bez vas haračiti, zatvarati u

 

tamnicu i vješati! Sada mi ne trebate!« A što tada?

 

- Kao da mi ne možemo i bez njega raditi svoj posao!

 

- Ako nam to onemogući? On je lakom i htjet će sve sam

 

požderati!

 

- Ne boj se, dragi Florijane, ima u toj zemlji još uvijek

 

dovoljno svega i za nas i za njega.

 

- Ali ja bih ga ipak rado vidio.

 

- Pokazat ću ti ga sutra na plesu kod Patačića.

 

- Gdje je, do vraga, taj lopov Žutak?

 

~ 505 ~

 

- Da ga nije putem tko uhvatio? Bilo je glupo što smo ga

 

poslali po oružje.

 

- Ti si budala! Ako smo siromašni muzikaši, tada nitko ne

 

smije kod nas vidjeti puške.

 

- Ja sam za to da ostavimo danas lov na trgovce.

 

- Neću odustati! Poslali smo po oružje i dočekat ćemo trgovce

 

kada se budu vraćali sa sajma. Ionako već osam dana nismo

 

bili u lovu. Puške su pod Gričem već zarñale.

 

- Florijane, cijelo selo nas je vidjelo kada smo svirali na

 

svadbi. Ako posumnjaju?

 

- Šuti, blebetalo! Cijelo selo bilo je pijano, vrag će se sjetiti

 

nas! Pij!

 

Meško htjede otići po svoje ljude koji su ostali podno

 

ruševine, no u taj tren osjeti kako su ga s leña uhvatile dvije

 

snažne ruke, a hrapavi glas je viknuo:

 

- Braćo, izdaja! Izdaja!

 

Meško se opirao i pokušao je dohvatiti pištolj, no čovjek ga je

 

odviše čvrsto držao preko ruku. Meško prikupi svu snagu,

 

sagne se i ugrize napadača do kosti. Razbojnik popusti, no već

 

su priskočili njegovi drugovi. Jedan razbojnik upalio je fitilj i

 

šest glasova vrisne luñačkom radošću:

 

- Hura, to je naš Meško! Naprijed, dječaci, pao nam je u

 

ruke!

 

- Doletjela je ptičica u naše gnijezdo!

 

- Pečeni vrabac pao nam je ravno u usta!

 

- Čekaj, ne ide to tako! Stani, nećeš ti sam pobrati vrhnje!

 

- Ja sam ga uhvatio!

 

- Ja ovdje zapovijedam i tko se opre krepat će kao pas!

 

- Ja sam ga prvi pograbio! Donio sam, eto, i oružje. Kada

 

sam htio ući u spilju našao sam ga na ulazu. Pripada mi

 

nagrada!

 

- Udarit ću te po gubici i zanijemit ćeš kao krepano marše10.

 

General je obećao deset tisuća onome tko ga ubije. Svi smo

 

ovdje i svaki će dobiti svoj dio. Vežite ga i dajte amo puške!

 

Svi ćemo pucati, a nagradu ćemo pošteno podijeliti.

 

Meško se pokuša još jednom spasiti i poviče iz svega grla u

 

tamnu noć:

 

- U pomoć! U pomoć!

 

- Ha-ha-ha! - odgovori mu razuzdani smijeh pijanih

 

razbojnika.

 

- Samo ti zovi, slavni Meško! Zovi još malo, možda će ti noć

 

pomoći! Ili možda misliš da će ti priteći u pomoć vračara? Lijep

 

10 Marše - marvinče, živinče.

 

~ 506 ~

 

si, junak si, ali sada je svemu kraj! Nebo je visoko, šuma je

 

gusta, selo daleko! Ovaj put nećeš pobjeći!

 

Vidjevši da su razbojnici temeljito pijani Meško odluči da će

 

bar pokušati odgoditi smrt. Možda će u meñuvremenu doći

 

njegovi ljudi.

 

Razbojnici su ga vezali remenjem koje su otkopčali s hlača,

 

no Meško prikupi snagu i počne se rvati kao lav.

 

- Prokleti lopov, snažan je! - bjesnio je Florijan.

 

Uzalud se Meško borio, sedmorici nije mogao odoljeti.

 

Vezali su mu noge i ruke i prislonili ga uz ruševinu. Hladni

 

znoj oblio mu je čelo. Krv mu se ledila u žilama. Mislio je o

 

Stanki.

 

Iz razmišljanja zarobljenika trgne poklik razbojnika:

 

- Amo puške! Jeste li ih napunili?

 

- Napunio sam ih prije osam dana. Nadam se da nisu zarñale.

 

Razbojnici pograbe oružje i u tili čas okrenulo se sedam cijevi

 

prema Meškovim grudima. Hici su odjeknuli. Meško je trenutak

 

dva ostajao uspravno, zatim se bez glasa srušio na zemlju.

 

Razbojnici mu priñoše.

 

- Ne miče se, mrtav je! Hura, dječaci, dajte vina da mu

 

otpjevamo opijelo!

 

- Vina amo, donesite vrčeve! - vikao je Florijan.

 

- Čekaj, kao da sam nešto čuo!

 

Svi ušutješe. Čuli su se neki glasovi.

 

- Tko je to?

 

- Neki ljudi! Da nisu seljaci?

 

- Dajte pištolje ovamo! Začulo se nekoliko hitaca.

 

- To je cijela četa! Bježite, sakrijmo se! Razbojnici potrče u

 

tamu i u tren oka se izgube. Tek što su pobjegli, došli su

 

Meškovi ljudi.

 

- Nigdje nikoga! - čuo se Matijakov glas.

 

- Našao sam puške, ali što je to? Pazite, netko je u blizini!

 

- Sveti Martine, Meško leži na zemlji! - vikne Matijak.

 

- Ubili su ga? Što se to dogodilo? - reče netko.

 

- Ne viči, radije me odveži! - reče Meško.

 

Ljudima klone oružje. Meñutim, kada je Meško podigao glavu

 

mlinar je posegnuo za nožem i prerezao remenje. Matijak je

 

očekivao da je Meško ranjen, no on je brzo ustao i rekao

 

glasom koji je malo podrhtavao:

 

- Uzmite ovo oružje, drugoga nemaju!

 

- Poñimo za njima!

 

- Ne, čemu tratiti vrijeme da ih tražimo u planini koju oni

 

poznaju bolje nego mi. Sutra ću ih pohvatati kao miševe - reče

 

~ 507 ~

 

Meško Matijaku. - Ispalite nekoliko hitaca u zrak i možemo

 

otići.

 

- Mogli bismo ih sada poubijati.

 

- Neka žive. Jedan svakako treba da ostane živ, samo ne

 

znam koji. No, sada poñimo! Gdje ste ostavili ženu i

 

pustinjaka?

 

- Dolje u tornju. Kada smo čuli prasak požurili smo ovamo.

 

Meškovi ljudi ispališe nekoliko hitaca a on uhvati Matijaka

 

pod ruku da se osloni.

 

- Malo sam oslabio! Ne znam još uvijek jesam li uistinu živ ili

 

sanjam!

 

- Gospodine, niste ranjeni?

 

- Matijače, ja imam sreću! Pomisli: jedne noći prije šest

 

dana, kada sam lutao pod Gričem, nañoh razbojničko

 

spremište. Izvadio sam iz njihovih pušaka zrna i mislio kome

 

će to dobro doći! Sreća je htjela da lopovi prošlih dana nisu

 

trebali oružje i da su ga tek danas donijeli ovamo da ustrijele

 

mene. Kada sam čuo razbojnika kako je rekao da je punio

 

puške pri je sedam dana, bio sam siguran da su to one puške

 

iz kojih sam izvadio tanad. Gledao sam u cijevi i vidio sam

 

plamen. Ništa nisam osjetio. Pao sam, pritajio dah i opružih se

 

kao da sam mrtav. Pijani su razbojnici vikali kao pomamni:

 

»Mrtav je! Mrtav je!« Htjeli su mi pjevati opijelo. Slušao sam

 

ih i pitao se jesam li zaista živ. No srce je kucalo. - Meško

 

zastade u pričanju. - Čekaj malo da se odmorim! Teško je u

 

nekoliko trenutaka biti živ, zatim mrtav i opet živ. Teško je

 

gledati u puščane cijevi kada bi tako rado živio.

 

- Kada sam čuo prasak slutio sam da vam se nešto dogodilo -

 

reče Matijak.

 

- Vjeruj mi, majstore, nije šala gledati smrti u oči, pogotovo

 

ako je srce žedno ljubavi. Imaš li komovice?

 

Mlinar izvadi iz džepa bocu i Meško potegne dva-tri puta.

 

Ostali su išli s naperenim puškama i neprestano se oprezno

 

ogledavali neće li gdje primijetiti razbojnike.

 

Podno tornja čekao je pustinjak sa spašenom ženom koju je

 

zaogrnuo svojim dugim ogrtačem. Jedan momak uzjaši konja,

 

uzme ženu u sedlo i svi krenuše za Meškom koji je otišao s

 

Matijakom u obližnje selo da nañu konačište.

 

NA RUŠEVINAMA ŽIVOTA

 

U seoskoj krčmi zatekli su krčmara kako dvori nekoliko

 

svatova iz susjedstva. Meško zatraži od krčmara da mu

 

nekoliko sati iznajmi toplu sobu u koju bi smjestio bolesnu

 

~ 508 ~

 

ženu. Krčmar ih uvede u seosku sobicu koju je grijala velika

 

peć. Momci su unijeli ženu, položili je na krčmarov krevet i

 

odoše da večeraju.

 

Pustinjak se zgurio kraj peći. Krčmarova žena učinila je sve

 

da iznemoglu ženu dovede k svijesti i da je nahrani. Meško je

 

šetao po sobi duboko zamišljen i još uvijek uzbuñen opasnošću

 

koju je proživio. Mučila ga je, takoñer, zagonetka tko je žena

 

što su je našli zazidanu.

 

Čim je žena pokazala znakove svijesti Meško joj priñe i upita

 

je:

 

- Tko ste? Kako ste dospjeli u onaj toranj?

 

Mršavo, zelenožuto lice okrenulo se k njemu.

 

- Zar tako izgledam da me više ne poznaješ?

 

Taj uzdah potrese Meška. Prinio je svjetiljku k licu, ali ga nije

 

mogao prepoznati.

 

- Jurica, više ne možeš prepoznati Lidiju?

 

- Ti da si Lidija? Zar je nada mnom zagospodario pakao?

 

- Da, ja sam sjena, kostur, ruševina u duši i tijelu, a sama

 

sam to skrivila!

 

Meško je zapanjeno gledao u ženino lice. Da, to bi mogla biti

 

njegova tetka Lidija. Kosa je sada prosijeda, a još prije

 

nekoliko mjeseci bila je smeña.

 

- Što se dogodilo s tobom? - upita Meško.

 

- Morala sam podnijeti kaznu. Nisam ti htjela reći ime svojeg

 

zavodnika i onoga provalnika.

 

- Tvoja tvrdoglava šutnja nanijela je i meni i svima veliko zlo.

 

- Bila sam luda i povjerovala sam, jer se zakleo da će me

 

vjenčati čim odem od tebe. Rekao je da si ti njegov najveći

 

neprijatelj i da nikada nećeš dozvoliti da budem njegova žena.

 

Ako zatajim njegovo ime i pobjegnem s njim, obećao je,

 

vjenčat će me istoga dana. Zakleo se na križ!

 

- Zašto ga nisi pitala kako opravdava provalu u moju kuću?

 

- I to je opravdao! Htio je ukrasti dnevnik moga djeda i ništa

 

drugo, a ona dvojica što su ga pratila krala su dragocjenosti i

 

novac kada on nije vidio. Dakako, bila je to laž! Ja sam

 

vjerovala u zakletvu i rekla sam ti one večeri da ću njegovo

 

ime odati sutradan. Čekao me u ranu zoru kada su svi spavali.

 

Pobjegli smo. Kada smo već bili u Zagorju, u blizini one

 

ruševine, doznala sam da me prevario. Vikala sam, ali su mi

 

začepili usta njegovi razbojnici koji su čekali na ugovorenom

 

mjestu i odmah su me vezali. On im je dao nalog da me

 

uzidaju tako da ne mogu pobjeći i rekao im da treba moj život

 

kako bi tebi postavio zasjedu. Ostavili su mi toliko mjesta da

 

mogu ležati i disati kroz rupu u zidu. Tuda su mi davali toliko

 

~ 509 ~

 

jela da ne umrem. Bilo je užasno! Živa u grobu! Jednoga dana

 

vidjela sam kroz rupu njegovo prokleto lice. Molila sam ga

 

sklopljenih ruku da me ubije, da me više ne muči. Tada mi je

 

rekao: »Ispunit ću ti molbu, ali moraš svojom rukom napisati:

 

»Kada me nañete mrtvu, ubijenu, znajte da me već dva puta

 

pokušao ubiti moj nećak Jurica Meško koji se htio domoći

 

imetka.« Tako je glasila njegova želja, ali nisam htjela napisati

 

to pismo. Tada sam osjetila želju da živim i da se zločincu

 

osvetim. U onoj ruševini i moj je život postao ruševinom. U

 

meni je živjela još samo osveta.

 

Lidija je teško disala. Složila je ruke na prsima. Izgledala je

 

kao živi mrtvac. Meško je stajao kraj kreveta i lomio prste.

 

- Ime, ime mi reci!

 

- Ne slutiš, Jurica, ne možeš naslutiti? Barun Makar!

 

Meško gotovo krikne:

 

- Makar? Dakle, Makar! Sumnjao sam u njega onaj dan kada

 

mi je došao u susret i rekao ljubazno da te želi posjetiti, jer da

 

si ti jedina žena koju bi htio nazvati svojom. No kada sam pred

 

sucem okrivio Klemenčića da te oteo, Makar je planuo takvim

 

gnjevom da sam počeo sam sebi spočitavati što ga sumnjičim.

 

Okrivio sam za ovaj zločin Klemenčića!

 

Lidija se uhvati za raščupanu kosu i jaukne:

 

- Što si učinio! Što se s njim dogodilo?

 

- S Klemenčićem? Dospio je u tamnicu i čudom utekao. Zatim

 

je nad njim izrečena smrtna kazna. Oteto mu je i imanje i

 

plemstvo. O njemu samome ne zna se ništa.

 

Sobu ispuni plač i jauk žene što je ležala na krevetu.

 

- Što ste učinili od njega? Znaj da nikada poštenija duša nije

 

disala ovaj zemaljski zrak! Zašto si sumnjao baš u njega?

 

- Zato što su ga razbojnici nazivali svojim voñom, a

 

podvostručio je moju sumnju kada je priznao da je volio tebe.

 

- On je jedini ljubio mene, lakoumno stvorenje, a ti si

 

pomogao da bude tako strašno osuñen.

 

- Ja sam tome najviše pridonio, jer sam ga smatrao tvojim

 

zavodnikom koji je došao da provali u moju kuću.

 

- Prokleta moja usta kada su prešutjela ime zločinca!

 

Iznemogla žena ponovno zajeca. Činilo se da plače nad

 

ruševinama života, svoga i onoga čovjeka koji ju je ljubio i

 

zbog te ljubavi stradao.

 

Meško je sjedio poguren na maloj klupi. Glavu je naslonio na

 

ruke. Njegovo snažno tijelo zadrhtalo je pod teretom tolikih

 

nesreća, a savjest ga je mučila što je učinio krivdu onome nad

 

kojim sada Lidija plače. Trebalo je mnogo vremena da podigne

 

glavu i prozbori riječ. Lidija je neprestano plakala. Mešku se

 

~ 510 ~

 

činilo da netko ulazi i izlazi iz sobe, da se ljudi kreću oko njega,

 

ali mu je glava bila odviše teška da ih pogleda. Tada se neka

 

ruka dotakne njegova ramena. Meško začuje pustinjakov glas:

 

- Ne biste li možda pogledali mojega druga kojega sam

 

sakrivao? Stoji ovdje već četvrt sata i sluša vaš razgovor. Srce

 

mu je puno tuge. Evo ga, živio je sa mnom u šumama. Patio

 

sam s njime. K meni se sklonio nakon smrtne osude. I one

 

noći kada sam vas primio pod okrilje bio je u mojoj kolibi. On

 

me vodio i davao mi upute kada sam pošao u potragu za

 

razbojnicima. Htio je da nade onoga koji se izdaje za

 

Klemenčića. Želio je da ga uhvati i da ga sam kazni.

 

Meško okrene glavu. Kraj Adama je stajao visoki muškarac

 

sijede kose, oštrih crta lica, visokog čela i pogleda koji ulijeva

 

povjerenje.

 

- Vi, Klemenčiću, vi ste ovdje? Rekli su da ste pobjegli.

 

- Bio je sa mnom da traži zlotvora i da ga kazni - ponovi

 

pustinjak Adam. - Na to ću priseći pred svakim i ja i oni koji su

 

ga vidjeli kod mene.

 

- Da, ja sam vam mnogo skrivio - primijeti Meško - i vi ćete

 

mi suditi kako se dolikuje. Spreman sam vam dati svaku

 

zadovoljštinu.

 

Lidija se spusti s kreveta i pade pred Klemenčićem na

 

koljena.

 

- Ivo - reče ona - to je vaš glas, vaše oči! Da, poznajem ih,

 

dobro poznajem te vaše vjerne, dobre oči!

 

- Zašto ih nekada niste tako dobro pogledali, nesretna moja

 

Lidijo?

 

- Ja sam vas uništila, samo ja, ali vi ste već osvećeni!

 

Pogledajte me, nije li osveta bila strašna? Jeste li zadovoljni?

 

- Nisam, Lidijo, odviše ste kažnjeni, odviše!

 

- Razorila sam vaš život, i svoj, a sve sam to spoznala tek na

 

ruševinama.

 

Mešku se činilo kao da je na pogrebu mladosti i sreće. Bilo

 

mu je da skine klobuk, da poklekne i da se pokloni pred tom

 

boli. Prišao je Klemenčiću i tiho mu rekao:

 

- Neću se braniti! Vi znate kako je do toga došlo. Neću vas

 

moliti za oproštenje. Što bi vam to koristilo? No prisežem da

 

ću vam vratiti sve što ste izgubili!

 

- Dragi moj, što sam izgubio? Izgubio sam imanje, ime i čast.

 

To je mnogo. Ali mladost i sreću, to mi ne može nitko vratiti.

 

Sve su to ruševine, propali, razrušeni dvori, ali njih niste

 

razrušili vi.

 

- Možda ipak nije sve razrušeno. Možda bi se nešto dalo

 

popraviti, pokrpati, izgraditi, obnoviti?

 

~ 511 ~

 

Klemenčić pogleda Lidiju.

 

- Ne, ne! Ništa se ne da popraviti, sve je razoreno! - zaplače

 

ona.

 

- Ali je ljubav ostala netaknuta! - reče pustinjak. - Vi to

 

dobro znate. Kada sam vas jučer u tamnici pitao imate li koga

 

svoga, rekoste mi da poñem u dvorac Hijacintovo i da kažem

 

Klemenčiću kako jedna nesretnica traži njegovu pomoć. Zašto

 

ste se baš njega sjetili?

 

- Zato što sam od onoga dana kad me zlotvor utamničio

 

mislila samo na njega. U meni je rasla odvratnost prema

 

čovjeku koji me mladu prevario, a srce se obraćalo Klemenčiću

 

kojemu sam učinila mnogo zla. Davala sam mu nekoć nade, ali

 

sam zatim slušala slatke riječi zlotvora. U bijedi sam se

 

obratila, no prekasno.

 

Klemenčić uhvati Lidiju za mršave ruke i reče:

 

- Nije kasno, Lidijo!

 

- Ne, Ivo, pustite me! Vi znate što se sve sa mnom dogodilo.

 

Toliku dobrotu od vas ne mogu primiti.

 

- Nije to dobrota, to je nešto drugo, što ne pristaje srebrnim

 

nitima u mojoj kosi, ali je ipak u srcu i ne može se za tajiti.

 

- Nakon svega što sam sagriješila?

 

- Jest, nakon svega!

 

Prije no što je to mogao spriječiti Lidija poljubi Klemenčiću

 

ruku. On istrgne ruku i zagrli je.

 

U sobu je ušao krčmar. Donio je kuhano vino. Lidija se

 

okrijepila i legla, dok Meško i Klemenčić izañoše pred kuću.

 

Vani se danilo. Hodali su dugo šuteći. Napokon Meško prekine

 

šutnju:

 

- Vi ste je prepoznali jučer, kada je otkrivena u zidu?

 

- Čim mi je pustinjak Adam rekao što je vidio kod vračare

 

pošao sam s njime odjeven kao pustinjak i prepoznao sam

 

Lidiju. Bio sam strahovito potresen. Pustinjak je odmah otišao

 

k vama, ali se nije usudio kazati sve. Sada vidite što sam

 

pretrpio. Uništio sam mladost zbog jedne jedine ljubavi koja mi

 

je bila nevjerna. Kasnije, kada sam saznao za neku

 

razbojničku bandu koja nosi moje ime, zakleo sam se da ću je

 

otkriti i osvetiti se, ali sam vas smatrao glavnim krivcem. Kada

 

ste zatražili od pustinjaka zaklonište, zamalo sam vas ubio. No

 

iznenada se stvorio kraj mene onaj momak što je bio kod

 

pustinjaka i uhvatio me za ruku. Od te namjere odvraćalo me

 

takoñer sjećanje na Lidiju.

 

- Vidim, dragi Klemenčiću, zbog mojega roda zatekla vas je

 

teška nesreća. Mnogo sam kriv i u vašoj osudi koju je proveo

 

ban. No zadajem vam riječ da ću vam dati, kao što rekoh,

 

~ 512 ~

 

svaku zadovoljštinu koju zatražite i nadoknaditi sve što ste

 

izgubili.

 

- Moju izgubljenu mladost i ljubav ne može nitko vratiti, pa ni

 

sama Lidija. Oboje smo ruševine.

 

- Bit ćete makar osvećeni!

 

- Osveta, da, osveta je bila moja religija, no sada, kada sam

 

vas uvjerio da nisam razbojnik i njihov voña, kada ona to zna i

 

priznaje da nisam ja taj zavodnik, kao da je osveta u meni

 

zamrla. U ovom času nemam želje da ubijem neprijatelja, ali

 

bih ipak htio znati tko se krije pod mojim imenom. Zato ću

 

ostati pustinjak. Mi neprestano idemo za razbojnicima, a oni su

 

uvjereni da smo obojica samo siromasi.

 

- Ja ću vam pomoći! Odavno imam neke sumnje. Sada su već

 

napola potvrñene i znam gdje treba tražiti onoga koji je uzeo

 

vaše ime.

 

- Znajte - primijeti Klemenčić - one večeri kada sam se našao

 

kod vas nakon velike krañe u kraljevskom dvoru na Griču,

 

Makar me upravo dovukao zajedno sa Žigrovićem. Vjerujem da

 

mi je jedan od njih gurnuo u džep one dragocjenosti. Bit će da

 

su skovali urotu da me pred svim velikašima prikažu kao

 

pravog kradljivca i razbojnika. Danas mi je to posve jasno.

 

- I meni, ali sada treba da se vratim i da nañem krivca. A vi,

 

što kanite učiniti?

 

- Najprije se pobrinite za Lidiju. Odvedite je k sebi, možda joj

 

se može pomoći toliko da joj se vrati snaga.

 

Dok je Lidija spavala, Meško, Klemenčić i pustinjak potiho su

 

kovali svoj plan.

 

KRINKE DOLJE!

 

Bila je tamna noć kada se Meško sa svojim ljudima vratio na

 

Grič. Bolesnu tetku Lidiju prenio je u svoju kuću. Nitko je od

 

služinčadi nije prepoznao. Klemenčić se prema dogovoru

 

povukao k Matijaku, koji takoñer nije drugo znao o njemu

 

nego da je jedan od pustinjaka. Adam je ostao u Meškovoj

 

kući. ðuro Ottenfels i Pavao Drašković vjerno su držali stražu.

 

Ni oni nisu prepoznali Meškovu tetku.

 

Meška je zabrinjavalo kako je Stanki.

 

- Ne boj se - tješio ga je Ottenfels - jučer poslije podne

 

mogla je malo ustati. Ružica je neprestano kraj nje, a mi

 

stražarimo.

 

- Je li pitala za mene?

 

- Zna već i to da je u tvojoj kući. Prepoznala je svaki kutić i

 

svaku stvar.

 

~ 513 ~

 

- Je li bila vesela?

 

- Ružica kaže da je sjetna i tiha.

 

- Kada bude ozdravila sve ću joj kazati sam.

 

Te večeri pošalje Meško po liječnika i sasluša njegovo

 

mišljenje o Stankinu zdravlju. Izvještaj je ohrabrivao. Meško je

 

zatim odveo liječnika k Lidiji. Nije bilo bojazni da će umrijeti,

 

ali je tako iznemogla da će trebati mnogo vremena da se

 

oporavi.

 

Kada su trojica prijatelja ostala na samu reče ðuro Ottenfels

 

Mešku:

 

- Dogovorili smo se da ćemo večeras na Patačićev ples i

 

povest ćemo hajku na razbojničke glazbenike.

 

- Dragi moj, ja sam se s njima sreo sinoć. Susret je za mene

 

bio zamalo koban, no sada će biti za njih. Saznao sam sve što

 

trebam znati da bih skinuo krinku s lica baruna Makara.

 

- Zato se i uzrujavam što je ta zamisao pala u vodu. Danas,

 

naime, neće kod Patačića biti ples.

 

- Zašto?

 

- Grofica je iznenada obolila i ples je odgoñen. Sve

 

pripremljene stvari preuzela je njezina prijateljica, barunica

 

Lehotska. Umjesto kod Patačića ples će se održati kod

 

barunice. Svi gosti koji su bili pozvani k Patačiću, pozvani su k

 

Lehotskoj. Evo ti pozivnice!

 

- To mi zaista nije drago! Ti znaš kako sam se s njom razišao

 

i sada da idem pod njezin krov?

 

- Evo, ovdje je i njezino pismo.

 

Grof otvori pismo u kojemu je barunica pisala:

 

»Molim vas da mi učinite vitešku uslugu i da svakako doñete

 

na ples. Neka ljudi još ne saznaju što se dogodilo. Za dva dana

 

putujem ponovno u Poljsku i tada možete objaviti da ste

 

raskinuli zaruke. Ne tražim ništa drugo nego samo to da

 

doñete s prijateljima i da zabavljate gospoñe.«

 

- A hoće li Makarovi razbojnici svirati kod nje? - upita Meško.

 

- Hoće, to sam saznao od Patačića.

 

- Idemo k Lehotskoj! Danas ću pohvatati razbojnike, na to

 

sam se zakleo, pa morao baš poći još jednom k toj ženi!

 

Meško pošalje odmah po Patačića a ðuro mu saopći:

 

- Znaš li da te danas tražio gvardijan Anzelmo?

 

- On je još uvijek na slobodi? To je nečuveno! Prijavio sam

 

sucu što se dogodilo s Oršićem, a on još uvijek nije ništa

 

učinio. Što kažeš na to?

 

- Da je on lopov kao i Anzelmo!

 

- Kako je Oršiću?

 

~ 514 ~

 

- Groznica je popustila. Danas je poslao po tebe i ja sam mu

 

poručio da nisi kod kuće.

 

Dok je začuñenom Ottenfelsu pričao kako je našao Lidiju

 

doñoše Pavao i Patačić.

 

- Tvoja je žena ozbiljno bolesna? - upita Meško Patačića.

 

- Ozbiljno. Dobit ću sina, dragi Jurica i otkazao sam ples.

 

Zašto da ženu mučim kad joj nije dobro, a bez nje neću

 

održavati zabavu.

 

- Unaprijed ti čestitam na novoj lozi Patačić, ali pouči sina da

 

bolje štedi nego njegov tatica! Ujedno te moram zamoliti da

 

unatoč svim radosnim očekivanjima poñeš s nama k Lehotskoj.

 

Razbojnici i njihov voña posve su u mojim rukama!

 

Patačić se nećkao da se kod Lehotske izazove sablazan jer je

 

grofica Patačić s njom prijateljevala, ali je na kraju pristao.

 

- Ne mogu - reče Patačić - dopustiti da nam sviraju glazbenici

 

koji nas robe! No moram priznati da nisam uvjeren da su to

 

glazbenici koje tražiš. Makar ih preporuča, a on valjda zna tko

 

su.

 

- Naravno da ih poznaje! Vidim da sam vam uzalud govorio o

 

tome čovjeku. Sad ću vam to i dokazati! Dakle, hoćeš li s

 

nama?

 

- Doći ću, evo ruke!

 

Kada su gosti otišli došao je ponovno k Mešku gvardijan

 

Anzelmo, uzrujan i blijed.

 

- Gospodine gvardijane - reče Meško - ja sam bio jedini

 

svjedok kada ste htjeli ubiti čovjeka, a vi dolazite k meni bez

 

ikakva straha.

 

- Nitko me ne može progoniti ako ubijem tijelo čovjeka za

 

spasenje jedne duše.

 

- Za čije spasenje ste htjeli ubiti grofa Oršića?

 

- Za spasenje Beatine duše, gospodine! Nesretna griješna

 

duša, eto, opet je nestala iz samostana!

 

- Ona je to često činila?

 

- Zatvarala se u svoje odaje zbog pokore. Nisam je vidio po

 

čitave tjedne, ali ona je bila pobožna i uistinu je činila pokoru,

 

ili je putovala da pregleda druge samostane. Ali u ovaj griješni

 

svijet nije nikada zalazila. Sada ju je, meñutim, odmamila ta

 

prokleta Lehotska. Upoznala ju je s kujama koje su je odvratile

 

od mene.

 

Meško je časak šuteći razmišljao. Ako se Beata često

 

zatvarala, tada je očito ostavljala samostan i zabavljala se kod

 

barunice Lehotske. On ju je morao vidjeti.

 

U taj mah sine Mešku misao kako bi bilo da toga redovnika

 

danas odvede u baruničinu kuću i da uñe u trag Beati? Jest, to

 

~ 515 ~

 

će biti dobro! Htio je od nje saznati je li ona doista Julija. Ako

 

jest, šta znači ona lubanja i napis što ga je našao u Makarovoj

 

kući?

 

- Čujte me, gvardijane, da li biste vi prepoznali Beatu da se

 

preodjene u gospodske haljine i da stavi vlasulju?

 

- Prepoznat ću je meñu tisućama žena!

 

- Vi mislite da bi Beata ostala u samostanu, da bi bila dobra i

 

pobožna, kada ne bi bilo barunice koja joj pruža priliku da

 

uživa u svijetu?

 

- Jest, samo je ona kriva što je Beata postala zla! Smije li

 

takva zmija još živjeti i trovati ljudske duše? Grofe, vi ne

 

ljubite Lehotsku nego onu djevojku koju je ona odijevala u

 

muško. Zar ta žena nije na putu vašoj sreći?

 

- Jest, tako je, meni je barunica zaista zapreka!

 

Meško je znao što mu je Anzelmov pogled taj čas predložio,

 

no šutio je i čekao.

 

- I moju sreću ubija samo ona - reče Anzelmo. - Kada biste vi

 

htjeli, mogli bismo se nas dvojica te žene osloboditi.

 

Meško se sjeti kako je Anzelmo u podzemlju naručio

 

razbojnike da poslije Patačićeva plesa nekoga ubiju i reče mu:

 

- Spreman sam! Predložite mi kako da to izvršimo?

 

- Pozvao sam za danas dva čovjeka koji bi mogli barunicu

 

ubiti.

 

- Dogovorili ste to s razbojnicima?

 

- Da, samo ne znam kako da to provedem. Barunicu

 

Lehotsku ne poznajem, niti sam ikada bio u njezinoj kući.

 

- Ja imam ključeve od malih stepenica kojima prolazi samo

 

barunica. Razbojnici mogu posve neopaženo ući u palaču i

 

obaviti svoj posao. No gdje su ti ljudi, morao bih razgovarati s

 

njima.

 

- To nije moguće! Oni su danas navečer zaposleni, ali poslije

 

dva sata noću, kada završi ples, bit će na dogovorenom

 

mjestu.

 

»Dakle, sviraju na plesu!« pomisli Meško. »Čekaj, gvardijane,

 

prevarit ću te!«

 

- Glavno je da budu u pravi čas na pravome mjestu! - reče

 

Meško. - A sada čujte naš plan: vi ćete u svećeničkom odijelu

 

doći oko jedan sat noću u dvoranu. Ući ćete stepenicama koje

 

vam budem pokazao. Ako bi vas tko od slugu za ustavio, evo

 

vam moje pozivnice i recite da ste moj gost. To ću kazati i ja.

 

Kada bude za to vrijeme uvest ću vas meñu goste. Vidjet ćemo

 

tada da li je meñu njima Beata. Reći ću barunici Lehotskoj da

 

ste moj prijatelj koji mi je noćas stigao u goste. Poslije plesa

 

udesit ćemo ono drugo.

 

~ 516 ~

 

- Držat ću se dogovora! - reče Anzelmo.

 

***

 

Oko deset uñu Patačić, Meško, Pavao Drašković i Ottenfels u

 

svečanim odorama u dvoranu u kojoj je barunica Lehotska

 

primala goste sa čarobnim smiješkom na usnama. Imala je

 

haljinu od ljubičaste svile, urešenu ljubicama i zelenim

 

rupčićem. Kod gospoña je izazivala udivljenje i morale su same

 

sebi priznati da je najljepša. Meško ju je s prijateljima

 

pozdravio ljubazno kao da se ništa nije dogodilo. Zatim

 

obiñoše sve dvorane. U jednoj su se okupile gospoñe i

 

gospoda, u drugoj mladež, u trećoj su se oko prostrtih stolova

 

vrzmali gladni gosti. Njima je, naravno, predsjedavao barun

 

Kukmica. Meško je sa svojim prijateljima sjeo u sobu, koja je

 

bila najudaljenija od plesne dvorane. Iz te se prostorije moglo

 

stepenicama doći u tornjić dvorca i uživati u svježem zraku što

 

je dopirao iz šume podno Mesničke ulice. Zimi su stepenice bile

 

odvojene zastorima od grimiza. Dvorana je služila na

 

svečanostima onima koji su se povlačili u samoću da

 

porazgovore, da igraju šah ili da se kockaju.

 

- Ova soba bit će za naš posao osobito prikladna - reče

 

Meško šaptom. - Evo, pogledajte, iza ovih zastora možemo se

 

skloniti, a možemo se uspeti i gore, u tornjić. Glavno je,

 

meñutim, ovo. Pogledajte lijeva vrata. Iza njih su male

 

stepenice kojima silazi i ulazi u kuću samo barunica.

 

- Čini se da ih vrlo dobro poznaješ - podraška ga Patačić.

 

- Prošao sam ovuda samo dva puta!

 

- A ključevi?

 

- Evo ih kod mene. Ja ću odmah otključati vrata da može ući

 

Anzelmo. Ti, Francek, poñi glazbenicima i dovedi ih ovamo kao

 

da ih, tobože, želimo naručiti za neku našu svečanost.

 

Patačić ode u plesnu dvoranu u kojoj je upravo bio odmor i

 

dovede dva glazbenika odjevena u bogata narodna odijela.

 

Meško je stajao iza zastora. Nije htio da ga vide.

 

- Koji je od vas voña? - upita Patačić glazbenike.

 

- Ja - reče ljudeskara.

 

- Kako ti je ime?

 

- Florijan Mikulić.

 

»Dakle, ti si taj Florijan!« pomisli Meško. »To sam htio

 

znati!«

 

- Trebat ću vas za svadbu. Kada, to ću vam kasnije reći. Ti,

 

Florijane, doñi sutra k meni na pogodbu.

 

- Hvala, vaša milosti! - odvrati Florijan i ode sa svojim

 

drugom.

 

~ 517 ~

 

- Sada me zanima jesu li Makaru već rekli da su me ustrijelili

 

- reče Meško Patačiću kada su ostali sami.

 

- Zar zaista još uvijek misliš... - reče Patačić.

 

- Dobro, dobro! Tebe je opet netko preparirao, opet si

 

Makarov! Od tebe ništa drugo i ne tražim nego da budeš ovdje

 

i da otvoriš uha kada bude potrebno. A ti, ðuro - obrati se

 

Meško Ottenfelsu - poñi k barunici i reci joj da ćemo na kraće

 

vrijeme zatvoriti ovu sobu, jer imamo s velikašima dogovor

 

zbog bana.

 

U malom salonu počela su se okupljati gospoda i velikaši da

 

igraju šah i da se kockaju. Meško je namignuo Pavlu i on

 

ustade. Izašao je na lijeva vrata. Patačić je to primijetio i upro

 

u Meška upitni pogled. On se neprestano bojao da će Meško

 

izazvati sablazan.

 

Umjesto igre razvio se razgovor o Nadaždiju koji je predao

 

bansku čast i o preseljenju banskoga sjedišta iz Varaždina u

 

Zagreb.

 

- Da nije Varaždin izgorio - reče grof Erdödy - ban se ne bi

 

selio.

 

- Tada banovo sjedište ne bi bilo u mojem dvoru - reče

 

Patačić - a ja se ponosim upravo time što će moja palača

 

vjekovima biti banski dvor.

 

- Ali se mi ne možemo ponositi što će prvi ban koji bude

 

stanovao u toj palači biti na sramotu i nesreću naše zemlje -

 

reče Meško. - Lijepo će nam posvetiti banske dvore!

 

- Što time kanite reći, gospodine grofe? - reče jedan velikaš.

 

- Da ste svi zavedeni! Vaš Makar nije plemić po duši i

 

poštenju, on je pustolov!

 

Velikaši se uzvrpolje.

 

- To je nečuveno! Kako smiješ tako govoriti? - reče Erdödy.

 

- Imam za to dokaze! - odgovori odlučno Meško.

 

- Kao što je i ona lubanja, je li?

 

- Hoćeš li ti da budeš ban?

 

Nastade buka. U tom času pojavi se barun Makar. Patačić je

 

iza njega zatvorio vrata i zabrinuto pogledao Meška i drugove.

 

- Što se dogaña? - upita Makar.

 

Meško korakne prema njemu. Makar ga je gledao mirnim

 

pogledom, ali su se na njegovu licu trzali mišići.

 

- Dobro veče, gospodine barune! Kao da se niste nadali da

 

ćete danas ovdje sresti i mene?

 

- Zar bi se bez vas mogao održati ples kod vaše zaručnice -

 

primijeti barun sa smiješkom.

 

U sobu uñe ðuro i značajno pogleda Meška.

 

~ 518 ~

 

- Recite nam, gospodine barune - oštro će Meško - držite li

 

još uvijek da ste zaslužili bansku čast?

 

Makar je stajao ponosan, miran i otmjen, u finom odijelu

 

francuskog kroja, s prslukom od narančaste svile. Izazovno je

 

pitao:

 

- Ne znam da li je ovo pitanje trebalo pogoditi mene, ili

 

gospodu velikaše koji su mi iskazali takvo povjerenje?

 

- Poklonili su vam povjerenje, jer nisu znali ono što znam ja!

 

- A što zna vaša milost - upita Makar.

 

- Da ste vi, gospodine barune, nedostojni da stojite ovdje

 

meñu nama, da ste besprijekorni samo naoko, a u stvari ste

 

zavodnik i ubojica.

 

- Gospodine, vama je očito izvanredno prijao pjenušac!

 

- Ne gospodine barune, već mi je samo odviše poslužila

 

sreća, pa sam otkrio tajne uzlove kojima ste vezali krinku što

 

je nosite na obrazu. Odlučio sam je skinuti!

 

- Preuzvišena gospodo, vi ovo slušate šuteći? - reče Makar

 

velikašima kao da je već njihov ban.

 

Neki su mladi velikaši počeli prosvjedovati protiv Meška, dok

 

su se prijatelji okupili oko njega.

 

- Hoćemo dokaze! - poviče nekoliko glasova.

 

- I ja hoću dokaze! - uspravi se Meško.

 

Tada ðuro Ottenfels otvori vrata malog stepeništa i uvede u

 

sobu bijednu napola sijedu, mršavu Lidiju. Prisutni velikaši

 

zapanjeno su se zagledali u lik koji ih je podsjećao na lijepu i

 

svježu ženu od prije nekoliko mjeseci.

 

Meško upita Makara:

 

- Poznajete li ovu ženu?

 

- Poznaješ li me, huljo, zavodniče? - reče Lidija.

 

Makar je bio miran, ali je bljedilo otkrivalo da ga obuzima

 

strava. No ipak je odgovorio s ironičnim smiješkom:

 

- Ne znam da sam kada imao čast poznavati damu ovako

 

prostačkih manira.

 

- Svi ste je, gospodo, vidjeli - upozori Meško plemiće - s

 

vama se zabavljala cijelo veče. Tko ju je natjerao u bijeg i tko

 

je nesretnicu zazidao u ruševinu, to će posvjedočiti pustinjaci

 

pred sudom.

 

Velikaši su šutjeli. Lidija se nije mogla svladati i stade vikati

 

Makaru:

 

- Rugaš mi se, huljo, zavodniče prokleti! Ne poznaješ me? Ne

 

poznaješ zavedenu i odbačenu Lidiju? Znaš li, kukavice, kako

 

si klečao preda mnom i molio da ne odam ocu i majci da si ti

 

moj zavodnik; kako si pobjegao u svijet a mene si ostavio? Ne

 

sjećaš li se, crna huljo, kako si provalio u Meškovu kuću i krao

 

~ 519 ~

 

cekine, kako si stajao pred mojim krevetom s bodežom u ruci,

 

kako si pobjegao odmamivši me sa sobom? Kada sam,

 

nesretnica, poslušala, zatočio si me u toranj da ne bih mogla

 

kome kazati da si provalnik.

 

Velikaši su bili tako osupnuti da nitko nije pokušao spriječiti

 

Lidiju da govori.

 

- Pogledajte, gospodo, što je učinio od mene čovjek koji

 

ovdje pred vama nosi plemićku sablju, a vani razbojnički

 

bodež!

 

Makar je bio blijed ali miran. Prezirno se smješkao. Zatim se

 

okrenuo prema velikašima i rekao mirno:

 

- Gospodo, mislim da vam je sada jasno kako se Meško

 

poslužio protiv mene sirotom luñakinjom koja me drži

 

nekakvim svojim zavodnikom i provalnikom. I sami vidite da je

 

sirota luda.

 

- Sotonski sine, nećeš više varati svijet! - vikne Lidija. -

 

Gospodo, nisam luda! On je varalica, on je voña razbojnika!

 

- Govorite sada, barune! - reče Meško. - Recite da niste voña

 

razbojničke čete koja robi, pali i ubija. Evo suca Žigrovića, on

 

vas je pustio iz zatvora u koji sam vas dopremio.

 

Žigrović je stajao kraj zida i jedva se držao na nogama. Bio

 

je u strahu da Meško ima i drugih dokaza.

 

Makar se obratio sucu mirnim ali strogim glasom:

 

- Mi smo ovdje gosti odlične dame i zato ne mogu dozvoliti

 

da se izaziva sablazan. Gospodine suče, vi morate vršiti svoju

 

dužnost gdje god bili. Meško je počinio kažnjiv čin, oklevetao

 

je bana!

 

- Lažete, vi još niste ban!

 

- Nalažem vam - nastavi Makar - da ga uhapsite i da ga

 

panduri odvedu u zatvor!

 

- Mene? Vi? - reče Meško. - Nikada!

 

Neki su plemići šutke povlañivali Makaru, dok su drugi bili

 

spremni da Meška brane.

 

- Kojim pravom odreñujete da se zatvori velikaš? - upita

 

Meško.

 

- Pravom najviše vlasti u zemlji, pravom bana!

 

- Gdje vam je dekret? - reče Meško. - Pokažite ga!

 

- Oprostite što dekrete ne nosim na plesove.

 

- Gospodine barune - javi se Patačić - ne možete Meška

 

zatvoriti kao da je vaš sluga!

 

- Grofu Patačiću ne dolikuje da brani klevetnika!

 

- Izvolite se opravdati! - reče Pavao uzrujano.

 

- Odvedite ovu ženu! - zapovijedi Makar.

 

- Ja sam je doveo, ja ću je i odvesti! - poviče Ottenfels.

 

~ 520 ~

 

- To je urota? - nasmije se Makar. - Baš vam pristaje, mladi

 

gospodine!

 

- Urota protiv razbojnika koji nosi krinku poštenoga čovjeka!

 

- reče Meško. - Svi vidite da ova žena nije luda, ali se ne

 

usuñujete to priznati!

 

- Nisam luda, gospodo - upadne u riječ Lidija. - Ovaj je

 

čovjek provalnik, on je voña razbojničke družine koja je mene

 

zazidala.

 

- Gospodine suče - strogo će Makar - pozovite gospodina

 

Meška u ime kraljičinih zakona da napusti ovu kuću!

 

- A vi, gospodo velikaši, vi šutite? - reče Meško.

 

- Nećemo šutjeti! - poviče Patačić.

 

- Nismo krivi ako je Meško prevršio mjeru! - suprotstavi se

 

Erdödy. - Neka radi što zna!

 

- Stid vas bilo! - plane Meško.

 

Velikaši se uzbune i Meško je morao vikati iz svega glasa:

 

- Hoćete da me ubijete zato što vas želim osloboditi ove

 

razbojničke vlade? Poniknuli ste pred čovjekom zato što vam

 

ga šalju iz Beča i ne pitate je li dostojan te časti. Gospodo,

 

neka vam bude banom razbojnik koji će robiti i vas i narod!

 

Evo, ja se pred svima predajem, neka me vodi sudac koji

 

obeščašćuje zakone zajedno s razbojnikom! Bio vam na čast

 

takav ban!

 

Velikaši planuše. Meško im dovikne:

 

- Stanite, tko želi neka me pozove na red! Za svaku svoju

 

riječ odgovaram dokazom i mačem!

 

Iz druge prostorije začuje se u taj čas baruničin glas. Ona je

 

kucala na vrata i zabrinuto pitala što se dogaña. Velikaši su se

 

uzvrpoljili.

 

- Neka domaćica i gosti ne saznaju što se dogodilo! - reče

 

Makar.

 

Svi prisutni pristadoše na taj prijedlog.

 

Ottenfels odvede Lidiju iz sobe malim stepeništem, Makar

 

ode do vrata da otvori domaćici. Ostali su se velikaši okupili u

 

grupama i uzbuñeno potiho raspravljali.

 

Sa smiješkom na usnama reče Makar barunici:

 

- Evo nas, vaša milosti, malo smo mučno vijećali! Državni

 

poslovi uvijek uzrujavaju naše velikaše! - Makar ponudi

 

barunici ruku i reče joj galantno: - Smijem li vas zamoliti za

 

jednu gavotu?

 

- Vrlo rado! - odvrati ona i ode s barunom u plesnu dvoranu.

 

Velikaši su to jedva dočekali. Manjina pristane uz Meška, dok

 

su ostali otišli za Makarom.

 

~ 521 ~

 

- Idite samo! - reče Meško onima koji su ostali. - Mene, evo,

 

čeka gospodin sudac. Pokoravam se nalogu bana!

 

Meško se okrene k Pavlu i Patačiću te im značajnim

 

pogledom dade znak da ostanu.

 

Kada su velikaši otišli stade sudac pred Meška.

 

- Oprostite, vaša milosti, ali ja moram vršiti nalog u ime

 

zakona koje je posvetila kraljica. Molim vas da me slijedite!

 

Meško je očito samo na to čekao, jer je krenuo prema sucu i

 

strelovitom ga brzinom zgrabio za vrat, stisnuvši ga tako da je

 

zapiskutao. Zatim naredi Patačiču i Pavlu:

 

- Zatvorite vrata i vežite mu usta! U toranj s njime! Patačić

 

brzo zatvori vrata da nitko ne može ući u dvoranu i ostade da

 

ih čuva. Pavao izvadi svoj svileni rubac i zaveže sucu usta.

 

Zatim obojica pograbe debelog čovjeka i odnesoše ga drvenim

 

stepenicama u toranj.

 

Sve se to odigralo u nekoliko trenutaka. U uskoj sobici vezali

 

su sucu noge i ruke. Zatim zatvore vrata.

 

Toranj se uzdizao visoko nad krovom. Oko njega bio je mali

 

hodnik s ogradom odakle se silazilo stepenicama dolje u

 

dvoranu. Na hodniku tornjića sjeli su Meško i Pavao.

 

- Jesi li ih vidio? Svi su me ostavili na cjedilu! Da je to naš

 

čovjek znali bi trgnuti sablje, ali pred tim lopovom, zato što je

 

tuñinac i što im je umio zamazati oči, šute!

 

- Ne vjerujem da je moguće ono što govoriš! Sada smo u vrlo

 

neugodnom položaju, dragi Jurica. Suca smo, doduše, za

 

danas odstranili, ali što će biti sutra?

 

- Ne pitaj za sutra! Danas se može još mnogo šta dogoditi!

 

- Što ćemo učiniti? Svi su protiv tebe, a još si ih k tome

 

uvrijedio.

 

- Zaslužili su to! Bio sam uvjeren da će vjerovati Lidiji.

 

- Makar se umije izvanredno izvući, a Lidija je tvoja tetka i

 

velikaši misle da zato govori tebi u prilog.

 

- Dobijem li u šake razbojnika Florijana, Makar mi više neće

 

izmaći. Zato te molim da mi sada pomogneš.

 

- Netko ide stepenicama!

 

Uspinjali su se grofovi Patačić i Ottenfels.

 

- Da ni Lidija neće uspjeti uvjeriti gospodu ne bih bio nikada

 

sanjao - reče ðuro stigavši do Meška.

 

- Imam još jednu kocku i bacit ću je. Neka se odluči: ja ili

 

Makar!

 

Gotovo čitav sat ostala su sva četvorica na hodniku.

 

Dogovarali su se kako će sve udesiti. Napokon Meško predloži:

 

~ 522 ~

 

- Ponoć je odavno prošla, moramo sići da dočekamo

 

Anzelma. Vi idite u dvoranu, ja ću se sakriti na malim

 

stepenicama da čekam gvardijana i razbojnike.

 

- Zar on zaista vjeruje da želiš ubiti Lehotsku?

 

- On je zločinački fanatik, s njim možeš učiniti sve što želiš.

 

Uputit će razbojnike da se popnu malim stepeništem, ući će u

 

ovu dvoranu i sakriti se u tornju. Čekat će dok ne odu gosti i

 

dok služinčad ne zaspi. Ali ne slute da smo mi ovdje!

 

- Kada ćemo ih uhvatiti, u tornju ili odmah u dvorani?

 

- Čim uñu ovamo!

 

Prijatelji su pošli u dvoranu kada preko ograde primijete da

 

je dolje barunica s Makarom. Zbog toga nisu mogli sići. Sjeli su

 

na stepenice iza grimizne zavjese da pričekaju dok barunica i

 

barun odu.

 

ZLO SE PROŽDIRE SAMO

 

Barunica je sjela u naslonjač, mahnula slugi rukom da izañe i

 

rekla:

 

- Ostani pred vratima da me nitko ne smeta!

 

Makar je sjeo nasuprot lijepoj ženi. Izmeñu njih bio je stolić

 

na kojemu se ljeskala boca pjenušca.

 

- Gospodine barune - reče barunica Lehotska - vama je očito

 

neobično što sam vas pozvala ovamo upravo u času kada ste

 

se oprostili s gostima i pošli kući.

 

- Nipošto, vaša milosti! Ako mogu čime poslužiti krasnoj

 

gospoñi, ostat ću još neko vrijeme.

 

- Znam, gospodine barune, vi ne želite da vas poslije ponoći

 

tko vidi ovdje.

 

- Sutra idem na ispovijed i pričest, da prije nego što

 

nastupim bansku čast ispunim kršćansku dužnost.

 

- Znam - reče barunica. - Meñutim, možete izaći posve

 

neopaženo malim stubištem. Vi ga bar poznajete!

 

- Nadam se da nisam zaboravio kako izgleda moja vlastita

 

kuća. Želite sa mnom razgovarati o zakupu?

 

- Ne, dragi barune, ono što vam želim reći mnogo je važnije.

 

Radi se o mome zaručniku Mešku i o vama.

 

- Vi znate...

 

- Znam da se vas dvojica mrzite i htjela bih da to izgladim.

 

- To nije moguće!

 

- Reći ću vam neke važne stvari, barune, i vidjet ćete da je to

 

ipak moguće. Ali, ne osjećate li da je malo hladno? Odmah ću

 

staviti drva na vatru, neću da zbog toga zovem slugu.

 

- Nipošto, vaša milosti, to mogu učiniti i ja!

 

~ 523 ~

 

Makar ustane, priñe kaminu, uzme nekoliko kladica i stavi ih

 

na žar. Dok je to radio bio je leñima okrenut prema barunici.

 

Ona uzme iz njedara neku bočicu i spusti nekoliko kapi u čašu

 

što je bila na srebrnom poslužavniku. Zatim napuni dvije čaše

 

pjenušcem.

 

Barun je obavio svoj posao i vratio se domaćici.

 

- Dakle, što mi želi reći vaša milost?

 

- Najprije se sa mnom kucnite!

 

- Vaša milost zna da ne pijem!

 

- Ali kad vas ja molim, zar niste kavalir?

 

- Kada je tako, naravno, moram slušati!

 

- U vaše zdravlje, gospodine barune, i u čast vašega

 

imenovanja! Takvoga bana sigurno još nisu imala hrvatska

 

gospoda!

 

- Pijem u čast vaše ljepote! Tako krasne gospoñe nikada još

 

nije imao Grič!

 

Barunica ispije čašu do dna. Povevši se za njezinim

 

primjerom Makar iskapi svoju. Četvorica što su se sakrila iza

 

zastora vidjela su da mu to nije bilo teško.

 

- Vi biste, dakle, htjeli da me izmirite s grofom Meškom? -

 

reče Makar.

 

- Da, gospodine barune!

 

- To zaista nije moguće!

 

- Ja sam se, gospodine barune, uvjerila da ništa nije

 

nemoguće!

 

- Vaša je ljepota tolika da možete učiniti sve što želite!

 

- Možda se varate! Koliko znam, Meško vas okrivljuje da ste

 

ubili svoju suprugu.

 

- Jest, gospoño barunice, no on mi je osim toga dobacivao i

 

druge luñačke uvrede. Sve bi to morao opozvati. Uostalom, ja

 

sam već dokazao da moja žena živi.

 

- U samostanu, je li? Zar vam nije bilo žao da siroticu osudite

 

na doživotno tamnovanje? To je strašno!

 

- Sama je to skrivila! Nemirna i lakoumna krv najprije mi se

 

u slabom času nametnula, zatim me iznevjerila sa svakim tko

 

je bio mlañi od mene. Zbog toga sam sazvao sud devetorice

 

plemića. Oni su potvrdili mišljenje da nije drugo zaslužila nego

 

da bude zatvorena u samostanu. Osramotila je ugled

 

velikaškog staleža i neka trpi za svoj grijeh!

 

- Mora da je sirotici ipak strašno živjeti u samostanu. Mlada

 

je, lijepa i željna života.

 

- Već se pomirila sa sudbinom.

 

- Varate se, gospodine barune! Ona sada jače čezne za

 

životom nego ikad!

 

~ 524 ~

 

- Vi, barunice, to ne možete znati.

 

- O, ja to vrlo dobro znam! Ja je poznajem!

 

- Nikada mi niste o njoj govorili.

 

- Mislila sam da bi vam to bilo neugodno, ali ja sam joj

 

prijateljica. To vam se čini nevjerojatnim?

 

- Ne znam kako biste se bili upoznali s opaticom? Ona je,

 

uostalom, u Milanu.

 

- I ja sam bila u Milanu.

 

Barun dohvati prstima čipke svojih rukava i počne ih cupkati.

 

Licem mu je preletio izraz sakrivenog straha i zabune.

 

- Sada je mnogo ljepša nego što je bila kad ste je uzeli -

 

nastavi barunica. - Od one male petnaestogodišnje Julije

 

postala je krasna, visoka žena, za kojom luduju muškarci. U

 

petnaest godina izrasla je djevojka u ljepoticu koju više ne

 

biste prepoznali kada svoju čuvenu crnu kosu pokrije bijelom

 

vlasuljom gospodske mode. No vi ste, barune, mojim

 

pričanjem očito iznenañeni?

 

- Moram priznati! Nisam više ni mislio na nju!

 

- Ali je ona tim više mislila na vas! Ona, dapače, smišlja

 

osvetu, jer tvrdi da vam je silom postala ljubavnicom, a kada

 

vas je njezin zaručnik oružjem prisilio da je vjenčate, vi ste je

 

napustili i ona se bacila u naručaj drugome.

 

- Takva bijaše njezina ćud. Tome ja nisam kriv!

 

- Da je niste napustili možda ne bi tražila ljubav drugih!

 

- Varate se! Ona je u Mlecima sama došla u moj stan!

 

- Ali nije imala zle namjere. Začarao ju je sjaj vaše prekrasne

 

gondole za kojom su se otimale oči lijepih žena. Željela je

 

vidjeti sjaj vaše palače i prihvatila je ponudu. Morali ste se tom

 

prilikom poslužiti? Konačno, kada ste je već morali oženiti,

 

zašto ste je odbacili? Zar ne bi mogla postati vrlo otmjena

 

dama?

 

- Vi me korite, gospoño?

 

- Ja sam joj prijateljica i posestrima, njezina slika i prilika!

 

Barunica podigne gole oble ruke, skine bijelu vlasulju i po

 

ramenima se prosu šuma uvojaka, crnih poput noći.

 

- Poznaješ li, barune, ove uvojke? Poznaješ li ovu crnu kosu?

 

Gdje je žena koja je imala takve pramove?

 

- Julija? - reče barun prigušenim glasom i ustade iz

 

naslonjača. - To nije istina!

 

- Jest, Julija, gospodine barune! Sjećaš li se još naše krvave

 

svadbe? Nad truplom moga brata, kojega si one noći ubio,

 

obavljeno je vjenčanje. One noći, kada si me zaveo! Nije bilo

 

teško zavesti lakoumnu djevojku koja je bila željna da vidi sjaj

 

i zato je došla u tvoj stan, ali vjenčati si me morao jer te

 

~ 525 ~

 

prisilio moj zaručnik. Pištolji su bili svjedoci našega vjenčanja!

 

Sjećate li se toga, gospodine barune?

 

Pred Makarovim očima uskrsnuše Mleci, palače, njegova

 

gondola sa zlatnim labudom što je sjao jače od sunca i imao

 

oči od dragulja koji su blistali jače od zvijezda. Vidio je u duhu

 

prodavačicu cvijeća koja mu je postala ženom zbog osvete

 

njezina zaručnika. Ono malo krasno djevojče sada stoji pred

 

njim kao razvijena krasotica, posve promijenjena i strašna.

 

- Nemaš riječi, huljo! Mislio si da već odavno ležim u

 

podrumu tvoje kuće na Krvavom mostu? Kada su me

 

devetorica plemića osudila na samostan, ti još uvijek nisi bio

 

zadovoljan. Dao si me Žigroviću da me ubije. Tvoj sluga, koji

 

je trebao da ti pomogne, smilovao se prošnji i nije izvršio

 

osudu. Prevario je suca i tebe. U podrumu je ostavio kutiju s

 

nečijom lubanjom i nadgrobnim natpisom, a ja odoh u Milano.

 

Tvoj sluga, koji mi je poklonio život, pisao ti je u

 

meñuvremenu pisma što si ih naručio kao da ih, tobože, pišem

 

ja. Jest, vidjela sam ta pisma kojima si htio svijetu dokazati da

 

ja zaista živim u samostanu.

 

- Pošto si došla ovamo? - reče Makar zaškripivši zubima od

 

bijesa. - Zašto si došla? Što tražiš ovdje?

 

- Želim uživati bogat život i osvetiti se, supruže moj!

 

- Kome se kaniš osvetiti?

 

- Tebi i onima koji su ti pomogli da me odstraniš. Sjaja,

 

svjetla i života bila sam željna, a ti si, huljo, pozvao devet

 

sudaca da mi sude! Oni isti koji su me u tvojoj kući cjelivali

 

nazvali su me preljubnicom i osudili su me. Ali u meni ne teče

 

riblja krv, ja se osvećujem! Krvlju neka mi plate što su mi

 

oduzeli ime, sjaj i čast! U onoj istoj tvojoj kući u kojoj su me

 

cjelivali i sudili, u onoj je kući venecijanska igla od čistoga

 

zlata prekinula kucaje opakih i kukavnih srdaca!

 

- Ti si ubojica plemića? - prestrašeno će Makar.

 

- Ja sam osvetnica, ali ubojica nisam! Moja ruka dotakla se

 

samo njihove kose kada sam ih grlila i cjelivala cjelovom kojim

 

sam ih odmamila u smrt.

 

- Pod Krvavi most.

 

- Da, iz tvoje vlastite kuće!

 

- To nije moguće, ti nisi mogla zalaziti u moju kuću!

 

- A podzemni hodnici? Zar misliš da nisam poznavala tamne

 

putove što spajaju tvoju kuću sa samostanom klarisa? Misliš li

 

da ne znam da je vaša milost provodila raskošne orgije u

 

naručju lijepih redovnica?

 

- Ti si boravila u mojoj kući?

 

- Kada mi je to bilo potrebno!

 

~ 526 ~

 

- Ti si, nesretnice, moju kuću prikazala sjedištem vještica.

 

- S modrim svjetlom! Ha-ha-ha, dragi barune, znala sam da

 

si kukavica koja dršće pred dusima! Jest, ja sam pokazivala

 

svijetu modru svjetiljku na prozorima tvoje kuće, ja sam pod

 

tvojim prozorom nacrtala tri križa da uplašim tebe i ljude.

 

Zbog toga se ti ni bilo tko drugi nije usudio prijeći prag te

 

kuće. To sam i htjela. Uredila sam ti kuću tako da nitko nije

 

mogao čuti nijedan moj korak. Samo jedanput, bio si i ti

 

ondje...

 

- Da, jedne noći osjetio sam da su pokraj mene zašuštale

 

haljine.

 

- Od užasa si se onesvijestio, je li, kukavice? Jesi li možda

 

osjetio da je ona kuća bila poprište moje osvete?

 

- Prokleta ona hulja koja ti nije zakrenula vratom! Mislio sam

 

da truneš u podrumu kao otrovni korov.

 

- A ja živim i osvećujem se; svaki dan, svaki čas!

 

- Prokletstvo si bacila na mene!

 

- Nije trebalo da doñeš na mletačko sunce! Moja krv je vruća,

 

gospodine barune, ja ljubim žarko i osvećujem se kao tigar!

 

- Prokleta ženo! No nećeš mi dulje trovati život! Što nije

 

učinila ona hulja, učinit ću danas ja! Dozrela si za oštricu

 

bodeža!

 

- Ha-ha-ha! - nasmije se barunica glasom koji je zvučao tako

 

neprijatno da je barun osjetio kako su ga proželi hladni srsi.

 

Barun se sjeti onoga dana prije dvije godine kada se pojavila

 

u Zagrebu lijepa barunica i unajmila njegovu kuću na Griču.

 

Taj dan kao da se isto tako nasmijala.

 

- Gospodine barune, zakasnili ste! - reče barunica kroz

 

smijeh. - Sutra ću postati bogata i ugledna. Najljepši mladi

 

vitez bit će moj muž. Postat ću grofica Meško, dragi barune, a

 

vi ćete se maknuti da mi ne smetate!

 

- Ja tebi? Glupačo! Poñi odmah sa mnom! Zapovijedam ja,

 

ban ove zemlje!

 

- Znam, želio bi me povesti na tvoje tajno stepenište i ugušiti

 

me. Htio bi odgurnuti ona mala vrata i strovaliti truplo u

 

podrum, u nepovrat! Ha-ha! Ovaj čas, gospodine barune,

 

učinit ću to ja s vama!

 

Makar izbulji oči, ogleda se po sobi kao da mu se čini da se

 

negdje netko sakriva i da će navaliti na njega.

 

- Čuješ li glazbu? U dvorani još plešu. Ti si se oprostio i svi

 

vjeruju da si otišao. Ali ti stojiš ovdje, na svome stratištu.

 

Nestat će iz tebe života i nestat će iz ove sobe tvojeg

 

trupla.Sutra će Hrvatska tražiti svoga bana. Ha-ha-ha!

 

~ 527 ~

 

Makar zgrči pesnice, baci se prema barunici, no ona je već

 

držala u ruci pištolj. Makar nije imao oružje i zastade. Bio je

 

poražen, blijed i zatečen. Osjećao je da će ga pogoditi hitac

 

ako se samo makne i klonuo je na stolicu.

 

- Ej, gospodine barune, sada je vaš život u mojoj ruci!

 

Makaru zadršću koljena. Znoj ga je oblio.

 

- Lažeš, ti nisi Julija! Lažeš!

 

- Prekasno je, dragi supruže! Smrt je već ušla u tvoje žile, jer

 

si u čaši pjenušca ispio otrov. Preostaje ti još samo pola sata!

 

Te riječi pogode Makara kao da mu je na glavu pao strop.

 

Naslonio se na stol. Tijelo mu je drhtalo. Buljio je u osvetnicu.

 

No ona je odjednom klonula, spustila pištolj i prestrašeno se

 

zagledala u stepenice koje vode u toranj.

 

Drvene stepenice su zaškripale pod brzim koracima Meška,

 

Patačića, Pavla i Ottenfelsa koji su dotada slušali razgovor iza

 

zavjese. Barunica Lehotska posegne rukom u kosu da je

 

poravna i podigne vlasulju da je brzo metne na glavu, no

 

bijaše prekasno. Meško je već stajao pred njom. Bila je

 

zatečena, ali je prikupila posljednju snagu da ponovno podigne

 

krinku na lice i ljupko reče Mešku:

 

- Nisam namjeravala baruna ustrijeliti! Htjela sam se samo

 

našaliti s vlasnikom ove kuće zato što želi raskinuti ugovor o

 

zakupu.

 

- Laže! - reče barun Makar.

 

- Mi smo, gospoño, čuli sve što ste razgovarali s barunom -

 

reče Meško.

 

Barunica pognu glavu. Prvi put vidio ju je Meško klonulu.

 

- Tada ste čuli - reče Makar pridigavši se - da mi je ulila u

 

čašu otrov. Pomozite, pošaljite po liječnika - molio je Makar

 

Meška sklopivši ruke.

 

- Otrovala ga je! Ovaj čovjek ne smije umrijeti! - reče Meško

 

Ottenfelsu. - Neka moj sluga otrči po liječnika!

 

Barunica se sabrala i reče odlučno:

 

- Nije istina, nisam ga otrovala! Sam se otrovao! Zaprijetila

 

sam da ću odati kako je prije petnaest godina potplatio

 

Žigrovića da me ubije, kako mi je sluga poklonio život i za

 

varku ostavio u podrumu njegove kuće kutiju s lubanjom.

 

Kada je vidio da ću ga odati, ispio je otrov.

 

- Prokleta, himbena laž! Ona me otrovala! - vikao je Makar.

 

- Da sam to i učinila, imala bih pravo da te kaznim. Ja ću za

 

to odgovarati!

 

- A za one ubijene pod Krvavim mostom?

 

- Nisam ih ubijala ja, već čovjek koji me ljubi luñačkom

 

strašću. On se htio osvetiti devetorici kukavica.

 

~ 528 ~

 

Makar se spustio u naslonjač i upro u Meška prestrašen

 

pogled.

 

- Liječnika! Liječnika!

 

- Beata, Beata! - kliknuo je u taj čas glas u dnu dvorane. - Ti

 

si ovdje!

 

Na vratima što su vodila s malog stepeništa stajao je otac

 

Anzelmo. Patačić, Pavao i Meško gledali su ga iznenañeno.

 

- To je Beata, nadstojnica samostana klarisa?

 

Na to je Meško prvi put pomislio maločas, kada je od Makara

 

čuo da je barunica Lehotska njegova supruga. To je Beata

 

rekla i grofu Oršiću. No Meško nije imao vremena za

 

razmišljanje. Uhvatio je Anzelma za rame, pokazao ga barunici

 

i upitao:

 

- On je ubijao žrtve što su nañene pod Krvavim mostom?

 

- Da! - odvrati ona hladno.

 

- Vi ste u slijepoj strasti za ovom ženom po nalogu ubijali

 

njezine ljubavnike?

 

- Nije istina! - vikao je Anzelmo. - Ona nije imala ljubavnike.

 

Beata je čista, gospodine grofe, ona je dobra i pobožna, ali je

 

nečisti posegnuo za njezinom dušom i odmamio ju je u griješni

 

svijet. Zato je dovedoh iz Milana i postavih je za nadstojnicu

 

samostana. Ondje joj se jedne noći u snu pri kazao sv.

 

Francisko i rekao joj: »Devet velikaša pokušat će da te otme

 

svetim zidinama samostana, no Anzelmo je tvoj spas. Neka ti

 

se zakune da će im griješno tijelo vratiti u prah i tvoja će duša

 

biti spašena!«

 

- Anzelmo, vi ste prevareni! Taj je san izmišljen da vas

 

zaludi. Ona vas je ñavolski prevarila!

 

- Ne griješite duše! U njezinoj ćeliji nañoh toga jutra znak

 

triju križeva. Na taj znak zakleo sam se da ću izvršiti svoj

 

zavjet.

 

- Grof Mernay bio je prva žrtva.

 

- Da, jedne burovite noći našao se na Krvavom mostu pod

 

mojim modrim plaštem.

 

- A zašto ste otimali plašt s mrtvaca i pokrivali njime svaku

 

svoju žrtvu?

 

- Taj plašt bijaše moja sreća. Nañoh ga jednom u crkvi i znao

 

sam da će venecijanska igla uvijek pogoditi onoga kojeg njime

 

omotam.

 

- Oče Anzelmo, vi kao da zaboravljate - reče Patačić - da su

 

žrtve uvijek bile orobljene. Grof Keglević trebalo je da na svoj

 

smrtni dan pobjegne s tom ženom i uzeo je sa sobom deset

 

tisuća talira.

 

- Taj novac dao sam Beati.

 

~ 529 ~

 

- A trošila ga je Lehotska! - reče Meško i s odvratnošću

 

pogleda barunicu.

 

- Zašto ste ustrijelili kaštelana Marka?

 

- I on je posegnuo za Beatom.

 

- Ne, on je ljubio Lehotsku!

 

- Lehotska! - vikne Anzelmo. - Ona je svemu kriva, ona je

 

zavodila Beatu. Pustite me k njoj, hoću je ugušiti!

 

- Evo vam je! - reče Meško i pokaže barunicu koja je sve to

 

slušala okrenuvši lice.

 

- Vi ste poludjeli! Ovo je Beata, nadstojnica samostana! -

 

reče Anzelmo.

 

- Ali se u ovoj kući i u svijetu nazivala barunicom Lehotskom!

 

A zapravo je barunica Makar! Njezinu prošlost već znate.

 

Anzelmo je stajao kao da ga ostavlja pamet.

 

- Beata, čuješ li čime te okrivljuje ovaj čovjek? - reče

 

Anzelmo gotovo očajno.

 

Barunica je šutjela.

 

- Sada vidite da ste bili samo oružje u ruci ove žene. Kao

 

barunica Lehotska osvajala je nevjerne ljubavnike nekadašnje

 

barunice Makar, a kao Beata izazivala je u vama ljubomoru i

 

pričala vam gluposti o devetorici napasnika, da izvršite osvetu

 

nad onima kojima se ona htjela osvetiti. Vi, sveti Anzelmo, koji

 

se postavio nama za suca, vi ste ubijali i pljačkali za ovu ženu.

 

Vi ste s propovjedaonice bunili narod, crtali ste po javnim

 

zgradama križeve da uzbuñujete ljude. Vi ste se preodjenuli u

 

Bartola i vodili purgare na velikaše. Vi, pobožni Anzelmo, vi ste

 

naručili razbojnike kada vam pobožna krinka nije dopuštala da

 

ubijate.

 

Anzelmo nije slušao Meška. Drhtao je i gledao barunicu koja

 

je stajala nijema i nemoćna da se brani, grčio je pesnice i

 

škripao zubima kao da ga obuzima ludilo. Tada je stao govoriti

 

prigušenim glasom:

 

- Ti si Lehotska? Ti si me varala, ti si mi lagala! Zbog tebe

 

sam toliko trpio, zbog tebe dadoh ubiti gvardijana Antonija,

 

zbog tebe sam ubio četvoricu velikaša, zbog tebe sam pljačkao

 

svoje žrtve i obasuo te novcem iz samostanske blagajne, a ti si

 

živjela u svijetu. Preda mnom si se pretvarala da činiš pokoru i

 

odlazila si tobože u Milano, a zapravo si bila u Trakošćanu i

 

zaručila si se ondje s drugim. Beata, to mi moraš platiti,

 

prokletnice!

 

Anzelmo se bacio kao pobješnjela zvijer. Patačić i Meško

 

priskoče da je otmu iz šaka napola ludog čovjeka. Barunica je

 

izgubila snagu. Njezin krik zvučao je kao da pod Anzelmovim

 

rukama umire.

 

~ 530 ~

 

Patačić i Meško teško su svladali pomahnitalog gvardijana u

 

čijim je rukama ostao komad svile baruničine haljine.

 

Makar je za to vrijeme blijed kao smrt sjedio u naslonjaču.

 

Nitko se na njega nije obazirao, svi su slušali Anzelma.

 

Odjednom ustade Makar i htjede poći prema Lehotskoj, ali ga

 

svlada slabost.

 

- Prokletnice - dahne Makar - ne zgražaš li se sama pred

 

sobom?

 

- Ne, gospodine barune, uživam u osveti! Ona mi pruža

 

neizrecivu slast. Svaki dan kada sam vidjela kako ljudi dršću

 

pred onom pergamenom na grudima ubijenih velikaša, kako

 

vitezovi strahuju pred znakom triju križeva, osjećala sam

 

užitak.

 

- Zvijeri! - reče Pavao.

 

- Vi ste još ovdje, mladi gospodičiću? - prezirno će barunica

 

Pavlu. - Vama ne moram polagati račune!

 

- Bili ste moja ljubavnica i zaručnica ovoga poštenjaka!

 

- Grlila sam vas, a mislila na njega! Što još hoćete od mene?

 

Dugujem li vam štogod?

 

- Kako vam je lijepo tijelo, tako vam je trula duša!

 

Barunica se raskalašeno nasmije i okrene Pavlu leña.

 

- Glupane, još govoriš o duši! Otvorila su se vrata malog

 

stepeništa i u sobu banuše dvije crne prikaze pod plaštevima,

 

s kapucama na glavi. Pavao ih je prvi opazio i poviče:

 

- Evo ih, Jurica!

 

Barunica vrisne od straha. Meško i Patačić puste Anzelma.

 

Patačić, Pavao i ðuro znali su da je razbojnike naručio Meško

 

u dogovoru s Anzelmom da tobože po gvardijanovoj želji ubiju

 

barunicu. Odmah su ih razoružali i vezali, dok je Pavao

 

Drašković otišao u dvoranu i pozvao sve velikaše i plemiće da

 

prisustvuju onome što će se dogoditi.

 

Jurica Meško sa zabrinutošću je promatrao Makara. Izgledao

 

je kao da je zaista popio otrov. Sluge su dovele liječnika koji

 

mu je dao neki lijek i činilo se da je barunu bolje. Nastojao je

 

da bude ironičan i da zadrži dostojanstvo.

 

Meško skine kapuce uhvaćenim razbojnicima i zapita ih:

 

- Koji je od vas Florijan? Neka smjesta kaže, jer ćete inače

 

obojica poginuti od mojega pištolja!

 

- On je! - reče jedan razbojnik i pokaže na svoga druga. -

 

Njega zovemo Florijan!

 

- Ne boj se - umiri Meško čovjeka koji je drhtao - već mi kaži

 

poznaješ li ti ovoga velikaša? - pokaže Meško baruna Makara.

 

- Objesit će me ako kažem!

 

- Ne može ti on ništa učiniti!

 

~ 531 ~

 

- Bit će ban! - drhtavo će razbojnik.

 

- Tebi i tvojoj bandi možda, ali ne ovoj zemlji! Govori što

 

znaš!

 

- Sve je gotovo - reče drugi razbojnik - moramo priznati!

 

- Bili smo siromašni glazbenici kada nas je jednoga dana u

 

šumi pod Gričem zaustavio neki gospodin vrlo otmjeno

 

obučen, ali zaogrnut plaštem i pokriven kapucom. Nagovarao

 

nas je da sklopimo s njime savez. Mi ćemo svirati na svim

 

zabavama bogataša i kada se gosti opiju moći ćemo krasti

 

zlato i bisere. On, general, kako se nazivao, dobit će polovicu,

 

a drugu ćemo polovicu dijeliti mi.

 

- Koga ste sve orobili? - upita Meško.

 

- Krali smo gdje god smo svirali. Uvijek je bilo mogućnosti da

 

se ušuljamo u sobe domaćina i da ukrademo novac, zlato,

 

srebro ili drago kamenje. Kada je bila velika svečanost ukrali

 

smo dragulje gospoñe banice i neki krasan banov mač. Bilo je

 

to lako jer smo glazbenici i morali smo prolaziti dvoranama.

 

General je otišao s dragocjenostima u Beč i tamo ih je prodao.

 

- Zašto ste generala zvali Klemenčić?

 

- Tako nam je zapovijedio. Rekao nam je da je Klemenčić.

 

Svi smo to prihvatili, ali kada sam bio zatvoren u sobi pokraj

 

koje je sudac Žigrović saslušavao generala čuo sam da ga je

 

oslovio s »vaša milosti«. Donio mu je iz njegove palače odijelo.

 

Ja sam tako dugo čekao na prozoru iza rešetki dok je njegova

 

milost izišla iz zgrade. Tada sam mu vidio lice - reče razbojnik i

 

pogleda u Makara.

 

Meškov glas zadrhtao je od zadovoljstva što je raskrinkao

 

Makara. Pitao je:

 

- Vi ste jednom bili u Klemenčićevu dvorcu?

 

- Jesmo. General nam je naredio da ga okrademo, kako bi

 

ljudi mislili da Klemenčić time želi prikriti svoj grijeh. Mi smo to

 

vjerovali. Uzeli smo tada njegov bodež s draguljima.

 

- S tim ste oružjem zatim ubijali druge. Taj bodež izgubio je

 

netko kada ste s generalom provalili u moju kuću.

 

- Jest, putem je psovao misleći da mu je ispao negdje u vrtu

 

ili na cesti.

 

- A jeste li ikada pomislili da bi odnekud mogao iskrsnuti

 

pravi Klemenčić?

 

- Kada smo bili zatvoreni naredio je general da se Klemenčić

 

ubije, ali je Klemenčić onesvijestio napadača i pobjegao

 

netragom. Znao sam to, no bojao sam se generala. S njim se

 

nije smjelo govoriti ni o čemu osim o tome kako ćemo i koga

 

orobiti, gdje ćemo dočekati trgovce, gdje ćemo svirati i što

 

ćemo ukrasti. Ovaj gospodin ovdje nazivao se Klemenčićem.

 

~ 532 ~

 

- Gdje vam je sada smiješak i dostojanstvo, gospodine

 

barune? - reče Meško Makaru.

 

Oholi, ponosni Makar sjedio je u naslonjaču potišten. Meško

 

se obratio velikašima:

 

- Evo vam, gospodo, bana! Rekao sam da za svoje riječi

 

odgovaram mačem i dokazima!

 

Nastade zaprepaštenje. Svima neupućenima činilo se sve to

 

kao neka namještena igra. Barun Makar je šutio. Meško mu je

 

prišao da mu dade lijek protiv otrova. Rekao mu je:

 

- Bit ću neizmjerno sretan ako vas budem mogao spasiti od

 

tako lake i lijepe smrti! Ne želim da izbjegnete kazni!

 

Barun je pohlepno popio pruženi lijek, dok su ostali velikaši

 

tražili suca Žigrovića.

 

- Mi smo ga već pripremili da bude spreman za tamnicu! -

 

reče Patačić. – Vezan je gore u tornjiću: dovest ćemo ga.

 

Meškovi prijatelji dovukli su suca Žigrovića. Odvezali su mu

 

samo noge, na rukama je još uvijek imao spone.

 

- Sada ćemo mi vas saslušavati, gospodine suče! - primijeti

 

Meško. - Pustili ste na slobodu baruna Makara, dali ste mu

 

svoju britvu da se prije toga obrije, donijeli ste mu odijelo da

 

može odšetati kao poštenjačina dostojna banskog naslova i

 

časti! Vi ste Klemenčiću zajedno s Makarom gurnuli u džep

 

ukradene dragulje na dan svečanosti u kraljevskoj palači na

 

Griču. Vi ste bili desna ruka razbojničke bande!

 

Dostojanstven i mnogorječiv sudac izgubio je potpuno dar

 

govora. Samo bi se rukom doticao čela i očiju, kao da mu se

 

magli.

 

- Sada treba pohvatati ostale glazbenike. Možda i nisu svi

 

razbojnici, ali svakako ih valja dovesti pred sud - savjetovao je

 

Patačić i nekolicina velikaša požuri u plesnu dvoranu, gdje su

 

još uvijek plesali mladi parovi ne sluteći što se dogaña u

 

posljednjoj sobi ispod tornjića.

 

Dok je Meško sretan skidao krinku Makaru, saslušavao

 

Florijana i Žigrovića, svi su bili zaboravili na Katarinu. Ona je

 

neopaženo nestala. Velikaši su mislili da se povukla u

 

spavaonicu i naredili su sobarici da je potraži. Meñutim,

 

djevojka se vratila s viješću da barunice nema ni u spavaonici

 

ni u salonu. Pretražena je čitava kuća, ali Lehotska je nestala

 

netragom. Meško se sjetio onih vrata što vode u hodnik koji je

 

spajao samostan s Makarovom kućom. Ispričao je zatim

 

gospodi svoju pustolovinu one noći kad mu je Matijak napravio

 

ključ kako bi mogao krenuti za barunicom.

 

- I Anzelmo je nestao! - reče ðuro Ottenfels Mešku.

 

~ 533 ~

 

- Razumljivo! Dok smo mi svu pažnju obratili na Makara, oni

 

su umakli. Dvoje zločinaca pripada jedno drugome, ali ćemo ih

 

otkriti! Sigurno su se povukli u svoje samostane, dakle nisu

 

daleko.

 

Gosti su počeli bježati iz kuće u kojoj se dogodila sramotna

 

sablazan.

 

Sluge su odvele suca Žigrovića u sudnicu.

 

***

 

Turobnog zimskog jutra našao se Meško u svojoj kući. Pratili

 

su ga Patačić, ðuro i Pavao. Meško je protrnuo od straha

 

vidjevši da mu Ružica dolazi u susret. To bi mogao biti znak da

 

se Stankino stanje pogoršalo.

 

- Strah što ste u kući barunice Lehotske i što se dugo ne

 

vraćate tako je uzbudio Stanku da cijele noći nije mogla

 

zaspati. Bdjela sam kraj nje. Vrlo je blijeda i izmučena - reče

 

Ružica.

 

- Bit će najbolje da odmah razgovaram s njom - reče Meško i

 

prepusti prijatelje Ružici.

 

Stanku je zatekao u sobi blijedu i zastrašenu.

 

- Došao sam da ti kažem što osjećam - reče Meško poljubivši

 

joj ruku.

 

- Ne, ne - odvrati Stanka - bila sam svjedokom da si je

 

ljubio!

 

- U toj ljubavi više sam mazio i volio svoga prijatelja Stanka

 

nego njegovu tobožnju tetku. Toga sam prijatelja toliko volio

 

da su mi se drugovi izrugivali. Sjeti se Trakošćana. Sjeti se da

 

je barunica zahtijevala da već sutradan budu javne zaruke, ali

 

ja sam ih odgodio zato što sam mislio da Stanko voli barunicu.

 

Morao sam birati izmeñu tebe i nje. Odabrao sam tebe,

 

odgodio sam zaruke i dopustio da se ona zabavlja s drugima.

 

Mučile su me sumnje, ali nisam htio da tebi nanesem bol. Čini

 

li to prijatelj za ljubav prijatelja? Sjećaš li se, zatim,

 

varaždinskog požara? U času pogibelji nisam se sjetio svoje

 

ljubavi i zaručnice, mislio sam na tebe, svoga prijatelja! Kada

 

sam otkrio da se u onom ruhu krije žena, zadivljeno sam se

 

pitao zašto sam mislio baš na tebe. Sada mi je ta zagonetka

 

jasna! Onaj strašan požar osvijetlio je meni Meška i njegovu

 

ljubav! Sad znam, ona je zavodila i obmanjivala svojom

 

ljepotom samo moju mladost. Osjećaji su nesvjesno pripadali

 

tebi. Da sam znao tko je taj moj lijepi i dragi momčić, nikada

 

ne bih pao u mrežu pustolovke. Bio bih svjestan da onaj

 

osjećaj koji se u meni raña, ima začetak u slutnji da si ti žena

 

koju ću ljubiti do kraja života. Danas znam da te ljubim svom

 

svojom sviješću i svakom svojom misli. Zabrinjuje me samo

 

~ 534 ~

 

jedno, da li tvoje srce još uvijek čuva one osjećaje zbog kojih

 

je patilo? Moja će ljubav biti za to bezgranična nagrada!

 

Stanki se činilo da sanja i da pred njom ne stoji Jurica kojega

 

je beznadno ljubila. Riječ nije mogla na njena usta, a na oči su

 

potekle suze. Naslonila je glavu na njegove grudi. Osjetila je

 

kako mu srce burno kuca.

 

Tada uñe Ružica. Meško joj se obrati:

 

- Doñite, molim vas! Bili ste svjedokom naših patnji, budite

 

sada svjedokom naše sreće!

 

U blagovaonici bijaše postavljen zajutrak. Još je uvijek bilo

 

mračno i prijatelji su kraj svijeća obnavljali dogañaje što su se

 

zbili prošle noći. Svi su bili blijedi i umorni, samo Meško kao da

 

bijaše preporoñen.

 

- Sve mi je donijela ova noć, sve što sam do danas želio!

 

Skinuo sam krinku laži i našao svoju sreću, ali o tome vam

 

neću danas pričati. Tu sreću neću spojiti s onom grdobom što

 

smo je proživjeli prošle noći. Eto, ja sam davno slutio da je

 

Makar zločinac, samo što nije suprugu ubio svojom rukom već

 

je to povjerio sluzi. Sluga joj je sačuvao život. Ona je očito

 

davno pripremala za Makara otrov, budući da uz živoga muža

 

ne bi mogla sklopiti novi brak. To je razlog što ga je htjela

 

ubiti.

 

Prijatelji su raspravljali o dogañajima što su ih proživjeli i već

 

je bio dan kada Meškov sluga javi da je stigao Matijak s

 

važnom viješću. Pozvali su ga u blagovaonicu. Čovjek je ušao

 

blijed kao da cijelu noć nije sklopio oka.

 

- Recite nam, Matijak, što se dogodilo?

 

- Pred zoru probudio me neki povik. Ustao sam i pogledao

 

kroz prozor. U onoj Makarovoj kući vidio sam svjetlo. Gori

 

svjetlo ali nitko se ne pokazuje na prozoru kao onda kada smo

 

pod Krvavim mostom nalazili mrtvace. Odjednom sam vidio

 

kako se otvaraju vrata. U polumraku vidjeh kako se nateže

 

dvoje ljudi. Neki muškarac vukao je ženu a ona je vikala. On

 

ju je nemilosrdno vukao na most. Na mostu su se opet počeli

 

hrvati. Tada muškarac udari ženu i ona klone. Sve sam to

 

gledao u strahu kao da sanjam strašan san. Prestrašeno sam

 

čekao što će se dogoditi. Noćobdija bijaše otišao, nigdje nije

 

bilo nikoga. Probudio sam pustinjaka što ste mi ga dali na

 

stan. On je vidio kako je muškarac bacio ženu pod most, ali mi

 

je rekao da moram čekati dok doñu drugi ljudi, jer bi se još

 

moglo posumnjati da je netko iz mojega mlina ubio tu ženu.

 

Bilo je dobro što smo pričekali. Muškarac je otrčao prema

 

Griču, a pola sata kasnije pojavili su se ljudi iz suda, okupili su

 

se purgari i nastala je tolika gužva da smo jedva doprli do

 

~ 535 ~

 

žene. Bila je to ona što je prije dvije godine došla u naš grad i

 

unajmila Makarovu kuću, barunica Lehotska. Pronašli su je

 

mrtvu. Srce joj je bilo probodeno venecijanskom iglom, kažu

 

oni koji su je izvukli na obalu.

 

- To je mogao učiniti samo Anzelmo - primijeti Meško.- On ju

 

je kaznio. Toga zločinca valja uhvatiti!

 

Gričani nisu slutili da im je ta noć razotkrila tajnu Krvavoga

 

mosta. Toga dana gotovo da se nije moglo ništa ozbiljno raditi,

 

svi su bili zaokupljeni viješću o dogañajima što su se odigrali

 

na plesu kod barunice Lehotske. Čitav dan prolazili su purgari

 

ispred kuće Jurice Meška da vide čovjeka koji ih je oslobodio

 

straha, oslobodio ih križeva, što su ih fanatičke lude ruke oca

 

Anzelma risale na javnim zgradama i od razbojnika koji su se

 

prikrivali kao glazbenici za plemićke plesove. Oko Krvavoga

 

mosta

 

stajale

 

su

 

grupice

 

i

 

raspravljale

 

promatrajući

 

uhapšenike koje su toga dana vodili po Makarovoj kući.

 

Poslije podne pronijela se vijest da je Makar podlegao otrovu

 

što mu ga je ulila u čašu njegova supruga.

 

Saslušavanju su prisustvovali Meško i njegovi prijatelji, ali i

 

oni plemići koji su pristajali uz Makara. Florijan i njegov

 

uhapšeni sukrivac otkrili su, da su u podrumu Makarove kuće

 

kraj Krvavog mosta često primali naloge da ubijaju. Jednoga

 

dana zapovijedio im je otac Anzelmo da ubiju gvardijana

 

Antonija. Meško se pritom sjetio jezovitog prizora što ga je čuo

 

u podrumu.

 

Kada su obišli gornje odaje vidjeli su da je u tim sobama

 

stanovala katkad Makarova žena Julija. Uski hodnik vodio je iz

 

kuće ravno prema samostanu iz kojega je ona dolazila na

 

sastanke s onim plemićima koje je odabrala da budu žrtve

 

osvete. Tada je pozivala Anzelma da ih tobože zateče u

 

zagrljaju i on ih je ubijao.

 

Nekoliko dana čitav grad bio je kao izbezumljen tim

 

otkrićima. Oko Matijakove kuće na Krvavom mostu okupljali su

 

se ljudi i negodovali.

 

Kada je sud pretražio kuću koju je barunica Lehotska

 

unajmila od baruna Makara pronañena su prava čuda. Bivša

 

supruga baruna Makara znala je pronaći nekoga Poljaka. On se

 

u nju tako zaljubio da joj je nabavio dokumente baruna

 

Lehotskog koji je tada bio u zatvoru bečke vlade. S tim je

 

dokumentima htjela poći na vjenčanje s grofom Meškom,

 

kojega je odabrala zbog bogatstva i ugleda. Pronañeno je

 

mnogo prekrasnih dragulja i nakita iz riznice grofa Draškovića.

 

Time je ujedno otkriveno da je ona bila bijela žena što je došla

 

~ 536 ~

 

u vitešku dvoranu kada se Stanka sakrila u oklopu

 

srednjovjekovnog viteza i promatrala krañu.

 

Sudac Žigrović bio je saslušan u podne. Priznao je da se

 

pokoravao barunici Lehotskoj, jer je u nju bio zaljubljen i jer

 

ga je zakletvom prisilila da zatvori i ubije njezinog nećaka

 

Stanka. Makaru se pokoravao kada je saznao da će biti ban i

 

zato što mu je obećavao plemstvo. Da umiri ljude koji su se

 

okupili pred sudnicom sud je osudio Žigrovića na tešku

 

tamnicu.

 

Dva dana poslije pogreba zločinaca objavljeno je da je

 

Anzelmo nestao i da je samostan dobio drugoga gvardijana.

 

Grič se oslobodio more. Anzelmov nestanak dao je povoda

 

grañanima da svakoga upućuju neka dobro pazi tko dolazi u

 

grad. Grañani su se druge večeri nakon dogañaja okupili pred

 

gradskom oblašću i tražili da se zazidaju podzemni hodnici što

 

su prokopani u trinaestom vijeku zbog sigurnosti, a otkrili su ih

 

i iskorištavali zločinci.

 

Sve je to izvršeno. Grič kao da se poslije olujne noći okupao

 

u sunčanom jutru. Ljudi su odahnuli i smirili se.

 

Franjo Patačić ovako je obrazložio dogañaje plemstvu što se

 

nakon burnih dana skupilo u velikoj dvorani njegove palače na

 

Markovu trgu:

 

- Prava je sreća što nije došlo do ozbiljne pobune protiv svih

 

nas, jer smo ne sluteći ništa drugovali sa zločincima, pozivali

 

smo ih u goste i držali ih časnim ljudima. Najstrašnije je to što

 

grañani smatraju da smo mi predlagali carici da imenuje

 

baruna Makara banom. Tu optužbu moramo oprati na lijep

 

način. Ako su ga neki naši prihvaćali, to su se oni samo

 

pokoravali Makarovim saveznicima u Beču gdje je on znao

 

svojim namještenim prijateljstvom s nabožnim dvorskim

 

savjetnicima obmanuti i dvor i nas. Makarovo imenovanje nije

 

bilo odreñeno, javlja ban u pismu što ga je poslao po

 

skoroteči! Treba da se dogovorimo i da Nadaždija zamolimo

 

neka ostane banom. Sada bi svaka promjena pobudila

 

sumnjičavost, jer su zločini još uvijek živi u mislima grañana.

 

No prije nego što će nam banov izaslanik objaviti svoje vijesti,

 

moram upozoriti sve vas da smo dužni duboku zahvalnost

 

našem prijatelju, hrabrom i odvažnom mladom mužu koji je

 

nekoliko puta izložio život da bi otkrio zločince i da nas spasi

 

od Makarova banovanja. To je Jurica Meško! Molimo neka

 

oprosti svima koji su ga obasuli uvredama kada je optuživao

 

Makara.

 

Velikaši su nagrnuli prema Mešku koji je sjedio posljednji do

 

prozora. Svatko mu je posebno dao zadovoljštinu riječima:

 

~ 537 ~

 

- Oprosti mi zabludu!

 

Meško je primao zadovoljštinu mirno i samosvjesno.

 

Zadovoljno se rukovao s bivšim protivnicima. Tada je Patačić

 

zamolio grofa Draškovića da mu preda poruku Banskog vijeća.

 

Bansko vijeće konstatiralo je nakon strašnoga požara u

 

Varaždinu da su izgorjele sve javne zgrade i palača u kojoj je

 

stanovao ban, županijske zgrade i zgrade samog Vijeća.

 

Izgorjele su takoñer kuće i palače članova vlade. Razrušene su

 

utvrde. Unutrašnji dio grada prava je pustoš. Stoga Bansko

 

vijeće savjetuje da se sjedište bana i Vijeća iz Županije preseli

 

na Grič. Vjekovima slobodni grad ne samo da ima jake utvrde,

 

već ima i tradiciju kraljevskog dvora na Dvercima, u kojemu su

 

stanovali mnogi hrvatski kraljevi. Na Griču su se često sazivali

 

hrvatski sabori, a danas već mnogi plemići i velikaši imaju na

 

Griču nove kuće.

 

O tome se prijedlogu dugo raspravljalo. Na kraju su svi držali

 

da je bolje prenijeti sjedište u slobodni kraljevski grad Grič

 

negoli na garištu u Varaždinu podizati nove zgrade. Franjo

 

Patačić odmah je ponudio svoju palaču na Markovu trgu

 

nasuprot crkve za banske dvore.

 

- Bit će mi velika čast ako povijest zabilježi da je moja kuća

 

sjedište hrvatskih banova i drage je volje prepuštam kao dar

 

Banskom vijeću! Jednoglasno je zaključeno da se ban sa

 

svojim Vijećem i upravnim oblastima preseli u Zagreb na Grič.

 

Potkraj vijećanja zaključeno je da se Beču smjesta predloži

 

neka

 

se

 

nevinom

 

i

 

oklevetanom

 

Klemenčiću

 

dade

 

zadovoljština, neka se poništi njegova smrtna osuda i neka mu

 

se vrati imanje i plemićki naslov, te da bude svečano uveden u

 

posjed.

 

Nadaždi je prihvatio prijedlog da ostane banom, ali je

 

zadržao pravo da dio godine živi izvan Griča.

 

KADA SU PROCVALE ðURðICE

 

U kući Jurice Meška na Griču bila je prava strka. Sve što je

 

živo nosilo je vijence i cvijeće. Sobarice su pripremale

 

vjenčanu haljinu za nevjestu. Ružica Ottenfels, već dva

 

mjeseca sretna ðurina supruga, hodala je po kući kao

 

gospodarica. Spremalo se svečano vjenčanje. Sa svojega

 

imanja pisao je Meško ðuri Ottenfelsu:

 

»Želim svečano vjenčanje da pokažem visokom plemstvu

 

kako mora stajati usporedo s mojom Stankom, plemenitost

 

koja nije od titula i od roda, nego od plemenštine srca i duha!«

 

~ 538 ~

 

Kada su pripreme završene stigao je na svome vrancu

 

Meško. Dočekala ga je zaručnica, svježa, rumena obraza,

 

čvrsta i jaka. Svemu je tome mnogo pridonijela ljubav i briga

 

koju joj je posvetila Ružica, vezana s njom dubokim

 

prijateljstvom još iz dana patnji i nevolja. Meško bi dolazio s

 

imanja na kojemu je radio kao da nikada nije trošio vrijeme u

 

gozbama i vinu.

 

Na Markovu trgu okupio se cijeli grad. Grañani su pozdravili

 

mladence sjećajući se Meškove prijaznosti i hrabrosti. O

 

njegovim podvizima u borbi s razbojnicima i njihovim voñama

 

govorilo je mlado i staro. U Matijakovu mlinu u koji su dolazili

 

grañani da gucnu malo vina i rakije prozvan je Meško

 

»purgarskim grofom«.

 

***

 

Zabijelila se kuća usred vrta u kojemu su procvale ñurñice.

 

Sve što je zaposleno u kući čeka dolazak novovjenčanog para.

 

I sela su se okupila da vide svojega Juricu kojega smatrahu

 

čudom plemićkog roda zato što zna i sam prihvatiti lopatu i s

 

njima raditi, što zna s njima pričati i pogostiti se, što postupa s

 

njima kao brat s bratom. Seljaci su njegovi uzvanici. Oni rado

 

pričaju čudnu priču o njegovoj supruzi i o njezinoj vjernoj

 

ljubavi, ženi koja je nosila muško odijelo ne iz obijesti nego da

 

zasluži svoj svagdašnji kruh i krov. Nestrpljivo su čekali da je

 

vide.

 

Pred svima je stajao špan Jurice Meška Tenšek i uzbuñeno

 

gledao na cestu.

 

Popodnevno proljetno sunce bilo je nad tornjićem kuće kada

 

je kočija s mladim parom ulazila u vrt. Meško je držao svoju

 

Stanku oko struka i šaptao joj:

 

- Gledaj, Stanka, vrt je pun ñurñica! Naš je cvijet katarinčica,

 

ali nisam mogao čekati dok katarinčice procvatu! Čekat ćemo

 

ih zajedno pod ovim mojim krovom. Bit će nam lijepo. Ja sam

 

neizmjerno sretan! Kada sam kroz ove prozore svake večeri

 

gledao prema Griču i mislio na tebe, proljetna mi je zemlja

 

šaptala: »I ja sam živo biće, imam srce i dušu i sve dajem

 

vama koji me znate cijeniti i koji znate osjećati da vašem tijelu

 

pružam hranu a srcu sreću!«

 

- Kako lijepo zvuče tvoje riječi, Jurice!

 

- Znam, misliš na one godine što sam ih izgubio u orgijama i

 

u gozbama. Da toga nije bilo, zar bih našao tebe? Ti si mi bila

 

najprije prijatelj, zatim tek ljubljena žena. Tako je mene ova

 

krasna moja zemlja plemenito nagradila za moju dvogodišnju

 

nevjeru!

 

~ 539 ~

 

ðurñice su mirisale na proljetnom vjetru. Tornjić Meškova

 

dvorca bio je pozlaćen sunčanim svjetlom i odavao je toplo

 

gnijezdo.

 

Bake i djedovi još su više od stotinu godina pričali svojoj

 

djeci o Jurici Mešku i njegovoj ženi Stanki, a mnoge velikaške

 

biografije čuvale su uspomenu o tome neobičnom paru i

 

burnom životu njihovih suvremenika.

 

~ 540 ~